ExxonMobil navodno nastavlja sa projektom ukapljenog prirodnog plina (LNG) vrijednim 15 milijardi dolara sa ruskim naftnim divom Rosneftom, unatoč tome što je bio prisiljen povući se iz nekih suradničkih poduhvata zbog anti-ruskih sankcija

Takve sankcije ne utječu na projekt, izvijestio je Reuters u četvrtak, navodeći izvore kompanije koji su upoznati s tim problemom.

Ranije ove godine, Exxon je rekao da se odlučio povući iz većine svojih zajedničkih istraživanja nafte i plina sa kompanijom Rosneft, pod pritiscima američkih i EU sankcija protiv ruske energetske industrije.

Odluka je, rekao je Exxon, donesena prošle godine, nakon što je Washington nametnuo dodatne sankcije Rusiji zbog navodne uključenosti u predsjedničke izbore 2016. godine. Postupak povlačenja te odluke započet će ove godine.

Exxon će se povući iz zajedničkih pothvata koji su sklopljeni 2013. i 2014. godini, priopćila je skupina u prijavi, dok se LNG projekt – Far East LNG – planira koristiti plinom iz područja konzorcija Sahalin-1 sa kojim je sporazum potpisan još 1996. godine.

Prema izvorima Reutersa, Exxon je prije dva mjeseca pozvao ponuditelje da se natječu za ugovore o izgradnji do 30. rujna. Jedna od tvrtki pozvanih na natječaj bila je Huanqiu Contracting & Engineering Corp, građevinska i inženjerska tvrtka China National Petroleum Corporation (CNPC).

Huanqiu Contracting & Engineering Corp se priprema za inženjerske, nabavne i građevinske natječaje (EPC) za objekate na LNG terminalima Dalekog istoka, uključujući spremnike, cjevovode i komunalnu mrežu, prema izvorima.

Očekuje se konačna investicijska odluka o razvoju LNG-u Dalekog istoka sljedeće godine, prema izvorima koji su razgovarali sa Reutersom.

“Konzorcij Sakhalin-1 nastavlja istraživati​svaku priliku za unovčavanje izvora plina na području konzorcija Sahalin-1″ – izjavila je Reutersu glasnogovornica kompanije Exxon Julie King.

“Ukapljeni prirodni plin je opcija za maksimiziranje pogodnosti konzorciju i ruske države i njezinih građana” – istaknula je glasnogovornica King.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Amerikanci su ponovo kroz svoj kapitalizam pronašli način zarade i profita kojim bi se trajno mogla uništiti priroda. ‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i na Balkanu.

Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Frakiranje, odnosno hidrauličko frakturiranje, u posljednje vrijeme veliki je problem u SAD-u i na noge je diglo brojne udruge za zaštitu okoliša. Ova tehnika horizontalnog bušenja škriljca u potrazi za plinom financijski je iznimno unosna, te je ujedno smanjila i cijenu struje i uporabu ugljena. No, tu je i druga pogubna strana medalje.

Hrvatska idealna za uništavanje

Klasična priča vezana uz nove tehnologije nije mimoišla niti frakiranje. Prvi postupci su simulirani još u 19. stoljeću, a komercijalnu uporabu započinje superkontroverzni ‘ratni lešinar’ Halliburton 1949. godine u Oklahomi i Teksasu. U Europu i SSSR tehnika dolazi 1952., a primjenjivana je i u Jugoslaviji. Međimurje, Dalmacija i Slavonija bile su idealne za uništavanje tla i izvlačenje sirovine.

Naravno, početkom devedesetih događa se ista stvar kao i s GMO-om, aspartamom itd. Tehnologija je prepuštena privatnom sektoru, zakon nije nalagao veće znanstvene studije izuzev vlastitih pod velom sukoba interesa i počinje ekspanzija koja je danas na svom vrhuncu. U biznis se danas aktivno uključuje i Kina, koja će uz SAD pokušati prodrijeti na tržište EU.

Što je zapravo frakiranje?

No, što je uopće frakiranje i zašto tolika kontroverza? Ovom tehnikom skladišti se protok prirodnog plina ili petroleja ubrizgavanjem velikih količina štetnih kemikalija duboko pod teren, odnosno zemlju. Kemikalije poput benzena, arsena, etilenskog glikola, olova, formaldehida, toluena, urana 238, radija 226 i brojnih drugih zatim uništavaju zemlju i pitku vodu u blizini da bi istisnuli uskladišteni plin.

Toksini se tako danas usko vežu uz defekte novorođenčadi, rak, autizam, zatajenja bubrega i autoimune bolesti. Zbog visokih razina metana često se i voda iz slavine pretvara u gorivu tekućinu, a izuzev toga zaraza prelazi i na stoku i biljke u cijelom kraju. Na kraju se i odrasli farmeri razbole, pa je frakiranje ubojito za svu floru i faunu. Diljem SAD-a vidimo čak 600.000 bunara i kontaminiranih lokacija.

Svjedočanstva iz SAD-a

U filmu ‘Obećana zemlja’ vrlo je dobro prezentiran problem. Frapantan je primjer bračnog para Hunt, farmera iz Zapadne Virginije, koji je odbio ponudu korporacije CEC (‘Chesapeake Energy Corporation’) da njihovu farmu organskog uzgoja pretvore u zapaljenu pustopoljinu. Kompanija 2010. počinje proces frakiranja bez zakonskog dopuštenja i obitelj se vrlo brzo razboljela putem vode, a male koze su pougibale preko noći.

Slične probleme imala je i Susan Wallace-Babb iz Colorada koja je udisanjem isparavanja više puda pala u nesvijest i imala lezije po cijelom tijelu. Krivac za to bila je multinacionalna kompanija Exxon koja će ukoliko je suditi posljednjim izvješćima uskoro i u Hrvatsku, možda upravo zbog frakiranja.

‘Exxon i Chevron siluju zemlju’

‘Ovo je silovanje zemlje, uzimaju sav novac i bježe glavom bez obzira. Ne može ih više boljeti briga za to što rade. Doći će vam pravo na vaš posjed, gledati vas u oči i lagati’, opisala je problem Jacki Schilke, a to bi se moglo dogoditi i u Slavoniji. Exxon i Chevron, zloglasne korporacije, najbliže su ovom tipu izvlačenja plina. Iako nema nikakvih informacija o mogućnosti ulaska u Hrvatsku, a nema niti informiranih stručnjaka o procesu frakiranja – možemo se jedino nadati da se tako što neće dogoditi.

Mediji i javne debate žestoko su pod udarom propagande bogatih korporacija, a problem još nije dosegao kritičnu masu da bi bio društvena briga. Iz tog razloga sve je preostalo na informiranim pojedincima i aktivističkim udrugama. Političari će kao i u SAD-u iskoristiti ponuđenu prigodu, a samo je konsenzus EU oko neulaska frakiranja preostao kao instrument. SAD je već u procesu zagađenja, pitanje je kada će krenuti širenje neiscrpnog tržišta.

Njemačka će ipak dopustiti frakiranje i biti neovisna o ruskom plinu

Ekološki alarm – Frakiranjem se u tlo ubacuje iznimno puno kemikalija koje bi mogle zagaditi vodocrpilišta i oranice Nakon što su SAD i Kanada u samo nekoliko godina naglim razvojem i širokom uporabom metode frakiranja plina i nafte iz škriljevca drastično promijenili energetsku sliku svijeta, u cijelu priču sada se uključuje i Europa. Unatoč velikom protivljenju ekologa, njemačka vlada usvojila je prošli tjedan zakonski okvir kojim će frakiranje tla biti dopušteno, uz određene uvjete.

Problem su kemikalije

Ministarstva gospodarstva i zaštite okoliša postigla su dogovor prema kojemu će crpljenje nafte i plina iz škriljevca na području Njemačke biti dopušteno i na dubinama manjim od 3000 metara ako stručna komisija većinom glasova ustanovi da području na kojem se planira frakiranje ne prijeti nikakva opasnost. Razumljiva je želja Berlina da frakiranje napokon prodre i u Europu, pogotovu kada se analizira što je taj način crpljenja energenata učinio na tržištu nafte i plina. Naime, do samo prije pola godine cijena sirove nafte dobivene s Bliskog istoka iznosila je oko 120 dolara po barelu. Metodom frakiranja naftaši su na području Sjedinjenih Američkih Država i Kanade počeli iz do sada nepristupačnih naslaga škriljevca izvlačiti ogromne količine nafte i plina, pri čemu se cijena nafte strmoglavila.

Sirova nafta danas košta oko 55 (trenutna cijena, i dalje u padu) dolara po barelu, a zemlje članice OPEC-a ne usude se smanjiti proizvodnju jer im je jasno da ne bi podigli cijenu nafti nego bi samo izgubili kupce koji bi crno zlato počeli kupovati od Amerikanaca i Kanađana. Među Saudijcima je prije nekoliko tjedana doslovno izbila panika, a jedan od njihovih prinčeva čak se obratio i otvorenim pismom javnosti najavljujući kako njihovu gospodarstvu prijeti katastrofa.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, pa se, vidjevši što nova tehnologija omogućava, u novu naftnu utrku odlučila upustiti i Europa, s Njemačkom kao predvodnicom gdje će prvo frakiranje po novim pravilima početi 2018. godine. Ipak, situacija na Starom kontinentu nešto je složenija, i to zbog tehnologije frakiranja.

Naime, tim se postupkom u zemlju pod visokim tlakom upumpava voda pomiješana s kemikalijama koje oslobađaju plin i naftu zarobljenu u škriljevcu koji se potom izvlače na površinu i otpremaju u preradu. Upumpavanje velikih količina kemikalija u zemlju možda nije toliki problem u nenaseljenim prostranstvima Sjedinjenih Država (Dakota, Teksas) ili sjeverne Kanade, no vrlo je problematično u gusto naseljenoj Europi, pogotovo uzimajući u obzir da kemikalije vrlo lako mogu prodrijeti u tokove podzemnih voda kojima se gradovi opskrbljuju vodom za piće. Problem je i u još uvijek nedovoljno poznatom utjecaju koji te kemikalije imaju na tlo na kojemu se uzgajaju ratarske kulture. Upravo su zbog toga ekolozi nakon nove odluke Berlina digli uzbunu odnosno pripremaju akcije kako bi zaustavili ili bar odgodili primjenu tog novog zakona. No nisu samo ekolozi u panici. Jer više od svih zabrinuta je Rusija.

