Novi Svjetski Poredak » fluoksetin

RADOSNA VIJEST: Kurkuma je nadmašila lijek Prozac u reduciranju simptoma depresije

adminitrix — Wed, 23 Jan 2019 17:44:10 +0000

Depresija je postala uobičajeno stanje u novije vrijeme. Unatoč tome, farmaceutske tvrtke nisu uspjele smisliti siguran i učinkovit način za rješavanje tog problema

Mnogi ljudi misle da ili moraju živjeti sa svojim negativnim osjećajima ili prihvatiti moguće smrtonosne nuspojave koje dolaze sa antidepresivima, ali postoje i neki prirodni lijekovi koji mogu biti iznenađujuće učinkoviti – a jedan od najboljih mogao bi biti kurkumin iz kurkume.

Sastojak u začinu kurkumi koji se zove kurkumin je pomalo nevjerojatan spoj koji djeluje na zdravlje ljudi, puneći naslove medija zbog svojih prednosti u borbi protiv svega, od raka, gubitka pamćenja do artritisa. Međutim, za mnoge ljude jedna od najuzbudljivijih zdravstvenih prednosti je njena moć da pomogne u borbi protiv depresije.

Studija objavljena u časopisu Phytotherapy Research otkrila su da kurkumin djeluje iznenađujuće dobro u odnosu na Prozac, kada je u pitanju smanjenje simptoma depresije.

U toj studiji, pacijenti kojima je dijagnosticiran veliki depresivni poremećaj su dobili šest tjedana liječenja lijekom fluokseti od 20 miligrama, koji je glavni sastojak u Prozcu, a drugoj grupi je dano 1000 miligrama kurkumina, trećoj grupi kombinacija i jednog i drugog, a četvrtoj je dan placebo.

Pacijenti su zatim ocijenjeni pomoću Hamiltonove skale za ocjenu depresije, i istraživači su otkrili da je kombinacijska treća skupina bila bolja od prve skupine koja je uzimala samo fluoksetin. Dok su kurkumin i fluoksetin jednako dobro rješavali simptome depresija, kurkumin nema nuspojava u obliku suicidalnih misli ili drugih toksičnih nuspojava, što ga čini jasnim pobjednikom.

Oni koji se odluče za Prozac mogu imati problema kao što su vrtoglavica, povraćanje, drhtanje, tjeskoba, slabost, promjene krvnog tlaka, lupanje srca, povećanje težine i suicidalne misli.

Koliko god da je depresija loša, mnoge od tih nuspojava su još gore – a da ne spominjemo činjenicu da su mnogi počinitelji masovnih pucnjava primali terapije antidepresivima u vrijeme zločina.

Dodavanje kurkume u obroke je jednostavno i postoji mnogo različitih pristupa unosa koje možete isprobati.

Udruga American Psychological Association navodi da je 12,7 posto Amerikanaca uzelo antidepresive u posljednjih mjesec dana, dok je postotak ljudi koji koriste lijekove skočio za 64 posto između 1999. i 2014. godine.

Na sreću, kako sve više ljudi postaje svjesno da postoje sigurniji i učinkovitiji lijekovi za depresiju, utoliko će se sve manje ljudi biti podvrgnuto zastrašujućim nuspojavama antidepresiva.

Novi-Svjetski-Poredak.com

ZNANOST POTVRDILA: Kurkuma Učinkovita kao 14 Lijekova

adminitrix — Thu, 16 May 2013 09:26:46 +0000

Kurkuma je žarko žuti proizvod mljevenja sušenog gomolja tropske biljke Curcuma Longa iz obitelji đumbira. Nalazimo je u Indiji i Indoneziji gdje predstavlja sveti začin vezan uz kulturu indijskog naroda. Dnevno svaki Indijac konzumira 2 grama kurkume. U posljednje vrijeme zabilježen je znatan porast potrošnje kurkume u Japanu kao i na zapadu.

