U vrijeme dok se nemirna 2015. godina bliži kraju analitičari diljem svijeta pokušavaju predvidjeti što će čovječanstvu donijeti sljedeća godina. Imamo li se još čemu nadati?

Prije no što pređemo na predviđanja za 2016. skupine ekonomista, diplomata i geopolitičkih stratega možda bi bilo dobro podsjetiti da je krajem 2014. I “cvjetalo” rusko-tursko prijateljstvo, da je Assadova vojska zaista bila na izmaku snaga i da je nafta stajala još uvijek vrlo visokih 80 dolara po barelu.

Danas su Rusija i Turska dvije zemlje otvoreno neprijateljski nastrojene jedna prema drugog, sirijska vojska je uz rusko izravno uključivanje u sukob prešla iz faze očajničke obrane u fazu aktivnog napada, a nafta je dosegla nezamislivo nisu cijenu od jedva 36 dolara po barelu. Sve stvari koje na početku 2015. nitko nije mogao ni zamisliti.

Dakle, skupina ekonomista, diplomata i geopolitičkih stratega je, sudeći prema aktualnim sukobima u svijetu, za Bloomberg pokušala predvidjeti moguće scenarije za 2016. i to koristeći se djelomično takozvanom teorijom “crnog labuda” (Black swan theory) koja analizira rijetke i teško predvidljive događaje. Ekonomist Nassim Taleb je uz pomoć eksperata iz raznih područja stvorio djelomično tmurnu sliku, ali o onu koja budi određenu nadu za ono što nas čeka u narednoj godini.

Nafta doseže cijenu 100 dolara po barelu

Hipotetski napad terorističke skupine “Islamske države” na strateške infrastrukture zemalja proizvođača nafte na Bliskom istoku u kombinaciji s novim valom nasilja koji bi mogao izbiti u delti Nigera, regiji bogatoj naftom, te stvaranje političke nestabilnosti u Venezueli bi bili savršen scenarij za nagli porast cijena crnog zlata, piše Bloomberg.

Učinak na svjetskom tržištu bi bio povećanje cijena barela nafte na 100 dolara, što bi Kinu povuklo u recesiju. Najveći dobitnici bi bili nuklearna industrija i industrije obnovljivih izvora energije koje ulažu u proizvodnju energije iz sunca i vjetra.

Europska unija propada zbog straha i antiimigracijske politike

Niz terorističkih napada sličnih onima u Parizu u kombinaciji s trenutnim priljevom izbjeglica lako mogu izazvati krizu u većem dijelu Europske unije. Analitičari Bloomberga su izjavili da će u takvom scenariju njemačka kancelarka Angela Merkel biti prisiljena dati ostavku, prije svega zbog svoje popustljivosti prema izbjeglicama, a razlog će biti da će njemački građani prekoračiti prag svoje tolerancije.

U međuvremenu, kako sluti Bloomberg, francuski nacionalisti i sljedbenici Marine Le Pen će “zapaliti” Europu sa svojom populističkom govorima punim ksenofobije i ekonomskih strahova. Time će izravno zaprijetiti kontinuitetu otvorene granične politike na kontinentu.

U tom će slučaju obveznice najugroženijih zemalja poput Grčke i Portugala znatno pasti, jer će njihove vlade odbiti prihvatiti zahtjeve nasljednika kancelarke Merkel. Usred ekonomskog kaosa bi Grčka mogla napustiti eurozonu. Jedinstvena valuta će zbog sumnji koje će nastati oko njene održivosti također oštro pasti.

Kinesko gospodarstvo pada i jačaju kineske oružane snage

Prognoza je da će kinesko gospodarstvo otkriti sve svoje nedostatke tijekom 2016. godine, jer bi se moglo ispostaviti da službene statistike ne odgovaraju realnom stranu stvari. Zemlju bi tada potresali nacionalni štrajkovi, a pod vodstvom novog predsjednika bi SAD poslale više brodova u sporne vode Južnog kineskog mora i pružile pomoć protukineskoj vladi u Tajvanu, prisiljavajući Peking na prijetnju uporabe sile.

Napetosti koje bi mogle dovesti do otvorenog sukoba bi utjecale na pomorski i zračni promet. Cijene nafte eksplodiraju zbog prekida dostave i azijske burze se raspadaju.

Zbog ratne napetost će dionice tvrtki vojno-industrijskog kompleksa i za obranu probiti povijesne maksimume, a vojni arsenal Kine će ojačati.

Izrael napada iranska nuklearna postrojenja

Jedan od ključnih ratobornim scenarija uključuje dva vječna neprijatelja – Iran i Izrael. S Barack Obamom kao predsjednikom u odlasku će pozornost američke javnosti biti usmjerena na predsjedničke izbore, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu zbog straha od nuklearni sporazum s Iranom i moguće iranske atomske bombe zapovijeda napad na iranske nuklearne infrastrukture.

Ova odluka bi dodatno dolila ulje na vatru ionako kaotičnog Bliskog istoka i na izborima u Sjedinjenim Državama prednost dala kandidatu militantne opcije. U ovoj situaciji bi nuklearni sporazum s Iranom propao.

Cijena sirove nafte rastu, a oporavila bi se i cijena zlata. Međutim, svi novi poslovi s Iranom bi se zamrznuli, što bi najveći utjecaj imalo na trgovce naftom u Europi.

Izraelska tržišta strmoglavo padaju, dok bi dionice tvrtki vojno-industrijskog kompleksa zbog očekivane povećane vojne potrošnje porasle.

Putin će biti “brži” od Amerike

Nisu svi “crni labudovi” sinonim za loše vijesti. Neke mogu imati pozitivne konotacije, kao u slučaju uvjerljivog predviđanja stručnjaka Bloomberga oko ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Ruski predsjednik bi zaista mogao postati ključni faktor mira u sirijskom ratu. Nakon pokretanja vojne kampanje u Siriji, obaranja ruskog putničkog zrakoplova A-321 nad Sinajem i pokolja u Parizu se Putin odučio osvetiti “Islamskoj državi”. Ova dva teroristička napada su nesporno postavili temelje za užu vojnu suradnju protiv zajedničkog neprijatelja.

