Zbogom euro! Nakon Brexita za Europsku uniju stiže novi šamar, ovaj put iz Praga i to neposredno nakon razočaravajućeg summita EU u Rimu

Dok su svi europski lideri i eurobirokrati iz Bruxellesa pratili kampanju i francuske izbore, strahujući od pobjede Marine Le Pen, koja je također pobornica izlaska iz eurozone, udarac je neočekivano došao iz Češke.

Narodna banka Češke je odlučila da nacionalnu valutu, krunu, odvoji od eura. Gotovo stalna referentna stopa od 27 čeških kruna za jedan euro, koja je bila na snazi tri godine, napuštena je.

Stručnjaci iz financijskog sektora i analitičari su uznemireni, jer to vide kao prvi korak male, ali visoko industrijalizirane Češke ka odustajanju od ranije deklariranog cilja i pridruživanju jedinstvenoj europskoj valuti.

Na primjer, Slovačka, koja je zajedno s Česima tvorila jedinstvenu državu i mirno se razišla s padom komunizma, dio je eurozone. Podsjetimo da je su kao Čehoslovačka ove dvije zemlje do nacističke invazije 1938. godine bile tehnološki među najnaprednijim i jedno od glavnih svjetskih gospodarstava.

No, Prag je donio ovu odluku kako bi se spriječilo da doznake i ulaganja Čeha koji žive u inozemstvu postani preskupi i da se ne poveća stopa inflacije, koja trenutno iznosi 2,5% godišnje, koju treba sniziti ispod granice od 2%.

Sada je Narodna banka Češke izabrala manje zlo i potpuno se oslobodila bilo kakve reference na euro.

Odluka ima dvojnu pozadinu. Prvo su predstojeći izbori iduće jeseni, čiji ishod je neizvjestan i premijer Bohuslav Sobotka, koji je najavio ostavku, želi popraviti rejting, a drugi razlog je što je u posljednjih nekoliko godina češka kruna bila na meti međunarodnih špekulanata.

Uglavnom špekulativni hedge fondovi su uložili 65 milijardi dolara na revalorizaciju češke valute, prisiljavajući Narodnu banku u Pragu na intervencije na tržištu. Te su aktivnosti dovele do potresa u tekućem proračunu i zbog udara na češke rezerve se Narodna banka zemlje odlučila na ekstremne mjere.

Odluka Praga podsjeća financijska tržišta na izbor Švicarske, koja čak nije ni članica EU, a koja je u siječnju 2015. godine švicarski franak oslobodila od veza s eurom. Izbor Švicarske je doveo do međunarodnog financijskog potresa i uzrokovao najveću deprecijaciju eura u povijesti.

“Czexit“, ili odvajanje krune od eura, imat će ograničene posljedice. U trenutku odluke je u odnosu na češku valutu euro oslabio, ali je u odnosu na dolar ostao stabilan.

No, stručnjaci su podijeljeni oko velikog pitanja. Može li odluka male i industrijalizirane zemlje u srednjoročnom razdoblju imati političke posljedice na cijelu središnju Europu?

Obzirom da se do nedavno vrijednost krune isključivo vezala za euro, Češka je pretrpjela gubitak rezervi, Prag nije vidio drugog izbora i jedina alternativa je bila masovna prodaja rezervi ili ubrzani ulazak u eurozonu, što je scenarij kojeg u Češkoj očito žele izbjeći.

Osim toga, jedinstvena europska valuta, posebno u Višegradskoj skupini koju čine Češka, Poljska, Slovačka i Mađarska, izgleda sve manje atraktivna.

U Pragu i drugdje na istoku Europe čak i sama EU u očima mnogih političara i birača izgleda kao daleki i neučinkoviti birokratski entitet, koji predstavlja potencijalnu opasnost po nacionalni suverenitet, a Češka se nakon pola stoljeća dominacije Sovjetskog Saveza njega ne želi odreći.

Češka se pokazala kao primjer da najviša financijska institucija zemlje ima autonomiju i može naći najbolji model za očuvanje suvereniteta, a njega nema bez monetarnog, te da baš i nije nužno bezglavo žuriti u eurozonu.
 
(logicno.com)

Francuski predsjednički kandidat Marine Le Pen je obećala vratiti nacionalni suverenitet povlačenjem Francuske iz eurozone, vraćaju francuski franak, i isključujući Rothschildov bankarski kartel iz kontrole središnje francuske banke

„Moramo kontrolirati valutu, te ju moramo također prilagoditi jer je danas jedinstvena valuta teret”, rekla je Le Pen za novine Le Parisien. „Mi ćemo imati nacionalnu valutu kao i sve druge zemlje, i mi ćemo imati zajedničku valutu također.”

Le Pen, koja je u kampanji poništavanja desetljeća globalističke politike drži da će pobijediti u skorom francuskom referendumu u stilu Brexita, rekla je da bi šesto najveće svjetsko gospodarstvo trebalo napustiti „Rothschildov kontrolirani” euro u korist nacionalne valute koja treba biti kontrolirana od strane interesa Francuskih građana, piše YNW.

„Moramo kontrolirati valutu i prilagoditi ju za gospodarstvo jer je danas jedinstvena valuta [euro], kugla na lancu.”

Razlike između kandidata koje Francuzi moraju izabrati ne mogu biti bolje pojašnjene – od bivšeg Rosthchildovog bankara koji je bio namamljen u svijet elitnih pedofila kao tinejdžer, ili žena koja je obećala protjerivanje Rothschildove banke iz Francuske, i koja je obećala ponovo vraćanje nacionalnog suvereniteta i uništavanje pedofilskih prstena koji postoji iza europske političke scene.

