17-godišnja djevojčica iz Nizozemske, koja je preživjela seksualno zlostavljanje, je privela kraju svoj život u državnom programu eutanazije nakon višegodišnje borbe s depresijom i mentalnim bolestima

Noa Pothoven je uzela svoj život u svom domu u Arnhemu u nedjelju, uz pomoć klinike za eutanaziju.

Samoubojstvo je zakonito u zemlji prema Zakonu o prekidu života na zahtjev i potpomognuto samoubojstvo iz 2001., ali zahtijeva odobrenje liječnika, koji moraju zaključiti da je pacijentova muka nepodnošljiva.

Dan prije njezine smrti, Pothoven je podijelila svoju odluku sa više od 10.000 sljedbenika na Instagramu.

“U roku od najviše 10 dana ću umrijet” – napisala je.

“Nakon godina borbe i borbe, završeno je. Neko sam vrijeme prestala jesti i piti, a nakon mnogih razgovora i mišljenja odlučeno je da će mi biti odobreno jer je moja patnja nepodnošljiva. Gotovo je.”

“Ljubav je puštanje života da ode, u ovom slučaju.”

Pothoven je pisala blogove o problemima mentalnog zdravlja i pisala o svojoj borbi s depresijom u nagrađivanoj autobiografiji “Pobjeda i učenje”.

U svojoj knjizi, tinejdžerka je također detaljno opisala iskustva seksualnog zlostavljanja i silovanja, za koje je rekla da je godinama skrivala zbog srama.

Iako je eutanazija i dalje vrlo kontroverzna, svake godine ovaj postupak prolazi sve veći broj ljudi.

Prema najnovijim podacima, u Nizozemskoj je u 2017. bilo preko 6.500 potpomognutih samoubojstava, što je 8 posto više u odnosu na prethodnu godinu.

Eutanazija je također legalna u Kanadi i Belgiji.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Kontroverzna “kapsula” za samoubojstvo koja svojim korisnicima omogućuje omogućuje da se ubiju na pritisak gumba došla je na pogrebni sajam u Amsterdam

Nazvan “Sarco”, kratica od sarkofag, 3D-tiskani stroj kojeg je izumio australski eutanazijski aktivist Philip Nitschke i nizozemski dizajner Alexander Bannink, dolazi sa odvojivim lijesom, postavljenim na postolje u kojem se nalazi spremnik za dušik.

“Osoba koja želi umrijeti pritisne gumb, i kapsula se napuni dušikom, osjetit će malo vrtoglavicu, ali će brzo izgubiti svijest i umrijeti” – rekao je Nitschke, koji je zbog svojeg izuma nazvan “Dr. Smrt”.

“Sarco” je uređaj “za pružanje smrti ljudi kada žele umrijeti” – rekao je Nitschke.

Izumitelji su izložili model, zajedno sa naočalama virtualne stvarnosti, kako bi se posjetiteljima omogućio pravi doživljaj prije smrti i onoga u što bi htjeli leći, prije no što pritisnu gumb.

Nitschke je kazao kako je cilj bio izgraditi prvu potpuno funkcionalanu kapsulu prije kraja godine.

Nakon toga će dizajn biti stavljen na internet kao dokument otvorenog izvornog koda kojeg će ljudi moći preuzeti.

“To znači da svatko tko želi izgraditi stroj može preuzeti planove i isprintati vlastitu kapsulu uz pomoć 3D printera” – rekao je Nitschke.

Na pitanje o kontroverzi koja okružuje eutanaziju i pravne prepreke, Nitschke je rekao: “U mnogim zemljama samoubojstvo nije protiv zakona, samo pomaemo osobi da počini samoubojstvo.”

“Ovo je situacija u kojoj jedna osoba odluči pritisnuti gumb … umjesto da se baci pod vlak.”

“Vjerujem da je to temeljno ljudsko pravo (da odaberete kada želite umrijeti), to nije samo neka medicinska povlastica za bolesne. Ako imate dragocjeni dar života, tada biste trebali moći imati pravo dati taj dar u vremenu po vašem izboru” – rekao je Nitschke.

Tisuće posjetitelja se okupilo na godišnjem Amsterdam Funeral Expo-u u poznatom Westerkerku, gdje su na tapeti bili svi najnoviji trendovi vezani za smrt, kao što su biorazgradivi lijesovi i ostala vizulna poboljšanja za pogrebna prijevozna sredstva.

No, “Sarco” je privukao veliku gomilu ljudi, od kojih su mnogi bili morbidno znatiželjni isprobati stolicu uređaja i naočale virtualne stvarnosti.

“To je stvarno doživljaj i čudno je to vidjeti, ali vrlo lijepo i mirno, vidite mjesec, vidite more, to je vrlo spokojno” – rekao je Piet Verstraaten (52) iz istočnog nizozemskog grada Venray.

Drugi, međutim, nisu bili toliko impresionirani.

“Pa, mislim da je to prilično glupo. To je glupo. Ne shvaćam. Ne zanima me pravi uređaj “Sarco”. Ne.” – rekao je 52-godišnji Rob Bruntink.

Ovo sve više liči na znanstveno-fantastični film Soylent Green, u kojem se glavni lik Sol odluči na eutanaziju:
 

 
Pogledajte kako je to sve izgledalo u Amsterdamu:
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Papa Franjo je pomogao uvesti novi zakon u Italiji koji legalizira korištenje eutanazije za ljude koji se osjećaju suicidalno ili koji su teško bolesni

Poglavar Katoličke crkve koristi svoju moć da pomogne progurati kontroverzni novi zakon, unatoč činjenici da je eutanazija u potpunoj suprotnosti sa kršćanskom vjerom.

Prošlog četvrtka talijanska vlada donijela zakon koji omogućuje odraslima da utvrde njihovu skrb na kraju života, uključujući i okolnosti u kojima se može odbiti liječenje.

Talijani će sada biti u stanju napisati „žive oporuke” u kojima oni mogu odbiti ne samo liječenje, već i hidrataciju i prehranu.

Prema katoličkom nauku, prekidanje prehrane i hidratacije je pasivna eutanazija, piše Lifesitenews.

Talijanski zakon o eutanaziji je prvi put predstavljen prije trideset godina ali su mu se snažno u to vrijeme protivili pro-life političari koji su blokirali negovo izglasavanje sugerirajući preko tri tisuće izmjena i dopune. Međutim, u srijedu je počelo novo izglasavanje zakona u kojem je 180 zastupnika bilo za i 71 protiv, sa 6 suzdržanih.

Novi zakon će se unijeti u službeni zapisnik na 40. obljetnicu izglasavanja talijanskog zakona koji dozvoljava pobačaj.

Kritičari kažu da je otpor katoličkih političara prema ovom zakonu oslabio nakon što je papa Franjo održao u studenome govor u Papinskoj akademiji za život, u kojem je naveo da se ljudi mogu odbiti produženje života liječenjem, ali nije uspio istaknuti da su prehrana i hidratacija osnovne za skrb čovjeka, a ne liječenje.

Prema talijanskom listu La Repubblica i The New York Times, mnogi od pristaša ovog zakona, i mnogi katolici su vidjeli Franjin govor kao „zeleno svjetlo” za novi zakon.

„Riječi papa Franje o kraju života pojedinca 16. studenoga na Papinskoj akademiji za život, bile su protumačene kao “otvorena vrata” za jedan vid eutanazije kao dio svjesne volje” napisao je Roberto di Mattei, katolički povjesničar i voditelj talijanske zaklade Lepanta Foundation.

Papine riječi o toj temi su bile potrebne, napisao je Corrado Augias u listu La Repubblica „da bi svrgnuo posljednji otpor nekih katolika i vjerojatno uvjerio zakonodavce da daju svoj pristanak na zakon o eutanaziji.”

U svom obraćanju u akademiji za život, Franjo je rekao: „Moralno je dopušteno odlučiti da ne želite usvojiti terapijske mjere, ili ih želite prekinuti, kad njihova provedba ne ispunjava etički i humanistički standard … tako da se čini moguće rješenje koje je moralno kvalificirano za prestanak „liječenja.”

„Pacijent prije svega ima pravo, očito u dijalogu s medicinskim stručnjacima, ocijeniti predloženi tretman i prosuditi njegov stvarni razmjer u njegovom ili njezinom konkretnom slučaju i nužno ga odbiti”, on je nadodao.

U intervjuu za list La Repubblica, 86-godišnji umirovljeni kardinal Ruini, bivši predsjednik Talijanske biskupske konferencije, oplakivao je donošenje zakona. „Ovaj zakon”, rekao je, „otvara vrata za eutanaziju.”

