Sjedinjene Američke Države, ako bude bilo potrebno, mogu izvršiti morsku blokadu Rusije kako bi omele isporuke njenih energenata u zemlje bliskoistočne regije, rekao je ministar unutrašnjih poslova SAD Ryan Zinke tijekom govora na gospodarskom događaju u Pittsburghu, piše „Washington Examiner“

„Mi imamo mogućnost, zahvaljujući ratnoj mornarici, garantirati da će morski putevi biti otvoreni i, ako bude bilo potrebno, blokirat ćemo ih kako ruski energenti ne bi stigli na tržište“ – rekao je Zinke.

Američki ministar smatra je jedini izvor prihoda za rusku ekonomiju prodaja energenata.

“Rusija vrši aktivnu politiku na Bliskom istoku jer želi tamo prodavati svoju naftu i plin kako to radi u Europi” – objasnio je on.

Zinke je naveo da situacija sa Iranom vrlo sliči na situaciju u Rusiji, dodavši da postoje dvije opcije rješenja tih pitanja.

„Postoji vojna opcija, koju ne bih volio da iskoristimo. I postoji ekonomska opcija, koja se zaključuje u tome da se vrši pritisak i potiskuju se njihovi energenti. Mi možemo to provesti, jer je SAD najveći proizvođač nafte i plina u svijetu“ – zaključio je Zinke.

(sputniknews.com)

Predsednik Turkmenistana Kurbankuli Berdumuhamedov potpisao je zakon kojim se u toj zemlji „ukidaju“ besplatna voda, struja i plin. U tim povlasticama su građani te azijske zemlje uživali skoro četvrt stoljeća

Prvi predsednik te zemlje Saparmurat Nijazov ukinuo je 1993. plaćanje plina, elektične energije, vode i soli. Bilo je predviđeno da te mjere budu na snazi deset godina, ali su produžene do 2030. godine.

Zahvaljujući velikim državnim subvencijama, pune 24 godine svaki stanovnik zemlje je imao pravo na 35 kilovat sati struje i 50 kubika plina mjesečno, kao i 250 litara vode dnevno. Do 2014. vlasnici automobila dobijali su po 120 litara besplatnog benzina mjesečno. Građani zemlje su imali određene olakšice i na komunalije, komunikacione i transportne usluge.

Nijazov, koji je imao titulu Turkmenbaši, „velikog vođe Turkmena“, vladao je zemljom sve do svoje smrti 2006. godine, a dolaskom na vlast Kurbankulija Berdumuhamedova, stomatologa po struci i bivšeg ministra zdravlja, počela su se uvoditi određena ograničenja.

Berdumuhamedov smatra da je dosadašnji sustav neodrživ i da bi pomoć ubuduće trebala biti upućena samo socijalnim slučajevima.

On je još ljetos naložio Vladi da pripremi predloge za ukidanje svih povlastica u kojima uživaju građani zemlje, a ove nedelje je taj zakon i potpisao. Time je faktički zatvoren utopijski projekat „zlatni vijek turkmenistanskog naroda“, koji je uveo Nijazov.

Govoreći pred Skupštinom, Berdumuhamedov je podsjetio da su građani zemlje u prvim godinama nezavisnosti dobijali brojne povlastice. Osnovni cilj tih „povlastica bez presedana“, kako je rekao, bilo je „stvaranje povoljnih uvjeta za život zbog teške ekonomske situacije u svijetu i prilagođavanje građana na uvjete tržišne ekonomije“.

Međutim, situacija se promijenila. Sada se, kako je naveo Berdumuhamedov, u Turkmenistanu svake godine „povećavaju prohodi stanovništva, otvaraju se nova radna mjesta“, pa su stvoreni uvjeti za promene.

Berdumuhamedov je naglasio da je Vlada dugo raspravljala o novim mjerama i uvođenju tarifa koje će postepeno primjenjivati. Lider Turkmenistana je rekao da je potpisao zakon o reguliranju potrošačkih tarifa za prirodni plin, električnu energiju, komunalne usluge, transportne i komunikacijske usluge.

Prema novom zakonu, građani će od 1. studenog početi plaćati te usluge iz svog džepa, ukoliko premaše dozvoljeni limit iz 1993. godine.

Ekonomija te bivše sovjetske republike, koja ima 5,5 miliona stanovnika, živi od izvoza energenata.

Ta država Centralne Azije, koja se graniči sa Afganistanom, Iranom, Uzbekistanom i Kazahstanom, zauzima četvrto mjesto u svijetu po rezervama prirodnog plina, poslije Rusije, Irana i Katara.

Prihodi od izvoza su opali nakon što su 2014. svjetske cijene energenata počele padati, a značajno su smanjene i 2016. godine. kada je Rusija, koja je bila glavni kupac turkmenistanskog plina, obustavila kupovinu zbog neslaganja oko cijene.

Početkom ovog mjeseca ruski ministar energetike Aleksandar Novak je rekao da Rusija i Turkmenistan razmatraju zajedničke projekte „proizvodnje i realizacije turkmenistanskog plina“, ali nije izneo više detalja o toj saradnji.
 
(sputniknews.com)

“Moramo samo nogom provaliti vrata, i cijela trula struktura će se urušiti.”

Ova rečenica Adolfa Hitlera označila je možda i najveću grešku u procjeni u povijesti ratovanja, nakon što su nacisti potcijenili Sovjetski savez 22. lipnja 1941. godine. Međutim, ne možemo a da se ne zapitamo kako bi Europa izgledala da je Hitlerova procjena bila ispravna?

Adolf Hitler i njegovi generali bili su uvjereni da će se SSSR srušiti kao kula od karata u “Operaciji Barbarossa”, najvećem vojnom napadu ikada provedenom.

