Budući da su trenutno klimatske promjene dugoročno gledano najveća prijetnja opstanku čovječanstva i života uopće, posljednjih godina ponovno se sve intenzivnije vode rasprave o tome koliko nam je dobra, a koliko zla donijela nuklearna energija te kakvu ulogu može imati u budućnosti…

Pobornici nuklearne energije ističu da su nuklearke izvori s vrlo malim emisijama stakleničkih plinova te da mogu ublažiti ubrzano globalno zatopljenje koje potiču fosilni izvori. Osim toga, one nisu izvori zagađenja zraka, najvećeg ubojice u okolišu.

Budući da čisti izvori energije poput solarnih ploča i elektrana, vjetroelektrana i sl. uglavnom u većini zemalja nisu dovoljni ili su preskupi da bi omogućili brzo i potpuno odustajanje od fosilnih goriva iz brojnih razloga (jedan od njih je to što zahtijevaju drastičnu i vrlo skupu prilagodbu električnih sustava jer postojeći nemaju mogućnost pohranjivanja električne energije na vrhuncu proizvodnje tijekom dana i otpuštanja tijekom noći), kao logično rješenje nameće se povećanje korištenja nuklearne energije.

Različite države odabiru različite strategije borbe s klimatskim promjenama. Neke u svoje modele uključuju nuklearke, a druge ne. Primjerice, Njemačka se odlučila na zatvaranje nuklearki, a Velika Britanija na gradnju novih.

No u raspravama o dobru i zlu nuklearne energije bilo bi korisno znati što govore konkretni podaci izraženi u brojkama – koliko je života za svojeg kratkog postojanja spasila nuklearna energija, a koliko ih je odnijela.

Istraživanje NASA-inog Instituta Goddard objavljeno 2013. u časopisu Environmental Science and Technology nudi upravo to – brojke.

U svojim kalkulacijama autori Pushker A. Kharecha i James Hansen dolaze do zapanjujućih podataka da je nuklearna energija do sada spasila oko 1,84 milijuna života te da u naredna četiri desetljeća ima potencijal spasiti još oko sedam milijuna ako se primijeni u većim razmjerima kao zamjena za fosilna goriva.

‘Koristeći povijesne podatke o proizvodnji, izračunali smo da je globalno nuklearna energija spriječila oko 1,84 milijuna smrti koje bi inače uzrokovalo zagađenje zraka te da je spriječila emisije oko 64 gigatona stakleničkih plinova ekvivalentnih CO2 koje bi nastale sagorijevanjem fosilnih goriva’, pišu autori.

Organizacija European Environment Agency (EEA) prošle godine objavila je izvješće koje pokazuje da je zagađenje zraka vodeći okolišni uzrok smrti u urbanoj Europi. Ono je odgovorno za oko 80 posto smrti od kardiovaskularnih bolesti i srčanih udara, čak više nego od bolesti pluća i raka. Devet od deset stanovnika europskih gradova prisiljeno je udisati velike koncentracije zagađenja koje godišnje odnosi oko 400.000 života. Naravno, treba imati na umu da se ove brojke ne odnose samo na emisije elektrana, već i na automobile, dimnjake kuća i sl.

Što će biti u narednim desetljećima, u velikoj mjeri ovisi o učinku koji će na svijest, odnosno na strahove ljudi i političara imati havarija koja se dogodila u Fukushimi u ožujku 2011. i njeni odjeci u medijima.

Prema Kharechi i Hansenu, nuklearke u naredna četiri desetljeća imaju potencijal spasiti između 420.000 i 7,04 milijuna života te srezati emisije CO2 za 80 do 240 gigatona, ovisno o tome koje će izvore goriva zamijeniti. S druge strane, korištenje isključivo prirodnog plina nema ni približan potencijal.

Važno je napomenuti da su autori u svojoj studiji koristili samo podatke o brojevima smrtnih slučajeva od 1971. do 2009. koje je izazvalo korištenje fosilnih goriva, a ne i brojke teških oboljenja poput zatajenja srca, bronhitisa i drugih bolesti dišnog sustava.

