Jeste li gledali španjolski film “El Concursante” (Natjecatelj)? Vjerojatno ne, jer su ga rijetki otkupili i preveli, i to zbog jedne scene u filmu u kojoj se vrlo jednostavno opisuje tko, kako i zašto upravlja našim životima

YouTube je objavio tri verzije spornog ulomka, ali samo na španjolskom i talijanskom, koji opisuje stvaranje vječnog duga

Mladi ekonomist dolazi kod starog Martína Circa Martina, profesora ekonomske povijesti, te traži razgovor s njim. Film se dotiče mnogih pitanja u gospodarstvu, posebice stvaranja vječnog duga od strane banaka. Mladić pokuca na vrata starog profesora  i kaže kako “želi znati” ono što je on saznao.

Sporna konverzacija o stvaranju vječnog duga je sljedeća:

Profesor: Nikada ne pričam s ekonomistima. Nikada. To je gubljenje vremena. S vama ću napraviti izuzetak, jer mi se činite kao loš ekonomist.

Mladi ekonomist: Zapravo ja nisam…

Profesor: Ovo su pravila: Ja pričam a vi slušate. Nema pitanja. Ne znam vaš slučaj, ali znajte ovo. Postoji samo jedan slučaj, samo jedna situacija. Dakle, nemojte da gubim moje vrijeme slušajući vas. Ako budete pažljivi, nešto možete naučiti. Držat ćemo se pravila i biti brzi. Imate li što za prigovoriti?

(Tišina)…

Profesor: Odlično. Što, dakle, želite?

Mladi ekonomist: Želim znati!

Profesor prelazi na primjer.

Profesor: Ja imam kokoši, a vi vrt s rajčicama. Ja želim rajčice, a vi jaja. Što ćemo učiniti?

Mladi ekonomist: Razmjenu.

Profesor: Jednu običnu razmjenu. Jedno jaje, za jednu rajčicu. Tako su stvari funkcionirale na početku. No, jasno je da su nekad vaše rajčice bile dobre, a nekada ne. Ili, na primjer, da ja želim kupiti konja, a nije jasno koliko mi jaja treba da ga kupim. Ali uzmimo, na primjer, kao vrijednost određenu količinu zlata. Zlato je lijepo, sja i nema ga puno. Vrijedno je. Sada možemo napraviti računicu za razmjenu. Ako tucet jaja vrijedi kao grumen zlata, a jedan konj košta 100 grumena, jasno je da konj vrijedi koliko…?

Mladi ekonomist: 100 tuceta jaja…

Profesor: Jednostavno, zar ne?

Profesor: Zlato je tako postalo moneta za razmjenu. Da pojednostavimo. Naravno, ne može se kupiti konj s jajima, ali zato promijenimo jaja za monetu, i stvar je gotova. (U scenu ulazi bijeli konj) Lijep je, zar ne? Ovo je prvi korak, ostalo je, manje ili više, sve isto kao i prije. Samo što nam je sada potrebno zlato kako bi kupili stvari koje ne proizvodimo. Mlijeko, meso, odjeću, aparate… Na kraju, osoba koja je izmislila sustav mora imati način da on funkcionira, mjesto gdje će se skladištiti zlato.

Dvojica tada dolaze pred zgradu Središnje banke.

Profesor: Taj je čovjek velikodušan, naravno. On nam ne želi prodati zlato, nego samo posuditi. Na primjer, meni posudi 10 moneta i ostavi mi ih sljedećih 12 mjeseci. Logično, od mene traži malu zaradu, svoj interes. Uzmimo da on iznosi 10%. On tako riskira svoje zlato, a ja ne riskiram ništa. Međutim, njemu treba nekakvo jamstvo, u slučaju da ja ne ispoštujem dogovor. U vašem slučaju, ako želite zlato, stavit ćete pod hipoteku vaš vrt. Tako će vam čovjek posuditi 10 moneta. U zamjenu za mrkve?

Mladi ekonomist: Ne.

Profesor: Ne!? Vi ostajete s vašom proizvodnjom mrkvi i rajčica. Ne morate se brinuti o ničemu i možete nastaviti proizvodnju i prodaju. Samo što banci u godinu dana morate dati 11 moneta. Onih 10 što vam je posudila i jednu monetu kamata. Što ćete učiniti?

Mladi ekonomist: Imam vrt i mogu prodati moje proizvode.

Profesor: Ali imate vremena samo jednu godinu, a ako ne ispoštujete dogovor, banka će vam uzeti vrt. Je li tako? Dakle. Gdje je problem? Nema problema. Gdje je uopće problem? Uzmimo da banka ukupno ima 100 zlatnih moneta. To je količina zlata koja postoji. Ni monete više. S druge strane “dobrog” čovjeka je deset ljudi. Vi, ja, kovač, krojačica, policajac… Ukupno deset ljudi. Svi smo tražili zlato potrebno za kupnju i svi smo ga posudili. Svatko od nas 10 moneta, što je ukupno 100 moneta. (…) Razumijete li? Naravno da razumijete. Bankar nam je dao sve svoje zlato. S apsolutnom velikodušnošću. U zamjenu za što…? Običnih 10%. To je jedna moneta po osobi. Točno!?

No postoji jedno “ali”, jedno najobičnije “ali”. Prema Pitagori, mi ovdje imamo problem. Ako svake godine svatko od nas mora platiti 11 moneta, vratiti 10 posuđenih i jednu za poslovanje banke, gdje ćemo ih naći? 11 moneta po osobi je 110 moneta, što znači da imamo 10% moneta kamata koje nikada nećemo moći vratiti. Nikada! Bilo što da se dogodi.

Ali nema problema. Banke su izmišljene da nam olakšaju život, a ne da nam ga kompliciraju. No, kod njih postoji razumno rješenje. Ne brinite se. Neka mi svatko od vas plati samo kamate. Jednu monetu godišnje. Ja ću čekati. Sljedeće godine ćete mi vratiti monete koje sam vam posudio na početku. Dakle, ukupno onih 10 moneta. Sad ste vi na redu.

Mladi ekonomist: Ali ako platimo jednu monetu kamata, ostaje nam 9. Devet svakome od nas desetero. Dakle, ako moramo platiti onih deset, na kraju godine smo opet u istom problemu. Što je gore, imat ćemo manje novca.

Profesor: Točno! Imat ćemo jednu monetu manje nego prošle godine. Ako ovu operaciju ponovimo sljedećih deset godina, uvijek ako nam dozvole da plaćamo samo kamate, nakon tog razdoblja nećemo više imati ništa. Ostat ćemo bez svih deset moneta, ali ćemo još uvijek imati početni dug za vratiti. Banka je uspjela vratiti sve svoje zlato, a mi ostali nemamo ništa.

Osim toga, imamo dug za vratiti. Nas desetero ukupno 100 moneta koje nikada nećemo moći vratiti, jer jednostavno “ne postoje”. Tako ćemo izgubiti zemlju, životinje, sve što smo na početku založili kao jamstvo.

Prije 10 godina. U tih 10 godina banka je vratila sve zlato od ranije, ali sad ima i našu imovinu. Mi nemamo ništa. Apsolutno ništa. Praktično smo postali robovi banke. A zašto? Zbog ničega u zamjenu nizašto…

Sporni ulomak iz cenzuriranog filma:
 

 
(logicno.com)

“Komunistički manifest” je jedan od glavnih strateških dokumenata znanstvenog komunizma, a napisali su ga napisao Karl Marx i Friedrich Engels. No, zanimljivo je da je ovo djelo ušlo u popis knjiga koje su najčitanije na višim obrazovnim institucijama u Sjedinjenim Državama

Do tog su zaključka došli stručnjaci koji vode “Open Syllabus Project”, koji vode baze podataka kurikuluma sveučilišta diljem svijeta. Do sada je popis zemalja s nastavnog plana i programa obuhvaćao SAD, Kanadu, Veliku Britaniju, Australiju i Novi Zeland.

“Komunistički manifest”, procjenjuje “Open Syllabus Project”, zauzeo je treće mjesto u popisu koji obuhvaća svih navedenih pet zemalja, a četvrto u Sjedinjenim Državama.

Ovaj rad Marxa i Engelsa je prvi među svim čitanim knjigama s kojima se se služili američki studenti u državama kao što su Washington, Wisconsin, New Hampshire, New Jersey i Indiana.

U Iowi i Virginiji je “Komunistički manifest” na drugom mjestu. U Massachusettsu i Minnesoti na trećem, a u Kaliforniji i Connecticutu na četvrtom. Na sedmom je mjestu u Illinoisu, na osmom u Georgii, dok je na 22. mjestu Tennesseeu, a nepopularan Texasu u kojem zauzima 72. Mjesto, prenosi Breitbart.

Važno je napomenuti da se ne radi o tome da je Karl Marx postao najpopularniji ekonomist u Sjedinjenim Državama i “da su svi pohrlili na studij ekonomije kako bi proučavali djelo Marxa”, tvrdi utemeljitelj projekta “Open Syllabus”, nego se “Komunistički manifest” u SAD-u i drugim zemljama proučava i studira u čitavom nizu različitih odjela, od povijesti, do sociologije, politologije, te brojnih drugih.

Rad Marxa i Engelsa počinje riječima: “Bauk kruži Europom – bauk komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili tog duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode!”, dok završava svjetski poznatim povijesnim sloganom: “Radnici svih zemalja, ujedinite se!”

Ovo i druga njegova djela sadrže veliki broj ekonomskih ideja. Konkretno, čak i progresivni porez koji se koristi u Sjedinjenim Državama. Osim toga, Marx je jedan od najvećih mislilaca čovječanstva, a za BBC i najveći mislilac prošlog tisućljeća, čiji je rad formirao poseban smjer u filozofiji – dijalektički i historijski materijalizam, nove teorije u ekonomiji i politici – teoriju viška vrijednosti i teoriju klasne borbe, za mnoge najpoznatiji kao ekonomist.

Njegovo monumentalno djelo “Kapital – Kritika političke ekonomije”, iako ne zauzima tako visoko mjesto na listi popisanog nastavnog plana i programa u zapadnim zemljama, ipak se aktivno proučava i uči u Sjedinjenim Državama i među 40 knjiga koje se najčešće koriste u tečajevima ekonomije, ali i sociologije,

Tom Bemis, koji piše za MarketWatch, koji je također primjećuje da Biblija nije ni na popisu tekstova.

“U slučaju da netko ima bilo kakve sumnje da na američki sveučilištima dominiraju “bezbožni komunisti”, svježe statistike su nam pri ruci. Više od 25 godina nakon pada Berlinskog zida, raspada Sovjetskog Saveza i početka provođenja tržišne ekonomije u Kini, “Komunistički manifest” se i dalje svrstava među tri najčešće zadana teksta na američkim sveučilištima”, piše Tom Bemis.

Ironično, ali Marxov klasik ipak nije među prvim tekstovima iz područja ekonomije, nego među tekstovima povijesti, sociologije i politologije.

OSP Explorer može filtrirati zastupljenost u programima pojedinih djela i po institucijama. Na primjer, na Massachusetts Institute of Technology ili svjetski poznati MIT, Marxov klasik u je među tekstovima dodijeljene, na drugom mjestu, a četvrti na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Britanac Mark Boyle je diplomirani ekonomist koji je dugo vremena radio u jednoj velikoj korporaciji, prodajući GMO tvari poljoprivrednicima diljem Engleske

Međutim, on je jednog odgledao film “Gandi”, koji mu je potpuno promijenio perspektivu na svijet i ekologiju, pa je odlučio izvesti eksperiment i provesti jednu godinu života bez novca.

Ono što nije znao je to, da će se njegov pothvat produžiti nevjerojatnih šest godina bez naznaka da će se završiti u skorije vrijeme.

Pokušao sam kratko biti menadžer u nekoliko tvrtki koje se bave proizvodnjom organske hrane, ali sam ubrzo shvatio da tako neću promijeniti ništa i nakon popodnevnog filozofiranja s prijateljem, odlučio sam se otisnuti u nepoznato i započeti ovaj eksperiment – priča Mark.

Ubrzo je shvatio da mu cijeli život ovisi od međusobnog poštovanja sa ljudima oko sebe, jer ukoliko bi on bio dobar prema njima, to bi mu se vraćalo u vidu hrane i pića, ali i poslova koje bi mogao raditi u zamjenu za pristojno prenoćište, s obzirom na to da je živio u svojoj prikolici.

Ponio sam sa sobom samo laptop kako bih pisao dnevnik o mom eksperimentu, ali on se napajao solarnom energijom, tako da nisam morao biti ovisan od struje – dodaje on i ubrzo otkriva najveću inspiraciju koju je doživio tijekom ovog putovanja.