Pogodna tla Europe

Naime, povećanom proizvodnjom nafte i plina iz škriljevca europska bi ovisnost o ruskim energentima, prvenstveno o plinu, znatno slabila pa čak možda i potpuno nestala. Rusija trenutačno svoj energetski potencijal koristi kao svojevrsnu batinu prijeteći smanjenjem ili potpunim prekidom isporuke, čime bi, pogotovu u zimskim mjesecima, bio paraliziran veći dio Europe. Razvojem frakiranja u zemljama Europske unije situacija se drastično mijenja a ruska batina znatno slabi.

Uz to, Rusija se razvojem ove tehnologije dodatno dovodi u nepovoljan položaj jer Moskva živi od izvoza energenata, a za podmirenje svojih proračunskih obaveza računala je s najmanjom cijenom nafte od 100 dolara po barelu. Postupak frakiranja mogao bi se koristiti i u Hrvatskoj, no za to bismo trebali ispuniti određene uvjete.

Prije svega, pitanje je imamo li dovoljno škriljevačkog tla koje bi se moglo frakirati. U Europi su za taj postupak geološki najprihvatljivija područja Poljske, Francuske i Njemačke. No ukoliko bi se i kod nas detektirala pogodna tla, smatram da bi trebalo dopustiti frakiranje, ali po visokim, njemačkim standardima i uz njihove kriterije – kaže naftni ekspert dr. Davor Štern.

Amerikanci jeftino buše plin i naftu iz šejla, ali Europa u tome vidi moderni Černobil

Sjedinjene Države postat će posve neovisne o uvozu plina, pa će ga čak i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

Predsjednik Europske komisije J. M. Barroso šokirao je proljetos predsjednike i premijere država članica Europske unije svojom prezentacijom o stanju europske energetike. Naime, europski vođe dogovorili su se na summitu u ožujku da će održati niz tematskih rasprava o strukturnim problemima, ekonomskom rastu i konkurentnosti Europe, a za prvu temu odabrali su energiju.

I tako im je Barroso na summitu 22. svibnja u Bruxellesu otkrio kako je cijena prirodnog plina od 2005. do 2012. godine u Sjedinjenim Državama pala 66 posto, a u Europi se povećala 35 posto. Cijena struje za industriju u SAD-u je pala četiri posto, a u EU je porasla 38 posto.

U trenutku kad je predsjednik Komisije držao svoju prezentaciju, prirodni je plin u Europi u distribuciji bio više nego četiri puta skuplji nego u Sjedinjenim Državama. I to nije bilo sve…

Slajd broj 4 Barrosova predavanja pokazivao je kako Europa danas uvozi više od 60 posto prirodnog plina koji troši, i više od 80 posto nafte, a za 20 godina, kako sada stvari stoje, bit će više od 80 posto ovisna o uvoznom plinu i više od 90 posto o uvoznoj nafti.

Za to vrijeme, Sjedinjene Države, koje sada uvoze samo deset posto plina, postat će neto izvoznik tog energenta. Svi prisutni šefovi država i premijeri znali su istog trena na što Barroso cilja.

Sjedinjene Države postat će u plinu posve neovisne o uvozu, pa čak će plin i izvoziti, zahvaljujući tehnološkoj revoluciji koja se u toj zemlji dogodila zadnjih desetak godina – horizontalnom bušenju, hidrauličkom razlamanju i vađenju “nekonvencionalnog” prirodnog plina iz podzemnih slojeva fosiliziranog blata, lisnate stijene zvane šejl.

No, šejla ima i u Europi. Prema riječima britanskog premijera David Camerona, ima ga najmanje 75 posto koliko i u SAD-u, pa zašto onda i Europa ne pliva u obilju jeftinoga prirodnog plina, energenta praktičnijeg i čišćeg i od nafte i od ugljena?

Erupcija bunta

“Zašto Amerikanci izvode u šejlu po 10.000 bušotina na godinu”, pitao se javno Cameron, “dok mi u Europi bušimo manje od stotinu? Kad je tako, ne treba nas čuditi da su u protekloj dekadi Amerikanci povećali udjel plina iz šejla u ukupnoj potrošnji sa jedan na 30 posto, dok mi u Europi plaćamo plin u veleprodaji dvostruko skuplje nego u SAD-u…”.

No, Cameronov rezignirani komentar pokazao se ubrzo kao samo vršak ledenoga brijega šokantne podijeljenosti europskih zemalja oko plina i nafte iz šejla, nevjerojatnih hladnoratovskih geopolitičkih intriga, nezamislivih sukoba vodećih stručnjaka za energiju i nepojmljivo udaljenih stajališta interesnih skupina poput zaštitara prirode i industrijalaca. Plin i nafta iz šejla izazvali su veću erupciju strasti i bunta nego svojedobno nuklearne elektrane ili ispuštanje ugljikova dioksida iz najprljavijih termoelektrana na ugljen!

Prirodni plin iz šejla, plitko položenog ispod površine zemlje, počeo se u Sjedinjenim Državama eksploatirati davne 1825. godine. Zahvaljujući tom plinu, gradić Fredonia u saveznoj američkoj državi New York bio je prvi na svijetu osvijetljen komercijalno izbušenim, proizvedenim i isporučenim prirodnim plinom. No, otkriće “konvencionalne” nafte i plina 34 godine kasnije u Titusvillu, oko 90 minuta vožnje udaljenom od Fredonije, bacilo je u zaborav šejl.

Otrovni aditivi u vodi

Iz šejla, kao tankog podzemnog sloja stijene, plin nije moguće vaditi okomitim bušenjem jer se takva bušotina vrlo brzo isprazni, pa je plin iz šejla postao dohvatan tek s razvojem horizontalnog bušenja kroz stijenu i njezinim razlamanjem tekućinom pod visokim tlakom, takozvanim frakturiranjem koje je razradio naftaš George Mitchell. Taj pionir “frackinga”, naftni inženjer, geolog i sjajni biznismen, kojemu Amerikanci mogu zahvaliti obilje jeftinog plina, umro je prošloga petka u Teksasu u 94. godini. Frakturiranje je, međutim, vrlo kontroverzna metoda proizvodnje ugljikovodika.

Za hidrauličko razbijanje podzemnih slojeva šejla koriste se goleme količine vode, prosječno po 17 milijuna litara. U vodu se, u omjeru do dva posto smjese, dodaju pijesak i aditivi. I upravo su ti aditivi problematični: obično se umiješa barem 12-15 vrsta raznih agenata, inhibitora, kiselina, maziva… koji omogućuju dublje prodiranje pijeska u pukotine, lakše istjecanje plina i nafte. Pritom se iz bušotine i plina uklanjaju neželjene tvari poput kisika, željeza ili bakterija.

Većina je aditiva toksična ili potencijalno karcinogena pa je opravdano pitanje što bi se dogodilo kada bi oni dospjeli u podzemnu vodu koju piju ljudi i životinje.
 

 
(jutarnji,vecernji,dnevno,youtube.com/uredio:nsp)

Internet televizija i portal World Truth objavila je popis najkontroverznijih svjetskih korporacija koje svojom konspirativnom i agresivnom politikom daju obol konceptu teoretičara zavjere zvanom ‘Novi svjetski poredak’. Popis smo prilagodili sukladno broju tužbi i fatalnosti njihovog djelovanja prema prirodi i čovjeku nauštrb moći i profita. Ovaj popis smo primjenili i na Hrvatsku i ocjenili potencijalnu opasnost od strane ovih kompanija.

Popis najkontroverznijih svjetskih korporacija

Želja za profitom i izbjegavanje osnova radne etike nisu nimalo strani brojnim korporacijama i pojedincima kroz povijest. Iako se takva agresija, bilo nad ljudima ili planetom, danas smatra normalnom zbog kapitala, ovakav način reakcije kad tad će se svima obiti o glavu. Donosimo vam razinu opasnosti koju može imati Hrvatska i njezini građani od strane ovih kompanija. (ocjena 1-5,najmanja opasnost prema najvećoj)

15. Caterpillar Inc.

Kompanija najpoznatija po proizvodnji traktora, kamiona i teških strojeva usko surađuje s američkom vojskom po pitanju vozila, brodova i podmornica. Izraelci pak naručuju zloglasne buldožere s kojima uništavaju palestinska naselja u pojasu Gaze. Najpoznatiji slučaj je onaj kada je pregažena Rachel Corrie, aktivistica koja je stajala u živom zidu ispred doma višečlane palestinske obitelji. Što se zaštite okoliša tiče, tu su poznati kao tvrtka koja najčešće plaća globe i kazne zbog onečišćenja, a danas je vodeći financijer ‘U.S. Global Leadership Coalition’ udruge za lobiranje koja promiče američke interese u međunarodnoj politici. Na taj način Caterpillar monopolistički lakše zauzima nova tržišta razvijenih zemalja.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

14. Smith & Wesson

Najveći američki proizvođač ručnog oružja i manjih strojnica iz Springfielda najpoznatiji je po pištoljima i revolverima, poput legendarnog Magnuma Prljavog Harryja. Kroz povijest je ova tvrtka neizravno zaslužna za milijune žrtava, a predrasuda je da je koriste samo policija i državne agencije. Naime, u studiji najpopularnijeg oružja kriminalnog miljea pobjedu je glatko odnio S&W .38 Special, a šesto i sedmo mjesto je također njihov proizvod. Statistika je poražavajuća i kada se pogleda činjenica da je S&W oružje češće korišteno u kriminalnim radnjama nego u samoobrani. Problem je dostupnost oružja, a S&W očito svoje čini najlakšim za kupovinu. Na ovim prostorima se kupuje najviše rusko oružje, a građani još i od rata imaju previše oružja po kućama, tako da ova kompanija uopće ne predstavlja nikakvu opasnost za Hrvatsku.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