Brojevi su prilično jasni. Samo od 2000. do 2009, i to prema prilično konzervativnim procjenama, nuklearna energija je spasila desetke, a možda i stotine tisuća života. Proračun se temelji na činjenici da se nuklearke i termoelektrane koriste za tzv. baznu proizvodnju električne energije. Svi uspjesi protivnika nuklearki od Amerike do Njemačke rezultirali su povećanjem potrošnje ugljena.

S druge strane, nuklearna energija je, ako izuzmemo posljedice bombi bačenih na Japan, uzrokovala neusporedivo manje smrtnih slučajeva. Čak i najveća havarija, ona u Černobilju, izravno je odnijela 64 života, a neizravno, zbog posljedica povećanja razina raka kod oko 1000 žrtava, još dodatnih 15. Černobiljski forum (FAO, OCHA, UNDP, ENEP, UNSCEAR, WHO i WB) procjenjuje dugoročan broj stradalih na ukupno 4000. U nesrećama u nuklearki Three Mile Island i u Fukushimi nisu zabilježeni slučajevi izravne smrti od posljedica zračenja, a dugoročna predviđanja su da ih neće ni biti.

Štoviše, ukupan broj žrtava nuklearne energije neusporedivo je manji čak i od broja poginulih rudara širom svijeta. Naime, procjenjuje se da u rudnicima ugljena svake godine umire više tisuća rudara, uglavnom u zemljama u razvoju, a najviše u Kini.

Naš stručnjak za nuklearnu sigurnost, prof. Zdenko Šimić kaže da nuklearna energija, kao i većina stvari u životu, ima i negativne i pozitivne potencijale.

“Primjena nuklearne energije je široka – od nuklearnog naoružanja do proizvodnje električne energije i liječenja. No kako je taj potencijal enorman, neusporedivo moćniji od svega ostalog, tako je i percepcija svega nuklearnog najsnažnija. Pogotovo ona negativna, s obzirom na iskustva u Hiroshimi i Nagasakiju te u hladnom ratu”, kaže Šimić.

Čak ni velik oprez, kaže naš stručnjak, ni sva znanstvena saznanja nisu uspjeli razbiti taj negativni mit. Zbog loše percepcije mnoge nuklearke nisu izgrađene pa su ih zamijenile termoelektrane na ugljen.

“Strah od radijacije toliko je velik da se stotinjak tisuća ljudi evakuiranih oko Fukushime ne vraća doma bez obzira što nema opasnosti i što je ona manja nego u mnogim prirodnim izvorima na svijetu kao što su Iran, Brazil, Indija itd., gdje ljudi žive bez problema. Više se prirodno ozrače ljudi u nordijskim zemljama nego što bi se ozračili oni koji se još uvijek nisu vratili svojim domovima oko Černobilja i Fukushime.

Danas, kada je dragocjen svaki ozbiljan napor za smanjivanje emisija stakleničkih plinova, mnogi se i dalje protive korištenju nuklearne energije koja ima daleko veći potencijal na kratke rokove u odnosu na obnovljive izvore koji se tek razvijaju. Neki su zeleni shvatili da je nuklearna energija dio rješenja, no mnogi još nisu.

Nuklearna energija je dokazala da nije opasna čak i s tehnologijom starom skoro 50 godina, a danas su razvijeni reaktori nove generacije koji mogu ostati sigurni nekoliko dana bez ljudske akcije i bez električne energije. Daljnji razvoj još naprednijih reaktora ovisi o tome hoće li se koristiti nuklearna energija. Nije teško zaključiti da, premda strah od nuklearki nije realan, njegove posljedice itekako jesu”, upozorio je Šimić.
 
