“I Rusija i Kina poznaju svjetske probleme mnogo bolje od Sjedinjenih Američkih Država, a razlog je to što su te zemlje morale proći kroz strašne ratove koje im je nametnuo slijepi egoizam fašizma”, istaknuo je Castro, objavio je kubanski list “Granma”.

Zato je na Rusiji i Kini, imajući u vidu njihovu tradiciju i revolucionarno iskustvo, poduzeti najveći napor da se izbjegne rat i doprinese mirnodopskom razvoju Venezuele, Latinske Amerike, Azije i Afrike”, istakao je vođa kubanske revolucije.

Castro je upozorio da nitko danas više nije siguran i objasnio da je to zato što devet zemalja posjeduje nuklearno oružje, a samo jedna od njih – SAD – ih zaista i koristi, “kao kad je bacila dvije atomske bombe na Japan 1945. godine, koje su ubile stotine tisuća ljudi u samo tri dana “.

U pismu Fidel Castro također hvali predsjednika Madura, koji je priznao rezultate parlamentarnih izbora održanih u Venezueli prošlog tjedna, prema kojima je oporba osvojila dvotrećinsku većinu, prenio je sajt RT.

Odnosi između Kube i Venezuele su posljednjih godina su sve bolji, pa Caracas prodaje Havani naftu po povoljnoj cijeni i ulaže u kubansku naftnu industriju, dok Kuba zauzvrat pomaže venecuelanskom zdravstvu slanjem svojih liječnika.
 
(Tanjug)

Bivši kubanski predsjednik Fidel Castro rekao je u ponedjeljak da unatoč nedavnoj povijesnom posjetu Baracka Obame Kuba neće zaboraviti dosadašnje sukobe sa Sjedinjenim Državama i da joj “ne trebaju darovi” američkog imperija

“Kadri smo proizvoditi hranu i materijalna bogatstva koja nam trebaju, zahvaljujući trudu i pameti našeg naroda.

Nema potrebe da nam imperija daje bilo kakve darove”, napisao je 89-godišnji otac kubanske revolucije u tekstu objavljenom tjedan dana nakon posjeta američkog predsjednika Kubi.

U tom podužem pismu naslovljenom na “Brata Obamu”, bivši kubanski predsjednik koji se 2006. povukao s vlasti, narugao se “slatkim riječima” koje je Obama izrekao u svom govoru u Havani prošlog tjedna.

“Zamalo smo doživjeli srčani udar slušajući riječi američkog predsjednika”, dodaje bivši Lider Maximo, nakon čega je podsjetio na poveći broj prošlih sporova između dviju zemalja unatoč spektakularnom približavanju Obame i Raula Castra krajem 2014.

U govoru koji su prošlog tjedna prenosili kubanski mediji, američki predsjednik je pozvao Havanu da “uništiti zadnje ostatke hladnoga rata”, nakon čega je stao u obranu javnih sloboda i demokracije na otoku, ističući da ne želi “nametati promjene Kubi”.

“Neka se nitko ne zavarava da će se narod ove plemenite i velikodušne zemlje odreći slave i prava te duhovnog bogatstva stečenog razvojem školstva, znanosti i kulture”, upozorio je Castro u pismu objavljenom u državnom glasilu Granma.

Castro koji će 13. kolovoza navršiti 90 godina, nije se pojavljivao u javnosti od srpnja 2015., ali službena glasila redovnoo objavljuju fotografije bivšeg predsjednika koji u svom domu prima poznate osobe i predsjednike prijateljskih država.
 

 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:NSP)

Američki politolog Phil Butler je za New Eastern Outlook napisao kolumnu u kojoj tvrdi da su razaranje i raspad Jugoslavije bili dio šireg plana NATO saveza

… kojim se htjelo oslabiti geopolitičke protivnike zapadnog bloka u regijama Trećeg svijeta i progutati zdrave ekonomije naroda ovih prostora.

Svatko od nas ima svoje viđenje ’90-ih na ovim prostorima, ali su ona bez sumnje subjektivna, koliko god netko mislio da je upravo njegova verzija istine ona nesporna i nepobitna. Stoga uvijek vrijedi čuti i što drugi misle o nama.

Phil Butler: “Jugoslavija je morala biti uništena, a što bi bilo da nije…?”

Sažetak njegove analize je prenio i talijanski Globalist.

“Možete li zamisliti Europu danas s Jugoslavijom kao ključnim igračem među narodima? Ja mogu. Jugoslavija je u stvari bila jedan od najvećih kulturnih i društvenih eksperimenata u povijesti.

Osnovana na području sukoba nekadašnjeg Austro-ugarskog i Osmanskog carstva, Jugoslavija je sjedinila obje kulture na način koji nije viđen još od vremena Aleksandra Velikog, koji je nakon golemih osvajanja asimilirao narode. Eksperiment, ako ga mogu tako nazvati, trajao je nešto više od pola stoljeća. Idealan iz razloga što su u jednoj državi živjeli svi južnoslavenski narodi.

Stvaranje Jugoslavije je djelomično bio i geostrateški potez Britanije i Francuske, kako bi se usporila ili blokirala Njemačka. Odredbe tzv. “Krfske deklaracije” su udarile temelje ustavnoj monarhiji koja se ni po čemu nije razlikovala od Engleske.

Prava i pravo glasa, te poštivanje temeljnih principa Ilirskog pokreta su bili obećavajući aspekti rane Jugoslavije. No, tada je kralj Aleksandar ukinuo ustav i izbore, ali je zajednički život etničkih i kulturnih skupina je i dalje davao nadu za budućnost.

Rat, političke spletke, unutarnji i vanjski pritisci su u to vrijeme teško opterećivali ovu novu svjetsku silu u nastajanju. Kao što je to bio slučaj u mnogim takvim pokusima, u konačnici je autoritarna vlast postala nužna, možda i poželjna.

Za prekid “predavanja iz povijesti”, nacionalni heroj Josip Broz Tito je postao taj “diktator”, ali je stekao svjetsku slavu i čvrsto držao stvari pod kontrolom, a Jugoslavija je igrala veliku ulogu na svjetskoj sceni. Međutim, kada je njegova moć oslabila, suprotne sile su našle svoje uporište.

Nema znanstvenika ili političara koji o tome danas ne govori, ali Titova uloga u osnivanju Pokreta nesvrstanih nacionalnih država je velika i izuzetno značajna, pogotovo za ljude koji sada žive u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i ostalim bivših jugoslavenskim zemaljama.

Ideali Pokreta nesvrstanih i njegovi temelji su udareni u Beogradu 1961. U stvaranju pokreta su sudjelovali Tito, indijski premijer Jawaharlal Nehru, predsjednik Indonezije Sukarno, egipatski predsjednik, Gamal Abdel Naser i predsjednik Gane, Kwame Nkrumah. U najkraćim crtama ideju Pokreta nesvrstanih objašnjava lider Kube, Fidel Castro, u govoru u Havani 1979.

“Pokret nesvrstanih postoji kako bi čuvao nacionalnu nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja ili hegemonije, kao i protiv velikih sila i blokovske politike”, rekao je tada Castro.

Dakle, u suštini, Pokret nesvrstanih je težio samostalnom razvoju naroda između velikih sila s idejom koja negira Hladni rat. Naravno, velike sile koje su se bavile ideološkim ratovima i imale su svoje strategije, koje su uključivale apsorbiranje svake od tih siromašnih nezavisnih zemalja.

Kao što vidimo danas, strategija je bila izazvati bitke koje vode ka fragmentiranju, podijeli i stvaranju nemoćnih zemalja i naroda diljem svijeta.

Raspad Jugoslavije je najbolji primjer, gdje danas nijedna zemlja ne pokazuje naklonost prema Pokretu nesvrstanih.