Sile Osovine otvorile su 2.900 kilometara dugačak front od Baltika do Crnog mora, a Ruse su napale s više od četiri milijuna vojnika, 3.600 tenkova, više od 4.000 zrakoplova, kao i 46.000 komada teškog artiljerijskog naoružanja.

Cilj je, pored Hitlerovog suludog projekta o “kolonizaciji istočne Europe i uništavanja inferiornih slavenskih naroda i židovskog boljševizma”, imao i jedan drugi, strateški mnogo bitniji cilj – preuzimanje ogromnih izvora energenata u SSSR.

Prema povijesnim spisima iz Nacionalne knjižnice u Moskvi, Sovjeti su od starta znali da Hitler planira invaziju, a pakt o nenapadanju koji su potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjaceslav Molotov i njegov njemački kolega Joachim von Ribbentrop bio je samo kupovina vremena, jer su i jedni i drugi znali da je rat neizbježan.

Zeleno svjetlo za “Barbarossu”

Sile osovine napale su u tri velike skupine: Sjeverna armija je za cilj imala pokoravanje Baltika, Centralna je jurišala ka Moskvi, dok je Južna imala možda i najvažniji zadatak – da osigura izvore energenata na Kavkazu.

A juriš je krenuo impozantno. Do sedamnaestog dana ofanzive, nacisti su do nogu potukli Sovjete, uništivši više od 2.000 tenkova ,1.400 komada topničkog oružja, dok je 300 tisuća vojnika Crvene armije zarobljeno.

Dominacija njemačke armije je trajala nekoliko mjeseci, a ta nadmoć opila je Hitlera koji je, ponesen tim osjećajem snage i sile napravio kardinalnu grešku i pomislio da sile Osovine pored sovjetske vojske mogu pobijediti i – sovjetsku zimu.

To je Crvenoj armiji dalo vremena da se pregrupira i započne kontraofanzivu 5. prosinca 1941. godine, koja je rezultirala potpunim krahom Hitlerove armije, koja je iz skoro sigurne situacije izašla kao poražena i osramoćena.

“Ruski kolos … je bio vrlo potcijenjen s naše strane … kad god smo im uništili deset divizija, oni su stvarali nove.” Ovo su bile riječi njemačkog generala Franca Hadlera 1941. godine.

Posljedice Hitlerovog eventualnog osvajanja SSSR

Slom operacije “Barbarossa” oblikovao je svijet u nadolazećim desetljećima, i kreirao globalnu geopolitičku scenu. Da je Hitler uspio slomiti SSSR i dokopa se ogromnih resursa, nacistička armija bi doživjela neslućeni rast i jačanje kapaciteta u svim poljima, a vojna industrija bi procvjetala.

Rusi bi bili potpuno uništeni, a Velika Britanija i Francuska ne bi mogle ozbiljno zaprijetiti nacistima. Francuska je ionako već bila pokorena prije “Barbarosse”, a Britanci bi najvjerojatnije doživjeli sudbinu izoliranog, opkoljenog otoka, te bi, bez pomoći ključnih europskih saveznika, ubrzo potpali pod Hitlerovu vlast.

Velika energetska moć bi Hitleru dala krila i mogućnost da opskrbljuje svoje saveznike, Italiju i Japan, te bi i oni još jači dočekali ulazak SAD u rat naredne godine. Bez pomoći Rusije, uz pokorenu Francusku i izoliranu i odsječenu Britaniju, Sjedinjene Države, koliko god moćne bile, teško da bi se same mogle suprotstaviti Trojnom paktu.

Da ne pričamo o manjim saveznicima Trećeg rajha, poput Hrvatske, Bugarske, Mađarske i Rumunjske, koje bi potpunosti zagospodarile regijom i provodile naredbe Adolfa Hitlera, pri čemu bi kompletna Europa bila pod čizmom nacista.

Srećom, zahvaljujući Hitlerovom potcjenjivanju prije svega sovjetske zime, ali i borbenog duha slavenskih naroda, ova mračna budućnost ostala je samo u domeni fikcije.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Washington vodi hibridni rat protiv Moskve. Ako i postoji bilo kakva sumnja povodom toga, sad bi trebalo biti razotkrivena. Geopolitika, znanost i tehnologija, špekulacije, financijska tržišta, informacijski tokovi, veliki poslovni konglomerati, inteligencija, masovne komunikacije, socijalni mediji, internet, popularna kultura, informativne mreže, međunarodne institucije, sankcije, auditorij, javno mnijenje, nacionalizam, razna vladina tijela i organizacije, civilizacijska konfrontacija, proxy ratovi, diplomacija, stvaranje međunarodnih alijansi, veliki poslovni ugovori, nevladine organizacije (NVO), ljudska prava, ugled, vojno osoblje, kapital, psihološke taktike – sve je to uključeno u taj hibridni (višestrani) rat

Na dnevnoj razini možemo vidjeti kako se ova borba odigrava u eteru ratnih kazališta Ukrajine i Bliskog Istoka, kroz izjave i optužbe diplomata, kao i u ekonomskoj sferi.

Također bi trebale biti prekinute rasprave i pitanja o tome je li ovo novi Hladni rat – posthladnoratovski hladni rat – ili se stari Hladni rat nikada nije ni završio. Hladnoratovski mentalitet nikad nije usahnuo u Washington Beltwayu. Iz perspektive ruskih dužnosnika, jasno je da SAD nikad nije zakopala svoje ratne sjekire i da jenastavila ofanzivu.

Raspad Varšavskog pakta, poraz Sovjeta i Istočnog bloka i gledanje kako se Sovjetski Savez demontira u 15 različitih republika nisu bili dovoljni za američke hladnoratovske jastrebove. Po njima, novoformirana Ruska Federacija morala je biti utišana.