Kada bismo uzgajali svoju hranu, ne bi bacali trećinu kao što to radimo danas. Da sami pravimo stolove i stolice, ne bismo ih bacali kada bi novi modeli izašli. Da sami moramo čistiti vodu koju pijemo, ne bismo je zagađivali tako lako. Koliko god ta izreka zvučala izlizano, mi jednostavno moramo biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Što je za mene značilo da se moram odreknuti novca – priča on.

Tako je počelo Markovo nevjerojatno putovanje, pa je već prvog dana uspio nahraniti 150 ljudi od odbačenih namirnica koje je pronašao, a već kroz godinu dana je imao svoje usjeve odakle je dobivao povrće za obroke. Ipak, u početnim fazama njegovog eksperimenta, nije mu bilo baš lako.

Prvih Nekoliko mjeseci je bilo najteže. Pogotovo jer sam došao iz konvencijalnog društva i sve mi je bilo novo. Teško mi je bio da se snađem što ću jesti, kako ću doći od točke A do točke B, pa i kako ću prati zube. To su mi bili problemi jer sam se do sada izuzetno oslanjao na novac – priča Mark.

Skoro Godinu dana sam se hranio odbačenom ili recikliranom hranom, a ujedno sam počeo uzgajati svoju hranu. Tako da sam već na kraju godine video plodove rada i mogao sam se hraniti iz vlastitog vrta, pa sam počeo i praviti razne bankete. Kada je u pitanju toalet, umjesto toalet papira san koristio novine, a pastu za zube napravio sam od kosti sipe i sjemenki komorača.- priča ovaj momak.

Kupao sam se u rijeci sa sapunom od biljki, a kretao sam se ili pješke ili na biciklu. Umjesto toaleta, napravio sam spremište izmeta, koji sam koristio za uzgoj vrta. Nakon dva, tri mjeseca sam počeo vjerovati kako će mi se sve potrebe riješiti na neki način – dodao je.

Jedinu stvar koju je kupio su tenisice od četiri funte iz humanitarne organizacije i to se dogodilo tek tri godine pošto je počeo svoj eksperiment bez novca, a usput je napisao i knjigu “The moneyless man”, koja se prodala u 100.000 tisuća primjeraka diljem svijeta, a u kojoj je objasnio kako je moguće živjeti bez novca u suvremenom svijetu.

U njoj je objasnio i kako je uspio spremi banket za 1000 ljudi koristeći recikliranu hranu, nakon čega su gledali film uz pomoć projektora i zvučnika koji rade na prirodnu snagu (jedan od njih je vrtio pedale bicikla koje je bilo prikačeno).

Sada, kada je odlučio privesti eksperiment pri kraju, odlučio je napisati još jednu knjigu “Drinking Molotov Cocktails with Gandhi”, a sav novac od prodaje će uputiti u dobrotvornu organizaciju koja nabavlja hranu za beskućnike i djecu u Africi.

Njegov zaključak je da se današnja nacija previše oslanja na tehnologiju da im pomogne u životu, umjesto da sami zasuču rukave. Upravo zato, svi bi trebali ostaviti labaratorijski napravljene lijekove, s obzirom na to da je on uspio izliječiti sve svoje boljke običnim biljem koji se može naći u vrtu.

Međutim, to ne isključuje komplicirane operacije koje su nužne da bi se nekome spasio život. Mark je zaključio da se njegova sigurnost više ne nalazi u bankovnom računu, već da je spreman uzeti život u svoje ruke ukoliko to bude nužno i od sada će hrabrije koračati kroz život.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(24sata.rs,youtube/uredio:NSP)

Paul Craig Roberts je ocijenio da Rusija – koja operira činjenicama i služi se diplomacijom – precjenjuje izglede za diplomatske pregovore sa Zapadom.

I podvukao: nemoguće je oslanjati se na diplomaciju i dobru volju u vrijeme kada se Zapad služi nasiljem. A računati na “savjest Europe” – znači računati na nešto čega nema.

Poznati američki ekonomist i politolog predsjedniku Rusije poručio da u razgovorima s čelnicima Njemačke i Francuske priprijeti novim sankcijama koje će se ticati i energetskih resursa. I da im objasni da je za europske zemlje mnogo bolje da vode neovisnu vanjsku politiku jer washingtonska demonizacija Rusije može izaći ispod kontrole i dovesti do rata koji bi bio razoran po Europu.

Istraga povodom katastrofe malezijskog putničkog aviona iščezla je iz “vidnog polja” zapadnih medija, a to “namjerno skrivanje činjenica” znači samo jedno da su te činjenice suprotni zapadnoj propagandi – ocijenio je američki ekonomist, politolog i novinar Paul Craig Roberts.

Po njegovoj procjeni, to samo potvrđuje da zapadni mediji nastavljaju podupirati laž koja je poslužila uvođenju sankcija protiv Rusije i zaoštravanju odnosa s Moskvom.

“SAD imaju namjeru zaoštriti konflikt s Rusijom, a ne oslabiti konflikt koji je izrežirao isključivo sam Washington koji je zainteresiran za otvaranje i raspaljivanje kriza, a ne za njihovo gašenje” – ocijenio je Craig Roberts.

Podsjetivši da SAD sebe doživavaju kao izuzetnu zemlju, koju je povijest uzdigla iznad svih ostalih, on je upozorio: da u američkom okviru za djelovanje nema mjesta kompromisima.

Posebno je naglasio da Rusija – koja operira činjenicama i služi se diplomacijom – precjenjuje izglede za diplomatske pregovore sa Zapadom.

I podvukao: nemoguće je oslanjati se na diplomaciju i dobru volju u vrijeme kada se Zapad služi nasiljem. A računati na “savjest Europe” – znači, uvjeren je Craig Roberts, računati na nešto čega nema jer je Europa podržavala američka bombardiranja Afganistana, Iraka, Libije, Somalije, Pakistana i Jemena.

Zato Craig Roberts javno savjetuje Moskvi biti tvrda prema Zapadu i da ultimativno priprijeti vojnim miješanjem u situaciju na istoku Ukrajine.

Posavjetovao je Putina da u razgovorima s čelnicima Njemačke i Francuske priprijeti novim sankcijama koje će se ticati i energetskih resursa. Pri tom treba da im objasni da je za europske zemlje mnogo bolje da vode nezavisnu vanjsku politiku, a da washingtonska demonizacija Rusije može izaći ispod kontrole i dovesti do rata koji bi bio razoran po Europu.
 
(fakti, youtube.com/uredio: nsp)

Kako stvari mogu izgledati tako dobre, a ipak biti tako loše? “Civilizacija je pod zavjerom … Suvremeni život je predstavljen tihom gomilom komotnog naroda koji se ne prestaje zavaravati” (John Buchan 1875-1940)

Postoje dva načina kako stvari mogu izgledati dobro, iako cijela civilizacija ide u propast.

1. Ne treba “odmah platiti” – možeš živjeti od svog “početnog kapitala”

Početkom 1980-ih, osnovana je tvrtka u SAD koja je započela raditi na prodaji računalnih programa. Četvorica mladih ljudih su skupili oko 170.000 dolara koje su zaradili, uštedjeli ili su njihovi roditelji uštedjeli i uložili zajedno s njima. Njihov plan je bio razviti i reklamiraju novi program za obradu teksta koji će biti bolji od tada popularnog programa WordStar, i da će tako postati bogati.

Sa svojih početnih 170.000 dolara oni su iznajmili drugi kat jedne male zgrade s uredima. Imali su pet privatnih ured, salu za konferencije i zajednički dio za pomoćnike koje će zaposliti. Angažirali su dizajnersku tvrtku koja će napraviti zaštitni znak, memorandum za pisma i veliki znak na ulaznim vratima.

Uzeli su u zakup četiri automobila marke Saab, kao automobile poduzeća, kupili su stolove od hrastovine i kožne direktorske stolice. Angažirali su lokalnog cvjećara da postavi i održava lončanice, i lokalnog prodavača ribica da postavi i održava akvarij. Isplaćivali su sebi plate po 30.000 dolara godišnje i pozvali su određene ljude da rade kod njih i obećali im dobru plaću.

Ovi momci su bili dobri programeri i znali su sve o kompjuterima. Nije bilo sumnje da oni mogu napraviti pristupačan i vrlo profitabilan kompjuterski program za obradu teksta. Oni koji su prvi put došli kod njih bili su impresionirani – oni i njihove prostorije odisali su ljepotom i ukazivali na uspješan i napredan biznis.

Mlada djevojka u prijemnoj kancelariji bila je vedra i učinkovita, četiri osnivača su bila lijepo obučena u luksuzna odijela s kravatama, a njihov tepih je pokazivao lijepe plave linije od čišćenja vakumskim usisavačem. Imali su kvalitetni kopirni stroj, aparat za uništavanje iskorištenih povjerljivih dokumenata, stroj za pripremu pisama i dobre kompjutere – sve po mjeri uspješnog biznisa. Sve prvoklasno i najbolje.

Oni su sjedili u sali za konferencije, oko njihovog hrastovog stola u udobnim kožnim foteljama, i samouvjereno su govorili kao su naumili da postanu multimilijunaši, i svatko tko investira u njihov biznis također će postati milijunaš. Njihov plan je bio da polovicu svoje pažnje usmjere na dobivanje novca od investitora, a pola na stvaranje i reklamiranje njihovog novog proizvoda. Oni su sebi postavili rok od 12 mjeseci da iznesu svoj novi program na tržište.

Neki klijenti su odbili sudjelovati u tom projektu jer su vidjeli da će se ova nesretna priča završiti i sa drugim nazovi preduzimačima, i bili su sigurni kuda sve to ide.

Šest mjeseci kasnije, imali su 20 zaposlenih ljudi i svi su bili u akciji. Njihov proizvod će uskoro biti gotov i oni su već oštampali pozivnice za predstojeću svečanu najavu. Osigurali su zaposlenje za građane i prostorije gdje će oni raditi, povećali su broj automobila na šest, i dovoljno su povećali svoj početni kapital u banci koji je sada iznosio četvrt milijuna dolara. Oni još uvijek nisu ništa proizveli niti prodali, ali su izgledali vrlo uspješno. Stvari su izgledale odlično, a život je bio dobar.

Nakon još šest mjeseci, pročulo se da zatvaraju firmu. Četiri vlasnika su povisila svoje plaće za pet puta i tvrtka je ostala bez novca prije nego što je iznijela svoj proizvod na tržište. Tvrtka i ureda su izgledali sjajno, blještavo i moćno sve do dana kada su zaposlenici dobili obavijest da se firma zatvara u roku od 24 sata. Investitori su izgubili sve što su uložili jer su vlasnici potrošili njihov ulog prije nego što su počeli bilo što zarađivati.

2. “Ponzijeva shema”

Ponzijeva shema je još jedan način u kojoj se stvari odvijaju dobro za svakoga, sve do dana kada se desi iznenadni i katastrofalan kolaps. Priča o američkom poduzetniku Ponziju je i fascinantna i poučna.

Godine 1917., Charles Ponzi je bio putujući moler na Floridi. Prvi svjetski rat je upravo završio, a financijski sustavi Europe su bili razoreni. Ponzi, naslutivši mogućnost da se obogati na poslijeratnoj financijskoj konfuziji, došao je na ideju kako postati milijunaš, iako će uništiti živote milijune ljudi.

Krajem 1919. godine, Ponzi je otišao u Boston i iznajmio ured na Pie Alley, gdje je otvorio tvrtku koju je nazvao “Sigurna mjenjačnica” (Securities Exchange Company). Njegova tvrtka, kako je tvrdio, osnovana je da otkupljuje međunarodne poštanske kupone u Francuskoj i Njemačkoj (čije su valute tada bile uvelike obezvrijeđene) i da ih prodaje u SAD za američku valutu, i tako ostvaruje profit u razlici između vrijednosti propalih francuskih i njemačkih valuta i dolara. Takva shema je, u stvari, bila nemoguća, ali Ponzi je imao sreću, kao i njegovi prvi ulagači.

Ponzi je nudio 50% zarade za ulaganja u roku od samo 45 dana, i više od 40.000 ljudi u Bostonu je uložilo svoj novac kod njega. Prvih nekoliko tisuća ljudi koji su izvršili ulaganje dobili su nazad veliki novac, uključujući i obećani profit, a Ponzi je uzimao novac od novih ulagača da bi isplaćivao zarade.

Prvi ulagači su rekli svojim prijateljima o brzom načinu stjecanja zarade i ta vijest se brzo širila. U jednom trenutku, Ponzi je imao nekoliko desetaka zaposlenih službenika na Pie Alley koji su radili do kasno u noć brojeći gomile novca koji se skupljao – više od 15 milijuna dolara za manje od 6 mjeseci.