13. ‘Ringling Bros. and Barnum & Bailey’ Cirkus

Grana zabave koja je u Hrvatskoj donekle iščeznula je u Americi zloglasna zbog zlostavljanja divljih životinja. Zanimljivo je da je Američko društvo za prevenciju okrutnosti prema životinjama prošle godine cirkusu platilo čak 9.2 milijuna dolara odštete zbog ‘urote i uništavanja legalnog poslovanja tvrtke’. To dovoljno govori o njezinoj moći, a danas je još više utjeran strah prema borbi s menadžmentom organizacije. Lav Clyde je 2004. umro zbog loše ventilacije u prijevoznom sredstvu, slonove se zlostavlja i trese elektrošokovima, a tragični primjeri su i divljanje slona Tykea na Havajima s mrtvim krotiteljem i napadom na publiku, te stotine mrtvih gledatelja prilikom požara 1944. Da nema ove tvrtke, smatra se da bi cirkus odavno nestao iz javnog života.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

12. Coca Cola

Uz proizvođače cigareta, najomiljenija svjetska korporacija kod širokih masa. Gotovo jedini pravi okršaj vezan uz djelatnost (izuzev aspartamske Cole Zero i Cole Light) ova kompanija održava u Indiji. Tamo su optuživani za uništavanje lokalnih bioraznolikosti, a troše i milijune litara vode dnevno dok deseci tisuća mještana istovremeno tijekom suše nemaju pristupa tekućini. Suočili su se i s optužbama zbog nepravilnog odlaganja otpadnih voda i trideset puta više koncentracije kancerogenih kemikalija. 2001. su optuživani i za unajmljivanje paravojske u Kolumbiji, tuženi su i za nepravilno oglašavanje, no to i dalje ne narušava popularnost diljem planete. Hrvatska je kao bivša socijalistička zemlja prihvatila Coca-Colu, kapitalizam i američki način života – objeručke! Širenjem svijesti o zdravoj prehrani, Coca-Cola u zadnje vrijeme u Hrvatskoj je moglo bi se reći u znatnom gubitku, što se izmeđuostalog može reći i po maloprodajnim cijenama proizvoda ove kompanije. Mogli bi reći da je opasnost prošla.
Opasnost po Hrvatsku: 3/5

11. Phillip Morris

Najveći svjetski proizvođač cigareta svoje proizvode reklamira kao ‘opasnost od raka’ i ‘mogući uzrok za poteškoće u razvoju nerođene djece kod majki koje puše za vrijeme trudnoće’. Dim cigarete sadrži 43 poznata karcinogena uz 4.000 kemikalija i aditiva, uključujući ugljični monoksid, formaldehid, vodikov cijanid, nikotin, amonijak i arsen. Nikotin uzrokuje ovisnost, a čikovi cigareta često dopru do slanih ili slatkih voda gdje ispuštaju štetne kemikalije. Pušenje je možda štetno za zdravlje, ali je svakako dobro za imidž.

Opasnost po Hrvatsku: 3/5

10. DeBeers

Ukoliko isključivo gledamo destrukciju zbog profita, DeBeers je na samom vrhu popisa. Afrički ‘krvavi’ dijamanti njihov su djelokrug i pri tome doslovce ‘gaze’ sve pred sobom. UN im je tek 2000. godine počeo otežavati djelatnosti nastale na temeljima i radu kontroverznih magnata Cecila Rhodesa i Ernesta Oppenheimera s početka prošlog stoljeća. Otvoreno financiranje terorizma u Angoli, Sierra Nevadi i Kongu, nasilno uklanjanje lokalnog stanovništva s dijamantnih nalazišta u Botswani i monopol na cijene dijamanata samo su neki od čitavog niza kontroverzi što okružuju ovu multinacionalnu kompaniju iz najgorih noćnih mora.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

9. Halliburton

Tvrtka o kojoj dovoljno govori činjenica da joj je bivši CEO Dick Cheney, a današnji David Lesar, osoba koja je zbog uspješnog poslovanja tijekom invazije na Irak dobila bonus od frapantnih 42 milijuna dolara. Naravno, djelatnost joj je iscrpljivanje nafte, a posao su preko Cheneya dobili kao ‘nagradu novoj iračkoj vlasti i pomoć pri pumpanju i distribuciji’. Kao sukob interesa nije prepoznata niti odšteta za odlazak novopečenog potpredsjednika SAD-a od 36 milijuna dolara koji je odmah po napadu na Irak zbog oružja za masovno uništenje posao uručio svom zadnjem poslodavcu. Tužbe prema Cheneyu zbog korupcije KBR i Halliburton platili su Nigeriji iz vlastitih sredstava, priča se o umiješanosti u ekološku kataklizmu u Meksičkom zaljevu, a svoje radnike u Iraku su često prepuštali silovanjima i napadima na konvoje kamiona.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

8. Nestle

Tvrtka poznata po Nescaféu, Kit-Kat-u, Nesquiku i zločinima protiv prirode i čovjeka. Uništavanje prašuma u Borneu, narušavanje staništa ugroženih orangutana, ilegalna trgovina mlijekom u Zimbabveu, prodaja štetnog mlijeka za dojenčad u državama u razvoju, melamin u kineskom mlijeku, ekomanipulacije i lažna oglašavanja, epidemije Escherichia coli, prisilni dječji rad i izrabljivanja, flaširanje vode i najnovija afera vezana uz konjsko meso samo su dio bogate lepeze optužbi i skandala. Nestle unatoč optužbama odbija odgovornost te nesmetano nastavlja rad bez konsekvenci. Nestle uvozi kakao sa farmi u Africi i Južnoj Americi gdje je radna snaga plaćena dnevno par dolara. Nestle kao EU kompanija je u Hrvatskoj rasprostranjena, i svako malo se proizvodi Nestle-a povlače sa polica.

Opasnost po Hrvatsku: 4/5

7. BP – British Petroleum

Vjerojatno broj jedan u svijetu korporacija ako se priča o nesrećama i velikim aferama. Šesta su multinacionalna kompanija po vrijednosti (iza Exxona, Shella, Wallmarta, Sinopeca i Kineske nacionalne naftne kompanije). 2010. su gotovo uništili Meksički zaljev uz ‘masakriranje’ flore i faune, a u brojnim nesrećama stotine radnika su kroz desetljeća izgubili živote. Poznati su i kao najveći onečišćivači okoliša, puštaju otrove i toksine u zrak, bacaju toksične otpade na Aljasku, a uz to sve plaćaju paravojske i milicije u nestabilnim državama za čuvanje naftnih nalazišta. Uz sve to plaćaju političke kampanje, na lobiranje troše desetke milijuna dolara, te ih se često optužuje za manipulacije cijena naftnih derivata – zaista zavidan broj prijestupa, čak i za korporativni milje.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

6. Pfizer

Teško je pričati o zloglasnim korporacijama, a u izbor ne ubaciti farmaceutsku mašineriju. Pfizer je najveća svjetska farmaceutska korporacija, a 2009. je aktivno sudjelovala u najvećem zdravstvenom skandalu u povijesti SAD-a. Tada su platili i najveću odštetu u povijesti zbog ilegalne trgovine lijekovima. Poznati su i po pokusima u Nigeriji gdje su, nezadovoljni životinjama kao ‘pokusnim kunićima’, za daljnje eksperimente upotrebljavali djecu. Deseci malih Nigerijaca su odmah umrli, a ostali su zbog lijeka trovafloxacina ostali mentalno i fizički zaostali. Ranije su optuživani i za kreiranje tajnih GMO virusa, a poznati su i po uništavanju okoliša (u čemu su među deset u SAD-u) dok političku podršku osiguravaju već uhodanim principom – sponzoriranjem kampanja i lobiranjem. U Hrvatskoj je ovo jedna od najvećih farmaceutskih kompanija zajedno uz švicarski Novartis.
Opasnost po Hrvatsku: 4/5

5. Tyson

Drugi najjači svjetski proizvođač piletine, govedine i svinjetine, iza brazilskog JBS-a. Čitav niz afera ih svakodnevno potresa, a možemo izdvojiti očajne uvjete uzgoja, brutalna klanja i plinske komore u kojima dnevno umire stotinjak tisuća životinja, uporabu antibiotika, steroida i GMO hrane kao prehrane, odbijanje testiranja mesa, uništavanje okoliša i zagađivanje otpadnih voda, iskorištavanje ilegalnih doseljenika, zaraze salmonelom itd. Uz sve to optuživani su i za trovanja čitavih sela amonijakom – gotovo nevjerojatan niz prijestupa koji bi se doslovno mogao nastaviti unedogled. Ukoliko TTIP sporazum dođe na snagu, Hrvatska bi mogla pretrpiti velike posljedice preko uvoza hrane iz SAD-a, koja je većinom GMO, ili je hranjena GMO hranom radi uzgoja. Ocjena opasnosti će tada biti puno veća.
Opasnost po Hrvatsku: 1/5

4. Monsanto

Kada je Monsanto relativno nisko plasiran s obzirom na medijsku eksponiranost afera, onda možete pretpostaviti kakve su tek korporacije na zlatnom postolju. Zanimljivo, kada ovu korporaciju provjerite na Wikipediji, gotovo 80% cijelog teksta otpada na kontroverze. U čitavom moru protuzakonitosti vrijedi istaknuti plasiranje neprovjerene GMO tehnologije na tržište, korupcija i lažiranje znanstvenih eksperimenata i zakonodavaca, lažno oglašavanje, uništavanje biološke raznolikosti i poljoprivrednih zemljišta, prodaja ‘terminator’ sjemena, prodaja zloglasnog ‘Agensa Orange’, bacanje visokotoksičnog otpada u okoliš, devastacija podzemnih voda, odlaganje žive u usjeve, manipulacija farmerima i brojnim samoubojstvima, iskorištavanje djece i roblja… Gotovo je bespredmetno dalje nabrajati, a djeca ovu tvrtku obožavaju zbog financiranja Disneylanda diljem svijeta – zaista odvratno i perfidno! U Hrvatskom kao i u svim zemljama Balkana su se počele otvarati podružnice kompanije Monsanto, GMO sjeme se donira poplavljenim područjima….itd. Vrlo agresivna kampanja.
Opasnost po Hrvatsku: 5/5

3. Dyncorp

Privatna vojna kompanija koja 96% poslova dobiva od američke Vlade – samim time štite američke interese, obavljaju prljave poslove, a SAD svu krivnju prebacuje na njih. Moderni plaćenici tako su u Bosni optuživani za seksualna podvođenja i pedofilske lance, u Iraku djeluju gotovo samostalno te troše američki državni proračun bez pravdanja, brutalno se odnose prema domicilnom stanovništvu u siromašnim državama gdje ratuju protiv pobunjenika ili vlasti, ovisno o isplati, a tuženi su čak i za špricanje lokalnog stanovništva štetnim herbicidima. Kako im djelatnost nije ni najmanje transparentna, teško je utvrditi dokle seže njihova samostalnost, ovlasti i paravojna aktivnost. Svjetski su broj jedan kada su u pitanju direktni okršaji s ljudima. Hrvatska kao članica NATO saveza uskoro može očekivati više vojnih baza i utvrđivanje NATO granice prema Rusiji.