Prognoza je da će ruski predsjednik preuzeti vodstvo u koordinaciji prijelazne vlasti u Siriji i u sklopu regionalnog sporazuma istrijebiti takozvanu “Islamsku državu”. Ovaj sporazum će usporiti protok izbjeglica u Europu, što će istovremeno olakšati pritisak na kancelarku Merkel i ostale europske čelnike.

Kao rezultat toga će njemačka kancelarka Merkel prihvatiti zahtjev europskih lobija koji insistiraju na tome da je krajnje vrijeme za uklanjanje sankcija nametnutih Rusiji zbog ponovnog ujedinjenja s Krimom.

Vrijednosti na ruskoj burzi znatno rastu, kao i dionice ruskih dobara. Nakon ukidanja ruskog embarga na europske proizvode, europska tržišta dionica također jačaju. Njemačke burze se vraćaju u dobra stara vremena, jer nakon ukidanja sankcija i embarga dolazi do pojačanog izvoza njemačkih proizvoda. Ukratko, svi su na dobitku.

Što će se od ovoga dogoditi, teško je reći, ali ove prognoze ipak nije sastavio “vidovnjak” s lokalnih televizijskih postaja, nego ipak ekspertni tim ekonomista, diplomata i geopolitičkih stratega Bloomberga.
 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube/uredio:nsp)

Propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju

Posljednjih tjedana jedna od bitnih tema tiskanih medija bila je negativan prirodni prirast hrvatskog stanovništva. Drugim riječima, više ljudi umire nego što ih se rodi i tako već godinama. Međutim, prošle je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece otkad se vode statistike, nešto više od 39 000. Pritom Hrvatska ima nezanemarivo visoku stopu smrtnosti od zloćudnih bolesti te nisku stopu fertiliteta. Sve ovo uzrokuje, kako se kreću procjene, da naše društvo nepovratno gubi desetak tisuća članova godišnje.

Ne treba zaboraviti i na mehaničko kretanje stanovništva, odnosno na migracije, kako vanjske tako i unutrašnje. Odlučujuće migracije su ipak one vanjske, olakšane ulaskom Hrvatske u EU. Neki mediji pišu da je već oko 40 000 hrvatskih građana emigriralo u zemlje EU.

Kad se sve to zbroji, vidimo da će hrvatsko stanovništvo drastično pasti u idućih nekoliko desetljeća.

Upravo je zato svako malo ta tema aktualna te se o njoj izjašnjavaju svi – političari, ekonomisti, doktori, naravno i demografi. Tu je problem što većina njih nesvjesno razdvaja populacijska kretanja i probleme stanovništva od ekonomskih kretanja i procesa materijalne proizvodnje društva, odnosno razdvaja demografiju od političke ekonomije. Zbog toga dolaze do izražaja njihove dijagnoze koje se u suštini svode na popravljanje populacijskih tegoba samo u okviru kapitalizma, dakle na popravljanje posljedica bez interveniranja u uzrok.

Neko je jednom rekao da je kapitalizam najbolja kontracepcija. Ovu tvrdnju mi proživljavamo u ovom trenutku. Naši stručnjaci kao da ne shvaćaju da živimo u kapitalizmu i da svi naši procesi u društvu upravo poprimaju oblike kapitalističkih odnosa. Svi oni konstatiraju da nam je obiteljska politika nezadovoljavajuća i da je jedino rješenje za niske stope nataliteta i fertiliteta ono smišljeno i dugoročno. I u pravu su. Ali oni kao da nisu svjesni činjenice da je opadanje našeg stanovništva samo druga strana propadanja hrvatskog društva kao kapitalističkog društva. Dakle, osnovne uzroke katastrofalne demografske situacije ne treba tražiti u demografiji, nego u političkoj ekonomiji. Zato što uzroke u opadanju stanovništva ne treba tražiti u samom kretanju hrvatskog stanovništva, nego u društveno-ekonomskoj formaciji unutar koje se to stanovništvo kreće.

Nije dovoljno reći da je stopa nataliteta niska zato što se rodilo manje djece i da je ona jedan od uzroka pada broja stanovnika. S druge strane, nije dovoljno reći ni da je nezaposlenost mladih veliki problem za prirodno kretanje stanovništva. Ovaj problem, koji je usko vezan za kapitalizam onda treba i razraditi.

Mladima, čija je nezaposlenost katatrofalno visoka, teško je, pa gotovo i nemoguće, raditi bilo kakve planove, a kamoli one o obitelji, kada nemaju posao i prihode. Treba i naglasiti da mladi nikako ne mogu riješiti stambeno pitanje. Primorani su živjeti s roditeljima dugi niz godina. Drugog izbora nemaju. Ovo iziskuje svakakve probleme, među kojima su ekonomski problemi tek jedni u nizu. Kako roditelji mogu izdržavati još i svoju djecu (koja više nisu djeca!) od svojih malih plaća ili pak malih mirovina? Sve to uz očiglednu činjenicu da u kapitalizmu ne mogu svi biti zaposleni pa dio društva uvijek čini rezervnu industrijsku armiju.

Neki će ipak reći kako mladi itekako imaju izbora: neka traže bilo kakav posao. Ako kojim slučajem i nađu posao, jedva da si mogu osigurati i manji stan ili sobu budući da su im plaće male i da su najčešće vezani ugovoroma na određeno vrijeme pa ne mogu uzeti stambeni kredit. S druge strane, i stambeni kredit je nepovoljan jer čovjeka uvlači u dužnički odnos koji traje desetljećima. Još više, veže ga za ovaj sistem i ubija u njemu bilo kakvo buntovništvo i kritičko raspoloženje. Opće je poznata stvar da mlađi radnici, koji bi trebali biti najagilniji, najborbeniji u borbi za svoja radnička prava nerijetko su oni ti koji šute i koji se ne bune. Svima im je samo jedna stvar na pameti – ne žele riskirati borbu za svoja prava da ne dobiju otkaz jer onda itekako riskiraju, između ostalog, i gubitak svojeg stana ili kuće. I to zato što im je stambeno pitanje neraskidivo vezano uz obiteljski život ili uz formiranje istog.