Protuupalno djelovanje kurkume

Dokazano je da kurkuma ima najsnažnije protuupalno djelovanje u biljnom svijetu. Kurkumin inhibira (zaustavlja) djelovanje enzima COX-2 (ciklooksigeneza) koji je odgovoran za stvaranje molekula koje uzrokuju upalne procese. Znamo da upale prate veliki broj bolesti od upalnih stanja kože (psorijaza, dermatitis), upalnih stanja zglobova, autoimunih bolesti (alergije, reumatoidni artritis, psorijaza, kolagenoze…) do oštećenja sluznica u probavnom traktu gdje prouzrokuju čireve, polipe, a kasnije i karcinome. Djelovanje kurkume je izuzetno značajno u svijetlu najnovijih rezultata kao dobra zamjena za sintetička protuupalna sredstva (kortikosteroide) koji uzrokuju teške i trajne nuspojave.

Zapravo glavni sastojak kurkume – kurkumin je osnovni borac u liječenju i prevenciji karcinoma. Najbolje djelovanje ima na rak debelog crijeva, tankog crijeva, želudca, jetre, prostate, dojke i jajnika.

Kurkuma je jedan od najtemeljitije istraženih biljaka koje postoji danas. Njezina ljekovita svojstva i komponente (prvenstveno kurkumin) je bio predmetom više od 5.600 recenzija i objavljenih biomedicinskih istraživanja. U stvari, našim petogodišnjim istraživačkim projektom o toj svetoj biljci je otkriveno više od 600 mogućih preventivnih i terapijskih aplikacija, kao i 175 različitih korisnih fizioloških efekata.

S obzirom veličinu gustoće istraživanja koja su provedena na ovom značajnom začinu, ne čudi da je sve veći broj studija zaključilo da je kurkuma korisnija u odnosu na razne konvencionalne lijekove, uključujući:

Lipitor / Atorvastatin (lijek za kolesterol): istraživanje iz 2008. godine objavljeno u časopisu za lijekove R & D otkrilo je da standardizirana priprema kurkuminoida iz kurkume bolji u usporedbi sa lijekom Atorvastatin (trgovački naziv Lipitor) na endotelne disfunkcije, temeljna patologija krvnih žila koja vozi ateroskleroze, u smanjenju upale i oksidativnog stresa kod pacijenata s dijabetesom tipa 2.
Kortikosteroidi (steroidni lijekovi): istraživanje objavljeno 1999. godine u časopisu Phytotherapy Research pokazalo je da je primarni polifenol u kurkumi, pigment boje šafrana poznat kao kurkumina, u usporedbi sa steroidima ima pozitivni utjecaj na upravljanju kronične prednji uveitis, upalna bolest oka.

Prozac / Fluoksetin & Imipramin (antidepresivi): Studija objavljena 2011. godine u časopisu Acta Poloniae Pharmaceutica otkrila je da je kurkuma bolja u usporedbi sa oba lijeka u smanjenju depresivnih ponašanja kod životinja
Aspirin (razređivač krvi): In vitro i ex vivo studiji objavljeni 1986. godine u Journal Arzneimittelforschung otkrili su da kurkuma ima anti-trombocitni i prostaciklini modulacijski efekt u odnosu na aspirin, što znači da može imati koristi kod pacijenata sklonih vaskularnoj trombozi i kod anti-artritis terapije.
Protuupalni lijekovi: Istraživanje objavljeno 2004. u časopisu Oncogene otkrilo je da kurkuma (kao i Resveratrol) bila učinkovita kao alternativni lijekovi – Aspirin, Ibuprofen, Sulindak, Fenilbutazone, Naproxen, Indometacinom, Diklofenak, Deksametazon, Celekoksib, i Tamoksifen koje služe za anti-upalne i anti-proliferativne aktivnost protiv stanica tumora.
Oksaliplatin (lijekovi za kemoterapiju): Istraživanje objavljeno 2007. u časopisu International Journal of Cancer pokazalo da se kurkuma uspoređuje sa Oksaliplatinom kao antiproliferativnim lijekom u kolorektalnim staničnim linijama.
Metformin (lijek za dijabetes): Istraživanje objavljeno 2009. u časopisu Biochemitry i Biophysical je istražilo kako kurkuma može biti vrijedna u liječenju dijabetesa, odnosno, činjenica da aktivira AMPK (koja povećava unos glukoze) i potiskuje gluconeogeničku ekspresiju gena (koji potiskuje stvaranje glukoze u jetri) kod hepatoma stanica. Zanimljivo, otkrili su da je kurkuma 500 puta do 100.000 puta (u obliku poznatom kao tetrahydrocurcuminoids (THC)) više potentnija nego metformin u aktiviranju AMPK i njegove daljnji ciljane acetil-CoA carboksilaze (ACC).