Opasnost po Hrvatsku: 3/5

2. Exxon Mobil

Najbogatija, najutjecajnija i najmoćnija korporacija na svijetu direktno je naslijeđe Johna D. Rockefeller-a i njegove kapitalističke ekspanzije. Poznati su po najvećoj naftnoj havariji iz 1989. kada je isteklo jedanaest milijuna galona nafte u Kanalu Princa Williama na Aljasci pri čemu je uginulo čak 250.000 ptica, a sudstvo SAD-a je Exxon primoralo na plaćanje smiješnih 500 milijuna dolara odštete. Nešto manje katastrofe prouzročili su u Brooklynu, Baton Rougeu, rijeci Yellowstone i brojnim drugim lokacijama. Šesti su zagađivač atmosfere u SAD-u, jedan su od najvećih krivaca kada se priča o ljudskom faktoru u globalnom zagrijavanju, a najveći su financijeri pokreta i studija koje osporavaju globalno zatopljenje. Poznati su i po brojnim incidentima u kojima su unajmljivanjem lokalne vojske (poput indonezijske) stvorili nekontrolirane grupacije koje su silovale, mučile i ubijale po selima. Kada je u pitanju šteta po planetarni ekosustav, Exxon gazi konkurenciju. U Hrvatskoj Exxon nije toliko popularan osim po bušenju nafte u Jadranu, no i u budućnosti možemo biti mirni od strane ove kompanije jer se za ovo područje bore isto tako i ruske kompanije, te europske.

Opasnost po Hrvatsku: 3/5

1. Chevron

Teško je zamisliti da može postojati i gore od do sada nabrojanog, ali je tu Chevron da demantira. Ova multinacionalna kompanija doslovce je upropastila čitavu državu Ekvador gdje je kroz dvadeset i jednu godinu osamnaest milijuna galona toksične vode pustila u prašume, uništavajući na svom putu floru, faunu, živote lokalnih farmera i njihovih potomaka kroz sve buduće generacije. I u SAD-u su odgovorni za uništavanje vodnih zaliha u Kaliforniji, a u Nigeriji su platili miliciju da masakrira prosvjednike zbog demonstracija oko zagađenja okoliša i zraka. Na kraju su im i spaljena i sela da bi se lakše prikrili tragovi njihovog postojanja. Kroz povijest su osuđivani za urote oko promjena legislative da bi gradovi prešli na veće potrošače benzina u javnom prijevozu, u Indoneziji su zatajili milijarde dolara poreza, korumpiraju i lobiraju protiv ekoloških automobila te onemogućavaju razvoj tehnologije suprotan onom kojeg prodaju, lažiraju razvoj i primjenu tehnologije protiv zagađenja, zapalili su najveći nacionalni park na Bangladešu, odgovorni su za naftnu havariju kod Rio de Janeira, uplatili su Republikancima za kampanju 2.5 milijuna dolara… Nakon ovog nabrajanja nema niti potrebe zaključiti ili analizirati izbor.

Opasnost po Hrvatsku: 1/5

 
 
(blog.vecernji.hr/uredio i analizirao:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12938"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravde, nikada je ni nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neograničene korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naše pravne i fizičke zaštite, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.

Ideolozi gramzivog kapitalizma, kao članovi nekog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom, život vladajuće klase postaje ipak mrvicu teži, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.

U starosjedilačkim zajednicama, u kojima su ljudi dijelili bogatstvo kako bi stekli poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezreni, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju.

Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnim da shvatimo kako nas prodaju u roblje?

Čak i kada je bio izboden i umirao, odbio je da legne na postelju bijelog čovjeka. Zahtijevao je da ga ostave na zemlji.
Vatra njegovog duha ostaje zvijezda vodilja za sve one koji tragaju za životom otpora i prkosa. “

Otpor Američkih starosjedilaca (engl. Native Americans, pogrešno nazvani Indijanci, prim.prev.) Protiv europskih ekspanzionista izrazio se u dva oblika. Jedan je bio ratovanje, drugi je bio pokoravanje. Nijedan nije uspio. Zemlja im je ukradena, društva su im desetkovana, njihove žene i djeca poubijana, a okolina uništena.

Nije bilo nikakvog pravnog postupka. Nije bilo pravde, nikada je ni nema za potlačene. I sada kada smo suočeni sa sličnom snagom grabežljive, neograničene korporativne moći koja se namjerila na naše nemilosrdno izrabljivanje i oduzimanje naše pravne i fizičke zaštite, moramo odlučiti kako ćemo mi reagirati.

Ideolozi gramzivog kapitalizma, kao članovi nekog primitivnog kulta, uzvikuju lažnu mantru kako su prirodnu resursi i ekspanzija beskonačni.

Odbijaju pozive na pravičnu preraspodjelu. Govore nam kako će uskoro svi uživati ​​u “beskrajnom” bogatstvu, koje se, ustvari, stalno smanjuje. I dok se cijeli ovaj luđački projekt raspada, elite bježe kao žohari u svoja skrivena utočišta. Na kraju, sve će se urušiti kao kula od karata.

Civilizacije su u posljednjoj fazi raspadanja nalaze pod velikom dominacijom elita koje su izgubile svaki dodir sa stvarnošću. Zajednice se upinju sve žešće i žešće kako bi osigurale dekadentno izobilje vladajuće klase, čak i kada se u tom procesu uništavaju same osnove za proizvodnju bilo kakvog bogatstva.

Karl Marx je bio u pravu kada je neobuzdani kapitalizam nazvao “strojem koji ruši granice”. Nemogućnost da se uspostave ograničenja dovodi do kanibalizacije prirodnih resursa i ljudskih zajednica.
Ovog puta je razlika u tome što kada odemo, povući ćemo i cijelu planetu sa sobom.

Katastrofalne klimatske promjene su neizbježne. Arktički led je u terminalnom nestanku. Uskoro će u atmosferi biti toliko zarobljene topline, da će svaki pokušaj smanjenja ugljične emisije biti besmislen. Suše, poplave, toplinski valovi, ubojiti uraganima i pijavice, prekidi struje, kaotično vrijeme, podizanje razine mora, uništenje usjeva, nestašice hrane, kuga …

ExxonMobil, BP i ostale tvrtke koje crpe ugljen i prirodni plin – baš kao i kolonijalni lovci na bizone, koji su ostavljali tisuće lešina da trunu na suncu nakon što su im oderali kožu, u nekim slučajevima odnoseći samo jezik – nikada neće dopustiti da im se nametnu racionalna ograničenja.

Kao i izrabljivači prije njih, koji su istrijebili životinje koje su održavale život autohtonog naroda Velike nizine, eksploatirati će sve dok više ne budu imali šta za eksploataciju.

Kolektivno samoubojstvo nikada se ne ističe na kvartalnim profitnim izvještajima. Zaboravite sve one zgodne riječi, koje su vas učili u školama, o našem sustavu vlade. Prave riječi koje opisuju američku moć su “pljačka”, “prijevara”, “kriminal”, “podvala”, “ubojstvo” i “represija”.

One zajednice Američkih starosjedilaca koje su se prve prilagodile europskim kolonizatorima, kao što su bila miroljubiva kalifornijska plemena – Chilulas, Chimarikos, Urebures, Nipewais i Alonas, kao i stotine manjih zajednica – oni su uništeni prvi.

Ja ne pozivam na nasilje, naprotiv, uvijek nastojim izbjeći nasilje, ali nemam nikakve namjere da se podredim korporativnoj moći bez obzira da li se ona skrivala iza maske Barack Obama-e ili Mitt Romney-a.

U isto vrijeme moram sam sebi priznati da će otpor možda biti neuspješan. Ali, pružanje otpora govori nešto o nama kao ljudskim bićima. Održava u životu mogućnost nade, čak i kada svi empirijski dokazi ukazuju na neizbježno uništenje. Otpor čini pobjedu, koliko god ona bila daleka, mogućom. I pritom, život vladajuće klase postaje ipak mrvicu teži, što zadovoljava ljudsku emociju za osvetom.

Ovaj vlak juri u provaliju bez povratka, koju je sam stvorio

“Svak put kada zakonodavci krenu u uzimanje i uništavanje vlasništva ljudi, ili ih pretvaraju u robove proizvoljne sile”, zapisao je filozof John Lock, “stavljaju sebe u ratno stanje protiv ljudi koji su nakon toga oslobođeni od bilo kakve daljnje poslušnosti.”

Europski kolonijalisti su potpisali i ignorirali nekih 400 sporazuma sa starosjedilačkim plemenima. Natjerali su vođe plemena na pristajanje na sporazume, uvijek kako bi im oteli zemlju, i tada bi ih izdali i ponavljali proces tako dugo dok više nije bilo ničeg za oteti.