Pozivajući se na Emmanuel Macrona, bivšeg Rothschildovog bankara koji je u braku sa ženom koja mu je bila učiteljica dramske kulture i koja ga je zavela dok je bio maloljetan, Le Pen je rekla:

„Nije slučajnost da elita gura mojeg protukandidata da postane predsjednik, svim raspoloživim sredstvima. Oni trebaju jednog od svojih na vlasti kako bi mogli provesti svoj plan.”

Macron je bivši član Socijalističke stranke, i evangelizator za daljnju globalizaciju francuskog gospodarstva.

On zagovara otvorene granice, useljavanje u Europsku uniju s obje ruke, te je kritizirao Brexit i Donald Trumpa – čak toliko daleko da je ponudio „sigurno utočište” Amerikanima koji se nalaze u sukobu sa trenutnom američkom upravom.

Ako Macron ne pobijedi 7. svibnja, nije sigurno koliko će učinkovit biti kao predsjednik iako njegova stranka, “En Marche”, nema niti jedno mjesto u francuskom parlamentu.

Činjenica da je vođa totalno nepopularne stranke stigao u drugi krug izbora za predsjednika s Le Pen je zapanjujuća sama po sebi, i dokazuje koliki je utjecaj elite na francusku nacionalnu politiku.

Elite koriste sva sredstva za dobivanje onoga što žele u Francuskoj, ali nadamo se ne zadugo.

Le Pen, koja je skočila u najnovijim anketama protiv kandidata establišmenta – Macrona, je zacrtala planove za „uništenjem Novog svjetskog poretka” kada bude izabrana za predsjednika, šaljući poruke europskim elitama da će „rastaviti njihove korumpirane, sebične i samodostatne institucije sa svoje vlastite dvije ruke, ako moram.”

„Ljudi su progovorili i njihova poruka je jasna: Novi svjetski poredak je završen”, rekla je Marine Le Pen na turneji svoje političke skupine u sjedištu stranke Nacionalnog Front zapadno od Pariza.

„Elite koje se kriju iza svoje propagande potaknute medijskim institucijama, donose neodgovorne odluke u Bruxellesu, ušutkavajući građane koji govore protiv ovog ludila. Ako ja postanem predsjednica plimni val nezadovoljstva građana će krenuti prema njima, kakvog nikada nisu prije vidjeli.”
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Vođe grupe G7 ignoriraju njegova upozorenja i umanjuju dokaze koji su objelodanjeni da bi se nova velika globalna ekonomska kriza mogla uskoro dogoditi

Japanski premijer Shinzo Abe upozorio je svjetske čelnike na ovogodišnjem summitu G7 da je svijet na rubu ogromne globalne financijske krize, kakvu do sada nikada nismo vidjeli.

Abe je upozorio da bi kriza koja dolazi mogla konkurirati katastrofalnoj krizi iz 2008., a iznio je i podatke koji dokazuju da su cijene roba pala za više od 55 posto od 2014. godine – isti iznos za je pao u krizi 2008. godine.

Ostale G7 vođe ignoriraju njegova upozorenja, kao i priopćenje objavljeno krajem ovog summita koje umanjuje svaku naznaku da bi se nova globalna ekonomska kriza uskoro mogla dogoditi.

Završni izvještaj nije uspio upozoriti na razmjere financijske krize okrenute prema suvremenom svijetu danas i umjesto toga je dao dojam da je najgore prošlo zajedno sa malo Orvelijanskog retorike koja je izjavila da su G7 zemlje “ojačale otpornost svojih gospodarstava, kako bi se izbjegao put u drugu krizu.”

U saopćenju se daje dojam da postoji mali rizik od krize kada je istina da postoje značajni rizici s kojima se suočavaju globalni financijski sustav i svjetsko gospodarstvo.

Od kojih su:

• Globalno gospodarstvo je i dalje osjetljive na recesiju i novu dužničku krizu. Postoji vrlo krhak oporavak Eurozoni, Velikoj Britaniji i SAD-u, dok Japan ostaje u recesiji

• Financijski i bankarski sustavi ostaju ranjivi kao što se vidi u vrlo oštrim padovima dionica banaka u posljednjih nekoliko tjedana. Španjolske, talijanske, grčke i njemačke banke su doživjele ogromnu prodaju

• geopolitički rizik na Bliskom Istoku (Sirija, Saudijska, Iranu itd), povećanje napetosti među Rusije, Kine i zapadnih sila i sve veći spektar terorizma i rata

• kriza u Eurozoni je daleko od riješene i postoji opasnost od dužničke krize u Kini, SAD-u, Eurozoni i zasigurno u UK

• BREXIT bi izazivao kratkoročni rizik, ali stvaran rizik je loša financijska osnova britanske ekonomije – ukupan dug u odnosu na BDP (javni i privatni) je preko 450% i potpuno je neodrživ.

Međutim, čelnici opet nisu poduzeli ništa i odlučili su se za spin i prijevaru njihovih birača u lažnom osjećaju sigurnosti o financijskoj i ekonomskoj budućnosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Najgore tek dolazi, čekaju nas kolaps mirovinskog sustava i ulični nemiri

Zagrebačko kino bilo je jedno od 17 europskih kina u kojima je nedavno održana istovremena projekcija dokumentarnog filma “Prognostičar” o kontroverznom ekonomskom analitičaru Martin A. Armstrongu koji je do zapanjujućih detalja predvidio sve globalne financijske krize od 1987. godine naovamo, a koji tvrdi da upravo danas počinje nova velika kriza, koja će se odraziti na vrijednost američkog dolara, ali i na čitavu ekonomiju SAD-a i njen utjecaj u svijetu.

