„Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć zemlje. Nama se upravlja, naši umovi su profilirani, naši ukusi formirani, naše ideje sugerirane.“

(citat iz knjige „Propaganda“ Edwarda Bernaysa)

To je logična posljedica načina na koji je organizirano društvo. Ogromni broj ljudskih bića mora surađivati ​​na ovakav način, kako bi zajedno glatko funkcionirali i kao demokratsko društvo.

Mediji su u vlasništvu bogatih ljudi koji odlučuju što će doprijeti do javnosti. Nadalje, ukoliko ste prošli kroz elitni sustav obrazovanja, završili odgovarajuće škole, možda Oxford, naučili ste da postoje određene stvari koje naprosto nije ispravno reći, kao i određena mišljenja koja nije ispravno imati. To je uloga socijalizacije kroz elitne institucije i ako vas ne ne uspiju prilagoditi, ispadate iz igre.

Tek primjera radi, u Hrvatskoj je otvorena „Edward Bernays“, Visoka škola za komunikacijski menadžment. To je privatna visokoobrazovna institucija, prva u Hrvatskoj i na području jugoistočne Europe koja izvodi cjelovito specijalizirano obrazovanje na području komunikacijskog menadžmenta i odnosa s javnošću.

Tko je bio E. Bernays po kojemu ta visoka škola nosi ime?

Pionir ili „otac propagande“ koji 1928. piše: „Američka poslovna zajednica je bila impresionirana propagandnim akcijama. Tada su bili u problemu, jer je zemlja formalno postala demokratskija i sve više ljudi je moglo pristupiti izborima.

Kako je Amerika bivala bogatija, pristizalo je sve više imigranata i što nam je bilo činiti? Postalo je preteško vladati kao privatnim klubom. Očigledno, samo je jedan odgovor, morate imati pod kontrolom kako i što ljudi misle.“

Primjera manipulacija ima bezbroj, dotaknimo se tek djelića povijesti.

Dvadeseto stoljeće je obilježeno isprovociranim i pomno planiranim procesom kojemu je cilj pretvoriti sveukupno društvo u (anti) društvo u kojemu se „Ja“ pretpostavlja onome nekadašnjem „Mi“.

Netko će reći da je sve „teorija zavjere“, no povijesne činjenice govore drugačije.

Nećak Sigmunda Freuda, Edward Bernays je bio prvi u nizu znanstvenika koji su radili na usavršavanju „znanosti kontrole misli“. U političkoj sferi je upravo on naveo masovnu psihološku manipulaciju kao „inženjering pristanka“.

Koristeći propagandu i psihološku manipulaciju za uvjetovanje potrošača na kupnju proizvoda (tako je počelo), nazivao je to „odnosima s javnošću“.

O tome govori i četvrti dio BBC-evog dokumentarca „The century of Self“:

Dvadeseto stoljeće se opravdano može nazvati stoljećem sebičnosti. Ovaj dokumentarac upire prstom u Sigmunda Freuda i njegovog nećaka, Edwarda Bernaysa.

Već prije Prvog svjetskog rata političari i biznismeni koriste njihova saznanja i tehnike kako bi naveli ljude da im ili daju glasove na izborima ili kupuju njihove proizvode, a Woodrow Wilson Bernaysa postavlja na čelo „Povjerenstva za informiranje javnosti“ kako bi provodio proratnu propagandu.

Ovdje Bernays uvelike koristi i pretvara u praksu Freudovu teoriju da je ljudsko ponašanje vođeno nesvjesnim instinktivnim porivima.

Služeći se upravo Freudovim napucima, on cilja na nesvjesne i iracionalne osjećaje kod stanovništva i uspješno navodi inače duboko izolacionistički nastrojenu američku javnost na prihvaćanje ideje o sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu.

Bernays po svršetku rata, nakon uspješno odigrane uloge inženjeringa u ratnohuškačkoj vladinoj propagandi, u mirnodopsko vrijeme nudi svoje „usluge“ korporacijama i svesrdno pomaže u potrošačkog društva.

Cilj je kulturu „potrebe“ pretvoriti u kulturu „želje“ i natjerati potrošača da kupuje, kupuje….i pritom se osjeća bolje. Bernays, svjestan negativnih konotacija vezanih uz termin propagande, smišlja onaj „odnosi s javnošću“.

