Ravnozemljaši su krenuli u ekspediciju kojom žele dokazati da je Zemlja ravna i uvjereni su da je rub Zemlje na Antarktici

Sve je veće društvo uvjerenih u teoriju kako je Zemlja zapravo ravna. Oni organiziraju konvencije, krstarenja, planiraju televizijske emisije, i buduće ekspedicije kako bi “razotkrili” istinu nama ostalima. Čak je i kontroverzni YouTuber Logan Paul nedavno rekao kako želi putovati na kraj Zemlje te da će objaviti dokumentarac imena “The Flat Earth: To the Edge and Back” koji bi uskoro mogao imati premijeru.

Većina autora koji se bave ovom temom, pa tako i novinar Forbesa, ne vjeruju u ravnu Zemlju. Dio te zajednice planira ekspediciju na Antarktiku – to organizira Colin O’Brady – kako bi dokazali svoju tvrdnju o Zemlji kao ploči.

Nedavno je Logan Paul bio prisutan na Flat Earth International Conference u Denveru i javno govorio o svom interesu kada je riječ o toj temi. Tamo je snimao dokumentarac za YouTube i nadugačko govorio o tome sa utemeljiteljem Robbiejem Davidsonom.

“Smatram se čovjekom od istine i znanosti. Netko tko mrzi biti ignorant. Nije me sram pripadati ovom klubu, izlazim u javnost kao Flat Earther. Želim znati činjenice. Zašto nismo bili na mjesecu preko 50 godina, činjenica da naš Mjesec ima vlastitu svjetlost. Neki od najboljih znanstvenika ne mogu objasniti gravitaciju; Neil DeGrasse Tyson, Bill Nye, i na kraju, znaju li oni uopće? Želim istražiti za sebe i imati uvijek otvoreni um, a ne da me neka stigma u tome sprječava”, rekao je.

Logan je oduševljen idejom trekkinga preko Antarktike u nadi da će biti prvi koji će doći do “zida”.

“Ja sam taj koji će doći do ruba”, kaže.

Davidson, koji nema veze sa The Flat Earth Society, organizira i krstarenje za ravnozemljaše 2020. kako bi razgovarali o “znanosti”. Iza njegove želje da ode na Antarktiku je, kaže, prava znanost.

“Ako pogledate Antarktiku te uzmete globus i spljoštite ga, Antarktika bi išla cijelim putem oko Zemlje. To je kao ledena obala i jako je velika. Ništa ne može pasti s ruba jer mi vjerujemo da se nalazimo unutar kupole, skupa sa Suncem i Mjesecom i zvijezdama. Kupola je jako, jako visoka”, objašnjava.

Ravnozemljaš Jay Decasby, koji razvija ideju reality showa o pothvatu. “Sve što trebamo napraviti kako bi zaustavili ovu debatu zauvijek jest ući duboko u Antarktiku, što su radili stari mornari prije no što je UN učinio samostalno i privatno istraživanje Antarktike ilegalnim. Mi ćemo ploviti i putovati na način da iscrtamo vanjske rubove Zemlje. I tako će umrijeti ideja heliocentričnog sustava”, kaže.

Tijekom godina bilo je 16 putovanja diljem različitih dijelova Antarktike, poput one Borge Ouslanda 1997. godine, pa Runea Gjeldnesa koji je 2006. skijao 4.808 kilometara po Južnim polu, a 2012. je Felicity Aston postala prva žena koja je sama proskijala dijelove Antarktike.

Godine 2018. Colin O’Brady završio je svoj samostalan prijelaz Antarktike u 54 dana dugačkom putovanju koje je argument i onima koji tvrde da je zemlja sfera i onima koji kažu da je ravna.

Decasby kaže kako je “1773. godine kapetan Cook postao prvi moderni istraživač koji je “probio” arktički krug i došao do ledene barijere. Htio je u potpunosti oploviti Antarktiku tražeći ulaze i uvale u zidovima leda. Sve je zajedno preplovio preko 96 tisuća kilometara, a nikada nije pronašao put kroz masivnu ledenu masu. Cook je zapisao kako se led protezao istočno i zapadno mnogo dalje od onog što smo mogli vidjeti. Od te mase su se odbijale zrake sunca”.

Erica Dubay i drugi ravnozemljaši smatraju da se ne može “ući” na Antarktiku i da UN-ov sporazum iz 1961. brani istraživanje tamo. Jay Decasby dalje objašnjava kontroverzu iza O’Brady ekspedicije.

“Jedine informacije koje je javnost dobila su njegove tvrdnje, par selfija i glasine. Najvažnije činjenice, naime, nije bilo, a to je dokaz da je prešao kontinent. Nikakve GPS koordinate, nikakvi dokazi da je Brady išao rutom kojoj tvrdi da jest, da je postigao milje koje kaže da jest ili da je išta prešao uopće. Neki kažu da je to zato jer nije bilo telekomunikacijskih tornjeva u blizini, pa su takvi dokazi nemogući, ali i dalje na njegovu ekspediciju pada sjena sumnje”.

“Ako je O’Brady imao servis da stavlja selfije i neku vrstu veze to bi značilo da su njegove koordinate poznate i zabilježene. Te koordinate nisu dane javnosti. Je li to zato jer ne postoje, i O’Brady ipak nije odradio misiju koju je opisao i rekao da je postigao u 54 dana?”

