Etiopija se ozbiljno primila posla. U samo jednom danu, pohvalio se njezin ministar inovacija i tehnologije Getahun Mekuria, a prenio britanski Guardian, zasadili su čak oko 350 milijuna sadnica stabala

I ta je brojka ambiciozna, no konačni je cilj još grandiozniji: ovog ljeta, u sklopu nacionalne inicijative “zeleno naslijeđe”, zasaditi čak četiri milijarde sadnica stabala, sve kako bi se suprotstavili posljedicama deforestacije i klimatskih promjena u svojoj sušama sklonoj državi.

Svakog građanina ohrabruju da ih zasadi najmanje 40, a s istim su ciljem, kako bi javni djelatnici mogli sudjelovati u akciji, privremeno pozatvarali i urede javnih službi.

“Drveće ne samo da pomaže pri ublažavanju klimatskih promjena, apsorbirajući ugljični dioksid iz zraka, nego je i jako korisno u borbi protiv nastanka pustinje i degradacije tla, pogotovo u sušnim zemljama.

Drveće pruža i hranu, sklonište, gorivo, krmu, lijekove, materijale i zaštitu zaliha vode”, izjavio je za Guardian dr. Dan Ridley-Ellis, šef Centra za znanost i tehnologiju šuma na Sveučilištu Edinburgh Napier.

No, znanstvenici već odavno naglašavaju koristi koju sadnja drveća ima u borbi protiv klimatskih promjena. Tvrde da je to i daleko najjeftiniji način za borbu protiv tog problema. Čak su izračunali koliko bi drveća trebalo još zasaditi da riješimo problem, odnosno učinimo ga manjim.

Računica

Prema njihovim procjenama, program sadnje na svjetskoj razini mogao bi odstraniti dvije trećine cjelokupne emisije štetnih plinova koja je posljedica ljudske aktivnosti. Prema njihovoj računici, drveće trenutno nije zasađeno na 1,7 milijardi hektara.

Na toj bi površini, koja je jednaka 11 posto ukupnog tla na Zemlji te površini koju zauzimaju Kina i SAD, moglo bi biti zasađeno 1200 milijardi sadnica stabala.

Pritom bi tropska područja imala stopostotnu pošumljenost, a ostala bi bila malo “prorijeđena”, odnosno “pod krošnjom” bi bila polovica tog područja.

U svoju računicu znanstvenici nisu uključivali obradivu površinu ni urbana područja, ali zato jesu područja za ispašu. Da se računica na kraju i obistini i zaživi, trebalo bi od 50 do 100 godina.

Najljepše od svega, tvrde znanstvenici, jest to da se u taj globalni projekt može uključiti baš svatko. I vjeruju da bi se mogla prikupiti sredstva za financiranje te ideje.

Što se tiče Etiopije, trenutno je pošumljeno samo četiri posto njezine površine. Nekada je taj udio bio mnogo veći i iznosio je 35 posto. Sadnjom 350 milijuna sadnica stabala u jednom danu Etiopija je s vrha maknula dosadašnjeg rekordera po tom pitanju, Indiju. Ona je 2016. godine u jednom danu zasadila 50 milijuna stabala.

(jutarnji.hr)

Unatoč podmuklim pokušajima korporativno-kontroliranih medija da cenzurira priče o smrtonosnim nuspojavama cjepiva, istina ipak ispliva na površinu

Najnovija tragedija u svezi cjepiva je ubila dvije bebe u gradu La Pimienta, Meksiko i poslala više od 37 djece u bolnicu s ozbiljnim reakcijama na otrovne aditive koji se nalaze u cjepivu, piše NaturalNews

“… 14 djece je u teškom stanju, 22 je stabilno, a jedan je u kritičnom stanju”, izjavilo je Chiapas Državno Tajništvo Zdravlja u priopćenju preko Latino.FoxNews.com.

Što je posebno alarmantno je da je ukupno cijepljeno 52 djece, što znači da 75% onih koji su primili cjepivo su sada mrtvi ili u bolnici.

Cjepiva su bila osigurana od strane meksičkog Social Security Instituta, poznatog kao IMSS. IMSS je potvrdio smrtonosne reakcije nakon što su djeca primila injekcije cjepiva za tuberkulozu, rotavirus i hepatitis B – isti virusne sojeve koji su ciljani od strane rutinskih cjepiva koja se primjenjuju na djecu u Sjedinjenim Američkim Državama.

IMSS je povukao cjepivo sa tržišta, a u tijeku su daljnje istrage

Prema Fox News Latino, IMSS je suspendirao cjepiva koja čekaju ishod istrage zašto je toliko djece ubijeno i hospitalizirano.

Prema cjelokupnim mainstream medijima u SAD-u – koje 100% kontroliraju korporativni interesi – cjepiva nikada neće štetiti nikome i savršeno su sigurna kod djece u neograničenim količinama.

