Teheran je odbacio tvrdnje Tel Aviva u svezi iranskoj protuzračnoj obrani i izraelskom vojnom zrakoplovu i prozvao ih „smiješnima”

Iranski zapovjednik je također upozorio da bi Iran mogao napraviti „pakao cionističkom režimu” ​i uništiti sve američke baze u tom području.

„Tvrdnja o letu iranskog drona i sudjelovanju Irana u rušenju cionističkog lovca je toliko smiješna da ne zaslužuje komentar”, rekao je iranski glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Bahram Qassemi.

On je dodao da iranski dužnosnici djeluju u Siriji samo kao savjetnici i to „na zahtjev … legitimne i zakonite vlasti u Siriji.”

Štoviše, sve „agresivne akcije” od strane Tel Aviva će izazvati ozbiljan odgovor. To je zato što je Iran u stanju stvoriti „pakao cionistima”, rekao je brigadni general Hossein Salami, zamjenik šefa iranske elitne Revolucionarnog gardijskog korpusa.

Qassemi je dodao da je Sirija suverena država i njezina vlada i oružane snage, imaju „legitimno pravo braniti svoj teritorijalni integritet i suzbiti bilo kakvu vanjsku agresiju.”

U ranim jutarnjim satima u subotu, izraelske obrambene snage (IDF) su tvrdile da su presrele iranski dron, koji prešao sa teritorija Sirije na Izrael. U odgovoru na to Izrael je proveo zračne napade na iranske pozicije u Siriji.

Izraelska vojska je kasnije rekla da je jedan izraelski F-16 srušen se zbog „masovne sirijske protuzračne vatre.”

Pilot je izbačen iz zrakoplova i preživio je incident. Kao odgovor na pad zrakoplova, IDF je rekla da je napala 12 iranskih i sirijskih ciljeve u Siriji, uključujući i baterije protuzračne obrane. Damask je osudio izraelske akcije kao „agresiju”.

Dotakavši se američke politike prema Iranu i sankcijama nametnutih prema Islamskoj republici, Salami je rekao da je Iran i dalje snažan protiv svih očekivanja i može potencijalno uništiti „sve američke vojne baze u regiji uz pomoć napada iz unutrašnjosti zemlje.”

Napetost između Izraela i Irana se brzo rasplamsala nakon subotnjeg incidenta. IDF je upozorio Siriju i Iran zbog „kršenja” njihovog suvereniteta rekavši da će obje zemlje platiti visoku cijenu, ako se budu opirali ovim upozorenjima. On je također rekao da se Teheran i Damask „igraju s vatrom”.

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Nastavit ćemo napadati sve one koji pokušavaju napasti nas, kaže Netanyahu

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je u nedjelju da je izraelsko zrakoplovstvo, koje je izvelo u subotu niz napada na Siriju, nanijelo “težak udarac” Iranu i snagama sirijskog režima.

“Nanijeli smo u subotu težak udarac iranskim i sirijskim snagama”, kazao je Netanyahu.

“Nastavit ćemo napadati sve one koji pokušavaju napasti nas”, upozorio je on u priopćenju koje je izdao njegov ured.

“To je naša politika i ostat će naša politika”, dodao je premijer.

Po verziji izraelske vojske, dron kojim su iz daljine upravljali iranski stručnjaci s bazom u Siriji prodro je u subotu u izraelski zračni prostor gdje je srušen.

Kao odmazdu, izraelska vojska je napala “iransku” bazu u Siriji odakle je poletio dron.

Jedna od izraelskih letjelica koje su sudjelovale u toj operaciji pogođena je raketom ispaljenom iz Sirije i srušila se na izraelskom tlu.

Izraelske zračne snabe su uzvratile pokrenuvši napade na desetak sirijskih i iranskih ciljeva.

Sirijci su srušili izraelski F-16 koji je bio u misiji napada na iransko postrojenje iz kojeg je navodno krenuo dron koji je završio na izraelskom teritoriju.

Sirijska državna agencija rekla je da u subotu da su njihove zračne snage reagirale na “novu izraelsku agresiju”, a vojni izvor rekao je da su i spriječili napade na vojne položaje na jugu zemlje.

Sirijci kažu da su pogodili i više od jednog zrakoplova, što Izraelci demantiraju. Sirijska promatračnica za ljudska prava, čije je sjedište u Velikoj Britaniji, kaže da je Izrael napadao područja jugozapadno od Damaska i kod Homsa nekoliko sati nakon zore.

Među ciljevima su bile pozicije sirijske vlade i saveznika u središnjoj Siriji oko baze T4 i u pustinji Homsa.
 
(vecernji.hr)

Borbeni avion NATO pakta približio se ruskom avionu kojim je letio tamošnji ministar obrane Sergej Šojgu, ali ga je potom otjerao ruski lovac koji je pratio ministrov avion, piše BBC koji se poziva na navode ruskih medija

Prema Rusima, incident se dogodio u međunarodnom zračnom prostoru iznad Baltika, u trenutku kad je Šojgu letio prema ruskoj enklavi na obali Baltičkog mora, Kalinjingradskoj oblasti.

Televizijski kanal ruskog ministarstva obrane prikazalo je snimku zrakoplova F-16 koji leti paralelno sa zrakoplovom ministra obrane na vrlo maloj udaljenosti. Tada se ruski Suhoj Su-27 postavio između dva aviona i nagnuo se tako da su bili vidljivi projektili koje je nosio. F-16, za koji ruska strana ne zna kojoj zemlji pripada, tada je napustio taj zračni prostor.

Glasnogovornik NATO pakta Matthias Eichenlau je kasnije izjavio da alijansa “može potvrditi da su tri ruska zrakoplova, od kojih dva lovca, danas praćena iznad Baltičkog mora”:

Budući da se zrakoplovi nisu identificirali niti su odgovarali na upite kontrole leta, borbeni zrakoplovi NATO-a poletjeli su kako bih identificirali, u skladu s uobičajenim procedurama. Kada zrakoplov NATO-a presretne drugi zrakoplov, identificira ga vizualno, održavajući sigurnu udaljenost cijelo vrijeme. Kada je to gotovo, zrakoplov NATO-a se udalji. NATO nema informacijama tko je bio u zrakoplovu, a ponašanje ruskih pilota ocjenjujemo kao sigurno i profesionalno – rekao je Eichenlau.

Podsjetimo, ruski borbeni zrakoplov je u ponedjeljak “opasno” presreo jedan američki izviđački zrakoplov RC-135U u međunarodnom zračnom prostoru iznad Baltičkog mora, navela je u utorak američka vojska. Proteklih godina je iznad Baltičkog mora zabilježeno na desetke ovakvih bliskih susreta.

Baltičko more, piše Reuters, postalo je područje sve većih napetosti između Moskve i zapadnog vojnog saveza. Početkom mjeseca, ruski borbeni zrakoplov Su-27 presreo je američki bombarder B-52 iznad Baltika, dok je letio uz rusku granicu.

Protuzrakoplovna obrana otkrila je oko 7 sati američki avion te ga natjerala da se identificira, jer je letio u neutralnom zračnom prostoru iznad Baltičkog mora, u blizini ruske granice, pa je potom poslan Su-27 da ga presretne.