Umjesto toga, EU i NATO su bili gravitacijska sila koja je privukla Sloveniju, Hrvatsku i ostale. Vidimo ostatke strategije Hladnog rata i u činjenici da su Bjelorusija i Azerbajdžan jedine dvije preostale članice pokreta u Europi, a Fidži se kao najnoviji član pridružio 2011.

Međutim, 2012. je summit Pokret nesvrstanih vidio veću posjećenost od bilo koje prethodne godine, što je možda i znak krize Zapada. Uz deklariranu svrhu “borbe za mir u svijetu” i svojih temeljnih dogmi, pokret je ipak, barem teoretski, vrijedan posrednički okvir. No, dopustite mi da se vratim na slučaj Jugoslavije i kakva bi možda bila da postoji danas.

Gledajući s distance na raspad Jugoslavije, primjetno je da se radi o uokvirivanju geostrategije Washingtona koja se provodila svugdje, pa i teškim metodama. Akcije Clintonove administracije su u to vrijeme bile tajnovite za javnost, jednako kao što su i danas.

Čitajući Washingtonov think tank propagandni Institut Brookings otkrivate ovo. U tekst “Odluka o intervenciji – Kako završiti rat u Bosni” iz 1998. godine autor Ivo H. Daalder počinje:

“Dok danas mnogi pišu rječito i strastveno da objasne neuspjeh Washingtona i Zapada da se zaustave etničko čišćenje, koncentracijski logori i masakri stotina tisuća civila, malo tko je to pitanje postavio u ljeto 1995. godine, kada su SAD napokon odlučile preuzeti vodeću ulogu u okončanju rata u Bosni.”

No, istina je puno jednostavnija od stvarnosti. Nikome ne treba think tank da otkrije zašto je predsjednik Bill Clinton oklijevao da posreduje u Bosni. Clinton je u stvari nastavljao politiku svoga prethodnika, George Busha starijeg, kojoj je cilj bio destabilizirati jugoslavenski socijalistički uspjeh.

Sada znamo da su kod nas tajno obučeni pobunjenici odigrali ključnu ulogu u fragmentiranju regije preko organizacije poznate kao Atlantska brigada, koja se borila u ratu na Kosovu na strani Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), a brojala je oko 400 naoružanih boraca, kao što piše Christian Science Monitor 1999.

Ovo izvješće otkriva da su SAD pod lažnim izgovorom vodile posrednički rat u bivšoj Jugoslaviji (proxy war).

Što se tiče Billa Clintona i njegove nevoljkosti da se upliće u regiju nekad poznatu kao Jugoslavija, to je prljava povijest genocida i beskrajnih laži.

Priča koju sam pronašao je priča o Francuzu koji je trenirao Atlantsku brigadu, što u svemu podsjeća kasnije na Ukrajinu, Libiju i Siriju. Vidite “obrasce” koje nas vode do istine i više nego dovoljno.

Stravična stratišta legitimne države Jugoslavije su služila za ulaganje u podjelu preostalih komada zemlje, uz pomoć američkih predsjednika, britanskih gospodara i njemačkih industrijalaca.

Atlantska brigada je djelovala u raznim posredničkim ratovima na Balkanu, a važni pripadnici su joj bili smrtonosne ubojice iz inozemstva. Američki dužnosnici u vrhu su ih dobro poznavali i upravljajući njima su vukli konce na Kosovu i širom Balkana. Jugoslavija je postala prototip, predložak za djelovanje u Afganistanu i Iraku, Arapskom proljeću.

Imena Madeleine Albright, Javiera Solane, generala Wesleya Clarka i drugih se i dalje spominju. U bivšoj Jugoslaviji su prijatelji ključnih igrača u vladama doslovno planirali pretvoriti narode i zemlje u kreditore i investicijski “eldorado”.

Priča o tom genocidu u ime demokracije je prestrašna. Većina naroda ovih prostora je vraćena 200 godina natrag u neku vrstu srednjovjekovnog postojanja bez nade. Jedini tračak nade za većinu bivših “Jugoslavena” je, sasvim prirodno, EU i NATO savez.

Dok ovo pišem američki, britanski i njemački planeri već uređuju Siriju. Poznata Rand Korporacija izrađuje plan podjele suverene države. Za one koji nisu svjesni, Rand Korporacija je “Veliki brat” svih hegemonijskih think tankova.

Tko je je zašto uništio Jugoslaviju?

Sigurno je bilo zločina i genocida s obje strane u sukobima, od Kosova do ostalih ratova na Balkanu. Ali to nije poanta zbog čega sam se fokusirao na ovu katastrofu.

Prije svega, nijedan narod bivše Jugoslavije danas nema pravo glasa. Drugo, podjela među tim narodima je dovela do smrti ili preseljenja milijuna ljudi.

Ali moja “fantazija” o Jugoslaviji bi možda mogla biti iznenađenje. Dopustite mi da zaključim.

Jugoslavija je izgrađena na ideji da u njoj Južni Slaveni neće ostati slabi i podijeljeni narodi. Ujedinjeni u Jugoslaviju ne bi bili lak plijen imperijalnim namjerama, kao što vidimo da se događa danas.

Činjenica je da je nakon Drugog svjetskog rata socijalistička Jugoslavija postala neka vrsta europske priče o uspjehu. Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope gospodarskog rasta u svijetu, pristojan životni standard, besplatnu medicinsku skrb i obrazovanje, zajamčeno pravo na posao, jednomjesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 posto, a očekivani životni vijek od 72 godine. Koliko ja znam, ni jedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta.

Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju.

Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prijevoz, stanovanje i komunalije. Neprofitno gospodarstvo je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najočitiji primjer zapadne demokratske ljubavi. U to vrijeme su od resursa daleko bili Njemačka, Francuska ili Velika Britanija, a bankari Londona i Luksemburga nisu mogli izvlačiti milijarde iz socijalističkog sustava.

Jugoslavija je morala umrijeti, a Reagan, Bush stariji i mlađi i Clinton su pomogli da se to dogodi. Nagrađivani autor, politolog i gostujući suradnik u Institutu političke studije u Washingtonu, Michael Parenti, često je govorio o katastrofi u Jugoslaviji.

Prema Parentiu, američki cilj je bio pretvoriti jugoslavenske narode u regiju Trećeg svijeta, a to se moglo ostvariti podjelom zemlje koja će onda otvoriti svoje gospodarstvo korporativnoj eliti i zapadnim bankarima. Po raspadu Jugoslavije je zemlje trebalo učiniti takvima da budu:

#1. Nesposobne da slijede nezavisan kurs osobnog razvoja.

#2. Razbijenih ekonomija i prirodnih resursa u potpunosti dostupnih za multinacionalne korporacijske eksploatacije, uključujući i ogromna mineralna bogatstva na Kosovu.

#3. Osiromašenog, ali pismenog i osposobljenog stanovništva koje će biti prisiljeno raditi za minimalne nadnice, koje će predstavljati jeftin radni bazen s kojim će se lakše sniziti plaće u zapadnoj Europi i drugdje.

#4. Demontiranih industrija automobila, nafte, teških strojeva, rudarstva i petrokemije, te raznih drugih industrija koje nisu smjele biti konkurencija postojećim zapadnim proizvođačima.

Zvuči li vam ova strategija poznato? Sjetite se plana Rand Korporacije za Siriju. Jesu li Ukrajina, Donbas i Krim razumjeli ovo prije EuroMaidana? Koji je na kraju plan za Rusiju?

Iako ovo zvuči prijeteće, žao mi je, to je svijet u kojem živimo danas. Snagom uspavanih američkih građana, drogiranih glupim bezvrijednim tricama super-kapitalizma, svijet preuzimaju tirani.

Što bi bilo da je bilo?