Ovo opasno, nečovječno “negiranje posljedica cijepljenja” je rašireno diljem korporativno-kontroliranih medija, što pridonosi smrti nevinih beba i djece, odbijajući priznati istinu da cjepiva ubijaju i ozlijeđuju djecu na regularnoj osnovi.

Samo u zadnje vrijeme, britanska vlada je pristala platiti 90 milijuna dolara žrtvama cjepiva protiv svinjske gripe.

To cjepivo je uzrokovalo trajno oštećenje mozga kod više od 800 djece diljem Europe. Istina je da cjepiva redovito škode, pa čak i ubijaju nevinu djecu, najvjerojatnije zbog toksičnih kemijskih pomoćnih sredstava i konzervansa koje ona još uvijek sadrže.

Kako američki Centar za Kontrolu Bolesti (CDC) otvoreno priznaje, cjepiva su još uvijek namjerno dizajnirana i napunjena sa živom, aluminijem, MSG i formaldehidom.

Neka cjepiva čak koristiti sastojke dobivene iz pobačenog ljudskog fetalnog tkiva. Prošle godine, CDC znanstvenik zviždač je razotkrio znanstvenu prijevaru CDC-a koja je imala cilj prikriti vezu između cjepiva i autizma kod mladih afroameričkih muškaraca.

Probni rad za depopulaciju putem cjepiva?

Kako globalisti sada u potpunosti shvaćaju, cjepiva su daleko najbolji način za “sređivanje” ljudske populacije jer većina ljudi može biti prevarena. Dakle, nema potrebe posegnuti za svim problemima koje su koritili nacisti da bi počinili genocid u Drugom svjetskom ratu, koje su uključivali složenu logistiku željezničkih vozila, plinske komore, izgradnju masovnih grobnica, praćenje zatvorenika putem IBM računalne tehnologije, i tako dalje. (IBM je napravio program praćenja zatvorenika u nacističkim logorima)

Kao što je industrija cjepiva sada došla do zaključka, da je tako puno lakše ubijati ljude kada se dobrovoljno javljaju na cijepljenje. Stoga agresivna medijska propaganda postiže apsolutnu slijepu poslušnost za cijepljenje kod građana, tako da nitko neće postavljati “glupa” pitanja.

Bez cjepiva su rutinski su testirana za depopulacijski programa preko dvije osnovne metode:

# 1) Postići prikrivenu sterilizaciju ciljane populacije kombiniranjem kemikalija za sterilizaciju sa cjepivima. (“Sporo ubiti.”)

# 2) Izravno ubiti primatelje cjepiva kroz namjerno punjenje cjepiva s eutanazirajućim kemikalijama koje uzrokuju smrt. (“Brzo ubiti.”)

Metoda # 1 je više puta bio korišten u cijeloj Africi, Meksiku i Južnoj Americi i nanijela sterilizaciju ciljanim skupinama putem cijepljenja i programa cijepljenja. Samo prošle godine, u stvari, izviješteno je otkriće tajnog programa depopulacije uz pomoć cjepiva koje se provodi u Keniji :

Cjepivo za tetanus koje je dano milijunima mladih žena u Keniji je potvrđeno u laboratoriju da sadržava sterilizacijske kemikalije koja uzrokuje pobačaje, prenosi Kenijska katolička liječnička udruga, organizacija koja je protiv cijepljenja.

A nevjerojatnih 2,3 milijuna mladih djevojaka i žena je u procesu primanja cjepiva, koje progurava UNICEF-a i Svjetska zdravstvena organizacija.

Metoda # 2 Sada se čini da je u tijeku u Meksiku i 75% cijepljene djece je sada mrtvo ili u bolnici.

Cjepivom izazvana depopulacija je pokušana u Meksiku 1974. godine

Plan depopulacije je smišljan, te objavljen kroz Nacionalni Sigurnosni Memorandum 200 koji je naglasio problem globalne populacije i načina na koji će vlade riješiti taj problem da bi reducirali globalnu populaciju.

Koncentracija na taj “problem” (misli se na pretjerani rast populacije i plan depopulacije) kako bi se smanjila populacija je planirana u 13 ključnih zemalja: Indija, Bangladeš, Pakistan, Nigerija, Meksiko, Indonezija, Brazil, Filipini, Tajland, Egipat, Turska, Etiopija i Kolumbija.

Od onih koje je dokument izdvojio je Meksiko kao zemlju sa najvišom (i stoga zabrinjavajuće) stopom rasta od svih navedenih. Citat u dokumentu govori: “Možda najznačajniji trend populacije iz perspektive SAD-a je vjerojatnost da će se meksičko stanovništvo povećati od 50 milijuna u 1970, godini na preko 130 milijuna do 2000. godine”

Za borbu protiv ovog problema, “medicinski duhovi” – koje gotovo sigurno SAD financira kroz depopulacijska cjepiva – su počeli ubrizgavanjem cjepiva u žene diljem Meksika protiv plodnosti.