Taj je incident, ističe agencija, imao sva obilježja Hladnog rata kojeg inicira NATO-savez.
 

 
(jutarnji.hr)

Na vrhuncu pokušaja svrgavanja turskog predsjednika Tayyipa Erdogana pobunjenički piloti dva lovca F-16 imali su na ciljniku Erdoganov zrakoplov, a on je ipak mogao nastaviti let

Turski se predsjednik vraćao u Istanbul s godišnjeg odmora u blizini obalnog turističkog mjesta Marmaris nakon što je dio vojske pokrenuo pokušaj državnog udara u noći na subotu zatvorivši most preko Bospora, pokušavajući zauzeti glavnu istanbulsku zračnu luku i poslavši tenkove na parlament u Ankari.

“Najmanje dva F-16s proganjala su Erdoganov zrakoplov dok je bio u zraku na putu u Istanbul. Oni su radarima naciljali njegov zrakoplov i druga dva F-16s koja su ga štitila”, rekao je Reutersu bivši časnik upućen u događaje.

“Zagonetka je zašto nisu pucali”, rekao je.

Uspješno zbacivanje Erdogana, koji vlada zemljom od oko 80 milijuna ljudi od 2003. mogao je izazvati sukob u Turskoj i označiti još jedan tektonski poremećaj na Bliskom istoku, pet godina nakon provale Arapskog proljeća koja je uronila njezina južnog susjeda Siriju u građanski rat.

Visoki turski dužnosnik potvrdio je Reutersu da su Erdoganov poslovni zrakoplov uznemiravala dok je letio iz zračne luke kojom se služi Marmaris dva F-16s koje su oteli urotnici ali da je uspio sigurno stići u Istanbul.

Planeri državnog udara

Tri visoka dužnosnika u Ankari rekla su da je Akin Ozturk, čelnik zračnih snaga do 2015. i član Visokog vojnog vijeća (YAS), tijela koje nadzire oružane snage, bio jedan od organizatora urote. On je među tisućama pripadnika oružanih snaga koji su uhićeni.

Ozturk je trebao otići u mirovinu u kolovozu na sastanku YAS-a, koji se sastaje dva puta godišnje. Prema njegovom životopisu rođen je 1952.

Misli se da je drugi organizator Muharrem Kose, bivši pravni savjetnik načelnika vojnog stožera, rekli su trojica dužnosnika iz Ankare. Oni su opisali Kosea kao sljedbenika Fethullaha Gulena, muslimanskog klerika sa sjedištem u SAD-u čiju mrežu Erdogan krivi za pokušaj vojnog udara.

Kose je uklonjen sa svojega mjesta u ožujku zbog lošeg postupanja, ali nije otpušten iz vojske, rekao je jedan od dužnosnika. Ne zna se gdje se trenutno nalazi.

“Postojale su ozbiljne pripreme koje su se odvijale veoma dugo vremena. Ova dva čovjeka izgleda da su bili mozak koji je stajao iza pokušaja puča”, rekao je dužnosnik odbivši da bude imenovan jer istraga još traje.

Erdogan i vlada već dugo optužuju Gulenove sljedbenike da nastoje stvoriti “paralelne strukture” u sudovima, policiji, oružanim snagama i medijima s ciljem preuzimanja vlasti, dok klerik te optužbe opetovano odbacuje.

U neuspjelom pokušaju vojnog udara ubijeno je 256 ljudi. Prema navodima turske vlade, 161 civil i pripadnik policije te 104 sudionika urote ubijena su u sukobima, dok je 1440 ljudi ranjeno.

Uhićeno je oko 6000 ljudi, među kojima oko 3000 vojnika, a 2700 sudaca je otpušteno s dužnosti u subotu u nastojanju vlade da osigura vlast.

Puč nije bio dobro pripremljen

Erdogan, s korijenima u islamističkoj politici, oduvijek je imao otežane odnose s vojskom, koja već dugo sebe vidi kao čuvara sekularizma u Turskoj te je izvela tri državna udara i prinudila četvrtu vladu koju su vodili islamisti da ode s vlasti u drugoj polovici 20. stoljeća.

Na suđenjima za državne udare stotine časnika je pritvoreno dok je Erdogan premijer, jer vlada koristi sudove kako bi potkresala krila oružanih snaga. Optužbe su kasnije odbačene a presude ukinute, ali su ti pokušaji naštetili moralu i potaknuli ogorčenost.

Ipak izgleda da su urotnici državnog udara precijenili potporu koju će dobiti u vojnim redovima.

“On je bio izvan zapovjednog lanca što je bio najveći nedostatak za urotnike puča”, rekao je Sinan Ulgen gostujući suradnik Carnegie Europe i biviši turski diplomat.

“Imali su nedovoljno sredstava. Bili su jako neopremljeni da bi postigli svoje strateške ciljeve…Postojao je i popriličan stupanj nesposobnosti u usporedbi s tim kako su se pučevi izvodili ovdje u prošlosti”.

Pokušali su prekinuti emitiranje CNN Turka prisilno evakuiravši studio. Kada je ponovno počeo emitirati voditeljica Nevsin Mengu rekla je da se radi o mladim vojnicima koji su “u očima imali samo strah bez ikakva znaka odanosti ili odlučnosti”.

Bivši vojni časnik rekao je kako izgleda da su urotnici pokrenuli pokušaj preuranjeno jer su uvidjeli da su pod prismotrom, što su potvrdili i dužnosnici iz Ankare.

“Nisu bili do kraja pripremljeni. Planovi su procurili, otkrili su da ih se nadzire i sve to ih je izgleda prisililo da krenu brže nego što je planirano”, rekao je bivši časnik.

Oni su isto tako podcijenili mogućnost Erdogana da okupi ljude, njegov poziv pristašama da izađu na ulice koji je izveo ljude u Istanbulu, Ankari i drugdje čak iako su tenkovi bili na ulicama a borbeni zrakoplovi letjeli iznad njihovih glava.
 
(index.hr)

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ispričao se svojem ruskom kolegi Vladimiru Putinu zbog rušenja ruskog bombardera u studenom prošle godine od strane turskih lovaca, tvrde u Kremlju, a prenosi Guardian

Šef turske države u svojoj je poruci izrazio najdublju sućut obitelji mrtvog ruskog pilota te kazao da mu je žao – prenio je glasnogovornik Kremlja Dmitry Peskov koji je također dodao da je Erdogan rekao da će “učiniti sve što je moguće kako bi se obnovili tradicionalno prijateljski odnosi između Turske i Rusije”.

Osim toga, Rusi su objavili i izjavu koja citira Erdogana “da Ankara nikada nije imala ni želje ni namjere srušiti ruski zrakoplov”. Štoviše, prema Kremlju, turska vlada istražuje “pojedinca koji je odgovoran za rušenje aviona”.

Podsjećamo, turski F-16 lovci srušili su ruski Su-24 bombarder na granici Turske i Sirije u studenom prošle godine, što je izazvalo niz optužbi s obje strane i značajno zahladilo tursko-ruske odnose.