Ali što da je Jugoslavija preživjela? Što da je veliki etničko-socijalistički eksperiment i dalje radio? Sigurno bi naš svijet bio potpuno drugačiji od danas. Još jedna stvar, Europska unija bi uz Pokret nesvrstanih djelovala u okviru svojih sadašnjih granica. Bila bi manje moćna i daleko manje geopolitički utjecajna.

Cijela Europa bi možda dolazila u Beograd, a sada se šest republika bore za mrvice iz Bruxellesa. Potaknut mojom fantazijom o tome kako bi Jugoslavija mogla izgledati, ostavit ću vas s procjenama ekonomske situacije sadašnjih država Balkana i Jugoslavije čiji je BDP prije rata bio na 24. mjestu među svjetskim narodima.

2015. godine je Bosna i Hercegovina ekonomski bila na 112. mjestu u svijetu, a uvjeti se pogoršavaju. Ipak, siromašni stanovnici BiH misle da će ulaskom u EU riješiti sve svoje probleme. Hrvatska je ekonomski trenutno na 76. u svijetu, ali je Bloomberg ekonomiju RH svrstao u 10 najgorih u svijetu.

Makedonija se nalazi na 130. mjestu, a poljoprivreda je jedina pravi industrija, dok je nezaposlenost u zemlji iznad 30%. Crna Gora je, unatoč ljepoti i maloj površini, 149. ekonomija među svjetskim narodima. Poput nekih drugih bivših republika, Crna Gora vjeruje da će ulaskom u EU riješiti sve. Srbija je zauzela 87. mjesto po BDP-u, a Slovenija je 81.

Što se tiče Kosova, Jonathan Marshall za Consortium News piše da je tamo rođena “mafijaška država sa stopom nezaposlenosti od 35 posto, shrvana epidemijom terorizma, kriminala i političkog nasilja”.

Osim toga, NATO polako guta sve države u regiji, jednu po jednu. Crna Gora je tek započela pregovore o pristupanju, a srpski zakonodavci su ratificirali diplomatski sporazum o imunitetu i logističkoj potpori za predstavnike NATO saveza.

“I dok pišem ove završne redove, mislim na ono što bi hrabri i jaki narodi iz Jugoslavije dobili da nije došlo do prekida njene sudbine. No, sve što znam je da je 24. mjesto među svjetskim gospodarstvima daleko, a što se tiče Jugoslavije, taj je narod nestao zauvijek”, zaključuje američki politolog Phil Butler.

Doduše, američki politolog Phil Butler u svojoj kolumni pogrešno koristi termin jugoslavenske “nacije”, umjesto “jugoslavenski narodi”, što je inače čest slučaj u inozemstvu.

No, unatoč činjenici što se nije posvetio specifičnostima svake nacije i tinjajućim antagonizmima koje je, kako i sam priznaje, Josip Broz Tito “čvrsto držao pod kontrolom”, njegov zanimljiv opis otvara pitanje koliko smo dobili, a koliko izgubili i jesu li se postojeći antagonizmi rasplamsali i prerasli u ratove “sami po sebi” i zato što su “jednog dana ipak morali eksplodirati” ili su se vješto iskoristili na način da se novcem, oružjem i propagandom na kraju ostvari konačni cilj – uništiti prilično zdrave ekonomije naroda bivše federacije koja je u vrijeme prije raspada imala 24. ekonomiju na svijetu i uništiti za Zapad opasnu ideju koja je temelj Pokreta nesvrstanih?
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Oni imaju plan, plan za globalnu civilizaciju, svjetski vjerski poredak. Plan koji samo oni znaju

Poglavar Ruske pravoslavne crkve Kiril sreo se u Havani s kubanskim čelnikom Fidelom Castrom (89). Razgovarali su iza zatvorenih vrata – o “raznim temama”, iključujući “međunarodne probleme”.

Razgovor je potrajao dulje od sata, a Castro je naglasio da jučerašnji susret patrijarha Kirila i pape Francisca smatra važnim.

Njih dvojica su se već sretala u listopadu 2008-me, a Fidel – koji se školovao u zatvorenim katoličkim koledžima – prošle godine se sreo i sa papom Franciscom.

Kiril je inače – u intervjuu televiziji RT America – rekao da će njegov susret u Havani s papom “pomoći da se izgradi nova globalna civilizacija zasnovana na moralnom konsenzusu koja će moći iskorijeniti terorizam”

(vestinet.rs,youtube.com/uredio:NSP)

Pritom je naglasio: “Mi to moramo pokušati. Vjerujem da je to moguće. U tom smislu je moj susret s papom Franciscom bio vrlo važan”.

Dodao je da su dvije najveće crkve – čiji poglavari su se sreli da “usuglase satove” – ​​razgovarale o istim problemima, svaka sa svoje točke gledišta.

“Uvjerili smo se da možemo doći do zajedničkog odgovora, i to lako, zato što je među nama već postojao moralni konsenzus – vjera u Gospodina Isusa Krista, u Njegove zapovijedi i Njegove zakone” – naglasio je patrijarh Kiril.

Odmah potom je upozorio: “Danas nema nikakvog pozivanja na moral kad je u pitanju ograničavanje ljudskih sloboda. Mi se, na žalost, sve više udaljavamo od onoga što nas je dubinski i ontološki spajalo. Ako se ovaj rascjep bude povećavao – čovječanstvo ima lošu perspektivu. Nadam se da moj susret s papom Franciscom daje doprinos formiranju moralnog konsenzusa za sve ljude “.

Kiril je naglasi da nije dogovoren nikakav novi susret, pa dodao: “Ali, pošto je došlo do ovoga, moguće je da dođe i do drugog i do trećeg susreta”.

Francisco je sa svoje strane – dok je letio za Meksiko – rekao da je oduševljen susretom s Kirilom.

“Osjećao sam da sam pored brata, a i on je meni rekao to isto. Mi smo kao dva episkopa razgovarali o problemima svojih crkava io situaciji u svijetu, o ratovima koji prijete da u sebe uvuku sve … Zaista sam osjetio unutarnju radost koja je od Gospodina “.

Francisco je otkrio da su razgovoru prisustvovali ruski mitropolit Ilarion i katolički kardinal Kurt Koch.

“Kako sam već govorio, jedinstvo se gradi u učenju, u izučavanju bogoslovlja. Ali, pošto Gospodin dolazi – svi ćemo još graditi jedinstvo. Jedinstvo se gradi tijekom putovanja, dok idemo i neka Gospod, kada dođe, vidi da smo bar na putu”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Protekla 2015. je godina velikih međunarodnih potresa. Terorizam i izbjeglička kriza su uzdrmali europski kontinent i same temelje Europske unije, koji su se pokazali manje solidni nego što je izgledalo. Sukobi na Bliskom istoku učinili su svijet nesigurnijim mjestom i pokazali da rješenje za međunarodne sukobe ne leži u vojnim intervencijama SAD i njenih saveznika već u međunarodnoj suradnji.

Rusija je pokazala da je nezaobilazni akter na međunarodnoj sceni. Devalvacija yuana je izazvala paniku na svjetskom tržištu, a Rusija i Kina su nastavile jačati euroazijsku osovinu i dovode u pitanje američku hegemoniju.

Pregled svijeta koji se mijenja pred našim očima:

Euroazijski zaokret

Sporazum o Euroazijskoj ekonomskoj uniji je stupio na snagu. Nova ekonomska i politička zajednica na političkoj karti svijeta je formirana po ugledu na Europsku uniju, s ciljem da ujedini euroazijske države. Uniju su osnovale Rusija, Bjelorusija i Kazahstan, a pridružile su im se Armenija i Kirgistan. Kandidat za članstvo je i Tadžikistan, a kao mogući kandidati spominju se i Uzbekistan i Turkmenistan. Ugovor o slobodnoj trgovinskoj zoni potpisala je s Vijetnamom, Uzbekistanom i Moldavijom, a želju da se priključe ovoj zoni izrazile su Kina, Egipat, Tunis, Sirija, Indija, Iran, Pakistan, Novi Zeland, Izrael i Mongolija.