Drugim riječima, iako sterilizacijski timovi trče okolo po Meksiku, ubrizgavajući kemikalija u ljude kao dio plana depopulacije, svaka osoba koja ističe ovo je odmah žigosana kao “anti-znanostvena” i se ismijavaju kao “neznalica”.

Vrlo malo toga se promijenilo u četiri desetljeća, ista taktika se danas koristi, čak i dok se djeca ubijaju ili ozlijeđuju svaki dan zbog toksičnih sastojaka koji se koriste u cjepivima.

Dno dna? Ne vjerujte industriji cjepiva

Što je realizacija iz svega ovoga? Cjepiva su i dalje će se koristiti kao pokriće za prisilne depopulacijske programe koji uključuju kemikalije za sterilizaciju ili eutanaziju.

Poslušnost cijepljenju omogućuje depopulacijskim timovima u pratnji naoružanih policije da zastraši ljude u prihvaćanju tekućine koju žele staviti u špricu. Ta tekućina može biti cjepivo, ili to može biti sterilizacijska kemilaija ili čak eutanazijska kemikalija.

Svako stanovništvo koje je indoktrinirano vjerujući industriji cjepiva – industriji koja je ogrezla u ponovljenim kriminalnim aktivnostima u kombinaciji s ukupnom nebrigom za ljudski život – zrelo je za udar zbog depopulacije.

Uostalom, zašto ići kroz probleme izgradnje plinskih komora i zatvarati ljude za masovno uništenje, kada možete postići isti rezultat bez ikakvog otpora kroz cjepiva?
 
(preveo: mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Evidentno je da živimo u svijetu u kojem postoje razne inteligencije i bića, mada su nama većina njih nevidljiva. To se ipak objašnjava time da naša osjetila i mozak obrađuju beskonačno mali broj frekvencija koje do nas dolaze. Čak i ovo što vidimo jeste samo slika koje je složena u mozgu

Po vedama postoji kozmička hijerarhija bića.

Neki kažu da u sferu nevidljivog spadaju fenomeni otmica i izvanzemaljaca.

Vjerovali li ne, Island ima ministricu za elementarna bića! Nju konzultiraju ako ih zanima da li će npr. trasa nekog novog puta narušiti neko postojeće stanište elementarnih bića.

To su sve znanstveno nedokazane teze. Neki to zovu suptilnom energijom, subjektivnim osjećajima ili izmjerenim parametrima koji se mogu različito protumačiti.

O ovakvim i sličnim fenomenima pričao je dr Hank Wesselman, antropolog. On je često bio u kontaktu s afričkim urođenicima što mu je omogućilo da živi u okruženju gdje rijetko borave ljudi izvana.

Tijekom jednog terenskog istraživanja u južnoj Etiopiji doživio je neke čudne stvari:

“Sedamdesetih godina počeo sam spontano doživljavati proširena stanja svijesti dok sam boravio u divljini, u Etiopiji. Tada o njima nisam znao ništa, nisam uzimao droge, nisam bio član nikakvih parapsiholoških klubova.

Bio sam vrlo konzervativan i vodio istraživačke ekspedicije. To je iskustvo imalo formu osjećaja da me netko promatra. Tamo, u Africi, bilo je lavova, hijena, leoparda, bivola …

Ovi poslijednji najviše su nas zabrinjavali jer su vrlo opasni i ne vole ljude. Ali taj osjećaj da me netko motri veoma me uznemirivao.

Usred bijela dana iznenada bih zastao u radu i počeo se pažljivo ogledavati ne bih li koga vidio, ali nikada nisam vidio ništa.”

Pokušavajući shvatiti što se događa, on je uspostavio izravan kontakt s pripadnicima afričkih plemena i njihovim drevnim metodama za postizanje promijenjenog stanja svijesti:

“Bio sam na terenu s trojicom Afrikanaca. Nijedan od njih nije znao engleski. Jedan je od njih bio iz plemena s toga područja i zvao se Atiko. Atiko je bio šaman. Ja tada baš nisam znao što su šamani. Znao sam da su to plemenski vidovnjaci i vračevi.

Sjećam se kako sam ustao iz čučnja i gledao naokolo ispod oboda šešira, a zatim sam pogledao prema Atiku, koji je gledao u nešto na mojoj lijevoj strani. Skliznuo sam pogledom u tome smjeru i odjednom ugledao nešto veliko, oko dva metra iznad zemlje. Pogledao sam u šamana, a on me motrio.

Znao sam da je on to vidio. On nije znao engleski, ali ja sam znao nekoliko riječi svahilija. Pitao sam ga: Atika, što je to bilo? A on je rekao: Duh. Na njegovom jeziku: šitani.”