Nakon projekcije publika u svih 17 kina iz osam europskih zemalja u izravnom je prijenosu gledala gostovanje Martina A. Armstronga u Ateni, odakle je odgovarao na pitanja koja mu je publika slala putem Facebooka. Mnoge, pogotovo Grke, zanimalo je što će se dogoditi s Eurozonom.

Bježite odande. Što prije izađete, prije ćete se oporaviti – rezolutno je odgovorio Armstrong, koji je bio jedan od stručnjaka s kojima su se idejni tvorci eura konzultirali u trenucima stvaranja nove valute. Armstrong tvrdi da ih je tada neuspješno odgovarao od načina na koji su krenuli u stvaranje europske ekonomske unije.

Već je tada bilo jasno da će se državni dugovi sručiti na glavu zemljama poput Grčke, koji su ih morali konvertirati u eure, prilagođavati tečajeve… Upozoravao sam da se prvo moraju urediti državni dugovi, a onda ići u stvaranje nove valute, no u Bruxellesu su mi rekli da narod nikad ne bi glasao za takve mjere, dok uvođenje zajedničke valute implicira određeni optimizam kojem će se ljudi prikloniti – prisjetio se Armstrong, koji je svojedobno bio jedan od najutjecajnijih konzultanata na svijetu, no zamjerio se financijskom establišmentu nakon što je počeo javno prokazivati zakulisne igre poput one u kojoj je, kako tvrdi, klan američkih bankara nakon propalog financijskog pogodovanja na ruskom tržištu ucjenjivao ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i posredno doveo Putina na vlast.

Kad je Reaganova administracija kroz grupu G5 1985. godine pripremala intervenciju u globalno tržište valuta, bio sam jedan od 35 stručnjaka koje su teatralno pozvali na konzultacije o tome kako “spasiti svijet”.

Došao sam s nekim konkretnim prijedlozima, oni su to poslušali, rekli da je mojih 15 minuta isteklo i na koncu u povijesnom dokumentu potpisanom u hotelu Plaza objavili vlastite, unaprijed donesene zaključke. Na sličan sam način 2012. godine upozoravao na katastrofu sa švicarskim frankom, ali njihovi političari su se sa mnom također samo formalno konzultirali. Morate razumjeti da vlade u sprezi s krupnim kapitalom ne rade ništa protiv vlastitog interesa.

Na papiru stoji da su se konzultirali sa stručnjacima, no ekonomske analize koje naručuju i obilno plaćaju unaprijed su namještene. To su pravila po kojima igraš ili ispadaš iz igre – tvrdi Armstrong, koji je proveo 11 godina u američkom zatvoru, u slučaju koji mnogi danas smatraju namještenim, a u kojem je bio optužen za financijske malverzacije po tzv. Ponzijevoj shemi.

Radi se o zabranjenom modelu poslovanja u koji je potrebno stalno dovoditi nove investitore, u protivnom se sistem raspada.

Tražili tajnu formulu

Armstrong je 1999. godine optužen da je u suradnji s Republic New York Bank na taj način s američkim investitorima poslovao u Japanu, što je izazvalo velik skandal u financijskim krugovima. Određene sumnje u istinitost optužbi počele su se javljati kad je novinarima bilo apsolutno zabranjeno praćenje bilo kojeg dijela sudskog procesa, a jedino na čemu je sudac uporno inzistirao bilo je da Armstrong preda prastari laptop na kojem se nalazio softver koji mu je omogućio predviđanje budućih financijskih kriza.

Armstrong je odbijao predati matematičku formulu koju je stvorio, koja bi u krivim rukama mogla biti zloupotrijebljena, zbog čega su mu rekordnih sedam godina produljivali zatvorsku kaznu na račun “nepoštovanja suda”. Na koncu je priznao krivnju i odslužio još pet godina zatvora za financijsku prijevaru, no laptop s “magičnom formulom” nikad nije predao vlastima.

Čitavo to vrijeme na njegovu hard disku netaknute su stajale prognoze koje su se, dok je Armstrong robijao, jedna po jedna počele obistinjavati: pad vrijednosti američkih dionica, financijska kriza i dokapitaliziranje propalih banaka, kriza eurozone koja se najsnažnije osjetila u Grčkoj…

Gledajući film “Prognostičar” i slušajući Armstrongovo predavanje, sve djeluje kao jedna velika teorija zavjere, gledatelj sumnja, pita se je li moguće da jedan čovjek ima toliki uvid u kretanja globalne ekonomije, no brojni moćnici koji su se oko Armstronga okupljali, od Margaret Thatcher do najvećih brokera s Wall Streeta, govori da se radi o čovjeku s barem određenom dozom ozbiljnog kredibiliteta.

Armstrong redovito na svojim web-stranicama objavljuje analize i nove ekonomske procjene, uključujući zloguko proročanstvo da će se upravo danas, 1. listopada, pokrenuti nova velika financijska kriza koja bi ovaj put trebala zahvatiti Sjedinjene Američke Države, poljuljati vrijednost dolara te smanjiti utjecaj američke vanjske politike.

Gledajući njegove dugoročne prognoze, globalna dominacija SAD-a u idućih bi 70 godina trebala potpuno nestati, dok se kao novi igrači, iako i sami s velikim problemima koji ih čekaju, javljaju azijske zemlje.

Europu, tvrdi Armstrong, u skoroj budućnosti očekuju veliki klasni nemiri koji bi mogli redefinirati društvena uređenja zemalja Starog kontinenta.