Petro-politika također ima veliki udio u ovom hibridnom ratu. Nisu samo cijene energenata bile faktor borbe već i financijska tržišta i nacionalne valute. Umjetni pad cijena nafte, ostvaren preplavljivanja globalnog naftnog tržišta, sad je dodatno dobio na značaju opsadom ruske rublje. Sve ovo je dio nečega što izgleda kao ciljani dvosmjerni napad na Rusku Federaciju, koji ima za cilj smanjiti prihode Rusije kroz manipulaciju na tržištu putem ekonomskih sankcija i obaranja cijena.

To je ono što bismo nazvali “dupli uzdah” (američka uzrečica koja označava dvostruki problem, uglavnom financijske ili ekonomske prirode; prim. prev.). Dok SAD i njihovi saveznici, uključujući Australiju, Kanadu, Europsku uniju i Japan, ruskoj ekonomiji uvode sankcije, dogodili su se napadi na glavni izvor ruskih prihoda (energenti) i rusku nacionalnu valutu.

VALUTNI RATOVI I INFLACIJA

Cijena ruske rublje počela je opadati u prosincu 2014. kao posljedica ekonomskih pritisaka na Rusku Federaciju, pada cijene energenata i spekulativnih aktivnosti. “Sudeći po situaciji u zemlji, mi smo usred duboke valutne krize, one za koju čak i zaposleni u Centralnoj banci kažu da je nisu predviđali ni u najgorim noćnim morama”, komentira Vječeslav Terekov iz Interfaksa prilikom razgovora s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom tijekom konferencije za novinare u Kremlju 18. prosinca.

Sam Putin je ovo priznao na pres-konferenciji. Odgovarajući Terekovu, Putin je objasnio da se “situacija promijenila pod utjecajem određenih vanjskih ekonomskih čimbenika, primarno cijena energetskih resursa, nafte, samim tim i plina također”.

Neki možda misle da je pad ruske rublje rezultat reakcije tržišta po njegovim pravilima, dok drugi koji priznaju da postoje tržišne manipulacije mogu sve prijelomiti i za sve okriviti rusku vladu i Vladimir Putina. Ovi procesi, međutim, bili su navođeni američkim makinacijama. To jednostavno nije rezultat samostalnog ponašanja tržišta ili politike Kremlja, već američkih ciljeva i politike koja svjesno cilja Rusiju s namjerom da je destabilizira i opustoši. Zbog toga je Putin na Terekovljevo pitanje odgovorio da je pad vrijednosti ruske rublje “očito izazvan prvenstveno vanjskim faktorima”.

Pomoćnik državnog tajnika SAD Victoria Nuland – supruga jednog od osnivača Projekta novog američkog stoljeća (PNAC) i neokonzervativnog odvjetnika imperije Rober Keygena – i pomoćnik američkog ministra financija Daniel Glazer u svibnju 2014. rekli su Odboru američkog predstavničkog doma za vanjske poslove da cilj američkih sankcija protiv Ruske Federacije nije samo nanošenje štete trgovinskim vezama Rusije i EU već i pokretanje gospodarske nestabilnosti u Rusiji, kao i kreiranje valutne nestabilnosti i inflacije. Drugim riječima, američka vlada ciljano je išla na devalvaciju ruske rublje i inflaciju u ruskoj ekonomiji najkasnije od svibnja 2014.

Izgleda da SAD pokušavaju manipulacijom navesti Kremlj da troši ruske resurse i fiskalne pričuve na borbu protiv inflacije rublje, koju je pokrenuo Washington. Kremlj, međutim, neće zagristi mamac i tako dozvoliti da bude upleten u crpljivanje deviznih rezervi, koje iznose približno 419 milijadi dolara – što vrijedi i za zlatne rezerve koje posjeduje Ruska Federacija, ili bilo koji vid ruskih rezervi koje vrijede približno 8,4 trilijuna rublji – samo da bi pokušao spriječiti pad vrijednosti nacionalne valute. S tim u vezi, držeći konferenciju za novinare, Putin je 18 prosinca izjavio da “Središnja banka ih ne namjerava sve (rezerve) spržiti bez ikakvog smisla, što je ispravno postupanje”. Putin je ovo ponovno naglasio odgovarajući na pitanje Vječeslava Tereka kada je rekao da ruska vlada i ruska Središnja banka “ne bi trebale da razdijele naše zlatne i devizne rezerve ili ih prosto spržiti na tržištu, već osigurati izvore kreditiranja”.

Kremlj razumije što Washington pokušava učiniti. Amerika s Rusijom ponavlja staru igru. Manipulacija cijenama energenata, devalvacija nacionalne valute, čak i američki pokušaji da uvuku Rusiju u konflikt s bratskom državom Ukrajinom – sve je to ponavljanje američke taktike korištene ranije, za vrijeme Hladnog rata, a i poslije 1991.

Primjerice, uvlačenje Rusije u Ukrajinu bilo bi ponavljanje taktike uvlačenja Sovjetskog Saveza u Afganistan, dok bi manipulacija cijenama energenata i valutnim tržištima bila paralela američke strategije korištene da se destabilizira bathistički (Bath partija je najvažnija politička stranka s panarapskom ideologijom, koja igra važnu ulogu još od 1950-tih; prim. prev.) Irak, Iran ili Sovjetski Savez tijekom afganistansko-sovjetskog i iransko-iračkog rata.

Umjesto pokušaja da zaustavi daljnji pad vrijednosti rublje, Kremlj se izgleda odlučio strateški investirati u ljudski kapital u Rusiji. Nacionalni rezervni fondovi Rusije biti će iskorišteni za diverzifikaciju državne ekonomije i učvršćivanje socijalnog i javnog sektora. Unatoč gospodarskom ratu protiv Rusije, baš to je razlog što su plaće – učitelja u školama, profesora u visokoškolskim ustanovama za znanost i razvoj, zaposlenih u institucijama kulture, doktora u bolnicama i klinikama, bolničara i medicinskih sestara – dakle najvažnijih sektora za razvijanje ljudskog kapitala i kapaciteta u Rusiji – sve redom podignute.