Turci su cijelo vrijeme tvrdili da je ruski zrakoplov povrijedio njihov zračni prostor, dok su Rusi inzistirali da nijednom tijekom leta zrakoplov nije ušao u Tursku.

Ruski avioni u to su vrijeme provodili intenzivne bombaške napade na protivnike režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Turski predsjednik je u svojoj poruci Vladimiru Putinu naveo da Turska ne želi narušavati odnose s Rusijom i da je Moskva strateški partner Ankare, priopćio je Kremlj.

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan poslao je pismo predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu u kojem je izrazio svoju sućut i duboku žalost obitelji poginulog ruskog pilota i iskoristio je riječ “oprostite”, priopćio je glasnogovornik predsjednika Rusije Dmitrij Peskov.

“Predsjednik Turske je u poruci izrazio svoju sućut i duboku žalost obitelji poginulog ruskog pilota i rekao: ‘Oprostite’”, rekao je Peskov, prenose RIA Novosti.

Peskov je dodao i da je Erdoğan izrazio duboku žalost povodom događaja i naglasio spremnost da uradi sve što je potrebno kako bi se uspostavili tradicionalni odnosi između Turske i Rusije.

Erdogan je naglasio kako Turska “nikad nije imala želju i namjeru srušiti avion koji je pripadao Ruskoj Federaciji”, a Rusiju je nazvao “prijateljem i strateškim partnerom”.

Turski predsjednik je također istaknuo kako je Ankara spremna za svaku inicijativu “kako bi ublažila bol i težinu nanesene štete” obitelji pilota Su-24.

Komentirajući Erdoğanovu poruku, iz Vijeća Ruske Federacije su napomenuli da je zasad nemoguće govoriti o obnavljanju ruskih-turskih odnosa u bliskoj budućnosti.

“Ne bih bio previše optimističan, previše smo već izgubili. Odnosi se brzo razruše, a dugo obnavljaju”, rekao je za RIA Novosti prvi zamjenik predsjednika Odbora Vijeća Federacije za međunarodne poslove Vladimir Džabarov.

Prema mišljenju šefa Odbora Vijeća Federacije za obranu i sigurnost Viktora Ozerova, mnogo toga ovisit će o sljedećim koracima Turske, uključujući i pitanje uvođenje reda na iračko-tursku granicu.

“Ove isprike mogu se promatrati kao prvi korak prema normalizaciji odnosa, ali one su za povratak turskih rajčica u Rusiju i naših turista u Tursku nedovoljne”, naglasio je Ozerov.

Osim toga, tursko tužiteljstvo je na kraju ipak pokrenulo postupak protiv ubojice ruskog pilota, Alparslana Celika, koji je na snimci na dan obaranja ruskog zrakoplova Su-24 sam preuzeo odgovornost za ubojstvo pilota Olega Peškova.

Celik je priveden u jednom od restorana u Izmiru s grupom od 14 ljudi, a u njega je nađen jedan kalašnjikov, dva pištolja i veliku količinu streljiva.

Celik je uhićen zbog ilegalnog posjedovanja oružja, ali negira sve optužbe o sudjelovanju u ubojstvu ruskog pilota. Celik je također rekao da nije sudjelovao u pucnjavi i tražio je od militanata, koji su bili s njim u trenutku katapultiranja Peškova iz pogođenog zrakoplova, da ne otvaraju vatru na njega, ali su oni navodno prekršili zapovijed.

Ruske vlasti su u prosincu navele tri uvjeta za prevladavanje krize u odnosima s Turskom nakon incidenta s obaranjem zrakoplova Su-24. Kao što je izvijestio ruski veleposlanik u Ankari Andrej Karlov, prvi uvjet je isprika turske vlade za obaranje ruskog bombardera.

Drugi uvjet je pronaći one koji su odgovorni i dovesti ih pred lice pravde. Treći uvjet je plaćanje naknade od strane Turske Rusiji za štetu nastalu od posljedica tragedije. Čini se da je Erdogan napravio prvi korak, iako ovo još nije službena isprika turske vlade, ali će novi premijer Binali Yıldırım to lako učiniti nakon ovog pisma turskog predsjednika Putinu.

Alparslana Celika će Erdogan s lakoćom osuditi, što znači da ostaje još da se utvrdi visina odštete, što za Tursku vjerojatno nije nekakav problem. Pitanje je samo kojim će tempom Erdogan ispuniti sva tri zahtjeva, a da sačuva imidž “nesalomljivog vođe svekolikog turskog i muslimanskih naroda diljem svijeta”.
 
(jutarnji.hr,altermainstreaminfo.com.hr)

DVIJE TREĆINE BRIGADA KOPNENIH SNAGA TRENUTNO NISU SPOSOBNE ZA RATNE UČINKE

Postoje svi razlozi da se vjeruje da se oružane snage SAD raspadaju – ocijenio je američki utjecajni list The National Interest.

Kako je ukazao autor teksta Justin Johnson, SAD su za posljednjih pet godina smanjile vojni proračun za četvrtinu, a to je imalo fatalne posljedice. No prema novim informacijama, proračun za 2017. je drastčno porastao, valjda zbog narušavanja integriteta američke vojske. Potom je naveo “glavne simptome agonije”.

Kao prvi označio je: američka pomorska pješadija prinuđena je – zbog nedostatka novca – da rezervne dijelove za F-18 uzimaju sa otpisanih aviona istog tipa, čak i s onih koji već završili u vojnim muzejima.

Kao drugi: samo 30 posto ratnih zrakoplova može biti pušteno letjeti.

Kao treći: bombarderi B-1 nalaze se u upotrebljivom stanju također zahvaljujući samo dijelovima koji se uzimaju sa otpisanih eksponata.

Kao četvrti: lovci F-16 moraju letjeti po redu jer za sve istovremeno nema rezervnih dijelova, pa zato polovica lovačkih eskadrila nije spremna za borbena djelovanja.

Kao peti: piloti pomorske avijacije – umjesto potrebnih 25-30 sati mjesečno – imaju manje od po četiri sata letenja. Zato se tijekom proteklog desetljeća udvostručio broj avio-katastrofa letjelica korpusa pomorske pješadije.

Kao šesti: dvije trećine brigada američkih kopnenih snaga nije spremne za realna ratna djelovanja jer Amerikanci imaju pješadiju koja trenutno nije brojnija od onoga što su imali uoči Drugog svjetskog rata.

Kao sedmi: ratna mornarica treba imati 375 različitih brodova, a ima – 273.

Kao osmi: ratna avijacija mora i dalje koristi bombardere B-52 iako su ti zrakoplovi proizvedeni prije više od pola stoljeća.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Rusija je poslala u Siriju svoje trenutno najsavršenije lovce: Su-35S koji imaju supermanevarske sposobnosti i pripadaju generaciji 4++

Ruska avio-grupa još uvijek je značajno malobrojnija od turskih avio-snaga koje se nalaze pored, ali njen sastav omogućuje da se uspješno djeluje kako protiv provokacija, tako i u ozbiljnijim sukobima.