(croenergo.eu/uredio:nsp)

Stvoren za “zaštitu zdravlja” ili zbog interesa moćnih multinacionalnih farmaceutskih i kemijskih kompanija. Koliko oni štite čovjekovo zdravlje, pročitajte u nastavku…

Kodeks danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani. Navodno je stvoren kako bi se “štitilo zdravlje potrošača” i “osigurala dobra praksa u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Prehrambeni kodeks (Codex alimentarius), prema službenom objašnjenju, uveden je radi brige o sanitarnoj sigurnosti prehrambenih proizvoda. To je zbirka međunarodnih normi, smjernica i preporuka o prehrani koje je prikupila i razradila Komisija za Prehrambeni kodeks, tijelo formirano 1962. u okviru dviju institucija UN-a: Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Kako je sažeto u jednom mišljenju francuskog Senata, stvaranje Prehrambenog kodeksa “bilo je posljedica, s jedne strane, napretka bioloških i kemijskih znanja i spoznaja koje se odnose na prehrambene proizvode, pa su omogućile da se njihova svojstva dublje analiziraju i puno bolje upoznaju i, s druge strane, uporabe novih tehnika i metoda proizvodnje zasnovanih na tim novim spoznajama”.

Kodeks svoj nastanak svakako djelomično duguje napretku kemijske industrije, prije svega farmaceutske i fitosanitarne grane.

U početku je proklamirani cilj Prehrambenog kodeksa bio ujednačenje prehrambenih norma kako bi se uklonile prepreke trgovanju. Prva mješovita konferencija Organizacije za prehranu i poljoprivredu i WHO-a o dodacima prehrani održana je 1955. godine, a to je upravo i najspornije područje Kodeksa, koji danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani.

Prema FAO-u, Kodeks je ustanovljen kako bi se “konkretizirali zajednički napori dviju organizacija osnivateljica (FAO i WHO)” na području kontrole kvalitete prehrambenih proizvoda. Po statutu, zadaća mu je “upućivati prijedloge glavnim direktorima Organizacije za prehranu i poljoprivredu i Svjetske zdravstvene organizacije, koji će ih konzultirati u svim pitanjima vezanim za primjenu mješovitog programa FAO-a i WHO-a o prehrambenim normama”. Što se tiče samog programa, on ima za cilj “štititi zdravlje potrošača” i “osigurati dobru praksu u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Brojni odbori za kontrolu prehrane

Paul Anthony Taylor, direktor za međunarodne odnose zdravstvene zaklade doktora Matthiasa Ratha, kaže da je “jasno da se u Kodeksu daje prednost gospodarskim interesima, i da se interese industrije – posebno farmaceutske, kemijske i genetičke – stavlja ispred ljudskog zdravlja.” Tvrdi da taj program danas predstavlja glavnu frontu političko-ekonomskog rata za kontrolu nad izvorima prehrane kroz cijeli proizvodni proces – od proizvođača do potrošača ili kako se to obično kaže – “od polja do stola”. Smatra da je prava svrha Kodeksa kontrolirati i odlučivati o onome što bismo trebali (ili ne bismo trebali) jesti, i stvarno i pravno.

Prehrambeni kodeks sastavljen je od skupa takvih normi. Kako bi ih sve obradio, sustav obuhvaća dvadeset i sedam odbora koji se redovito sastaju u različitim zemljama. Devet odbora bavi se općim pitanjima, a trinaest drugih posvećeno je prehrambenim proizvodima. Odbori se sastoje od dužnosnika koje imenuju razne države članice UN-a i stručnjaka iz različitih područja.

Komisija Prehrambenog kodeksa sastaje se svake dvije godine, ponekad u Rimu, koji je sjedište Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), a ponekad u Ženevi, koja je sjedište Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a te organizacije ga i financiraju. Prema P. Tayloru, “Kodeks 86% svojeg proračuna namiruje od Organizacije za prehranu i poljoprivredu, u iznosu od 7,2 milijuna dolara, te 14% (1,2 milijuna dolara) od Svjetske zdravstvene organizacije.”