RUSKI MEDVJED I TURSKI SIVI VUK

Kremlj, međutim, na raspolaganju ima cijelu popis opcija za kontriranje američkoj ofanzivi protiv Rusije. Jedna od njih uključuje dodvoravanje Turskoj. Rusko približavanje Turcima uključivalo je udaljavanje od izgradnje plinovoda Južni Tok iz Rusije preko Crnog mora i Bugarske.

Putin je izjavio da je Rusija otkazala projekt Južni tok 1. prosinca. Umjesto projekta Južni Tok, stigla je zamjena u vidu plinovoda koji ide iz južne federalne županije Ruske Federacije kroz Crno more do Turske. Ovaj alternativni plinovod, koji je popularno nazvan “Turski tok”, uparuje ruskog energetskog giganta Gazprom s turskim Botasom. Pored toga, Gazprom će početi Turskoj davati popust na ruski plin, koji će se povećavati kako bude rastao intenzitet rusko-turske suradnje. Ugovor o prirodnom plinu između Ankare i Moskve stvara dobitnu situaciju i za tursku i za rusku stranu.

Ne samo da će Ankara dobiti popuste na opskrbu energentima već će Turski tok turskoj vladi dati ono za čime je čeznula godinama. Turski plinovod će Tursku učiniti važnim energetskim koridorom i tranzitnom čvorištem sa svim pripadajućim tranzitnim prihodima. U takvoj situaciji Turska postaje koridor za opskrbu energentima između dobavljača Rusije i potrošača u koje spadaju zemlje EU i drugi kupci s jugoistoka Europe. Ankara će steći dodatni utjecaj na Europsku uniju, što će joj donijeti novi argument prilikom pregovora s Europom jer će Europska unija – budući da će biti energetski posrednik – s Turskom se morati dogovarati.

Što se tiče Rusije, ona će otkazivanjem smanjiti rizike s kojima je bila suočena prilikom izgradnje projekta Južni tok. Moskva je mogla protratiti vrijeme i resurse gradeći Južni tok samo da bi na kraju vidjela da je projekt suspendiran ili opstruiran na Balkanu od Bruxellesa i Washingtona. Ako Europska unija zaista želi ruski prirodni plin, onda će plinovod Turski tok biti produžen iz Turske preko Grčke, pa do Makedonije, Srbije, Mađarske, Slovenije, Italije, Austrije i drugih europskih zemalja koje žele biti integrirane u ovaj energetski projekt.

Otkazivivanje Južnog toka također znači i da će biti jedan alternativni energetski koridor manje iz pravca Rusije ka Europskoj uniji, barem za neko vrijeme. Ovo ima pozitivne implikacije na dešavanja u Ukrajini, koja predstavlja važnu tranzitnu rutu za ruski plin koji ide ka EU. Da bi osigurala protok ruskog plina kroz ukrajinsku teritoriju, Europska unija će biti odlučnija u pritiscima na dužnosnike u Kijevu da okončaju konflikt na Istoku Ukrajine.

Na više načina se Turski tok može promatrati kao rekonfiguracija propalog plinovoda Nabucco. Ne samo da će Turski tijek osigurati blagonaklonost Turske i povećati ruski utjecaj na EU, za razliku od Nabucca, koji ga je trebao smanjiti, novi plinovod će također privoljeti Ankaru da svoje ekonomske i strateške interese više usklađuje s ruskim interesima. To je razloz zašto, govoreći o Nabuccu i borbi za uspostavu alternativnih energetskih koridora, ovaj autor u 2007. ističe da “stvaranje ovih energetskih koridora i mreža predstavlja mač s dvije oštrice. Ovi geostrateški zglobovi i energetske osovine mogu dovesti i do razmjene međusobnog utjecaja. Integracija u infrastrukturi vodi i ka ekonomskoj integraciji “.

Izgradnja Turskog Toka i jačanje rusko-turskih odnosa može pomoći čak i po pitanju smirivanja krvavog sirijskog konflikta. Ako iranski prirodni plin bude integriran u Turski plinovod putem još jednog energetskog koridora koji sa iranskog teritorija ulazi u Anadoliju, onda bi turski interesi bili još više usklađeni s interesima Moskve i Teherana. Turska će biti spašena od poraza svoje neootomanske politike i biti će sposobna da se povuče iz sirijske krize. Ovo će dopustiti Ankari da se prestroji na suradnju s dva najvažnija trgovinska partnera – Iranom i Rusijom.

Važnost iransko-turske i rusko-turske trgovine i energetskih veza su razlog što je Ankara imala razumijevanja za Rusiju i Iran i što nije dozvolila da politika i razmimoilaženja povodom sirijske krize stanu na put njihovih ekonomskih veza i poslovnih odnosa, dok je Washington pokušavao te odnose poremeti, kao što je učinio s vezama između Rusije i EU. Ankara, međutim, shvaća da bi, ako pusti politiku da poremeti njezine gospodarske veze s Iranom i Rusijom, i sama Turska bila oslabljena i da bi to dovelo do toga da izgubi svaki vid neovisnosti koji sada uživa.

Majstorski objavljujući ruski potez dok je bio u Ankari, Putin se također pobrinuo osigurati vruće unutarnje razgovore u EU. Neki bi ovo nazvali stavljanjem soli na ranu. Znajući da će profit i potencijalna dobit izazvati internu raspravu u Bugarskoj i EU, Putin se retorički zapitao hoće li Europska komisija Bugarskoj nadoknaditi troškove za gubitke.