Govoriti babilonski

Dok ekonomija cvate, nitko se ne buni. Uništi ekonomiju i dolaze nemiri, ratovi… Europska politika štednje usmjerena je protiv naroda i prijeti novom radikalizacijom. Situacija me na trenutke podsjeća na onu u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, a ne zaboravite da je ona proizvela Hitlera – kaže Armstrong upozoravajući da se Europljani, za razliku od Amerikanaca u doba Velike depresije, snažno oslanja na ideju da će se država brinuti za njih u trenucima nemoći pa predviđa da će slom mirovinskog sustava biti jedan od okidača društvenih previranja.

Snažnije nego ikad prije nameće se koncept nacionalnog duga koji je čisto pogodovanje bankarima i prisiljavanje novih generacija na otplaćivanje zajmova na koje nisu pristali. A sama država ponaša se po Ponzijevoj shemi, oporezujući mlade kako bi financirala starije i zapravo nikada ne vraćajući vlastite dugove. No sada kada nacije stare više nema dovoljno novih “investitora” koji bi isplaćivali starije generacije “ulagača” u sustav. Kad ljudi u 65. godini života shvate da njihovih mirovina nema, nastat će kaos. U Europi očekujem da će se to dogoditi 2017. godine. Kad Europljani shvate da su opljačkani, porast će broj samoubojstava, ljudi će izaći na ulice, vlade će padati. Sve vlasti u povijesti tako su propale. Da nisu, danas bismo svi govorili babilonski – poantira Armstrong.

Europska unija propada identično kao stara Grčka

Model ekonomske pouzdanosti koji je Armstrong godinama razvijao i prema kojem se ravna predviđajući buduće oscilacije globalne ekonomije temeljen je na ciklusima krize i blagostanja koji se ponavljaju već tisućama godina, od kad je traga prvog kovanog novca.

Zanimljivo je da večeras sjedimo u Ateni, simbolu kolapsa eurozone, jer na identičan je način tekla krivulja rasta moći i velikog sloma stare Grčke u periodu od 455. do 404. godine prije Krista. Ja nisam mag ni prorok, samo sam pedantno u računalo unio sve što sam naučio o tokovima novca i robnih dobara. Svoj model prvo sam testirao na prošlim događajima, a potom za predviđanje budućih, u čemu sam uspio – tvrdi Martin A. Armstrong, na čije se nove prognoze oslanjaju brojni investitori.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vecernji.hr,youtube/uredio:nsp)

Prijedlog o održavanju referenduma o izlasku Finske iz eurozone za samo nekoliko dana podržalo oko 26 tisuća građana te zemlje

Autor ove inicijative je poslanik utjecajne stranke “Finski centar”, Paavo Väyrynen, koji je i bivši šef finske diplomacije. Njegov prijedlog i anketa nalaze se na sajtu Građanska inicijativa, koji je otvoren uz podršku finskog ministarstva pravde.

Paavo Väyrynen smatra da je članstvo u eurozoni oštetilo Finsku više nego većinu država Europske unije, pogotovo kada je riječ o nezaposlenosti i javnom sektoru ekonomije.

Bivši ministar vanjskih poslova poručuje da bi se Finska mogla ugledati na sjevernoeuropske države koje nisu odustale od nacionalne valute, ali su i dalje uspješno integrirane u EU.

“Finski narod bi trebalo odlučiti hoćemo li ostati u eurozoni ili da se pridružimo ostalim sjevernoeuropske državama, da pored eura koristiti i nacionalnu valutu”, kaže Paavo Väyrynen.

Za razmatranje prijedloga u parlamentu potrebno je prikupiti najmanje 50 tisuća potpisa za pola godine. Ranije je na sličan način usvojena samo jedna inicijativa – za istospolne brakove.

Međutim, zanimljivo je da je prošlog vikenda prijedlog za napuštanje eurozone “prestigla” inicijativa za ukidanje zakona o istospolnim brakovima, koji je usvojen 2014. godine. Ova anketa trenutno ima 50 tisuća potpisa.
 
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Grčki građani su nedavno na izborima odlučili o svojoj sudbini. Ukratko, oni će ili prihvatiti ili odbaciti uvjete vjerovnika. Ali o čemu se tu doista radi?

Možda nije sve onako kako izgleda. Pratio sam ovaj proces iz SAD i iz Atene, jer već četiri godine surađujem s ministrom financija Yanis Varufakisem. Vidio sam stvaranje raznih mitova o grčkoj krizi. Evo prvih devet:

1. Na referendumu se glasa o euru. Čim je premijer Alexis Tsipras najavio referendum, Francois Hollande, David Cameron, Mateo Renci i njemački vicekancelar Sigmar Gabriel su poručili grčkim građanima da reći “Ne” će dovesti do izlaska njihove zemlje iz eurozone.

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je otišao korak dalje rekavši da “Ne” znači izlazak iz Europske unije. Međutim, grčka vlada je više puta naglasila da bez obzira na ishod referenduma, Grčka ostaje u eurozoni iu EU. A i prema samim ugovorima o Europskoj uniji i eurozoni, ona ne može biti izbačena iz njih.

2. MMF je fleksibilan. Direktorica MMF-a Christine Lagarde tvrdi da je njena institucija pokazala “fleksibilnost” u pregovorima s Grčkom. Međutim, MMF nije učinio niti jedan ustupak tijekom posljednja četiri mjeseca, naročito kada je riječ o porezima, mirovinama, plaćama, kolektivnim ugovorima i razini grčkog duga.

