Ruski lovci šeste generacije mogli bi biti opremljeni elektromagnetskim topovima, izjavio je savjetnik prvog zamjenika generalnog direktora koncerna “Radio-elektroničke tehnologije”, Vladimir Mihejev

Prema riječima Mihejeva, trenutno se radi na razvoju radio-elektronskog naoružanja koje bi moglo biti primijenjeno kako bi se u potpunosti uništavale neprijateljske elektroničke komponente.

On tvrdi da će energiju za taj elektromagnetski impuls moći proizvesti svaki moderni avion, s obzirom na to da će letjelice predstavljati određenu vrstu “letećih elektrostanica” sposobnih generirati na desetke kilovata električne energije.

Govoreći o samom oružju, Mihejev je objasnio da je riječ o supervisokim frekvencijama koje se dobivaju iz te energije i pojačavaju specijalnim antenama, koje će imati jačinu stotina megavata, ili čak nekoliko gigavata.

“Gdje god da uperimo tu energiju, moći ćemo bilo koje tijelo dovedesti do izuzetnog usijanja”, rekao je on.

Mihejev je dodao da već danas određeno elektromagnetsko oružje uspješno funkcionira, i to na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara.
 
(sputniknews.com)

Propagandna utrka u naoružanju ponovno pomiče u svemir, međutim, u praksi je čak i to – fantastika. Korištenje takvog “obećavajućeg” oružja protiv ravnopravnog neprijatelja (primjerice, Rusije) je potpuna psihopatija

Pentagon je upravo najavio stvaranje sustava proturaketne obrane (PRO) baziranog na laserskim i elektromagnetskim impulsima, čija je svrha – utjecanje na neprijateljske balističke rakete, ne poslije njihovog lansiranja, već ranije.

Ovaj projekt podrazumijeva uništavanje raketa za koje sadašnji sustav proturaketne obrane nije smetnja, a takvo oružje postoji samo u Rusiji. Međutim, postavlja se pitanje: koliko su realni planovi SAD i mogu li oni ugroziti trenutni odnos snaga?

Pentagon tvrdi da je ovaj projekt pokrenut još 2014. godine radi suprotstavljanja raketama, koje mogu probiti postojeće sustave PRO (a takve rakete postoje samo u Rusiji).

Novi američki cyber-sustavi će koristiti elektromagnetski impuls, koji će navodno biti u stanju poremetiti rad elektronike na velikim teritorijima, objašnjava portal FreeBeacon, poznat po mnogobrojnim informacijskim spinovima. Primjena ovog oružja predviđena je tek nakon što obavještajna služba izvesti da se neprijatelj sprema za raketni udar.

U suštini, projekt predviđa zaustavljanje rakete u fazi njenog ubrzanja – planira se stvaranje lasera koji bi se instalirali na bespilotnim letjelicama ili avionima. U prijevodu: to je pokušaj da se utječe na elektroničke sustave kontrole, kako bi se “zbunila” raketa.

Ovo je realno izvedivo, ali uz dva uvjeta.

Prvo: ukoliko se, u sekundi ili djeliću sekunde, raspolaže točnim podacima o početku lansiranja rakete.

Drugo: ako je izvor elektromagnetskog ili laserskog impulsa u neposrednoj blizini lansirnog mjesta.

Ranije je objavljeno da je vice-admiral James Siring, direktor američke Agencije za proturaketnu obranu koja funkcionira u sustavu Pentagona, izjavio da Sjedinjene Države žele do 2021. godine imati “konačnu demonstraciju” laserskog oružja zračnog baziranja predviđenog za presretanje balističkih raketa. Za tu svrhu, agencija je za 2017-u financijsku godinu zahtijevala 90,3 milijuna dolara. Osim toga, u ožujku su konstruktori tvrtke Lockheed Martin objavili, da su ovladali tehnologijama koje omogućuju proizvodnju laserskog oružja pogodnog za bojevu primjenu.

Prema izvještajima američkih medija, Zračne snage SAD već su u stanju koristiti lasera protiv neprijateljskih zrakoplova, bespilotnih letjelica ili raketa, a mornarica SAD – se njima štiti od dronova, malih brodova i podmornica.

Međutim, primjena ove vrste oružja je vrlo ograničena, koristi se samo protiv nisko-letećih ciljeva i ciljeva koji su u vidokrugu. Uporaba lasera u strateške svrhe je nemoguća, jer su postojeći – tek začetak naprednog oružja.