 RUSKI MEDVJED I KINESKI ZMAJ

Očigledno je da su ruski biznis i trgovinske veze preusmjerene na Narodnu Republiku Kinu i Istočnu Aziju. Povodom kinesko-ruskog plinskog mega ugovora, ova autor ističe da ovo nije bio toliko ruski kontrapotez na američki ekonomski pritisak koliko je to bila stvarna dugoročna ruska strategija koja pokušava povećati trgovinske i druge veze s Istočnom Azijom. Vladimir Putin osobno također je potvrdio ovaj stav tijekom konferencije za novinare 18. prosinca, pominjući ranije kada je odbacio – kao i ovaj autor – dojam da je takozvani “ruski twist na Istok” najvećim dijelom povezan s krizom u Ukrajini.

Prema riječima predsjednika Putina, proces širenja poslovnih veza s Kinom i Istočnom Azijom “proizlazi iz globalnih ekonomskih procesa, jer Istok – to jest Azijsko-pacifička regija – pokazuje brži rast od ostatka svijeta”. Ako ovo nije dovoljno uvjerljivo da je zaokret ka Istočnoj Aziji već bio u planu za Rusiju, onda je Putin kategorički otklonio sve sumnje u nastavku spomenute na konferenciji 18. prosinca. Govoreći o kinesko-ruskom plinskom ugovoru i drugim ruskim projektima u Istočnoj Aziji, Putin je objasnio sljedeće: “Projekti na kojima radimo odavno su isplanirani, čak i prije posljednjih problema koji su se pojavili na međunarodnoj razini ili po pitanju ruske ekonomije. Mi jednostavno provodimo naše dugoročne planove u djela”.

Iz perspektive ruskog predsjedničkog savjetnika Sergeja Glazjeva, SAD vodi svoj hibridni rat protiv Rusije da bi u konačnici stale na put kineskim partnerima Moskve. U pronicljivom intervjuu Glazjev ukrajinskoj novinarki Aljone Berezovskoj – koja radi za filijalu Rasija Sevodnje, primarno fokusiranu na informacije u vezi s Ukrajinom – objašnjava osnove američkog neprijateljstva prema Rusiji: bankrot SAD, pad konkurentnosti na globalnim tržištima i washingtonska nemogućnost da u krajnjoj liniji spasi svoj financijski sustav servisirajući strani dug ili privlačeći dovoljno investicija da bi uspostavila neku vrstu inovativnog ekonomskog probitka – sve su to razlozi zbog kojih Washington srlja na Rusku Federaciju. Prema Glazjevljevim riječima, SAD želi “novi svjetski rat”. Drugim riječima, Americi treba konflikt i konfrontacija. To je razlog zašto se održava ukrajinska kriza u Europi.

Sergej Glazjev samo ponavlja neke točke iz intervjua od par mjeseci prije toga, zatim u članku od 23. rujna pisanom za magazin Rusija u globalnim pitanjima”, koji sponzorira ruski Savjet za međunarodne poslove, think-tank koji su 2010. osnovali ruski ministar vanjskih poslova i ruski ministar obrazovanja, i američkog magazina Foreign afears”, koji objavljuje Savjet za inozemne poslove SAD.

U tom članku Glazjev dodaje da Washingtonov europski izazov upućen Rusiji može na kraju koristiti Kinezima jer će borba oslabiti SAD, Rusiju i Europsku uniju, što će Kini donijeti prednost. Smisao objašnjavanja svega ovoga je da se kaže da Rusija želi izbalansirano strateško partnerstvo s Kinom. Osobno Glazjev Berezovskoj u tom intervjuu čak govori da Rusija želi obostrano korisne odnose s Kinom, koji ograničavaju mogućnost podčinjavanja Moskve Pekingu.

Bez ikakve sumnje, SAD želi prekinuti strateško partnerstvo između Pekinga i Moskve. Dugoročna strategija Moskve o kinesko-ruskoj suradnji pružila je Ruskoj Federaciji visok stupanj ekonomske i strateške sigurnosti od ekonomskog rata koji se vodi protiv ruske nacionalne ekonomije. Washington ipak pokušava obvezati Kineze da ne pružaju ruku Rusiji, koja je pod ekonomskim napadom. U ovom kontekstu pad cijena na tržištu energenata također može biti usmjeren na stvaranje trenja između Pekinga i Moskve. Jednim dijelom, manipulacija na tržištima energenata i pad cijena mogu dovesti do slabljenja i narušavanja kinesko-ruskih odnosa tako što će prisiliti Kineze da poduzmu korake koji bi stavili mrlju na njihove odlične odnose s ruskim partnerima. Valutni rat protiv ruske rublje može također biti usmjeren u tom pravcu. Drugim riječima, Washington se možda nada da će Kina postati dovoljno pohlepna i kratkovidna i pokušati ostvariti prednost iz pada cijena na energetskim tržištima i devalvacije ruske valute.

Što god da su namjere Washingtona, svaki ekonomski korak koji SAD poduzmu protiv Rusije će na kraju nanijeti štetu i američkoj ekonomiji. Također, vrlo je mala šansa da su “mandarinci” (naziv za Kineze izveden iz naziva mandarinskog dijalekta na kojem govori preko 730 milijuna ljudi, prim. prev.) nesvjesni šta SAD vjerojatno pokušavaju učiniti. Kinezi su svjesni da je Kina, a ne Rusija, krajnji američki cilj.

EKONOMSKI TERORIZAM: ARGENTINA I LEŠINARI

SAD vodi ekonomski rat protiv Rusije i njene državne ekonomije koji je u punom zamahu. U krajnjoj liniji, svi Rusi su kolektivna meta. Ekonomske sankcije ne predstavljaju ništa drugo nego rat. Da se kriza u Ukrajini nije desila, bio bi pronađen drugi razlog za napad na Rusiju.

Pomoćnik američkog državnog tajnika Victoria Nuland i pomoćnik ministra Financija Daniel Glazer čak su u svibnju 2014. rekli Odboru za inozemne poslove američkog Zastupničkog doma da je krajnji cilj američkih ekonomskih sankcija protiv Rusije učiniti ruski narod toliko jadnim i očajnim da on na kraju eventualno zahtijeva da se Kremlj preda SAD i sprovede “političku promjenu”.