„To je prilično licemjeran način postupanja, sličan onome koji se koristi za izraz legitimnog braka između ljudi istog spola, bez da to nazivamo brakom”, rekao je on.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Gotovo svatko ima neku vlastitu i društvenu tabu temu – taj termin odnosi se na nepisanu zabranu djelovanja zbog mišljenja da bi takvo djelovanje bilo u suprotnosti s društvenim, religijskim ili prirodnim normama i dogmama

Dolazi od tongoanske riječi ‘tapu’ koja označava zabranu. Mi ćemo u ovom tekstu nastojati rezimirati ključne tabue – od onih univerzalnih do tipičnih za hrvatsko društvo, te popratiti je li u pitanju rezonska zabrana ili društveni inženjering.

1. Obiteljski delikti (incest, ubojstvo roditelja… ) – univerzalni tabui koje je Sigmund Freud kao jedine dvije opće zabrane koje su formirale društvo u cjelini. Suvremeno društvo nakon seksualne revolucije niti ove delikte ne smatra u svim svojim strukturama potpuno pogrešnim, a određene grupacije nastoje i relativizirati seks s članovima obitelji kao ‘izbor’. Ubojstvo je samo po sebi zakonski zabranjeno i samim time nedopustivo.

2. Kanibalizam – bez obzira je li riječ o ubojstvu, konzumaciji lešine prirodno preminule osobe ili pak odstranjenih udova, kanibalizam nipošto nije prihvatljiva tema. S druge strane, tu je i genetska blokada konzumacije ljudskog mesa koju prezentira pojava priona zvanog kuru. U medijima su čak i znanstvena istraživanja (plemena bez prionske bolesti) dovedena do blokade, čisto jer uključuju mogućnost da su ljudi u svojim ranijim razdobljima bili kanibali.

3. Grupni rituali (grupno ubojstvo, grupno silovanje, žrtvovanje životinja i ljudi, okultizam…) – unatoč uvriježenoj činjenici kako psihologija mase na neki način štiti pojedinca, postoje glasno i jasno osuđivani aktovi. Zakon brani nasilje, no ništa drugačija nije niti situacija sa žrtvovanjem životinja ili okultnim praksama. A one su definitivno tabui koji su medijski diskvalificirani kao ‘teorije zavjere’, čak i bez ozbiljnijeg propitkivanja.

4. Seksualni delikti – bilo kakve rasprave o incestu, silovanju, nekrofiliji, zoofiliji ili pedofiliji u potpunosti su cenzurirane priče. Hrvatska praksa prilično izbjegava razgovore i društvene debate čak i o kamasutri, preljubu, homoseksualnosti, preljubu i poligamiji. Tradicija je oštar kritičar tih praksi.

5. Životni delikti – je li abortus zločin ili nije i kada ga treba dopustiti, trebamo li osobe gasiti s aparata ako im nema pomoći, je li lov iz rekreacije dopustiv, kako se nositi s nasiljem u obitelji i je li umjetna oplodnja protiv prirodnog životnog poretka samo su neke od debata. Pisanje o njima zadire u filozofiju, tradiciju i osobne stavove i samim time se naveliko izbjegava zbog opasnosti od javne kritike.

6. Ratni zločini – situacija koja je u regiji prilično zastupljena samo je dio ‘ledene sante’ koji se čak i nastoji razriješiti na neki konsenzusni način. No, nitko ne razmišlja zašto se ne procesuiraju saveznički desanti i masakri u Libiji, Siriji, Afganistanu, Iraku… Milijuni mrtvih, opustošene zemlje, a bez sudskih procesa od međunarodne važnosti.

7. Kritika zaštićenih skupina – bilo kakva kritika o načinu rada i financiranju skupina za ‘zaštitu ljudskih prava’ (od Dokumente, Rekoma, Iskoraka, Vigilarea), religijskih skupina (crkve), udruga i agencija (tisuće braniteljskih udruga, sportski klubovi, kulturne institucije), narodnih pokreta (židovi i cionisti, katolici i Opus Dei/Jezuiti, muslimani i vehabije) i stranaka nailazi na otpor osoba koje od sustava ili imaju koristi ili su ideološki s njima povezani. Bez obzira na konkretne dokaze o kriminalnim aktivnostima.

8. Konzumacija psihodelika – jedina domena koju brane praktički sve organizirane religije su psihoaktivne supstance i biljke. Unatoč činjenici da ovo polje jedino doista pruža momentalna duhovna iskustva od šireg značaja, tema je oštro zabranjena u javnosti, a osobe koje se usude o svemu progovoriti odmah su etiketirane kao ‘ovisnici’ ili ‘drogeraši’, i to od strane osoba koje na redovnoj bazi konzumiraju adiktivne supstance poput nikotina ili alkohola.

9. Pravo na vlastiti izbor (samoubojstvo, (ne)liječenje, ideologija, religija…) – društvo najčešće brani komentiranje nekih tema upravo zbog ‘opasnosti’ vlastitog izbora i individualnosti. Tako se oboljelima brani uporaba alternativne medicine ili znanstveno dokazano učinkovito ljekovitog kanabisa zbog zakona, pravo na samoubojstvo, različitost u ideologiji i religiji koje se najčešće urušavaju nastojanjem utjecaja na suprotne strane i slično.

10. Tjelesni delikti (masturbacija, fekalije, mirisi, umjetni udovi, ožiljci…) – iako na prvu izgleda posve logično ne pričati o vlastitim masturbacijskim navikama, to bi zapravo trebalo biti posve normalno, kao i komentari odlazaka na toalet i sl. Isto tako problem ne bi trebao postojati kada se druge treba upozoriti na nehigijenske i antidruštvene navike poput intenzivnog mirisa znoja, prdenja i podrigivanja u javnosti koje se unatoč potrebi panično izbjegava i sl. A da ne pričamo o progresivnim zdravstvenim tehnikama poput ispijanja vlastitog urina…
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:nsp)

Možemo nabrojiti na prste koliko su puta hrvatski podanički mediji u službi „Velikog oka“ izvješćivali o međunarodnoj molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ kojoj je bio cilj poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti

Inicijativa je u periodu od 5. ožujka do 13. travnja uključivala molitvu i post za život te miroljubivo bdijenje ispred ustanova gdje se vrše ubijanja nerođene djece. U ovoj inicijativi ekumenskog karaktera sudjelovalo je oko pola milijuna ljudi u više od 520 gradova svijeta među kojima su i mnogi hrvatski gradovi.

I pored medijskog ignoriranja ove inicijative (možemo samo zamisliti koliko bi televizijskih i radijskih sati bilo potrošeno da su kojim slučajem tih četrdeset dana LGBT udruge protestirale) za nadati se je da će se bar dio kršćanske hrvatske javnosti osvijestiti, da će poruke doći i do saborskih zastupnika, bar do onih koji se deklariraju kao vjernici te konačno da će se dokinuti sadašnji uništavalački, protuljudski i protubožji zakon o pobačaju koji je na snazi još od 1978. godine.

Ako je itko ikada napisao himnu filozofije „prava na izbor“, tada se izvan svake sumnje može reći da ju je napisala američko-ruska književnica i scenaristica u Hollywoodu Ayn Rand (1905.-1982.). Unatoč više nego očiglednoj površnosti njezine filozofije, Ayn Rand je sebe smatrala najvećim filozofom poslije Aristotela.

Kakvu je poruku ostavila čovječanstvu ta žestoka protivnica kršćanstva koja je izjavila kako ništa nije opasnije od vjere kao smjernice za život? Za nju u svijetu postoji samo jedna temeljna alternativa: egzistencija i neegzistencija. Čovjekova egzistencija biva u egzistenciji. To je obveza pojedinca i u tome je korist vrline sebičnosti.

Neegzistencija je posljedica altruizma i ona teži prema smrti. Prema takvom njezinom mišljenju, žrtvovanje za svoju rođenu ili nerođenu djecu, za ostarjele roditelje ili druge članove obitelji pretvara se u prokletstvo. Randova „kulturu života“ shvaća isključivo u smislu prava pojedinca, vodeći se razlozima sebičnosti, te odabire ono dobro koje promiče njezinu vlastitu egzistenciju.

Koliko god često gospođica Rand bučno izjavljivala da voli život, ona je ustvari bila jadna usamljenica koja je prezirala sve oko sebe, živjela je u dubokoj mržnji prema životu, prema kulturi života. Njena filozofija će poput razorne kiseline utjecati na bezbožni i devijantni svijet današnjice: na kulturu smrti.