Prije nekoliko dana Su-35C su poletjeli iz Astrahana preko Kaspijskog mora i kroz zračni prostor Irana i Iraka stigli u avio-bazu “Hmejmim” kod sirijske luke Latakije.

Su-35 (NATO oznaka Flanker-T +) je ruski višenamjenski lovački zrakoplov sa reaktivnim motorima i supermanevarskim sposobnostima generacije 4 ++, konstruiran u eksperimentalno-konstruktorskom birou “Suhoj”, i predstavlja veoma moderniziranu verziju platforme T-10S (Su-27) .

Generacija 4 ++, kojoj pripada Su-35, uvjetna je i samo ukazuje da je po ukupnim karakteristikama Su-35 blizu lovca pete generacije, pošto, osim stealth-tehnologije i aktivne fazirane antenske rešetke, on ispunjava većinu ostalih zahtjeva za zrakoplove pete generacije .

Tvrtka “Suhoj” je 2009. godine zaključila ugovor s Ministarstvom obrane Rusije o isporuci 48 Su-35S do kraja 2015. godine. U prosincu je bio potpisan novi ugovor – o prodaji još 50 zrakoplova do 2020. godine.
 

 
Po mišljenju analitičara, Su-35S nema ravnih po manevarskim sposobnostima među svim lovcima na svijetu.

“Ta mašina je sposobna manevrirati pod takozvanim nadkritičnim kutovima napada. Zrakoplov ima mnogo tehničkih inovacija: novi sustav avionike, novi radar s pasivno faziranom antenskom rešetkom, kao i motore s upravljivim vektorom sile potiska – ističe vojni analitičar Viktor Baranec.

Su-35S može izvoditi na nebu ono što ne može nijedna druga mašina na svijetu: da u horizontalnoj ravnini izvede okret od 360 stupnjeva u letu bez gubitka visine i brzine (na ruskom se ta akrobatska figura zove “palačinkica”), što značajno povećava njegove borbene sposobnosti. Taj stroj nadilazi sve avione iste klase i po brzini leta – 2.400 kilometara na sat”.

Trenutno miješana avio-grupa Zračno-kozmičkih snaga Rusije u avio-bazi “Hmejmim” broji više od 70 zrakoplova i helikoptera. U njenom sastavu nalaze se Su-27SM, Su-30sm, Su-34, Su-24SM i Su-25SM, kao i helikopteri Mi-8 i Mi-24.

Kada su Turci oborili ruski Su-24, a bojovnici pod njihovom kontrolom izrešetali ruskog časnika koji se katapultirao Olega Anatoljevi, Rusija je u Siriji imala samo četiri lovca Su-27SM – zapovjedništvno nije pretpostavljalo da će morati pokrivati ​​jurišnu i bombarderske avijaciju.

Od tada je broj lovaca počeo povećavati (točan broj vojska ne navodi), a osim toga su razmješteni PZO sustavi na vojnim brodovima.

Turska u područjima koje graniče sa Sirijom ima oko 100 lovaca, uglavnom F-16. Poslije napada na ruski zrakoplov 18 turskih lovaca F-16 izvelo je veliku operaciju patroliranja na tursko-sirijskoj granici.

Turska ukupno ima oko 200 različitih lovaca. S jedne strane, to je više od snaga kojima Rusija raspolaže u regiji, ali Turska nije u stanju ratovati s Rusijom, tako da ne treba očekivati ​​sukobe velikih razmjera.

“Ne mislim da će Turci ulaziti u izravne zračne okršaje s našima” – ističe potpredsjednik Akademije za geopolitičke probleme pukovnik Ratnog zrakoplovstva Vladimir Anohin.

Po njegovim riječima, lovci koji se sada nalaze u Siriji dovoljni su da se jurišni avioni i bombarderi zaštite od provokacija: “Mislim da se Turci, uz sve njihove podle naklonosti, neće odvažiti na to. Oni su već pretrpjeli gubitke od više milijardi zbog naših sankcija”.

“Grupacija lovaca pokriva cijela područja. Nije obavezno “visiti” na krilu bombardera. Lovac se može nalazi u zoni očekivanja i kontrolirati ogroman prostor i pokrenuti se pri najmanjoj opasnosti. Imamo višeslojnu zračnu obranu”- naglašava analitičar.

On je istaknuo da turski F-16 u slučaju borbenog kontakta nema nikakve šanse protiv Su-35S “ni po dosegu, ni po brzini, ni po naoružanju, niti po obučenosti pilota”.

A Su-35S može “djelovat” i protiv nekih ciljeva na zemlji.
 

 
(informer.rs,youtube.com/uredio:NSP)

SIRIJA I IRAK ZA WASHINGTON MOGU ZNAČITI KATASTROFALAN GEOPOLITIČKI PORAZ

Poslijednjih nekoliko dana stiže masa pozitivnih vijesti sa sirijskog fronta.

Prvo, vojska Bashar al-Assada, uz podršku ruskih Zračno-kozmičkih snaga je konačno uspjela u svoju korist preokrenuti tijek borbenih djelovanja u oblasti Alep, i blizu je postizanju strateškog uspjeha (i to, kako u borbama s kalifatom, tako i na frontu sa proameričkim pobunjenicima).

Drugo, SAD su pod pritiskom Rusije javno priznale da su suglasne da se njihovi saveznici, Austarilija i Japan, izbace iz pregovora o rješavanju sirijske krize.

Treće, Rusija je već pronašla potencijalnu “konstruktivnu opoziciju” spremnu za razgovore s Asaadom o svom sudjelovanju u poslijeratnoj sirijskoj vlasti.

Četvrto, Sjedinjene Države su se složile da proglase glavnog Aasadovog neprijatelja – džebhana al-Nusra, koja je do sada imala titulu “umjereno-terorističke organizacije”, za lošu (neumjerenu) terorističku strukturu.

Peto, Kerry je izrazio uvjerenje da će proces političkog smirivanja u Siriji početi u narednih nekoliko tjedana.

Na prvi pogled, osnovni ciljevi Moskve su ostvareni, ostaje samo provesti međunarodno-pravne procedure neophodne za legalizaciju nove političke realnosti. Ipak, ja ne bih unaprijed slavio.

Ne isključujem da američki državni tajnik Kerry izražava realnu poziciju predsjednika Obame, koji se u različitim razdobljima svoje vladavine, s različitim stupnjem uspješnosti suprotstavljao Washingtonskim jastrebovima.

Obami se očito ne sviđa balansiranje na rubu nuklearnog Armagedona. Pored toga, koncept, na koji se oslanjao Obama, dolazeći na vlasti, predviđao je žrtvovanje ekskluzivne svjetske hegemonije SAD (podijeliti teret liderstva s drugim državama), s ciljem da se fokusira na domaće ekonomske i socijalne probleme.

Pokušaji povlačenja vojske iz Afganistana i Iraka, pristanak na reformiranje MMF-a i odustajanje od blokirajućeg paketa SAD u donošenju odluka Fonda, i mnogi drugi (manje primjetni) koraci koje je Obama činio unutar ovog koncepta, kojeg su nekada nepravedno nazivali “novim izolacionizmom”.