Ipak, uspije li se osigurati dovoljna plaća za normalan život, za većinu ljudi to i dalje ne znači opuštanje, nego prekovremeni posao i stres (zbog raznih dugovanja jer ni ta plaća ne može pokriti sve potrebe). Ovo potom može uzrokovati određene probleme u privatnom i obiteljskom životu. Stoga nije čudno da se ljudi sve manje odlučuju za djecu i za obiteljski život.

Naime, zbog čega bi se jedna žena koja je jedva dobila posao s prosječnom, a to znači nedovoljnom plaćom, odlučila za djecu kad je svjesna toga da svom djetetu (a kamoli da ima više djece) neće moći priuštiti normalan život? Čak i ako joj uspije, bit će to na uštrb njenog vremena koje će moći posvetiti sebi i obitelji. S nužnim izmjenama, slično vrijedi i za muškarce.

Zapravo se ljudi ovdje pokazuju racionalnima jer je u kapitalizmu za većinu racionalno imati što manje djece dok je za društvo u cjelini ova situacija iracionalna. Dakle, ono što je za pojedinca dobro i korisno, to je u ovom slučaju za društvo vrlo nepovoljno.

Naši demografi ponajviše, a i poneki ekonomisti, preporučuju razne populacijske politike kako bi se poboljšala demografska situacija zemlje. Međutim, tražiti provođenje (i to strateško, plansko) bilo kakve politike, pa tako i populacijske ili vjerovati u neke mjere s ciljem podizanja stope nataliteta možemo ilustrativno usporediti i sa zahtjevima da se povećaju plaće radnika kako bi on bolje živio, te da se zaposli još mladih ljudi da bi uopće živjeli. Dakle, to je nemoguće u ‘hrvatskom’ kapitalizmu.

Neko će reći – ako nije moguće u hrvatskom kapitalizmu, onda je moguće u francuskom, njemačkom ili nekom trećem kapitalizmu. Drugim riječima, naši stručnjaci ipak neće dovoditi u pitanje kapitalizam jer su, eto, i neke zemlje zapadne Europe uspjele riješiti svoje demografske probleme, pa zašto onda ne bismo i mi?

Odgovor je ipak sljedeći: razvijene buržoazije zapadne Europe jednom su mogle uspješno (a to znači u skladu s istinskim, a ne samo s kapitalističkim, potrebama društva) rješavati demografska pitanja. Kao što su mogle uspješno rješavati i mnoge druge probleme koje je kapitalizam kao sistem naslijedio. Međutim, odavno su te buržoazije postale nazadne i njihovo je djelovanje postalo opća smetnja za daljnji razvoj tamošnjih društava, kao što je i kapitalizam postao opća smetnja za daljnji razvoj proizvodnih snaga suvremenog društva. Interesi kapitala i društva nikada nisu bili u sukobu kao što su to u današnje vrijeme.

Prema tome, ako se pojedine od tih zemalja i uspješno nose s demografskim problemima, to je zato što se usporedbe rade u okvirima kapitalizma, na stranu što one kao središte internacionalnog kapitala veći dio tih problema rješavaju izrabljivanjem nerazvijenih zemalja. Na primjer, Francuska jest riješila dobar dio populacijskih teškoća ako se stvar gleda iz ‘naše’ perspektive (gdje svjedočimo drastičnom starenju i smanjenju stanovništva) kao i iz perspektive kapitalističkih odnosa u kojima ipak dominira proces reprodukcije stanovništva kao proces obnavljanja jedne gigantske radne snage za kapital. Međutim, ako se pogleda potencijal razvoja francuskog društva i razmjeri potencijalnog oslobađanja stanovništva od svih onih okova koje kapitalizam nameće, tada može uočiti da se pitanje populacije može riješiti daleko efikasnije i bolje. Jedino ograničenje za to jest trenutni društveni sistem. Zasada Francuska ovaj problem, kao i uostalom ostale razvijene zemlje, uvelike rješava tako što privlači mnogo kvalificirane radne snage iz svojih (bivših) kolonija.

S druge strane, hrvatska buržoazija nikad nije bila progresivna niti je mogla samostalno i odlučno rješavati značajne društvene probleme. Stoga to od nje ne treba očekivati ni sada. Ionako hrvatska država ne djeluje u primarnom interesu domaće buržoazije tako da ova ni ne može podrediti sebi populaciju kao što to čini krupni inozemni kapital u svojim državama. Zapravo našu populaciju sebi podređuje internacionalni kapital.

Podrediti sebi određenu populaciju znači obnavljati stanovništvo za potrebe kapitala i njemu svojstvenih odnosa. Ovo obnavljanje jest kako materijalno tako i duhovno pošto se budući radnici odgajaju u kapitalističkom društvu i putem kapitalističkog društva.

Tako da propadanje stanovništva u državama polukolonijalnog karaktera naprosto označava izrabljivačku strategiju kapitala. Polukolonijalni karakter i jest u tome što nije potreban ogroman rezervoar radne snage zato što se izrabljivanje najviše ostvaruje kroz tercijarne djelatnosti – trgovinu, turizam i financijalizaciju.

Kontrola populacijskih procesa posljedica je kontrole ekonomskih procesa. Međutim, kontrolu nad ovim, prije svega društvenim procesima hrvatska kapitalistička država moći će uspostaviti jedino izmjenom svog klasnog karaktera, što onda podrazumijeva i samu izmjenu sistema na kojem je utemeljena.
 
(mojzagreb.info/uredio:nsp)

Danas je glavna tema, kada se govori o EU, hoće li Grčka uspjeti ispuniti svoju dužničku obvezu. Međutim, to je sve pažljivo osmišljena predstava koju su izrežirali Međunarodna financijeri i globalisti

Činjenica je da Grčka neće moći otplatiti dug i to je to. Možda će Grčka ostvariti neki dogovor danas ili sutra, ali ona neće uspjeti rastegnuti svoje resurse do te mjere da ispuni sve svoje obveze. Ne postoji matematika kojom to može riješiti, piše zerohedge.com

Zašto su uopće svi ti silni ekonomisti toliko zabrinuti zbog male države kao što je Grčka? Sve se temelji na laži da će, ukoliko Grčka ne uspije otplatiti dug ili ukoliko napusti EU, nastati domino efekt, te da će druge nacije slijediti primjer Grčke.

