Jeste li gledali španjolski film “El Concursante” (Natjecatelj)? Vjerojatno ne, jer su ga rijetki otkupili i preveli, i to zbog jedne scene u filmu u kojoj se vrlo jednostavno opisuje tko, kako i zašto upravlja našim životima

YouTube je objavio tri verzije spornog ulomka, ali samo na španjolskom i talijanskom, koji opisuje stvaranje vječnog duga

Mladi ekonomist dolazi kod starog Martína Circa Martina, profesora ekonomske povijesti, te traži razgovor s njim. Film se dotiče mnogih pitanja u gospodarstvu, posebice stvaranja vječnog duga od strane banaka. Mladić pokuca na vrata starog profesora  i kaže kako “želi znati” ono što je on saznao.

Sporna konverzacija o stvaranju vječnog duga je sljedeća:

Profesor: Nikada ne pričam s ekonomistima. Nikada. To je gubljenje vremena. S vama ću napraviti izuzetak, jer mi se činite kao loš ekonomist.

Mladi ekonomist: Zapravo ja nisam…

Profesor: Ovo su pravila: Ja pričam a vi slušate. Nema pitanja. Ne znam vaš slučaj, ali znajte ovo. Postoji samo jedan slučaj, samo jedna situacija. Dakle, nemojte da gubim moje vrijeme slušajući vas. Ako budete pažljivi, nešto možete naučiti. Držat ćemo se pravila i biti brzi. Imate li što za prigovoriti?

(Tišina)…

Profesor: Odlično. Što, dakle, želite?

Mladi ekonomist: Želim znati!

Profesor prelazi na primjer.

Profesor: Ja imam kokoši, a vi vrt s rajčicama. Ja želim rajčice, a vi jaja. Što ćemo učiniti?

Mladi ekonomist: Razmjenu.

Profesor: Jednu običnu razmjenu. Jedno jaje, za jednu rajčicu. Tako su stvari funkcionirale na početku. No, jasno je da su nekad vaše rajčice bile dobre, a nekada ne. Ili, na primjer, da ja želim kupiti konja, a nije jasno koliko mi jaja treba da ga kupim. Ali uzmimo, na primjer, kao vrijednost određenu količinu zlata. Zlato je lijepo, sja i nema ga puno. Vrijedno je. Sada možemo napraviti računicu za razmjenu. Ako tucet jaja vrijedi kao grumen zlata, a jedan konj košta 100 grumena, jasno je da konj vrijedi koliko…?

Mladi ekonomist: 100 tuceta jaja…

Profesor: Jednostavno, zar ne?

Profesor: Zlato je tako postalo moneta za razmjenu. Da pojednostavimo. Naravno, ne može se kupiti konj s jajima, ali zato promijenimo jaja za monetu, i stvar je gotova. (U scenu ulazi bijeli konj) Lijep je, zar ne? Ovo je prvi korak, ostalo je, manje ili više, sve isto kao i prije. Samo što nam je sada potrebno zlato kako bi kupili stvari koje ne proizvodimo. Mlijeko, meso, odjeću, aparate… Na kraju, osoba koja je izmislila sustav mora imati način da on funkcionira, mjesto gdje će se skladištiti zlato.

Dvojica tada dolaze pred zgradu Središnje banke.

Profesor: Taj je čovjek velikodušan, naravno. On nam ne želi prodati zlato, nego samo posuditi. Na primjer, meni posudi 10 moneta i ostavi mi ih sljedećih 12 mjeseci. Logično, od mene traži malu zaradu, svoj interes. Uzmimo da on iznosi 10%. On tako riskira svoje zlato, a ja ne riskiram ništa. Međutim, njemu treba nekakvo jamstvo, u slučaju da ja ne ispoštujem dogovor. U vašem slučaju, ako želite zlato, stavit ćete pod hipoteku vaš vrt. Tako će vam čovjek posuditi 10 moneta. U zamjenu za mrkve?

Mladi ekonomist: Ne.

Profesor: Ne!? Vi ostajete s vašom proizvodnjom mrkvi i rajčica. Ne morate se brinuti o ničemu i možete nastaviti proizvodnju i prodaju. Samo što banci u godinu dana morate dati 11 moneta. Onih 10 što vam je posudila i jednu monetu kamata. Što ćete učiniti?

Mladi ekonomist: Imam vrt i mogu prodati moje proizvode.

Profesor: Ali imate vremena samo jednu godinu, a ako ne ispoštujete dogovor, banka će vam uzeti vrt. Je li tako? Dakle. Gdje je problem? Nema problema. Gdje je uopće problem? Uzmimo da banka ukupno ima 100 zlatnih moneta. To je količina zlata koja postoji. Ni monete više. S druge strane “dobrog” čovjeka je deset ljudi. Vi, ja, kovač, krojačica, policajac… Ukupno deset ljudi. Svi smo tražili zlato potrebno za kupnju i svi smo ga posudili. Svatko od nas 10 moneta, što je ukupno 100 moneta. (…) Razumijete li? Naravno da razumijete. Bankar nam je dao sve svoje zlato. S apsolutnom velikodušnošću. U zamjenu za što…? Običnih 10%. To je jedna moneta po osobi. Točno!?

No postoji jedno “ali”, jedno najobičnije “ali”. Prema Pitagori, mi ovdje imamo problem. Ako svake godine svatko od nas mora platiti 11 moneta, vratiti 10 posuđenih i jednu za poslovanje banke, gdje ćemo ih naći? 11 moneta po osobi je 110 moneta, što znači da imamo 10% moneta kamata koje nikada nećemo moći vratiti. Nikada! Bilo što da se dogodi.

Ali nema problema. Banke su izmišljene da nam olakšaju život, a ne da nam ga kompliciraju. No, kod njih postoji razumno rješenje. Ne brinite se. Neka mi svatko od vas plati samo kamate. Jednu monetu godišnje. Ja ću čekati. Sljedeće godine ćete mi vratiti monete koje sam vam posudio na početku. Dakle, ukupno onih 10 moneta. Sad ste vi na redu.

Mladi ekonomist: Ali ako platimo jednu monetu kamata, ostaje nam 9. Devet svakome od nas desetero. Dakle, ako moramo platiti onih deset, na kraju godine smo opet u istom problemu. Što je gore, imat ćemo manje novca.

Profesor: Točno! Imat ćemo jednu monetu manje nego prošle godine. Ako ovu operaciju ponovimo sljedećih deset godina, uvijek ako nam dozvole da plaćamo samo kamate, nakon tog razdoblja nećemo više imati ništa. Ostat ćemo bez svih deset moneta, ali ćemo još uvijek imati početni dug za vratiti. Banka je uspjela vratiti sve svoje zlato, a mi ostali nemamo ništa.

Osim toga, imamo dug za vratiti. Nas desetero ukupno 100 moneta koje nikada nećemo moći vratiti, jer jednostavno “ne postoje”. Tako ćemo izgubiti zemlju, životinje, sve što smo na početku založili kao jamstvo.

Prije 10 godina. U tih 10 godina banka je vratila sve zlato od ranije, ali sad ima i našu imovinu. Mi nemamo ništa. Apsolutno ništa. Praktično smo postali robovi banke. A zašto? Zbog ničega u zamjenu nizašto…

Sporni ulomak iz cenzuriranog filma:
 

 
(logicno.com)