Glavni grčki pregovarač Euklid Cakalatos nam u svojim bilješkama otkriva detalje pregovora i zaključuje: “Što grčka vlada misli o predloženoj fleksibilnosti Institucija? To je odlična ideja. “

3. Vjerovnici su velikodušni. Angela Merkel je uvjete koje su ponudili vjerovnici nazvala “velikodušnima”. U stvari, vjerovnici su nastavili inzistirati na strogim mjerama štednje zasnovanim na neostvarivom proračunskom suficitu i na nastavku drakonske politike koja je Grčku gurnula u depresiju. Restrukturiranje duga, očito neophodno, također je odbijeno.

4. ECB štiti financijsku stabilnost Grčke. Centralna banka bi trebao štititi financijsku stabilnost solventnih banaka. Ali od početka veljače ECB je zaustavila izravno financiranje grčkih banaka i nastavila ih hraniti na slamku skupim novcem pod posebnim “hitnim” uvjetima.

To je dovelo do prvog tihog “juriša na banke”, koji je paralizirao ekonomsku aktivnost. Kada su pregovori prekinuti, ECB je zaustavila i ovu pomoć, što je dovelo do drugog, pravog “juriša na banke”. Grčke banke su onda nametnule kontrolu kretanja kapitala, što je za posljedicu imalo njihovo faktičko zatvaranje.

5. Grčka vlada ugrožava savez sa SAD. Ovu brigu izražavaju neki američki konzervativci, koji smatraju da je grčka ljevičarska vlada proruska i protiv NATO-a. Točno je da grčka ljevica tradicionalno ima nesuglasice sa SAD, osobito s CIA i njenom podrškom grčkoj vojnoj hunti koja je vladala ovom zemljom u razdoblju 1967-1974. Međutim, stavovi grčke ljevice su se promijenili, zahvaljujući djelomično i iskustvu s Njemačkom. Ova vlada je proamerička, i odana članica NATO saveza.

6. Alexis Tsipras misli da je MMF “mafijaška” organizacija. Ovo je bio prenapuhani naslov Bloomberga iznad analize jednog umjerenog Ciprasovog govora u parlamentu, u kojem je ukazao da su prognoze MMF-a bile pogubno optimistične. U stvari, sva Tsipras pisma vjerovnicima pisana su formalnim i pristojnim jezikom.

7. Grčka vlada igra igre. Ministar financija Varufakis je teoretičar igara, pa su lijeni novinari mjesecima njegove postupke poredili s igrom pokera. Varufakis je prije dva tjedna u Heraklionu ponovo opovrgao ove tvrdnje: “Mi ne blefiramo. Mi se čak ni ne pravimo da blefiramo “.

Oni zaista nemaju asa u rukavu. Grčke crvene linije, principi od kojih ova vlada neće odstupiti, kao što su zajamčena radna prava, razina najnižih mirovina ili otpor bagatelnim privatizacijama, jasni su od prvog dana pregovora.

8. “Da” je spas Europe. “Da” bi značilo još više štednje i socijalnu propast, a vlada koja bi to primjenjivala bi kratko trajala. Vladu Tsiprasa i Varufakisa – posljednjih lidera autentične proeuropske ljevice u čitavoj Europi, zamijenili bi antievropljani, a sa njima i nacistička partija Zlatna zora. Antievropski požar bi se zatim proširio na Francusku, Britaniju i Španjolsku.

9. “Ne” je kraj Europe. U stvari, samo “Ne” može spasiti Grčku, a time ujedno i Europu. “Ne” znači da građani Grčke neće pokleknuti, da njihova vlada neće pasti, a da će vjerovnici konačno morati suočiti s neuspjehom dosadašnje europske politike.

Pregovori mogu nastaviti, ili da budemo precizniji, pravi pregovori mogu početi. To je ključno ako želimo spasiti Europu. Ako je ikada bio idealan trenutak da Amerika progovori i podrži demokratske vrijednosti i naše nacionalne interese – to je sada.

James K. Galbraith vodi katedru za odnose uprave i biznisa na fakultetu političkih znanosti Lyndon B. Johnson, na sveučilištu Texasa u Austinu. Zadnja knjiga: “The end of normal: The great crisis and the future of growth” / “Kraj normalnosti: velika kriza i budućnost rasta”.
 
 
(pescanik.net/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=22129"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Europski konzervativci, osobito u Njemačkoj, uništit Europu i europsku ideju zbog inzistiranja na tome da Grčka otplati dug, ocjenjuje istaknuti francuski ekonomist i profesor na Pariškoj školi ekonomije, Thomas Piketty

Njemačka je najbolji primjer države koja kroz povijest nikada nije platila vanjski dug. Ona nema pravo držati lekcije drugim državama – rekao je Piketty za njemački list “Die Zeit”.

Ni poslije Prvog ni poslije Drugog svjetskog rata, Njemačka nije vratila dugove. Ipak, često je tjerala druge da plate dugove, pa je tako zahtijevala ogromne reparacije od Francuske nakon Francusko-pruskog rata iz 1870. godine, koje je i dobila – navodi francuski ekonomist, a prenosi londonski portal “City AM”

Piketty tvrdi da Njemačka profitira od situacije u Grčkoj, jer toj zemlji produljuje otplatu zajmova po komparativno visokim kamatnim stopama, a također je govorio i o Velikoj Britaniji, koja je, kako je rekao, veći dio svog proračuna potrošila na otplatu dugova nagomilanih za vrijeme Napolenovih ratova nego što je potrošila na obrazovanje.

To se nije smjelo dogoditi, i ne smije se događati danas – ističe on, uz tvrdnju da je potpuno smiješna opcija koja se trenutno preporučuje Grčkoj.

Umjesto toga, Piketty je zatražio mogućnost restrukturiranja dugova diljem Europe, kao i veću fleksibilnost među članicama Europske unije.