Budimo realni, mnoge države u EU su razvile svoje dužničke probleme neovisno od Grčke. Svaka od ovih država, bila to Italija, Španjolska ili Portugal, imaju svoje vlastite suverene dužničke katastrofe koje je izazvala njihova vlastita fiskalna neodgovornost.

Jedini legitiman razlog da ove nacije prate primjer Grčke jeste taj što su sve te države prisiljene na društvenu međuovisnost kroz strukturu EU.

EU nije u problemu zbog Grčke, već zbog supranacionalne međuzavisnosti. EU u stvari ne bi trebalo ni postojati jer je centraliziran supranacionalni sustav s jednom valutom neodrživ.

Također treba istaknuti da su globalističke institucije poput MMF-a visoko motivirane da izazovu katastrofu u EU, unatoč tome što ljudi misle da je EU nekakav reprezentativni model globalizacije. Da je stvarno tako, MMF ne bi primoravao Grčku platiti dug, dok u međuvremenu pomaže Ukrajini iako je u sličnoj situaciji.

Zašto globalisti žele parcijalni raspad EU? Što oni mogu dobiti od toga?

Dobit će krizu, kaos i priliku da predstave lažnu dijalektiku.

Europa nije ni blizu onome što globalisti žele u smislu ekonomske i političke strukture, neovisno od toga što ljudi misle. Kada Europa padne na dno financijskog sloma i kada javnost počne tražiti odgovore, elita će biti tu sa svojim objašnjenjem. Oni će tvrditi da nije bio problem u međuzavisnosti, već da EU nije bila dovoljno centralizirana. Oni će reći da, kako bi supranacionalna ekonomija i pretvorba djelovali, mora postojati supranacionalna vlast. Drugim riječima, sustav će propasti zato što mora ga stabilizira globalna vlast.

Fabianski socijalisti će reći da je barbarska i zastarjela institucija nacionalnog suvereniteta uzrokovala krizu. Oni će u potpunosti zanemariti negativne efekte međuzavisnog ekonomskog sustava i činjenicu da zbog nedostatka suvišnosti kulture postaju nemoćne. Mi smo svi jedno veliko ljudsko naselje i trebamo prihvatiti činjenicu da ćemo ili svi zajedno uspjeti ili svi zajedno propasti. Slobodno tržište i individualne inovacije očigledno nemaju veze s ekonomskom strukturom.

Globalisti će iskoristiti pad EU kao alat. Ne postoji nacija ili institucija koju oni ne bi žrtvovali ukoliko to unapređuje njihov cilj totalne globalne političke i ekonomske dominacije. Oni ne žele samo potpuno centralizirani sustav, već i da ih molimo da uspostave takav sustav. Oni žele da svi misle kako je to ideja naroda. To je najagresivniji i najefektivniji oblik ropstva, kada se robovi manipuliraju tako da zahtjevaju da i dalje budu zarobljeni.

Pad SAD će biti vrlo sličan

Amerikanci igraju ulogu razmaženih imperijalista koji konačno dobivaju ono što zaslužuju – ekonomski udarac u lice. Oni su novi Rim. Kada se SAD počne raspadati kao i Europa, Fabijanci će ponovo biti tu da ukažu na pohlepu, nacionalni suverenitet i destruktivne aspiracije moći koja se mora zamijeniti boljim globalnim političkim sustavom. Amerikanci su prikazani kao zlikovci, dok ostatak svijeta predstavlja nevine žrtve.

Njihov dug premašuje dug svih nacija EU zajedno. Međutim, za razliku od Grčke, SAD imaju opciju da tiskaju novac kako bi produžili svoju muku i pretjerano trošenje. Ipak, sudeći po skorijim događanjima na tržištu i spominjanju porasta kamatnih stopa u rujnu, SAD su naveliko u recesiji .

Federalne rezerve znaju da su jedine stvari koje drže američko tržište besplatan novac i slijepa vjera javnosti da će banke i vlast djelovati kako bi umanjili ekonomske probleme ukoliko do njih dođe. Kada novac i vjera nestanu, u Americi će nastati epska katastrofa.

Globalisti to znaju i žele to izazvati, ali tako da ne izmakne kontroli. Eliti je potreban kolaps trenutnog američkog sustava jer će samo tako napraviti mjesta za uspon onoga što oni zovu “veliko ekonomsko resetiranje”. Ovo resetiranje je sljedeći stadij u planu za totalnu globalnu ekonomsku centralizaciju.

Društvene promjene za koje nikad ne biste pomislili da su moguće postaju vrlo moguće u vremenima krize. Jasno je da se nalazimo na rubu velike krize i nema povratka.

Što god da se desi, ne smijemo prihvatiti centralizirani sustav. Ne smijemo podlegnuti dijalektici. To je jedina šansa da ostvarimo pravi prosperitet. Kada jednom pređemo granicu institucionalizirane svjetske međuzavisnosti, nikada više nećemo čuti za prosperitet i slobodu.

Brandon Smith (alt-market.com)
 
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21811"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Moderni današnji kvazi-feudalni sustav?

Svaki uspješni kapitalisti će vam reći da je kapitalizam još uvijek sveti gral moderne ekonomije. Bez sumnje, kapitalizam je učinio više da se unaprijede određeni aspekti čovječanstva od bilo kojeg drugog gospodarskog sustava do danas.

No, nešto se događa. Kako ograničenja kapitalizma postaju sve više i više očita, ekonomisti, profesionalno i na drugi način, pokušavaju ublažiti svoje inherentne nedostatke pozivom na povratak etičkog ili “svjesnog” kapitalizma. Ako je kapitalizam na kraju svih ekonomskih sustava, zašto nam to uopće i treba?

Zaobilaženje formalne kvalitativne analize, moglo bi se pretpostaviti da je problem dovoljno transparentan, on se zove - pohlepa.

Unutar sustava u kojem tržišta i financijske špekulacije posluju bez nadzora zahvaljujući korporativnim lobistima, prihod stalno ide prema gore, što je dovelo do rastuće nejednakosti prihoda.

Profit se privatizira, a gubitak je socijaliziran, omogućavajući nekoličini da ima korist od eksplozije bogatstva dok prihodi većina radničke klase stagniraju ili čak i kolabiraju. Ovaj tijek ponižavanja bi mogao biti označen kao moderni današnji kvazi-feudalni sustav.

