“Dug život uopće nije dar Božji – nego kazna”, kaže dugovječna ruskinja

Ruskinja, koja je najstarija živa osoba na Zemlji u dobi od 128 godina, kaže da tajna dugog života leži u svakodnevnom konzumiranju fermentiranog mlijeka.

Koku Istambulova je već imala 27 godina kada je zadnji car Nikola II. bio prisiljen se odreći svog prijestolja u ožujku 1917. godine. Imala je 55 godina kada je Drugi svjetski rat završio 1945., i 102 godine kada se Sovjetski Savez 1991. godine srušio.

Koku kaže da mrzi jesti meso, ali voli piti fermentirano mlijeko. Prema zdravstvenim stručnjacima, fermentirano mlijeko sadrži visoke razine vitamina B12, kalcija, magnezija, vitamina K2, biotina, folata, enzima i probiotika.

Podsjeća se kako su tijekom rata “zastrašujući” nacistički tenkovi prolazili pokraj njezine obiteljske kuće.

Ona i njezina obitelj kasnije su deportirani zajedno sa cijelim češenskim narodom u Sibir od strane Staljina koji ih je optužio za suradnju sa nacistima.

Na pitanje kako je tako dugo živjela, Koku, iz sela u Čečeniji, rekla je novinaru: “To je bila Božja volja. Nisam učinila ništa da se to dogodi.

“Vidim kako ljudi treniraju sport, jedu nešto posebno, održavaju se fit, ali nemam pojma kako sam do sada živjela tako dugo.”

A je rekla: “Nisam imala niti jedan sretan dan u životu. Uvijek sam radila teško, kopajući u vrtu. Umorna sam.”

“Dug život uopće nije dar Božji – nego kazna.”

Rođaci kažu da je prije pet godina izgubila jedinu živu kćer Tamaru koja je bila živa do njezine 104 godine.

Ona je sposobna samu sebe hraniti hraniti i hodati, ali njezin vid polagano degradira.

Koku kaže: “Preživjela sa ruski građanski rat (nakon boljševičke revolucije), Drugi svjetski rat, deportaciju naše nacije 1944. godine i dva čečenskog rata.

“A sada sam sigurna da moj život nije bio sretan. Sjećam se tenkova Nijemaca koji su prolazili pored naše kuće. Bilo je zastrašujuće.”

“Kad smo bili u egzilu – živjeli smo i u Sibiru – ali u Kazahstanu smo osjetili kako nas Kazahstanci mrze.”

“Svakog sam dana sanjala o povratku kući.”

“Rad u mom vrtu pomogao mi je da se riješim svojih tužnih misli, ali moja je duša uvijek htjela kući.”

Ona nije govorila o svojoj obiteljskoj tragediji, ali je izgubila nekoliko djece, uključujući i sina u dobi od šest godina.

Podsjetila je kako su muslimanska ograničenja na odjeći olakšana nakon kraja vladavine cara pod sovjetskom vladavinom.

Koku je dodala: “Odgajani smo po vrlo strogim pravilima i bili smo vrlo skromni u našoj odjeći.”

“Sjećam se da me je baka istukla i ukorila jer je moj vrat bio vidljiv.”

“A onda su došla sovjetska vremena i žene su brzo počele nositi otvoreniju odjeću.”

Njezino je omiljeno mjesto je izvan kuće gdje sjedi po ljetu na starom krevetu, u sjeni stabla.

Rekla je: “Gledajući unatrag na svoj nesretni život, želim da sam umrla kad sam bila mlada. Radila sam teško cijeli svoj život.”

“Nisam imala vremena za odmor ili zabavu. Ili smo kopali zemlju, ili sadili lubenice.”

“Kad sam radila, dani su prolazili brzo jedan po jedan.”

“A sada ne živim, samo se povlačim.”

Dužnosnici kažu kako su svi njezini dokumenti izgubljeni tijekom drugog rata u Čečeniji od 1999. do 2009. godine.

Mirovinski fond koji predstavlja državno tijelo tvrdi da u Rusiji ima 37 osoba starijih od 110 godina, ali sve ove tvrdnje, uključujući Koku, nemoguće je potvrditi zbog nedostatka pouzdanih zapisanih podataka o rođenju ili iz ranijeg djetinjstva.

Većina živi,​ poput Koke, u Kavkazu, koji ima dugu povijest dugovječnih ljudi.
 
NoviSvjetskiPoredak.com