Europa je osnovana na temelju oprosta dugova i investicija u budućnost, a ne na ideji beskrajnog kažnjavanja.

Moramo zapamtiti ovo. Oni koji danas žele najuriti Grčku iz eurozone će završiti na smetlištu povijesti.

Ako njemačka kancelarka Angela Merkel želi osigurati svoje mjesto u povijesnim knjigama, onda mora stvoriti rješenje za grčko pitanje, uključujući konferenciju o dugu na kojoj možemo početi od nule. Ali s obnovljenom, daleko jačom fiskalnom disciplinom – zaključio je Piketty.

Kako je Njemačka otplatila dug?

Ekonomist dodaje kako su se kroz povijest iskristalizirala dva načina otplate dugova. Onaj koji se sada nameće Grčkoj, i drugi, puno lakši, koji je koristila i Njemačka.

Jedan način vraćanja duga demonstriralo je Britansko carstvo u 19. stoljeću, nakon vrlo skupih ratova s ​​Napoleonom. To je spora metoda koju sada preporučuju Grčkoj. Carstvo je vratilo dugove kroz strogu proračunsku disciplinu. To je uspjelo, ali trajalo je jako dugo.

Druga metoda je mnogo brža i to je Njemačka dokazala u 20. stoljeću, a sastoji se od tri komponente: inflacije, posebnog poreza na privatno bogatstvo i djelomičnog oprosta dugova – objašnjava Piketty.

Nakon što je završio rat 1945. godine, dug Njemačke iznosio je više od 200 posto BDP-a. Deset godina kasnije, ostao je vrlo mali dio: javni dug bio je manji od 20 posto BDP-a.

U isto vrijeme i Francuska je izvela sličnu stvar. Nikad to ne bismo uspjeli postići tako brzo kroz fiskalnu disciplinu koju danas preporučamo Grčkoj.

Umjesto toga obje države koristile su drugu metodu koju sam spomenuo, a u kojoj je jedna od tri komponente i oprost dugova. Sjetite se samo Londonskog sporazuma iz 1953. kada je 60 posto njemačkog duga otpisano, a unutarnji dugovi su restrukturirani – zaključuje Piketty.
 
 
(agencije,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21985"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Prebrojeni su glasovi referenduma u Grčkoj i Grci su rekli “ne kreditorima”!

61 posto Grka zaokružilo je “NE” na referendumu, dok je 39 posto birača glasovalo “DA”.

U Grčkoj su u 19 sati zatvorena birališta i prvi rezultati referenduma pokazuju da je većina Grka zaokružila “ne”. Prva procjena telefonskih anketa ukazivala je da je opcija “oxi” u prednosti.

Odaziv, kako je priopćeno je iznosio 53,8 posto, a za valjanost referenduma potrebno je, prema zakonu više od 40 posto.

Opcija “ne” koja je trenutno u prednosti je “ne kreditorima”, ali ne i izlasku Grčke iz eurozone, poručila je tsiprasova Vlada.

Kako su priopćili tu opciju ne treba shvatiti kao kao namjeru vlade da napusti euro. Ukoliko prevlada “ne” to će, kako kažu iz tamošnje Vlade, pomoći Grčkoj postići bolji dogovor ali nikako neće značiti kraj pregovora s kreditorima.

Premijer Alexis Tsipras pozvao je građane da zaokruže “ne” u cilju postizanja boljeg sporazuma ističući da su kreditori dali “bolje ponude” onda kada je priopćeno da će biti održan referendum.

“Ne slušajte one koji kažu da je ponuda sklonjena sa stola – naravno da je ona i dalje tamo, jer to je ono što oni žele”, kazao je Varufakis

Slijedi li otpis duga? Pogledajte tko su najveći vjerovnici Grčke

JAVNI dug Grčke trenutno iznosi 323 milijarde eura, a po svemu sudeći, vjerovnici će se morati odreći većeg dijela tog iznosa.

Najveći udio u europskom dugu imaju zemlje članice eurozone na koje otpada ukupno 60 posto duga. Eurozona je kroz Europski fond za financijsku stabilnost Grčkoj posudila 141,8 milijardi eura, te još dodatnih 52,9 milijardi, kroz poseban zajam za Grčku.

Najveći vjerovnik je Njemačka, koja je preko europskog programa pomoći i banaka Grčkoj plasirala ukupno 68,2 milijarde eura.

Na drugom mjestu Francuska

Slijedi Francuska s ukupnim iznosom zajmova od 43,3 milijarde eura. Iako će vjerojatno dobar dio tog duga biti otpisan, za snažno Njemačko gospodarstvo to ne bi trebao biti problem te se ne očekuju dugoročne negativne posljedice.

Otpis duga mogao bi predstavljati problem za Španjolsku i Italiju. Talijanski porezni obveznici i banke plasirali su Grčkoj 38,4 milijarde eura. Kako i sami imaju problema s javnim dugom, a i gospodarstvo im se tek počelo oporavljati, nisu baš u situaciji da dijele novac drugim zemljama.

Španjolska, koja je uspješno provela reforme i ima snažan gospodarski rast u posljednje vrijeme, još uvijek ima visoku stopu nezaposlenosti posudila je Grčkoj 25 milijardi eura, te bi im otpis dijela duga svakako bio značajan teret.

Otpis duga na teret malih zemalja

Otpis duga bi predstavljao poseban problem za male zemlje, koje nemaju velike apsolutne iznose plasmana, ali im oni čine visoki udio u bruto društvenom proizvodu.