Iako imamo sve više podataka kojima možemo potvrditi trajnu degradaciju radničke klase i njihovog “bogatstva” koje je nastalo tijekom mnogih generacija unutar kapitalizma, ne trebate tražiti dalje od tri glavna elementa kapitalizma koji su ugrađeni u sustav laži.

Tri središnja elementa kapitalizma su akumulacije kapitala, natjecanje i sustav cijena. Pstoji i četvrti element koji je potreban kao derivat prva tri za održavanje kapitalizma -  rast.

Kriza bilo kakva bila, amerikanci nemaju što za jesti, siromaštvo, beskućnici, no ipak, američko tržište dionica (burza) obara rekorde svih vremena. Pumpanje balona i rast je osnova kapitalizma.

Bacimo pogled na najviše manjkavu komponentu – natjecanje.

Kapitalizam zahtijeva gubitnika za svakog pobjednika

To vidimo kao istinski učinak dok više od pola svijeta i dalje je zaglibio u smiješnom umjetnom siromaštvu stvorenom od ljudske ruke.

Iako kapitalizam nije ekonomski sustav za cijeli planet, on je u interakciji s drugim gospodarskim sustavima, sudjeluje u siromašnim plaćama i žalosnim uvjetima rada. Također vidimo da je konkurencija zapravo kratkovidni mehanizam u “opstanku najjačih”.

Čak i u životinjskom carstvu, ono što se pogrešno naziva, “preživljavanje najsposobnijih” je holistički, “ne-opstanak u ne-najjačih.” Ako je Priroda uistinu omogućila Opstanak najjačih, to će stvoriti uvjete parazitskog tipa u kojem bi parazit završio uništavanjem “domaćina”, ili njegove okoline.

Ipak, čovjek je uvjeren da Priroda djeluje kroz opstanak najjačih i to je dovelo čovjeka da djeluje isto tako prema drugom. Vidite li koliko je čovjek postao Zemljin destruktivni parazit na okoliš i da smo kompromitirali naš dom planet i našu budućnost?

Kapital koji se gomilao bez vraćanja u opticaj je velika prijetnja za dugoročnu održivost kapitalizma. Igralište je daleko od razine na kojem 85 ljudi kontroliraju polovicu svjetskog bogatstva.

Sredstva za neki cilj?

Kada kapital postaje krajnja igra prije nego nego sredstvo za ukidanje sustava cijena, koji je izgrađen za manipulaciju trgovine, a zatim dodajte i stvaranju kartela … ne bi trebalo biti čudo da su trenutna društvenih zla u svijetu, umjetno stvorena od čovjeka.

A što se događa kada mjehuri vođeni politikom (burza) eksplodiraju i nema rasta? Kapitalistički kriptonit je rast. Problem s ovisnošću o rastu je da se “troši” i “konzumira” sve na njenom putu – poput požara izvan kontrole. Dodajte i dinamiku natjecanja da malo potpali vatricu i lomača je stvorena, što je rezultiralo u gomilanju bogatstva zbog gomilanja bogatstva, sredstvo bez nezasitna kraja i što je Platonov student Aristotel rekao, izradu novca putem sredstava monopola. Monopol znači sve više neravnoteže.

Također, važno je biti svjestan da više od polovine svjetske populacije živi u zemljama u kojima je ljudska populacija dosegla svoj maksimum, što znači da je stopa nataliteta ispod “zamjenske” razine. Mnoge europske zemlje danas čak i nude poticaje za povećanje nataliteta. Nije li ovo kontra-inicijativa u prenapučenju svijeta? Treba li se povećavati nataliteta isključivo u svrhu potrošnje?

Zadnji predmet vrijedan spomena je ulazak kapitalista u manja tržišta širom svijeta, uzdržavajući samoodrživi posao lokalne komunalne zajednice, dominirati i/ili nastojati kontrolirati prirodne resurse u ime napretka i radnih mjesta, ali onda zapravo poremetiti održivu kooperativnu zajednicu i lišiti ju njezinih resursa.

Moramo priznati nedostatke kapitalizma i započeti istragu o višoj svijesti ekonomije koja uključuje društvenu odgovornost, što bi zapravo stvorilo uvjete da čovječanstvo lako napreduje, a ne kroz nepotrebne borbe.

Priroda nam pokazuje da holistička simbioza znači raditi zajedno u suradnji za zajedničko dobro. Ono što ne surađuje na obostranu korist donosi vlastitu smrt, ne-opstanak ne-najjačih.

Kako konkurencija misli da postoji jedan ili više gubitnika na svakog dobitnika, odmah vidimo ovo: Kapitalizam je ograničen, bi-polarni konstrukt, rođen u procesu odvajanju svijesti, konzumirajući (izjedajući) sam sebe prema vlastitoj smrti.

Hvala onima koji posluju u zrelosti, mudrosti i poštenju, prave službe globalne zajednice.
 
(autor: mag. spec. Alfred Bošković / uredio: nsp)

Građani Europske unije se sve glasnije bune protiv “superdržave iz sjene” koja sve više utječe na život u zemljama u kojima je na snazi euro. Ta država, doduše, službeno ne postoji, ali je njezina moć velika.

Euro zonom upravlja država iz sjene - tvrdnja kao da je izašla s blogova i internetskih stranica opskurnih tvoraca teorija zavjere. No iza ovog pojma države iz sjene i ideje da zonom eura pa tako i Europom sve više vlada jedan gremij sastavljen od političara, ekonomista i bankara stoji jedan od najpoznatijih njemačkih ekonomista.

Superdržava iz sjene

Ekonomist Thomas Mayer

Thomas Mayer, nekadašnji glavni ekonomist Deutsche Bank-a je predstavio teoriju superdržave iz sjene koja sve više i više povlači važne poteze koji se tiču stotina milijuna građana. “U ovoj eurodržavi iz sjene imate sve elemente: vladu u sjeni, to je Europsko vijeće. Imate izvršnu vlast u sjeni, to je skupina zemalja s eurom. A imamo i mobilnu interventnu skupinu na terenu koja uskače kada se pravila grubo prekrše, to je Trojka (s po jednim predstavnikom Međunarodnog monetarnog fonda, Europske komisije i Europske središnje banke, op.a.)”, objašnjava Mayer. Bez ove tvorevine, valuta euro trenutno ne bi bila u stanju preživjeti. Jer s obzirom da Europska središnja banka, nakon što se pokazalo da se članice  euro-zone nisu držale kriterija iz Maastrichta, više nije neovisna ustanova, nego postaje politička emisijska banka koja financira dugove svojih članica, ona treba iza sebe jednu državu. I tu se, kako kaže Mayer, pojavljuje famozna država iz sjene.