Drugi način na koji kurkuma i njezini sastavni dijelovi otkrivaju svoje izvanrednu ljekovitost je prikazano u istraživanju lijekova na rezistentnim i multi-rezistentnim tumorima.

Nađeno je u 54 studije da kurkuma može izazvati smrt stanica raka ili senzibilizirati rezistentne linija stanica raka kod konvencionalnog liječenja.

S obzirom koliko je snažan trag istraživanja kurkume (kurkumina), nakon što je bio korišten i kao hrana i lijek u širokom rasponu kultura, već tisućama godina, jaki argument može biti za korištenje kurkume kao alternativnog lijeka ili katalizatora u liječenju raka .

Ili, još bolje, koristite certificiranu organsku (ne-komercijalnu) kurkumu u nižim kulinarskim dozama na dnevnoj bazi, ali nipošto nemojte upotrebljavati herojske doze koje će kasnije u životu biti možda podloga za ozbiljnu bolest.

Kurkuma – čarobni prah u borbi protiv raka

Kurkuma je začin s čudesnim djelovanjem na zdravlje, čak i kad je riječ o veoma teškim bolestima. Proučite njena svojstva i isprobajte naš recept

U engleskom govornom području kurkuma je poznata kao “turmeric”, a u našem je nazivu odmah istaknuta najdjelatnija komponenta ove iznimne biljke – kurkumin. Upravo njemu kurkuma zahvaljuje slavu koju je stekla u zemljama Dalekog istoka, budući da je prirodni antiseptik i baktericid te zbog toga cijenjena u dezinfekciji posjekotina i opeklina. Kurkuma je i predmet suvremenih istraživanja koja redom potvrđuju njenu učinkovitost u prevenciji raznih vrsta karcinoma.

Iznimna biljka

Tako je otkriveno da, kombinirana s cvjetačom, prevenira rak prostate i zaustavlja rast kancerogenih stanica, prevenira karcinom dojke i melanom, smanjuje rizik od leukemije u dječoj dobi te je prirodni čistač jetre. Može spriječiti i usporiti napredovanje Alzheimera jer odstranjuje plak nataložen u mozgu, sprečava metastaziranje mnogih karcinoma, čak i kad je u pitanju karcinom gušterače te je snažno protuupalno sredstvo jednako učinkovito kao farmaceutski pripravci samo bez nuspojava. Samim tim, izvrstan je saveznik kod upalnih procesa poput artritisa i reumatidnog artritisa.

Dokazno je da usporava napredovanje multiple skleroze, pomaže razgradnju masti i odličan je saveznik u mršavljenju, ali i u borbi protiv psorijaze i ostalih patogenih promjena na koži. Još od davnina korištena je u kineskoj medicini kao sredstvo za ublažavanje bolova i borbu protiv depresije.

Da je doista riječ o iznimnoj biljci kurkuma pokazuje i osebujnom nijansom žute boje. U kulinarstvu se može upotrijebiti da “odglumi” žumanjak. No treba pripaziti da se ne pretjera jer umjesto žute možete dobiti čudnu nijansu zelenkaste koja ne djeluje ni najmanje privlačno. Osim toga, kurkuma je neizostavan dio curryja pa se u njenim dobrobitima može uživati i kroz curry.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

NoviSvjetskiPoredak.com

Antidepresivi – očajno rješenje za najbezosjećajniji narod u regiji

adminitrix — Sat, 24 Nov 2012 11:15:36 +0000

„Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u srcu melankoličnog čovjeka“, rečenica je starog engleskog učenjaka koju psihijatri vole citirati.