Sada su, u unutarpolitičkoj borbi, američki jastrebovi, koji nisu mogli adekvatno procijeniti situaciju pri otpočinjanju sirijske i ukrajinske avanture, niti predvidjeti razmjere i odlučnost ruskih akcija, ni trajanje i ozbiljnost krize, ni umor američkih saveznika (što je drastično smanjilo njihovu pouzdanost ), pretrpjeli niz značajnih poraza. Obama je dobio natrag tijekom 2012-2014. izgubljeni prostor za unutarpolitički manevar.

Ipak, ne mislim da će biti u stanju dugo zadržati inicijativu u svojim rukama.

Prvo, sedam godina je prošlo od njegovog prvog izbora, sve to vrijeme on je proveo u pozicionoj borbi s političkim protivnicima, ali nije bio u stanju ostvariti strateški pomak.

Drugo, on je odlazeći predsjednik (“Lame Duck”); utrka kandidata za predsjedničke izbore 2016. je već počela i svi oni kritiziraju Obaminu politiku. Dakle, vrlo je sumnjivo da će on biti u stanju provesti vanjskopolitičke odluke koje zahtijevaju od Washingtona značajne ustupke i koje će američki političari i društvo tumačiti kao najveći geopolitički poraz u cijeloj američkoj povijesti.

U skladu s američkom tradicijom, od Obame se zahtijeva da rješavanje krize prepusti sljedećem predsjedniku koji će primiti “mandat povjerenja” naroda (i, što je najvažnije, establišmenta) SAD.

Pored toga, postoji značajan momenat koji neće dozvoliti da SAD pristanu na smirivanje situacije u sadašnjim okolnostima. Jer, to je u suprotnosti s cijelom tradicijom američke vanjske politike i proturječi temeljnim idejama, na kojima se zasniva nacionalna sigurnost SAD.

U konfiguraciji koja se sada formira na Velikom Bliskom i stoku, dramatično jačaju pozicije Rusije u Siriji i Egiptu. Iran, u suštini uspostavlja neformalni protektorat nad većim dijelom Iraka. Konačno, proiranski pobunjenici u Jemenu se učinkovito bore protiv Saudijske koalicije.

U budućnosti, opće jačanje pozicija Rusije i Irana u regiji jamči da će – pod pokroviteljstvom Tehrana – jemenski husiti bar postati dio koalicijske vlade, a moguće je i da će postati jedina vlast u zemlji.

Ako pažljivo pogledamo kartu, možemo vidjeti da će realizacija takvog scenarija, u slučaju, ako se Sjedinjene Države odluče na očigledne ustupke u Siriji, postati gotovo neizbježna, i omogućit potpunu kontrolu Rusije i Irana (sa saveznicima) nad glavnim pravcima opskrbe energentima iz zemalja Zaljeva .

Pod okriljem Rusije (u Siriji je raspoređen PZO i oživljena Sredozemna eskadrila), Egipat pouzdano kontrolira Sueski kanal, a Sirija – potencijalne puteve kopnenih cjevovoda ka mediteranskoj obali. Iran je u svakom trenutku sposoban blokirati plovidbu u Ormuzskom tjesnacu, a sa teritorije Jemena, on dobiva sličnu mogućnost u Bab-el-Mandebskom tjesnacu. Pored toga, jedini kopneni masiv savezničkih zemalja od Ledenog oceana do Arapskog mora i od Beludžistana do libijske pustinje u potpunosti dobiva mogućnost nekontroliranog tranzita nafte i plina iz Srednje Azije (kako u Europu, tako i ka toplim morima).

Međutim do pedesetih godina dvadesetog stoljeća, Britanska imperija, a zatim njezin nasljednik, Sjedinjene Države, vidjele su jamstvo svoje liderske pozicije upravo u kontroli nad mjestima proizvodnje i putevima isporuke energenata, dobivenih na Bliskom Istoku (uglavnom u zemljama Perzijskog zaljeva).

Možda se, od strategija vojne kontrole ključnih točaka i može odustati, ali od druge ne. Odustajanje SAD od borbe u Siriji će dovesti do toga da njihovi saveznici u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji već razmišljaju o pronalaženju novog pokrovitelja, momentalno napuste bivšeg hegemona.

Takva situacija bila bi praćena ne samo gubitkom vanjskopoitičkog prestiža i međunarodne težine. Pri ovakvom scenariju, SAD vrlo vjerojatno (gotovo zagarantirano) očekuju snažni ekonomski, financijski, a poslije njih i socijalni i unutarpolitička potresi. Opasnost je tako velika da u usporedbi s njom, ono što se krajem 80-ih – početkom 90-ih godina dogodilo sa Sovjetskim Savezom može izgledati kao povjetarac u odnosu na oluju.

Zato sam siguran da će bez obzira koliko plodotvorno napreduju pregovori o sirijskom smirivanju, SAD i dalje pokušava vratiti situaciju unatrag. Pri čemu će, najvjerojatnije, pogoršanje situacije u Siriji biti praćeno još jednom eskalacijom u Ukrajini. I ovdje nije bitno što hoće, a što neće Obama – on jednostavno neće odlučivati.

Američki jastrebovi se nigdje ne povlače. Kao rezultat njihovih dugogodišnjih sustavnih pogrešaka, što je rezultiralo pogrešnim smjerom, koji oni realiziraju već dva desetljeća, sustav, koji oni pokušavaju sačuvati, počeo se ljuljati i blizu je agonije.

Međutim, ni s točke gledišta njihovih stavova o američkoj vanjskoj politici, ni sa točke gledišta svojih untarpolitičkih i ekonomskih interesa, jastrebovi (neokonzervativci) ne mogu odustati. Za njih bi to značilo političku smrt i razaranje, za njih jedino prihvatljivog, svijeta.

Dakle, što više pobjeda sada budemo ostvarili, tim više moramo očekivati ​​žestokog odgovor – moguće posljednji (a samim tim očajnički) pokušaj američke vladajuće elite da izbjegne za njih katastrofalni geopolitički poraz.

Neprijatelj ne spava, čak i ni onda kada s tobom vodi pregovore.
 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Promašaj svih vremena? Program F-35 koštat će Amerikance još barem bilijun dolara

Američki ratni zrakoplov F-35 lošiji je od bilo kojeg usporedivog stranog zrakoplova, između ostaloga i ruskih Su-27 i MiG-29, stoji u novom izvješću.

Analizu koju je proveo National Security Network (NSN), govori o katastrofalnim nedostacima F-35 u borbi s ekvivalentnim suparnicima. Uz cijenu od 1400 milijardi dolara, Joint Strike Fighter, je jedno od najskupljih oružja u čitavom američkom arsenalu.

Pentagon planira da F-35 postane okosnica američkog ratnog zrakoplovstva u idućih pet ili šest desetljeća, koliko je planiran životni vijek tih zrakoplova. Međutim, prema podacima koji su dostupni javnosti, zrakoplov je lošiji od zrakoplova prošle generacije koji su već neko vrijeme u upotrebi u ratnom zrakoplovstvu Rusije i Kine.