EAU broji oko 182 milijuna ljudi na 15 posto svjetske teritorija, koji imaju zajedničku gospodarsku aktivnost vrijednu 4,5 milijardi dolara. Unija predstavlja 3,2 posto svjetskog BDP-a i 3,7 posto globalne industrijske proizvodnje. U njoj su neki od najvećih proizvođača nafte i plina na svijetu.

Napad zbog karikature

Napad u Parizu, u kome su ubijeni novinari lista “Charlie Hebdo” i policajci, označio je početak valova terorizma koji se sa Bliskog istoka i sjevera Afrike prenio na europski kontinent.

Ovi napadi su pokazali snagu radikalne islamističke organizacije ISIS, izrasle iz kaosa koji su izazvale vojne intervencije SAD i njenih saveznika na Bliskom istoku, i razmjere ideološke indoktrinacije političkog islama u Europi. Napad na “Charlie Hebdo” i serija manjih terorističkih akata diljem Europe otkrili su ranjivost Europe i njene obrane.

Uspon i pad Sirize

Pobjeda pokreta nove ljevice koji je poveo četrdesetdvogodišnji Alexis Tsipras na izborima 27. siječnja označila je proboj svježih političkih snaga na umornoj europskoj političkoj sceni. Prvi put je na čelo jedne vlade u Europskoj uniji došla partija koja se otvoreno suprotstavlja njenoj političkoj i ekonomskoj politici.

Grci su rekli “ne” politici štednje i diktatu institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke. Njihov pokušaj da se izbore za nezavisnu politiku završio se kapitulacijom pred kreditorima.

Grčka je ostala u eurozoni, ali je pristala na sporazum s europskim institucijama kako bi izbjegla bankrot.

Neuspjeh Grčke nije obeshrabrio snage nove ljevice koje se protive ekonomskoj doktrini Bruxellesa. One su ojačale nakon izbora Jeremyja Korbina na čelu laburističke stranke u Velikoj Britaniji, i prodora lijevih antiliberalnih partija u Portugalu i Španjolskoj, gdje je Podemos, “španjolska Syriza”, ušao u parlament nakon prodora na parlamentarnim izborima.

Kubanska zastava ispred State Departmenta

Kubanska zastava se zavijorila ispred ulaza u američki State Department, prvi put od 1961. godine, čime je okončana višedecenijska politika izolacije koju su SAD provodile prema Kubi. Havana je kao uvjet za potpunu normalizaciju odnosa postavila ukidanje ekonomske blokade i vraćanje nezakonito prisvojene teritorije na kojoj se nalazi vojna baza Guantanamo, kao i da SAD prestanu financirati kubansku opoziciju sa ciljem da sruše režim u Havani. Vođa kubanske revolucije Fidel Castro poručio je da su SAD dužne naknade Kubi višemilijunske gubitke koje je otok pretrpjelo zbog američke politike.

Rusko-kineski savez

Zahvaljujući suradnji dviju zemalja, posljedice ekonomskih sankcija koje je Zapad uveo Rusiji su znatno ublažene. Moskva je udvostručila izvoz plina u Kinu, s kojom je sklopila ugovore u juanima i rubljama, a ne u dolarima.

Strategija dviju zemalja je da se oslobode dolara, a time i američkog pritiska. Suradnja Moskve i Pekinga nadilazi domenu energetike, trgovine i gospodarstva, o čemu svjedoče i koordinirani nastupi u Vijeću sigurnosti UN. Težište svjetske moći se prebacuje u Aziju, gdje se zemlje okreću strateškoj suradnji i izgradnji zajedničkih infrastruktura i financijskih i monetarnih institucija. Rusko-kineski savez brine Washington, zbog čega je težište svoje vanjske politike usmjerio ka azijsko-pacifičkoj regiji.

Iran bez sankcija

Šest velikih sila, uključujući i SAD, postiglo je povijesni sporazum o iranskom nuklearnom programu. Sporazum predviđa postupno ukidanje sankcija (UN, SAD i Europske unije) koje su kočile razvoj zemlje. Teheran, kome je Zapad uveo sankcije optužujući ga da želi da napraviti nuklearnu bombu, pristao je da stavi pod kontrolu svoj nuklearni program.

Sporazum sa Iranom, koji je izazvao oštro protivljenje tradicionalnih američkih saveznika u regiji, Saudijske Arabije i Izraela, svjedoči o promjeni politike Washingtona prema Teheranu, koji je od neprijatelja postao potencijalni saveznik u borbi protiv radikalizovanih islamskih skupina na Bliskom istoku. Uspjehu pregovora doprinijela je Rusija, koja se zalagala za ukidanje embarga.

Izbjeglička kriza i novi zidovi u Europi

Val izbjeglica kakav nije zapamćen od Drugog svjetskog rata uzdrmao je Europsku uniju i pokazao da nije sposobna nađe rješenje. Od svih europskih čelnika dobrodošlicu onima koji bježe od rata ponudila je jedino njemačka kancelarka Angela Merkel, koju je zbog toga američki list “TIME” proglasio za osobu godine. Zbog politike “otvorenih vrata” prema migrantima naišla je, međutim, na oštru osudu unutar Njemačke, ali i od zemalja poput Mađarske, Češke, Poljske.

Odgovor Europske unije je dizanje bodljikavih žica – prvu je podigla Mađarska na granici sa Srbijom – i obustava primjene Schengenskog sporazuma o slobodnom kretanju u nizu zemalja. Izbjeglička kriza pokazala je da ne postoji zajednički europski odgovor na krize i produbila tendenciju za obnavljanjem nacionalnog suvereniteta u zemljama poput Velike Britanije, Finske i Danske.

Devalvacija yuana i panika na svjetskim burzama

Odluka kineske vlade da devalvira juan bila je povod za razne interpretacije, od toga da je to znak slabosti kineskog gospodarstva do toga da pokušava pokrenuti monetarni rat. Kineske vlasti su objasnile da je u pitanju reguliranje tržišta. Reakcija na burzama pokazala je koliko je svjetska ekonomija postala ovisna od kineske.

Cilj kineske vlade je da juan postane međunarodna valuta, što bi, smatraju ekonomisti, moglo ugroziti hegemoniju američkog dolara. Kina, druga po veličini ekonomija na svijetu, traži način da se emancipira. Pravo joj je dao Međunarodni monetarni fond, koji je uvrstio juan među rezervne valute, uz dolar, euro, funtu i jen. Ova odluka nije najbolje primljena u Washingtonu. Međunarodne financijske transakcije će se ubuduće sve više odvijati u juanima.

Vojna intervencija Rusije u Siriji

Rusija je pokrenula vojnu intervenciju na poziv sirijskog predsjednika Bashara el Assada, koji je tražio od Moskve da pomogne Damasku u borbi protiv Islamske države. To je prva velika operacija postsovjetske Rusije izvan teritorija bivšeg Sovjetskog Saveza. Avijacije SAD i njihovih saveznika bombardiraju u Siriji od rujna 2014. godine bez odobrenja Vijeća sigurnosti i sirijskih vlasti.

U govoru Vladimira Putina u Ujedinjenim narodima neposredno pred početak intervencije, ruski predsjednik je kritizirao agresivne vanjske intervencije Zapada u svijetu, koje su, umjesto pobjede demokracije, dovele do nasilja, siromaštva, socijalne katastrofe i nepoštivanja temeljnih ljudskih prava. “Da li makar sada shvaćate što ste učinili?” Pitao je Putin tvorce ovakve politike. Prema podacima Ujedinjenih naroda, u ratu u Siriji, koji traje četiri godine, ubijeno je više od 220.000 ljudi, a 12 milijuna se nalazi u teškoj humanitarnoj situaciji.