Nepregledni splet ugovora

I upravo to se posljednjih godina i dogodilo.

Cipar pod kontrolom države iz sjene

Pravni temelj za stvaranje ove “super države” su ugovori za koje velika većina građana Europske unije nikad nije čula poput zakonskih paketa “Two Pack” ili “Six Pack”. Nadalje, koliko građana zapravo razumije što se skriva iza famoznog fiskalnog pakta? “Ova gusta mreža ugovora ograničava suverenost nacionalnih država i nameće im određeni stupanj discipline kako bi mogle djelovati unutar dužničkog sustava”, objašnjava Mayer. No država iz sjene i njezina pravila igre polako nailaze na sve veći otpor.

Ciparska vlada dugo se odupirala spasonosnom paketu te je tijekom pregovora radije u obzir uzimala sve ostale opcije pa čak i državni stečaj. Talijani su svrgnuli tehnokratsku vladu predstavnika države u sjeni Marija Montija, koju ionako nikad nisu ni izabrali. U međuvremenu u talijanskom parlamentu nitko ne raspolaže većinom, zemlja je blokirana u političkom smislu. Istodobno stižu vijesti o porastu nezaposlenosti u zoni eura, gospodarstvu koje se smanjuje, prosvjedi protiv mjera štednje su svakodnevica u Grčkoj, Španjolskoj i ostalim dužničkim zemljama.

Euro kao rublja

Mayer povijesne paralele sadašnjem stanju unutar “super države” pronalazi ni manje ni više nego u situaciji koja je vladala u republikama nastalim nakon raspada Sovjetskog Saveza. U ovim zemljama, među kojima je vladalo ogromno međusobno nepovjerenje, na snazi je još uvijek bila rublja, a i svoje dugove su te zemlje regulirale preko središnje banke u Moskvi. Post-sovjetska monetarna unija se raspala nakon što su zonu rublje 1992. napustile baltičke zemlje, a godinu dana kasnije i sama Rusija.

Italija – posljednji obračun

“Ukoliko nam ne pođe za rukom održati autoritet države iz sjene, tada nam prijeti sudbina zone rublje”, kaže Mayer. Stoga je bilo nužno da Bruxelles učini pritisak na Cipar. No, prijeteći “obračun” države iz sjene s Italijom, trećom po redu najvećom euro državom, mogao bi dovesti do njezinog izlaska iz zone eura što bi ujedno značilo i krah monetarne unije.
 
(dw.de/ uredio: nsp)

Engleska vlada se još prije nekoliko godina obrušila na majke i očeve koji vole svoju djecu. Kako vlast misle – “glavni prekršitelji mira i ekološke harmonije su upravo obitelji u kojima ima mnogo djece”

Činjenicu da vlast Velike Britanije, koja je već izjavila podržavati zvanične brakove homoseksualaca, namjeravaju izraz “muž i žena” u zvaničnim dokumentima zamjeniti terminom “partneri” kako bi se “sačuvala prava seksualnih manjina”, objavio je zapadni tisak u proljeće ove godine. Zamjena termina se vrši u okviru kampanje za legalizaciju tzv. istospolnih brakova.

Aktivisti seksualnih manjina, za neumjesne izjave o kojima kazneno pravo Velike Britanije već predviđa višegodišnju zatvorsku kaznu, govore i o nacrtu izmjena u britanskom zakonodavstvu u svezi s reguliranjem obiteljsko-bračnih odnosa. Kako oni to vide, postoje situacije u kojima je korištenje termina “muž i žena” u cilju označavanja supružnika “neprihvatljivo”. Također, kako priopćuje “Telegraph”, predlaže se zabrana korištenja izraza “majka i otac” u zvaničnim dokumentima ….

Engleska vlada se još prije nekoliko godina obrušila na majke i očeve koji vole svoju djecu. Kako vlasti misle – “glavni prekršitelji mira i ekološke harmonije su upravo obitelji u kojima ima mnogo djece”. Ubrzo nakon te izjave britanski psihijatri su napravili anonimnu anketu među članovima parlamenta Velike Britanije. Istraživanje je pokazalo da njegov svaki peti član pati od psihičkog rastrojstva, što englesko zakonodavstvo jednostavno ne dozvoljava.

Sukladno s tim istraživanjem član parlamenta koji ima problema s psihičkim zdravljem obvezan je vratiti punomoći bez mogućnosti da obnovi svoj rad u parlamentu. Međutim, inicijatori ankete – Općepartijska parlamentarna skupina za psihičko zdravlje (All Party Parliamentary Group on Mental Health), Kraljevski univerzitet psihijatara (Royal College of psychiatrists) i niz dobrovoljnih institucija – postavili su za cilj uvjeriti britansku vladu da je “takva diskriminacija nedopustiva” i pozvali su da se preIspita “zastarjeli” zakon, pošto su izjavili sljedeće, doslovno: “Rezultati ankete govore o smanjenju demokracije”.

Članove parlamenta i “Perov” ne treba zbunjivati ​​zbog njihovih osobnih osjećaja. A sada su oni koji su prisiljeni zbog predrasuda, neznanja i straha kojima su obavijene psihičke bolesti – šutiti “!

Međutim – ne šute svi. Trovanje velikih obitelji po teritoriju maglovitog Albiona traje s uspjehom ne samo godinu dana. Logika engleskih činovnika kaže da

“obitelji s više djece treba se smatrati za ekološke prekršioce prava, baš kao i oni koji voze velike automobile i ne brinu o preradi plastičnih vrećica”.

Takva upozorenja se navode u izvješću britanskog Fonda za optimizaciju stanovništva (Optimum Population Trust), koji je objavljen još u prvoj polovici 2007.godine. Kako kaže dokument, smanjenje nataliteta će “pomoći da se smanji izbacivanje ugljik-monoksida”. Kako bi se izbjegle “neizbježne promjene klime” autori pozivaju svaku britansku obitelj da se ograniči na rađanje samo jednog djeteta.