Zalaganjem za abortus Randlova ocjenjuje kako je embrij nesumnjivo nešto predljudsko, te dodaje: „Samo mistično shvaćanje religijskih dogmi može ovu hrpu stanica smatrati osobom.“ Za potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju ona također ima zanimljiv odgovor, to je „racionalno koristoljublje“. (Donald de Marco- Benjamin Wiker: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007., str. 47. i 50.)

Nasuprot glasnici kulture smrti Ayn Rand, papa sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. godine podsjeća na stvarnu kulturu života. Odgojnim djelatnicima Papa je uputio apel: „Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.“

Prema enciklici 5. Božja zapovijed „Ne ubij“ odnosi se na: „Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada i ni u kom slučaju.“ Stav Katoličke crkve glede pobačaja potpuno je jasan. Dijete-beba je nedvojbeno vrhunac slave Božjeg stvaranja. Ljudski život počinje njegovim začećem, a pobačaj je, kako se izrazio Papa 1997. godine, holokaust! Na zakonsku zaštitu ljudskih prava od začeća do prirodne smrti puno puta je upozoravao papa Benedikt XVI. (prigodom posjeta Hrvatskoj 2011. godine na zagrebačkom hipodromu), kao što to čini i papa Franjo.

Holokaust nad djecom nije izum novijeg datuma. Eugeničari Charles Darwin (1809.-1882.) i Francis Galton (1822.-1911.) smatrali su da se na prirodnu sposobnost neke rase može utjecati regulacijom njenog razmnožavanja. To znači da bi se čistokrvni trebali razmnožavati puno brže od onih koji ne pripadaju čistoj rasi, pod uvjetom da im se to uopće dopusti.

Seksualna pedagoginja i zagrižena rasistkinja, bliska prijateljice obitelji Rockefeller, Margaret Sanger (1879.-1966.), bila je uvjerena da je taj problem koji je eugeničare mučio moguće riješiti. Budući da prirodna selekcija nije više u stanju riješiti nesposobne iz društva, a problem se dodatno zakomplicirao visokim stupnjem plodnosti ljudske populacije na nižem stupnju razvoja, rješenje vidi u najuzvišenijoj i najautentičnijoj eugeničkoj metodi: kontroli rađanja. Margaret Sanger vjerna svom kredu prema kojemu žene imaju „pravo rušiti“, osnovala je 1922. godine Planned Parenthood Federation of Amererica (Američka federacija za planiranje roditeljstva). Stvoren je moćni organizacijski svjetski ustroj za ubijanje djece.

Seksualnom revolucijom spolno ćudoređe već je bilo poljuljano jer je individualni užitak postao mjera svih stvari. Zahvaljujući „epohalnim izumima“: spirali i piluli, pojedine žene su se bez straha od trudnoće mogle prepustiti seksualnom užitku. No, je li stvarno pilula i spirala sprječava trudnoću? Naime, u prirodnim uvjetima, ako je sve u redu, dijete se počinje usađivati u maternicu tek oko šestog dana nakon oplodnje jajne stanice.

Rani, beta HCG testovi na trudnoću pokazali su da uz svaku vrstu spirala, žena koja živi seksualnim životom, ostane trudna godišnje prosječno nekoliko puta, a često do ovulacije i začeća dođe i uz svaku uporabu pilula. Međutim, zbog pilula i spirala maternica postane neprijateljski raspoložena za prihvaćanje djeteta, pa ono najčešće umire u prvim danima začeća, obično još prije nego što bi izostala menstruacija. Žena doživi neko krvarenje misleći da se radi o normalnoj menstruaciji, a zapravo je bila trudna. (Antun Lisec: Liječenje duševnih rana izazvanih abortusom, Nacija br. 10 od 14. ožujka 2012., str. 48.)

Unatoč spirali i piluli previše se rađalo „neželjene djece“. Ilegalni abortusi više nisu mogli zadovoljiti apetite sljedbenika planetarno popularnih Ayn Rand i Margaret Sanger. Postala je nužnost ozakoniti zakon o ubijanju vlastitog djeteta. Kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim u zemljama zapadnog svijeta došlo je do neslućene propagande u korist promjene javnog mnijenja glede legalizacije pobačaja. Marketinški stručnjaci u službi „Velikog oka“ osmišljavali su raznorazne laži i manipulacije kako bi u um suvremenog čovjeka usadili cijep kako je poželjno da se abortus legalizira.

Skrenuli su pozornost s ključnih pitanja koja govore o tome što abortus čini nerođenom djetetu kao i majci, te su se umjesto toga usmjerili na raspravu o sasvim novom pitanju „pravu na izbor“. Avangardne „grupe za abortus“ u suradnji s mnogim feminističkim udrugama u „laboratorijima“ su osmišljavali privlačne, ali tako cinične slogane, poput: „Sloboda na izbor“, Žene moraju imati kontrolu nad svojim tijelom“ i sl. Moralnost ubijanja nerođenih više nije bilo sporno pitanje, nego je postalo važno „tko odlučuje“.

Manipulacija ljudskim umom koristila se zgodnim podvalama. Mediji su u Sjedinjenim Državama vrlo osmišljenim lažnim podacima obmanjivali javnost kako bi se pod svaku cijenu ozakonio pobačaj: kako zbog posljedica nekontroliranog abortusa godišnje umire u SAD-u 10 000 žena (stvarni podatak je bio 200-250), kako se godišnje obavi milijun nelegalnih abortusa (stvaran broj se približio brojci od 100 000), kako prema istraživanjima 60% Amerikanaca odobrava slobodan abortus (manje od jedne trećina Amerikanaca podupiralo je abortus) i sl.

Lažne brojke kojima su arhitekti kulture smrti hranili medije postupno su se ukorijenile u svijest Amerikanaca, te uvjerile mnoge kako treba poništiti tadašnji zakon o abortusu. Jer bolje je ipak da se abortusi, koji se svejedno obavljaju protuzakonito, sada mogu vršiti javno. Nakon promjene zakona o abortusu 1973. godine, abortus se u SAD-u počeo rabiti kao primarna metoda kontrole rađanja. Broj abortusa nakon legalizacije popeo se za 1500%. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 196. i 197.).

International Planned Parenthood Federation – IPPF (Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva) (IPPF) je postala moćna svjetska organizacija koja žene diljem svijeta opskrbljuje kontracepcijskim sredstvima i pomaže im u izvršavanju pobačaja, šireći kulturu smrti pod krinkom samilosti. Danas se procjenjuje da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine.

Od toga 26 milijuna se obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak ubijanja nerođene djece nelegalan. Na ovaj šokantni podatak svaki kršćanin se treba upitati kakve su to osobe političari koji su u većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, donijeli zakone o legalnom ubijanju djece ili zašto ih ne ukidaju ako su ih neki drugi bezumnici prije njih donijeli, posebice što se mnogi među njima smatraju kršćanima?

Kršćanska Rusija upravo prednjači u tom vidu čedomorstva, na stotinu porođene djece 62,6 je usmrćene nerođene djece (službeni podatak iz 2003.). Ruski demografi procjenjuju da je u razdoblju od dvadeset godina pobačajem ubijeno više Rusa nego što ih je ubijeno u Prvom svjetskom ratu, Boljševičkoj revoluciji i u Drugom svjetskom ratu zajedno. Osobito je monstruozno što se oko 12% pobačaja izvrši nakon 12 tjedana trudnoće pomoću kiroteže, lijekovima, intrauternim usađivanjem i ostalim metodama.

Kako je zastrašujuće ubijanje nerođene djece zorno nam pokazuje jedan postupak kiroteže, zvan dilatacija i evakuacija (D&E). Nakon što se proširi maternica i ispara vodenjak uvlači se veliki instrument duboko u uterus za komadanje djeteta. Tada se izvlači komad po komad živog djeteta dok se cijelo dijete raskomadano ne izvuče van. Glava je poseban problem jer ju je nateže izvući. Glava se stoga mora isprazniti, obično uporabom aparata za usisavanje kojim se uklanja mozak, a potom se velikim kliještima smrska lubanja. Sve se to lijepo slaže po stolu kako bi ginekolog bio uvjeren da nije koji komad ostao u maternici.

Postupak intrauternim usađivanjem pomoću amniotičke infuzije (u amniotočku vrećicu ubrizgava se injekcija nepoznatog sadržaja), koncentrirane solne otopine, prostaglandina, uree ili nekog drugog agensa, izgleda još jezovitije i sablažnjivije. Solna otopina ubrizgava se u vodenjak i beba ju guta. Beba nakon toga počinje umirati polaganom, ali žestokom smrću. Majka sve to osjeća jer se dijete grčevito bori za svoj život pošto ju tom otopinom spaljuju. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 200., 202., 203., 206., i 207.).