Odbori Prehrambenog kodeksa razmatraju brojne aspekte proizvodnje i trgovine prehrambenim proizvodima: voća i povrća, ribljih proizvoda, mlijeka i mliječnih proizvoda, šećera, žitarica, mesa, dijetetskih proizvoda, biljnih bjelančevina, masti i ulja, ostataka pesticida, dodataka prehrani, ambalaže i označavanja naljepnicama, prehrambene higijene … Te norme i direktive zatim usvajaju generalni direktori FAO-a i WHO-a.

Primjer “zaštite” potrošača vinskih proizvoda

Rijetko se događa da se zdravlje potrošača podudara s ekonomskim interesima prehrambene industrije. Naprotiv, oduvijek su interesi prehrambene industrije težili sniženju troškova proizvodnje, što za sobom nužno povlači smanjenje kvalitete na svim razinama, od sirovine (uzgoja i kultivacije), preko prerade, do pakiranja.

Tipičan je primjer vinarstva: korporacije koje su uspješne na međunarodnom planu rade upravo obratno od onoga što bi za proizvodnju kvalitetnog vina trebalo: vinogradi se sade bilo gdje, bez obzira na vrstu tla, u njima se upotrebljava previše fitosanitarnih i kemijskih proizvoda (u svrhu povećanja prinosa); fermentacija i sam proces spravljanja vina u podrumarstvu također su kemijski potpomognuti; a vina kao konačni proizvod puna su sulfata i raznih aditiva kako bi se rokovi za skladištenje i transport do konačnog potrošača maksimalno produžili; pri dolasku u trgovine vina ne samo da su bez arome, već su i opasna po zdravlje, toliki je postotak štetnih i otrovnih tvari koje sadrže. (Otuda ona grozna glavobolja ujutro.)

Osim toga, Kodeks, kojim se dozvoljava korištenje takvih tvari u vinima ne nalaže da se njihova prisutnost spomene na etiketama boca. Kako je ono rečeno: “štititi zdravlje potrošača”? Licemjerje je možda preslaba riječ. Jer su najbolji vinogradari svijeta sačuvali tradicionalnu izvrsnost i zanatski pristup, a zauzvrat moraju platiti za dobivanje certifikacijske naljepnice koja potvrđuje da njihovo vino ne sadrži ništa osim prirodno fermentiranog grožđanog soka. Jedno od područja uporabe normi Prehrambenog kodeksa odnosi se i na označavanje proizvoda naljepnicama.

Zaštitita zdravlja potrošača svakako bi podrazumijevala obvezu proizvođača da na ambalaži navedu sve sastojke koji se nalaze u proizvodu. Reći ljudima što jedu trebao bi biti minimum i uvjet bez kojeg se ne može, bar bi tako očekivao naivni čitatelj Kodeksovih statuta i proglasa. Ali otrovni ostaci, GMO, hormoni rasta, antibiotici, desetine opasnih aditiva kojih je industrijska hrana prepuna – o tome se ne govori niti su navedeni na ambalaži.

Svemoć Prehrambenog kodeksa

Naprotiv, Prehrambeni kodeks smatra korisnijim po zdravlje potrošača spriječiti proizvođače da na proizvodu navedu eventualne prednosti svoga proizvoda. P. A.Taylor tvrdi da “već postoji nekoliko tekstova Kodeksa koji izričito nameću ograničenja za navođenje pozitivnih učinaka po zdravlje koje se na ambalaži prehrambenih proizvoda, odnosno dodataka hrani može, odnosno smije navoditi.

Primjerice, na sastanku FAO-a u Rimu u srpnju 2005., komisija Prehrambenog kodeksa usvojila je niz direktiva o vitaminima i mineralnim solima kao dodacima prehrani. Tim se direktivama definiraju maksimalne razine vitamina i mineralnih soli koje se mogu nalaziti u proizvodu, a te razine neki opisuju kao smiješne.

Prema istim se direktivama zabranjuje svako spominjanje na ambalaži da vitamini i mineralne soli mogu spriječiti, ublažiti ili zaliječiti određenu bolest. Ovakva zabrana nesumnjivo pojedinim proizvodima s visokom stopom vitamina i mineralnih soli uskraćuje jake argumente za prodaju, a neizravno škodi i kupcu, baš kao i to što – nasuprot tome – kupac ne zna je li kupio GMO-proizvod ili meso tretirano hormonima i umočeno u antibiotike.