Charles Ponzi

Na vrhuncu svog uspješnog poslovanja, Charles Ponzi je bio pozdravljen od jednog novinskog reportera kao najveći Talijan koji je ikada živio.

“Niste u pravu”, odgovorio je s neobičnom skromnošću. “To je bio Kolumbo koji je otkrio Ameriku, i Marconi koji je otkrio radio.”

Kasniji nepovoljni izvještaji u istom bostonskom listu konačno su uzrokovali da prestane priljev novih ulagača. Bez novog novca koji bi dolazio, on nije mogao isplaćivati “profit” svojim prethodnim ulagačima, tako da je zatvorio tvrtku, odnoseći sa sobom posljednju paru tisuća naivnih ulagača.

Sličan događaj se desio u Albaniji 1996. godine, što je zamalo dovelo do pada državne vlade. Više od četvrtine stanovnika Albanije stavilo je svoju ušteđevinu u jednu od nekoliko velikih Ponzijevih shema pokrenutih od lokalnih kriminalaca. Prethodni predsjednik Albanije, Sali Berisha, kazao je da vlada nije željela zaustaviti primjenu Ponzijeva sheme jer su smatrali da su takve stvari normalne na jednom slobodnom tržištu i vlada nije željela miješati u funkcioniranju kapitalizma.

Albanci su demonstrirali i protestvovali, ali nije bilo koristi. Njihov novac im se nikada neće vratiti. Slične stvari su se događale u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni….u kompanijama pod nazivom Amway ili Diamond, multilevel marketing, koji je zapravo Ponzijeva shema vezana za proizvode koji su skupi ili s druge strane, koji nemaju preveliku vrijednost

Izvori našeg fosilnog goriva: početni kapital ili Ponzijeva shema?

Današnji svijet momentalno živi i raste na temelju svog “akumuliranog izvora” energije (sunčeve svjetlosti) pohranjene u fosilnom gorivu (nafta, ugljen, plin). Je li svijet funkcionira kao Ponzijeva shema ili kao “uspješna” računalna tvrtka? Naše je mišljenje da smo bliži kompjuterskoj tvrtki, iako postoje elementi oba koncepta.

Naša Zemlja sadrži ograničene količine fosilnih goriva. Iako postoje različiti podaci kada će se oni potrošiti, nitko ne negira da će se to dogoditi i mi imamo jasan osjećaj što to znači. Ova goriva omogućuju veliku svjetsku aktivnost koja naizgled ima svrhu i važnost, a ta aktivnost uzrokuje trajne i nepovratne promjene na uvjete za život na ovoj planeti i na ljude.

Kada će ova goriva nestati?

Oni koji su zaradili veliki novac u prethodnom razdoblju prosperiteta možda misle da imaju dobre šanse preživjeti, i ako ne dođe do svjetskih epidemija ili nuklearnog rata, oni su možda u pravu. Oni mogu čak i povući sa sobom jedan mali dio preostale populacije, u slučaju da se takve stvari dese u svijetu gdje postoji ekonomija u kojoj bogatstvo najimućnijih polako prelazi na niže klase ljudi. Manje sretnima mogu preostati imanja s hranom i ekvivalent energije koju su ulagači dobili u Ponzijevoj shemi i od računalne tvrtke – malo ili ništa.

Kada su momci iz računalne tvrtke zatvorili svoje poduzeće, oni su jednostavno otišli i započeli novi posao od koga su zarađivali. Ali, kada naša svjetska ekonomija počne zatvara izvore nafte, mi jednostavno ne možemo zatvoriti vrata i otići “uzeti drugi izvor energije”. Sa jedne strane, kroz tisućljetnu povijest mogli smo vidjeti da kada nestaju izvori goriva, dolazi do pojave ratova. (Više o tome u narednim poglavljima). Sa druge strane, naši “drugi izvori energije” još nisu dovoljno razvijeni.

Ali, postoji dobra vijest u ovom trenutku: ne-fosilni izvori energije postoje i njihovo korištenje je sve veće. Na žalost, dobitnik Pulitzerove nagrade (Pulitzer Price) Ross Gelbspan u svojoj knjizi “Toplina je oslobođena” (The Heat Is On) iz 1997. godine, pokazuje da američka naftna industrija i industrija ugljena sprječavaju razvoj takvih tehnologija. Kao što Gelbspan to jasno pokazuje, mi trebamo proširiti razvoj alternativnih izvora energije, tako da kad nafta iščezne bude nešto što će naša djeca moći koristiti.

Možemo li pronaći izlaz iz ove situacije?

U međuvremenu, mi smo ohrabreni od strane stručnjaka i ekonomista kako “izađemo iz ovih problema”. Rješenje je prvi put predloženo u Engleskoj 1954. godine od strane R.A. Butler-a, britanskog ministra financija, koji je predožio da umjesto da uspostavljamo specifične ciljeve vezano za porast stanovništva, kao što je izgradnja određenog broja stanova ili novih željezničkih pruga, vlada treba jednostavno da se fokusira na jednoj čvrstoj stopi rasta populacije od 3 %. Sa tom stopom, on je izračunao, do 1980. godine svaki čovjek u Britaniji će biti dva puta bogatiji.

U stvari, taj scenarij se završio upravo onako kako je Butler predvidio, na temelju jedne studije iz 1989. godine napravljene od strane irskog ekonomiste Richard Douthwaithe-a. Međutim, problem je bio da je također svaki drugi indeks bio udvostručen. Udvostručilo se bogatstvo ljudi koji se nalaze na vrhu piramide primanja.

Dakle, to znači da kada su u pitanju primanja najsiromašnijih, da osoba koja je primala 10 milijuna britanskih funti godišnje sada prima 20 milijuna, a osoba koja je primala tisuću funti sada prima 2 tisuće … je u stvari slijepa ulica u kome se nalaze siromašni, iako se njihov “životni standard” neznatno poboljšao.

U tom procesu desila se “društvena i ekološka katastrofa”, da citiramo Douthwaithe-a. Kriminal se povećao 8 puta, nezaposlenost se povećala, kronična oboljenja i mentalne bolesti su skočile, a stopa razvoda brakova je eksplodirala. Sve to je bilo ono što je Douthwaithe najprije predvidio, a kasnije bilo zabilježeno.

Na sličan način, život se promijenio na gore u SAD. Svakog dana u prosjeku 100.000 američke djece nosi pištolje, i 40 njih biva ubijeno ili ozlijeđeno tim pištoljima, iako se većina toga događa nesretnim slučajem ili kao samoubojstvo. Jedna nedavna naljepnica na automobilima kaže: “Naoružano društvo je učtivo društvo”. Neki se čude da proizvođač ovakve naljepnice misli da su današnje škole mnogo bolje od onih iz prošle generacije. San o stabilnoj obitelji zamijenjen je realnošću o armiji naoružane djece s jednim roditeljem – takvih je više od jedne polovice u američkom narodu.

Širom svijeta vidimo da rapidni rast stanovništva pritišće sve nacije i da najveću bol doživljavaju ljudi i obitelji koji nisu povezani sa vladajućom društvenom elitom koja kontrolira ekstremnu moć i bogatstvo (bilo da je ta elita ekonomska, politička ili vojna).

Tehnologija, ako ništa drugo, ubrzava taj proces. Na primjer, na početku 20. stoljeća 90% svih ratnih gubitaka bilo je među vojnicima, a na kraju tog stoljeća imamo da je visoko razvijeno oružje s daljinskim upravljanjem (koje uništava mnogo učinkovitije i štiti vojnike od izravnih ratnih djelovanja), i naširoko umnožavanje visoko učinkovitog oružja, preokrenulo taj odnos: 90 posto smrtnih slučajeva u svim današnjim ratovima je na strani civila. Više od 20 milijuna ljudi je poginulo u ratovima od Drugog svjetskog rata, a od ta 82 poznata rata 79 njih su bili unutarnji sukobi koji su najteže pogodili civile.

I najveći dio tih ratova je vođen da bi se ostvarila kontrola nad izvorima kao što su šume, obradivo zemljište, nafta, ugljen i minerali.

Na mitingu svjetskih bankara u Hong Kongu 25. rujna 1977. godine, predsjednik Svjetske banke, James D. Wolfenson je istaknuo da više od 3 milijarde ljudi – što predstavlja više od pola ljudske populacije na Zemlji, i tri puta više nego cjelokupna ljudska populacija na Zemlji 1800. godine – se bori danas za život s manje od dva dolara dnevno.

“Mi živimo u vrijeme tempirane bombe, i ako nešto odmah ne poduzmemo, ona će eksplodirati u lice naše djece”, kazao je Wolfensohn. Otprilike u to vrijeme Populacioni Institut (Population Institute) iz Washingtona objavio je izvješće da su 82 nacije (više od polovice svjetskih država) sada dostigle kritično stanje kada ne mogu proizvesti dovoljno hrane, niti imaju izvore platiti uvoz hrane da bi adekvatno zadovoljile potrebe svog stanovništva.

Kriza u oceanima

Najgušće ljudske populacije su uvijek bile blizu morskih obala, djelomično zbog lakog prijevoza, ali uglavnom jer je more povijesni izvor ljudske prehrane. Morska hrana ne predstavlja samo tradicionalnu hranu za veliki dio svijeta – to je sirovina za preživljavanje, osobito za otoke kao što su Japan ili Tajvan koja nemaju dovoljno kopnene površine za rast potrebne količine hrane neophodne kopnenim životinjama ili ljudima koji se hrane biljkama.

Godine 1994, organizacija za poljoprivredu i prehranu pri Ujedinjenim Nacijama (UN Food and Agriculture Organization) objavila je izvještaj koji kaže da je 70% posto zaliha ribe iz oceana potpuno iskorišteno ili “prekomjerno iskorišteno”. Ovaj izvještaj je bio osporavan od strane korporacija koje love ribu u velikim količinama, koje su vršile pritisak (uz pomoć velikog novca) na političare, tako da je izvještaj bio uvelike ignoriran diljem svijeta.

Ali, 15. svibnja 2003, u poznatom znanstvenom časopisu “Nature” morski biolozi Ransom A. Myers i Boris Worm objavili su detaljnu i temeljitu analizu podataka skupljnih tijekom 50 godina, šokirajući svijet i sa aspekta politike i sa aspekta znanosti:

“Analize podataka iz pet oceanskih bazena otkriva dramatično smanjenje broja krupnih grabežljivih riba (tuna, morski psi, sabljarke i druge) od napretka industrijskog ribarenja”, kaže zaključak ove analize. Dalje se kaže kako su “oceani izgubili više od 90 posto velikih grabežljivih riba, s potencijalno ogromnim posljedicama za ekosustav”.

Autori ukazuju kako su Ujedinjeni Narodi u pravu kada “tvrde da tri četvrtine svjetskih ribnih rezervi je iskorišteno do njihovih granica opstanka ili iznad toga”, i ističu da su njihovi podaci točniji nego prethodne informacije temeljene na podacima dobivenim od trgovaca ribom, koji mogu biti nerealni “.

Dodatne informacije stižu od izvještaja samih ribolovaca, kažu oni. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, japanski ribolovci su duboko u Pacifičkom oceanu obično hvatali 10 krupnih riba na svakih 100 mamaca postavljenih na udice poredane u nizu (koji bi bio često dug 1,5 kilometar ili više). Danas samo jedna od sto udica donosi ribu.

Naše zemljište postaje manje plodno, bolesti biljaka se šire i šume nestaju, geni od genetski modificiranih biljaka (GMO) prelaze u prirodu s nepredvidljivim konsekvencama, a sada otkrivamo da su naša odstupnica – oceani – skoro istrošeni.

Drevne bolesti se ponovno pojavljuju

Ali, naš gusto naseljeni svijet nije samo pod udarom rata, siromaštva i gladi. Mnogi znanstvenici upozoravaju na mogućnost širenja velikih zaraznih bolesti nastalih našim velikim brojem i naglom pokretljivošću diljem svijeta. 21. kolovoza 1997. godine, Associated Press je izvijestio da je trogodišnji dječak iz Hong Konga umro prije sedam dana od posljedica jedne vrste gripe koji nikada ranije nije viđen među ljudima.

Ova gripa je vjerojatno preskočila barijeru s jedne vrste ptica (što se očito dogodilo s gripom koja je ubila 20 milijuna ljudi diljem svijeta 1918. godine), i bio je smrtonosan, a identificiran je u laboratorijima SAD-a i Nizozemske kao vrsta gripe H4N1 tip-A , za koji ne postoji cjepivo.