Njome započinje tekst o depresiji jednog od naših vodećih stručnjaka, te se nastavlja konstataciju da je depresija četvrti po redu globalni zdravstveni problem. Riječ je o stvarnoj bolesti koja se mora liječiti jer se u protivnom pogoršava i ima značajnu smrtnost. Depresija često ostaje neprepoznata, a najčešće zablude su da će brzo proći i da se depresivan čovjek može sam izliječiti. Osnovu terapije predstavljaju lijekovi – antidepresivi.

Autorica članka upozorava da njihovo djelovanje nastupa s latencijom od više tjedana i da je jedan od čestih uzroka terapijskog neuspjeha nedovoljna doza ili prerano prekidanje. U liječenju može pomoći biljni preparat, a svoje mjesto ima i psihoterapija. Bitna je podrška okoline, pri čemu je najvažnije pomoći depresivnoj osobi da dobije liječničku pomoć, pratiti uzima li redovito propisanu terapiju, ohrabrivati je da je ne prekida, te da zatraži njezinu korekciju ako nema poboljšanja; treba uvjeriti bolesnika da će se uz adekvatno liječenje s vremenom početi osjećati znatno bolje.

Tekstovi poput ovog česti su u časopisima i rubrikama koji se bave zdravljem, a na sličan način o depresiji se govori u radijskim i TV emisijama. Dio je to promišljene kampanje osvještavanja javnosti, odnosno promicanja bolesti, koju su za potrebe farmaceutske industrije osmislile i na globalnoj razini provode PR (public relations) agencije. Kampanja je usmjerena i liječnicima. Osim promidžbe same bolesti, odnosno isticanja da se radi o vrlo čestom, opasnom i nedovoljno prepoznatom poremećaju, cilj joj je bio izbrisati razliku između onoga što se ranije nazivalo endogenom, teškom depresijom, i onoga što smo označavali kao depresivni ili anksiozno-depresivni sindrom, pod kojim se podrazumijevao reaktivni, prolazni poremećaj izazvan događajima iz okoline. U tumačenju patofiziologije bolesti, afirmiran je i u središte pozornosti stavljen neurotransmiter serotonin, odnosno njegov manjak.

Navedene aktivnosti imale su za posljedicu da je u razdoblju od tek desetak godina, klinički problem razmjerno ograničenog značaja prerastao u globalnu epidemiju, a u nekim sredinama poput SAD-a od njega je stvorena neka vrsta pomodne, čak i prestižne bolesti. Iza spomenute kampanje stajali su proizvođači novostvorene klase antidepresiva – selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI). U SAD-u, gdje je 1987. registriran prvi pripravak iz te skupine – fluoksetin, u kratkom su se razdoblju ovi lijekovi popeli na vrh ljestvice najpropisivanijih.

Uzimanje antidepresiva postalo je ne samo društveno prihvatljivo, već, u današnjem svijetu punom stresa i frustracije, gotovo neophodno, na neki način i popularno. Zbog velike potrošnje fluoksetina Amerikanci su dobili epitet Prozac-nacije. Isti se trend proširio diljem razvijenog svijeta. Antidepresivi, nekad davani samo za jedno stanje – tešku depresiju, danas imaju i do dvanaest indikacija (paroksetin), koje između ostalog uključuju obuzeto prisilni poremećaj, panični poremećaj, socijalnu fobiju, depresivno-anksiozni poremećaj, PTSP, bulimiju i premenstruacijski disforični poremećaj. Pri tom su SSRI praktički istisnuli stariju, jednako djelotvornu, ali znatno jeftiniju skupinu tricikličkih antidepresiva.

Pa kakva je djelotvornost antidepresiva SSRI klase koje prema preporukama kliničkih smjernica i stručnih autoriteta široko propisujemo, kako za ublažavanje simptoma depresije, tako za prevenciju relapsa bolesti, a premda to nije službena indikacija, stvorena je i predodžba da mogu zaštititi od samoubojstva.