Holokaust nad nerođenom djecom nedvojbeno vodi zapadni svijet u biološko odumiranje. Program „prodaje pobačaja“ izrodio se u najrigidniji sustav koji besprijekorno provode feministički glasnici kulture smrti. Gotovo da niti u nijednoj ginekološkoj klinici trudnim „nesretnim“ djevojkama ili ženama ne spominje se da postoje i druge mogućnosti osim abortusa, da postoje agencije za posredovanje pri usvajanju djece, da postoje ustanove koje mogu zbrinuti trudnice, da postoje dobri ljudi koji žele pomoći…

Da ne govorimo kako se tim nesretnicama, koje su većinom u velikoj moralnoj dvojbi, rijetko govori o razvoju djeteta, o boli koje će dijete pretrpjeti prije smrti, o tjelesnim i emocionalnim posljedicama za njih same i sl. Egzekutori ubojstava u pravilu niti ne spominju riječ dijete ili beba, pa čak niti fetus (za njih je to „produkt začeća“, „komadić tkiva“, „ugrušak krvi“), jer u protivnom bi se moglo naslutiti kako se radi o nečemu ljudskom, a tada bi kandidatkinja abortusa na njihovu žalost mogla i odustati.

Normalno je da procese „planiranog roditeljstva“ budno motre svakojake udruge. Dovoljno se prisjetiti primjera iz naše zemlje, kada se koordinatorica Ženske mreže, („feminističko-političke mreže“) koja okuplja 41 udrugu, Bojana Genev u jednom intervju iz 2009. godine skandalizira nad vjeroučiteljem koji je navodno pohvalio trudnu petnaestogodišnjakinju koja je odlučila zadržati dijete, umjesto da ju nagovori na pobačaj.

Osim udruga za „ženske odnose“ ili „ženska pitanja“, promotrimo i sve one silne radikalne udruge koje se bore za prava životinja. Gledajući ispod blistavog zastora njihove srcedrapajuće izjave o iskorištavanju životinja zbog hrane, zbog krzna, zbog…, moramo si postaviti pitanje koji je njihov stvarni poriv? Za što se oni bore uzvikujući ne ubijajte piliće, svinje, zečeve, lisice i dr.? Zašto ne viču, ne ubijajte bebe? Zašto su aktivisti „ljubitelja životinja“ gotovo uvijek na suprotnoj strani od protivnika pobačaja? Odgovor je samo jedan. Oni ne vjeruju u Boga i život poslije ovozemaljske smrti. Za njih se čovjek ne može izdvojiti iz životinjskog svijeta. Čovjek je također sisavac i zašto da ima posebna prava? Zašto da samo on ima pravo na zaštitu nerođenog mladunca!

Pored eugeničkog rješenja koje će pobačaj čovječanstvu omogućiti, prema riječima Margaret Sanger, da se riješi „teškog tereta ljudskog otpada“ postoji još nešto. Nužno je prozreti još jedan medicinski učinak kao posljedičnu reakciju izvršenih abortusa. Jedna neovisna studija iz Novog Zelanda, objavljena u časopisu Journal of Pediatrics and Neonatology, koja je istraživala mlade žene od rođenja do 25. godine života ustanovila je da mlade žene koje su imale pobačaj imaju znatno veću vjerojatnost za iskustvo kasnije depresije, samoubojstva, zlouporabe droga i lijekova i sl. I neka druga slična istraživanja su pokazala da učinci pobačaja, kako za neudane tako i za udane žene, nikada ne prestaju po pitanju mentalnog zdravlja, duševnih trauma, mogućeg PTSP-a, depresije, latentnih psihoza itd. Upravo to i je krajnji cilj „Velikog oka“. Takve labilne duše njima trebaju, poljuljane psihofizičke osobe, nad kojima će se vrlo lako izvršiti potpuna kontrola uma.

Najbolji dokaz tomu je grčevita reakcija na ova neovisna istraživanja. American Psychological Association (Američka Psihološka Udruga – APA) žurno se predala reviziji „post-pobačajnog“ sindroma. U svojim „otkrićima“ iz 1990. i 2008. godine ustvrdila je da nije istina što navode tamo neka istraživanja, te zaključuje da pobačaj ne vodi povećanju problema mentalnog zdravlja. Istoj tvrdnji pridružuje se, a tko drugi nego, Royall Collage of Psychiatrists iz Ujedinjenog Kraljevstva. Sve je to odveć prozirno ako se zna da su upravo ove dvije institucije pod izravnom kontrolom masonskog „Velikog oka“.

Dok se na jednoj strani desetci milijuna djece godišnje ubijaju sve domišljatijim metodama pobačaja, s druge strane se svim silama žele proizvoditi djeca tzv. umjetnom oplodnjom. Oko tog pitanja ponovo se sukobljavaju dva suprotna stava, onaj Katoličke crkve kao i većine jednobožačkih religija na jednoj strani, te na drugoj strani stav modernističkog neoliberalnog suvremenog svijeta predvođen raznim feminističkim i homoseksualnim udrugama u službi „Velikog oka“. Svakako da potpuno odbacivanje umjetne oplodnje kod dvoje supružnika, muža i žene koji žive u braku i prirodnim putem ne mogu imati dijete, ne bi bilo u redu. Tomu se apsolutno ni ne protivi Katolička crkva. No, problem je kudikamo veći.

Iako se u Hrvatskoj o ovoj temi puno raspravljalo zbog donošenja novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, nužno se prisjetiti onog važnog kod postupka umjetne oplodnje. Nikada u javnost nije stigla informacija koji su stvarni razlozi što supružnici prirodnim putem ne mogu imati biološku djecu. Prema nekim neslužbenim podatcima oko dvije trećine neplodnih žena je zato neplodno što su prije želje da postanu majke rabile kontracepcijska sredstva, pilule, spirale i sl. ili imale pobačaj (nisu rijetki slučajevi i nekoliko pobačaja). Odjednom su prestali ubijati svoju djecu, predomislile se želeći imati vlastito dijete, i nastao je problem. Budući da u „uljuđenoj zapadnoj civilizaciji“ kontracepcija i pobačaj su najnormalnije pojave „ženske egzistencije“, potpuno je bezrazložno raspravljati o uzročniku neplodnosti kod žena.

Heteroinseminacija koja se nekada primjenjivala samo kod goveda, svinja, kokoši itd. radi stvaranja dobrih pasmina, postala je civilizacijski napredak kod ljudske vrste. U većini zemalja zapadnog svijeta dolaze na svijet djeca koja ne znaju tko su im očevi, tko majke, tko braća, tko sestre. Nije važno tko je donirao sjeme, tko jajašca, nije važno što rezultat može rezultirati rodoskvrnućem (incestom)… Važno je da se rodi dijete iz epruvete. Upravo te čudovišne epruvete su krajnji stadij kršćanske neetičnosti u umjetnoj oplodnji. Malu živu začetu djecu, zvanu embrij ili zametak, drže godinama zamrznutu po frižiderima. Većina njih nema šansu da završi u ženinoj maternici, i bude ubijena. Možda završi i u kanalizaciji?

Nužno je prozreti nakanu cijelog procesa medicinski potpomognute oplodnje, uz sva uvažavanja čežnje heteroseksualnih bračnih parova za vlastitom djecom. Tim parovima nužno je pomoći, ali ne metodom zamrzavanja embrija kao nekom pričuvom za „slijedeći put“. Subverzivni feministički sustav pod kontrolom „Velikog oka“ nije razvijao medicinska dostignuća umjetne oplodnje radi žena iz prirodnih brakova (one su kolateralne sretnice), već radi sasvim drugih poriva. Kao što su se u većini zapadnog svijeta zakonima izjednačile sve vrste bračnih zajednica, isto tako treba odgajati djecu u različitim modelima obitelji.

Što različitija i devijantnija zajednica to bolje! Što društvo može očekivati od djeteta odgojenog u takvoj obitelji? Iskustva su pokazala da će golema većina djece odgojene u neprirodnim bračnim zajednicama slijediti put svojih odgajatelja. Ta djeca odgajana daleko od Božje Riječi, ne samo da su „meki materijal“ za manipulaciju svijesti, već su i potencijalni predvodnici svih programiranih pošasti današnjeg posthumanog doba.

Prisjetimo se stoga kako je „naš“ ministar „zdravlja“ Rajko Ostojić uz obilnu pomoć Ženske mreže i onih oko te „mreže“uveo Hrvatsku u 21. stoljeće na način što je dokinuo „rigidan i konzervativan“ Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te donio 2012. godine „napredan i moderan“ zakon kako to i dolikuje liberalnoj i „demokratskoj“ zemlji.

