Zašto facebook nudi samo gay zastavu i onu francusku ako želite na brzinu pofarbati svoj avatar, u znak solidariziranja s nekim? Brojni korisnici društvenih mreža danas pitaju zašto nije bilo ruskih zastava, zašto je život onih u Beirutu manje vrijedan od života u Parizu? I znate što, u pravu su. Ali ne samo to…

Lijevo liberalni mediji danas su sretni, jer samo jedan terorist je došao s izbjeglicama. Većina su bili ljudi rođeni u Belgiji i Francuskoj. To je eto krunski dokaz da imigranti ne predstavljaju opasnost i da granice ne treba niti zatvarati, jer su teroristi ionako već tu, rođeni na zapadu! Francuze su pobili ljudi rođeni u Francuskoj i Belgiji.

A Francuska 24 sata nakon masakra u Parihu udara po civilnim ciljevima u Islamskoj državi u Siriji da se osveti za napad? Neka mi netko objasni tu logiku. Dakle mi ćemo, jer smo multikulti i cool, pobiti hrpu civila u dalekoj zemlji o kojoj malo znamo i za koju nas nije briga, jer su naši vlastiti građani digli ruku na sugrađane? “Ali oni su to radili u ime ISIL-a, pa treba uništiti ISIL!”, kažu Francuzi.

Da. Solidarnost s Francuskom, koja je praktički tražila da se ovo dogodi, čija je politika bila slijepa i gluha na upozorenja, vođena sebičnom ljevičarskom politikom koja svjesno ugrožava vlastite ljude da bi dokazala neku svoju idiotsku poantu o suživotu i multikulturalnosti? Taman posla. Ta i takva Francuska država ima krv svojih građana na svojim rukama! Da se radi o korporaciji, žrtve bi je mogle tužiti za težak nemar! A zastava ne predstavlja pobijene ljude. Ona predstavlja državu.

U oči pada licemjerje francuskog predsjednika koji danas zatvara granice, a do jučer se zgražao nad Orbanom. Zašto to nije uradio prije? Ako to radi sad jer nije znao što će se desiti, onda je neodgovorni idiot. Cilj državništva je, kako je govorio Enoch Powell, vizionar koji je predvidio ovu situaciju, spriječiti predvidiva zla! Ja bih, u takvoj situaciji, radije stavio mađarsku zastavu u znak potpore državi koja je uradila ono što je osnovna funkcija svake države: Zaštitila svoje stanovništvo! Jer tome države služe: da bi štitile život i imovinu svojih građana, i to prije svega kroz zaštitu granica, kako osvajači i otimači ne bi ulazili!

Posao države nije štititi infantilne multikulti-ideale niti svjetski mir. Posao države je štititi granice, nacionalnu sigurnost i imovinu građana od svih koji je žele oteti, pa i od migranata kojima je uglavnom cilj živjeti od socijale, dakle tuđe zarade.

Francuska danas ide u rat protiv ISIL-a, a do jučer im je neprijatelj bio – Asad. Francuski predsjednik danas govori kako će bombardirati teroriste ma gdje bili – uključuje li to i Slavonski Brod ili predgrađa Pariza? Jer, odande dolaze teroristi! I balkanskom rutom, jasno – a ne “poslovnom klasom”! Usput, hoće li se dotična bar ispričati zbog svojih tvrdnji, sad kad je otkriveno da je bar jedan terorist došao preko Hrvatske?

Kad se dogodio 9/11, malo tko je u Europi rekao da suosjeća s Amerikom. Pokazati sućut je bilo maltene svetogrđe: “Tako im i treba, zaslužili su”, glasio je bojni poklič. I u Hrvatskoj i u Francuskoj podjednako. Znate, Amerika je supersila, a njih nitko ne voli, to je normalno. Ali mene je stvarno zgrozio nedostatak bilo kakve empatije. Bio sam duboko razočaran u ljude čitajući teorije zavjera, koje i danas prevladavaju kad se govori o 9/11.

Bilo je tu svega, Židova, ljudi guštera, samo ničeg logičnog. Da, Francuzi su uvijek bili naročito antiamerički nastrojeni – vjerojatno jer imaju nekakav osjećaj da oni više nisu supersila kakva su bili do nekog stoljeća, jer Amerikanci to jesu. Ali kad bi sad netko pokušavao uzvratiti istom mjerom podsjećajući na to kako su Francuzi i te kako imali kolonijalnu prošlost, u kudikamo većoj mjeri nego Amerikanci, kako su svijetu upravo oni podarili riječ “teror” – ona je došla u upotrebu nakon francuske revolucije, kad su oni koji su obećavali bratstvo, jednakost i slobodu umjesto toga uveli giljotinu i nasilje te doveli na vlast Napoleona, prvog megazločinca suvremenog svijeta – to bi bilo duboko pogrešno.