Bilijun dolara za okladu koju ne možemo dobiti

Izvješće koje objavljuje NSN tvrdi da je F-35 lošiji od potencijalnih protivnika u najmanje četiri ključna područja; loša upravljivost čini ga slabim u zračnim dvobojima, može prenositi malo oružja u internim spremnicima, ima relativno kratak domet i previše se oslanja na stealth-tehnologije za preživljavanje borbe.

“U budućnosti, F-35 će se susresti s neprijateljima koji imaju veću upravljivost, više oružja, veći domet i koji ga mogu vidjeti”, rekao je analitičar Bill French, a prenosi RT. “Puno ulaganje u program F-35 bi značilo da ulažemo bilijun dolara na okladu o budućnosti zrakoplova koju ne možemo dobiti”, tvrdi French.

Lošiji od ruskih aviona iz osamdesetih

Prema objavljenom izvještaju, ruski Mig-29 i Suhoj 27, koji se proizvodi i u Kini, su brži, imaju bolje ubrzanje i bolju upravljivost od F-35. Ruski zrakoplovi su ušli u upotrebu početkom osamdesetih, što znači da najmoderniji zrakoplov na svijetu ne može manevrirati jednako dobro kao sovjetski avioni stari tri desetljeća.

Mig-29

U usporedbi s F-16, F-18 i Harrierom, koje će F-35 zamijeniti, stariji zrakoplovi su bolji u ubrzanju, snazi motora i opterećenju krila koje igra veliku ulogu pri manevriranju.

Nedavno objavljeni tajni izvještaj pilota F-35 tvrdi da je moderni zrakoplov bio znatno lošiji od F-16, koji je u upotrebi od kraja sedamdesetih. Stari F-16 je bio dodatno opterećen vanjskim spremnicima goriva i potkrilnim oružjem, a ipak je bio bolji od novog zrakoplova.

Suhoij Su-27

 
PIERRE SPRAY – ANALITIČAR OBRANE: Najlošiji avion ikada napravljen u Americi!
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Događaji u Iraku svuda su u udarnim vijestima, ali opet se prešućuje pitanje koje se krije iza nasilja: kontrola iračke nafte.

Umjesto toga, mediji su puni rasprava, užasavanja i detaljnog analiziranja ne tako nove terorističke prijetnje, Islamske države Iraka i Sirije (ISIS). Pri tom, razgovara se i o mogućnosti građanskog rata koji prijeti da izazove novo etničko čišćenje i pad ugrožene vlade premijera Nurija al-Malikija.

Zapravo, u tijeku je “niz gradskih pobuna protiv vlasti”, kako ih naziva stručnjak za Bliski istok Juan Cole. Pobune su trenutno ograničene na sunitske oblasti i imaju izrazito sektaški znak, pa tako grupe poput ISIS-a mogu razvijati pa čak i da preuzmu vodeću ulogu u različitim područjima.

Ove pobune, međutim, nije stvorio ISIS i njegovih nekoliko tisuća boraca, niti ih oni kontroliraju. U njima sudjeluju i bivši baatisti i pristaše Sadama Huseina, plemenske paravojske i mnogi drugi. One se na kraju možda neće zaustaviti u sunitskim područjima. Kao što je prošlog tjedna pisao New York Times, naftna industrija se “brine da bi nemiri mogli proširiti” na južni šiitski grad Basru, gdje su “grupirana glavna iračka naftna polja i postrojenja”.

Ispod uzavrelog oceana sunitskog nezadovoljstva krije se jedna ignorirana činjenica. Pobunjenici se ne bore samo protiv onoga što smatraju ugnjetavanjem pretežno šiitske vlade u Bagdadu i njenih snaga sigurnosti, već i za to tko će kontrolirati i iskoristiti, kako ju je Maliki u intervjuu za Wall Street Journal nazvao – iračku “nacionalnu baštinu”.

Dekonstrukcija Sadamovog Iraka

Da li se netko sjeća kako je Irak izgledao prije desetak godina, dok je Sadam Husein još uvijek bio na vlasti, a SAD se spremale napasti? S jedne strane, Iračani, posebno šiiti i Kurdi, trpjeli su pod čizmom represivnog diktatora – koji je pobio nekih 250.000 ili više svojih sunarodnjaka tijekom svoje 25-godišnje vladavine. Trpjeli su i oskudicu izazvanu američkim sankcijama – po nekim procjenama 500.000 djece umrlo je samo od posljedica sankcija.

S druge strane, država je imala uspješan izvoz, poput kožne galanterije i poljoprivrednih proizvoda, i ove industrije su zapošljavale stotine tisuća relativno dobro plaćenih radnika i poduzetnika. Imala je i snažnu električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu (koja je, istina, lagano propadala zahvaljujući tim sankcijama). Osim toga, imala je najbolji sustav osnovnog i srednjeg obrazovanja u regiji, kao i najbolju (besplatnu) zdravstvenu zaštitu na Bliskom istoku. U državi od 27 milijuna ljudi, imala je – u usporedbi s drugim zemljama u regiji – veliku srednju klasu, uglavnom zaposlenu u državnom sektoru, od tri milijuna pripadnika.

Ove prednosti uglavnom su poticane iz jednog izvora: 2,5 milijuna barela nafte koliko je Irak proizvodio svakog dana. Dnevni priljev od prodaje “nacionalne baštine” održavao je ekonomsku nadgradnju zemlje. U stvari, naftno zasnovani državni proračun bio je dovoljan da izdržava brojne Huseinove palače, obogati sve njegove rođake i saveznike i financira njegove razne ratove, protiv drugih zemalja i protiv iračkih Kurda i šiita.

Ova kombinacija ugnjetavanja i prosperiteta okončana je američkom invazijom. Unatoč negiranju da će uopće dirnuti iračku “baštinu”, Bushova administracija odmah se ostrvila na ove naftne prihode, preusmerivši ih sa gospodarstva na “otplatu dugova” i ubrzo zatim na kampanju pacifikacije. Unatoč obećanjima Washingtona da će pod američkom okupacijom proizvodnja uskoro porasti na šest milijuna barela dnevno, otimanje proizvodnje energenata iz iračkih ruku završilo se devastiranjem industrije i padom proizvodnje za 40 posto.

Zapravo, okupacijska vlada bila je šampion u ekonomskoj destrukciji. Smjesta se bacila na razgradnju svih državnih (i naftno subvencionisanih) industrijskih postrojenja, dovodeći do stečaja i privatne industrije koje su od njih zavisile. Prekinula je ili uništila komercijalnu poljoprivredu, ponovo prekidanjem Sadamovih naftno financiranih subvencija i zračnim napadima na pobunjenike u ruralnim područjima. Nametnula je mjere štednje i program “debaatifikacije” državnom obrazovnom i zdravstvenom sustavu.

Kako nijedan Iračanin na nekom višem položaju nije imao izbora osim da se učlani u Sadamovu Baat partiju, ovo se pokazalo kao katastrofalno za srednju klasu, čija se većina pripadnika preko noći našla bez posla ili u izgnanstvu u nekoj od susjednih zemalja. Budući da su ti ljudi vodili ove sustave, često pod sve gorim uvjetima, posljedice po električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu bile su razorne. Dodajte tome i posljedice bombardiranja i privatizaciju održavanja i dobit ćete trajnu katastrofu.