Ako krenemo od „čvrstih“ kliničkih ishoda, a takav je svakako suicid, niti za SSRI, niti za tricikličke antidepresive nema dokaza da smanjuju stopu samoubojstva. Analiza američkog psihijatra Arifa Khana i suradnika iz 2003. godine, koja je uključila kliničke pokuse s više od 48 000 bolesnika s depresivnim poremećajem iz baze podataka FDA, a ona se smatra pouzdanijom od drugih jer sadrži i neobjavljena istraživanja, nije pokazala razliku u stopi suicida između skupine na SSRI, skupine na drugim antidepresivima i skupine na placebu. Do istog zaključka došla su i europska istraživanja. Također nema znanstvene osnove za stavove nekih psihijatara koji pad stope samoubojstava u nekim zapadnim zemljama povezuju s rastućom uporabom antidepresiva.

Kad je riječ o ublažavanju simptoma depresije, učinkovitost lijekova evaluira se uz pomoć standardiziranih upitnika, odnosno ljestvica procjene depresije. Brojna istraživanja na tu temu objedinili su sustavni pregledi efikasnosti najpopularnijih antidepresiva koje je 2002. i 2008. objavio Irving Kirsch sa suradnicima. I tu su analizirani klinički pokusi priloženi zahtjevima za registraciju regulacijskoj agenciji FDA, a u potonjoj studiji primijenjeni su kriteriji poznatog britanskog instituta za kvalitetu u kliničkoj medicini NICE. U prvoj meta-analizi, koja je uključila bolesnike s težom slikom depresije, SSRI su bili oko 20% bolji od placeba, što je po mišljenju istraživača i stručnjaka FDA proglašeno razlikom od upitnog kliničkog značaja. Druga analiza pokazala je da su antidepresivi nedjelotvorni, odnosno bezvrijedni u svim slučajevima depresije osim onih najtežih. „Uzevši u obzir ove podatke, čini se da je malo dokaza koji podupiru propisivanje antidepresiva bilo kome, osim najteže depresivnim bolesnicima“, stoji u izvještaju te studije.

Najnoviju i najsveobuhvatniju analizu učinkovitosti antidepresiva naći ćemo u ove godine objavljenom prikazu Edmunda Pigotta i suradnika, koji je uz ranije sustavne preglede uključio i do sada najveću studiju s antidepresivima STAR*D. Nalaz je, u smislu marginalnog efekta lijekova bio toliko porazan, da su si autori članka dozvolili ironiju („bilo bi dobro ponovo razmotriti termin “depresija rezistentna na terapiju” kad je riječ o bolesnicima koji ne reagiraju na liječenje. Ne bi li bilo bolje usmjeriti pažnju na to što ne valja s našim liječenjem?“). U zaključku su zatražili reviziju aktualnih preporuka i standarda za liječenje depresije.

Istražujući dugoročne učinke antidepresiva, koji se mjere učestalošću relapsa ili kvalitetom kontinuiranog odgovora na terapiju, znanstvenici su došli do sličnih rezultata kao za kratkoročne, isključujući time mogućnost da su efekti antidepresiva veći tijekom duljeg uzimanja. Istraživači studije STAR*D ukazuju da bi dugotrajno uzimanje antidepresiva moglo čak pogoršati tijek depresije, a upozoravaju i na nuspojave poput dijabetesa.

Depresija se smatra čimbenikom rizika za nastanak i prognozu koronarne bolesti. Međutim, u pokusima i opservacijskim istraživanjima antidepresivi nisu smanjili koronarni morbiditet i mortalitet. Prema tome, sugestiju da bi ih u koronarnih bolesnika trebalo primjenjivati, a nju ćemo naći i u Europskim smjernicama za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, trebalo bi zanemariti.