Kao što one tajnice u Towersima i činovnici koji su radili 12 do 16 sati dnevno u uredima da bi prehranili obitelji i odškolovali djecu nisu imali ništa s američkim ratovima, pravednim ili ne, tako i današnji Francuzi nemaju ništa s francuskom kolonijalnom prošlošću. Niti su posjetitelji kafića i koncerta išta uradili da bi zbog toga zaslužili ovako grozan kraj.

Ali upravo je u tome problem, što u Francuskoj nitko nije uradio ništa. Upravo zbog stalnih zapadnjačkih izljeva samokritičnosti “zbog kolonijalizma i raspirivanja ratova”, te tolerancije prema islamu i glupave sentimentalne, kvazihumane politike dovlačenja islamista u EU (“sve su kulture jednako vrijedne, jedino je naša kršćanska zločinačka”) se džihadisti i šehidi valjaju od smijeha. Jer, ovako naivnog i glupog neprijatelja nisu nikad imali niti su sanjali da će ga imati.

Europa je “sitting duck”, plijen koji pasivno sjedi i ne pokušava pobjeći niti se braniti ni kad je opasnost i više nego očita. Koliko smo tupi postali, koliko nam je ispiranje mozga pričama o bezuvjetnoj ljubavi među ljudima i narodima otupilo svaki prirodni instinkt za opasnost i odake dolazi? Pa da Amerika nije u Drugom svjetskom ratu stavila sve Japance u logore, sabotaže bi odnijele ne samo tisuće američkih života nego i pobjedu u ratu! Jer, ne piše niti jednom Arapinu u Parizu na čelu da je terorist, kao što nije ni Japancu: to se zove predostrožnost.

A s druge strane, svjedočimo scenama čiste panike i dezorganizacije kad napadi počnu, i nitko se čak ni ne pokušava braniti! Uostalom dovoljno je pogledati video: ljudi viču “Mi smo Francuzi, ne bojimo se!”, da bi sekundu kasnije na zvuk petardi krenuli u panici gaziti kineske svijeće i plastične krunice položene za žrtve. Prizor neugodno podsjeća na 1940. kad je Pariz pao bez ispaljenog metka.

Ubijati civile, a pritom će političari krivicu svaliti na neke zločeste dečke u pustinji, imperijalizam, zločinačko kršćanstvo, fašistoidnu desnicu koja ne želi da liberali dovlače stotine tisuća novih potencijalnih terorista, pardon “doktora, atomskih fizičara i budućih Nobelovaca”, u zemlju?

Pritom je neka vrsta perverzne poetske pravde to što će upravo ti koji najglasnije relativiziraju islamski terorizam biti prvi koje će u Kalifatu poubijati, o čemu svjedoči i zanimljivi detalj iz pariških događanja – naime, Čilenanac koji se našao na mjestu napada posvjedočio je za medije kako su ga teroristi pitali vjeruje li u Boga i je li Francuz, a kad je odgovor na prvo bio pozitivan, a na drugo negativan – pustili su ga.

Stvarno, kako to objašnjavaju liberali, alternativci, “zeleni”, feministice, gay aktivisti, koji nam već godinama tumače kako nam islamisti, ne budemo li ih izazivali, neće ništa? Gdje su dušebrižnici koji su “dobronamjerno” nagovarali Hrvate da ostanu izvan NATO-a “jer bi to moglo razljutiti islamiste”, i da otkažu predstave u Dubrovniku da ne ljutimo multikulti elemente?

Sama ideja da bi islamisti nekog ikad poštedjeli zato jer je podržavao imigraciju i multikulturalnost je idiotska, što dokazuje i to da se napad dogodio u Hollandeovoj Francuskoj, koja nije dio vojnog krila NATO pakta, koja ne odobrava američku politiku na bliskom istoku, koja se zalaže za dovlačenje sve moguće mladeži s Bliskog istoka u EU i za davanje istima svih mogućih privilegija i socijalnih prava. Iduća je vjerojatno Švedska. Mađarska?

Ne, malo je vjerojatno da će u Mađarskoj doći do napada: vjerojatno bi Mađari uredno sve malobrojne muslimane u toj zemlji ispratili do granice, i muslimani u Mađarskoj to znaju. Zašto onda napadaju one koji su dobri prema njima? Jer mogu. Jer ih nitko ne sprječava.