Sljedećeg dana, ista agencija je objavila da je jedan čovjek iz Michigana nedavno zaražen novom vrstom sveprisutne bakterije Staphylococcus aureus, koja je otporna na sve poznate antibiotike, uključujući najnoviji i najjači antibiotik ikad razvijen – vankomicin.

Jedan medicinski epidemiolog iz Centra za kontrolu bolesti (The Center for Disease Control) u Atlanti, Dr. William Jarvis, kazao je za ovo prvo otkriće smrti od bakterije stafilokoke u SAD da je sada “vrijeme odbrojano”.

Tri dana kasnije, časopis “Wall Street Journal” je izvijestio o drugom slučaju bakterije stafilokoka otpornog na vankomicin u SAD, kod pacijenta u bolnici u New Jerseyu. Od tada, ovaj slučaj se pojavljuje diljem svijeta.

U 5. Knjizi Mojsijevoj 28:22 tekst spominje “suhu bolest”, ime najčešće korišteno za tuberkulozu do prije oko 50 godina. “Suha bolest”? Iako neki mogu to odbaciti kao zlu slutnju – konačno, tuberkuloza se ne spominje na naslovnim stranama u američkim novinama ili na TV-u ovih dana – ipak, razmotrimo sljedeće činjenice koje ukazuju na iznenađujuće novu realnost po pitanju tuberkuloze u svijetu:

Jedan nedavni izvještaj pripremljen od strane vlade SAD kaže: “Među zaraznim bolestima, tuberkuloza je vodeći ubojica odraslih ljudi u današnjem svijetu i predstavlja ozbiljan izazov međunarodnom javnom medicinskom radu, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO – World Health Organization).

Briga o svjetskim razmjerima zaraze tuberkulozom je tako velika da je u travnju 1993. godine Svjetska zdravstvena organizacija proglasila tuberkulozu kao ‘globalnu opasnost’ – što predstavlja prvu deklaraciju takve vrste u povijesti svjetske zdravstvene organizacije.^“

Ovaj izvještaj nastavlja ulazeći u detalje o razmjerima postojeće situacije: “Ljudi se danas u svijetu zaraze tuberkulozom doslovno na svaki otkucaj kazaljke – jedan čovjek u sekundi.

CIJELA TREĆINA CELOKUPNE SVJETSKE POPULACIJE JE DANAS ZARAŽENA BACILOM TUBERKULOZE. (Naglasak je naš: imajmo na umu da samo 5-10% “zaraženih” ljudi postaje “aktivno bolesno”).

… Tuberkuloza ubija momentalno više odraslih ljudi svake godine nego sida, malarija i tropske bolesti zajedno.”

Jedan od problema s tuberkulozom je što se ona vrlo lako širi. Kao što američko ministarstvo zdravlja ističe: “Kao i prehlada, a suprotno od side, ova bolest (tuberkuloza) se širi putem zraka i putem slučajnog kontakta.

Kada zaraženi ljudi kašlju, kišu, govore ili pljuju, bacili tuberkuloze iz njihovih pluća se izbacuju u zrak gdje mogu ostati letiti satima i da budu udahnuti od strane drugih ljudi. Ako se ne izliječi, osoba s aktivnom tuberkulozom će obično zaraziti 10-15 drugih ljudi u razdoblju od jedne godine. “

Ali, zar nas znanost ne može spasiti? Na žalost, ispostavlja se da je suvremena medicinska znanost ono što UZROKUJE veći dio problema. Dok se tuberkuloza širi tako rapidno, naročito u onom dijelu svijeta koji je u razvoju, gdje je gustoća stanovništva velika, pojavljuju se novi i skoro neizlječivi oblici tuberkuloze kao rezultat neadekvatnog korištenja anti-tuberkuloznih lijekova od strane liječnika i bolnica.

Označeni kao “tipovi tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova” (multi-drug-resistant ili MDR-TB), ovi tipovi bacila tuberkuloze gotovo uvijek dovode do bolnih smrti u agonijama.

Kako je američko ministarstvo zdravlja istaklo: “Ne postoji lijek za neke tipove tuberkuloze koje su otporne na više vrsta lijekova i postoji zabrinutost da se oni mogu brzo proširiti diljem svijeta. Iako su čvrsti podaci oskudni, istraživači procjenjuju da je više od 50 milijuna ljudi zaraženo tipovima tuberkuloze koji su otporni na barem jedan od lijekova protiv tuberkuloze. “

Mislite li da je to možda problem sa zemljama Trećeg svijeta? Jedan tekst u časopisu “Nature” ističe da je ova bolest već “osobito opasna” u New York Cityju i Los Angelesu, i da se širi preko cijele SAD. Tuberkuloza putuje tako brzo kao čovjek koji kašlje u zrakoplovu, autobusu ili vlaku.

U medicinskom časopisu za kirurge uključene u operaciju prsnog kođa “Chest”, autori ističu da u SAD-u postoji “alarmantno vraćanje negativnog trenda u slučajevima tuberkuloze” koje je počelo oko 1984. godine. Oni otvoreno tvrde:

“Tijekom prošlog desetljeća, slučajevi zaraze sidom i tuberkulozom popeli su se do proporcija epidemije u nekoliko glavnih gradova SAD-a.

U bolničkom centru Bellevue na Manhattanu, slučajevi tipova tuberkuloze koji su otporni na više vrsta lijekova povećali su se 7 puta u 1991. godini, ako se usporede sa bilo kojom od prethodnih 20 godina.”

A to je, naravno, samo jedna bolest. Druge bolesti koje zabrinjavaju uključuju hantavirus, encefalitis, koronavirus koji uzrokuje SARS, smrtonosni gripu iz 1918. godine koji se danas ponavlja (ovaj virus je bio “pažljivo” izoliran od strane istraživača krajem 1997. godine tako da se mogao “proučavati” – oni su pronašli nekoliko žrtava koji su bili zaleđeni ispod slojeva vječitog leda u sjevernoj Europi), Pfisteria piscicida koja je desetkovala rukavce i vodene puteve na istočnoj obali SAD-a, sida i desetke drugih bolesti.

Postoje čak problemi za one koji jedu meso sa “zaraženim” proteinima (poznati kao prioni), otkriće za koje je jedan znanstvenik dobio Nobelovu nagradu 1997. godine. Iako je ovo otkriće u obliku bolesti ludih krava u Velikoj Britaniji tijekom 1980-ih izazvalo svjetsku zabrinutost zbog te naročite manifestacije priona, postoje i mnoge druge, i one se šire i među životinjama koje čovjek hrani i među svjetskom ljudskom populacijom.

Čak i u svjetlu ovih i drugih činjenica o potencijalnim opasnostima i postojećim nesrećama izazvanih našim eksplozivnim rastom, oni koji ukazuju da bi trebalo razmotriti i druge nepovoljne trendove ušutkavaju se kao da su ludi ili ekološki fanatici, ili se odbacuju kao oni koji ignoriraju osnove ekonomije … ili kao da su “protiv rasta” stanovništva. Međutim, zapazimo da ušutkivanje provode uglavnom oni na vrhu rastuće piramide “bogatstva”, koji prijete uništavanju naše planete.

Stvari mogu izgledati dobro jednostavno zato što mi ne vidimo ili ne čujemo što se događa

Sljedeći razlog zbog koga stvari mogu izgledati dobro je to, što općenito, ljudi su vrlo neinformirani o stanju ostalog dijela svijeta. Knjiga objavljena u Americi pod nazivom “Svjetski almanah i knjiga činjenica” (World Almanac and Book of Facts) čak ni ne navodi glad ili siromaštvo kao kategoriju. Međutim, ona sadrži iscrpan popis američkih kompanija, sveučilišnih profesora, glumaca, članova američkog kongresa i sportaša.

Kako je moguće da najprosperitetnija nacija na Zemlji, s daleko najrazvijenijim medijima, bude tako neinformirana? To je jedno važno pitanje.

U svakodnevnim vijestima često se reklamiraju velike multinacionalne kompanije koje prednjače u uništenju okoliša, a također među sto najvećih korporacija u Americi pet njih su vlasnici televizijskih mreža koje emitiraju večernje vijesti, što nije mali razlog zašto su Amerikanci loše informirani.

Mi moramo plaćati pretplatu na televiziju, ali ona sada nije adekvatan način da saznamo što se događa.

Također, nije suprotno zakonu da novinske organizacije lažu stanovništvo. 14. veljače 2003. godine, prizivni sud drugog distrikta na Floridi odlučio je da TV program Fox nije izvršio kazneno djelo kada je ova televizijska korporacija angažirala novinarku Jane Akre da objavi lažnu informaciju o onome što zna.

Ona i njezin producent (muž) Steve Wilson napravili su istraživački izvještaj koji je postavio pitanje o tome kako mliječne tvrtke na Floridi tajno ubacuju u krave hormon rBGH, koji je produkt genetskog inženjeringa napravljen od strane tvrtke Monsanto.

“Svaki urednik ima pravo da sakrije istinu”, kazao je Wilson, “i svaki reporter će vam reći da se to događa s vremena na vrijeme kada sebični interes TV kompanija nadvlada interes javnog mnijenja. Ali, kada televizijski menadžeri, koji nisu novinari, imaju tako malo poštovanja za javnu istinu da oni angažiraju reportere da emitiraju lažnu informaciju i izvrću istinu da bi se ulagivali nekome ili da bi izbjegli neugodnu informaciju od posebnog interesa koja objašnjava što se tu dogodilo, to je trenutak da svaki odgvorni novinar ustane i kaže: ‘Ne želim u tome sudjelovati.’ To je ono što smo Jane i ja kazali na suđenju. “

Međutim, oni su izgubili parnicu, a sud na Floridi je sada učinio službenim transformaciju ranije poštovane profesije novinarstva u profitabilno propagandno sredstvo bogatih korporacija.

Nakon presude, Wilson je rekao:

“Željeli smo da kažemo istinu potrošačima na Floridi o jednoj velikoj kemijskoj tvrtki i jednom moćnom lobiju proizvođača mliječnih proizvoda koju su oni željeli sakriti od javnosti. To je trebao biti izvještaj za koji bi se dobila nagrada.

Mi smo naučili tešku lekciju, a to znači da vi danas možete biti spaljeni kadgod TV kompanije stave veću pozornost na reklamu koja ide tijekom vijesti nego na objavljivanje istinitih informacija. “

Iako su Walter Cronkite i Ralph Nader svjedočili na suđenju Akreovom o važnosti poštenog izvještavanja u demokratskom društvu, sud je odlučio da je TV kanal Fox imao pravo naruči da njihovi reporteri lažu ili dobiju otkaz. Reporteri diljem svijeta gledali su ovo suđenje sa zabrinutošću, i kada je presuda donesena, uređivači programa “PR Watch” Sheldon Rampton i John Strauber su rekli: “Novinari će analizirati ovaj slučaj i njegove implikacije. Ako su TV program Fox i kompanija Monsanto mogli uništiti karijeru dvoje reportera, isto se može dogoditi svakom drugom. “

Također, u svojoj nekorektnoj produkciji vijesti, ovaj medij nam pokazuje idealizuranu realnost, a ne istinu o životu na ovom svijetu. Na primjer, ljudi beskućnici se rijetko viđaju na televizijskim programima. Međutim, ta realnost je ono što polako, ali uočljivo, kao dio SAD-a počinje nalikovati posljedice siromaštva u Bombaju.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Postoji mnogo načina da se poradi na svojoj uvjerljivosti – od toga da radimo na svojim vještinama komunikacije pa sve do pravih tehnika manipulacije. Postoje tri najjednostavnije metode manipulacije čiji su posrednici psihološki čimbenici. Evo kako oni djeluju. Metode manipulacije za početnike

Naravno, ovdje je riječ o njima samo u informativno-edukativnom smislu (da se upozna njihov mehanizam) i preventivnom (da se onemogući njihova upotreba). Mnogi bi se složili s time da su u pitanju prilično zle metode.

1. Manipuliranje strahom – zaplašivanje, pa rasplašivanje

Ovu tehniku, koja se s razlogom smatra najpodmukliji od svih, psiholozi zovu “strah pa olakšanje” (eng. “fear-then-relief”) tehnikom. Ona se oslanja na manipuliranje ljudskim emocijama. Sastoji se iz toga što osoba A koja manipulira najprije učini nešto što je vrlo stresno za neku osobu B (“fear”), a zatim utječe na to da osoba B odahne i shvati da nije u opasnosti (“relief”). Nakon ovih iznenadnih promjena u emocionalnom reagiranju, osoba B biva razoružana, čime postaje manje sposobna za donošenje promišljenih i racionalnih odluka, a postaje i podložna prihvaćanju različitih zahtjeva i prijedloga.