Ruska intervencija u Siriji pokazala je da sukobi na Bliskom istoku ne mogu rješavati bez Moskve, što je dovelo do zaokreta u poziciji Washingtona i europskih zemalja, poput Francuske. Washington, Pariz i London su priznali da sa Rusijom imaju zajedničke interese. U roku od nekoliko mjeseci prešlo se od hladnoratovskog tona do živih diplomatskih aktivnosti zapadnih diplomata s ruskim kolegama u cilju vojne suradnje.

Obaranje ruskog putničkog aviona

ISIS je preuzeo odgovornost za rušenje ruskog putničkog aviona koji se srušio u središnjem Sinaju, jednom od uporišta terorističke organizacije. Avion se od eksploziva raspao na dva dijela, a svih 217 putnika i sedam članova posade je poginulo.

Teroristički napad je izveden uz pomoć eksplozivne naprave domaće proizvodnje. Bomba, koja se nalazila u limenci “Šveps”, postavljena je ispod sjedala u avionu. Riječ je o najvećoj katastrofi u povijesti ruske avijacije.

Teroristički napad u Parizu

Za razliku od napada na “Charlie Hebdo”, meta terorističkih akata koji su se dogodili 13. studenog u Parizu bili su svi – publika na rok koncertu, gosti u kafićima i na nogometnoj utakmici. U šest koordiniranih napada u ime ISIS-a poginulo je 130 osoba. To su najsmrtonosniji napadi u Francuskoj od Drugog svjetskog rata i drugi po broju žrtava u Europi, poslije onog u Madridu u ožujku 2004. godine. Prvi put su u napadima sudjelovali bombaši-samoubojice, trenirani u Siriji. Teroristi su, međutim, francuske i belgijske nacionalnosti, što je potvrdilo fenomen radikalizacije omladine unutar Europe.

Francuska je nakon napada uvela izvanredno stanje, pojačala kontrolu granica i zatražila međunarodnu koaliciju u borbi protiv Daesu-a u kojoj bi sudjelovala i Rusija.

Šok koji se osjetio nakon atentata doprinio je povijesnim rezultatima Nacionalnog fronta u prvom krugu regionalnih izbora. Partija radikalne desnice koja se zalaže za zatvaranje granica i zaustavljanje migranata uzdrmala je tradicionalni dvostranački sustav i postala treća snaga na francuskoj političkoj sceni.

Turska srušila ruski bombarder “suhoj”

Turske snage su srušile ruski bombarder “suhoj” iznad granice sa Sirijom. Prvi put u pola stoljeća je jedna članica NATO-a oborila ruski avion. Incident, u kome je poginuo ruski pilot, izmijenio je odnose Moskve i Ankare. Rusija je uvela ekonomske sankcije Turskoj i optužila ovu članicu NATO-a da sudjeluje u ilegalnoj trgovini naftom s teroristima u Siriji i da ništa ne čini da zaustavi džihadiste koji nesmetano prolaze kroz njen teritorij.

Produžene sankcije protiv Rusije

Uspostavljeno međusobno razumijevanje Rusije i SAD o rješenju sirijskog problema zasad se ni na koji način nije odrazilo na njihovo konfrotiranje kad je riječ o Ukrajini. SAD ne samo da nisu ukinule sankcije protiv Rusije, nego su i proširile njihov popis. Stopama Washingtona krenula je i EU, produživši sankcije Rusiji, iako je više čelnika zemalja Unije izrazilo neslaganje s takvom politikom.

Problem Ukrajine ostaje otvoren

Zapad uporno inzistira da Rusija provede Minski sporazum, iako je očito da je Kijev taj koji ne provodi dogovoreno. U međuvremenu, Ukrajina je poduzela energetsku blokadu Krima, obnovila pucnjavu na istoku i uvela moratorij na otplatu tri milijarde dolara teškog duga koji ima pred Rusijom, čime je pokazala da je faktički pred bankrotom. U godini pred nama neće više važiti ni zona slobodne trgovine između Ukrajine i Rusije, zbog stupanja na snagu sporazuma o asocijaciji između Kijeva i EU.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Čvrsto vjerujem da su pokojni predsjednik Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak otrovani u Daytonu. Obojici se rak na malome mozgu pojavio istog dana, minute i sata

Prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman kao i Gojko Šušak, istog su dana oboljeli od iste vrste tumora na malom mozgu. Dogodilo se to nakon sastanka u Daytonu, a ubrzo nakon toga oni umiru. I u veljači 2001. godine, također od raka, umire i general Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske u “Oluji”, piše dnevno.hr.

Vrijeme je da se zapitamo koliko to može biti slučajno jer ako samo pogledamo bližu povijest, svi važniji predsjednici svijeta umrli su upravo od raka. Čini se kako ipak iza svega stoji tajna tehnologija koja je u rukama SAD-a već godinama, a pomoću nje se uređuje svijet po njihovoj volji. Ubijaju se predsjednici i protivnici globalizma te svi oni koji se usprotive SAD-ovoj nadmoći.

Tijekom istrage koju je 1975. godine proveo “Poseban odbor američkog senata” u vezi sa zavjerom ubijanja stranih vođa, otkriveno je da je Centralna obavještajna agencija proizvela i posjedovala pištolj s otrovnim strelicama koji uzrokuje srčani napad i karcinom. (video, dolje)

Kada je krajem 2011. godine u svom godišnjem obraćanju vojsci predsjednik Venezule Hugo Chavez rekao da postoji mogućnost da SAD posjeduje tajno, visoko tehnološki razvijeno oružje kojim je moguće “zaraziti” ljude karcinomom, mnogi su na ovu njegovu izjavu koju su prenijele svjetske agencije samo odmahnuli rukom, odmah je svrstavajući u kategoriju “bombastičnih” i “živopisnih” tvrdnji po kojima je Chavez bio poznat.

Međutim, oni malobrojni koji su obratili pozornost na njegovo upozorenje primijetili su da je vrlo teško objasniti što se događa s predsjednicima južnoameričkih država među kojima je zavladala prava “epidemija” raka. Oni su morali pogledati popis oboljelih i pomisliti da je to teško objasniti primjenom zakona vjerojatnost i da tu doista ima nečeg čudnog.

A taj popis je zaista impozantan i na njemu se nalaze:

Kristina Kirchner, predsjednica Argentine, koja je oboljela od raka štitne žlijezde, a koja je na tom mjestu naslijedila svog supruga
Nestora Kirshner, oboljelog od raka crijeva
Olanta Humala, predsjednik Perua (rak želuca)
Luiz Inacio “Lula” de Silva, bivši predsjednik Brazila (rak grkljana)
Dilma Vana Rousseff, sadašnja predsjednica Brazila (rak limfnih žlijezdi)
Fernando Lugo, bivši predsjednik Paragvaja (rak limfnih žlijezdi)
Evo Morales, predsjednica Bolivije (nazalni rak)

Ako se ovom popisu pridoda i sam Hugo Chavez, kao i kubanski predsjednik Fidel Castro, zaista se postavlja pitanje kako je to moguće.

Upravo je Fidel Castro, koji je vodio dugogodišnju borbu s rakom, bio taj koji je upozorio Huga Chaveza na opasnost, rekavši mu da dobro pazi što jede i pije jer postoji visoko razvijena tehnologija kojom se može izazvati rak kod ljudi, koju CIA koristi za eliminiranje svojih političkih protivnika.

“Fidel mi je uvijek govorio: Chavez, čuvaj se. Ti ljudi su razvili tehnologiju… Pazi što jedeš i što ti daju da jedeš… dovoljna je jedna iglica i mogu ti ubrizgati bilo što”, prenio je Chavez riječi svog prijatelja Castra, koji je preživio nebrojene pokušaje atentata i sasvim sigurno bio dobro upoznat s opasnostima koje ga vrebaju na svakom koraku.