Slovenija se tako već “oprostila” od svojih 1,4 milijarde eura što im je 3,9 posto BDP-a, a u još težoj situaciji je Malta kojoj Grčka duguje 400 milijuna eura, što im je 5 posto BDP-a.

Daljnji tog pregovora o dugu Grčke vrlo je teško predvidjeti. Europska unija ostala je šokirana rezultatima referenduma na kojem su Grci odbacili zahtjeve vjerovnika, te je za utorak navečer sazvan sastanak eurozone na kojem će se raspravljati o rezultatima referenduma.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=20002"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Dramatični pad gospodarske aktivnosti, kolaps banaka, vrlo snažna deprecijacija nove drahme ili neke druge zamjenske valute, a što će za posljedicu imati izuzetni pad realne kupovne moći te životnog standarda Grka. Iz aktualnih posljedica grčke krize mogu se iščitati pozitivni poučci za Hrvatsku o rezultatima politike nečinjenja i jeftinih, populističkih rješenja

Teoretski da, ali praktično ne. Grčka ne može samostalno emitirati eure, a grčke banke ovisne su o injekcijama likvidnosti Europske središnje banke. Bez dogovora s eurozonom Grčka vrlo brzo mora tiskati zamjensku valutu, dok bi euro u tom slučaju postao strana valuta. Ako ne bude dogovora s eurozonom, nejasno je koliko će dugo ostati na snazi kapitalne kontrole tj. limiti za isplatu eura iz grčkih banaka.

Što će se zapravo dogoditi ako danas Grčka ne vrati MMF-u dospjeli dug od 1,54 milijardi eura?

Iako su se pojavila tumačenja da kašnjenje u plaćanju MMF-u ne bi tehnički značilo bankrot Grčke, može se reći da se radi o poprilično širokom tumačenju. Konkretno, moglo bi se reći da je Grčka u zoni “arrearsa” odnosno nemogućnosti plaćanja dovijeka, a da bi u pravom bankrotu bila tek kad ne bi platila obveze na vrijeme nekim od privatnih kreditora, ali su te teze daleko od realnosti. Svaka nemogućnost izvršavanja eksternih obveza zemlje u praksi se ne tolerira.

Što će biti s novcem europskih zemalja koje su ga posudile Grcima u slučaju grčkog bankrota?

Bit će to vrlo ozbiljni politički problem u svim zemljama koje su izdašno kreditirale Grke.

Angela Merkel imat će velikih problema jer su Nijemci Grke pomogli s oko 80 milijardi eura kredita, a, primjerice ništa manje burno neće biti niti u maloj Sloveniji koja je ukupno s jamstvima u Grčku poslala čak 1,7 milijardi eura. Isto vrijedi za niz drugih europskih zemalja.

Koji je najrealniji scenarij za Grčku?

Ako danas ne dođe do nekog preokreta, tj. ako Grčka nekim čudom plati svoj dug MMF-u, za Grčku će uslijediti pakleni tjedan sve do referenduma u nedjelju, kad se Grci izjašnjavaju o zahtjevima trojke.

Ako Grci odbiju zahtjeve trojke, kako preporučuje Tsipras, može se pretpostaviti dramatični pad gospodarske aktivnosti, kolaps banaka, vrlo snažna deprecijacija nove drahme ili neke druge zamjenske valute, a što će za posljedicu imati izuzetni pad realne kupovne moći te životnog standarda Grka.

Što ako na referendumu Grci podrže dogovor s trojkom, bez obzira na to što se premijer Tsipras zalaže za opozitno rješenje?

Teško je dati jasan odgovor. To bi bila dobra vijest jer bi do europskih institucija došao signal da grčki narod želi dogovor, ali je nejasno može li Tsiprasova Syriza biti nositelj takvog mandata s obzirom na dosadašnju politiku. Vrlo je vjerojatno da bi se morali organizirati prijevremeni izbori.

Kakve bi posljedice na EU i eurozonu mogao imati bankrot Grčke?

Može se pretpostaviti da će na prvu financijska tržišta reagirati burno, ali da će nakon toga ECB uspjeti iskontrolirati krizu u Grčkoj kao izolirani slučaj. Ipak, može se očekivati značajni rast spreadova tj. cijene zaduživanja zemalja sa sličnim fiskalnim i, šire, strukturnim problemima kao i Grčka. Trenutačno su ti spreadovi neobično blizu, na povijesno niskim granicama, te najbolje i najlošije zemlje imaju relativno malu razliku u cijeni zaduživanja. Uz to, zbog grčkog slučaja EU i eurozona morat će pokrenuti cijeli niz promjena kad su u pitanju temelji fiskalnog i monetarnog funkcioniranja unije. Primjerice, u sadašnjoj situaciji nejasno je kako će se institucionalno vidjeti slučaj bankrota jedne članice eurozone.

Kakve su posljedice mogućeg bankrota Grčke na Hrvatsku?

Osim lošeg utjecaja grčke krize na mogući rast cijene kapitala na međunarodnom tržištu, iz aktualnih posljedica grčke krize mogu se iščitati pozitivni poučci za Hrvatsku o rezultatima politike nečinjenja i jeftinih, populističkih rješenja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21835"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Steve Keen, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu Zapadni Sydney, ugledni je australski ekonomist, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu

Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja ekonomska znanost razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada bonaca u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe. Glavni uzrok kolapsa ekonomije su privatni, a ne javni dugovi, smatra Keen.

Privatni dug, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP u posljednjih četrdeset godina, u američkom slučaju privatni dug rasao je s oko 25 posto BDP pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP 2005.

Svijet je postao ovisan o dizanja kredita kao gorivo za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala – kaže Keen.