Primjer:

U knjizi “Znanost socijalnog utjecaja” navodi se nekoliko primjera koji su ispitivali ovu tehniku. U jednom od njih, kupci u tržnom centru bili su preplašeni nakon što bi im stranac prišao s leđa i dodirnuo ih po ramenu. Kada bi se okrenuli, shvatili bi da je njihov (navodni) napadač slijep čovjek koji je samo želio da pita koliko ima sati. Nakon uviđanja da opasnosti nema i posljedičnog olakšanja, druga osoba – zapravo partner “slijepog” čovjeka – pitao je te iste ljude da li bi kupili i potpisali čestitke za političku dobrotvornu akciju. Oni koji nisu imali bliski susret sa slijepim čovjekom i iskusili su vožnju na emocionalnom “strah-pa-olakšanje” roller-coasteru lakše su pristajali na to u odnosu na ljude iz kontrolne skupine kojima nije manipulirano.

“Strah-pa-olakšanje” tehnika najčešće je prikazana u klasičnoj igri dobrog i lošeg policajca: najprije vas jedna osoba prestravi, a onda vas druga spasi, nakon čega ste mnogo raspoloženiji za razgovor. Sa ovime se srećemo u svakodnevnom životu, od tehnika zastrašivanja, agenata osiguranja pa sve do onih koji ne biraju sredstva kako bi stigli do svog cilja.

2. Manipuliranje osjećajem krivnje – društvena razmjena

Ovo je strategija kojoj često pristupaju profesionalni prevaranti i neetični marketinški ekonomist koji je je jednostavno zovu društvenom razmjenom (eng. “social exchange”). U knjizi “Dinamika persuazije”, opisuje se kao: međuljudska strategija utjecaja na druge tako što osoba A osigurati osobi B nagradu, bila ona psihološka ili materijalna; zauzvrat, kada osoba A osobi B zatraži nešto za uzvrat, osoba B osjeća pritisak da popusti pred zahtjevom osobe A.

Razmjenjivanje usluga i činjenje stvari za druge ljude je jedno od osnovnih karakteristika ljudskog društva, ali se njima može manipulirati od strane agresivnih ljudi.

Primjer:

Netko može vas podsjeća na to kada vam u prošlosti učinio uslugu i to koristi u svoju korist kada mu nešto treba. U jednom eksperimentu ispitanicima je najprije dana prilika da obmane istraživača (naravno, da on to, navodno, ne zna), a neki od ispitanika su je prihvatili. Međutim, kasnije je svim ispitanicima upućen zahtjev da nešto učine, a broj onih koji je na to pristao bio je daleko veći u skupini onih koji su prevarili istraživače i zbog osjećaja krivnje željeli da se iskupe.

3. Mali pa veći zahtjev – tehnika “nogom u vrata”

Ova tehnika manipulacije vrlo je perfidna, a istovremeno neprimjetna i jednostavna. Koristeći metodu “nogom u vrata”, netko vas može zamoliti da mu učinite malu i jednostavnu uslugu, nakon koje slijedi pravi, po pravilu, veći zahtjev.

Primjer:

Primjer su prosjaci koji vas najprije pitaju koliko ima sati, a tek onda traže novac. Time što pristanete da im ispunite jedan zahtjev, vjerojatnije je da ćete pristati i na sljedeći. Kao kada se upustite u razgovor s ljudima koji vam dolaze na vrata, a time postaje vjerojatnije da ćete ih, recimo, pustiti da uđu unutra.

Neka istraživanja pokazuju da – što je zahtjev neobičniji, to je veća vjerojatnost da će se na njega pristati. U jednom od istraživanja, ispitanike je na ulazu u jedan supermarket zaustavljala žena i molila ih da joj pričuvaju kolica puna namirnica samo “na sekund”. Ona bi objasnila da su ključevi njenog automobila kod njenog muža koji se izgubio negdje u supermarketu, a s obzirom da kolica imaju pokvaren kotač, jako ih je teško gurati. A ona bi voljela pronaći svog muža bez da mora gura teška i pokrvarena kolica. Oni ljudi koji bi najprije pristajali da joj pričuvaju kolica češće su pokazivali spremnost da joj i dalje izlaze u susret.

Kako se obraniti

Kada je riječ o obrani od neke od ovih tehnika, ne postoji recept. Sama svijest o tome da postoje i poznavanje mehanizama po kojima djeluju može učiniti da ih ubuduće prepoznajemo i da budemo obazrivi. Na primjer, ako nas prvo netko prestraši, a zatim učini da odahnemo, iznenadna emocionalna promjena koja pritom nastaje može nam upaliti alarm u glavi da je u pitanju tehnika zaplašivanja, pa rasplašivanja. Budite obazrivi i kada vam netko traži da mu učinite neku sitnicu, a zatim traži učiniti još nešto za njega. To ne znači da ljudima ne treba pomagati i da bespogovorno treba odbijati sve zahtjeve da nekome pomognemo, već treba biti svjestan da bi poslije malog zahtjeva lako mogao uslijediti veći. Osjećaj krivnje je također snažan motivator da prihvaćamo tuđe zahtjeve, a psihološki mehanizam koji ga okida prilično je snažan motivator ljudskog ponašanja.

Čak i ako na neki način pristanemo da budemo izmanipulirani – na primjer, znamo da će uslijediti veći zahtjev nakon manjeg i svjesno prihvaćamo da uđemo u igru, velika je razlika u tome da li smo svjesni što se događa ili ne. U svakom slučaju, svatko od nas se sasvim sigurno može prisjetiti nekih od situacija kada je na svojoj koži osjetio neku od opisanih tehnika, a sama svijest o tome koji su mehanizmi po srijedi može učiniti da sljedeći put ne budemo naivne žrtve manipulacije, već da imamo kontrolu nad time što se događa i ne dozvolimo da upadnemo u zamku koja je smišljena vrlo perfidno i ne ostavlja nam mnogo prostora za samostalne akcije.

Recept za obranu, kada bi postojao, mogao bi glasiti: Svijest i oprez, a ne paranoja!
 

 
 
(psihoverzum.com, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13868"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kraj “Novog svjetskog poretka”, naslov je članka Seumas Milnea, uvaženog kolumnista britanskog The Guardiana. Milne je godinama izvještavao za The Guardian iz Bliskog istoka, Istočne Europe, Rusije, Južne Azije i Latinske Amerike. Prije toga je radio za The Economist, a autor je i bestselera “The Enemy Within: The Secret War Against the Miners”.

Seumas Milne, svoju analizu započinje povratkom u kasno ljeto 2008. godine, kada su dva događaja u brzom slijedu signalizirala kraj Novog svjetskog poretka. U kolovozu je Gruzija, američki saveznik na Kavkazu, slomljena u kratkom, ali krvavom ratu, nakon što je napala ruske trupe u spornoj pokrajini Južnoj Osetiji. Bivša sovjetska republika bila je miljenik američkih neokonzervativaca. Njezin autoritativni predsjednik bio je glasan zagovornik ulaska Gruzije u NATO.

Usprkos američkoj invaziji na Irak, George Bush tvrdio je, da je neprihvatljiv ovakav napad na suverenu državu u 21. stoljeću. Dvostruki standardi Sjedinjenih Američkih Država postajali su sve bolje vidljivi. Kad je sukob završio, George Bush upozorio je Rusiju da ne priznaje Abhaziju i Južnu Osetiju. Rusija je učinila suprotno i priznala ih.

Milne smatra da taj sukob predstavlja prekretnicu u međunarodnim odnosima. Američko obmanjivanje je završilo, njezin vojni utjecaj potkopan je u ratu protiv terorizma, u Iraku i Afganistanu. Nakon dva desetljeća u kojima je opkoračila svijet poput Kolosusa, godine neosporne američke moći su završene.

Tri tjedna nakon rata, drugi, dalekosežniji događaj, zaprijetio je središtu dominantno američkom globalnom financijskom sustavu. Sredinom rujna izbila je kreditna kriza kolapsom četvrte najveće američke investicijske banke Lehman Brothers, što je bacilo zapadni svijet u najdublju ekonomsku krizu još od 1930-tih.

Milne zaključuje da je prvo desetljeće 21. stoljeća uzdrmalo međunarodni poredak, dok je 2008. godina bila prekretnica. Sa završetkom hladnog rata, rečeno nam je da su sva velika politička i gospodarska pitanja riješena. Liberalna demokracija i slobodno tržište su trijumfirali, te su predodređeni čovječanstvo odvesti u novu eru mira, slobode i prosperiteta.
Proročanstvo se nije ispunilo. Govorili su da je socijalizam poslan u ropotarnicu povijesti, no niti to se nije dogodilo.

George Bush stariji je 1990. godine inaugurirao “Novi svjetski poredak” utemeljen na neprijepornoj američkoj vojnoj supremaciji i zapadnoj ekonomskoj dominaciji. To je trebao biti početak jednopolarnog svijeta bez suparnika. Regionalne sile, trebale su savijati koljena pred novom svjetskom imperijom. Sama povijest, kako su rekli, trebala je doći do kraja. Ništa se od toga nije dogodilo, Sjedinjene Američke Države su proširile svoj utjecaj, no ostale su daleko od ostvarivanja krajnjih ciljeva.

Između napada 11. rujna 2001. i pada Lehman Brothersa, došlo je do raspada globalnog poretka. Milne zaključuje da su dva faktora bila presudna. Tokom desetljeća kontinuiranog ratovanja, Sjedinjene Američke Države uspjele su otkriti svoje limite, a ne snagu svoje vojne moći. Kao drugo, srušio se neoliberalni kapitalistički model koji je vladao generacijama.

Davno prije 2008. model “slobodnog tržišta” bio je pod žestokim napadom: neoliberalizam je predao vlast neodgovornim bankama i korporacijama, protivnici korporacijske globalizacije upozoravali su na rastuće siromaštvo i socijalnu nepravdu, na sustav koji je ekonomski i ekološki neodrživ. Velik broj ekonomista je predviđao kolaps neoliberalnog modela.

Udaljimo se od Milnea, do poznatog američkog geopolitičara Zbigniew Brzezinskog. On je u članku “Nakon Amerike” napisao: “Jer ako Amerika posrne, svijetom vjerojatno neće dominirati jedan nadmoćan nasljednik – čak niti Kina”. Pokušajmo analizirati što to znači.

Nakon dvopolarnog, ideološki suprotstavljenog svijeta od 1945.-1991., te jednopolarnog svijeta koji je uslijedio padom Sovjetskog Saveza, krećemo se prema mnogopolarnosti. Rusija i Kina su još 1997. godine potpisale sporazum o mnogopolarnosti osjećajući se ugrožene američkom snagom. Međunarodna nesigurnost, povećanje tenzija među globalnim konkurentima, učestalost gerilskih i građanskih ratova, nestabilnost, kaos i revolucije – sve su to znaci slabljenja jednopolarnog svijeta.

Američka dominacija nad svjetskim financijskim sustavom, dolar kao rezervna svjetska valuta, te američka kontrola pomorskih putova i dalje drže Sjedinjene Američke Države na poziciji broj jedan. Potezi Rusije i Kine, zatim Indije i Brazila, pa i Irana – potezi su država koje predstavljaju avangardu u uspostavi mnogopolarnog svijeta. Nijedna od ovih država ne može se sama suprotstaviti Sjedinjenim Američkim Državama, pa to rade skupno.

Mogli bismo to nazvati suradnjom civilizacija koje se bore protiv dominantnog američkog imperijalizma. “Trijumf imperijalizma vodi uništenju civilizacija”, kao što je napisala Rosa Luxemburg. To je u isto vrijeme borba za što veću političku nezavisnost, kulturnu posebnost i ekonomski prosperitet tih civilizacija.

I Sjedinjene Američke Države sve više teže svoju strategiju prikazati mnogopolarnom. Oni i Europsku Uniju vide kao zaseban pol, iako u njoj drže razmještene nuklearne bojeve glave. Američki potpredsjednik John Biden, tako je u Ukrajini 2009. godine održao govor u kojem spominje mnogopolarnost: “Sjedinjene Američke Države ne traže sferu utjecaja. Mi se trudimo izgraditi mnogopolaran svijet, u kom nacije s istim mišljenjem stvaraju zajednički povod za naše zajedničke izazove – što su jači naši partneri, učinkovitije je naše partnerstvo.”

U osnovi ovo ne predstavlja istinsku mnogopolarnost, jer je za nju potrebna različitost, a ne istost ili bliskost. Radi se čisto o retoričkoj promjeni, kojom Sjedinjene Američke Države nastoje svoje saveznike od Europe, Turske, Japana ili Australije prikazati kao nezavisne polove, dok bi u stvarnosti te civilizacije služile za suprotstavljanje onim civilizacijama koje istinski teže postati polovima u mnogopolarnom svijetu.