Ali govoriti o stabilnom korištenju elektromagnetnh impulsa ili lasera, pa još o njegovom navođenju na brzoleteće ciljeve, nema smisla. Svi sustavi ove vrste prvotno su planirani kao oružje dizajnirano za obaranje ili oslepljavanje neprijateljskih orbitalih sustava, a ne za presretanje raketa.

Još moramo reći da testovi koje su SAD izvodile na Aljasci nisu dali značajne rezultate. Međutim, danas nisu 60-te godine.

Nikakav dron nije u stanju letjeti nad silosima strateških raketa, kako bi strpljivo čekao njihovo lansiranje. A razinu elektromagnetskih impulsa je trenutno takav da se može primijeniti samo na vrlo maloj udaljenosti.

Prošle godine, u specijalnom izvještaju američke Mornarice bilo je riječi o unifikaciji nekoliko klasa brodova (preimenovanje sadašnjih fregata u korvete i usuglašavanje linije dizajna) u tzv. napredne inačica. Rusija u ovom slučaju uopće nije pominjana. Predviđeno je da nove korvete budu opremljene laserima za “posljednju liniju obrane” , to jest – kada postane gusto, kao što je to prije nekoliko dana bilo s mučenim razaračem “Donald Cook” u Baltičkom moru.

Sustavi PZO “posljednje linije” su u stvari rafalni protuavionski topovi malog kalibra ili dvocijevni ili četvorocevni mitraljezi, čiji je zadatak da obore ciljeve koji se približavaju brodu na kritičnom udaljenosti.

Glavni sustavi protuzračne obrane, kontroliran od strane čuvenog “Igisa”, dizajnirani su da obore napadajući cilj na velikoj daljini.

Korištenje takvih instrumenata, uostalom, opisano je u programima CIA iz 80-ih i 90-ih godina, ali je to zahtijevalo prisustvo diverzantskih grupa na neprijateljskim aerodromima. Međutim, čak je i to bila čista fantastika, jer je opet, ova vrsta uređaja zahtijevala neviđenu količinu energije. Pri čemu bi povezivanje takvih aparata na lokalnu električnu mrežu dovelo do nestanka struje u gradu, jer bi podrazumijevalo potrošnje energije, približno jednaku količinama koje troši Tokio.

Ono što se sada najavljuje kao oružje strateškog odvraćanja, može biti primijenjeno protiv neprijatelja, koji intelektualno i energetski zaostaje za SAD generacijama. To jest, iznad Sjeverne Koreje se mogu lansirati stotine dronova, koji bi nadzirali potencijalne raketne silose (Korejanci ih, doduše, nemaju, jer koriste stare sustave nadzemnog lansiranja), a duž granice razmjestiti par novih patrolnih korveta. Možete čak i ubaciti tamo nekoliko južnokorejskih diverzantskih grupa, naučivši ih da govore sjevernim dijalektom.

Međutim, u praksi je čak i to – fantastika. Korištenje takvog “obećavajućeg” oružja protiv ravnopravnog neprijatelja (primjerice, Rusije) je potpuna psihopatija.

Moramo shvatiti da se obrambena industrija SAD svakodnevno bavi razvojem “naprednih oružja”, od kojih većina završi na otpadu mnogo prije zvaničnog gašenja projekta. Čitave generacije brodova sa “supersistemima” i “superoružja” su u posljednjih pet godina otpisane kao besmislene. U istom smjeru ide i aviacijski razvoj, koji se u jednom momentu smatrao naprednim. Ali, konstantno pupmanje namjenske industrije velikim količinama novca prije ili kasnije daje neke rezultate.

Proboja u laserskim i impulsnim tehnologijama za sada nema zbog problema prije svega u superprovodljivosti i akumulaciji energije. I do predviđenog roka – 2021. godine – teško da će doći do nekog većeg napretka.

Očito je, međutim, da se propagandna utrka u naoružanju ponovno pomiče u svemir – sferu toliko kontroverznu sa stanovišta perspektive tehnologija, da je teško napraviti nedvosmislen izbor u korist određene strategije. I sve je više otkrivenja da su ovakve vrste informacijskih spinova prepisane iz Reaganove politike.

Mada postoji i jednostavnije objašnjenje. Svi žele novac. Mnogo i odmah.

* Strateška obrambena inicijativa (engleski: Strategic Defense Initiative, SDI) projekt koji je pokrenut od strane američkog predsjednika Ronalda Reagana. Njegov cilj je bio postavljanje vojnih satelita u orbiti planeta Zemlje koji bi mogli uništiti sovjetske i druge balstičke rakete prije nego što dođu do cilja.
 
(fakti.org/uredio:NSP)