Ubrzo zatim, doživio je klasično iskustvo napuštanja tijela koje šamani još nazivaju “letenje duše”:

“Usred noći zatekao bih se kako se uzdižem iz tijela. Na svoje sam čuđenje otkrio da mogu proći kroz šatorsko platno, a da uopće ne povlačim patentni zatvarač. Imao sam neobične doživljaje poput sna, kao da noću letim iznad kampa.

I mogao sam gledati dolje i vidjeti šatore svojih kolega, šakale kako kopaju po jami s otpacima, vojnike u patroli uz vatru.

Mislio sam da sanjam dok mi sljedeći dan nije došao Afrikanac Kambulu, pogledao me i rekao mi: Dr. Hank, zašto ste prošle noći letjeli iznad moga šatora? To mi je privuklo pozornost.”

Ovo je zaintrigiralo doktora da se temeljitije pozabavi ovim fenomenom:

“U svojoj trilogiji ‘Šetnje duhom’ opisujem doživljaje kad sam se osjećao uvučenim u nešto potpuno neobično. Bila je to klasična šamanska inicijacija, pri kojoj su očito duhovi vladali situacijom.

Riječ ekstaza je za mene odjednom poprimila neko potpuno novo značenje. Kad se osvrnem unatrag, mislim da se dogodilo ovo: kad sam došao u dodir s onim duhovnim bićem, ono je u meni aktiviralo neki program. To je nevjerojatan program, koji se u nama razvijao tijekom evolucije.

Šamani su prvi otkrili taj program u sebi. Kad kažem šaman, većina ljudi na Zapadu sklona je zamisliti maskiranog, kostimiranog pripadnika plemena koji u mraku pleše oko vatre, sudjelujući u nekom tajanstvenom ritualu.”

Znanstvenik u njemu je pokušao naći odgovor na ono što se dogodilo:

“Moguće je da izloženost snažnom promijenjenom stanju svijesti može pokrenuti kaskadu elektrona u središnjem živčanom sustavu. Materijalizam je dominantna paradigma na Zapadu već dobrih tristo godina.

Mi težimo tome da se bavimo vanjskim prostorom, a ne unutarnjim. A unutarnji je prostor ogromno neistraženo područje o kojem čovjek još uvijek vrlo malo zna.

Ali šaman zna jer to je područje u kojem on obavlja većinu svog posla. Obavlja ga u unutarnjem prostoru. Oni rade svoj posao u prostoru što ga urođenici nazivaju svijetom duhova. Govoreći o tome, mogli bismo reći da pripadnici primitivnih društava poznaju okolinu koja ih okružuje.

Primjerice, ima li negdje blizu psihotropnih biljaka? Ritualna upotreba halucinogena, koji se dobivaju od tih takozvanih biljnih učitelja, katkad se primjenjuje za postizanje širenja svijesti u pristupanju svijetom carstvu. “

Danas ima sasvim dovoljno literature o halucinogenima koje pokazuju djelovanja prirodnih supstanci na ljudsku svijest u različitim kulturama.

Wesselman je krenuo dalje:

“Na primjer, to obuhvaća sposobnost kanaliziranja svemirske energije, otkrivanje najdubljih tajni prirode kao i stjecanje mudrosti koja se može upotrijebiti u magijske, medicinske i religijske svrhe.

Tu su i tehnike poput posta, lišavanja sna, tjelesnog iscrpljivanja, hiperventilacije, čak i iskustvo ekstremnih temperatura tijekom rituala pročišćavanja.

Poznato je da snažno tjelesno stimuliranje jednoličnim bubnjanjem i čegrtanjem u kombinaciji s nekim korisnim obredom dotične kulture – molitvom, pjevanjem, plesanjem – može čovjeka osposobiti za usmjeravanje svijesti prema mističnom opažanju. Zato ne iznenađuje što se gotovo svi izvođači rituala diljem svijeta služe bubnjevima i čegrtaljke.

Obično bi se dovodili u ono što oni nazivaju ples u transu. Žene bi tada sjedile u sredini kruga oko vatre, pjevale bi i udarale dlanovima u jednoličnom ritmu, a muškarci bi plesali oko njih, s vanjske strane kruga, s čegrtaljkama oko nožnih zglobova, u specifičnom ritmu toptanja.

Te plesove izvode kako bi se povezali s onim što oni nazivaju num. To je ono što Polinežani nazivaju mana. To je snaga, sila. Kinezima je to chi, a Japancima ki. Mozak u suštini prati zvuk bubnja.

Bubanj se udara u nižim područjima frekvencije theta valova i mozak prati taj ritam. Prateći taj zvuk, mozak se doslovce spušta iz područja beta valova, preko alfa, do theta valova.”