Kada je 2009. Obamina administracija započela povlačenje američkih borbenih snaga, nezaposlenost je u Iraku – naročito u sunitskim područjima – dostizala 60 posto, Iračani su imali sporadično opskrbu električnom energijom, zatrovane vodovodne sustave, epizodni obrazovni sustav, nefunkcionalno zdravstvo i nepostojanje održivog javnog ili privatnog prijevoza.

Malo ko na zapadu pamti da je 2010. Maliki svoju predizbornu kampanju temeljio na obećanju da će riješiti ove probleme podizanjem naftne proizvodnje – ponovno ta brojka – na šest milijuna barela dnevno. Budući da je postojeća proizvodnja bila više nego dovoljna da održava vladu, praktično cjelokupno povećanje prihoda moglo se upotrijebiti za rekonstrukciju infrastrukture u zemlji, oživljavanje državnog sektora i obnovu svih devastiranih javnih službi, industrije i poljoprivrednog sektora.

Korumpirano nasljeđe američke okupacije

Unatoč njegovom očiglednom šiitskom sektaštvu, suniti su Malikiju dali vremena da ispuni predizborna obećanja. Neki su se ponadali kada su ugovori o pružanju usluga ponuđeni na natječaju međunarodnim naftnim tvrtkama kako bi se proizvodnja podigla na tih šest milijuna barela do 2020. (Drugi su, međutim, upravo u tome vidjeli rasprodaju nacionalne baštine.) Mnogi Iračani su u početku bili zadovoljni kada je proizvodnja nafte počela rasti: 2011. razinu iz Huseinovog razdoblja, 2,5 milijuna barela dnevno, konačno je dosegnut, a 2013. proizvodnja je premašila 3 milijuna barela dnevno.

Ova povećanja probudila su nade da će rekonstrukcija konačno početi. Pošto su cijene nafte mirovale na nešto manje od 100 dolara po barelu, državni prihodi su se udvostručili, sa oko 50 milijardi dolara 2010. na preko 100 milijardi 2013. Da je samo ovo povećanje raspodijeljeno stanovništvu, to bi bila neočekivana subvencija od 10.000 dolara za svaku od pet milijuna iračkih obitelj. Ovo je mogla biti i vrlo obećavajuća početna investicija u obnovu iračkog gospodarstva i socijalnih usluga. (Samo je energetika zahtijevala nova ulaganja od nekoliko desetina milijardi dolara kako bi se proizvodnja struje vratila na predratni nivo.)

Ali ni dio ovog naftnog bogatstva nije dospio do ljudi, naročito ne u sunitskim područjima gdje je teško primijetiti bilo kakve naznake rekonstrukcije, ekonomskog razvoja, obnovljenih usluga ili radnih mjesta. Umjesto toga, ogromni novi prihodi nestali su u pukotinama vlade koju je Transparency International proglasio sedmom na planeti po korumpiranosti.

Zahtijevanje dijela nacionalne baštine

Tu iračka nafta, ili makar nedostatak naftnih prihoda, stupa na scenu. Zajednice diljem Iraka, posebno u ozlojeđenim sunitskim područjima, počele su tražiti sredstva za rekonstrukciju, često uz podršku lokalnih i pokrajinskih vlasti. Malikijeva vlada je nepopustljivo odbijala izdvojiti dio prihoda za takve projekte, odlučivši da umjesto toga osuditi ove zahtjeve kao pokušaje da se novac preusmjeri sa hitnijih proračunskih problema. U te probleme su spadale desetine milijardi dolara za kupnju vojne opreme, uključujući 2011. godine, osamnaest F-16 zrakoplova iz SAD za 4 milijarde. U rijetkom trenutku ironične pronicljivosti, časopis Time je završio izvještaj o kupnji ovih aviona sljedećim komentarom: “Dobra vijest je da će ovaj ugovor vjerojatno održati u životu Lokhidovu tvornicu F-16 u Fort Worthu još godinu dana. Loša vijest je da je samo 70 posto Iračana ima pristup čistoj vodi, dok samo 25% njih ima jedva elementarne sanitarne uvjete.”

Da se ne ogriješi o Malikija, njegova vlada jeste upotrijebila dio novih naftnih prihoda na zapošljavanje u razorenim državnim i socijalnim službama, ali praktično sva nova radna mjesta popunili su šiiti u šiitskim područjima, dok su suniti i dalje otpuštani iz javnog sektora. Ovaj nedostatak radnih mjesta – koji je naravno predstavljao nedostatak naftnog novca – bio je ključni pokretač sunitskog ustanka. Kao što je Patrik Koburn napisao u britanskom Independentu:

“Sunitski muškarci su izopćeni time što su nezaposleni, jer su državne pare potrošene na druge stvari, a povremeno iznenada dobivaju i otkaz bez prava na mirovinu zbog svog obveznog članstva u Baat partiji od prije nekoliko desetljeća. Jedan sunitski učitelj s 30 godina radnog iskustva pronašao je na kućnom pragu izgužvani papir sa obavještenjem da ne dolazi u školu na posao, jer je otpušten iz tog razloga. ‘Što sad da radim? Kako ću prehraniti obitelj? ‘Pitao se. “

Kako su se uvjeti pogoršavali, sunitske zajednice bivale su sve upornije, dodajući na svoje peticije i demonstracije zauzimanje vladinih ureda, blokade puteva i okupacije trgova. I Malikijeve reakcije su eskalirale do hapšenja političkih glasnika, razbijanja demonstracija i, u ključnom trenutku 2013, “ubijanja desetaka” demonstranata kada su njegove “snage sigurnosti otvorile vatru na sunitski protestni kamp”. Ova represija i trajna frustracija lokalnog stanovništva doprinijela je obnovi pobuna koje su bile okosnica sunitskog otpora američkoj okupaciji. Kada su vladine snage počele ubijati, gerilski napadi su postali uobičajeni u područjima sjeverno i zapadno od Bagdada, koje su američki okupatori nazvali “sunitskim trokutom”.

Mnoge od ovih gerilskih akcija bile su usmjerene na ubijanje državnih dužnosnika, policajaca i – kako se njihov broj uvećavao – vojnika koje je Maliki slao da guše prosvjede. Međutim, moglo se primijetiti da su najodlučnije, najbolje planirane i najopasnije od tih oružanih reakcija bile one oko naftnih postrojenja. Iako sunitske oblasti Iraka nisu veliki naftni centri – preko 90% energenata potječe iz šiitskih oblasti na jugu i regije Kirkuk pod kontrolom Kurda – i tamo ima naftnih meta. Pored niza manjih naftnih polja, kroz “sunitski trokut” skoro čitavom dužinom proteže se jedini veliki naftovod koji izlazi iz zemlje (u Tursku), jedna velika rafinerija u Haditi i naftni kompleks Baidžiju, koja obuhvaća elekrane napajanja sjeverne pokrajine i rafineriju koja proizvodi 310.000 barela dnevno, odnosno trećinu naftnih derivata u zemlji.