“Politička promjena” može značiti svašta, ali ono na što se najvjerojatnije misli je smjena režima u Moskvi. Ustvari, cilj SAD izgleda da uopće nije usmjeren na vršenje pritiska na rusku vladu da promijeni svoj vanjskopolitički kurs, već na iniciranje promjene režima u Moskvi i potpuno obogaljenje Ruske Federacije kroz poticanje unutarnjih podjela. To je razlog što karte podijeljene Rusije distribuira Radio Slobodna Europa.

Sudeći po predsjedničkom savjetniku Sergeju Glazjev, Washington “pokušava uništiti i oslabiti Rusiju, što će izazvati njenu fragmentaciju, jer oni trebaju ovu teritoriju i žele uspostaviti kontrolu nad ovim kompletnim prostorom”. “Ponudili smo suradnju od Lisabona do Vladivostoka, budući da, u nastojanju da održe njihovou geopolitičku premoć nad Kinom, postoji potreba za kontrolom tog prostora”, navodi on, naglašavajući da SAD žele gospodariti, a da nisu zainteresirane za suradnju.

Aludirajući na riječi bivšeg američkog visokog diplomate Meldin Albright da je Rusija nepravedno obdarena ogromnom teritorijom i resursima, Putin je također govorio na sličan način 18. prosinca na konferenciji za novinare, objašnjavajući kako SAD žele podijeliti Rusiju i steći kontrolu nad obilnim prirodnim resursima koji se nalaze na njenom teritoriju.

Nije ni čudo da u 2014. rekordni broj ruskih građana ima negativan stav o odnosima između njihove zemlje i SAD. Anketa koju je proveo ruski Centar za istraživanje javnog mnijenja pokazala je da 39% posto ruskih ispitanika vidi odnose sa SAD kao “uglavnom loše”, a 27% kao “vrlo loše”. Ovo znači da 66% posto ruskih ispitanika ima negativan stav po pitanju odnosa s Washingtonom. To je rezultat istraživanja na razini cijele Ruske Federacije. Štoviše, ovo je najveći porast negativne percepcije o SAD još od 2008, kada je Amerika podržala gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija u ratu koji je Tbilsi vodio protiv Rusije i odcijepljene republike Južne Osetije; 40% posto je tadašnje odnose vidjelo kao “uglavnom loše”, a 25% posto Rusa je u tom razdoblje odnose vidjelo kao “vrlo loše”.

Rusija može tretira ekonomski rat koji se vodi protiv njezine nacionalne ekonomije i njenog građanstva kao “ekonomski terorizam”. Ako ruske banke i financijske institucije budu oslabljene s ciljem da se stvori financijski kolaps u Ruskoj Federaciji, Moskva može uvesti pomoćne fiskalne mjere svojim bankama i financijskom sektoru, koje mogu stvoriti ekonomske šokove u Europskoj uniji i Sjevernoj Americi.

Govoreći hipotetički, Rusija ima mnogo opcija za financijsku defanzivu ili kontraofanzivu koje se mogu usporediti sa taktikom spaljene zemlje koju je primijenila protiv zapadnoeuropskih osvajača tijekom Napoleonovih ratova, Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata. Ako ruske banke i institucije ne plate ili odlože plaćanje svojih derivatnih dugova i to opravdaju ekonomskim ratom i ekonomskim terorizmom, dogodit će se financijski šok i tsunami od Europske unije do Sjeverne Amerike. Ovaj scenarij ima neke paralele s koracima koje je Argentina povukla da bi izbjegla lešinarske fondove.

Valutni rat će se na kraju okrenuti protiv Washingtona i Wall Streeta. Energetski rat će također promijeniti smjer. Već sada Kremlj je jasno naznačio da će, zajedno s drugim zemljama, uzvratiti Americi na valutnim tržištima kroz odgovor koji će neutralizirati američke financijske manipulacije i petrodolara. Riječima Sergeja Glazjeva, Moskva razmišlja o “sustavnom i sveobuhvatnom” odgovoru “usmjerenom na iznošenje na vidjelo i stavljanje točke na političku dominaciju SAD i, što je najvažnije, podrivanju američke vojno-političke moći bazirane na printanju bezvrijednog dolara kao svjetske valute.”

Njihovo rješenje uključuje stvaranje “koalicije jakih zemalja koje zagovaraju stabilnost – u suštini globalnu antiratnu koaliciju s pozitivnim planom za preuređenje međunarodne financijske i gospodarske arhitekture na principima obostrane koristi, poštenja i poštovanja nacionalnog suvereniteta”.

Nadolazeći vijek neće biti “Američko stoljeće” kao što neokonzervativci u Washingtonu misle. Biti će “euroazijsko stoljeće”. Washington preuzima veći teret nego što može ponijeti. To može biti razlog zbog čega je američka vlada objavila kraj sankcijama protiv Kube i razlog zbog čega se SAD trude obnoviti trgovinske veze s Iranom. Unatoč ovome, arhitektura poslijeratnog (misli se na Drugi svjetski rat; prim. prev.) svijeta ili, ako hoćete, arhitektura svjetskog poretka nastalog nakon 1945. godine, sada je u samrtnoj postelji i možemo je smatrati okončanom. To je ono na što Kremlj i glasnogovornik ruskog predsjednika Putina Dmitrij Peskov misle kada kažu.
 
(web-tribune.com/uredio i preveo:nsp)

Reakcija na otkazivanje Južnog toka je vrlo zanimljiva i zahtjeva pažljivo objašnjavanje

Da bi se razumjelo što se dogodilo, potrebno je prisjetiti se rusko-europskih odnosa iz devedesetih godina.