On je na tim valovima zaplovio u druge svjetove koji su tu oko nas, ali ne možemo ih vidjeti niti čuti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Globalizacija je proces kojim se u današnjem svijetu postupno ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među različitim državama i dijelovima svijeta, odnosno ideologija koja za cilj ima njegovo opravdanje. Cilj svih globalizatora je stvoriti jedinstvenu svjetsku vlast, s tim što su kolektivističke ideologije kao boljševizam , fašizam i nacionalsocijalizam to željeli stvoriti silom, dok liberalizam to nastoji provesti djelovanjem ekonomskih zakona i slobodnog tržišnog liberalizma. Ako se zanemare različite ideološke maske raznih globalizatora kojima su privlačili sljedbenike, globalizacija je težnja za stjecanjem političkog, vojnog, obavještajnog, novčarskog, proizvodnog, medijskog ili trgovačkog monopola na svjetskom nivou.

Neoliberalni globalizam

Liberalni individualizam izrastao na pozitivnim stavovima ekonomskog liberalizma, temelji se na zagovaranju potpune slobode pojedinca, slobodnom tržištu s jednakim šansama za sve, te indiferentnosti prema obitelji, naciji i vjeri. Liberalizam je uspio stvoriti na nivou pojedinih nacionalnih država vrlo snažna gospodarstva, ali je na svjetskom nivou imao daleko manje uspjeha.

Zbog toga je u gospodarski najrazvijenijim državama, nakon propasti komunizma razvijena ideologija neoliberalizma koja javno zagovara potpuno slobodnu tržišnu konkurenciju na svjetskom nivou, ali je stvarno nastoje nametnuti samo slabijim državama, dok se sami služe prikrivenim protekcionizmom, raznim oblicima financijske agresije i valutnih ratova, namjernim izazivanjem privrednih kriza, a kada im je neophodno nije im strano ni izvođenje provokacija, radi izazivanja oružanih sukoba.

Metode globalizacije

Kao najlukavija ideologija za stjecanje svjetske vlasti liberali su najduže opstali zahvaljujući tome što su njihovi javni ciljevi pozitivni i sukladni pozitivnoj tržišnoj selekciji prema sposobnostima, iako im je tajno djelovanje često potpuno suprotno, usmjereno izigravanju slobodne tržišne konkurencije i održavanju vlasti u rukama uske elite.

Običaj modernih globalista je javno zagovarati jedno, a na tajnim sastancima raznih elitnih «klubova» koji uključuju državne funkcionare, poduzetnike, znanstvenike, bankare, novinare i ostale «uglednike», donositi suprotne dogovore o tom kome obavještajne službe trebaju dostavljati povjerljive podatke o potezima konkurencije, kome treba krasti takve podatke; kome treba pomoći, a kome uskratiti pomoć; koga državne inspekcijske službe trebaju zaobilaziti, a koga pojačano nadzirati; koje znanstvene projekte treba financirati, a koje kočiti; koga treba financirati, a koga ne; u kojim medijima se treba oglašavati, a u kojima ne; koga preko medija treba napadati, a koga hvaliti. Sve to suprotno je načelima slobodne tržišne konkurencije i predstavlja poništenje tržišnog mehanizma selekcije prema sposobnosti.

Uspjesi globalizma

Stvaranje svjetske financijske piramide moći je početkom 21. stoljeća prošireno je na veći dio svijeta. Uspostavljena je stanje u kojoj su najutjecajniji veliki dioničari najvećih svjetskih kompanija, a najveći dioničari u ovoj svjetskoj financijskoj piramidi ponekad nastoje uskladiti svoje interese na svjetskom nivou, ali se ponekad znaju i sukobiti, što se može primijetiti kroz valutne ratove između SAD-a, Kine, Rusije i Eurozone.

Kako bi sve angloameričke, formalno samostalne banke i multinacionalne korporacije djelovale usklađeno razrađeni su detaljni strateški planovi borbe protiv konkurencije, a pojedini zadaci iz tih planova preneseni su na specijalizirane međunarodne organizacije kao što su MMF, WB , WTO i slične. Strateški cilj ove interesne skupine sastavljene od nekoliko stotina financijskih, trgovačkih i proizvođačkih obitelji je zadržati postojeće pozicije, spriječiti razvoj konkurenata, te po mogućnosti proširiti svoje pozicije.

Perspektive antiglobalizma

Antiglobalistički pokreti mogu uspjeti u svojim nastojanjima protiv negativnih efekata globalizacije samo povratkom na stvarni ekonomski liberalizam, bez zakulisnih obavještajnih igara, bez prikrivene monopolizacije i ograničavanjem svih oblika financijske agresije. Najvažnije sredstvo im je internet kojim mogu širiti informacije o tajnim dogovorima političara, bankara i vlasnika medija koji manipuliraju masama.

Globalni parlament ( 624 mjesta )

Globalni parlament sa 1.000 mjesta izgledao bi ovako, kada bi ga sačinjavali samo predstavnici neautoritarnih zemalja :

Lijeve stranke (49): Ovaj blok bi obuhvaćao Die Linke, Syriza, ali naročito bi bili zastupljeni predstavnici indijskog Trećeg fronta.