Ne samo da od tada svaka nerotkinja i rotkinja u Hrvatskoj može imati djecu bez tamo nekog nemilog psihološkog savjetovanja kao što je starim zakonom bila obveza, već za sve vrijedi, što je ministar posebice naglašavao, načelo zdravlja žene i djeteta. Za načelo zdravlja ministar je „vjerojatno“ mislio na onih višak od deset (dopuštena oplodnja je dvanaest zametaka, a unos dva zametka) zamrznutih ljudskih bića u frižideru, jer kao što je poznato „smrznuto je zdravo“.

Čak će se embriji, „koje li radosti“, pet godina čuvati na trošak državnog proračuna. Nakon toga je dozvoljeno da roditelji na svoj trošak čuvaju svoju nerođenu djecu ili je daruju nepoznatoj primalji. Ukoliko sve to izostane, „jajne stanice“ (kako to ministar lijepo zbori) se uništavaju. S obzirom da je ministar, kao vrstan „teolog i filozof“, svim kršćanskim laicima i klericima „objasnio“ kada duša ulazi u embrij, pritom se osvrnuvši i na učenja sv. Tome Akvinskog, nitko više ne će smjeti niti pitati što s tim živim bićima nakon pet godina?

Svakako je bio najdojmljiviji razlog potpore „Ostojićevom“ zakonu, što su nas podučili mnogi „kukurikovci“: kako će on poboljšati natalitet u Hrvatskoj. Pa to je toliko licemjerno i pregrozomorno čak i za ovu vladajuću svitu. Porast nataliteta bi zasigurno polučila zabrana o ubijanju nerođene djece kojih se u Hrvatskoj ubije 35 do 50 tisuća godišnje, a ne ovih stotinjak djece što će se možda više roditi ovim protubožjim i protuljudskim zakonom.

No ništa neobično ako pretpostavljamo odgovor na „kviz“ pitanje: koliko je vjernika u vladi Zorana Milanovića?

Korišteni dijelovi iz knjige: Kontrola uma 2013.
 
(hrsvijet.net/uredio:nsp)

“Lijek za rak mi već odavno imamo” – nastavio je dr. Day – ali sve je to dobro skriveno u našim institutima ( misli na Rockfellerov institut)

Mnogi ljudi danas još uvijek nisu svjesni opasnosti kojima đavao preko svoje vlastite elite, vrhuške koju čini samo nekoliko dijaboličnih obitelji kroji svijet prema svojoj volji.

Ono što ljudi ne znaju, što im je u potpunosti skriveno je činjenica da sotona najviše od svega mrzi čovjeka i njegovo rađanje, jer rađanje čovjeka, Božjeg bića je najsvetiji dar od Boga. Ovaj istup liječnika koji više nije mogao šutjeti dokazuje upravo tu đavoljsku prijevaru, koju je vrlo važno raskrinkati sada i odmah jer vremena ponestaje. Milijuni ljudi zahvaćeni su u mrežu laži potpuno nesvjesni da je sve što vide iskreirano u umovima duhovno bolesnih ljudi u potpunosti predanih zlu.

Jednog dana davne 1969. godine skupila se mala ali izuzetno jaka elita na predavanju dr. Richarda Daya. Kružok je bio zatvorene vrste i njegov sadržaj po zapovjedi nikada nije smio isplivati u javnost. No, pojavom intreneta rijetko što može biti skriveno pa sadržaj ovog sastanka kruži internetom pod naslovom “The New World Order of the Barbarians” ( Novo doba barbara).

Naime, dr. Richard Day bio je ugledni pedijatar i stručnjak za umjetnu oplodnju ali i sve do 1968. bio je direktor “Planned Parenthood”, prije nazvanu “American Birth Controll (Američka kontrola rađanja)”, organizacije za “planiranje obitelji” koju financira zaklada Rockefeller obitelji, obitelji koja svojim financijama potpomogne ubiti preko milijun nerođene djece godišnje kroz ove klinike, i koja ima široku podršku UN -a u smislu podrške abortusa, umjetne oplodnje i sterilizacije pučanstva širom svijeta, putem cjepiva.

Jedan insajder s tog predavanja, dr. Lowrence Dunegan, tek je nakon dvadesetak godina smogao hrabrosti objaviti dijelove referata dr. Richarda Daya. Učinio je to, kaže zato što je tek tada, nakon 20 god. shvatio u potpunosti riječi Dr. Daya, vidjevši kako se sve to ostvaruje svuda oko nas.

“Dr. Day, sve nas je okupio, kako je rekao, da nas obavijesti o velikim promjenama koje će nas zadesiti u slijedećih 30 god.” započeo je dr. Dunegan i nastavio:”Ne, ne mislim na komunizam” – rekao je, ” Mislim na nešto veće i stravičnije od komunizma! ” Dr. Day nastavio je pričati o novom društvu koje nema korijena, odnosno oslonca u ničemu ali koje će sve promjene pasivno i malim koracima adaptirati na društvo. Dr. Day je na predavanju ponavljao kako su ljudi prenaivni i kako nikada ne postavljaju prava pitanja. To prenaivni često je zamijenio i riječju preglupi. Jer, postoje dvostruke namjere: “Jedna je namjera koja je ljudima prihvatljiva, a druga je ona prava namjera koja će nam pomoći da se novi sustav u potpunosti postavi i uzdigne.”

A to je sustav apsolutne kontrole čovječanstva! Ono što elitu najviše zabrinjava je seksualni nagon i s tim povezana prokreacije, dakle, stvaranje novog čovjeka, odnosno rađanje. Kako ne postoje valjani načini da se taj nagon iskorijeni, smislili su pakleni plan: “Apsolutna seksualizacije, od vrtića pa sve do staračkog doma. Seks treba biti nešto kao sport, svugdje i u svako vrijeme, lako dostupan, hibridan, ali uvijek uz pomisao zaštite. Zaštita, zaštita, kondomi, pilula za dan poslije – sve je dozvoljeno uz lako dostupnu zaštitu. U psihu još malog djeteta treba uglaviti; seks i zaštita, kao npr. sjesti u auto i zavezati se. Seks bez djece treba postati opsesija. Za one koji žele djecu postojat će laboratoriji koji će stvarati savršenu djecu. U svrhu širenja zaštite pojavit će se i neke čudne, neizlječive bolesti koje će širiti strah od nezaštićenog seksa – rekao je dr. Day.

Kasnije, kad se pojavila SIDA i druge bolesti kliknulo je dr. Duneganu. U svrhu seksualizacije pučanstva pojavit će se sloboda za sve nastranosti: “Svi će imati javno pravo na “ljubav”: homoseksualci, pedofili, nekrofili, zoofili, umno hendikepirani, djeca, svi.

U svrhu sprječavanja prokreacije poduzimat će se sveobuhvatni programi u cilju uništenja obitelji. Žene će raditi prekovremeno kao i muškarci, puno će putovati poslovno, izostajati će iz kuće, cjelodnevni vrtići s izrežiranim programom bit će svima dostupni, plaće će biti sve manje, nesigurnost sve veća, sve više će se rađati bolesna djeca, ljude će zahvatiti strah od rađanja. Tko bi želio imati djecu u takvim uvjetima? Redukcija stanovništva će se provoditi kroz ove mjere, zaštita, abortusi, pilula za dan poslije, podržavanje homoseksualnosti i izbijanje u vijek novih spolnih bolesti. Ali tome nije kraj – “Neki ljudi predugo žive ili nemaju dovoljno kvalitetan život” Uz pomoć “smrtonosne pilule”, i adekvatnog bolničkog sistema taj problem će biti rješiv. ” Svatko ima pravo na određeni vijek” – rekao je dr. Day – “Ali, neki ljudi žive predugo i nisu više nikom od koristi. Postaju samo opterećenje za mlade ljude. Prisilit ćemo ih da se brinu o svojim roditeljima ali, tako da im skrate život. Opušteno, veselo, za zahvalnošću što su dobro obavili svoju zadaću, jednostavno će organizirati oproštajni party svi zajedno i pružiti im “zadnju pilulu””. Eutanazija će biti svakodnevna stvar kao seks ili doručak. “

“Lijek za rak mi već odavno imamo” – nastavio je dr. Day – ali sve je to dobro skriveno u našim institutima ( Misli na Rockfellerove institute). Zamislite kako bi planeta bila prenapučena da to svima otkrijemo. Rak je izvrsna stvar. Usporava prenapučenost!” Dr. Day još je rekao kako elita ima savršen plan istrebljenja čovječanstva i kako je glavni cilj; uzdizanje novog svijeta u kojemu će elita vladati a ono malo ljudi što preživi biti će njihovi robovi.