Poglavice koji su vjerovali bijelim ljudima, kao što je bio poglavica Crni Kotao (eng. Black Kettle), nisu prošli bolje od onih koji nisu vjerovali. Crni Kotao, koji je ispred svoje kolibe često vijorio američku zastavu koju su mu dali u Washingtonu kao znak prijateljstva, ubijen je od strane vojnika u službi George Armstrong Custer-a u studenom 1868., zajedno sa ženom i preko 100 pripadnika plemena Cheyenne.

“Bijeli čovjek nam je dao više obećanja nego što pamtim”, rekao je poglavica Crveni Oblak (eng. Red Cloud) u staroj dobi, “ali zadržao je jedno. Obećali su da će nam uzeti zemlju, i uzeli su je “.

U starosjedilačke zajednicama, u kojima su ljudi dijelili bogatstvo kako bi stekli poštovanje, a oni koji su zgrtali bili su prezreni, imali su društvenu etiku koju je valjalo izbrisati i zamijeniti je s pohlepom, divljim izrabljivanjem i kultom sebičnosti koji potpaljuje kapitalističku ekspanziju.

Lewis Henry Morgan u svojoj knjizi “Liga Irokeza” iz 1861., nakon što je živio s njima, zapisao je kako su Irokezi razvili “kompletnu civilnu politiku koja je imala averziju prema ideji da moć bude koncentrirana u rukama manjine, već se sve baziralo na principima jednakosti “.

Princip jednakosti bio je način odnošenja prema drugome i prema prirodi, koncept koji je bio potpuno nepoznat i nerazumljiv europskim osvajačima.

Oni koji izrabljuju čine to kroz više slojeva obmane. Za svoje ciljeve angažiraju šarmantne i elokventne predstavnike. Koliko još dugo želimo trpimo laži Barack Obama-e?

Kakva je to sklonost samozavaravanja koja nas čini nesposobnim da shvatimo kako nas prodaju u roblje?

Zašto vjerujemo onima koji ne zaslužuju naše povjerenje? Zašto nas stalno i iznova zavode? Obećano zatvaranje zatvora Gvantanamo, javno zdravstvo, reforme Patriot Act-a, zaštita okoliša, sudska saslušavanja, regulacija Wall Street-a, zaustavljanje ratova, zapošljavanje, obrana radničkih prava. Mogao bi nastaviti …

U povijesti otpora ima malo osobnosti koje su toliko plemenite kao što je bio poglavica Ludi Konj (eng. Crazy Horse). Dugo nakon što je postalo jasno da je poraz neizbježan, vodio je najuspješniju pobunu na prostoru Velike nizine, porazio Custera i njegove ljude kod mjesta Little Big Horn.

“Čak i osnovni detalji njegovog života pokazuju koliko je zaista velik bio”, zapisao je Ian Frazier u svojoj knjizi “Velika nizina”, “jer ostao je svoj od trenutka kada je rođen do trenutka kada je umro, jer uvijek je znao točno gdje želi živjeti i taj princip nije napustio.

Čak i nakon što se morao predati, a da nikada nije stvarno poražen u bitci, (a vojska je priznala kako nikada nije ni bio stvarno zarobljen), i unatoč činjenici da je ubijen – bio je toliko slobodan da nije znao ni kako izgleda zatvor ” .

Njegova “nenaklonost civilizaciji koja dolazi, bila je doslovno proročanska”, piše Frazier. “Nikada nije upoznao Predsjednika i nikada se nije vozio u vlaku, spavao u kući, jeo za stolom, ali za razliku od mnogih ljudi diljem svijeta, kada se susreo s bijelim čovjekom, taj susret nije umanjio njegovu veličinu”.

Poglavica Ludi Konj

Ludi Konj je ubijen bajonetima 5. rujna 1877., nakon što su ga na prijevaru zaputili prema zatvoru u Fort Robinson-u, Nebraska. Čim je osjetio da se radi o klopci, potegao je nož i nastavio da se bori sve do posljednjeg trenutka.

Čak i kada je bio izboden i umirao, odbio je da legne na postelju bijelog čovjeka. Zahtijevao je da ga ostave na zemlji. Njegov prijatelj iz plemena Miniconjou, sedam stopa visok Dodiruje Oblake (eng. Touch the Clouds), koji je bio uz njega kada je izdahnuo, pokazao je prstom na deku koje je prekrivalo poglavicinu tijelo i rekao:” Ovo je kuća Ludog Konja” .

Njegovi bolni roditelji su pokopali Ludog Konja na nepoznatoj lokaciji. Legenda kaže da su mu se kosti pretvorile u stijene, a zglobovi u kremen. Vatra njegovog duha ostaje zvijezda vodilja za sve one koji tragaju za životom otpora i prkosa. “
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12565"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Ulazak Amerike u rat sa Japanom u Drugom svjetskom ratu, se nalazi u svakom povijesnom udžbeniku svijeta, samo da li je to istina ili nije?!

Mit: SAD je bio prisiljen proglasiti rat Japanu nakon potpuno neočekivanog japanskog napada na američke pomorske baze na Havajima na 7. prosinca 1941. Na račun japanskog saveza s nacističkom Njemačkom, ta agresija je automatski dovela SAD u rat protiv Njemačke.

Stvarnost: Rooseveltova administracija je bila željna već neko vrijeme započeti rat protiv Japana i tražila da se pokrene takav rat pomoću embarga nafte i drugih provokacija. Nakon što je dešifrirao japanski kodove, Washington je znao da je Japanska flota je na putu do Pearl Harbor-a, ali je pozdravio napad japanske agresije da bi mogao “prodati” rat većini antiratne američke javnosti.

Napad Japana, za razliku od američkog napada na Japan, također je trebao izbjeći deklaraciju o ratu od strane japanskih saveznika, Njemačke, koja je bila dužna po ugovoru pomoći samo ako Japan bio napadnut. Međutim, iz razloga koji nemaju veze s Japanom ili SAD-om, zajedno sa neuspjehom njemačkog “munja rata” protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je sam objavio rat SAD-u nekoliko dana nakon što je Japan napao Pearl Harbor, 11. prosinca 1941.

Jesen 1941. SAD-om, onda i sada, je vladala “Moćna Elita” industrijalaca, vlasnika kompanija i menadžera zemljinih vodećih korporacija i banaka, koje čine samo mali dio stanovništva. Tada kao i sada, ovi industrijalci i financijeri – “Korporativno Amerika” – su imali bliske veze s najvišim redovima vojske “, “ratoborni vođe” rekao je sociolog Columbia University-a C. Wright Mills, koji je skovao pojam “moćne elite” kako ih je nazvao, a za koje je nekoliko godina kasnije veliki HQ, poznat kao Pentagon, bio podignut na obalama rijeke Potomac.

Doista, “vojno-industrijski kompleks”  je već postojao mnogo desetljeća, kada mu je kraju svoje karijere kao predsjednik, a nakon što ga je služio najviše marljivo, Eisenhower dao to ime. Govoreći o predsjednicima: u 1930-im i 1940-im, onda opet kao i sada, Moćna Elita je ljubazno dopustila američkom narodu svake četiri godine da biraju između dva kandidata od te iste elite – jedan s oznakom “republikanac”, drugi “demokrat”, ali malo ljudi zna razliku – i taj kandidat boravi u Bijeloj kući kako bi se formulirao i administrirao nacionalnu i međunarodnu politiku. Takva politika je uvijek služila – i još uvijek služi – moći i interesima elite, drugim riječima, oni dosljedno imaju za cilj promicanje “posla” – kodna riječ za uvećanje profita od strane velikih korporacija i banaka koje su članovi Moćne Elite.

Kao što je predsjednik Calvin Coolidge iskreno sastavio jednom prilikom tijekom 1920-ih: “posao u Americi [američke vlade] je biznis”. Godine 1941., je stanar Bijele kuće bio bona fide član Power Elite , potomak bogate, privilegirane, i moćne obitelj: Franklin D. Roosevelt, često nazivan “FDR”. (Usput, bogatstvo obitelji Roosevelt je izgrađeno barem djelomično od trgovine opijumom s Kinom, kao što je Balzac jednom napisao, “iza svakog velikog bogatstva je sakriven kriminal.”)

Roosevelt je, čini se, služio Power Moćnoj Eliti prilično dobro, jer je već uspio biti nominiran (teško!) i izabran (relativno lako!) u 1932., 1936., i ponovo u 1940. godine. To je izvanredan uspjeh, jer su “prljavi Tridesete” bile teška vremena, označene od strane “Velike depresije”, kao i velikih međunarodnih napetosti, što je dovelo do erupcije rata u Europi u 1939. godine. Rooseveltov posao – služiti interesima Supermoćne Elite – nije bilo nimalo lako, jer se u redovima te elite mišljenja razlikuju o tome koje korporativne interese može najbolje služiti predsjednik. S obzirom na ekonomsku krizu, neki industrijalci i bankari su bili prilično bili sretni s predsjednikovim kejnzijanski pristup, poznat kao “New Deal” i koji su uključuivali puno državnih intervencija u gospodarstvu, dok su se drugi žestoko protivili tome i glasno zahtijevali povratak na laissez-faire pravovjernost. Moćna Elita je bila podijeljena s obzirom na rukovođenje vanjskim poslovima.

Vlasnici i top menadžeri mnogih američkih korporacija – uključujući Ford, General Motors, IBM, ITT, i Rockefellerov Standard Oil iz New Jerseya, sada poznat kao Exxon – puno je volio Hitlera, a jedan od njih – William Knudsen iz General Motorsa – je čak proslavio njemačkog Führera kao “čudo 20. stoljeća”.  Razlog: u pripremi za rat, Führer je naoružavao Njemačku do zuba, a brojne njemačke tvornice koje su bile ogranak američkih korporacija su profitirale fino od te zemlje u “bombstičnom naoružanju” proizvodeći kamione, tenkove i zrakoplove u mjestima kao što su GM-Opel tvornica u Rüsselsheimu i Fordova velika postrojenja u Cologne-u, Ford-Werke. Exxon i Texaco su stvorili dovoljno novca dobavljajući gorivo hitlerovima Panzers-ima koji su se kotrljali sve do Varšave u 1939., do Pariza 1940, i skoro do Moskve 1941. Nije ni čudo da su menadžeri i vlasnici tih korporacija pomogali slaviti njemačke pobjede protiv Poljske i Francuske na velikoj zabavi u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku 26. lipnja 1940!