Ukratko, tada je vladala pretpostavka da će Rusija postati veliki dobavljač energije i sirovina u Europu. To je bio europski razdoblje “pomame za plinom” jer su se ruske zalihe Europi činile neiscrpne i neograničene. Upravo ruski plin je Europi omogućio da napusti industriju ugljena i sasiječe emisiju ugljičnog dioksida, pritom utječući na sve ostale da učine isto.

Međutim, Europljani nisu očekivali da Rusija dobavlja energiju

Oni su prije željeli energiju da iz Rusije crpe zapadne energetske tvrtke. To je predložak koji je zastupljen svuda u svijetu. EU ovo naziva “energetskom sigurnošću” – eufemizmom za ekstrakciju energije iz drugih država pomoću svojih kompanija.

Do toga nikada nije došlo. Iako je ruska naftna industrija privatizirana, uglavnom je ostala u rukama Rusije. Nakon što je Putin došao na vlast 2000. godine, trend ka privatizaciji naftne industrije se preokrenuo. Jedan od glavnih razloga gnjeva Zapada zbog uhićenja Kodorovskog, zatvaranja Yukos-a i prijenosa te imovine u vlasništvo državne tvrtke Rosneft bilo je upravo preokretanje ovog trenda privatizacije.

U industriji plina ovaj proces privatizacije zapravo nikada nije ni počeo. Gazprom je nastavio kontrolirati izvoz plina, održavajući svoj ​​položaj jedinog državnog izvoznika plina. Otkad je Putin došao na vlast, položaj Gazprom-a se učvrstio.

Većina gnjeva koji postoji prema Putinu od strane Zapada može se objasniti ozlojeđenošću Europe i Zapada zbog odbijanja ruske vlade da raskine ruski monopol energije i “otvori” svoju energetsku industriju zapadnim tvrtkama. Mnogi navodi o korupciji koji se odnose na Putina i njegovo protivljenje “otvaranju” ruske energetske industrije i razbijanje privatizacije Gazprom-a i Rosneft-a. Ako se detaljno ispitaju specifični navodi o korupciji protiv Putina, sve postaje očigledno.

Gazprom je, upravo zbog toga što do njegove privatizacije i razbijanja energetskog monopola nije nikad došlo, naišao na silne kritike europskih mušterija.

Kada se Europljani žale zbog svoje ovisnosti od Rusije, oni u stvari izražavaju svoju ozlojađenost što svi moraju kupiti plin od jedne ruske državne kompaija (Gazprom-a) umjesto da kupuju od svojih tvrtki koje bi radile u Rusiji.

Ozlojađenost i pretjerana samouvjerenost leže iza ponovljenih europskih pokušaja da donose zakone o energetskim pitanjima na način koji bi osigurao “otvaranje” energetske industrije.

Prvi pokušaj je bila takozvana Energetska povelja, koju je Rusija potpisala, ali ju je na kraju odbila ratificirati. Posljednji pokušaj EU je takozvani “Treći paket energije”.

Normalno je da su svi ti pokušaji usmjereni na Gazprom

To je sve podloga za konflikt oko Južnog toka. Vlasti EU su inzistirale da se Južni tok pridržava Trećeg paketa energije čak iako je Treći paket energije donesen nakon što je donesen nacrt sporazuma o Južnom toku.

Povinuti se Trećem paketu energije značilo bi da, iako bi Gazprom dobavljao plin, on ne bi posjedovao niti kontrolirao cjevovod kroz koji bi plin prolazio.

Da se Gazprom složio s tim, priznala bi se kontrola EU nad njegovim operacijama. To bi sve na kraju pridonijelo zahtjevima za mijenjanje strukture energetske industrije u samoj Rusiji.

Ono što se upravo dogodilo jest da su Rusi dali negativan odgovor. Umjesto da nastave s projektom, pokoravajući se europskim zahtjevima kao što su Europljani očekivali, Rusi su se na potpuno zaprepaštenje svih povukli iz projekta.

Odluka je bila potpuno neočekivana. U ovom trenutku vlada bijes u jugoistočnoj Europi pošto nije obaviještena o ovoj odluci unaprijed. Nekoliko političara u jugoistočnoj Europi (osobito u Bugarskoj) se nadaju da je u pitanju samo ruski blef (ali nije) i da će se projekt moći spasiti.

Evo zašto je Južni tok važan za države jugoistočne Europe i europsku ekonomiju uopće

Sve jugoistočne države Europe su u lošem stanju. Za njih je Južni tok bio vitalan projekt za ulaganje u infrastrukturu, osiguravajući njihovu energetsku budućnost. Također, obećane provizije za tranzit bi donosile velike količine strane valute.

Problem je što je EU suštinski ovisna o ruskom plinu. Već se naveliko priča o alternativnim zalihi. Međutim, ne postoje nijedne alternativne zalihe koje bi zamijenile ruski plin.

Započeti su i hrabri pregovori o uvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a koji bi zamijenio ruski plin. Ne samo da je taj plin mnogo skuplji od ruskog, već je i malo vjerojatno da će biti dostupan u neophodnim količinama. SAD je potrošač koji će najvjerojatnije svu energiju potrošiti na sebe i teško da će im ostati ukapljenog plina za izvoz u Europu, osobito u većim količinama. Također, ne postoje ustanove koje bi se time bavile, a malo je vjerojatno i da će se pojaviti u skorije vrijeme.

Ostali izvori plina su u najmanju ruku problematični. Proizvodnja plina iz Sjevernog mora je u padu. Uvoz plina iz sjeverne Afrike ili Arapskog zaljeva teško da će biti dostupan u neophodnoj količini. Plin iz Irana nije dostupan iz političkih razloga. Čak i ako postane dostupan, vjerojatnije je da će se Iranci, kao i Rusi, se okrenuti ka istoku, prema Kini i Indiji.
Zbog očiglednih zemljopisnih razloga, Rusija je najlogičniji ekonomski izvor europskog plina. Sve alternative nose sa sobom ekonomske i političke cijene koje su neprihvatljive.