To pokazuju i posljednji trendovi: Europa protiv Arapa u Libiji, Turska protiv Arapa u Siriji, pro-američki blok na Dalekom istoku kao protuteža Kini, Europa i Turska kao protuteža Rusiji. Sukobi civilizacija u interesu Sjedinjenih Američkih Država.

Istinska mnogopolarnost znači istinsku suradnju i izbjegavanje bilo kakvih civilizacijskih sukoba. Recimo na primjeru Europe ovo znači političku nezavisnost, kako od Amerike, tako i od Rusije, ali znači i poštenu suradnju sa Sjevernom Afrikom – a ne eksploataciju. Sama Europa ne slijedi ovu političku liniju, već upravo dijametralno suprotnu – politička ovisnost o SAD-u, suprotstavljanje Rusiji, eksploatacija Sjeverne Afrike.

Jačanje mnogopolarnosti donosi sa sobom mnoge pozitivne i negativne mogućnosti. Od izgradnje paralelnog financijskih sustava, do jačanja kapitalizmu suprotstavljenih ekonomskih teorija, počevši od klasičnog socijalizma do kršćanskih ili islamskih verzija socijalizma ili ograničenog kapitalizma. Mnogopolarnost omogućuje veću nezavisnost civilizacija te sprečavanje destruktivne društvene amerikanizacije, te globalizaciju po sasvim drugačijem modelu.

Da se vratimo opet na Brzezinskog. On je postavio pitanje: “Kako će svijet izgledati u godinama slabljenja američke moći? Veoma opasno” – odgovorio je. Najgore što se svijetu može dogoditi slabljenjem Amerike, su mogući sukobi koje bi to slabljenje moglo uzrokovati. Ova sukobljavanja bi mogla poticati i sama Amerika, da na taj način dokaže nužnost svoje jače prisutnosti. Što je suradnja civilizacija na euroazijskoj kopnenoj masi veća, to je prijetnja američkog hegemonizma manja.

Zaključci Milnea slični su ovima, iako su ovdje prebačeni u jedno drugo područje. Njegov konačni zaključak glasi: “Preokreti u prvim godinama 21.stoljeća otvaraju mogućnost nove vrste globalnog poretka, i istinske društvene i ekonomske promjene”.
 
 
(advance.hr/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Danas preživljavamo vrlo teško vrijeme. Ono vjerovatno ne izgleda tako teško iz perspektive studenta jedne vrlo povlaštene institucije kao što je LSE ili profesora povlaštene institucije poput Cambridge-a, ali svijet prolazi kroz veliku traumu. Prošlo je više od pet godina od čuvene propasti korporacije Lehman Brothers, koja je gurnula svjetsku ekonomiju u najveću krizu od Velike depresije iz 1929.

Učinak u mnogim zemljama, naročito razvijenim zemljama poput Britanije, nije se vratio na pretkrizni nivo, čak ni poslije četiri godine. To je veoma čudno, jer u proteklim kriznim periodima, recimo krajem osamdesetih i krajem devedesetih, pogođene zemlje uspjevale su povratiti nivo dohodaka za par godina. Prošlo je dva puta više vremena i nema mnogo izgleda da će zemlje poput Velike Britanije vratiti dohotke na raniji nivo u narednih godinu-dvije dana, pa tako počinjemo razmišljati o „izgubljenom desetljeću“.

Nezaposlenost uporno ostaje visoka, uprkos tome što zvanične cifre neizbežno umanjuju razmjere problema. Kad pogledate statističke podatke o nezaposlenosti, morate znati da se tu računaju samo ljudi koji su nedavno aktivno tražili posao. Dakle, ako ste ispali iz tržišta rada, obeshrabreni jer ste aplicirali 200 puta, bili dvaput pozvani na razgovor i niste dobili posao, zvanično ćete se voditi kao neko tko je svojevoljno nezaposlen, pa vas tako ne ubrajaju u statistiku o nezaposlenosti.

Iako postotak takozvanih „obeshrabrenih nezaposlenih“ obično raste u krizno vrijeme, ovog puta je zanimljivo da su mnogi zvanično zaposleni, ali rade honorarno. Njima je potrebno i oni žele stalno radno mjesto. Ako uračunate i te ljude, stopa nezaposlenosti, recimo u SAD, bila bi 16-17% posto, umjesto 8-9% posto koliko navodi zvanična statistika. Naravno, ako pogledate države poput Španjolske i Grčke, nezaposlenost se bliži stopi od 25%, sa stopom od blizu 60% kod mlade populacije. Možete li da povjerujete? Svaka druga mlada osoba, a obično se podrazumeva da je to netko između 16 i 24 godine, nema posao.

U mnogim zemljama drastično je smanjena socijalna potrošnja, u ime smanjenja deficita i oporavka privrede. Tako su stvorene izrazito siromašna područja. U Britaniji se ponovo pojavljuju banke hrane, dakle ljudi gladuju. Ali u nekim zemljama, čitavo društvo dovedeno je do ruba propasti – Grčka, Španjolska, sve više i Portugal možda uskoro i Italija.

Čudna stvar sa mojim kolegama ekonomistima jeste to što preporučuju mjere za guranje ljudi u provaliju, a kad izbiju nemiri, oni se čude. Jer imamo običaj da zaboravljamo da se iza ovih brojeva kriju pravi ljudi, koji moraju jesti, liječiti se, školovati djecu.

Dok se sve ovo dešava, malo je tko od bankara koji su izazvali ove probleme – to jest ne samo bankara, jer ima raznih vrsta financijatora – malo tko od njih je ostao bez posla, i većina njih još uvek dobija astronomske plaće i dodatke.

Situacija je malo bolja u zemljama u razvoju, naročito u Indiji i Kini, gde je rast bio prilično brz. Ali čak i u tim zemljama primjećuju se znaci usporavanja. Nije ni čudo, kad su se mnoge od ovih zemalja u velikoj mjeri oslanjale na izvoz u bogate države. Kina se provukla povećavajući državnu potrošnju na nekoliko godina, ali pošto se izvoz smanjuje, sve joj je teže da održi tempo rasta. Ljudi često ne znaju da rast u ovim zemljama ide dobro. Kinesko gospodarstvo bilježi rast od 10%, indijska 10%, ali postoje ogromne tenzije čak i u tim zemljama, jer se nejednakost primanja povećava, a siromaštvo još uvek vlada u mnogim područjima. Vanjski promatrači ne znaju da ima na stotine i tisuće industrijskih štrajkova, demonstracija, nemira – razne stvari se dešavaju svake godine u Kini. U Indiji se obnavlja maoistička gerila – takozvani naksaliti, koji su bili vrlo jaki sedamdesetih, ali svi su mislili da ih više nema. A ovi ljudi kontroliraju mnoga područja u istočnoj Indiji, barem noću.

Dakle, čak i u državama sa velikim rastom imate ove socijalne tenzije, i mnogi smatraju da se nešto mora da poduzeti, jer smo izgubili sposobnost da kontroliramo svoju ekonomiju i da je natjeramo da radi za opću dobrobit.

Ali kad pokušavate govoriti o ovim neophodnim reformama, većina ekonomista će reći da zapravo ne postoji alternativa tržišnom kapitalizmu, koji vlada svjetom barem od početka osamdesetih. Uprkos činjenici da su mnogi, uključujući i Robert Wied-a, ukazivali da je rastuća nejednakost primanja u bogatim, razvijenim zemljama bila jedan od glavnih razloga za ovu financijsku krizu, uprkos tome što – nasuprot trickle down teoriji – rastuća nejednakost nije proizvela veći rast, stalno slušamo kako ne bismo smjeli preplašiti „stvaraoce bogatstva“.

Ovdašnja, britanska konzervativna vlada postavila je sebi kao prioritet brigu o „stvaraocima bogatstva“, uprkos tome što su upravo ove banke porušile naš sistem. Govore nam da bi bez londonskog City-a ova zemlja otišla dođavola, pa onda hajde da uvedemo neke kozmetičke propise i da se trudimo da im ne ograničavamo bonuse. Kažu – nije da se to nama sviđa, ali šta da radimo, tržišni kapitalizam nema alternativu.

Ovu knjigu sam napisao da pokažem da postoji nekoliko alternativa tržišnom kapitalizmu, i ona dovodi u pitanje neke od osnovnih pretpostavki, teorija i brojki koje obično uzimamo zdravo za gotovo kada razmišljamo o našim ekonomskim problemima. U duhu dr Susa, poglavlja sam nazvao „stvari“, kao Stvar 1 i Stvar 2 iz „Mačka u šeširu“.

Prva „stvar“ je da ne postoji takva stvar kao što je slobodno tržište. Mnogima će ovo zvučati nelogično. Ljudi kažu – možda ne znam točno šta je slobodno tržište, ali umijem ga prepoznati kad ga vidim. Možda ga je, poput slona, teško opisati, ali kad ga vidite znate šta je. Ali moje pitanje glasi – da li zaista znamo šta je to? Pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje, navodim primjer dječje radne snage.

Kada je otpočela industrijska revolucija, krajem 18. stolejća u Britaniji, dječja radna snaga je postala veliki problem. Naravno, siromašna djeca su oduvijek radila. Dakle, nisu osamnaestovjekovni ljudi izmislili dječji rad, ali sada je problem bio to što su djeca radila u vrlo nezdravim i opasnim uvjetima. Naročito zato što su nove strojeve omogućile da se stariji radnici zamjene ovim fizički slabašnim bićima. To je izazvalo veliku zabrinutost. Godine 1819., grupa proreformskih britanskih zastupnika pokušala je uvesti propise protiv dječjeg rada. Izneli su predlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim merilima. Iznijeli su prijedlog u parlamentu i on je bio vrlo rudimentaran po današnjim mjerilima. Svodio se na to da vrlo mala djeca ne bi smjela raditi. Što znači vrlo mala? Daniel Defoe je rekao da djeca trebaju početi raditi od četvrte ili pete godine, ali ovo su bili fini ljudi, pa su rekli da ne smije raditi nitko mlađi od devet godina. Svoj djeci do šesnaest godina, jer su od šesnaeste tretirani kao odrasli, trebalo bi omogućiti da rade, ali radno vrijeme bi trebalo biti ograničeno. Na koliko sati dnevno? Dvanaest. U to doba, prosječno radno vrijeme bilo je petnaest sati dnevno, pa se ovi klinci nisu mogli provući sa 6-7.

Ovi propisi trebao se primjenjuju samo u tvornicama pamuka. Rad u tvornici pamuka smatrao se vrlo opasnim, tadašnji proces proizvodnje oslobađao je veliku prašinu, koju su radnici udisali, pluća su im stradala i umirali su. Ne znam da li ste gledali ekranizaciju romana “Sjever i jug” na BBC-u, gdje junakinja, djevojka s juga, prvi put u životu odlazi u tvornicu pamuka i kada se vrati kaže: “Vidjela sam pakao, i bijel je kao snijeg”. Znači, pokušali su regulirati rad u tvornicama pamuka, čak ne ni u rudnicima, samo u tvornicama pamuka – dakle minimum minimuma. Parlament je čak i to odbio.

Na kraju je zakon ipak prošao, ali ostatak parlamenta nije odobrio proračun za provedbu ovih propisa, pa su oni ostali samo mrtvo slovo na papiru. Ali čak je i takva minimalna regulacija sprečavana, s obrazloženjem da podriva same osnove tržišne ekonomije, naime – slobodu ugovaranja. Protivnici su govorili – gledajte, ova djeca hoće raditi, a ovi ljudi hoće da ih zaposle, u čemu je problem? Nije da su ti ljudi kidnapirali djecu i držali ih kao robove. U pitanju je slobodan ugovor, zasnovan na međusobnom pristanku. Ako ga zabranite, uzdrmat same temelje tržišnog društva.

Danas bi rijetko tko u Britaniji i drugim bogatim zemljama, uključujući i najvatrenije pristalice slobodnog tržišta, imao nešto protiv regulacije dječjeg rada. Dobro, postoji jedan izuzetak – Newt Gingrich, koji je želio obnoviti dječju radnu snagu i uposliti siromašnu djecu na održavanju higijene škole, pod nadzorom jednog starijeg radnika. Ali većina ljudi smatra da bi dječji rad morao biti reguliran. Većina zemalja ga zabranjuje, osim raznošenja novina na nekoliko sati i slično.

Ali kad razmislite, ovo je izuzetno značajan propis, naročito u mnogim zemljama u razvoju, gdje praktički polovicu stanovništva čine djeca. Dakle, zabrana dječjeg rada u takvom kontekstu slična je kao kada bi britanska vlada rekla da od sutra nitko s osobnom iskaznicom koja završava neparnim brojem više ne smije raditi. To je izuzetno značajna uredba, ali danas je nitko ne doživljava kao propis, jer su njene premise toliko potpuno prihvaćene – da djeca trebaju imati djetinjstvo i školovati se i da ne smiju raditi – i ljudi prosto ovo više ne vide kao regulaciju.