“To je sudbina koju elita planira sprovesti” rekao je dr. Dunegen koje pojasnio da je izuzetno važno da ove informacije dospiju do što većeg broja ljudi jer, u suprotnom, elita će bez puno opiranja uspjeti izvršiti ono što su naumili.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
(dnevno.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Misteriozni projekat “Zlatna milijarda“ – Tajna Elita novog svjetskog poretka zbog navodne prenapučenosti planeta i nedostatka resursa provodi program smanjenja broja ljudi i služi se svim sredstvima, vjeruju mnogi teoretičari zavjera

Ratovi bukte diljem svijeta, u napadima ekstremista ginu tisuće ljudi, virusi svakodnevno odnose živote, a epidemija karcinoma i dijabetesa se širi … Svi ovi katastrofalni događaji nisu slučajni, vjeruju pojedini teoretičari zavjera, već su dio dobro osmišljenog plana depopulacije planeta – projekta ” zlatna milijarda “.

Cilj projekta jest da se virusima, ratovima, glađu i sterilizacijom spriječi prenaseljenost planete i da se broj ljudi smanji za čak šest milijardi ljudi, vjeruju teoretičari.

Razvoj teorije

Jedan od prvih autora koji je spomenuo ovu teoriju bio je ruski pisac i geolog Rudolf Balandin. U jednom članku on je objavio da je na Zemaljskom summitu 1992. dogovoreno da je optimalan broj ljudi na planeti jedna milijarda, ali da se i prije toga spominjao zastrašujući plan:

“Ovaj termin prvi put sam čuo od akademika Nikite Mojsejeva krajem osamdesetih. On mi je tada rekao da je jedini izlaz iz globalne ekološke krize prvenstveno kontrola rađanja i spuštanje broja ljudi na planetu na milijardu.

- Koju milijardu? – Pitao sam ga.

- Milijardu najzaslužnijih. Toliko ljudi može postojati u biosferi, a da je ne uništava. To će biti najbolji ljudi, zlatna milijarda – rekao mi je. “

Ruski publicista Vitalij Babenko tvrdi da je idejni tvorac ovog koncepta demograf i ekonomist Thomas Robert Malthus (1766-1834).

U vrijeme kada je broj ljudi dostigao jednu milijardu, Maltus je tvrdio da će nam zbog prenapučenosti prijetiti nedostatak resursa. Ta teorija je postala toliko popularna da u tajnim društvima poput Rimskog kluba vjeruju da se katastrofa koja se sprema može spriječiti samo naglom depopulacijom – piše Babenko.

Plan elite

Elita novog svjetskog poretka planira smanjiti broj ljudi na planeti sa sedam milijardi na “podnošljivih” između 500 milijuna i dvije milijarde. Postoji mnogo načina i metoda depopulacije koji se već provode.

Tri glavna su: neodrživ i eksploatatorski međunarodni razvoj, što vodi do gladi i minimum 40 milijuna mrtvih godišnje, zatim raspirivanje ratova u kojima će stradati milijuni ljudi i, na kraju, stvaranje i širenje infektivnih bolesti i izazivanje pandemija neviđenih razmjera – piše američki znanstvenik i publicista Steve Jones.

On kaže da su druge metode stvaranje nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, zagađivanje hrane i vode, ali i puštanje u promet smrtonosnih lijekova.

Osim toga, pokušava se da se promijeni klima i izazovu katastrofalni potresi i erupcije, promocija homoseksualizma kako bi se ograničio prirodni priraštaj, nasilna sterilizacija, eutanazija, abortusi … – piše Jones.

Prethodni vijek, objašnjava, bio je najkrvaviji u povijesti.

Sukobi i razvoj oružja dovešće do planiranog apokaliptičnog trećeg svjetskog rata, u kome će izginuti više ljudi nego u svim dosadašnjim ratovima. To je sve dio međunarodne kampanje tajnih društava poput Rimskog kluba da se unište, kako ih oni zovu, “beskorisne izjelice”, a opstane samo elita – zapisao je Jones.

Eugenika

Publicista Zen Gardner kaže da elitisti smišljaju najstrašnije i najluđe planove, ali da ih, koliko god oni bili luđački, pravdaju time da je krajnji cilj spas planeta.

Oni su spremni pokrenuti ratove, namjerno dovodeći do gladi, zagađivanja hrane i vode … Eugenika, program poboljšanja odabranih članova ljudske vrste, jeste ono zbog čega vjeruju da je sve to dozvoljeno. Pročišćenje i poboljšanje malog broja ljudi i priprema za novi svijet jeste ono što im je najvažnije – kaže on.

Jedino oko čega nema slaganja među teoretičarima je to ko stoji iza ovog projekta. Dok ga jedni pripisuju masonima, drugi kažu da iza njega stoje iluminati, treći Rimski klub ili Komitet 300, a četvrti optužuju Ujedinjene nacije.

Robert Mueller
UN PROTIV DJECE

Kao dio projekta “Zlatna milijarda” često se spominju i Ujedinjeni narodi, koje, kako vjeruju teoretičari zavjera, promoviraju kontrolu rađanja. Kao dokaz toga oni uglavnom navode prijedlog Roberta Millera, dugogodišnjeg funkcionera te organizacije i člana pokreta new age, da UN budu te koje daju bračne certifikate i da bi pred njima bračni parovi trebali obvezati, između ostalog, da će imati samo jedno ili najviše dvoje djece.

Načini depopulacije

Glavni:
– Neodrživ međunarodni razvoj, koji dovodi do gladi i 40 milijuna mrtvih godišnje
– Raspirivanje ratova diljem svijeta
– Stvaranje i širenje infektivnih bolesti poput side, ebole, ptičje i svinjske gripe …

Sporedni:
– Promjena klime
– Razvoj nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja
– Zagađivanje hrane i vode
– Puštanje u promet smrtonosnih lijekova
– Promoviranje narkotika
– Nasilna sterilizacija
– Eutanazija
– Legalizacija i promocija abortusa
 
(kurir,youtube.com/uredio: nsp)

1933. su nacisti donijeli “Zakon o nasljednim bolestima”. Stotine tisuća ljudi tada su podvrgnuti prisilnoj sterilizaciji. 1939. godine počela su i ubojstva osoba s invaliditetom.

Nacisti su u ljeto 1933. Njemačku imali pod kontrolom. Novi vlastodršci htjeli su formirati društvo prema vlastitim predodžbama. Jedan od ključnih koraka u tom smjeru bio je “Zakon o prevenciji genetski bolesnog potomstva”. Ubrzo je njemački Reichstag donio “Zakon o nasljednim bolestima”, točnije, 14. srpnja 1933. Ljude koji pate od određenih bolesti, nakon stupanja tog zakona na snagu, prisilno se steriliziralo.

Time se htjelo spriječiti nasljeđivanje takvih bolesti. Zagovornici eugenike, teorije o genetskom “poboljšanju” stanovništva pozdravili su ovaj zakon: razmnožavanju “manje vrijednih” ljudi tako se trebalo stati na kraj. Za žrtve prisilne sterilizacije ta je operacija značila život bez mogućnosti da dobiju djecu. Mnogi su zbog toga bili teško traumatizirani te su cijeli život patili. No nacisti su se nadali da će ostvariti svoj san o “vladajućoj rasi” u kojoj “bolesnima” i “slabima” nema mjesta.

Uspjeh eugenike

14. srpnja 1933. njemački je Reichstag donio “Zakon o nasljednim bolestima”

“Zakon o nasljednim bolestima” je propisivao tko kao “genetski bolestan” treba biti prisiljen na sterilizaciju. Na primjer, ljudi koji su bolovali od “urođene slaboumnosti”, epilepsije, šizofrenije, nasljedne sljepoće i gluhoće, kao i ljudi “s teškim nasljednim fizičkim deformacijama” te alkoholičari. Liječnica i povjesničarka Christiane Rothmaler istražuje dugu povijest prisilnih sterilizacija za vrijeme nacionalsocijalizma. Zna da se o znanosti eugenike raspravljalo još od 19. stoljeća.

“Ne može se reći: to su bili samo zli nacisti”, smatra Rothmaler. “Genetika se već tada smatrala ozbiljnom znanstvenom granom i njome se nisu bavili samo fanatični nacisti. Posebno su liječnici pozdravili činjenicu da je konačno uveden zakon na temelju kojega će biti moguće ostvariti drevni genetičarski san.” San o savršenom društvu bez “manje vrijednih elemenata”.

Eksperimenti nad ljudima

Kao rezultat novog zakona liječnici su sterilizirali tisuće ljudi s navodno “naslijednim bolestima”. Prije svega su “urođenu slaboumnost” tumačili u socijalnom smislu što je za posljedicu imalo da su se na udaru našli ljudi koji su smatrani autsajderima u društvu: takozvani “asocijalni”, kriminalci, prostitutke ili jednostavno ljudi koji nisu bili u stanju nositi se sa zahtjevima društva pa ih se zbog toga smatralo problematičnima.