No, te 2005. godine u Rimu, odlukama Prehrambenog kodeksa u vezi vitamina i mineralnih soli usprotivili su se i Svjetska zdravstvena organizacija i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu. Te dvije institucije sastavile su izvješće pod naslovom “Režim, prehrana i kronična bolest koja uzrokuje slabljenje organizma”, u kojem iznose stav da su dodaci prehrani bitan čimbenik u sprječavanju i liječenju kroničnih bolesti. U tom se tekstu inzistira na vezi između prehrane i zdravlja, i zaključuje da se “kronične bolesti mogu velikim dijelom izbjeći. Premda bi za razjašnjavanje nekih mehanizama mogla biti potrebna daljnja istraživanja, veze s režimom prehrane dovoljno su znanstveno dokazane da se na tom području opravdava poduzimanje neodložnih mjera.” No, te je dokaze dr. Rolf Grossklaus, predsjedavajući Odbora za prehranu i dijetetske proizvode Prehrambenog kodeksa, odbacio potezom ruke. Umjesto toga je zagovarao norme kojima se ispitivanje ili objavljivanje prednosti prehrambenih dodataka zabranjuje.

Financijski interesi vezani uz norme Kodeksa toliko su jaki da si on može dopustiti ignoriranje i preziranje preporuka dviju osnovnih svjetskih organizacija za prehranu i zdravlje, bez ikakvih posljedica, mada se ne bih kladio ni u to da pravog sukoba niti nema, tek malo popravljanja imidža UN-ovih organizacija koje bi mogle, da žele, jednostavno uskratiti financiranje neposlušnom Kodeksu.

Brojni aditivi “čine čuda” od bezvrijedne hrane!

Primjer odstupanja od javno proklamiranih namjera u odlukama Odbora o dodacima prehrani Kodeksa jest i odobravanje uporabe kemijskih proizvoda čija je sama prisutnost u industrijskim prehrambenim proizvodima dokaz njihove prosječnosti i čak bezvrijednosti s aspekta hranjivosti i okusa. Većina tih aditiva služe samo maskiranju manjkavog okusa i sumnjivog izgleda proizvoda (voća, povrća, gotove hrane, prerađevina…) koje nalazimo u širokoj distribuciji.

Način njihove proizvodnje, prerade, transporta i skladištenja nanosi im nepopravljivu štetu u smislu propadanja kvalitete – a te štete aditivi nastoje prikriti pred očima potrošača time što proizvodu dodaju boju, teksturu, ukus; riječju, bolji izgled). Što se tiče njihove neškodljivosti, to je druga priča: više takvih proizvoda potencijalno je kancerogeno, ali optmisti još čekaju da Kodeks sastavi direktivu kojom će zabraniti barem – aspartam.

Jedna od službi Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu – Mješoviti stručni odbor za dodatke prehrani (JECFA) – zadužena je za odlučivanje jesu li određeni dodaci prehrani opasni ili nisu. Upravo taj odbor procjenjuje dopuštenu dnevnu količinu koja se na temelju tjelesne težine može konzumirati svakoga dana kroz cijeli život bez većeg utjecaja po zdravlje. Ti stručnjaci FAO-a ocijenili su da aspartam ne utječe na ljudsko zdravlje, čak ni kada ga se sustavno uzima cijeli život.