Ovako fanatici i psihopati na Vlasti vide Svijet

Prema riječima komentatora, “po apsurdnosti ovakav poziv podsjeća na izjavu britanskih vlasti tijekom jake krize zbog nedostatka vode. Gradonačelnik Londona, Kenneth Livingstone se zbog štednje vode za piće obratio stanovnicima grada, pozivajući ih da ne ispiru WC-školjke. On je od Londonaca tražio da ne koriste rezervoar za vodu u WC-u poslije “male nužde”.

Međutim, mada je kriza s vodom prošla i neobične inicijative su ostale samo kao prošlost, u Europi koja odumire poziv da se ne množimo izgleda vrlo neobično. Kada dvomilijardijska Kina uvodi politiku “jedna obitelj – jedno dijete” takva se mjera još i može razumjeti. Ali kada se 60-milionska Engleska plaši prenapučenosti zbog pogoršanja ekologije, postavlja se pitanje psihičkog zdravlja nacije i, još važnije – njenog rukovodstva “.

Na žalost, navedeno pitanje za sada ostaje bez razumnog odgovora. Zaista bez razloga. Primjerice, prije nekoliko godina kći Margaret Thatcher je napisala knjigu memoara (2008), u kojoj je ispričala o progresivnom slabljenju svijesti svoje majke “« A Swim-On Part in the Goldfish Bowl: a Memoir» (naziv je igra riječi i izraza, koju je teško prevesti, otprilike: “Zamka akvarija za zlatne ribice: memoari” ili “Čitav života plivanje pred očima svijeta: uspomene”.

Jer “čelična ledi” je dok je bila premijer Engleske izjavljivala da je radi efikasnosti ekonomije na teritoriju SSSR-a dovoljno da živi 15 milijuna ljudi. Kako, svijet ima samo jedan kotao za dobivanje potrebne energije, njegova zapremina ne može povećati, a da se dijeli na jednake dijelove s gotovo 200 država je besmisleno.

Jer ako u Africi ili na prostoru Zajednice Nezavisnih Država svaka obitelj bude imala sve što joj treba za život, bez toga će ostati i Zapad i već spominjana Engleska, jer ona, za razliku od SSSR-a i nekih post-sovjetskih republika, ne predstavlja zemlju koja na svom teritoriju ima sve što smatra joj treba. (Ova tema je vrlo dovitljivo izložena u publikacijama i izvanrednoj knjizi A.Parševa “Zašto Rusija nije Amerika. Knjiga za one koji ostaju u njoj”).

U maglovitom Albionu se već više od stoljeća vodi briga kako da se “pomogne” državama sa brojnošću stanovništva koja je, sa gledišta onoga, što zemljaci Margaret Thatcher smatraju za “učinkovitu ekonomiju”, pretjerana. Iako mnogi misle da se socijal-darvinizam rodio u Engleskoj kao rezultat prijenosa Darvinovih ideja u društvo, u stvari je sve bilo obrnuto. “Otac-osnivač” je prirodi pripisao tendencije koje su u njegovo vrijeme gospodarile društvom Britanije

U 19. stoljeću u Engleskoj je rješavano vrlo ozbiljno političko pitanje: što da se radi sa susjednom Irskom? Ta zemlja, koju su svojevremeno zauzeli Englezi, prema riječima istraživača se “ne samo ne razlikuje po veličini od zemlje – osvajača, već je klimatski čak, ako ćemo pošteno, bolja od Engleske. Brojčano – stanovništvo je u obje zemlje početkom 19.veka bilo približno jednako. Irci su se prema Englezima odnosili loše, i to nije teško razumjeti: Englezi su njih pokorili. Ali – gle čuda! Krajem 19.st. Irska je bila jedina europska zemlja u kojoj se broj stanovnika nije povećavao.

Naprotiv – smanjivao se, i to sa 10 na – 3 milijuna! 1846.godine je u Irskoj nastala strašna glad u kojoj je pomrlo preko milijun ljudi. Ali iste te godine iz Irske je prehrambena roba – žitarice i stoka – izvožena u Englesku. Engleska vlada to nije sprječavala, čak je poticala emigraciju. I krajem tog stoljeća Irska je prestala predstavljati prijetnju za Englesku. U njoj su ostali samo oni, koji su se neposredno bavili poljoprivredom, a nemirnog – “suvišnog” stanovništva – više nije bilo … “

Sličnu tehnologiju Britanci su koristili za vrijeme Drugog svjetskog rata u Indiji (Bengalu) u kojoj je stanovništvo previše aktivno podržalo “augustovsku revoluciju” 1942.godine i Indijsku nacionalnu armiju (Azad Hind Fauj) Subhash Chandra Bose, koji se borio protiv engleske kolonijalne dominacije. Indusa su natjerali da smanje površinu pod žitaricama, a umjesto njih da siju jutu za engleske vojno-pomorske snage. Istovremeno iz Bengala su počeli u ogromnim količinama izvoziti rižu i pšenicu, a lokalnom stanovništvu su konfiscirana sva prijevozna sredstva – od lađa do slonova.

Kao rezultat nevjerojatne gladi koja se razvila između 1942. i 1943.godine iz različitih razloga je umrlo između 1,5 i 3,5 milijuna ljudi (a umrlo je što od iznemoglosti, što od bolesti i još nekoliko milijuna među onima koji su prekasno shvatili da neće dobiti nikakvu pomoć, te su pokušali bježati ne misleći na koju stranu). Inspektor za poslove Indije (Secretary of State forIndia) Leopold Amery nije krio da se W.Churchill”prema nama ponaša kao Hitler”.

A Churchill, koji je Induse smatrao za “odvratnu rasu koja se od uništenja, koje predstavlja njihovu zasluženu sudbinu, spašava samo razmnožavanjem”, na priopćenja o masovnom umiranju milijuna ljudi i molbu da se hrana ne izvozi reagirao je brzojavom: “Ako je kod vas glad – zašto Gandi još uvijek nije umro? “

(Www.wlym.com / archive / oakland / brutish / EIRchurchil.pdf; Blake R. and Louis WR Churchill: A Major New Assessment of His Life in Peace and War, Oxford 1993).