Iako u literaturi ima meta-analiza, preglednih članaka i smjernica koje nalaze da su SSRI učinkoviti i korisni lijekovi, težina dokaza i uvjerljivost na drugoj je strani. O tome svjedoči činjenica da spomenuti ugledni institut NICE u blažim depresijama ne preporučuje primjenu antidepresiva, da autori sustavnog pregleda iz najcjenjenije baze podataka Cochrane Collaboration smatraju da su efekti antidepresiva precijenjeni, a uvodničari British Medical Journal-a uzimaju u obzir mogućnost da SSRI ne djeluju mnogo bolje od placeba. U svakom slučaju, ako i imaju učinka, on je, kako pokazuju istraživanja, ekvivalentan onome puno jeftinijih tricikličkih antidepresiva, a usporedive su i nuspojave, barem kad je riječ o novoj generaciji ovih preparata, još uvijek značajno jeftinijoj od SSRI.

Ono što su, povrh neučinkovitosti, primijetili svi objektivni evaluatori antidepresiva, velike su metodološke slabosti istraživanja s ovim lijekovima. To njihovu ionako skromnu djelotvornost dodatno dovodi u pitanje. Američki psihijatar Peter Breggin, autor knjige „Talking back to Prozac“ iz 1994. godine, te irski psihijatar i psihofarmakolog David Healy čija je knjiga „Let them eat Prozac“ objavljena 2004. godine, otkrivaju čitav niz nevjerojatnih manipulacija u kliničkim pokusima s fluoksetinom. Iz istraživanja su, primjerice, isključivani suicidalni i hospitalizirani bolesnici, te oni starije dobi i djeca.

Suicid uopće nije postavljan kao pitanje, odnosno ishod studija, kao niti izlječenje bolesti, kako se ne bi, tvrdi Breggin, otkrilo da lijekovi u tom smislu ne djeluju. U testiranju su primjenjivani postupci koji su povećavali učinak preparata, primjerice tzv. wash-out, a blinding je često bio neadekvatan. Pokusi su trajali tek nekoliko tjedana, a istraživanje je prekinulo nedopustivo mnogo ispitanika, pa je, u suprotnosti s tvrdnjom proizvođača da je u istraživanjima sudjelovalo 11 000 ispitanika, fluoksetin primjereno testiran na njih svega 286 (!). Dokazana je i snažna publikacijska pristranost; velik broj studija s negativnim nalazom nije objavljen. Činjenica da je fluoksetin uopće odobren za tržište teško je shvatljiva jer velika većina pokusa koji su prezentirani regulacijskoj agenciji (FDA) nije uspjela demonstrirati njegovu prednost nad placebom.

Objašnjenje zašto se, i na koji način to ipak dogodilo, naći ćemo u knjizi Johna Virapena „Nuspojava: smrt“, nedavno objavljenoj i u nas. Autor knjige desetljećima je radio za farmaceutsku industriju, a u kompaniji Eli Lilly, proizvođaču fluoksetina, bio je glavni direktor za Švedsku. Sam sebe nazivajući „stručnjakom za psihotropne lijekove i podmićivanje“, među gomilom prljavog rublja iznosi i priču o tome kako je, u ozračju apsolutne nesklonosti registraciji fluoksetina u Švedskoj, podmitio tamošnjeg ključnog psihijatra.

Fluoksetin je, ponegdje uz otpore (njemačka regulacijska agencija) ipak ubrzo odobren širom svijeta. Za njim su slijedili drugi pripravci SSRI klase, na temelju sličnih istraživanja i „dokaza“ o efikasnosti (tvrtka GlaxoSmithKline kasnije je kažnjena zbog skrivanja pokusa s negativnim nalazima za paroksetin).

Uzevši u obzir upitne pokazatelje učinkovitosti antidepresiva, nameće se pitanje zašto se ti pripravci toliko propisuju. Jedan od odgovora, odnosno razloga je u tome da se naprosto koristi njihov placebo efekt. Nekoliko pojava govori tome u prilog. Kad se u studijama primijeni placebo s nuspojavama, razlika između antidepresiva i placeba nestaje. S povećanjem doze lijeka ne dobiva se veći učinak, što govori protiv kemijskog, a u prilog psihološkom efektu. U skladu s placebo učinkom bilo bi i zapažanje da stopa općenitog terapijskog odgovora na SSRI u populaciji tijekom godina raste. Obzirom da se sastav lijekova nije bitno promijenio, moguće je da se to dogodilo zbog širenja informacija o čudesnom učinku novih antidepresiva.