Svi ovi bivši i sadašnji predsjednici južnoameričkih država su, manje ili više, pripadnici socijalističke i ljevičarske orijentacije koji pokušavaju donositi demokratske i ekonomske promjene u svoju zemlju, što je politika koje je u suprotnosti s interesima SAD kojima ne odgovara jačanje država Latinske Amerike i koje su stotinama godina držale monopol na ovom kontinentu i postavljale po svom nahođenju marionetske režime i predsjednike, ne prezajući ni od otvorene podrške vojnim pučevima i raznoraznim diktatorima, čiji je cilj bilo vlastito bogaćenje i stjecanje moći na račun mase svojih manje sretnih sunarodnjaka čiji su životi protjecali u krajnjoj bijedi i siromaštvu.

Tijekom istrage koju je 1975. godine proveo “Poseban odbor američkog senata” u vezi sa zavjerom ubijanja stranih vođa, otkriveno je da je Centralna obavještajna agencija proizvela i posjedovala pištolj s otrovnim strjelicama koji uzrokuje srčani napad i karcinom. Iz ovog pištolja je ispaljivana strelica natopljena smrznutim tekućim otrovom, širine vlasi kose i dužine pola centimetra, koja je mogla probiti odjeću i koju je bilo gotovo nemoguće otkriti jer nije ostavljala nikakav trag na tijelu žrtve.

Kwame Ture, nekadašnji radikalni vođa “Crnih pantera”, sve do svoje smrti tvrdio da ga je CIA otrovala karcinomom. On je umro od raka prostate u svojoj pedeset i sedmoj godini, a po riječima njegovih prijatelja, nikada nije ni pio ni pušio, bavio se plivanjem, vježbao je svakog dana i vodio računa o svom zdravlju.

Jack Ruby koji je ubio Leeja Harveya Osvalda, atentatora na američkog predsjednika Johna Kennedyja, umro je od raka pluća 1967. godine. Ono što je neobično jest to što su kod njega prilikom autopsije otkrivene maligne stanice koje nisu potjecale iz respiratornog sustava. Ruby je članovima svoje obitelji prije smrti rekao da mu je neka kancerogena supstanca ubrizgana u zatvoru kada je injekcijama liječen od gripe.

Neobična je i misteriozna i smrt Aleksandra Litvinenka koji je umro 2006. godine u Londonu od posljedica trovanja polonijem 210. Ostaje samo nagađati koja je obavještajna služba za ovo bila odgovorna. Ali, on je gotovo odmah umro od izuzetno progresivnog oblika raka koji mu je zahvatio sve vitalne organe.

Još jedan tipičan slučaj trovanja jest onaj bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka otrovom pod imenom “dioksin” koji je bio proizveden u nekom laboratoriju izvan Rusije. “Dioksin” je poznat kao otrov koji izaziva rak nazalnih šupljina i respiratornog sustava.

Za smrt palestinskog lidera Jasara Arafata mnogi sumnjiče izraelsku obavještajnu službu Mosad. Prema mišljenju francuskih liječnika koji su izvršili autopsiju, on je umro od masovnog krvarenja u mozgu, izazvanog poremećajem u protoku krvi čiji je uzrok neka nespecifična infekcija. Broj trombocita u njegovoj krvi bio je izuzetno nizak, a broj leukocita izuzetno visok, što odgovara simptomima raznih bolesti, uključujući leukemiju, upalu pluća, kao i nekih bolesti krvi.

Uporaba otrova, kancerogenih supstanci, virusa i bakterija je vjerojatno samo vrh ledenog brijega. U vrijeme ogromnog tehnološkog napretka, kako javnog, tako i tajnog, upotreba različitog “energetskog” i “frekvencijskog” oružja ne predstavlja više samo domenu znanstveno-fantastičnih filmova, već, najvjerojatnije, našu svakodnevnicu.

Da su Tuđman i Gojko Šušak ubijeni, a zaraženi u Daytonu, progovorio je javno još 2002. godine Ljubo Ćesić Rojs rekavši sljedeće: “Čvrsto vjerujem da su pokojni predsjednik Franjo Tuđman i ministar Gojko Šušak otrovani u Daytonu. Obojici se rak na malome mozgu pojavio istog dana, minute i sata. Može li to biti slučajno?” Slučajno sigurno nije, no velom tajne ostat će obavijena istina i razlozi njihova ubojstva…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Krivica Zapada – konkretno Sjedinjenih Američkih Država – za stanje u svijetu, poput ukrajinskog konflikta ili napetosti s Iranom, još jedna je od ideja koja nije dopuštena u glavnim američkim medijima, rekao je Chomsky, dodajući da stavovi ostatka svijeta nisu bitni kada su u suprotnosti s američkom strategijom

Velike američke medijske organizacije revnosno ponavljaju poput papagaja ono što dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država žele da javnost zna o globalnim pitanjima, rekao je povjesničar Noam Chomsky za RT. Za vlast SAD, svaki medij koji “ne ponavlja američki propagandni sustav je nedopustiv”.

“Zapad su Sjedinjene Države i svi oni koji stoje uz njih”, rekao je Chomsky. “Ono što se u Americi naziva međunarodnom zajednicom podrazumijeva Sjedinjene Države i bilo koga tko je u tom trenutku na njihovoj strani.

Uzmimo, na primjer, pitanje prava Irana da nastavi s provođenjem svoje trenutne nuklearne politike, kakva god ona bila. Rečenica koja se obično čuje je da se međunarodna zajednica tome protivi. Tko spada u tu međunarodnu zajednicu? Oni za koje SAD procjeni da treba”.

Dodao je da “svatko tko je čitao (Georgea) Orwella savršeno dobro razumije (o čemu se tu radi). Ali se to nastavlja, praktično bez komentara”.

Chomsky je o tome govorio nedavno, neposredno prije saslušanja u Kongresu koje je nosilo službeni naziv “Suočavanje s ruskim pretvaranjem informacija u oružje”. Predsjedavajući Odbora za vanjske poslove Zastupničkog doma američkog Kongresa Ed Royce rekao je da “ruski mediji sada stvaraju raskol društva u inozemstvu i zapravo od informacija prave oružje”.

Socijalni filozof i profesor lingvistike na Masačusetskom institutu za tehnologiju rekao je da bi “kada bi postojala i najmanja zamisliva mogućnost da je iskren”, predstavnik Royce mogao govoriti o američkim medijima.

Podsjetio je na nedavnu priču iz “New York Timesa” u kojoj su navedeni razlozi zašto ne treba vjerovati Iranu, u svjetlu privremenog dogovora o iranskim nuklearnim ambicijama između Teherana i Washingtona, u kojem su sudjelovale i druge velike globalne sile.

“Najzanimljivija je optužba da Iran destabilizira Bliski istok jer podržava militante koji su ubijali američke vojnike u Iraku”, rekao je Chomsky novinaru “Russia Today” Alekseju Jaroševskom.

“To je kao da su 1943. mediji nacističke Njemačke kritizirali Englesku za destabilizaciju Europe, pošto je podržavala partizane koji su ubijali njemačke vojnike.”

Drugim riječima, pretpostavka je takva da kada Amerika napadne, ubije nekoliko stotina tisuća ljudi, uništiti zemlju, izazove konflikte među sektama koji sada razaraju Irak i čitavu regiju, tu se radi o stabilizaciji. Ako netko tome pruži otpor, onda je to destabilizacija.”

Obrtanje činjenica – tko je stvarno izolirana strana?

Chomsky je američku medijsku propagandu povezao i sa nedavnim potezima američkog predsjednika Barack Obame da se približi Kubi, državi koju su SAD dugo smatrale izvorom terora, dok su joj nametale stroge sankcije.

Chomsky kaže da su se glavne američke medijske kuće izuzetno potrudile da predstave kako je Kuba, a ne SAD, izolirana strana na zapadnoj hemisferi.