Lijevi centar (200): Ovdje su obuhvaćene stranke Socijalističke internacionale, Progresivnog saveza, Foruma Sao Paolo, a najveći dio bi činio Ujedinjeni progresivni savez predvođen indijskim Kongresom.

Zeleni (3): Po jedan zastupnik iz Njemačke, Japana i Meksika.

Centar (121): Ova grupa bi obuhvaćala stranke Liberalne internacionale, razne centrističke formacije, a najveci kontingent bio bi iz redova američkih demokrata.

Desni centar (222): Ova vrlo široka kategorija obuhvaćala bi glavne europske konzervativne stranke, američke republikance, indijski BJP, Liberalno-demokratsku partiju Japana i razne umjerene islamske stranke. Članovi Međunarodne demokratske unije ili Internacionale demokratskog centra ili EPP, spadaju u ovu kategoriju .

Ekstremna desnica (15): Ovaj blok obuhvaća francuski Nacionalni front, turski MHP i japansku Partiju obnove, kao i islamiste iz Indonezije .

Ostali (14): Ovdje spadaju Partija pet zvjezdica Beppe Grillo-a i tajlandski Pheu.

Globalni parlament (1000 mjesta )

Ovako bi izgledao globalni parlament, ako bi i autoritarnim državama bilo omogućeno sudjelovati.

Globalni parlament (1000 mjesta)

Ovako bi izgledao globalni parlament sa detaljnije razloženim autoritarnim poslaničkim mjestima.

Kraljevine (7): Saudijska Arabija , Emirati , i jordanski blok

Teokracije (11): Iran

Ostali autoritarni (125): Gdje se spajaju Putin , centralnoazijske republike, Nigerija itd.

Komunistička partija (233): Blok predvođen Kinezima, gdje spadaju predstavnici Vijetnama, Sjeverne Koreje i Kube

Europska unija kao cjelina, naravno, ne bi bila značajno predstavljena u globalnom parlamentu. A ovaj trend ce se samo pojačavati. Da damo jedan primjer: kada je Mussolinijeva Italija osvojila Etiopiju, to je više nego udvostručilo stanovništvo ove afričke zemlje. Do 2050., predviđa se da će Etiopija imati više nego dvostruko brojniju populaciju od Italije. Čak i najveće europske zemlje su brojčano beznačajne na globalnoj razini.

Predstojeći europski izbori mogu dovesti do sada najfragmentiranijeg Europskog parlamenta. Unatoč konsolidaciji europskog partijskog sustava, može se očekivati ​​porast tenzija između glasovanja prema ideološkoj i nacionalnoj ravnini. Na globalnoj razini, ove tendencije će biti još izraženije.

Zanimljivo je razmisliti kako bi ovaj globalni parlament glasovao o pitanjima kao što su migracija, trgovina, financije ili klimatska politika. Možda bi bio u sjeni Globalne komisije ili izvršavao naloge Globalnog savjeta pod kontrolom država članica ?

Metodološke napomene:

Podaci o populaciji preuzeti su od Svjetske banke, uzimajući starije od 14 godina kao potencijalne birače.

Broj zastupničkih mjesta za svakoj zemlji je dobiven dijeljenjem globalnog biračkog tijela sa 1000 i proporcionalnim dodjeljivanjem rezultata na temelju veličine biračkog tijela zemlje.

Zastupnička mjesta za svaku stranku na nacionalnoj razini dodijeljena su prema D’Ontovom sustavu, s cenzusom od 5%. U Indiji su mjesta dodijeljena koalicijama umjesto pojedinačnim strankama, zbog kompleksnosti takvog zadatka.

Izborni rezultati su uglavnom preuzeti s Wikipedije, vodeći računa o najnovijim rezultatima.

Tamo gdje su postojali i okružni i proporcionalni rezultati, korišteni su proporcionalni.

Zemlje su svrstavane u demokratske ili nedemokratske na temelju Demokratskog indeksa EIU 2012 s iznimkom Egipta, koju smo svrstali u autokratsku grupu .

Stranke koje su dobile predstavnike na nacionalnoj razini svrstavane su u različite blokove po autorovom sudu. Očigledno ostaje mnogo prostora za poboljšanje i usavršavanje.
 

 
(pescanik, wikipedia.com, youtube.com/uredio: nsp)

Nakon 11. rujna 2001, CIA je pokrenula program “izvanredne predaje i pritvaranja” kako bi obradila osumnjičene za terorizam. Problem Agencije, je bio da je htjela pritvarati i ispitivati ​​strane osumnjičenike bez da ih se dovodi u Sjedinjene Države ili da ih se teretiti sa bilo kakvim zločinom.

