U Bijeloj kući znaju da je u pitanju i američka reputacija svjetskog žandara. To je i razlog što je odbila ruski prijedlog za diplomatsko rješenje sirijske krize

Uloga SAD u Siriji je nastavak politike intervencionizma koja je poremetila osjetljivu ravnotežu između šiita i sunita na Bliskom istoku i ovu regiju pretvorila u bure baruta.

Američkom vojnom sudjelovanju u Siriji prethodila je invazija Iraka, koja je dovela do urušavanja ove zemlje i širenja radikalnih vojnih grupacija iz kojih je nastala Islamska država. Irak je postao poprište sukoba šiita, saveznika Washingtona, i sunita, koji su bili na udaru američkih snaga. Poražene snage Sadama Huseina, izložene progonu i iživljavanju u američkim zatvorima, priključile su se redovima Islamske države, koja je, zahvaljujući podršci koju je našla među sunitima, uspjela zauzeti značajne teritorije i proširi se na Siriju, koju je proglasila zemljom džihada.

Napredovanju Islamske države u Siriji doprinio je građanski rat koji je izbio 2011. godine, u kome su se snage predsjednika Bašara el Asada sukobile s oružanim skupinama, koje su se digle protiv režima u Damasku. Sirijsku oporbu, koju čine različite frakcije često suprotstavljenih interesa, podržali su Washington, Pariz i London, prvo politički, potičući još jedno “arapsko proljeće” po receptu rušenja režima iznutra, a potom i vojno. Američke, francuske i britanske snage obučavale su sirijsku oporbu u kampovima u Jordanu i Turskoj za borbu protiv sirijske vojske. Njihov cilj je bio – rušenje Assada.

Zašto je za Amerikance i njihove saveznike važno da se otarase sirijskog predsjednika?

Razlog svakako nije briga za demokratske slobode, već važna strateška pozicija Sirije. Assad, saveznik Irana i Rusije, je prepreka za interese Washingtona i njezinih saveznica u regiji, na prvom mjestu Saudijske Arabije. Savez s konzervativnom zaljevskom monarhijom jedan od najvažnijih za SAD, jer mu omogućuje monopol na tržištu nafte. On traje od 1945. godine, kada su Emir Ibn Sauda, ​​osnivač saudijskog kraljevstva, i američki predsjednik Franklin Roosevelt potpisali sporazum po kome je Saudijska Arabija ustupila SAD eksploataciju svojih naftnih izvora.

Nakon napada na New York i Washington 2001. godine i širenja Al Kaide, koju su financirali i neki saudijski prinčevi kao oružje u borbi protiv šiita, ovaj pakt je doveden u pitanje, ali ga je 2005. godine obnovio George Bush, nastavljajući savez između glavnog vojnog i glavnog naftnog žandarma na svijetu. Do novog spora između saveznika došlo je zbog oklijevanja američke administracije da se otvoreno uključi u sirijski građanski rat.

Geostrateška važnost Sirije je u međuvremenu porasla zbog “plinskog rata” između EU i Rusije, kao rezultat krize u Ukrajini. Veliki broj europskih zemalja je povećao uvoz iz drugih zemalja, prije svega iz Katara. Strategija EU je izgraditi plinovod koji će zaobići ruski teritorij, a jedna od mogućnosti je da plin dolazi iz Irana, druge zemlje na svijetu po rezervama plina, nakon Rusije.

Teheran je u srpnju 2011. godine potpisao više ugovora o transportu plina preko Iraka i Sirije, koja je trebala postati glavni centar za proizvodnju i čuvanje zalihe plina u regiji. Damask se tako našao u centru geopolitičke igre koja nadilazi okvire građanskog rata.

Odluka Washingtona i zapadnih saveznica da se odobrovolje prema Teheranu i ukinu sankcije Islamskoj Republici je dio ove igre, iako je potez američke administracije izazvao bijes njezinih saveznica, Izraela i Saudijske Arabije. Saudijaca su demonstrativno potpisali vojne ugovore s Francuskom i sastali se s ruskim predstavnicima. Značajnija uloga Irana na bliskoistočnoj pozornici je strateški košmar za zaljevske monarhije za koje je perzijski, šiitski Teheran smrtni neprijatelj, dok u sekularnoj, socijalističkoj republici Siriji vide njegovog glavnog saveznika.

Pokušaj da se uspostavi veza sa Iranom je i odraz ćorsokaka u koji je dospjela američka vojna strategija u Iraku i Siriji, gdje je širenje Islamske države ugrozilo interese Washingtona. Zloglasna organizacija u Siriji kontrolira trećinu teritorija i gotovo cjelokupnu proizvodnju nafte i plina, koja je njezin glavni izvor financiranja.

Program za obučavanje “umjerenih” grupacija za borbu protiv Islamske države u koji je Washington uložio 500 milijuna dolara doživio je fijasko, kako je većina ovih boraca pala u ruke džihadista, a sa njima i američko oružje. U nedostatku rezultata Washington ne isključuje više ni pomoć šiitskih snaga na terenu. U Bijeloj kući znaju da je u pitanju i američka reputacija svjetskog žandara. To je i razlog što je odbila ruski prijedlog za diplomatsko rješenje sirijske krize.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)