Američki “kapetani industrije”, kao što je bio Henry Ford su voljeli način na koji je Hitler zatvorio njemačke sindikate, kažnjavjući sve radničke stranke, i bacivši komuniste i mnoge socijaliste u koncentracijske logore. Oni su poželjeli da Roosevelt provede istu vrstu tretmana u Americi prema vlastitim nesnosnim sindikalnim vođama i “crvenima”, još tada brojni 1930-ih i ranih 1940-ih. Zadnja stvar koju su ti ljudi htjeli, bilo je da Roosevelt uključi SAD u rat na strani Njemačkih neprijatelja, oni su bili “izolacionisti” (ili “ne-intervencionisti”) i tako, u ljeto 1940., većina Američke javnosti je kroz Gallup anketu, provedenu u rujnu 1940 pokazalo da 88 % posto Amerikanaca želi ostati izvan rata koji je bjesnio u Europi. Ne iznenađuje, dakle, nije bilo naznaka bi htjele da Roosevelt ograničiti trgovinu s Njemačkom, a kamoli se ukrcati u anti-hitlerovski križarski rat. U stvari, tijekom predsjedničke izborne kampanje u jesen 1940, on je svečano obećao: “[naši] dečki neće biti poslani u bilo koji od stranih ratova”.

To da je Hitler je slomio Francusku i druge demokratske zemlje, nije zabrinjavalo američke korporativne tipove koji su poslovali s Hitlerom, u stvari, oni su osjećali da je europska budućnost pripada fašizmu, osobito Njemačkoj razni fašizma, nacizma, prije nego demokraciji. (Obično, predsjednik General Motorsa, Alfreda P. Sloan, izjavio je u tom trenutku da bi to bila dobra stvar da se u Europi demokracija prepusti “alternativi [tj. fašističkom] sustavu s jakim, inteligentnim i agresivnim vođom koji bi napravio sustav u kojem ljudi rade duže i teže, a koji je imao instinkt gangstera – sve te dobre osobine”).

A, budući da oni sigurno ne žele da europska budućnosti pripadati socijalizmu u svojoj evoluciji, a kamoli revolucionarnim (tj. komunističkim) sortama, američki industrijalci su bili posebno sretni kad je oko godinu dana kasnije, Hitler konačno učinio ono što su se već dugo nadali da će učiniti, naime, napad na Sovjetski Savez u cilju uništenja domovine komunizma i izvora nadahnuća i podrška “crvenima” diljem svijeta, također i u SAD-u.

Dok su mnoge velike korporacije sudjelovale u profitabilnom poslu s nacističkom Njemačkom, u isto vrijeme drugi su zarađivali puno novca poslujući s Velikom Britanijom. Ta zemlja – osim Kanade i drugih zemalja članica Britanskog Carstva, Njemačkoj je bila jedini preostali neprijatelj od jeseni 1940 do lipnja 1941, kada je Hitlerov napad na SSSR uzrokovao da Britanija i Sovjetski Savez postanu saveznici. Britaniji je bila očajnički potrebna sva vrsta opreme da nastavi svoju borbu protiv nacističke Njemačke, željeli su kupiti mnogo toga u SAD-u, ali nije bio mogućnosti napraviti gotovinske isplate koje je zahtijevalo američko postojeće “Cash-and-Carry” zakonodavstvo. Međutim, Roosevelt je napravio to moguće za američke korporacije, da iskoristi ovu ogromnu “priliku mogućnosti”, kada je, 11. ožujka 1941, on je uveo njegov poznati Lend-Lease (posuditi-unajmiti) program, pružajući Britaniju gotovo neograničeni kredit za kupnju kamiona, zrakoplova i druge vojne opreme u SAD-u. Lend-Lease izvoz u Velikoj Britaniji je generirao neočekivani profit, ne samo na račun velikog obujma poslovanja koji su bili uključeni, već i zato što je taj izvoz sadržavao napuhane cijene i pronevjere poput dvostrukog obračuna.

Segment korporativne Amerike se tako počeo simpatizirati s Velikom Britanijom, pto je u ono vrijeme bila manje “prirodna” pojava nego što bi sada imali tendenciju vjerovati. (Doista, nakon američke neovisnosti ex-domovina je dugo ostala tiranin Uncle Sam-a, i 1930-ih američka vojska je još uvijek imao planove za rat protiv Britanije i invazije na kanadskim Dominijem, a potonji plan je uključivao bombardiranje gradova i uporaba otrovnog plina). Neki glasnici korporativne klijentele, su počeli davati naklonost ulaska SAD-a u rat na strani Britanije; oni su postali poznati kao “intervencionisti”. Naravno, mnogi, ako ne i većina velikih američkih korporacija su zarađivale kroz poslovanje s obje, nacističke Njemačke i Velike Britanije, a sada se Roosevelt-ova administracija sama pripremala za mogući rat, množeći vojne izdatke i naručivajući sve vrste opreme, oni su također počeli izdvajati više i više novca za opskrbu američkih oružanih snaga sa svim vrstama vojnih materijala.

Ako postoji jedna stvar u kojoj su se svi čelnici korporativne Amerike mogli složiti, bez obzira na njihove individualne simpatije prema bilo Hitleru ili Churchillu, to je bio ovaj: rat u Europi u 1939 je bio dobar, čak i divan, za business. Također su se složili da ako bi duže ovaj rat trajao, bolje bi bilo za sve njih. S izuzetkom najvatrenijih pro-britanskih intervencionista, oni su se dalje složili da nije bilo potrebe za pritiskom SAD-a da se aktivno uključi u ovaj rat, a pogotovo da ne ulazi u rat protiv Njemačke. Većina prednosti za korporativnu Ameriku je scenarij kojim bi rat u Europi trajao što je duže moguće, tako da su velike korporacije mogle nastaviti profitirati od isporuci opreme za Nijemce, Britance, i njihove saveznike, te Americi samoj. Henry Ford je na taj način “izrazio nadu da ni saveznici ni sile osovine ne bi osvojile [rat]” i sugerirao da bi Sjedinjene Države trebale dostaviti objema stranama “materijala i opreme kako bi se obje strane borile do kolapsa”. Ford je prakticirao ono što je propovijedao, i organizirao svoje tvornice u SAD-u, u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj, te u okupiranoj Francuskoj da dobavlja opremu za sve zaraćene strane. Rat je možda bio pakao za većinu ljudi, ali za američke “kapetane industrije” kao što su Ford, to je bio raj.

Roosevelt sam je općenito vjerovao da je intervencionist, ali u Kongresu su izolacionisti sigurno prevladali, i to nije izgledalo kao da će SAD uskoro, ili ikada, ući u rat. Međutim, na račun Lend-Lease izvoza u Velikoj Britaniji, odnosi između Washingtona i Berlina definitivno su se pogoršavali, i na jesen 1941 serije incidenata između njemačkih podmornica i američkih mornaričkih razarača koji su pratli teretne konvoje vezane za Britaniju, dovode do krize koja je postala poznata kao “neopredijeljeni pomorski rat”. No, čak i ova epizoda nije dovelo do aktivnog američkog sudjelovanja u ratu u Europi. Korporativna Amerika je lijepo profitirala od statusa quo, i nije ju jednostavno zanimao križarski rat protiv nacističke Njemačke. Isto tako, nacistička Njemačka je bila duboko umiješana u velikom životnom projektu Hitlera, njegova misija uništiti Sovjetski Savez. U tom ratu, stvari nisu išle prema planu. Blitzkrieg prema Istoku, pokrenut u lipnju 1941, trebao je “slomiti Sovjetski Savez kao jaje” u roku od 4 do 6 tjedana, ili su barem tako vjerovali vojni stručnjaci ne samo u Berlinu, već također u Washingtonu. Međutim, početkom prosinca Hitler je još uvijek čekao Sovjete mahajući bijelom zastavom. Upravo suprotno, 5. prosinca, Crvena armija je iznenada pokrenula kontra-ofenzivu ispred Moskve, i odjednom Nijemci su se našli duboko u nevolji. Zadnja stvar koja je trebala Hitleru u ovom trenutku je bio rat protiv SAD-a.

U 1930.godini, američka vojska nije imala nikakvih planova, i nije pripremila planove, boriti se u ratu protiv nacističke Njemačke. S druge strane, oni imali planove ratovati protiv Velike Britanije, Kanade, Meksika – i Japana. Zašto protiv Japana? U 1930, SAD je bio jedan od vodećih svjetskih industrijskih sila i, poput svih industrijskih sila, stalno je bio u potrazi za izvorima jeftinih sirovina kao što su gume i ulje, kao i za tržištima za svoje gotove proizvode. Već krajem devetnaestog stoljeća, Amerika je dosljedno provodila svoje interese u tom pogledu koji se proteže preko gospodarskog, a ponekad čak izravnog političkog utjecaja preko oceana i kontinenata. Ovaj agresivnu, “imperijalističku” politiku – su nemilosrdno nastavili predsjednici poput Theodorea Roosevelta, bratića FDR-a – dovela je do američke kontrole nad bivšim španjolskim kolonijama, kao što su Puerto Rico, Kuba i Filipini, a također i nad dotad neovisnom otoku naroda Hawaii. Amerika je time također razvila veliku moć u Tihom oceanu, pa čak i na Dalekom istoku.