Ako se djelovanje antidepresiva doista većinom može svesti na placebo, treba ipak priznati da je i taj učinak vrijedan, da antidepresivi time ne gube svoja ljekovita obilježja i da ih treba primjenjivati. Problem je, međutim, u tome da postoji mnogo jeftiniji placebo. To je gospina trava, ali i druge jeftine supstancije koje se mogu pripremiti na način da im je cijena značajno niža od SSRI.

Ipak, nije sve u vezi s antidepresivima placebo. Teže depresivni bolesnici od ovih pripravaka, čini se, imaju i objektivnu korist. A postoje i bolesnici koji su od njih doživjeli objektivnu štetu.

Još od početka devedesetih godina javljaju se istraživanja, kao i anegdotalni podaci koji antidepresive povezuju s ozbiljnim nuspojavama. Breggin i Healy u svojim su knjigama i na drugim mjestima, u prvom redu na sudu, uvjerljivo izložili ta istraživanja, kao i užasne priče žrtava onoga što se još uvijek prikazuje kao čudotvorno efikasno liječenje. Fluoksetin, a to je pokazano i za paroksetin, u rijetkim slučajevima može stvoriti izraziti nemir, agresivnost ili autoagresivnost. U slučaju kad je primjena masovna, rijetko postaje značajno; u SAD-u se žrtve samoubojstava i ubojstava koja se povezuju s antidepresivima broje u tisućama.

Činjenica da u relevantnim znanstvenim studijama nema porasta suicida, kao i činjenica da još nijedna žrtva nije dobila sudski proces protiv proizvođača, ne umanjuje uvjerljivost priče o naličju antidepresiva. Istraživanja su gotovo u cijelosti financirana od proizvođača antidepresiva i kao takva izvedena i interpretirana pristrano – ispitanici koji su reagirali agitacijom isključeni su kao non-responderi, većina ispitanika uz fluoksetin je uzimala i sedativ, „statistički izvještaji se dotjeruju dok se smrti uzrokovane nuspojavama u njima više ne mogu naći“ (John Virapen).

Osim toga, klinički je pokus slabo osjetljiv za otkrivanje nuspojava; on bilježi samo grubu štetu, dok mu rijetke stvari lako promaknu. Što se pak tiče sudskih postupaka, kompanije ih svim sredstvima nastoje spriječiti jer su okrivljujuće presude za njih pogubne. Stoga tužiteljima nude golem novac u izvansudskoj nagodbi, a ovi to, svjesni da su šanse da dobiju postupak minimalne (tvrtke korumpiraju pravosuđe), gotovo bez iznimke prihvaćaju. O nuspojavama antidepresiva ne zna se i stoga što psihijatri o tome šute, ili još gore, kad se uznemirujuće informacije pojave, umanjuju i zataškavaju problem. U dva navrata, 2005. i 2008. naši su psihijatri požurili u svim medijima osporiti i demantirati istraživanja koja su povezala antidepresive i samoubojstva. „Nastavite uzimati antidepresive, ne prekidajte terapiju“, poručivali su s malih ekrana.

Kolikogod pristrana i insuficijentna da dokažu povećanje samoubojstava, znanstvena su istraživanja ipak demonstrirala porast sucidalnih misli i ponašanja, poglavito u djece i mladih do 25 godina na antidepresivima – fluoksetinu, sertalinu, paroksetinu, citalopramu i drugima, a i u odraslih u slučaju paroksetina. Na temelju toga FDA je 2004. izdala upozorenje, kasnije dopunjavano, u kojem potvrđuje spomenutu vezu, te od proizvođača traži uključivanje te informacije u uputu o lijeku, a od propisivača i bolesnika oprez.