Njihovo rješenje je bilo da se osumnjičeni potajno premjesti u drugu zemlju. Ponekad bi to značilo u tajni CIA zatvor u mjestima kao što su Tajland ili Rumunjska, gdje bi CIA trebala ispitivati osumnjičenika. Ponekad bi to značilo da ga predaju suosjećajanoj vlasti – neke od njih mogu biti vrlo neugodne, ili mogu provesti vlastito “ispitivanje”.

CIA Program Predaje i Pritvaranja je gotov, ali je njezin djelokrug još uvijek zavijen u nekom misterija.

Izvješće u PDF pod nazivom GLOBALNA TORTURA, izdana od strane Open Society Foundation (Fondacija Otvorenog Društva – odobrena i financirana od strane George Soros-a sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja i politike, promicanje demokratske vlasti, ljudskih prava, i ekonomske, legalne, i socijalne reforme – ref. Wikipedia.org), baca novo svjetlo u šokantnoj mjeri. Prema izvješću, 54 strane vlade na neki način surađuju u programu. Neki od tih država imaju brutalnu diktaturu na vlasti, a samo nekoliko njih su iskreni američki protivnici.

Njihovo sudjelovanje je provedeno u nekoliko oblika. Neki, poput Poljske i Litve, dopuštaju da CIA vodi tajne zatvore u svojim zemljama. Mnoge bliskoistočne zemlje, zemlje središnje Azije i Europe predaju zatočenike CIA Agenciji, od kojih neke zemlje hvataju i zatvaraju zatočenike u ime Agencije. Druge države, osobito na Bliskom istoku, ispituju zatočenike u ime Agencije, kao što je Jordan, koji je prihvatio nekoliko Pakistanaca. Neke od njih, kao što su Grčka i Španjolska, dozvoljavaju letove povezane sa programom CIA-e i program čak koristi njihove zračne luke.

Evo što izvješće Open Society Foundation-a ima za reći o zapanjujućem globalnom sudjelovanju u programu CIA-e, uključujući i potpuni popis zemalja:

Izvješće također pokazuje da čak 54 stranih vlada navodno sudjeluje u tim operacijama na različite načine, uključujući pružanje pomoći i udomljavanje CIA zatvora na njihovim područjima, pritvaranje, ispitivanje, mučenja i zlostavljanje pojedinaca, pomaganje u zarobljavanju i transportu zatočenika; dopuštaju korištenje svojeg domaćeg zračnog prostora i zračnih luka za tajne letove koji prevoze zatočenike, pružajući logistiku koja vodi do tajnog pritvaranja i torture pojedinaca, i ispitivanje pojedinaca koji se tajno  drže u pritvoru drugih vlada. Strane vlade također još uvijek nisu uspjele zaštititi zatočenike od tajnog pritvaranja i torture na svojim područjima i provesti učinkovite istrage u svezi agencije i dužnosnika koji su sudjelovali u tim operacijama.

U 54 zemalja koje su utvrđene u ovom izvješću obuhvaćaju kontinente Afrike, Azije, Australije, Europe i Sjeverne Amerike, a uključuju: Afganistan, Albanija, Alžir, Australija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Džibuti, Egipat, Etiopija, Finska, Gambija, Gruzija, Njemačka, Grčka, Hong Kong, Island, Indonezija, Iran, Irska, Italija, Jordan, Kenija, Libija, Litva, Makedonija, Malavi, Malezija, Mauritanija , Maroko, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunjska, Saudijska Arabija, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Šri Lanka, Švedska, Sirija, Tajland, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan, Jemen i Zimbabve.

Bili smo znatiželjni najviše u svezi sudjelovanja dviju vlada koji su protivnici Sjedinjenih Američkih Država: od Irana i Sirije. Jasno je da, u oba slučaja, to je bila kalkulacija neprijatelj neprijatelja. Iran i Sirija su i neprijatelji s al-Qaedom, te su se borili protiv sunitskog islamističkog ekstremizma (sirijska vlada je sekularna, iranska je Shia). Evo izvješća poglavlja o Iranu:

Iran je bio uključen u zarobljavanju i prijenosu pojedinaca podvrgnuti CIA tajnom pritvoru. U ožujku 2002, iranska vlada privodi petnaest osoba vlasti u Afganistanu, koji su pak predali deset od tih pojedinaca američkoj vladi. Najmanje šest tih pritvorenika su ostali u američkom pritvoru držani u tajnim CIA zatvorima u Afganistanu. 

Iranska predaja odoba se dogodila kao dio razmjene zatočenika. Budući da se predaja dogodila ubrzo nakon američke invazije na Afganistan, Iran je bio svjestan da će Sjedinjene Države imaju efektivnu kontrolu nad svim zatočenicima predanim afganistanskoj vlasti.

Nema poznatih sudskih slučajeva ili istraga u Iranu koji se odnose na sudjelovanje u CIA Programu Predaje i Pritvaranja.