No, ono što se meni gadi je što nitko nije izrazio nikakvu solidarnost kad je ta ista Islamska država pobila dva puta više Rusa u avionu, isto tako nedužnih, i ne samo to nego je bilo i te kako sprdanja s Rusima. Zašto život Francuza nama vrijedi više nego život Rusa? Jer su Francuzi “naši” a Rusi neprijatelji?

Stvarno, bilo je ogavno gledati kako se Charlie Hebdo iživljava nad žrtvama u ruskom avionu – kad bi se netko tako šalio s mrtvim Francuzima, kako bi to izgledalo? Društveno neprihvatljivo? Charlie zna što se smije a što ne: trenutno je društveno prihvatljivo sprdati Ruse, katolike, ili muslimane, ali ne i homoseksualce, leftarde, i Židove (zbog potonjeg je jedan karikaturist dobio otkaz).

Gadi mi se što nitko nije izrazio solidarnost s građanima Bejruta, gdje se dan ranije dogodio teroristički napad. Tamo je jedan hrabri otac dvoje djece, Adel Termos, žrtvovao svoj život, svojim tijelom zaustavio bombaša, kako bi spasio sugrađane, kako bi spasio svoju vlastitu djecu. U Parizu smo pak svjedočili scenama posvemašnje panike, pa i kukavičluka čim su se začule petarde. Jer naš svijet više ne odgaja heroje, odgaja ovce koje čekaju da ih zaštiti vlast, policija, država, i nisu se u stanju braniti sami, niti imaju uopće instinkt da bi trebali.

U francuskim novinama nigdje nije bilo sućuti za 200 katoličke djece ubijene u Siriji, ili za žrtve napada u Bejrutu. Kad je Boko Haram pobio preko sto studenata nedavno u Keniji, to smo uzeli zdravo za gotovo, maltene nitko nije niti izvijestio o tome: politički korektni mediji koji nas uče da svačiji život vrijedi jednako su to odšutjeli jer nikog stvarno nije briga: tamo u Africi ionako život nije nikad vrijedio mnogo, ako išta, kažu, pa čemu se zbog toga uzrujavati.

Tamo se događa svaki dan, u Parizu ne. Istina, logično je da više marimo za sebi bliže ljude, glupo je tvrditi da ne bi trebalo biti tako. Ali nije tome tako davno kad je teror u Parizu bio svakodnevnica, tek koje stoljeće! Teško je zaboraviti i olovne godine, sedamdesete, kad su Crvene brigade, Frakcija crvene armije, i tisuće drugih terorističkih organizacija uglavnom lijevo-komunističkog opredjeljenja ubijale ljude i postavljale bombe. U ime čega? Ovog što danas imamo. Licemjerje vlada današnjim zapadom: teško je ne sjetiti se kako su se lideri zapada odnosili prema ratu na prostoru bivše SFRJ, i s kojim je cinizmom Mitterand sletio u Sarajevo i produžio rat za nekoliko godina.

A što tek reći za to što je jedan od terorista po svemu sudeći bio borac FSA, Free Syrian Army – to su “umjereni teroristi” koje zapad podržava, a Francuska ih je naoružavala. Oni su u zapadnim medijima dobri dečki koji se bore za demokraciju i protiv diktatora Asada, dok su ISIL-ovci “loši dečki”. Iako se u biti radi o jednom te istom šljamu, i jedni i drugi u Siriji zdušno tamane kršćane, odsjecaju glave, i služe se istim metodama – pa čemu onda misliti da neće tamaniti kršćane i kad dođu ovdje s valom izbjeglica? Ovo što se događa je sasvim izmaklo kontroli. Kao lijek za terorizam nam se nudi još veći uvoz muslimana, što je otprilike kao liječenje alkoholičara s još više alkohola, ili gašenje požara benzinom.

Mi ignoriramo žrtve u Siriji, kao što je Europa ignorirala naše: tamo se neki divljaci kolju, samo da to ne dođe kod nas u civilizaciju. Možda su nekom tko inače smatra da zločin nema nacionalnost ipak bliži Francuzi, jer neki sad kažu, oni su ipak dio naše kulture, logično je da više žalimo bliske ljude iako propovijedamo nediskriminaciju. Ali ovo jest diskriminacija, suptilna, i dolazi od onih koji se u nediskriminaciju kunu. Meni nisu bliži Francuzi.

Meni su bliži oni koji imaju hrabrost, čast, ponos, ma koje nacionalnosti bili. Ne vidim po čemu život Francuza vrijedi više nego život Rusa ili sirijskog kršćanina. Nismo stavljali slike za njih. Zašto bismo za nekog drugog? Neki kažu, “Da je iskočila aplikacija, stavljali bismo”. Ali nije iskočila, zar ne? I nismo stavljali.