Već ’20-ih u Americi je konzumerizam uvelike zaživio, 1927. društveni kritičari izražavaju zabrinutost zbog činjenice što Amerikanci više nisu građani, već „potrošači“, a 1929. dolazi do poznatog gospodarskog sloma.

Bernaysova propaganda je uspješna, građani se zadužuju kod banaka, kupuju dionice, tržište dionica bilježi rekordne rezultate, ali se pod pritiskom kupnje posuđenim novcem ubrzo slama. Tijekom „Velike depresije“ Bernays fokusira napore na utjecaj na političke poglede javnog mnijenja.

Ni on, niti sam Freud nisu vjerovali u ljudsku jednakost. Uplašeni rastućom fašizacijom Europe u to vrijeme, obojica vjeruju kako demokracija nije siguran oblik vladavine s obzirom na činjenicu da je „čovjek podložan nesvjesnim porivima“.

Obojica vjeruju kako je čovjeka nužno kontrolirati i da demokracija može funkcionirati samo ako se kontinuirano provodi ciljani inženjering.

Potrošač će ostati trajno politički pasivan ukoliko njegova iracionalna želja bude zadovoljena uvijek novim proizvodima koje može kupiti.

1936. Nacionalni savez proizvođača upošljava Bernaysa u pokretanju ideološke kampanje usmjerene protiv „New Deala“ i protiv rastućeg „unionizma“ kojeg Alex Carey spominje u Preuzimanju rizika u demokraciji (Taking the Risk of Democracy).

Po svršetku Drugog svjetskog rata, Bernaysove usluge koristi CIA, gdje on djeluje kao savjetnik u pitanjima kako obuzdati i kontrolirati „iracionalnu agresiju“ masa. Tijekom svoje službe u CIA-i, Bernays osmišljava i provodi i kampanju za Eisenhowerovu administraciju, koja ima za zadatak uvjeriti američku javnost u direktnu „prijetnju sovjetskog komunizma“.

Dijelom te kampanje je bila i mobilizacija javnosti i dobivanje potpore Kongresa za puč protiv demokratski izabranih vlasti u Gvatemali 1954., kada je svrgnut predsjednik Jacobo Arbenz.

Tada je naime Bernays radio i u korist United Fruit Company, koja je bila zabrinuta zbog Arbenzove najave agrarnih reformi kojima bi United Fruits izgubile svoje ogromne plantaže banana u Gvatemali.

U nastavku, naravno, „odnosi s javnošću“, odnosno propaganda, bujaju kao prava industrijska mašinerija koja zapošljava cijele timove psihoanalitičara, stvaraju se ciljane grupe koje imaju za zadatak reklamu učiniti efektivnijom, privlačnijom, koje ciljaju na ono naše nesvjesno i to u svim sferama naših života.

Kada kritizirate medije i kažete: „Gle, ovaj novinar je napisao ovo ili ono, a to nije istina!“, dotični će se naljutiti i objasniti vam kako mu nitko ne govori što i kako da piše, jer on piše što misli ili smatra ispravnim.

„Sve to o pritiscima i ograničenjima su gluposti, jer nikad nisam bio pod pritiskom”, uobičajeni je odgovor.

To zapravo može biti i točno, ali poanta je da ti novinari nikada ne bi bili unutar mainstreama, osim ukoliko se već nisu dokazali kao podobni, jer su „programirani“ reći pravu stvar. U protivnom, nikada ne bi došli u priliku reći što misle. Fakulteti su postali rasadnici ideoloških disciplina i socijalizacije kadrova koji ulaze u sustav.

I što nam govori struktura tog cijelog sustava? Kakve vijesti možemo očekivati? To je prilično jasno. Uzmimo primjerice The New York Times. Radi se korporaciji koja proizvodi, ali proizvod nije informacija, nego sama publika.

Nije im bitan novac koji će zaraditi time što ćete vi kupiti njihove novine, štoviše, sretni su što svoje priče mogu servirati na internetu posve besplatno i dostupne svima. Oni zapravo gube novac kada kupujete novine. Publika je proizvod. Proizvod su i povlašteni ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, najviše razine odlučivanja ljudi u društvu. Morate prodati proizvod na tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači, opet druge tvrtke.