Ali zato uopće nije bilo razloga za brigu u odnosu na područja daleko od centra – pobunjena područja su jednostavno izumrla, jer do njih nije stigla baš nikakva pomoć (Pogl..: Pankaj Mishra Exit Wounds. The legacy of Indian partition / / The New Yorker . 2007/8/13).

Na sličan način je odrađivan još jedan među mehanizmima za smanjenje broja stanovnika. Paralelno je vršena obrada i drugog mehanizma – preko smanjenja broja živorođene djece. Zemljaci autora teorije “opstanka vrsta” tražili su “humane” načine kako bi se kontrolirala brojnost stanovništva.

Zato je Engleska poticala da se u nekim slojevima društva ljudi ne žene i udaju. Primjerice – među predavačima na Cambridgeu.

Međutim, nakon toga su ekonomisti došli do još jedne nove teze: zašto da se utječe na onaj dio stanovništva koji je, tako reći, potreban. Pa postoji lumpen-proletarijat, koga nema u procesu proizvodnje. Možda je bolje da se o njemu razmisli.

Tako su stvoreni nevjerojatni društveni pravci koji su proglašavali da je najhumaniji način da se pomogne da sa ovog svijeta odu oni slojevi koji nisu potrebni i nikada i neće biti bilo – poticanje da se smanji broj poroda “.

Sve što je rečeno ima najneposredniji odnos prema sadašnjici. Proces neokolonijalne pljačke energetskih sirovina od strane Zapada u zemljama “drugog” i “trećeg” svijeta je na izdisaju. Sa jedne strane – pljačka je sve kompliciranija (čak ponekad više i nema šta da se opljačka). Sa druge – oni koji su pljačkani diljem svijeta, od Južne Amerike do Azije, sve upornije zahtijevaju svoja prava i očigledno uopće nemaju namjeru da požure s izumiranjem.

Ta uvredljivo-paradoksalna situacija toliko brine vlade bogatih zemalja “zlatne milijarde” da su, izgleda, čak i u Londonu primijetili da neadekvatno veliki dio resursa koji se dobija u cijelom svijetu koriste ne opljačkane zemlje i kontinenti, već upravo samo “zlatna milijarda”.
 
 
(vestinet.rs /uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11514"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ljudi s određenim vrstama oštećenja mozga mogu napraviti bolje poslovne odluke. Ovo je zaključak najnovijeg istraživanja, u kome je dokazano da ljudi koji upliću emocije u poslovne odluke uvijek dobiju loše rezultate.

Povezivanje znanosti o mozgu s ponašanjem u investicijama, znanstvenici dolaze do zaključka da ljudi s oštećenjima u dijelovima mozga za emocije, zaista donose bolje financijske odluke.

Istraživanje je obavljeno na 15 pojedinaca koji su imali neku vrstu oštećenja mozga, kao moždani udar ili neku bolest. Njima je oštećen dio u mozgu koji izaziva bilo kakvu emociju, kao na primjer, strah ili anksioznost. Pojedinci imaju normalan IQ, a područja u njihovom mozgu koja su određena za logiku i kognitivno razmišljanje su netaknuta.

Istraživanja su pokazala da su ovi pojedinci u prednosti u odnosu na ostale ljude što se tiče poslovnih odluka. Bili su spremni riskirati s visokim sumama jer nisu imali nikakav strah od neuspjeha. Dok su pojedinci s neoštećenim emotivnim područjima ulagali sigurnije, na manje sume, i na kraju dobili manji posao i dobitak.

Neki od neurologa vjeruju da dobri investitori ili poslovni ljudi mogu biti veoma vješti u suzbijanju emocionalnih reakcija. “Ti ljudi su jednostavno naučili kako kontrolirati emocije u poslu i mogu biti potpuno isti kao ljudi s oštećenim mozgovima”, kaže znanstvenik.

Koristeći sofisticirane tehnologije, poput magnetske rezonance, može se vidjeti kako mozak reagira na procjene rizika i pravljenja izbora u vezi posla. Istraživači mjere moždane kemikalije i istražuju kako oštećenja određene regije u mozgu utječu na ekonomska odlučivanja.

U kasnim 1990-tim, kada su uspostavljene čvrste veze između psihologije i neurobiologije, bihevioralni ekonomisti su se počeli okretati i neurolozima, pored psihologa za pomoć oko ljudskog ponašanja. Ideja je bila da ako može objasniti fenomen kao depresija ili poremećaj pažnje, mogu se objasniti i druge psihološke funkcije.

Danijel Kahneman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju je počeo raditi s neurolozima na sveučilištu u Montrealu. U jednom od istraživanja, koristili su igre na sreću da bi vidjeli aktivaciju u mozgu kada pojedinac očekuje pobjedu. Ustanovili su da se u mozgu pokreće ista moždana aktivnost kada dobijete novčanu nagradu kao i kada osjetite dobar okus, ugodnu glazbu ili drogu koja izaziva ovisnost.

Znanstvenici vjeruju da strah ima najveću ulogu u lošim poslovima

Međutim, priča ima i drugu stranu, emocije mogu imati i korisnu ulogu u financijskom odlučivanju, ali to vrijedi van Wall Street-a. Dok su se oštećeni mozgovi pojedinaca dobro pokazali u laboratoriju, u stvarnom svijetu su pali na nekim financijskim odlukama. Tri od četiri pojedinca s oštećenim mozgom su doživjeli stečaj. Njihova nesposobnost osjećaja straha je dovelo do rizičnog ponašanja.

Njihova iskustva su nam pokazala da emocije mogu odigrati ulogu u zaštiti naših interesa, čak i ako ponekad ometaju racionalno odlučivanje.

Ljudi su razvili strah kao odgovor na mehanizam preživljavanja da bi se zaštiti od predatora. Ali u svijetu gdje predatori ne vrebaju iza svakog ugla, taj strah koji je nekada potreban, sada može izazvati preveliku osjetljivost. Reagirajući na strah koji zapravo ne postoji možemo donijeti nelogičan izbor. To je sad situacija koja postoji na burzama. U burzovnom poslovanju strah je veliki minus i ne donosi dobre osobine

“Postoji mnogo mehanizama koji pokreću naše emocije, i ljudska bića nisu baš tako dobro prilagođena suvremenom životu”.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)