“Oni su često bili ovisni o socijalnoj pomoći pa su službe iz tih podataka znale puno o njima”, ukazuje Christiane Rothmaler. Dublja saznanja o nasljednim bolestima u to vrijeme znanstvenici međutim nisu imali. “Stoga je iskonstruirana određena slika o tome koje su osobine nasljedne – na primjer boja kose. Kasnije se vjerovalo da je moguće definirati i nasljedne karakterne osobine”, kaže Christiane Rothmaler.

“Zakon o nasljednim bolestima”

Posvuda u Njemačkoj vlasti su poslale zakone o nasljednim bolestima općinskim sudovima, kako bi ovi mogli odlučivati o prisilnoj sterilizaciji. Predsjednik sudskog vijeća je bio pravnik, a u njemu su sjedila i po dva liječnika. Medicinska vještačenja trebala su potvrditi potrebu za sterilizacijom.

Christiane Rothmaler naglašava: “Sudovi su bili zasuti čitavom kišom prijava s kojima nisu jednostavno mogli izaći na kraj. Na početku su se trudili savjesno ih obrađivati, ali što je više vremena protjecalo – a pogotovo kako se približavao rat – ti procesi su postajali potpuna farsa.”

Kada bi sud donio odluku da se mora izvršiti prisilna sterilizacija, oni koji su njome bili pogođeni imali su samo tri mogućnosti: podvrći se operaciji, uložiti žalbu ili – nestati. Žalbe su rijetko kada bile uspješne, a bjegunce je tražila policija. Za većinu, dakle, bijega nije bilo.

Fotografija prikazuje brojne žrtve nacističke eutanazije. Ljudi stoje ispred autobusa kod bolnice za mentalna oboljenja i čekaju na prijevoz do mjesta gdje će biti ubijeni.

Prisilne sterilizacije provodile su se u bolnicama diljem Njemačke. Liječnici nisu prezali vršiti ih ni nad maloljetnicima: čak i djeca od 14 godina mogla su biti sterilizirana, a u iznimnim slučajevima i mlađa djeca.

Procjenjuje se da je do 400 tisuća ljudi samo na području koje su nacisti nazvali “Veliki Njemački Reich” do 1945. godine bilo podvrgnuto prisilnoj sterilizaciji. A nisu svi zahvati prošli bez problema. Zbog komplikacija je umrlo oko 6 tisuća ljudi.

“Ubojstvo iz milosti”

“Smrtno bolesnima može se udijeliti ubojstvo iz milosti”, naveo je Adolf Hitler u jednim od svojih pisama 1. rujna 1939., dana kada je rat započeo. Time je počela još okrutnija faza nacističke eugenike: ubijanje “manje vrijednih”. Eutanazija ili u prijevodu, dobra smrt, značila je ubojstvo psihički bolesnih osoba ili osoba s invaliditetom. “Žrtve eutanazije bile su okarakterizirane kao ‘suvišan teret’ za koji se više ništa ne može učiniti. Ono što ne možemo izliječiti, uništimo, mislili su liječnici koji su sudjelovali u nacističkom projektu”, objašnjava Christiane Rothmaler.

Liječnici i medicinsko osoblje i ovdje snose odgovornost za odabir i ubojstva bespomoćnih žrtava. 70 tisuća ljudi je do kolovoza 1941. ubijeno smrtonosnom injekcijom ili u plinskim komorama tijekom takozvane “Akcije T4″, koja je ime dobila po sjedištu organizacije za eutanaziju u berlinskoj ulici Tiergarten 4. Tada su u Katoličkoj crkvi počeli prosvjedi kako bi se ovakve smrti okončale. Unatoč svemu, do kraja rata djeca i odrasli i dalje su bili žrtve eutanazije koja se od tada tek nešto manje propagirala i provodila.

Prisilna sterilizacija i eutanazija

Je li, dakle, Zakon o nasljednim bolestima bio osnova za ubijanje ljudi s invaliditetom?

“Ne može se reći da je eutanazija bila radikalizirani korak prisilne sterilizacije”, misli Christiane Rothmaler. “Obje metode su, međutim, služile ideji da se treba riješiti takozvanog ‘socijalnog viška’”. Njemačka nije bila jedina zemlja koja je prisilom provodila sterilizaciju ljudi. I u Švedskoj i SAD-u vlasti su posezale za ovom prisilnom mjerom: samo u SAD-u je u posljednjem stoljeću sterilizirano oko 60 tisuća ljudi. No sustavna ubojstva bolesnih i nemoćnih ljudi provodila je samo nacistička Njemačka.

Žrtve Zakona o sprečavanju genetsko bolesnog potomstva ni desetljećima nakon 1945. nisu dobile priznanja niti odštete. Tek 1988. njemački je parlament priznao da su stotine tisuća provedenih prisilnih sterilizacija bile nacističko zlodjelo.

Od isključenja do suživota

“Važno je ne zaboraviti da su se u našoj povijesti događali ovakvi zločini. Prije svega ne smijemo zaboraviti koliko je malo vremena od tada prošlo”, kaže Sascha Decker iz organizacije Aktion Mensch koja se već gotovo 50 godina zalaže za osobe s invaliditetom. “Još se i danas ljude s invaliditetom često doživljava kao nekoga s navodnim deficitima. To želimo promijeniti.”

S obzirom na velik napredak na području genetike, danas liječnici znaju mnogo više o bolestima koje vrebaju u našim genima. Genetska savjetovanja i prenatalna dijagnostika budućim roditeljima prije rođenja djeteta pomažu da se informiraju o rizicima mnogih bolesti. “Kroz javni je diskurs stav da treba biti savršen i zdrav,ukorijenjen u svijest ljudi. To buduće roditelje stalno iznova dovodi u sukobe savjesti”, smatra Christiane Rothmaler.

Unatoč velikom napretku u integraciji osoba s invaliditetom u društvo, Sascha Decker misli da treba uzeti u obzir kako još uvijek ima nekoliko prepreka koje treba prevladati: “U nekim smo stvarima još uvijek na početku. Cilj nam je postići punu ravnopravnost.”

Eutanazija: ubojstvo ili milosrđe?

Njemačka vlada danas želi zakonski regulirati eutanaziju, prenosi DW. Već je počela burna rasprava o tome. Njemačka se sa svojim nacrtom zakona nalazi negdje u sredini između nekih ekstremnih rješenja drugih europskih država.

Mnogi građani su nezadovoljni načinom na koji je u Njemačkoj regulirana eutanazija, pokazalo je nedavno ispitivanje koje je proveo Institut za javno mnijenje Emnid. Također je utvrđeno da svaki drugi građanin želi da se profesionalnim tvrtkama dopusti djelovanje na tom području, odnosno da nude pomoć pri eutanaziji.

Kako olakšati muke neizlječivo bolesnima?

No, upravo to želi spriječiti njemačka vlada. Savezno Ministarstvo pravosuđa u jednom nacrtu Zakona o eutanaziji upozorava na moguće negativne posljedice ukoliko se tvrtkama dopusti da bolesnicima “nude brzu i učinkovitu mogućnost za samoubojstvo”. U praksi bi to moglo biti stavljanje na raspolaganje sredstva ili prostorije za samoubojstvo, a to se bi planiranim zakonom kažnjavalo novčanom ili čak zatvorskom kaznom.

Njemačka negdje u sredini

Planirani zakon našao se na meti kritika jer u slučaju pomoći pri eutanaziji ne predviđa kažnjavanje osoba bliskih pacijentu. To bi mogli biti rođaci ili prijatelji, ali i dugogodišnji obiteljski liječnik ili medicinske sestre koje prate bolesnika u posljednjoj fazi života. Hoće li se time ohrabriti liječnike na pomoć pri samoubojstvu? Skepticizam predstavnika liječnika, crkava i konzervativnih političara je velik, a oko zakona se ne mogu složiti ni stranke u vladajućoj koaliciji.

Ovaj nacrt zakona se ne odnosi na “aktivnu” eutanaziju, kod koje netko drugi ubije pacijenta na njegovu želju. To i dalje ostaje zabranjeno. Ono što je već sada u Njemačkoj dozvoljeno je da pacijent u skladu sa svojom pismeno izraženom željom dobije sredstvo za skraćivanje života ili da se ne poduzimaju mjere za održavanje na životu. U tim slučajevima se govori o indirektnoj, odnosno pasivnoj eutanaziji. Njemačka se sa svojim reguliranjem eutanazije nalazi negdje u sredini između nekih ekstremnih rješenja drugih europskih država.