Bilo da su u pitanju televizija ili novine, prodaje se publika. Korporacije prodaju odgojenu publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija to je velik i unosan posao.

Većinski vlasnik njemačkog RTL-a njemačko je privatno poduzeće Bertelsmann AG sa sjedištem u Guterslohu. Ono posjeduje 90,5 posto dionica dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Ponosni vlasnik paketa od 25% dionica RTL-a u Hrvatskoj je koncern Agrokor Ante Todorić. No, Bertelsmann AG nije klasično poslovno poduzeće kojeg motivira samo profit. Vlasnici Bertelsmann AG-a su njemačke bogataške, milijarderske obitelji Mohn i Bertelsmann kroz svoju obiteljsku zakladu Bertelsmann Foundation.

A temeljni ciljevi zaklade Bertelsmann, prema njihovom vlastitom priznanju, nisu ekonomske već političke prirode. Poduzeće Bertelsmann ima stoljetnu tradiciju u izdavaštvu, u novije vrijeme i u komunikacijama, te djeluje po cijelom svijetu pod raznim imenima i firmama u svojem vlasništvu. Kada su svojedobno kupovali renomiranu američku izdavačku kuću Random House, pod pritiskom američkih novinara Bertelsmanni priznaju kako su tijekom vladavine Adolfa Hitlera bili najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu. No, zaklada Bertelsmann tvrdi kako su joj primarni ciljevi „širiti demokraciju“.

Zaklada Bertelsmann je prisutna i u Hrvatskoj. 2. lipnja 2005. godine u Zagrebu je organizirala dvodnevni forum pod nazivom ‘Jugoistočna Europa na putu u EU’ na koji su, kako prenosi HINA, došli predstavnici dvadeset zemalja, deset vlada i šest međunarodnih organizacija. Predsjedatelj foruma bio je član izvršnog odbora Bertelsmann zaklade Werner Weidenfeldt, a među govornicima su bili tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, austrijski Wolfgang Schuessel, tadašnja ministrica vanjskih poslova, sada predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, Dimitrij Rupel i drugi.

Nova TV također je u stranom vlasništvu. Većinski vlasnik Nove TV je američki Central European Media Enterprises. Najznačajniji vlasnik Nove TV većinski je vlasnik CEME Ronald Lauder, jedan od nasljednika kozmetičkog carstva Estee Lauder.

Manje poznato, ali mnogo važnije za nas je, što je Ronald Lauder bio američki veleposlanik u Beču od 1986. do 1987. godine, a prije toga u Pentagonu podtajnik Ministarstva obrane za Europu i NATO.

U svibnju 2009. Lauder prodaje 31% CEME, samim time i Nove TV, američkom divu Time-Warneru za 240 milijuna dolara, no još uvijek je većinski vlasnik.

Westdeutche Allgemeine Zeitung Medien Gruppe (WAZ), najveći je dioničar Europapress Holdinga (EPH). EPH i WAZ su izdavači najvećeg broja novina i publikacija. Njihov udio pokriva oko 60% ukupno medijskog prostora u Hrvatskoj.

Pobrojimo neke: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti, Dubrovački vjesnik, Šibenski list, Globus, Auto-klub, Auto-blic, Gloria, Cosmopolitan, Moto-klub, Playboy, itd. WAZ-ov glavni izvršni direktor od 2002. je Bodo Hombach, svojevremeno jedan od najutjecajnijih političara njemačke Socijaldemokratske stranke (SDP) i čvrsti zagovornik europske politike.

Bodo Hombach bio je šef kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera od 1998. do 1999., a zatim i glavni koordinator EU Pakta o stabilnosti jugoistočne Europe (1999-2002).

Hombach svojevremeno izjavljuje: „Htio bih se od Zagreba do Dusseldorfa voziti bez putovnice“. Ispunila mu se želja.”

Najveći pojedinačni dioničar Novog lista, a čini se i Glasa Slavonije je bio misteriozni Media Development Loan Fund iz New Yorka, među čijim je financijerima i nezaobilazni, sveprisutni George Soros, famozni investitor i multimilijarder koji spada među 10 najbogatijih Amerikanaca. Tu su se nalazili i još neki opskurni fondovi iza kojih se, neki smatraju, krije CIA.