Odobrenje za korištenje aspartama Reaganova je administracija u SAD-u (na čelu akcije bio je George Bush stariji) dobila od Uprave za hranu i lijekove (FDA) nakon niza manipulacija i zakulisnih radnji, a FDA se tome ustrajno protivila punih šesnaest godina. Evo i zašto – Europska direkcija za sigurnost prehrambenih proizvoda (EFSA) procjenjuje da maksimalna dnevna količina aspartama u hrani ne smije prijeći 40 mg/kg. Istodobno, prema Prehrambenom kodeksu dozvoljen je maksimalni dnevni unos od:

– 1000 mg/kg u dijetetskim pripravcima (što obuhvaća i one „namijenjene u medicinske svrhe”), džemovima, želeima, marmeladama, žitnim pahuljicama za doručak, desertima (na bazi mlijeka, jaja, žitarica, škroba, na bazi voća i masti, svježem siru, kuhanom voću (u konzervama ili staklenkama), sladoledima na bazi mlijeka i vode, smrznutom povrću, prženom i kuhanom, konzerviranom ili u staklenkama, sušenim proizvodima, gustim i bistrim juhama;

– 1200 mg/kg u pireu od povrća, raznim voćnim namazima;

– 2000 mg/kg u raznim začinskim preljevima (dresing) i umacima, ušećerenom voću, sušenom i smrznutom voću;

– 3000 mg/kg u namazima na bazi kakaa, u octu, slatkišima, nugatima i namazima na bazi badema;

– 4000 mg/kg u kruhu i drugim pekarskim proizvodima;

– 5500 mg/kg u dodacima prehrani;

– 6000 mg/kg u mlijeku u prahu i drugim praškastim nadomjescima za pripremu toplih napitaka;

– i 10.000 mg/kg u žvakaćim gumama(!)

Ni toksičnost aspartama, kao ni njegovu moguću smrtnost uporabom na dugi rok, nije teško provjeriti; na tu temu napisano je nekoliko knjiga. No, to ne sprečava Europsko vijeće za informiranje o prehrani (EUFIC) da zaključi kako taj zaslađivač nije štetan: “Osamdesetak zemalja u cijelom svijetu, kao i još nekoliko regulatornih agencija, primjerice Mješoviti stručni odbor FAO/WHO za dodatke prehrani UN-a (JECFA) ili američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) proglasile su aspartam bezopasnim za potrošače, uključujući dijabetičare, trudnice i dojilje, te djecu.” Uz preporuku tih dečki doista se može mirno spavati, pa čak i žvačući kaugumu.

Ne kopaj dalje, pazi što radiš!

Tijekom 1990-ih, Alain Guillot, tadašnji predsjednik francuskog Nacionalnog udruženja za ekološku poljoprivredu (koji je organizirao je prvu eko-tržnicu u Francuskoj, u Brancionu 1972., a njegovi napori su zaslužni za etiketu AB – oznaku ekološke proizvodnje) vodio je oštre pregovore s francuskom administracijom radi dobivanja službenog priznanja za ekološku poljoprivredu.

Krajem 1995. i početkom 1996. snažno se, kod službi tadašnjeg ministra poljoprivrede, zalagao za objavljivanje podrobnijih informacija o prehrambenim proizvodima na ambalaži. Opisao je razgovor s jednim od dužnosnika, Gilbertom Jolivetom, u to vrijeme predsjednikom Nacionalnog odbora za etikete i certifikate, koji mu je jednog dana u prolazu dobacio:

“Što se tiče aditiva i konzervansa, mislim da to neće proći, nisam siguran da će ovi gore to prihvatiti.”

Na Guillotovo inzistiranje, Jolivet je dodao: “Želite ljudima reći istinu o tome što jedu i piju? Što biste vi htjeli? Revoluciju? Mislim da više nemamo o čemu razgovarati.” Kao je Guillot nastavio s uvjeravanjem, Jolivet mu je čvrsto stavio ruku na rame, pogledao ga u oči i rekao: “Ne idite predaleko. Pazite što radite.” Iskustvo je koje prepričao Guillot primjer je mnogih više ili manje prikrivenih prijetnji osobama koje su na vidjelo pokušale iznijeti razne informacije.

Kontrolirati život jer bolest je – posao

Prehrambeni kodeks navodno zastupa zdravlje, ali hrana sadrži desetke raznih fitosanitarnih proizvoda i dodataka koji su odavno trebali biti zabranjeni. Pod krinkom osiguranja kvalitete hrane, on osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onime što ljudi imaju mogućnost i pravo konzumirati, a da proizvodi koji nisu došli iz multinacionalnih tvornica agrobiznisa nestanu s jelovnika.