Žao mi je, ja sam “profašističko govno” bez empatije, i meni svačiji nevini život vrijedi jednako. I onaj u Siriji kao i onaj u Parizu. I ne vidim po čemu mi imamo braniti vrijednosti sekularne Francuske, a ne islamske države. Zašto mi mislimo da su naše zapadne tzv. vrijednosti univerzalne? Jer su naše? Onda budimo iskreni i krenimo u rat za obranu kršćanstva, jer ono definira zapad. Francuska kao država ne stoji već davno iza ničega, nikakvih vrijednosti. U ratu između ISIL-a i Francuske ISIL je u velikoj prednosti, jer oni su spremni umrijeti za ono u što vjeruju. Francuzi, Hrvati, jesmo li mi spremni umrijeti za ono u što vjerujemo? Za gay brakove i pravo da jedemo svinjetinu i pijemo pivo? Ne, ne bih rekao. Čudilo bi me.

Gandijevski altruizam ateista i kršćansko milosrđe samo idu na ruku etosu Islama, koji je različit od židovskog i kršćanskog: kršćanski etos jednako vrednuje svaki ljudski život, i jasno poručuje “Ne ubij”, dok Islam uči da je kjafira ne samo dozvoljeno, nego i poželjno ubiti. Moralna je obaveza svakog muslimana raditi na uspostavi Islamske države, Ummeta, na zemlji, a ne tek težiti spasu duše.

Slabost i kukavičluk zapad pogrešno zove tolerancijom iako tolerancija po definicije NIJE odricanje od vlastitih vjerovanja da bi se ugodilo nekom drugom, niti je iznuđeni ustupak tolerancija!. Na islamiste koji nam rade o glavi danas idioti na zapadu idu porukama mira, ponudama otvorenih granica, socijalnim povlasticama. Ali zato se na njihove zemlje ide tenkovima, jer je navodno tamo izvor zla. Ali da je Hollande do kraja pošten, napao bi predgrađa Pariza. Jer odande dolaze teroristi, ne iz Sirije. A mi bismo stavili mađarske zastave, u znak potpore političaru koji je otrpio golem pritisak i uvrede da bi zaštitio svoj narod.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

‘Enoch je imao pravo’ sve češći je slogan u Ujedinjenom Kraljevstvu: na bedževima, majicama, šalicama kave. Nedavni islamistički masakr u susjednoj Francuskoj, samo je aktualizirao čuveni Enochov govor, poznat kao ‘Rivers of blood (rijeke krvi) speech’ zbog kojeg je izbačen iz konzervativne stranke

Kad islamisti odrubljuju glave na ulicama europskih gradova, nemoguće je ne sjetiti se onog što je govorio prije pola stoljeća. Je li Enoch Powell bio rasist i ksenofob, za što su ga optužili i izbacili iz stranke, ili vizionar koji je savršeno baratao logikom? Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba ići malo dalje od samog njegovog čuvenog govora, koji je dijelom ostao zabilježen na priloženom VIDEU na kraju članka.

Iako je poticao iz niže srednje klase, bio je jedan od najinteligentnijih i najobrazovanijih Engleza svog vremena. Reputacija čudovišta koju je stekao zbog svoje iskrenosti, zbog odlučnosti da govori o stvarnosti, o onom što vidi, a ne ono što dobri ljudi žele čuti, skriva posve drukčijeg čovjeka. Enoch Powell je bio briljantan u svakom pogledu.

Kao 17-godišnjak je na svom testu za školarinu na eltinom Cambridgeu preveo jedan tekst Svetog Bedea, engleskog monarha iz 7. stoljeća, pisan na srednjevjekovnom engleskom, na klasični grčki toliko brzo da je višak vremena potrošio da ga prevede još i na inačice u stilu Platona i Tukidida, potom na jonski grčki, i da doda anotacije. I uza sve to izašao je s ispita za koji je imao na raspolaganju tri sata nakon sat i pol. Na Cambridgeu je diplomirao uz klasifikaciju “Double-Starred First”, ekstremno rijetku, koja je u višestoljetnoj povijesti sveučilišta dodijeljena samo nekolicini izrazito nadarenih studenata.