O’Brady pak Forbesu kaže kako su “GPS koordinate objavljivane javno kroz cijelu ekspediciju u stvarnom vremenu te da ih je svatko mogao i može pogledati”.

(express.hr)

Prije 35 milijuna godina, asteroid promjera 7 km pao je na sjeveru Sibira. Iza sebe je ostavio dolinu promjera 100 km i neočekivani poklon … najveće zalihe supertvrdih dijamanata na svijetu. SSSR za ovo zna od 1960-ih, a svijet tek od prije nekoliko dana.

Popigaiska dolina ima promjer od 100 km i nalazi se na granici Krasnojarskog kraja i Jakutije, na jugoistoku od poluotoka Tajmir. Ekspedicija Svesaveznog geološkog instituta “Karpinski” pod rukovodstvom Viktora Masajtisa sredinom 1960-ih je došla do zaključka da je dolina meteoritski krater. Kasnije su znanstvenici utvrdili da je krater nastao prije oko 35 milijuna godina, kada je na ovo područje pao asteroid promjera oko 7 km.

Na mjestu pada meteorita je još Masajtisova ekspedicija otkrila impaktne slojeve minerala koji su se rastopili prilikom udara meteorita, a među njima i “prilično neugledne” dijamante.

Prema Pohilenkovim riječima, ovi znanstveni radovi su tada proglašeni državnom tajnom: “Rezultati istraživanja stizali su izravno u Politbiro, bez znanja ministra geologije”. Ali kada se ispostavilo da se pronađeni impaktni dijamanti mogu koristiti samo u tehnološke svrhe, odlučeno je da se ta nalazišta ne industrijaliziraju.

Neobični dijamanti

Krajem 1970-ih su znanstvenici iz kijevskog Bakuljevog instituta za supertvrde materijale došli do zaključka da popigajski impaktni dijamanti po abrazivnim svojstvima daleko nadmašuju sintetičke i prirodne dijamante.

Stručnjaci instituta “Soboljev” su prije tri godine zajedno sa ukrajinskim kolegama obnovili te eksperimente.

“Prašina od impaktnih dijamanata ima dvostruko bolje abrazivne pokazatelje od prašine sintetičkih dijamanata, kao i od prašine najtvrđih primjeraka prirodnog dijamanta. Pojedini uzorci su tvrđi i 2,4 puta “, rekao je akademik.

Proučavanje strukture ove tvari pokazalo je da se ona veoma razlikuje od strukture “običnih” dijamanata.

“Ispostavilo se da je to vrlo složeni agregat (masa u kojoj su sjedinjene dvije različite molekularne strukture), u kojemu prevladavaju dvije faze: prva je standardni kubni dijamant, a druga – heksagonalna faza ugljika, poznata kao šestougaoni dijamant ili lonsdejlit (lonsdaleit). Ona je tvrđa i kompaktnija od običnog dijamanta i nastaje na većim temperaturama i kod većeg pritiska “, rekao je Pohilenko.

Šesterokutni dijamant je jedan od oblika kristalne strukture vodika, pronađen 1960-ih godina. Njegovi atomi nisu vezani u tetraedarsku, nego u šestougaonu strukturu. To su listovi slični grafenu, ali bliži jedan drugome i vezani vrlo čvrstom kemijskom vezom.

“To uopće nije dijamant. Tvrdoća ove faze (lonsdejlita) je za 54 posto veća od najtvrđeg dijamanta, a pošto se ovdje radi o kristalitu tetraedarskog dijamanta i lonsdejlita u nano veličinama, onda je to vrlo “ljepljiva” matrica koja popigajskom impaktitu daje tako visoka svojstva. Pojedini uzorci sadrže i do 70% lonsdejlita”, istakao je akademik.

On je objasnio da je ova materija nastala od grafita u trenutku pada Popigajskog meteorita, kada je tlak dosegao 1,5 milijuna atmosfera, a temperatura oko 3 tisuće stupnjeva.

Rezerve

Zasada su u Popigajskoj dolini istražena dva nalazišta: Udarno i Skaljno. Rezerve prvog nalazišta se procjenjuju na 7 milijardi karata, a drugog na 140 milijardi karata.

Pohilenko je podvukao da su rezerve Skaljnog 30 puta veće od svih rezervi “običnih” dijamanata u cijelom svijetu, koje se procjenjuju na 5 milijardi karata. Površina Skaljnog vrlo mala i iznosi svega 0,3% površine cijelog kratera.

“Obzirom na sadašnju potrošnju sintetičkih dijamanata u industriji, ukupne rezerve kratera mogle bi biti dovoljne za naredne 3 tisuće godina”, rekao je akademik.

Prema njegovoj procjeni, tržišna cijena popigajskih impaktita može iznositi 2-2,5 dolara za karat, a imajući u vidu postojeće tehnologije cijena koštanja bi iznosila 0,6-0,7 dolara za karat. Na Skaljnom nalazištu jedna tona naslaga sadrži od 20 do 100 karata dijamanata.

Ravnatelj Instituta za geologiju i mineralogiju priopćio je da će znanstvenici u najskorije vrijeme organizirati novu ekspediciju u Popigajsku dolinu.

 
(vestinet.rs)