“Činjenice su vrlo jasne. Ovo je slobodno i otvoreno društvo, pa imamo pristup internim dokumentima na izuzetnom nivou. Ne možete tvrditi da to ne znate. Nije kao da se radi o totalitarističkoj državi gdje nema evidencija.

Znamo što se dogodilo. Administracija (predsjednika) Kennedyja pokrenula je vrlo ozbiljan teroristički rat protiv Kube. Bio je to jedan od faktora koji su doveli do raketne krize. Bio je to rat koji je listopada 1962. trebalo dovesti do invazije, za koju su Kuba i Rusija po svoj prilici znale.

Stručnjaci sada smatraju da je to jedan od razloga za razmještanje raketa. Taj rat se nastavio godinama. (U SAD) nije dozvoljeno da se o tome govori. Jedino što se može spomenuti je da je bilo nekih pokušaja atentata na Fidel Castra, a oni se mogu otpisati kao nekakvi marifetluci CIA. Ali sam teroristički rat bio je vrlo ozbiljan.”

Zašto je Obama promijenio odnos prema Kubi?

Obama je promijenio kurs u politici prema Kubi ne iz razloga koji su u skladu sa slobodom ili demokracijom, kako to američki mediji pokušavaju “progurati”, rekao je Chomsky.

“Ne radi se tu o plemenitoj gesti, samo o svijesti Obame da su Sjedinjene Države praktički izbačene sa hemisfere zbog izolacije po ovom pitanju”, dodao je. “Ali, o tome se ne može raspravljati (u SAD).

Sve su to javne informacije, ništa nije tajno, sve je dostupno u javnim dokumentima, ali se o tome ne može raspravljati. Tako i ideja – a ne može se kontemplirati o toj ideji – da kada SAD napadne drugu zemlju, a ta druga zemlja pruži otpor, nisu oni koji se brane počinili zločin, nego oni koji napadaju.”

Što se tiče međunarodnog prava, Chomsky je rekao da ono može “dogurati do momenta kad će ga velike sile dozvoliti”. Mimo toga, ono je besmisleno.

Da li je onda, međunarodno pravo iluzija, ako Amerika, izuzimajući sebe, bira ono što se primjenjuje?

“Reći da je (međunarodno pravo) mrtvo implicira da je nekada zaživjelo. Je li ono ikada zaživjelo?”, Pita Chomsky, navodeći kao primjer opstrukciju kojom su SAD dočekale zahtjev svjetskog suda iz 1980-ih da Amerika zaustavi svoj rat s Nikaragvom i osigura veliku odštetu za štetu koju je nanijela.

“Međunarodno pravo se ne može primjenjivati ​​protiv velikih sila”, rekao je Chomsky. “Ne postoji mehanizam za njegovu provedbu. Pogledajte Međunarodni kazneni sud, koji je gonio i osudio arfičke lidere koji se ne dopadaju SAD. Najveći zločin ovog tisućljeća je sasvim sigurno američka invazija Iraka. Da li bi se SAD mogao dovesti pred Međunarodni sud? Mislim, to je i više nego nepojmljivo.”

Chomsky je rekao da su takozvani američki san i američka demokracija u “vrlo ozbiljnom padu”, pošto je, kada se uspoređuje s drugim bogatim nacijama, socijalna mobilnost u SAD među najgorima. Sjedinjene Države, službeno, zadržavaju fasadu demokracije, ali je njezina manifestacija sve rjeđa.

“Suštinski, veći dio stanovništva je obespravljen”, rekao je Chomsky u kontekstu javnih izbora. “Njihovi predstavnici ne obraćaju pozornost na njihovo mišljenje. Radi se o približno tri četvrtine na dnu ljestvice primanja. Malo više na ljestvici, dobiva se malo više utjecaja. Na vrhu se praktično kroji politika. To je plutokracija, a ne demokracija.”
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)

Svjetskim društvenim mrežama kruži sljedeća anegdota – Che pita Castra: “Kada će ukinuti ovu prokletu blokadu?” Fidel: “Kada američki predsjednik bude crnac i papa Južnoamerikanac”

Ovakav odgovor je kubanski lider navodno dao 1973. godine, ali ne svom argentinskom suborcu, već australskom novinaru koji je na Kubi boravio pod lažnim identitetom britanskog novinara Brian Davis.

To je argentinski pisac i novinar Pedro Horhe Solans čuo od taksiste na Kubi, Eduarda de la Tore, i ubacio u reportažu koja je objavljena u ožujku 2015. godine u listu “El diario de Carlos Paz”.

Tekst je u prvo vrijeme prošao nezapaženo da bi potom dostigao svjetsku slavu pošto ga je u travnju i svibnju preuzelo više kubanskih sajtova.

Solans objašnjava da je njegov sugovornik sin prevoditelja i šofera koji je radio s dopisnicima koji su iz čitavog svijeta stizali u Havanu. U listopadu 1973. godine bio je u vezi s Nill Brian Davidom, novinarom koji je u to vrijeme izvještavao iz Vijetnama i koji je došao u Havanu kako bi snimao dokumentarne filmove.

Eduardo de la Tore, koji je u to vrijeme bio student, kaže da mu je otac ispričao da je na konferenciji za novinare koju je Castro organizirao nakon posjeta Vijetnamu, australski novinar postavio pitanje na koje je kubanski lider lakonski odgovorio.

Da li se može vjerovati ovom svjedočanstvu?

Za sada ne postoji način da se to provjeri jer ovaj susret nije zabilježen, iako je moguće da je do njega došlo. David koji se proslavio ratnim reportažama iz Vijetnama i Kambodže umro je 1985. godine.

Argentinski list se brani da je “verbalno svjedočanstvo jedan od izvora koji se najviše koriste u znanosti, kao i u povijesti”. Solans tumači Castrov odgovor kao piruetu da bi izbjegao pitanje novinara koga se Havana smatrala špijunom.

Anegdota o crnom predsjedniku i južnoameričkom papi se prvi put pojavila na Twitteru 17. prosinca 2014. godine, kada je službeno priopćeno da će doći do diplomatskog približavanja Havane i Washingtona.

Dopisnik “Los Angeles Timesa” iz Brazila je prenio na engleskom “šalu” koja je kružila na brazilskim facebook stranicama. Castro je na Twitteru ubrzo proglašen vidovnjakom.

Oni koji sumnjaju u istinitost ove anegdote smatraju da je urbana legenda nastala kada je deformiran odgovor kubanskog predsjednika iz lipnja 1977. godine u intervjuu američkom televizijskom kanalu “ABC News” o normalizaciji američko-kubanskih odnosa.

“To ovisi o dobroj volji obiju strana”, rekao je Castro. “Za to će biti potrebno vrijeme. Ne vjerujem da će do toga doći za vrijeme prvog Carterovog mandata, možda tijekom drugog, između 1980. i 1984. godine.”

Što je retrospektivno ispalo kao “kad na vrbi rodi grožđe”, jer Carter nije ponovno izabran 1980. godine.

(sputniknews.com)

Mišljenje svijeta nije važno ukoliko se sukobljava sa strategijom SAD

“U suštini, stanovništvo nema pravo glasa”, rekao je on. “Predstavnici ne obraćaju pozornost na glas naroda. Politika se vodi samo na vrhu, a to se naziva plutokracija, a ne demokracija”.

Veće američke medijske organizacije neumorno ponavljaju kako dužnosnici SAD žele da javnost zna za svjetska pitanja, rekao je povjesničar Noam Chomsky za RT. On dalje navodi da je za lidere SAD svaka tiskovna organizacija koja ne ponavlja američku propagandu neprihvatljiva.

Krivica Zapada, konkretnije SAD, kada govorimo o svjetskim pitanjima kao što su ukrajinski konflikt ili napetosti s Iranom, također nije prihvatljiva u američkim medijima, rekao je Chomsky, dodavši da mišljenje svijeta nije važno ukoliko se sukobljava sa strategijom SAD.