Ubrzo je postao najmlađi sveučilišni profesor u cijelom britanskom imperiju, u dobi od 25 godina – što ga je malo razočaralo, jer mu je ambicija bila da postane to s 24 godine, kao Nietzsche, a potom najmlađi brigadir u britanskoj vojsci, što je čin iznad pukovnika u zemljama britanskog imperija. Tim impresivnije jer je u vojsku ušao tek koju godinu ranije kao običan redov, da bi se probio do brigadira brže od onih koji su već u tim godinama imali čin majora ili pukovnika.

U stvari postao je jedan od samo dvojice Britanaca koji su u Drugom svjetskom ratu uspjeli napredovati od običnih redova do brigadira (drugi je bio Fitzroy Maclean). Njegova vojna karijera je bila jednako munjevita, pravocrtna i impresivna kao i sveučilišna. Usto je bio vrhunski stručnjak za brojne suvremene i antičke jezike, na desetke njih (pisao je poeziju na Urduu i sličnim jezicima!), i još dosta toga. I, naravno, parlamentarni zastupnik konzervativne stranke. 1937. je, kao profesor, iznenadio vice-kancelara Australije, u kojoj je tada predavao, rekavši da će uskoro početi rat u Europi, u što je tada malo tko vjerovao. U stvari, još je 1930. godine, dok je pohađao King Edward’s School a za Hitlera nitko još nije niti čuo, rekao kako je siguran da je mir tek privremen i da će uskoro Britanija i Njemačka ponovo naći u ratu. Tada su ga smatrali čudakom, no njegova proročanstva su se uvijek nekako obistinila.

Ne zato što je bio prorok. Enoch je bio erudit sa savršenim uvidom u povijest, i čovjek koji je savršeno baratao logikom. Nakon što je Neville Chamberlain 1938. posjetio Adolfa Hitlera u Berchtesgadenu, Powell je u pismu roditeljima napisao: “U gorčini proklinjem premijera Engleske jer je kumulirao sve svoje ostale izdaje nacionalnih interesa i časti, u ovom svom posljednjem strašnom činu sramote, slabosti i lakovjernosti.

Dubina sramote do koje nas naša odvratna “ljubav prema miru” može nas poniziti je nedokučiva”. A nešto kasnije je napisao, “Problem je Engleska, ne njena vlada: jer kad ne bismo bili slijepe kukavice, linčovali bismo Chamberlaina i Halifaxa i ostale ulizičke kukavice”. Kad je izbio rat, smjesta se vratio u Englesku, ali je prije toga naučio ruski, jer je vjerovao, davno prije nego je Staljin u to povjerovao, da “Rusija ima ključeve našeg opstanka i pobjede, kao što ih je imala 1812 i 1916”.

Zato mu danas i neprijatelji priznaju: njegova predviđanja se danas obistinjuju. Ali najkontroverznije od tih predviđanja je ono koje je iznio u svom čuvenom “govoru rijeka krvi” iz 1968., tako nazvanom jer se u njemu poziva na stihove iz Vergilijeve “Eneide”:

“Kad pogledam cestu pred sobom, ispunjen sam crnim slutnjama; poput Rimljanina, čini mi se da vidim rijeku Tiber koja se pjeni od previše krvi.”

Taj čuveni govor je bio usmjeren protiv imigracije, ali prvenstveno protiv – multikulturalnosti. On je govorio prilikom donošenja antidiskriminacijskog zakona u parlamentu.

“Osnovna je funkcija državnika da spriječi predvidiva zla. Na tom putu, susrest će se preprekama duboko ukorijenjenim u ljudskoj prirodi. Jedna od njih je da je u samoj prirodi stvari da su takva zla nedokaziva dok se ne dogode”, započeo je on svoj govor, rekavši kako je teško procijeniti je li opasnost imaginarna ili realna, i kako ljudi u politici više razmišljaju o onom što im uzrokuje probleme danas, nego o budućnosti.

A političari, rekao je, često namjerno zanemaruju budućnost kako bi riješili današnje probleme. “Oni vole razmišljati na način, “kad samo nitko ne bi govorio o tome, vjerojatno se nikad ne bi ni dogodilo.” Vjerojatno to ide do primitivnih vjerovanja kako su riječ i predmet, ime i objekt, jedno te isto, rekao je, pogodivši u srž problema današnje političke korektnosti koja smatra da će promijeniti prirodu stvari, bude li stvari zvala drugim, politički korektnijim, imenima. Rekao je kako političari zapravo time prebacuju odgovornost na buduće generacije.

On je u tom govoru upozorio na problem imigranata, rekavši kako tisuće njih pristižu svakog dana, i kako mu je tjedan dana ranije jedan od birača, otac trojice sinova, rekao kako bi napustio Englesku da može.