Suprota obala Tihog oceana igrala je sve važniju ulogu tržišta za američke izvozne proizvode, i kao izvora jeftinih sirovina. No, u Depresiji 1930., kada su se natječaji za tržišta i resurse zagrijavali, SAD bio je suočen sa konkurencijom od agresivnog suparnika industrijske snage, još jedan koji je imao još veću potrebu za naftom i sličnim sirovinama, a također i za tržište njegovih gotovih proizvoda. Taj natjecatelj je bio Japan, zemlja izlazećeg sunca. Japan je tražio da ostvari svoje imperijalističke ambicije u Kini i resursima bogatoj jugoistočnoj Aziji i, poput SAD-a, nije oklijevao upotrijebiti silu u procesu, u primjeru vođenja nemilosrdnog rata prema Kini. Što je smetalo Sjedinjene Države nije bilo to što Japan tretira svoje kineske i korejske susjede kao Untermenschen, nego to što su okrenuli taj dio svijeta u ono što oni nazivaju Velika Istočna Azija Co-Prosperitetna Sfera, tj. ekonomska struka njihovog vlastitog, “zatvorenog gospodarstva”, gdje nije bilo mjesta za američku konkurenciju. Pri tome, Japanski je zapravo slijedio primjer SAD-a, koji je ranije transformirao Latinsku Ameriku i većine Kariba u Uncle Sam-ovo ekskluzivno gospodarsko igralište.

Korporativna Amerika je bila iznimno frustrirana da je istisnuta od unosnog posla na tržištu Dalekog istoka od strane Japanaca, “žute rase” koju su Amerikanci u cjelini već počeli prezirali tijekom 19. stoljeća. Japan je gledan kao arogantan, ali u suštini slaba laktaška zemlja, koja bi moćna Amerika lako mogla “izbrisati sa zemljovida u tri mjeseca”, kao što je tajnik mornarice Frank Knox izjavio jednom prilikom. I tako se dogodilo da, tijekom 1930-ih i ranih 1940-ih, je američka Moćna Elita , koja se najviše protivila ratu protiv Njemačke, bio gotovo jednoglasno u korist rata protiv Japana – osim, naravno, Japan je bio spreman napraviti velike ustupke, kao što je “dijeljenje” Kine sa SAD-om. Predsjednik Roosevelt – poput Woodrowa Wilsona, uopće nije bio pacifist kako su ga označili povjesničari – bio je oduševljen pružiti takav “Sjajan malo rat”. (Ovaj izraz je skovao američki državni tajnik John Hay u pozivanju na španjolsko-američki rat 1898. godine, to je bio “sjajan” u smislu da je to omogućilo SAD-u da dobije Filipine, Puerto Rico, itd.). U ljeto 1941, nakon što je Tokio dodatno povećao svoju zonu utjecaja na Dalekom Istoku, npr. zauzimaju gumom-bogate francuske kolonije Indokine, a očajni prije svega za naftu, očito je počeo žuditi za naftom bogate nizozemske kolonije Indonezije, FDR se čini da je odlučio da je zrelo vrijeme za rat protiv Japana, ali on je suočen dva problema. Prvo, javno mnijenje je bilo snažno protiv američkog angažmana u bilo kojoj stranoj rata. Drugo, izolacionistička većina u Kongresu nije mogla pristati na takav rat, bojeći se da bi automatski moglo dovesti SAD u rat protiv Njemačke.

Roosevelt-ovo rješenje ovog dvostrukog problema, prema autoru detaljang i vrlo dobro dokumentiranog nedavng istraživanja, Robert B. Stinnett, bio je “izazivanje Japana u eksplicitan čin rata protiv Sjedinjenih Američkih Država”. Doista, u slučaju japanskog napada, američka javnost neće imati izbora nego da se sakrije iza zastave. (Javnost je slično napravila sakrivajući se iza zvjezdica i traka i prije, naime, na početku španjolski-američkog rata, kada je u posjetu bojni brod Maine tajanstveno potonuo u luci Havana, akt za koji se odmah optužil Španjolsku. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su opet biti uvjetovani odobravati ratove, kako želi i planirao njihova vlada, putem neprirodne provokacije poput incidenta u  zaljevu Tonkin 1964. godine). Nadalje, pod uvjetima Trojnog pakta sklopljenog od strane Japana, Njemačke i Italije u Berlinu 27. rujna 1940, te tri zemlje su poduzele kako bi se pomogle međusobno kada jednu od tri ugovorne strane budu napadnute od strane druge države, ali ne i kada je jedan od njih napao drugu zemlju. Prema tome, u slučaju japanskog napada na SAD, izolacionisti, koji su ne-intervencionalisti s obzirom na Njemačku, ali ne s obzirom na Japan, ne moraju se bojati da bi sukob s Japanom također značio rat protiv Njemačke.

I tako je predsjednik Roosevelt, nakon što je odlučio da “Japan mora napraviti prvi potez” napravio “izazivanje Japana u eksplicitnom činu provokacije politike koja vođena prema Japanu tijekom 1941″, kao što je Stinnett napisao. U taktiziranjima su koristili uključeno raspoređivanje ratnih brodova blizu, pa čak i na, japanskim teritorijalnim vodama, očito u nadi da će to izazvati incident nalik stilu zaljeva Tonkin koji bi se mogao protumačiti kao casus belli (opravdanje od ratnih djela). Više učinkovit, međutim, bio je nemilosrdan ekonomski pritisak koji je nametnt Japanu, zemlji kojoj je očajnički potrebna sirovina kao što su nafta i gume i stoga je vjerojatno uzela u obzir takve metode da se pojedinačno provocira. U ljeto 1941, Rooseveltova administracija je zamrznula svu japansku imovinu u SAD-u i krenula na “strategiju frustrirajućeg japanskog stjecanje naftnih derivata”. U suradnji s Britancima i Nizozemcima,koji su bili anti-japanski zbog vlastitih razloga, SAD je nametnuo teške ekonomske sankcije Japanu, uključujući i embargo na vitalnim naftnim derivatima. Situacija se pogoršala u jesen 1941. Dana 7. studenog, Tokio u nadi da će izbjeći rat s moćnim SAD-om, ponudio je Kini  načelo nediskriminacije trgovinskih odnosa pod uvjetom da Amerikanci učine isto u svojoj sferi utjecaja u Latinskoj Americi. Međutim, Washington je želio reciprocitet samo u sferi utjecaja drugih imperijalističkih sila, a ne u vlastitom dvorištu, i Japanska ponuda je odbijena.

Nastavka američke provokacije Japana su namjeravae izazvati da Japan uđe u rat, i doista je bilo sve izglednije da će to učiniti. “Ova nastavlja ubadanjem igli u čegrtušu” FDR je izjavio prijateljima kasnije, “napokon je dobio ovu zemlju malo”. Na 26. studenoga, kada je Washington zahtijevao japansko povlačenje iz Kine, “Čegrtuše” u Tokiju su odlučile da je dosta i pripremali su se “zagristi”. Japanskoj floti je naređeno da otplovi za Havaje kako bi napad na ratne brodove SAD-a koje je FDR odlučio stacionirati tamo, više  provokativno. Nakon dešifriranja japanskih kodova, američka vlada i vojni vrh je točno znao što će japanska armada napraviit, ali nije upozorio zapovjednike na Havajima, čime se omogućio “napad iznenađenja” na Pearl Harbor u nedjelju, 7. prosinca 1941.

Sljedeći dan FDR-u je bilo lako uvjeriti Kongres da proglasi rat Japanu, a američki narod, šokirani naizgled kukavičkim napadom, nisu mogli znati da su Japanci bili izazivani. SAD je spreman za rat protiv Japana, a izgledi za relativno lakom pobjedom su umanjeni zbog gubitaka koje su pretrpjeli na Pearl Harbour-u koji, navodno težak, je bio daleko od katastrofalne. Brodovi koji su potopljene su bili stariji, “uglavnom 27-godišnje relikvije I. svjetskog rata” i daleko od neophodnih za ratovanja protiv Japana. Moderni ratni brodovi, s druge strane, uključujući nosače zrakoplova, čija je uloga u ratu bila presudna presudno, su bili neoštećeni – kao slučajno su poslani na drugo mjesto po narudžbi iz Washingtona te su bili sigurni na moru tijekom napada. Međutim, stvari se nisu sasvim odvijale kao što se očekivalo, jer je nekoliko dana kasnije, 11. prosinca, nacistička Njemačka je neočekivano objavila rat, čime je prisilila SAD da se suoči s dva neprijatelja i bori se sa mnogo većim neprijteljem nego se očekivalo, rat na dva fronta, svjetski rat.

U Bijeloj kući, vijest o japanskom napadu na Pearl Harbor nije stigao kao iznenađenje, dok je njemačka objava rata eksplodirala kao bombe. Njemačka nije imala nikakve veze s napadom na Havajima, a nije ni bila svjesna japanskih planova, pa FDR nije uzeti u obzir da zatraži od Kongresa da proglasi rat nacističkoj Njemačkoj u isto vrijeme kao i Japanu. Doduše, američki odnosi s Njemačkom su se pogoršali za neko vrijeme, jer američka aktivna podrška za Veliku Britaniju je eskalirala od Neobjavljenoig pomorskog rata 1941.godine. Međutim, kao što smo već vidjeli, Moćna Elita SAD.a nije osjetila potrebu da intervenira u ratu u Europi. Hitler je bio taj koji je objavio rat SAD-u 11. prosinca 1941, na iznenađenje Roosevelta. Zašto? Samo nekoliko dana ranije, 5. prosinca 1941, Crvena armija je pokrenula kontraofanzivu ispred Moskve, a to povlači za sobom i neuspjeh Blitzkriega u Sovjetskom Savezu. Na taj isti dan, Hitler i njegovi generali su shvatili da više nije moguće pobijediti u ratu. No, kada je, samo nekoliko dana kasnije, špekuliralo se da je njemački diktator naučio od japanskog napada na Pearl Harbor, što se tiče njemačkog proglašenja ratnog stanja američkima neprijateljima svojih japanskih prijatelja, iako to nije potrebno pod uvjetima tripartitnog ugovora.