“Ubojstvo iz milosti” legaliziraju i Nijemci

Okončati svoj život ili vegetirati tko zna koliko dugo priključen na medicinske aparate? Kada se nesreća dogodi, kasno je za donošenje samostalnih odluka.
Mnogi Nijemci, međutim, o tome razmišljaju već sada, a od sljedeće nedjelje moći će potpisati i zahtjev za eutanaziju. U svakodnevnoj borbi za goli opstanak, malo je onih koji se ozbiljno mogu pozabaviti razmišljanjem o životu, o njegovoj krhkosti, privremenosti i prolaznosti.

47-godišnja Birgit Ihlau odnedavno je počela razmišljati o svojoj smrti. U slučaju da završi u komi, ne želi, kaže, godinama vegetirati priključena na medicinske aparate. Karticu za doniranje organa već ima, a zakazala je i termin za savjetovanje s obiteljski liječnikom. Odlučila je da dragovoljno potpiše i zahtjev za eutanaziju.

Savjetnici prethodno moraju procijeniti ličnost

Doktor Dirk Müller objašnjava: “Savjetovanje počinje s procjenom ličnosti. To znači, promatramo cijeli život osobe, želimo o njoj što više doznati. Moramo saznati je li ta osoba razmislila o sebi, pa postavljamo pitanja tipa: Što za vas znači “biti ovisan”?”

Zahtjev za eutanaziju valjan je samo uz posebno ovjerenu punomoć o skrbništvu. Birgit Ihlau komentira “Veoma sam iznenađena činjenicom da moj muž bez mene ne može donositi odluke. Zato mu je potrebna punomoć o skrbništvu, koja mora biti u ove svrhe posebno ispunjena. Mislila sam da on jednostavno u svako doba može raspolagati s mojim potrebama.”

Eutanazija – “ubojstvo modernog doba”?

Pisani zahtjev za eutanaziju mora sadržavati i detaljne podatke o tome, u kojim situacijama i slučajevima može biti primijenjen. Zahtjev je samo onda od pomoći, kada je obitelji u odlučujućim situacijama poznato, gdje je dokument pohranjen, upozorava doktor Müller.

“Original zahtjeva klijenti najčešće odlažu kod kuće. Preporučujemo da se original kopira i podijeli. Jedan primjerak bi trebalo dobiti obiteljski liječnik, a drugi osoba koja je potpisala punomoć o skrbništvu. U ovom slučaju je važno da što više osoba zna gdje se nalazi original zahtjeva.”

Legaliziranju eutanazije još se uvijek protivi velik broj zemalja. Mnogi je nazivaju ubojstvom modernog doba. Nizozemska je prva europska zemlja koja je ozakonila primjenu eutanazije. Proces njezine dekriminalizacije formalno je počeo 1971. godine kada je jedna nizozemska doktorica injekcijom usmrtila svoju teško bolesnu majku. Eutanazija će od 1. rujna biti legalna i u Njemačkoj.
 
(preveo:nsp)

“Prvo ih razbolimo cijepljenjem, pa ih onda pobijemo”. Ovako nekako bi se mogao protumačiti predloženi zakon koji je na rubu izglasavanja od strane belgijskog parlamenta će omogućiti djeci da sama odlučuju žele li biti eutanazirana (“ubijena”) od strane medicinskog osoblja.

Trenutno, belgijski zakon ograničava eutanaziju za osobe starije od 18 godina, ali uz porast broja djece s autizmom zahvaljujući bio pesticidima, GMO i cjepivima, narodi sve više pokušavaju shvatiti što učiniti sa svom tom djecom koja su trajno oštećena od strane medicinske i biotehnološke industrije.

Odgovor je, naravno, jednostavan – ubiti ih. Dakle, ubiti djecu prema sadašnjem zakonu i ne biti optužen za ubojstvo je nemoguće. No, ovaj predloženi novi zakon će omogućiti liječnicima da prihvate odluku djece bilo koje dobi (tako čak i od pet godina starosti) koja će moći sama dati “suglasnost” da ih se eutanazira bez pristanka roditelja.

Nije iznenađenje, zakon se uvodi od strane socijalističke partije Belgije, jer socijalisti imaju tendenciju da mrze čovječanstvo bez obzira na zemlju u kojoj žive. Novi zakon predlaže “Zakon će se proširiti i na maloljetnike, ako su sposobni razlučivati ili su pogođeni neizlječivom bolesti ili patnjama koje ne možemo ublažiti “, prenosi AFP.

Ta priča se prenosi u izvješće, “Socijalistički senator Philippe Mahoux, koji je pomogao u nacrtu predložene izmjene zakona, kazao je da postoje slučajevi adolescenata koji ‘imaju sposobnost da odlučuju’ o svojoj budućnosti.”

Jer, naravno, djeca od šest godina starosti nisu dovoljno stara da voze auto ili kupe pivo, ali oni sigurno mogu dati pristanak da budu ubijeni od strane države … pogotovo ako su već na teret troškova zdravstvene zaštite.

Kako zagovornici ovog zakona tvrde, da ovaj zakon “označava prekretnicu u pristupu pravima mladih ljudi, od kojih bi neki mogli odabrati umrijeti, ako zakon prođe, čak i dok se još uvijek zakonski zabranjuje vožnja automobila, ženidba, glasovanje ili alkohol dok ne navršite 18.”, izvještava IBtimes.com

Alzheimerovi bolesnici će se također suočiti sa eutanazijom na temelju predloženog zakona

Ali čekajte, ima još! Nisu samo djeca koja će biti eutanazirana pod ovim novim zakonom, također se to odnosi i na Alzheimerove bolesnike.

“Parlamentarci će također razmotriti proširivanje zakona za “ubojstvo iz milosti” za osobe koje pate od Alzheimerove bolesti”, rekao je socijalistički senator.

Eutanazija je naravno najpraktičniji način za bilo koju vladu da se riješi ljudi za koje se ne želi brinuti. Umjesto da poučavaju javnost kako bi se spriječila i suzbila Alzheimerove bolesti, vlada jednostavno pušta novi zakon kojim će ih ubiti nazivajući ga “suosjećajni lijek.”

Doba masovnih ubojstva od strane vlasti je pred nama. Neće proći dugo vremena prije nego što su ti zakoni prošire na druge zemlje, a mogao bi se zakon proširiti i na ljude sa “psihičkih problemima” ili čak i rakom. Iako u teoriji, ideja o eutanaziji može imati zasluge u ograničenom značenju, istina je da vlada sada skače na brzinu da bi eutanaziji pružili pravni pokušaj i opravdanje za masovna ubojstva djece i staraca koje oni više ne žele podržati s troškovi zdravstvene zaštite.

Spasi vladu od bankrota! Eutanaziraj svoju baku! (…uz to i malo autističnog Ivicu, također …) (ironija)

Vlade su nakon svega, politički Strojevi smrti i Razaranja, što objašnjava zašto su svi ratovi u 20. stoljeću započeli od strane vlade, a ne naroda. Rat je samo još jedan način da se ostvari masovno ubijanje, u  kojem dementni ljudi na vrhu svake vlade istinski uživaju.

I nema ništa više ukusnije za te moćne nakaze da ubijaju malu djecu. Možete odvesti petogodišnjaka u liječničku ordinaciju i upumpati u njegovu venu smrtonosnu kemikaliju, i to nazvati “usmrćivanje iz milosti”, no to je gotovo erotski osjećaj elitističkim nakazama gladne moći i kontrole.

Govorimo ovdje o ubojstvu djece pod okriljem države. Nema ništa pristojno o tome. Također se možete kladiti da će topostati novi način za vladu da se riješi autistične djece, a zatim tvrditi da stopa autizma “ide prema dolje”, jer ga neće više mnoga djeca imati. (Da, nakon što će svi bili eutanazirani.)

Vlade, će pribjeći masovnom ubojstvu djece čak da bi zaštitili proizvođačime cjepiva. A što je proizvođačima cjepiva bitno osim ubijanja djece na monstruozan način? Zato industrija voli provoditi opasne testove i  eksperimente sa cjepivima na maloj djeci. Nema ništa bolje i zahvalnije za proizvođače tih cjepiva koji bi htjeli da se dijete sa visokim IQ-om pretvori u slineći, vrišteći, zombificirani slučaj autizma u par sati nakon primitka injekcije cjepiva.

Tako nam Bog pomogao. Svi se mi masovno ubijamo od strane fašističke globalne države, a većina stanovništva je previše tupava i glupa da se shvati što se događa.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(naturalnews.com, youtube.com/uredio: nsp)