“Crni čovjek će za pola stoljeća držati ruku s bičem iznad bijelog čovjeka u ovoj zemlji”, rekao mu je navodno taj birač. “Ja već mogu čuti zgražanje i proklinjanje. Kako se usuđujem reći takvu strašnu stvar? Kako se usuđujem potpirivati probleme i rasplamsavati osjećaje ponavljanjem takvog razgovora?”, rekao je Enoch.

“Odgovor je da nemam pravo takvo što prešutjeti. Ovdje imamo pristojnog, običnog Engleza, koji mi sred bijela dana u mom gradu kaže, svom parlamentarnom zastupniku, da njegova zemlja neće biti vrijedna življenja za njegove sinove.”

Po tekućim trendovima, rekao je, za 15 ili 20 godina broj imigranata će prijeći tri i pol milijuna, samo iz Commonwealtha, i naglasio kako to nije njegova, već službena brojka. Do 2000., bit će ih više nego stanovnika Londona: no, upozorio je, oni neće biti jednako raspoređeni svuda: organizirat će se u svoje zajednice, koncentrirati se u određenim kvartovima, iz kojih će bijeli Englezi morati iseliti.

Upozorio je da se to već događa, i naveo slučaj jedne žene čiji je kvart postao imigrantski, a kako im ona odbija izdavati sobe u kući koju je naslijedila od muža i koja joj je izvor prihoda – a izložena je napadima i maltretiranju susjeda useljenika – našla bi se, osim što je financijski propala iseljenjem bijelaca iz kvarta, i u zatvoru zbog rasnih predrasuda, iako su one u njenom kvartu uglavnom usmjerene – protiv nje, i iako je useljenici zapravo pokušavaju natjerati da iseli, kao jedina preostala bjelkinja.”Koga bogovi žele uništiti, prvo ga učine ludim.

Mi mora da smo ludi, doslovce ludi, kao nacija ako dozvoljavamo dolazak 50,000 imigranata godišnje, koji će u budućnosti pridonijeti rastu populacije imigranata. To je kao nacija koja sama sebi priprema pogreb. To ludilo je takvo da mi dozvoljavamo neoženjenim osobama da imigriraju kako bi se udali ili oženili za nekog kog nikad nisu vidjeli.” Za Engleze je rekao da su “zbog razloga koje nikad nisu razumjeli, a na temelju odluke o kojoj nisu konzultirani, odjednom postali stranci u vlastitoj zemlji.

Njihove žene ne mogu dobiti krevet u rodilištu, njihova djeca mjesto u školi, njihovi domovi i susjedstvo su izmijenjeni preko prepoznatljivosti, njihovi planovi i izgledi za budućnost propadaju; na poslu vide da poslodavci oklijevaju primijeniti na imigrante iste standarde discipline i kompetencije koje očekuju od domaćih ljudi; s vremenom čuju sve više glasova kako su sad oni ti koji su nepoželjni.”

Ono što ga je najviše zabrinulo je strah: “U stotinama pisama koje sam primio otkad sam prije tri mjeseca govorio o ovom problemu, primijetio sam jednu upečatljivu karakteristiku koji je u velikoj mjeri nešto novo i zloslutno. Svi mi iz Parlamenta često primamo anonimna pisma, ali začudio me velik broj običnih, pristojnih, razumnih ljudi, koji su pisali pristojna i često educirana pisma, koji su smatrali da trebaju izostaviti svoje ime i adresu jer smatraju da je postalo opasno pisati članu Parlamenta i složiti se s njegovim pogledima, i jer se boje kazni i javne osude ako bi javno izložili svoj stav. Osjećaj da postaju osuđena manjina raste među običnim Englezima”, rekao je Enoch.

Naveo je kako će ubuduće dolaziti do sukoba s imigrantima, i kako će oni izazivati nerede po engleskim gradovima kad se osjete dovoljno snažnima i brojnima za to. No stvarno proročki dio njegovog govora je bio onaj o tome kako od asimilacije imigranata neće biti ništa: oni će se zatvoriti u svoje zajednice, rekao je, i neće htjeti niti moći prihvatiti kulturu i običaje Engleza. Nije isto, tvrdio je, imate li u zemlji 1 ili 10 posto imigranata; dok ih je malo, pokušavaju se prilagoditi. Kad ih je više, pokušavaju domicilno stanovništvo podrediti i prilagoditi sebi.