Sloboda tržišta je kao ljepota – nalazi u oku promatrača. Ako se slažete s tim etičkim stajalištem, da se djeci ne smije dopustiti da rade, nećete ni vidjeti regulaciju. Ali ako se slučajno ne slažete, reći ćete – kakvo je ovo tržište rada? Polovini potencijalne radne snage strukturno je zabranjen ulazak na tržište rada. Poanta je da svako tržište počiva na brojnim propisima – šta se smije prodavati i kupovati, tko može da prodaje i kupuje i kako se razmjena može izvršiti – a tržište smatramo slobodim samo zato što potpuno odobravamo propise, i prosto ih više ne primjećujemo.

Navešću vam primjer. Ako razgovarate s nekim profesionalnim ekonomistom, postavite mu provokativno pitanje da li zaista postoji slobodno tržište kao iz udžbenika. Odgovoriti će vam da najvjerojatnije ne postoji, ali vjerojatno će dodati da je idealnom tržištu iz udžbenika najbliža burza. Da li to znači da bih ja mogao sutra ujutro ušetam u zgradu Londonske burze, sa hrpom dionica svoje tvrtke i da ih tamo prodam? Ne, nije mi dozvoljeno da prodajem, jer prvo moram biti registriran. Da li to znači da treba samo da napišem pismo i da kažem – želim registrirati i da prodajem dionice? Pa će mi oni reći – naravno, dođite sutra. Ne, potrebno je mnogo vremena i truda, treba da dostavite mnogo podataka o vašim računima, potvrde da članovi vašeg upravnog odbora nisu osuđivani u posljednjih tri, četiri, pet godina, ovisno od burze. I tek nakon toga vas registruju. I tek nakon toga vas registriraju. Da li onda to znači da nakon pet godina mogu se pojavim i da prodajem dionice?  Ne, ne mogu. Dionice mogu kupiti i prodati samo ovlašteni brokeri.

Čak i kad prodaju dionice, postoje svakojaki propisi. Postoje “automatski prekidači”, što znači da ako cijena neke dionice padne ispod određene granice, trgovina se obustavlja, u uvjerenju da takva promjena cijene može biti rezultat samo iracionalne panike a ne racionalnog proračuna. Ako čitava burza padne ispod određenog postotka, burze se zatvaraju na nekoliko dana, dok se ljudi ne smire. Tako da čak i burza, koju smatramo slobodnim tržištem, ima sve te propise.

Ali ako ste iskreni vjernik u slobodno tržište, što će vam ti propisi? Nekada kompanije nisu ni morale otkrivaju svoje bilance da bi prodavale dionice. Do 1900. godine, u ovoj zemlji, koja je tada imala najrazvijeniju burzu svijeta, niste morali slati bilanca stanja da biste bili registrirani na burzi. Te godine je uveden zakon koji je propisivao da kompanije moraju pokazati bilancu stanja na godišnjem sastanku dioničara, ali netko je zaboravio dodati da bilanca treba biti iz tekuće godine. Tako da su mnoge tvrtke pokazivale bilance iz prethodnih godina. Recimo, svake godine bi pokazivale bilance iz 1900. Nisu kršile zakon, dok taj zakon nije ispravljen 1928.

Ako djelujete u tom okviru, možete odrediti čvrste argumente u obranu slobodnog tržišta. Na kraju, ljudi poput Hajeka mislili su da treba da postoji konkurencija između valuta. Mogli biste reći da različite burze se trebaju nadmetati, s čvršćim ili slabijim propisima, pa ako jedna postigne najbolju kombinaciju regulacije i slobode, ona će preživjeti, tako da država nema razloga da nameće ovakve ili onakve propise.  Zašto da ne?

Pokušavam reći da je tržište u suštini politički konstrukt. Tržišni ekonomisti će uvijek pokušati vam kažu kako od određene točke prelazimo u domenu tržišta i da ne smijemo dozvoliti da politička logika podriva ovu oblast. Stvorite neovisnu središnju banku, stvorite neovisna regulatorna tijela, pa čak i politički neovisna tijela za državne prihode, kako je Svjetska banka preporučila nekim afričkim zemljama. Dakle, oni vole predstavljati svu regulativu kao politički motivirano miješanje u slobodno djelovanje jednog prirodnog sustava, ali ako ne postoji način da se znanstveno definira slobodno tržište, tržišni stav je politički kao i bilo koji drugi stavak. Dakle, zaključak prve “stvari” jeste da je raskid s iluzijom o objektivnosti slobodnog tržišta prvi korak ka razumijevanju kapitalizma.

Druga “stvar” je još skandaloznija – da tvrtke ne treba da se vode u interesu njihovih vlasnika. O čemu pričam? O čemu pričam? Zvuči nenormalno. Dioničari su vlasnici kompanija, a svi znamo da bi vlasnici trebali bolje da se brinu o svom vlasništvu nego netko tko ga, primjerice, iznajmljuje. Vlasnici imaju najveći interes u dugoročnom uspjehu kompanije, pa samim time ono što je dobro za njih mora biti dobro i za kompaniju.

To je točno, u slučaju da jedan pojedinac posjeduje dugotrajnu materijalnu imovinu, ali to ne vrijedi i za suvremene tvrtke. Jer to su društva s ograničenom odgovornošću, što znači da ljudi riskiraju samo kapital koji su investirali u svoje dionice. Nekada ograničena odgovornost nije postojala, pa ste tada, kad vaša tvrtka bankrotira, morali prodati sve što imate – posuđe, odjeću itd… Ako i nakon toga ne otplatite dugove, idete u dužnički zatvor. Dakle, društva s ograničenom odgovornošću su noviji izum, iz 19. stoljeća.

U suvremenim tvrtkama s ograničenom odgovornošću, koje ponekad imaju desetke tisuća dioničara, unatoč tome što su zakonski vlasnici, dioničari su ponekad najmanje posvećeni dugoročnom uspjehu kompanije. Zato što imaju najveću slobodu da je napuste. Dionice se lako prodaju, ali ako hoćete da se kao radnik zaposlite u drugoj kompaniji, možete računati na značajne troškove pronalaženja novog posla. Tako da nemate takvu slobodu da odete. Naročito u posljednja tri desetljeća, uz pojačanu financijsku deregulaciju, “leteći” dioničari postali su još moćniji nego ranije. Primjerice, u Britaniji je šezdesetih prosječan period posjedovanja dionica bio oko pet godina – dakle kada kupite dionicu, u prosjeku je u vašem vlasništvu pet godina. Danas je taj period oko sedam mjeseci.

U medijima se spominje “kvartalni kapitalizam”, što praktično znači znači da uprava vodi kompaniju imajući u vidu maksimizaciju profita u narednom kvartalu. Nije baš kvartalni, ali praktično ste pod pritiskom takozvanih vlasnika da napravite profit za dva, najviše tri kvartala. Kao rezultat toga, najamni menadžeri odlučuju voditi kompaniju u interesu maksimizacije profita dioničara.

Kako se to radi? Prvo se maksimizira kratkoročni profit. Kako? Otpustite svakog tko vam padne na pamet, ne investirate, osobito ne u dugoročne stvari poput istraživanja i razvoja. Naravno, to izaziva probleme. Radnici su demoralizirani, iscrpljeni, tehnologija zastarijeva.  Ali da li se to vas tiče? Jer ovo će se odraziti na kompaniju za tri, četiri, pet godina. Kao najamni menadžer, vjerojatno ni nećete biti tu kad se to dogodi.

Pošto ste maksimirali profit, dioničari imaju sve veću zaradu kroz povećane dividende i otkup dionica – to je postupak kada tvrtke kupuju svoje dionice da bi povećale cijenu dionica, pa su dioničari zadovoljni. Ovaj podatak nije naveden u knjizi, zato što je objavljen kasnije, ali prema proračunu američkog ekonomiste William Lazonick-a, najvećih 500 američkih kompanija potrošile su 94% svoje zarade na dividende i otkup dionica, a slične britanske tvrtke potrošile su 88% posto. Imajući u vidu da većina kompanija u bogatim zemljama poput Amerike i Britanije investira iz zadržanog profita, to znači da uopće ne investiraju. Postotak profita koji je izdvajan za dioničare, čak iu Americi gdje je to bilo najrazvijenije, nekada je bio između 45-50%. Znači, polovica profita se ulaže u strojeve, istraživanje i razvoj itd., a druga polovica ide dioničarima. Danas je taj razmjer 5% prema 95%. Nemate novca za ulaganje. Nije ni čudo da je tvrtka kao što je General Motors bankrotirala.

Ljudi često ne razumiju koliko je povijesni značajan bankrot General Motorsa. Rekao bih da je to značajniji događaj od raspada Sovjetskog Saveza. General Motors je 1955. proizveo 3,5 milijuna automobila. Iste godine, svih 12 japanskih proizvođača automobila, uključujući Toyotu, zajedno su proizveli 70.000 automobila.Toyota je proizvela 35.000 automobila, dakle 1% proizvodnje General Motors-a. Pedeset godina kasnije, ova mala tvrtka preuzela je General Motors, a dvije godine kasnije General Motors je bankrotirao. Zato je Jack Welch, autor izraza “maksimizacija vrijednosti dionice” rekao da je maksimizacija vrijednosti dionice, citiram, “najgluplja zamisao na svijetu”. To je kao da Karl Marks osuđuje komunizam.

Eto, to su prve dvije stvari. Naravno, ne mogu govoriti o svih 23, pa hajde da se skoncentriramo na one uz koje mogu da pokažu neke lijepe slike. Recimo, treća “stvar” – većina ljudi u bogatim zemljama zarađuje više nego što bi trebalo. Tržišni ekonomisti nam govore da ljudi zarađuju onoliko koliko vrijede. Kažu da ne treba da se žalimo na nejednakost primanja. Činjenica da Bob Diamond zarađuje 50 milijuna funti odraz je tržišnih sila. On vrijedi 50 milijuna funti, a vi zarađujete 15.000 jer vrijedite samo toliko. Mi smo prihvatili ovu logiku i mislimo da su siromašni ljudi, naročito u siromašnim državama, siromašni zato što nisu produktivni.

Da li je zaista tako? Ovo sam ilustrirao pričom o dvojici vozača autobusa, hipotetičkih vozača, ali dovoljno su realistični. Jedan se zove Ram, Indijac iz Rajasthana. Vozi autobus u New Delhiju. Drugi se zove Sven. On je iz Stockholma, išao je u srednju školu, školovao se 12 godina i to je bilo to, pa je završio kao vozač autobusa u Stockholmu. Prema statističkim podacima Međunarodne organizacije rada, Sven zarađuje oprilike 50 puta više od Rama. Je li to zato što Sven vozi 50 puta bolje od Rama? Prije svega, nije sasvim izvjesno da se tako može izmjeriti produktivnost vozača, ali čak i kad bi moglo, da li je moguće da netko vozi 50 puta bolje od nekog drugog. Pogotovo kad usporedimo dva vozača autobusa. Po toj logici, trebalo bi da je Ram vještiji vozač, jer mora voziti po ovakvom putu.
Uz sve te silne krave, motore, bicikle, rikše i djecu po ulici. Da li je Sven ikada morao izbjeći kravu? Možda mu je, ako vozi prigradski autobus, nekad na drum izletio los, ali ne u Stockholmu. Međutim, unatoč tome, zarađuje 50 puta više. Zašto? Jednostavan odgovor je – protekcionizam. Kontrola useljavanja. Sven zarađuje toliko zato što dijeli tržište rada sa drugim ljudima koji su vrlo produktivni i koji su spremni dobro platiti ljude koji voze autobuse. Ako biste potpuno oslobodili imigraciju, vjerojatno bi 80%, pa čak i 90% posto radne snage u bogatim zemljama bilo zamijenjeno. Ne govorim samo o vozačima i čistačima. Govorim o bankarima, inženjerima, liječnicima, ekonomistima – znam o čemu govorim, ja sam zamijenio jednog Britanca prije 22 godine.

Da se razumijemo, ne zagovaram potpunu liberalizaciju imigracije. Ne moram to da radim, ja nisam tržišni ekonomist pa ne moram da se zalažem za liberalizaciju svega postojećeg. Ali tržišni ekonomisti moraju ovo ozbiljno shvatiti. Kada zastupaju liberalizaciju međunarodne trgovine, protoka kapitala, zašto ne zastupaju i liberalizaciju protoka ljudi? To potvrđuje moj prethodni argument da su tržišta politički konstrukti. Ne postoji ništa u ekonomskoj teoriji što nalaže kontrolu imigracije.  To je političko stajalište.