On kaže da je svatko tko je čitao George Orwella savršeno upućen u to što se događa, ali da ignorira sve bez pogovora.

Primjedbe Chomskog su se pojavile prije kongresnog saslušanja pod naslovom “Sukobljavanje s pretvaranjem informacija u oružje od strane Rusije”. Ed Royce, predstavnik Odbora za vanjske poslove, rekao je da ruski mediji dijele društvo u inozemstvu, pretvarajući informacije u oružje.

Društveni filozof i profesor s MIT-a rekao je: “Ako bi postojala i trunka iskrenosti, predstavnik Royce bi govorio o američkim medijima”.

“Najzanimljivija je činjenica da je Iran optužen zbog destabilizacije Bliskog istoka zato što podržava borce koji su ubili američke vojnike u Iraku”, rekao je Chomsky.

“To je kao da su nacističke novine 1943. godine kritizirale Englesku zbog destabilizacije Europe zato što je podržavala partizane koji su ubijali njemačke vojnike. Drugim riječima, kada SAD napadne neku državu i ubije na stotine tisuća ljudi, uništivši državu do temelja, to je stabilizacija, a kada se netko protivi tome, to je destabilizacija”.

Chomsky je također spomenuo i američku medijsku propagandu sukladno potezima američkog predsjednika Baracka Obame da se okrene ka Kubi, koju je SAD dugo smatrao sponzorom terorizma i kojoj su uvele strogi embargo.

“Činjenice su vrlo jasne. Ovo je slobodno društvo i imamo pristup mnogim internim dokumentima. Ne možete reći da nešto ne znate. Znamo što se dogodilo. Kennedyjeva administracija je započela vrlo ozbiljan teroristički rat protiv Kube. Bio je to jedan od faktora koji je doveo do raketne krize.

Bio je to rat koji je trebao dovesti do invazije u listopadu 1962. godine, a čega su Kuba i Rusija bile svjesne. Sada se pretpostavlja da je to razlog zašto su postavljeni projektili. Taj rat je trajao godinama, a u SAD se o njemu ne govori. Možete samo reći da je bilo par pokušaja da se ubije Fidel Castro. Međutim, sam teroristički rat je bio vrlo ozbiljan “.

Obama je promijenio kurs prema kubanskoj politici iz drugih razloga, a ne zbog slobode i demokracije kao što piše u američkim medijima, rekao je Chomsky.

“Nije u pitanju plemenita gesta, već samo Obamino priznanje da SAD polako postaje izolirana”, dodao je. “Međutim, u SAD to ne možete tako reći. Istina je da se to vidi u javnim dokumentima, ali se o tome ne raspravlja”.

Što se tiče međunarodnog zakona, Chomsky je rekao da njime upravljaju velike sile, a da je u ostalim slučajevima beznačajan. Dakle, SAD iz međunarodnog zakona biraju samo ono što im se sviđa.

“Međunarodni zakon se ne može primijeniti protiv velikih sila”, rekao je on. “Ne postoji način primjene. Pogledajte sami Međunarodni kriminalni sud koji je osudio afričke čelnike koji se nisu dopadali SAD. Za najveći zločin ovog tisućljeća se definitivno može smatrati američka invazija Iraka. Da li je to dospjelo na Međunarodni sud?”.

Chomsky je također spomenuo da su takozvani Američki san i američka demokracija u “ozbiljnom padu” pošto je društvena mobilnost najgora u najbogatijim nacijama.

On je dodao da SAD službeno održavaju demokraciju, dok ona zapravo u Americi više ne postoji, ako je ikada i postojala.

“U suštini, stanovništvo nema pravo glasa”, rekao je on. “Predstavnici ne obraćaju pozornost na glas naroda. Politika se vodi samo na vrhu, a to se naziva plutokracija, a ne demokracija”.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Iako je, kako je naveo, glumica bila jedina žena koju je ubio, Hodges ni u jednom trenutku nije pokazao žaljenje zbog zločina koji je počinio

Bivši časnik CIA Norman Hodges (78) otkrio je na samrtničkoj postelji u bolnici jednu od najvećih tajni današnjice. Ovaj vremešni starac navodi kako je godinama bio ‘čistač’ CIA-e. Ležeći u jednoj američkoj bolnici Hodges je priznao kako je od 1959. do 1972. godine likvidirao sve osobe za koje je CIA (Američka obavještajna agencija) smatrala da predstavljaju opasnost za sigurnost Ujedinjenih američkih država.

On je tako nakon pola stoljeća stavio točku na brojne teorije o smrti čuvene glumice i ljubavnice John Kennedyja – Marilyn Monroe.

Naime, Hodges je na samrtničkoj postelji u jednoj bolnici u državi Virginia priznao da je po naredbi američke vlade smrtonosnom injekcijom ubio Marilyn Monroe.

Iako je, kako je naveo, glumica bila jedina žena koju je ubio, Hodges ni u jednom trenutku nije pokazao žaljenje zbog zločina koji je počinio. Kao razlog za to naveo je to što postoje brojni dokazi da je Marilyn bila u ljubavnoj vezi ne samo s Kennedyjem, već i sa Fidel Castrom.

Starac tvrdi kako je u karijeri likvidirao 37 osoba, no jedno ubojstvo mu je ostalo u pamćenju. Navodi kako je dobio nalog da ubije američku divu Marilyn Monroe. Hodges je naveo kako je Marilyn Monroe bila jedina žena koju je likvidirao.

”Nadređeni Jimmy Hayworth mi je rekao da ona mora umrijeti, ali da to mora izgledati kao samoubojstvo ili predoziranje. Ja sam slušao zapovjedi”, kazao je Hodges.

“Mogla je prenesti strateške informacije komunistima, a to se moralo spriječiti”, rekao je on. On je posvjedočio da je oko jedan sat u noći 5. kolovoza 1962. godine CIA izdala nalog za glumičinu likvidaciju. Ušao je u sobu glumice i napravio joj injekciju u kojoj su bili sedativi pomiješani s barbituratima, što je dovelo do smrti čuvene MM. Naveo je kako je to američku divu na mjestu usmrtio.

Osim što je odgovoran za smrt čuvene glumice, Hodges je, kako je rekao, između 1959. i 1972. godine je počinio 37 ubojstava, koja su naredile američke vlasti.

Hodges je istaknuo i da je on bio vođa skupine od pet profesionalaca, koje je podučavao da “posao” odradeiti tako da sve izgleda kao nesretan slučaj. Među žrtvama takozvane “petice” bili su politički aktivisti, novinari, sindikalni lideri, znanstvenici i umjetnici.

Kako je ovaj bivši časnik CIA priznao, ubio je sve one koji bi mogli predstavljati prijetnju sigurnosti SAD, a naređenja je primao od svog pretpostavljenog, bojnika Jamesa Haywortha.

Portal World News Daily Report objavio je ovu priču, oni su, naime, poznati po tome da objavljuju izmišljene i šaljive priče. No, ova vijest se na internetu pojavila uoči objave knjige dvojice novinara koji također tvrde da je glumica ubijena. Novinari navode da je ubojstvo naručio Bobby Kennedy kako bi zataškao seks-skandal jer je Marilyn spavala i s Johnom i s Robert Kennedyjem.

Ovo priznanje je podiglo veliku prašinu u javnosti. Odmah je uslijedila istraga, a Hodges se u bolnici nalazio pod pojačanim policijskim nadzorom.

Podsjetimo, do sada su se u javnosti pojavljivale brojne verzije i teorije o ubojstvu čuvene glumice, a jedna od posljednjih bila je da ju je poslije burne svađe jastukom ugušio Robert Kennedy, brat tadašnjeg predsjednika Amerike Johna Kennedyja.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno,youtube.com/uredio:nsp)