Radi se o kontroli opskrbe svijeta hranom “od polja do stola”. Kroz kontrolu pristupa zdravoj prehrani i prirodnim lijekovima, nekolicina multinacionalnih, najčešće farmaceutsko/kemijskih tvrtki, koje stoje iza Prehrambenog kodeksa, imaju priliku kontrolirati živote ljudi.

Možemo to zvati i još jednim vidom trgovanja bolešću, jer zdrav čovjek nije kupac lijekova niti sintetičkih prehrambenih proizvoda, a prehrana oslobođena ostataka pesticida, umjetnih aditiva i drugih onečišćivača po definiciji ovisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji kemijskih proizvoda iz hrane.

Farmaceutska industrija, hineći unapređivanje zdravlja, sustavno razvijaju bolesti (ili ideje bolesti) da bi stvorila tržište za prodaju lijekova. Čini se da multinacionalne farmaceutske i kemijske kompanije koje su proizvođači prehrambenih dodataka, ali i sintetičkih pesticida i drugih kemijskih fitosanitarnih proizvoda za poljoprivredu – koji moraju proći kroz proces odobravanja jer ne postoje u prirodi – žele kontrolirati (ne)zdravlje ljudi na nikad dosad zamisliv način.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

U Maltuzijanskom smislu, hrana se koristi od strane državnih tijela da bi se uz pomoć nje ograničila i kontrolirala populacija. Rockefeller je preko UN-a htio stvoriti Banku Hrane, nalik na FED kojom bi porobio čitav svijet i smanjio populaciju.

Nakon nedavnog dokumentarnog filma Kralj kukuruza od strane filmaša Ian Cheneya i Curtis Ellisa, stanje nacije, svjetsk opskrba hranom nam je bila na pameti. Zašto se industrijski kukuruz – koristi se kao izvedenica prehrambenih sastojaka, a sada gotovo u cijelosti kukuruz čine genetski modificirane sorte – postao takav veliki dio u našim životima?

Očito je mnogo razloga za rast udjela kukuruza, vezano uz “Veliku Agru” (agriculture – poljoprivreda) i njezino poslovanja i ministra poljoprivrede Earl Butz-a, koji je imenovan na dužnost u administraciji predsjednika Nixona i nastavio je isti posao pod predsjednikom Ford-om.

Prilikom istraživanja o ministru Butz-u, naišao sam ne samo na njegove skandale o rasnim primjedbama ili izrugivanji Pape, otvorenoj kontroli populacije, ali i dokumenata LaRouche-vog PAC, koji je jako pokrivao njegov angažman u upravnim poslovima kod predsjednika Ford-a i njegovih kontroverzna uloga u ključnoj 1974. godišnjoj Svjetskoj Konferenciji za Hranu Ujedinjenih naroda, koja je postavila Vijeće za Svjetsku Hranu (suspendiranu 1993. godine), a koja proizlazi iz Rockefeller-ovog prijedloga za Banku Svjetske Hrane.

Samo nekoliko tjedana prije nego što će Nelson Rockefeller biti imenovan kao potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Rockefeller-ov stroj je prijetio administracijskim dužnosnicima tijekom Nixonove administracije da rade prema dnevnom redu, uključujući i onu od autoriteta hrane u svijetu. Jedan od tih likova je bio Earl Butz, koji je prema LaRoucheovom priopćenja za javnost u to vrijeme, bio usmjerivan preko New York Timesa, i pod pritiskom napada iz rangiranih političkih osoba uključujući Nixonovih protivnika i demokratskog predsjedničkog kandidata George McGovern-a.

Rezultate koji su izvijestili u staromodnoj LaRoucheovoj publikaciji, pojašnjavaju kako je ministar poljoprivrede Earl Butz “kapitulirao” ove zahtjeve tijekom svoje uloge u UN Svjetskoj Konferenciji o Hrani u studenom 1974. godine u Rimu, te preusmjeravao svoj ​​položaj, i podupirao “Maltuzijanski” eugenički pogled o kontroli svjetske opskrbe hranom u zajedničkim naporima za ograničavanje broja stanovništva.