Ispričavam se, nisam vam pokazao Svenovo radno okruženje. Kao što vidite, svatko tko umije da vozi kako treba, može obavljati njegov posao.

U svakom slučaju, ako je sve ovo točno, iz ove priče proistječu mnoge stvari. Prije svega, shvaćate da siromašne zemlje nisu siromašne zbog svojih siromašnih ljudi, nego zbog svojih bogatih ljudi. Ako razgovarate s nekim bogatim čovjekom iz siromašne zemlje obično ćete čuti ovakvu žalopojku: “Pogledajte sve ove lijene, zatucane, bijedne ljude. Stvarno srozavaju državu. Kad bi radili vrijedno kao Japanci, kad bi bili disciplinirani kao Nijemci i inovativni kao Amerikanci, imali bismo sjajnu zemlju, ali pogledajte kakvi su “. Onda vi njemu treba reći – jer obično se radi o muškarcu: “Možda ne shvaćate, ali to je upravo vaš neuspjeh, jer niste povukli zemlju za sobom. Zato je vaša zemlja siromašna, a ne zbog tih ljudi. Jer oni zaista mogu mjeriti sa svojim kolegama iz bogatih zemalja “. U stvari, mnogi od njih su mnogo kvalificiraniji i produktivniji od svojih kolega u bogatim zemljama.

Zatim nam ostaju bogati iz bogatih zemalja. Mogu li oni da se tapšu po leđima i reći – samo mi zaista zaslužujemo to što zarađujemo? Mislim da ne mogu, jer ljudi često ne razumiju da visoka produktivnost ljudi iz bogatih zemalja presudno ovisi od činjenice da su rođeni u društvima naprednih tehnologija, dobrih institucija i kvalitetne infrastrukture, ili da su bar tamo emigrirali. Većina tih stvari je kolektivno akumulirana vremenom, a nije nešto što su ti pojedinci sami stvorili.

Warren Buffett je u jednom intervjuu devedesetih lijepo ovo objasnio. Rekao je: “Bacite me usred Bangladeša, i šta ću ja biti? Biću poljoprivrednik. I bio bih vrlo siromašan poljoprivrednik, jer ne umijem ništa uzgajati. Dakle, čak i po bangladeški mjerilima, bio bih siromašan. Ja sam bogat zato što sam slučajno rođen u ovoj zemlji, koja precjenjuje moju financijsku darovitost, pa smatram da je većinu mog novca zaradilo društvo, a ne ja”. On je pametan čovjek, on to razumije.

Barack Obama je nedavno isto to pokušao artikulira kada je rekao – kada je netko uspješan, znači da je u životu imao nekog tko mu je u tome pomogao, možda nastavnika, možda državnu stipendiju, možda infrastrukturu, ali moramo da shvatimo da je naša produktivnost kolektivna. Ona nije čisto pojedinačno dostignuće. To znači da postoji dobar argument zašto bogati trebaju plaćati viši porez.

Ne razumijem jednu stvar u ovoj zemlji: vi ste toliko uplašeni da ćete ostati bez svojih bogataša, unatoč tome što su isti ti ljudi izazvali ove nevolje. Okanite ih se. Stvarno, ako su im porezi toliko važni, zašto se svi ne presele na Jamajku? Porez na dobit na Jamajci je 5%. Zašto ne presele svoja poduzeća u Albaniju, gdje je porez na dobit 10%? Ostaju ovdje zato što ova zemlja pruža sjajne obrazovne institucije kao što je LSE, dobro, željeznica je problematična, ali infrastruktura je inače pristojna, dobar pravni sustav itd.. Sve su ovo kolektivno stvorene stvari, nije ih Richard Branson stvorio. Nije ih stvorio ni Alan Shugar.

Sada ću prijeći na “stvar” broj petnaest – siromašni ljudi u siromašnim zemljama imaju više poduzetničkog duha nego ljudi u bogatim zemljama. George Bush je jednom rekao da je problem Francuza to što nemaju riječ za “entrepreneurship” (poduzetništvo). Moramo mu oprostiti što slabo poznaje francuski, jer je samo artikulirao ustaljenu anglo-američku predrasudu o Francuskoj kao nedinamičnoj i opuštenoj zemlji, punoj nesposobnih birokrata, napuhanih konobara i stočara koji spaljuju ovce.

Priča o ovcama je malo komplicirana, pa ću je sada preskočiti, ali u svakom slučaju, takva predstava o Francuskoj je pogrešna, kao što ću vam pokazati kasnije. Ali perspektiva iza ove izjave široko je prihvaćena: potrebni su vam poduzetnički nastrojeni ljudi za dinamičnu ekonomiju. Potrebni su vam ljudi koji žele zaraditi novac, koji umiju zaraditi novac. Prema ovom stanovištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetničkog duha u ovim zemljama.

Kada ljudi iz bogath zemalja posjete neku zemlju u razvoju i vide ovakav prizor, kažu: “Znam zašto je ova zemlja siromašna. Pogledaj ove ljude kako piju jedanaesti po redu čaj tog dana i puše nargile. Ovdje su potrebni aktivni ljudi poduzetničkog duha”. Naravno, svatko tko dolazi iz takve zemlje ili je u njoj bar boravio neko vrijeme, zna da se u zemljama u razvoju češće viđaju ovakvi prizori.

Milijuni ljudi koji kupuju i prodaju sve što vam padne na pamet, i razne stvari koje niste ni znali da mogu prodavati i kupe. Navešću vam nekoliko primjera. Do osamdesetih, u mojoj rodnoj Južnoj Koreji postojali su profesionalni čekači u redovima. Oni su bili popularni kod ljudi koji su tražili vizu u američkoj ambasadi, jer je tada samo ograničeni broj ljudi dnevno mogao dobiti prijavu za razgovor. Tko prvi dođe, prvi je i dobije, tako da je moralo da se ode rano ujutro.

Tako su neki poduzetni Koreanci izmislili novo zanimanje – profesionalnog čekača. Ustanete u pola pet ujutro i dođete pred američku ambasadu. Oko deset do devet, neki tip u elegantnom odijelu priđe vam i kaže: “Ovo mjesto izgleda lijepo, da li biste ga prodali?” Pa ako stojite negdje na početku reda, mogli ste dobiti i 100 dolara, ako ne onda 50. Prodate mu mjesto i zaradili ste plaću za taj dan. Kada sam bio u Južnoj Africi, prijatelj me je odveo u restoran. Parkirao je auto, i odjednom se pojavio neki tip i rekao: “Ja ću da ti čuvam auto”. I moj prijatelj mu je platio. Ja sam ga pitao: “Kako to misli da ti čuva auto?” A prijatelj mi je objasnio: “Kad kaže da će čuvati auto, u stvari misli – plati, ili ću ti izbušim gume dok nisi tu”.

Ima raznih, dovitljivih poduzetničkih planova u zemljama u razvoju. U stvari, kad sam prije par godina držao ovo predavanje, netko mi je dao još jedan zanimljiv primjer iz Indonezije. U Jakarti je država uvela “brzu traku” gdje mogu da se voze samo vozila s najmanje troje putnika. Neki mladi poduzetnici muvaju se na ulazu u ovu traku, pa naiđe neki tip u “tojota lend kruzeru” i kaže “Ti i ti, upadajte.” Zatim ulaze u brzu traku, na kraju puta ti ljudi izađu, on im plati, i svi su zadovoljni.

Ljudi će uraditi sve preživjeti, zato što su očajni. Većina ljudi u tim zemljama su samostalni poduzetnici. S druge strane, većina stanovnika bogatih zemalja, nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Mnogi ljudi rade za ogromne tvrtke, koje zapošljavaju desetke tisuća ljudi. Rade usko specijalizirane poslove i tako ostvaruju poduzetničku viziju nekog drugog. Oni ne odlučuju što će raditi, nego im se govori što da rade. U stvari, ako usporedite brojke, stvar je jasna. Ako pogledate samostalno zaposlene, postotak je mnogo, mnogo veći u siromašnim zemljama. Vjerojatnost da će netko iz Norveške biti poduzetnik, u smislu da bude samostalno zaposlen, trinaest puta je manja nego za nekoga iz, recimo, Benina. Zato što u Beninu 90% posto ljudi samostalno zarađuje. Ako pogledate ovu tablicu, vidjet ćete da Bushov komentar može opisati izrekom “smijala se kukavica krivom drvetu”.

SAD i Francuska su među državama s najmanjim brojem samostalno zaposlenih na svijetu. Francuska ima malo više poduzetničkog duha nego SAD, ali ne mnogo.

Ali ako u zemljama u razvoju ima toliko poduzetnika, zašto su siromašne? U knjizi dajem potpuniji odgovor, ali u suštini, poenta je da poduzetništvo nije individualni pothvat. Treba nam mnogo kolektivnih institucija da bismo kanalizirali poduzetničku energiju u neku produktivnu aktivnost. Znanstvena infrastruktura, korporativne institucije, pravni sustav, financijski sustav. Kao što sam već spomenuo, naša individualna produktivnost uvelike je kolektivna.

Svi ovi ljudi ispoljavaju poduzetnički duh do krajnjih granica, ali to ne daje nikakve rezultate jer su institucije manjkave, infrastruktura je loša, pravni sustav ne funkcionira itd.. Kad to shvatite, razumijete zašto je takozvana industrija mikrofinansiranja dala toliko slabe rezultate u ekonomskom razvoju, unatoč svim očekivanjima.

Na kraju, u ovoj knjizi sam pokušao da dovedem u pitanje vladajuće uvjerenje da je ekonomija previše komplicirana za neekonomiste. To je vrlo zanimljivo, jer kad razmislite, ljudi imaju raznorazne čvrste stavove o najrazličitijim stvarima. Siguran sam da imate jasan stav o klimatskim promjenama, gay brakvima, imigraciji. Ali koliko vas ima odgovarajuće kvalifikacije da sudi o tim pitanjima? Treba li svima diploma iz međunarodnih odnosa da bi mogli zaključiti da je rat u Iraku bio pogrešan? Da li ste završili klimatologiju, pa znate da treba nešto uraditi povodom globalnog zagrijavanja? Imate li iskustva u ekonomiji rada, pa da možete reći kako nam je potrebna kontrola migracije, ili nam nije potrebna? Ne. Znači, u svim ovim pitanjima imate stav bez neophodne stručnosti, ali kada se radi o ekonomiji, onda kažete – ja nisam stručan. NNeka se time bave ljudi iz Centralne banke, MMF-a ili Europske komisije, jer ja ne znam ništa o ekonomiji.

Ovo je ogroman problem. Zašto imate tako čvrste stavove o svemu ostalom osim o gospodarstvu? Tako se stvara prostor da vas ovi ljudi namagarči. Kao što pokušavam objasniti u knjizi 95% ekonomije je zdrav razum. Naravno, svjesno se predstavlja komplicirano, upotrebom jednadžbi, grafikona i statistike, ali zapravo nije toliko teško. Naravno, postoje neki tehnički materijali, ali čak se i oni mogu objasniti razumljivim jezikom, možda ne do najsitnijih detalja.

Ovom knjigom želio sam potaknuti svoje čitatelje da nauče nešto o ekonomiji. Nije vam potrebno ogromno znanje. Nije vam potrebno ogromno znanje. Potrebno vam je određeno osnovno ekonomsko rezonovanje, neke osnovne činjenice i onda možete vršiti aktivno ekonomsko građansko djelovanje. Ali budući da se toliki ljudi boje ekonomije, postali ste prave žrtve svih ovih ljudi koji praktično šišaju ostatak stanovništva.

Zaista vam savjetujem da se zainteresirate za ekonomiju. Ne kažem da ja imam monopol na istinu, mislim da bi bolje bilo da nema toliko prepotentnih koji misle da imaju sve odgovore. Dakle, molim vas, nemojte meni vjerovati. Jedino što vam mogu reći jest da ako pažljivije pogledate sve ovo, vidjet ćete da mnoge stvari za koje ste mislili da su dokazane i općeprihvaćene nisu takve. Mnoge stvari za koje mislite da su činjenice – nisu činjenice. Čak i od  toga da pomfrit nije izmišljen u Francuskoj, da sat s kukavicom nije izmišljen u Švicarskoj, da se panama šeširi ne prave u Panami. Ima mnogo stvari u ekonomiji za koje mislite da su točne, ali nisu.
Ha-Džun Chang je profesor ekonomije na Cambridgeu i autor knjiga: Kicking away the ladder, Bad Samaritans 23 things they don’t tell you about capitalism.
 
Newt Gingrich
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)