Nema ničeg novog u tome što lokalni gerilci napadaju naftna postrojenja. Krajem 2003, ubrzo nakon što je američka okupacija presjekla dotok novca od nafte sunitskim područjima, njihovi žitelji su pribjegli različitih strategijama za zaustavljanje proizvodnje i izvoza dok ne dobiju ono što su smatrali da im pripada. Onesposobljen je naftovod ka Turskoj, pošto je pretrpio preko 600 napada. Postrojenja u Baidžiju i Haditi štitila su se od pobunjenika tako što su lokalnim plemenskim vođama davali dio nafte – često i do 20 posto. Pošto je američka vojska početkom 2007. preuzela kontrolu nad postrojenjima i ukinula ovaj aranžman, dvije rafinerije su redovito napadane.

Naftovod i rafinerije vratili su se u normalan tijek tek nakon što su Amerikanci otišli iz provincije Anbar, a Maliki ponovno obećao lokalnim plemenskim vođama i pobunjenicima (često istim ljudima) udio u nafti u zamjenu za “zaštitu” postrojenja od krađe i napada. Ovaj sporazum je trajao skoro dvije godine, ali kada je vlada počela da se obračunava sa sunitskom demonstrantima, “zaštita” je obustavljena. Promatrajući ova dešavanja iz naftne perspektive, Iraq Oil Report, online bilten ove industrije koji najdetaljnije izvještava o naftnim poslovima u Iraku, napisao je da je ovo bio ključni trenutak u “slabljenju sigurnosti”, komentirajući da su se “snage koje štite energetska postrojenja … kroz povijest oslanjale na saveze sa mještanima u osiguravanju objekata. “

Borba za naftu

Iraq Oil Report je savjesno pratio posljedice ovog “slabljenja sigurnosti”. “Od prošle godine, kada su napadi na [turski] naftovod učestali”, North Oil Company, tvrtka zadužena za proizvodnju u sunitskim područjima, zabilježila je pad proizvodnje od 50 posto. Naftovod je definitivno presječen 2. ožujka, a od tada se ekipama za sanaciju “ne dozvoljava pristup” oštećenom dijelu. Dovodni cjevovod za kompleks u Baidžiju dignut je u zrak 16. travnja, što je izazvalo ogromno izlijevanje nafte, pa se voda iz rijeke Tigar nekoliko dana nije mogla piti. “

Nakon “brojnih” napada krajem 2013, Sonangol Oil Company, nacionalna naftna tvrtka Angole, pozvala se na klauzulu “više sile” u ugovoru s iračkom državom, napuštajući četverogodišnji razvojni projekt u Ninivi. U travnju ove godine pobunjenici su kidnapirali ravnatelja rafinerije u Haditi. U lipnju su zauzeli jednu rafineriju pošto se vojska povukla nakon poraza u drugom po veličini gradu u zemlji, Mosulu.

Reagirajući na ovu poplavu gerilskih napada, Malikijev režim je pojačao represiju nad sunitskim zajednicama, kažnjavajući ih za “skrivanje” pobunjenika. Sve je više vojnika raspoređivani u gradovima koji su proglašeni “terorističkim centrima”, uz naređenje da uguše svaki vid protesta. U prosincu 2013, kada su vladine trupe počele koristiti bojevu municiju za razbijanje protestnih kampova na cestovnim blokadama u nekoliko gradova, oružani gerilski napadi naglo su učestali. U siječnju, vladini dužnosnici i vojska napustili su dijelove Ramadija i čitavu Faludžu, dva ključna grada sunitskog trokuta.

Ovog mjeseca, suočeni s “općim ustankom”, kako ga je nazvao Patrick Koburn, 50.000 vojnika ostavilo je svoje oružje gerilcima i pobjeglo iz Mosula i nekoliko drugih manjih gradova. Ovakav razvoj događaja došao je iznenada i tako ga je većina američkih medija i tretirala, ali Coburn je govorio u ime mnogih obaviještenih promatrača kada je vojni slom u sunitskim područjima nazvao “neiznenađujućim”. Kako su on i drugi naglasili, vojnici ove korumpirane vojske “nisu bili spremni za borbu i poginu na zadatku … budući da su taj posao prvenstveno obavljali da prehrane obitelj.”

Povlačenje vojske iz gradova istovremeno je dovelo do makar djelomičnog povlačenja iz naftnih postrojenja. Trinaestog lipnja, dva dana nakon pada Mosula, Iraq Oil Report je istaknuo da su elektrana i drugi objekti u kompleksu Baidžiju već “pod kontrolom lokalnih plemena”. Poslije kontranapada pojačanih vladinih snaga, kompleks je postao ničija zemlja.

Iraq Oil Report je okarakterizirao pobunjenički napad na Baidžiju kao “mogući pokušaj prisvajanja jednog dijela iračkih naftnih prihoda”. Ako okupacija Baidžija potraje, u “kontrolnu zonu” bi također spadala rafinerija u Haditi, naftna polja kajira i Hamra, i “ključni infrastrukturni koridori, kao što su iračko-turski naftovod i Al Fata, niz cjevovoda i drugih postrojenja koji transportiraju naftu, plin i gorivo do središnjih i sjevernih područja države. “

Još jedan dokaz namjere da se preuzme kontrola nad “dijelom iračkog naftnog prihoda” vidi se u prvim postupcima plemenskih gerilaca nakon zauzimanja elektrane u Baidžiju. “Borci nisu ništa oštetili i naložili su radnicima da postrojenje drže u pripravnosti”, kako bi ga pokrenuli čim to bude moguće. Slične mjere su uvedene na okupiranim naftnim poljima i u rafineriji u Haditi. Iako je trenutna situacija previše neizvjesna da bi omogućila normalan rad postrojenja, glavni cilj boraca je jasan. Pokušavaju postići silom ono što se nije moglo postići političkim procesom i protestima: da dođu do značajnog dijela prihoda od izvoza nafte.

Izgleda da su pobunjenici odlučili otpočnu proces obnove koji je Maliki odbio financirati. Samo nekoliko dana nakon ovih pobjeda, Associated Press je izvijestio da pobunjenici obećavaju građanima Mosula i povratnicima “jeftin plin i hranu”, i da će uskoro uključiti struju i vodu i ukloniti cestovne barikade. Kako navode, to će se financirati pomoću više od 450 milijuna dolara (naftnog novca) kao i zlatnih poluga, navodno opljačkanih iz podružnice Centralne banke Iraka i drugih banaka u mosulskoj oblasti.

Tiranski režim Sadama Huseina redovito se suočavao s pobunama, a kada opaka represija nije pomagala, režim je isporučivao dio ogromnih naftnih prihoda u vidu radnih mjesta, socijalnih usluga i subvencionirane industrije i poljoprivrede. Tiranska američka okupacija redovito se suočavala s pobunama upravo zato što je pokušala iskoristiti ogromne naftne prihode ove države za svoje imperijalne ciljeve na Bliskom istoku. Tiranski Malikijev režim se sada suočava s pobunom, jer je premijer odbio podijeliti iste ove naftne prihode sa svojim sunitskim sugrađanima.

Oduvijek se radilo o nafti, glupani!
 
(pescanik/uredio: nsp)