Prema LaRoucheau :
Butz, koji je službeno predvodio američko izaslanstvo, poziva na uspostavu nove “svjetske agencije za hranu” duž iste linije koju je predložila UN Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO). Zaklada Rockefeller – autor FAO prijedloga je osnovala nadnacionalnu agenciju koja je omogućila Rockfeller-u kontrolu nad svjetskim zalihama hrane.

To ostaje vrlo očito, kako je Butz ostao u Ford-ovoj upravi i često se konzultirao s predsjednikom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost i državnim tajnikom Henry Kissinger-om o politici pomoći u hrani, cijenama hrane u svijetu i proizvodnje hrane, među ostalim stvarima.

Znakovito, samo mjesec dana nakon što se održala značajna UN Svjetska Konferencija za Hranu u 1974. godine, Henry Kissinger je službeno izdavao dokument Vijeća za nacionalnu sigurnost “Studija Nacionalne Sigurnosti Memorandum 200: Implikacije svjetskog povećanja populacije na sigurnost SAD i prekomorskih interesa”. (NSSM 200 za kratko). Ovaj dokument, koji je također bio jako analiziran od strane LaRouche PAC-a, pozvao je na korištenje “hrane kao oružja” za pomoć depopulacijskim naporima u pomoći zemljama Trećeg svijeta.

Dokument je posebno identificirao 13 ključnih zemalja  kao prioritet za depopulacije na temelju nacionalnih sigurnosnih interesa. Jedan dio prijedloga raspravlja o uskraćivanju pomoći u hrani izazvajući smanjenje populacije i planiranja obitelji na temelju nestašice hrane.

Kissinger navodi, “Upitno je hoće li donatorske zemlje pomoći i biti spremne pružiti neku vrstu masivne pomoći u hrani pozvajući se na projekcije uvoza na dugoročnoj kontinuiranoj osnovi” sugerirajući da bi se zapadni narodi mogli suzdržati od davanja obroka zemljama koje nisu poštivale međunarodne programe za smanjenje broja stanovnika.

Prema Kissinger-ovom Vijeću za nacionalnu sigurnost, “Obvezni programi bi morali biti biti potrebni, a mi bi trebali uzeti u obzir ove mogućnosti sada”, dodao je u NSSM 200, “Da li bi se hrana smatrala kao instrument nacionalne snage? … Da li je SAD spreman prihvatiti racioniranje pomoći u hrani ljudima koji ne mogu/neće kontrolirati svoj ​​rast stanovništva?”

Prikrivena prijetnja je jasna kada je Kissinger, glavni izaslanik Rockefeller-a postavio visok prioritet na smanjenje populacije, usmjeravajući ju u američku vanjsku politiku, u ime nacionalne sigurnosti, na osnovi ucjene zemljama u skladu s programom “planiranja obitelji” za provedbu kontracepcije, sterilizacije i pobačaja u cilju smanjenja nataliteta sa polugom za opskrbu hranom i pomoći u hrani.

Također je uspostavljen presedan za vođenje računa o performansama planiranja obitelji u ocjeni zahtjeva za pomoć od strane AID (Američke agencije za međunarodni razvoj i savjetodavne grupe). Budući da je rast stanovništva jedan od glavnih odrednica povećanja potražnje za hranom, raspodjele oskudnih PL 480 resursa o kojima treba voditi računa i o tome koje korake državu provodi u kontroli stanovništva, kao i proizvodnji hrane. U tim osjetljivim odnosima, važno je da država ima stil kojim bi se se izbjegao dojam prisile.

Pogledajmo kako je bilo na UN konferenciji o ljudskom okolišu 1972. godine, pošto nema snimke UN Svjetske Konferencija za Hranu 1974. godine
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite pravokutnik ‘CC’ i odaberite “Prijevod titla”*

 
(activistpost.com)