Poteškoće EU u nalaženju alterantivnih izvora plina su okrutno obelodanile nakon debakla takozvanog projekta Nabucco cjevovoda koji bi dobavljao plin u Europu iz Kavkaza i središnje Azije. Iako se o tome pričalo godinama, na kraju od toga nije ispalo ništa jer nije ekonomski isplativo.

U međuvremenu, dok Europa pregovara o nabavama, Rusija pravi sporazume

Rusija je sklopila ključan sporazum s Iranom o razmjeni iranske nafte za ruska industrijska dobra. Rusija se također složila uložiti veću količinu novca u iransku nuklearnu industriju. Ako se sankcije prema Iranu i ukinu, Rusi će naveliko preteći Europljane. Rusija se također složila s ogromnim sporazumom o isporuci plina Turskoj. Pored ovih sporazuma o plinu, tu su i ona dva veća sporazuma s Kinom koja prethodno navedene bacaju u sjenu.

Ruski energetski resursi jesu ogromni, ali ne i neograničeni. Drugi sporazum s Kinom i novi sporazum s Turskom preusmjeravaju u ove države plin koji je prethodno označen za isporuku u Europu. Turski sporazum je maltene zamijenio Južni tok.

Ovi sporazumi pokazuju da je Rusija napravila stratešku odluku ove godine, preusmerivši svoju energiju iz Europe. Posljedice po Europu koje će uslijediti će biti jezive. Europa će veliki gubitak energije moći nadoknaditi samo kupnjom energije po većoj cijeni.

Ruski sporazumi s Kinom i Turskom su iskritizirani, pa čak i ismijani jer im je Rusija ponudila plin po nižoj cijeni od one koju je plaćala Europa.

Međutim, razlika u cijeni nije toliko velika koliko zapravo kažu

Preusmjeravajući plin u Kinu, Rusija je ekonomsku povezanost sa državom koju sada smatra svojim ključnim strateškim saveznikom, a koji ima najveću i najbrže rastuću ekonomiju na svijetu. Preusmjeravajući plin u Tursku, Rusija je učvrstila partnerstvo s Turskom pri čemu je ona sada postala njezin najveći trgovinski partner.

Turska je ključni potencijalni savezik Rusije jer učvršćuje položaj Rusije na Kavkazu i Crnom moru. U pitanju je i država s vrlo brzo rastućom ekonomijom, koja se u posljednje dva desetljeća poprilično distancirala od EU ​​i Zapada.

Preusmjeravajući plin iz Europe, Rusija je napustila tržište sa stagnirajućom ekonomijom koje je pritom i neprijateljski nastrojeno. Nije čudo da se Rusija odrekla partnera od koje samo dobiva prijetnje i moralne kritike, pa čak i sankcije. Nijedan posao ne može funkcionirati u takvim uvjetima.

Južni tok je zapravo započet zbog stalne zloupotrebe položaja Ukrajine kao tranzitne države. Upravo zato je i EU prihvatila taj projekt. Europi u suštini treba put koji zaobilazi Ukrajinu.

Prijatelji Ukrajine u Washingtonu i Bruxellesu ni u jednom momentu nisu bili oduševljeni ovom činjenicom i konstantno su lobirali protiv Južnog toka.

Poanta je u tome da je Rusija ta koja je ugasila Južni tok kada je dobila opciju da nastavi uz prihvaćanje uvjeta Europe. Drugim riječima. Rusi smatraju problem Ukrajine kao tranzitne države manjim zlom od uvjeta koje EU zahtijeva od Južnog toka.

Bile bi potrebne godine da se izgradi Južni tok, te njegovo otkazivanje trenutno ne utječe na ukrajinsku krizu. Rusija je odlučila da joj se isplati otkazati projekt jer vidi budućnost u prodavanju energije Kini i Turskoj, ali i drugim državama u Aziji. Za Rusiju je Južni tok izgubio poantu.

Tko je na kraju stradao zbog otkazivanja Južnog toka? Tu je prvo korumpirana i nesposobna vlada Bugarske. Kako se Bugarska potrudila izgraditi Južni tok, iako je donesen Treći paket energije, on bi već bio gotov. Došlo bi, naravno do negodovanja u EU, ali Bugarska bi prosto slijedila svoje nacionalne interese.

Umjesto da se okrene ka svom povijesnom savezniku, Rusiji, Bugarska je propustila svoju priliku i sada će ruski plin teći kroz državu najvećeg povijesnog neprijatelja Bugarske, Tursku.

Bugari nisu jedini koji su podržali europski paket protiv Rusije, to su uradile i druge države EU koje imaju povijesne odnose s Rusijom. Grčka je prošle godine odbila prodati svoju tvrtku koja proizvodi prirodni plin Gazprom-u jer se EU usprotivila, iako je Gazprom ponudio bolju cijenu.

Političari EU se nose tom pogrešnom mišlju da mogu donositi odluke koje provociraju Ruse i uvode im sankcije koliko god žele, a da im Rusija ne smije odgovoriti. Kada Rusija to odjednom učini, dolazi do zaprepaštenja i komentara kako se Rusija ponaša “agresivno”.

U srpnju se EU dosjetila napasti rusku naftnu industriju tako što će sankcionirati izvoz tehnologije za bušenje nafte u Rusiju. Taj pokušaj nije uspio jer su i Rusija i države s kojima ona trguje (uključujući Kinu i Južnu Koreju) potpuno sposobne same proizvesti tu tehologiju.

Svojim sporazumima s Kinom, Turskom i Iranom, Rusija je zadala katastrofalan udarac energetskoj budućnosti EU. Za par godina, Europljani će shvatiti da sve ima svoju cijenu. Otkazivanjem Južnog toka, Rusija je uvela Europi najučinkovitije sankcije koje smo vidjeli ove godine.
 

 
 
(webtribune.rs,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19384"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]