Uz najveći dio japanske vojske koja je bila stacionirana u sjevernoj Kini i stoga u mogućnosti da odmah napadne Sovjetski Savez u području Vladivostoka, sukob s Japanom bi prisilio Sovjete u iznimno opasne teškoće koje su imali u dva prijašnja rata, otvara mogućnost da Njemačka još uvijek može osvojiti svoj anti-sovjetski “križarski rat”. Hitler, je smatrao da je mogao otjerati sablast prošlosti porazom od pozivanja neke vrste japanskog deus ex mašine u Sovjetskom Savezu koja je tada imala ranjive sibirske granice. No, Japan nije zagrizao Hitlerov mamac. Tokio je, također, prezren sovjetske države, ali, već u ratu protiv SAD-a, ne može priuštiti luksuz od dva prijašnja rata i radije je stavio sav svoj novac na “južnu” strategiju, u nadi da će osvojiti veliki nagradu – resursima bogatu jugoistočnu Aziji, nego ukrcati se u pothvat prema negostoljubivom Sibiru. Tek na samom kraju rata, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, doći će do sukoba između SSSR-a i Japana. U svakom slučaju, zbog Hitlerove nepotrebne objave rata, Sjedinjene Države su također aktivno sudjelovale u ratu u Europom, s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezoom kao saveznikom.

U posljednjih nekoliko godina, Uncle Sam je ratovao prilično često, ali smo uvijek tražili da vjerujemo da je to učinjeno iz čisto humanitarnih razloga, odnosno kako bi se spriječio holokaust, zaustavljanje terorista od počinjenja svih vrsta zla, oslobađanje od gadnih diktatora, i to sve s ciljem promicanja demokracije, itd.

Nikada, čini se, da su ekonomski interesi SAD-a, točnije američkih velikih korporacija, koji su uključene u rat. Vrlo često, ovi ratovi su u odnosu na američke arhetipske “dobre ratove”, Drugi svjetski rat, u kojem je Uncle Sam navodno otišao u rat ni zbog čega drugog nego da brani slobodu i demokraciju i da se bori protiv diktature i nepravde. (U pokušaju da opravdaju svoj “rat protiv terorizma”, “prodati” ga na američkoj javnosti, George W. Bush je brzo usporedio 9/11 sa napadom na Pearl Harbor.) Ovaj kratki pregled okolnosti ulaska SAD-a u rat u prosincu 1941, međutim, otkriva sasvim drukčiju sliku. Američka Moćna Elita je htjela rat protiv Japana, planove za takav rat je bio spreman već neko vrijeme, a u 1941. Roosevelt susretljivo organizira takav rat, a ne zbog Tokijske neprovocirane agresije i užasnih ratnih zločina u Kini, već zbog američkih korporacija koje su htjele udio preslatkog velikog “kolača” dalekoistočnih resursa i tržišta. S druge strane, jer su velike američke korporacije radile prekrasan posao i sa nacističkom Njemačkom, profitirali lijepo iz rata kojeg je Hitlera pokrenuo i, usput rečeno, pružajući mu s opremom i gorivo potrebno za njegov Blitzkrieg, rat protiv nacističke Njemačke bila je definitivno neželjen od strane američke Moćne Elite, iako je bilo dosta uvjerljivih humanitarnih razloga za križarski rat protiv istinskog zla “Trećeg Reicha”.

Humanitarna razmatranja nisu igrala nikakvu ulogu koja je dovela do sudjelovanja Amerike u Drugom svjetskom ratu. I nema razloga vjerovati da su to učinili u novije vrijeme, gdje amerikanci dovde do rata u nesretnim zemljama poput Iraka, Afganistana i Libije – ili će to učiniti u naziranju rata protiv Irana.

Rat protiv Irana se jako želi od strane korporativne Amerike, jer drži obećanje velikom tržištu i obiljem sirovina, posebice nafte. Kao i u slučaju rata protiv Japana, planovi za takav rat su spremni, a prisutni stanar u Bijeloj kući čini jednako željno kao što je i FDR to želio. Nadalje, opet kao u slučaju rata protiv Japana, provokacije su se orkestrirane, ovaj put u obliku sabotaže i zahvata od strane dronova, kao i staromodno raspoređivanje ratnih brodova samo izvan iranskih teritorijalnih voda. Washington opet “stavljanje igla u Čegrtušu”, očito u nadi da će ga iranska “zmija” ugristi, čime će opravdati “Sjajni mali rat.” Međutim, kao i u slučaju Pearl Harbor-a, rezultirajući rat će opet ispasti puno veći, duži, i opakiji nego što se očekivalo.

 
 
(globalresearch.ca / uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11576"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Dulje od stoljeća nafta je jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernog industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude.

[mp3player config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=radio-101.xml]

Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Nova knjiga Williama Engdahla opisuje upravo začetak tog mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima, od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskog istoka i dalje, koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No, ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, ali sada su samo četiri: ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Frederick William Engdhal, Amerikanac s njemačkom adresom, geopolitički je i ekonomski stručnjak i istraživač, novinar i publicist. Autor je bestselleara “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” te “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo.”

Povod dolaska je izdavanje knjige “Mitovi, laži i ratovi za naftu” U knjizi se provlači teza kako nafta nije ograničeni resurs, kako nam naftni lobiji žele prikazati. Ta teza je već više puta iznesena od strane naftnih stručnjaka u formulaciji kako postoje ogromni izvori nafte, ali nekonvencionalne, koja je mnogo skuplja za preradu pa samim time nije upotrebljiva, barem ne u obliku kojeg znamo. Što je temelj te teze?

“Rusi i Sovjetski Savez imali su timove fizičara i kemičara koji su radili od Rusije energetski neovisnu zemlju. To je bila tajna za vrijeme Hladnog rata kako Zapad ne bi izgubio monopol nad energentima.“

“Otkrili su da nafta ne dolazi od mrtvih dinosaure već da dolazi duboko iz unutrašnjosti zemlje pomoću eksplozija. Teorija da su se dinosauri stacionirali na poziciji Saudijske Arabije bila je apsurdna.”

Prva knjiga “Stoljeće rata; Anglo- američka naftna politika i novi svjetski poredak” polučila je golemi uspjeh. Ona je dopadljiva široj javnosti, no zar nije malo pojednostavljeno ili čak zavjernički o svjetskom odnosu moći kroz povijest govoriti samo kroz pitanje nafte? Nije li to ipak malo kompleksnija priča?

KNJIGU, Stoljeće rata, možete skinuti OVDJE

KNJIGU, Sjeme uništenja, možete skinuti OVDJE

“Povijest nafte u zadnjih 100 godina je u kontroli između svega 4 do 7 korporacija koje dirigiraju svjetskom energijom.”

Zašto se onda ratovalo u Bosni, Kambodži, Vijetnamu; zašto se uopće ratovalo i prije nego što je nafta ikome išta značila?

“Ratovi u bivšoj Jugoslaviji bila je strategija Pentagona kako bi se strateški pozicionirao u odnosu na Bliski istok, ali i u odnosu na Sovjetski Savez. A konflikti kroz povijest uvijek su bili oko pitanja moći, osiguravanja resursa i stvaranja carstva.“

Druga knjiga “Sjeme uništenja; geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” okrenuta je na kartele proizvođača hrane. Više je nego jasno da nam velike korporacije prodaju “junk food”. Vidite li tu možda interes farmaceutskih industrija? Uostalom, nije li čudno da ta industrija još nije našla efikasan lijek protiv rata?

“Postoje lijekovi za liječenje raka, samo što se ne daju u optok. A današnja hrana koja se proizvodi, u odnosu na hranu koju smo jeli prije 40-ak godina, radi od nas bolesne i slabe ljude kako bi koristili lijekove koji će nas učiniti još bolesnijima.“

Što bi bilo kada bi se sutra zabranila GMO hrana? Svijet ima sada 7 milijardi ljudi i većina bi pomrla od gladi kada bi se koristili samo tradicionalnom ekološkom poljoprivredom?

“Smatram da bi se tradicionalnom poljoprivredom trenutačno moglo uzdržavati 12 milijardi ljudi. Glad dolazi samo zbog loše upotrebe zemlje.“

Zašto se, usprkos svemu ovome što kažete, životna dob ljudi produljuje?

“Statistički je to možda i tako ali kvaliteta života se sve više pogoršava. Rak, dijabetes i ostale bolesti pojavile su se, a nije ih bilo prije 40-ak godina.“

Europska unija se navodno priprema na scenarij izlaska Grčke iz Eurozone. Problema ima i u Italiji i u Španjolskoj. Kako vidite rasplet krize? Može li EU opstati u sadašnjem obliku?

“Sam europski model je baziran na pogrešnom i neučinkovitom modelu. Centralizirani porezni sustav ne postoji. Što se tiče stotina milijarda namijenjenih da spase grčko gospodarstvo radilo se samo da se spasi Eurozona i njemačke i europske banke koje su vezane uz grčki dug. Nije ništa učinjeno za spas same ekonomije. Europska vlada trebala bi učiniti isto što i u Švedskoj 1992. kada je bila bankarska kriza. Treba se nacionalizirati banke koje su prekršile zakone, zaplijeniti im imovinu i lagano izvući ekonomiju.

Eurozona će i dalje postojati u nekom obliku jer je učinkoviti način poslovanja. Za Grčku je kasno, a Španjolska mora što prije nacionalizirati banke.“

U knjizi stoljeće rata govorite o medijski ratnom propagandnom stroju. Što je to točno?

“U SAD-u i VB postoji dio medija koji blisko surađuje sa vladom. Novinari postaju ukomponirani dio ratnog stroja, gube svoju objektivnost. Mediji nisu zainteresirani da govore istine već se drže svoje zadane agende. U svijetu je sve manje i manje nezavisnih medija… Internet je još uvijek zadnji izvor nezavisnih informacija no i on je danas pod sve većom prijetnjom.“

Kako vidite mogućnost prosperitet Hrvatske s obzirom na njen skori ulazak u EU?

“Ne mislim da će Hrvatskoj pomoći članstvo u EU. Problem je što Unija nije demokratska struktura i njezini zakoni su samo u interesu banaka i korporacija. Iluzija je da će Hrvatska primiti bilo kakav novac za pomoć. Više nema besplatnih sredstava u Bruxellesu, što bi u konačnici moglo jako loše utjecati na vaše gospodarstvo”, završava William Engdhal.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9006"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]