John Virapen svjedoči da su odgovorni ljudi u kompaniji Eli Lilly još od 1978. znali za vezu fluoksetina i samoubojstva i da do dan-danas rade na zataškavanju tog problema. To nije ništa novo; mnogo se puta pokazalo da su farmaceutske tvrtke spremne štetiti bolesnicima radi vlastita profita. Ne čude onda niti drugi njihovi neetični postupci i projekti – lažno prikazivanje patofiziologije bolesti, primjerice. Znanost financirana od proizvođača antidepresiva svela je tumačenje depresije na manjak serotonina u mozgu (i onda ponudila SSRI za korekciju tog nedostatka). No valja znati da je serotonin tek jedan od stotina neurotransmitera i neuromodulatora koji su kompleksno međusobno povezani.

Fokusiranje samo na serotonin znači grubu simplifikaciju fiziologije negativnog raspoloženja. Niti u jednom mentalnom poremećaju nije utvrđen manjak serotonina, eksperimenti s njegovom deplecijom nisu rezultirali depresivnim raspoloženjem, a oni koji su proizveli njegov porast nisu smanjili depresiju. Protiv serotoninske teorije i hipoteze da SSRI ispravljaju kemijsku neravnotežu u mozgu govori i činjenica da antidepresivi koji djeluju preko različitih mehanizama imaju jednak učinak, da se dobiva isti intenzitet odgovora u različitih pacijenata i da efekt SSRI ne ovisi o dozi. Ipak, serotoninska teorija i dalje se tumači liječnicima i studentima. A tu su i nove obećavajuće hipoteze i spoznaje poput one koja ruši stoljetni mit o tome da se živčane stanice ne mogu obnavljati. Čini se da je regeneracija neurona ipak moguća – uz pomoć antidepresiva.

Kritičari suvremene medicine depresiju danas uzimaju kao primjer fenomena medikalizacije. S jedne strane, područje te bolesti silno se proširilo na način da je obuhvatilo stanja ranije označavana anksioznošću i neurozom, te uključilo svakidašnje, prolazne i blaže psihoemocionalne smetnje. Na taj je način uzurpirano područje zdravlja i izbrisana jasna granica između normalnog i patološkog. S druge strane, problemi koji su nerijetko osobni, međuljudski i društveni, pretvoreni su u patofiziološke. Nezadovoljstvo i jad prevedeni su u kliničke entitete i učinjeni podložnima primjeni kratkoročnih tehničkih rješenja poput savjetovanja i uzimanja tableta. U njihovoj pozadini, barem u blažim oblicima, najčešće su ipak teške okolnosti života.

Proglašavanje depresije jednim od vodećih zdravstvenih problema, kao što je to učinila SZO, ima smisla samo ako iza toga slijede akcije usmjerene smanjenju siromaštva i društvenih razlika, te unaprjeđenju ljudskih prava. U protivnom, radi se o ozbiljnom iskrivljenju koje odvlači pozornost od stvarnih uzroka ljudske nesreće i očaja, ne rješava problem i odgovara tek vlastodršcima i stručnom establišmentu. A liječnike onemogućava ili ograničava da, okrenuvši se prema političarima, zatraže promjene koje istinski i stvarno vode dobrobiti njihovih bolesnika.

Porazni rezultati: Hrvati, najbezosjećajniji narod u regiji

Prema istraživanju instituta Gallup, čini se da su Hrvati najmanje emotivan narod u regiji.

Na listi od151 zemlje zauzeli smo visoko 30. mjesto, a iza nas su se našli Makedonci (35.), Srbi (41:), Bosanci i Hercegovci (44.) Crnogorci (55.) i Albanci (65.), a Slovenci su tek 86, businessweek.com

Neka od pitanja iz istraživanja kojima se došlo do rezultata su: Jeste li se dobro odmorili? Jesu li se prema vama odnosili s poštovanjem? Jeste li se smijali? Jeste li osjetili: užitak, bol, brigu, tugu ili bijes?

Vrh je pripao Singapurcima, a najemotivniji su Filipinci, Salvadorci, Omanci i Kolumbijci.

(skajvok3r.blogspot.com,index.hr/uredio:nsp)

[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]