Ovaj ekonomist je još 2005. godine počeo držati seriju predavanja po uglednim sveučilištima sa tezom da je slom globalne ekonomije neminovan. Ipak, premda rado viđen gost i zanimljiv govornik, njegove riječi nisu dopirale do vlada. I tada, kao i danas, glavna briga vlada bio je javni, odnosno državni sud, a ne privatni dug kojeg Keen smatra ključnim.

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji, a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova.

Koji su glavni uzroci globalnog financijskog kolapsa?

Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP-a 2005. Svijet je postao ovisan o dizanju kredita kao gorivu za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala.

Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vegh utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih 150 godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5x puta. (Hrvatsku tek čeka ulazak u krizu?)

Amerika je doista ispunila te kriterije tijekom dvetisućitih godina, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD bila je predvidiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije – zaključuje Keen.

Kad je riječ o zemljama koje su najefikasnije isplivale iz krize Keen navodi Island.

Tamo su političari htjeli učiniti ono što su činili svi drugi, da spase banke, a ne dužnike, nametnu mjere štednje. Ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio ugovore s MMF i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove, podržavajući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare.

Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1.000 posto njihovog BDP – zaključuje profesor Keen.

Najgore se s krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove politike su izazvale drugu Veliku depresiju, smatra Keen.

Nepotrebna patnja Grka

“Najgore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika. Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije”, navodi Steve Keen.

Kako ste uspjeli predvidjeti veliku financijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?

U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma točno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze financijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u prosincu 2005.

Zašto mainstream ekonomija nije predvidjela ovu krizu?

Mainstream ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” – odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje vjerovnikovu, međutim uz mali ukupni učinak. To je točno za situacije kad jedna osoba posuđuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realiziran, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otpla­ćuje. Ignoriranjem ove bitne značajke kredita banaka, ignorirali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize.

Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje financijskog kolapsa i same financijske sfere?

Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tijekom šest desetljeća od 1945. do 2008.: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, te je ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vague utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta ili kada je omjer porastao za oko 20 posto – na primjer sa 135 posto do 155 posto tijekom pet ili manje godina. Amerika je uistinu ispunila te kriterije tijekom dvijetisućitih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidljiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije.

Što mislite o studentskim pokretima koji zahtijevaju izučavanje alternativnih ekonomskih znanosti umjesto neoklasične?

Mislim da su zahtjevi studentskih pokreta izvrsni. Alternativne poglede kako kapitalizam funkcionira treba izučavati sve dok ne evoluira pristojna paradigma. To bi moglo trajati desetljećima, a u međuvremenu neoklasična ekonomija nema pravo na monopol nastave na sveučilištima.

Što je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?

Moramo drastično smanjiti privatni dug: samo kad se vrati na razine koje smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada se sada, naravno, moramo nositi i s ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz središnju banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, oni koji imaju dug trebali bi ga, uz pomoć, otplatiti; i trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi financirale špekulacije, a ne investicije.

Što bi svijet, ili globalna zajednica, trebali naučiti iz ove krize?

Najvažnija je lekcija shvatiti kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega” te kako banke lako mogu stvoriti previše duga. Moramo prestati razmišljati o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac posuditi, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom – i razmišljati na način da je banka poput tvornice koja teži što više proizvoditi, i mora povremeno otpisati dug koji nikad ne bi trebao biti stvoren. Konačno, neekonomisti moraju naučiti da je konvencionalna ekonomska teorija vrlo loše model kapitalizma jer zanemaruje novac, dug i neravnotežu – a sve ove kategorije definiraju aspekte kapitalizma. Trebamo novu teoriju ekonomije koja uzima pojmove novca i duga vrlo ozbiljno, a vidi ekonomiju kao kompleks koji je daleko od ravnoteže sustava.

Koje su posljedice koje osobno smatrate najgorima? Kako će – i hoće li – promijeniti društva u kojima živimo?

Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode te u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika.

Je li kriza pokazala da postoji potreba za novom vrstom vodstva? Na koji način?

Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije. Naši politički sustavi su dizajnirani kad smo trebali “plemensko” vodstvo protiv drugog plemena. No, ovih dana najveće prijetnje našem opstanku dolaze iz složenosti prenapučenog svijeta u kojemu živimo i potrebne su nam odluke koje su suprotne od onoga što su plemenske vođe sklone učiniti. Na primjer, da bismo sada riješili ekonomsku krizu, moramo smanjiti privatni dug i mi imamo kapacitete da to učinimo. Javni dug je porastao jer je privatni dug prvo postao prevelik, a onda je prestao rasti – čime je uklonio izvor potražnje iz gospodarstva. Ali naši političari jednostavnog načina razmišljanja primjenjuju uvijek jednostavan lijek pokušaja izravnog smanjivanja javnog duga i time gospodarstvo pati. To je jedini rezultat. Povlačim analogiju između naših političara i onoga što oni rade s amaterskim vozačima automobila koji pokušavaju skrenuti desno na cesti i zbog toga voze automobil u krug. Njihov je refleks da i dalje drže volan udesno, ali zbog toga još više proklizavaju – jer zapravo trebaju okrenuti volan ulijevo kako bi se izravnali.

Možete li navesti nekoliko dobrih i loših primjera kako su različite vlade rješavale krizu?

Vjerojatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri htjeli su učiniti ono što su činili svi drugi – spašavati banke, a ne dužnike, nametati mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio potpisati ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare. U konačnici, Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 posto njihova BDP-a.

Najgore se sa krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove su politike izazvale drugu Veliku depresiju.

*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,jutarnji.hr,youtube.com/uredio:nsp)