Poglavlje o Siriji je uznemirujuće. Vladini zapisi govore o strašnom zloporabi je procurila na vidjelo jer  je ustanak 2011. postao građanski rat, s više Sirijaca koji su bili podvrgnuti – i govoriili o tome – režim mučenja koji zvuči kao da je iz nekog drugog stoljeća. Prema članku iz 2005. godine od strane New Yorker-a Jane Mayer, navodi se u izvješću, Sirija je bila jedan od “najčešćih destinacija za predaju osumnjičenika”. Vladine snage, su prema izvješću držale neke američko-predviđene zatočenike u zatvoru poznatom pod nazivom “Grob” koji je poznat po zatvorskim ćelijama veličine lijesa, te ih podvrgavali “mučenju koje je uključivalo stolicu koja se koristi za protezanje kralježnice (“njemački stolica”) i premlaćivanja.”

PRAVA ISTINA O METODAMA CIA-e Sumnjivce zvjerski mučili, dio horor programa bila i RH?

Javnosti je dostupan samo sažetak izvješća američkog Senata, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti što se može objaviti .

Američki je senat 9. prosinca 2014. napokon objavio dugo očekivano izvješće o metodama kojima se nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. koristila središnja obavještajna agencija CIA. Sažetak izvješća obavještajnog odbora Senata navodi kako je CIA izvršava “brutalna” ispitivanja osumnjičenika za terorizam u godinama nakon napada 11. rujna. Također, senatski odbor je zaključio da je CIA obmanula Amerikance u pogledu učinkovitosti “pojačanog ispitivanja”.

Ispitivanja su loše provođena i informacije koje su tako prikupljene bile su nepouzdane. Cjelovito senatsko izvješće koje se proteže na više od šest tisuća stranica ostaje povjerljivo, ali je javnosti dostupan sažetak na nešto više od 480 stranica, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti oko toga što se može objaviti. Sastavili su ga demokratski članovi odbora.

Američki predsjednik Barack Obama obustavio je CIA-in program ispitivanja dolaskom na vlast 2009. godine, te je rekao da su te tehnike predstavljale mučenje zatvorenika, odnosno “torturu”. ‘Ove su metode značajno naštetile američkom ugledu u svijetu i zbog toga nam je teže gurati naše interese kod saveznika i partnera’, izjavio je, komentirajući danas objavljeni sažetak.

Najmanje 119 zatočenika prošlo je kroz program CIA-e “Privedi, zatvori, ispitaj”, trećina njih bila je podvrgnuta torturama, a čak je 26 mučenih bilo zatočeno zbog zamjene identiteta ili pogrešnih obavještajnih informacija. Među metodama mučenja posebno se ističe simulirano utapanje, jedan od najstrašnijih oblika torture, zatim izlaganje niskim temperaturama, šamaranje, zatvaranje u skučene prostorije, uskraćivanje sna, prijetnje seksualnim zlostavljanjem ili nasilna rehidracija i hranjenje kroz anus.

Organizator terorističkog napada na američki brod USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000., al-Qaidin operativac Abdel Rahman al Nashiri, našao se pod prijetnjom da će biti mučen električnom bušilicom, ali to se na sreću nije dogodilo, stoji u izvješću.

Braneći svog tadašnjeg lidera Georgea W. Busha, republikanci u Senatu danas tvrde da su sve korištene metode dovele do hvatanja ključnih bjegunaca, među njima i Osame bin Ladena.

Hrvatska je među 54 zemalja svijeta koje su sudjelovale u brutalnom programu CIA-e, kako je navedeno 2013. u izvještaju Otvorenog društva

U 480 stranica sažetka navodi se kako niti u jednom slučaju takve tehnike ispitivanja nisu dovele do prikupljanja informacija o neposrednim terorističkim prijetnjama.

Nadalje, niti jedan od dvadeset slučajeva “uspjeha” u borbi protiv terorizma koji su pripisivani tehnikama ispitivanja nije doveo do podataka koji bi inače bili nedohvatljivi obavještajcima.

Izvješće navodi da je CIA zavarala političare i javnost tako što je davala netočne informacije kako bi pridobila dozvolu za korištenje svojih tehnika. CIA je također lažno tvrdila da niti jedan senator nije imao prigovora na program ispitivanja.

Najmanje 26 pa do 119 poznatih pritvorenika tokom trajanja zloglasnog CIA-inog programa bilo je neopravdano zatočeno, a mnogi od njih su bili zatočeni mjesecima duže nego što je trebalo.

CIA je zatočenike prisilno držala u budnom stanju čak i po 180 sati, a često su pritom osumnjičenici morali stajati ili boraviti u bolnim položajima. Gušenje vodom (“waterboarding”) bilo je, navodi se u izvješću, fizički štetno za pritvorenike, koji su se pritom grčili i povraćali.
 

 
(washingtonpost.com,jutarnji.hr,youtube.com/uredio: nsp)