Naveo je i da kod nediskriminacije nije moguće pozivati se na američka iskustva, jer su crnci tamo došli kao robovi, pa su “kasnije dobili građanska prava, u skladu s napretkom koji su postepeno i još uvijek nekompetentno ostvarili.” Engleska, rekao je, nema takvih tradicija robovlasništva: u njoj su svi oduvijek bili jednaki pred zakonom. Useljavanje zbog “naseljavanja”, rekao je, “nema ništa s dolaskom građana Commonwealtha, ili od drugdje, u ovu zemlju za svrhe studija ili popravljanja stručnih znanja, poput liječnika iz Afrike koji, na korist vlastitih država”.

Oni nisu, niti su ikad bili, imigranti, rekao je. O nediskriminaciji je rekao da ne može biti veće zablude i otklona od stvarnosti nego kod onih koji glasno zahtijevaju zakone “protiv diskriminacije”, ponekad i u istim novinama koje su iz godine u godinu tridesetih bile slijepe na opasnost od Hitlera, u svom mirotvorstvu. Diskriminacija i deprivacija, osjećaj ugroženosti i odbacivanja, ne leži unutar populacije imigranata, nego kod onih među koje su došli, i među koje još dolaze: oni su ti koji se osjećaju ugroženi, rekao je Powell. Stvarno, imigrant danas može bez straha šetati bilo kojim dijelom Londona: Englez koji bi se usudio ući u tzv. Londonistan brzo bi dobio nož u leđa od kakvog Pakistanca, i to je neugodna činjenica. “Najljubaznija stvar koja se može reći o onima koji ovaj zakon predlažu i podržavaju ga je da oni ne znaju što čine”, rekao je Powell.

Taj govor ga je koštao trenutnog izbacivanja iz stranke. Brojni su bili zgroženi. No s vremenom, sve više je onih koji mu daju za pravo, bar u privatnoj konverzaciji, pa je tako nedavno i jedan veteran torijevac, Gerald Howarth , bivši ministar obrane, rekao kako je u svom ‘rivers of blood’ govoru Powell bio u pravu, kad je upozoravao na opasnosti od pretjerane imigracije. On je naglasio kako je posebno u pravu Powell – inače ateist do pod stare dane – bio kad je upozoravao da će upravo ‘ne – kršćanski’ imigranti u Britaniju uzrokovati probleme.

On je to prokomentirao u e-mailu koji se ticao lanjske islamističke zavjere poznate kao ‘Trojanski konj’ u Birminghamu, kojoj je svrha bila radikalizirati školsku djecu preuzimanjem školskih upravnih odbora od strane radikalnih islamista. U pismu koje je procurilo u javnost, on je napisao:

“Očito, dolazak tako mnogo ljudi ne-kršćanskog porijekla predstavlja izazov, na koji su mnogi od nas, uključujući pokojnog Enocha Powella, upozoravali desetljećima ranije. Recentni događaji pokazuju kako mnogi od novopridošlih imaju bitno različit etos od tradicionalnih kršćanskih škola i mi imamo pravo intervenirati kako bismo ih spriječili da šire svoju ideologiju među djecom rođenom ovdje”.

A većina terorista su upravo oni na koje je Powell upozoravao: djeca djece imigranata. On je rekao da će oni biti pravi izazov, a ne sami imigranti.

I stvarno, pogledajte profil današnjeg prosječnog terorista, poput onog koji je pobio ljude u Tunisu, ili onih koji su organizirali napad na autobuse u Londonu pobivši stotine ljudi. To nisu mutavi likovi jučer sišli s broda, to je treća ili četvrta genracija imigranata: oni nisu diskriminirani, oni su diskriminatori. Oni su obrazovani, u pravilu dobro stojeći, zaposleni. Naoko se ne razlikuju od drugih Engleza – piju alkohol, slušaju istu muziku kao i vršnjaci, navijaju za iste klubove. No jednog dana će neki od njih raznijeti stanicu podzemne.

Običan Englez misli da su oni poput njega, jer govore istim jezikom, žive u istoj zemlji: kao lingvist, Powel je poznavao njihove jezike, pa je time imao osjetno bolji uvid u mentalitet, poznavajući jezik poznavao je i način na koji dišu, na koji razmišljaju.Howarth je rekao za MailOnline: ‘Desetljeća političke korektnosti su omogućila širenje odvratnog zlostavljanja djece. Laburisti su odgovorni za to. Oni i ljevica’ On je rekao da se Engleska sad bori ‘protiv politčke korektnosti’. I dodao, ‘Ovo je ujedinjeno kraljevstvo, za Boga dragoga – ako vam se ne dopada, idite živjeti negdje drugdje.’ Ali imigranti ne žele ići igdje drugdje: oni žele šerijatske zakone u Britaniji. Sir Gerald kaže da je ‘Enoch uvijek govorio da je problem s imigrantima u njihovom broju, i da je bio u pravu’. A nije jedini: još 2007., torijevski zastupnik Nigel Hastilow, je dao ostavku napisavši u njoj je da “Enoch bio u pravu”.

No još prije tridest godina, Edward Heath, premijer Ujedinjenog kraljevstva, je rekao kako “ekonomski teret imigranata nije bio bez upozorenja”, aludirajući na Powella. A čak i zastupnik laburista Michael Foot je rekao kako je tragično da je takva iznimna osoba bila tako krivo shvaćena, kad je predvidjela današnje krvoproliće u Britaniji, upotrijebivši citat iz Eneide kako bi jednostavno iskomunicirala svoje strahove.

Danas mu čak i oni koji smatraju da Britanija nema problema s integracijom stranaca – dakle slijepci – daju za pravo u nekim predviđanjima. Recimo za to što je još pedesetih ocijenio da je poslijeratni socijalni pakt dugoročno neodrživ, što su najbolje pokazale sedamdesete, kad je britanska industrija propala, a javne financije bile nalik onima u današnjoj Grčkoj, i kad su morale biti uvedene stroge mjere štednje za spas Britanije. Danas mu i najveći politički protivnici Torijevaca priznaju da je tu bio u pravu.

No je li Powell bio nekakav engleski skinhead, nacist, ultradesničar? Naprotiv. On je bio veliki protivnik britanskog imperijalizma i zagovornik neovisnosti kolonija, ali i veliki pobornik humanog postupanja sa svima. Zapamćena je ostala njegova kritika ubojstva terorista IRA-e od strane Engleza, ali još više njegova kritika ubojstva 11-orice pripadnika terorističke organizacije Mau Mau u Keniji, gdje su Englezi tada bili kolonijalni gospodari.

Oni su te ljude ubili jer su odbili rad u logoru. Engleska javnost je podržala ubojstvo, jer su Mau Mau bili vrlo okrutni, primitivni koljači gori i od današnjih islamista i ubijali su indiskriminativno sve bijelce, a usto im je vođa bio ljudožder, kao i većina njih. Powell je rekao kako su neki zastupnici opisali tu jedanaestoricu kao “podljude”, a Powell se složio da to jesu ljudi sa samog dna čovječanstva, no odgovorio je: “To je zastrašujuća doktrina, stati u osudu drugog ljudskog bića i reći, ‘Jer je on bio takav i takav, posljedica kojih bi inače bilo zbog njegove smrti neće biti.” Powell se isto nije složio s opaskom da su, kako se sve odigralo u Africi, primjenjive druge metode i standardi od onih u Engleskoj:

“Mi ne možemo birati u kom dijelu svijeta ćemo primijeniti kakve standarde. Mi ne možemo reći, ‘imat ćemo afričke standarde u Africi, azijske standarde u Aziji i možda britanske standarde ponašanja ovdje kod kuće. Mi nemamo taj izbor. Moramo biti konzistentni svugdje. Sva vlast, sav utjecaj čovjeka na čovjeka, leži na mišljenju o njemu. Što mi smijemo raditi u Africi, i tamo gdje smo na vlasti i tamo gdje više nismo, ovisi o mišljenju koje je stvoreno o načinu na koji se ova zemlja ponaša i o načinu na koji se engleski gospodin ponaša. Mi ne možemo, mi ne smijemo, u Africi od svih mjesta, pasti ispod naših najviših standarda prihvaćanja odgovornosti”.

Zvuči li to kao izjava nekog tko je bio rasist? Nekog tko mrzi crnce i obojene? Naprotiv, Enoch je samo, kao erudit, zdravorazumski zaključio što će se desiti s Engleskom kad u njoj bude desetak milijuna imigranata koji ne dijele naše kulturne i civilizacijske standarde – i ne žele ih dijeliti.

Danas, kad u Britaniji islamisti preuzimaju osnovne škole (državne!) i tamo uče djecu kako ubiti nevjernika, bio on kršćanin ili ateist (Powell je, kad smo kod toga, do pred kraj života bio gorljivi ateist, kad se obratio na kršćanstvo, a smatra se da se na sveučilištu upuštao i u homoseksualne odnose, što se isto ne uklapa u shemu ljevičara i njihove predrasude), kad građani Londona ne smiju ući u neke kvartove u kojima se svake godine slavi 9/11, i kad bombe po Londonu više ne postavlja IRA nego unuci imigranata iz Powellovog doba, na koje je on upozoravao, on stječe sve više pobornika. Čak i među laburistima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)