MDLF je registriran u New Yorku kao „neprofitna organizacija“ i suosnivač i izvršni mu je direktor, od samoga početka Aleksandar Vučinić, koji je na tu poziciju došao direktno iz Soroseve zaklade za koju je radio tijekom rata u Pragu. Među krupnijim vlasnicima Glasa Slavonije nalazila se i kontroverzna austrijska HYPO Alpe Adria Banka.

I na kraju, što reći o prirodi medijskog proizvoda? Očita pretpostavka je da proizvod medija odražava interes kupca i prodavača, institucija i sustava moći koji ih čine onime što jesu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Oskudica i glad (svakog dana umre više od 50.000 djece), jačanje kriminala, preprodaja droge koja uništava živote milijunima ljudi, terorizam, nezaposlenost, korumpirani svjetske vođe, neprekidni ratovi… sve to ide u prilog primisli s kojom se mnogo ljudi slaže: Čovječanstvu treba novi svijet! Pitanje je samo – kakav?!

Herbert George Wells je 1928. u knjizi “Otvorena urota: koncepti svjetske revolucije” razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Wells je objasnio da ono što otvorenu urotu čini otvorenom nije razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, već je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest, sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti.

Danas, skoro devet desetljeća kasnije, možemo reći da doista živimo u vremenu koje više nego ijedno ranije obilježavaju spoznaje o uroti protiv čovječanstva kao cjeline u izvedbi neke nadnacionalne interesne skupine koja čak niti nema ime (uostalom, najbolji način za skrivanje nečeg jest izbjegavanje imenovanja, pa će se činiti da i ne postoji). Zato za tu grupaciju postoje razne popularne inačice naziva: korporatisti, globalisti, elita, iluminati itd. Potpuno je nebitno kako ih se naziva. Bitno je prepoznati skrivenu bit zbivanja oko nas.

A zapravo ta zbivanja i odvijanje određenog plana nisu uopće skriveni. Odvijaju se ispred naših očiju, ali ga ne vidimo jer smo naučeni razmišljati drukčije. Naučeni smo zbivanja oko nas interpretirati na određeni način, u skladu s onim što je Wells napisao. Nije nam nikakav problem vjerovati u spontanost događaja uslijed nekih njima prirođenih mehanizama. Ratovi su tek rezultat inercije, produžetak politike, nikako rezultat nekog većeg plana ili namjere, a isto vrijedi i za ekonomske krize koje je, s druge strane, toliko jednostavno stvoriti jednom kad se centralizira dovoljno financijske moći u privatnim rukama.

A ona postoji već dosta dugo, to nije nikakva tajna u suvremenom globaliziranom i korporatiziranom svijetu. Kriza se stvara povlačenjem novca iz opticaja, a puštanjem novca u opticaj stvara se razvoj i blagostanje. Doista, upravo je tako jednostavno, koliko god naši umovi, uvijek spremni za kompliciranje, ne mogu prihvatiti toliko jednostavnu i provjerljivu te nadasve logičnu činjenicu. I onda – mislite li možda da će onaj tko ima takvu moć propustiti koristiti je? To je već naivni pogled na svijet.

Mediji u službi “stvaranja pristanka”, a ne informiranja

Danas se sve koji ukazuju na skrivena i nevidljiva zbivanja često optužuju da se bave “teorijom urote”. No, mislite li itko doista da će u novinama i televiziji čuti išta o pravim zbivanjima, odlukama i ljudima, kad su svi mediji također dio istih korporativne vlasničke piramide? Nikad nije bilo ni zamišljeno da ih se koristi za “informiranje” već za kultiviranje ljudskih umova i ono što je Edward Bernays, otac suvremenih odnosa s javnošću i spina, nazvao “stvaranjem pristanka”.

Pojam “teorija urote” tek je etiketa, jedna od mnogih kakve se, kroz razne vidove psihološkog fašizma, ugrađuju u naše umove kao neku vrst zabrane kretanja u bilo kojem smjeru koji nije u skladu s političkom korektnošću. A “politička korektnost” je pak blagi naziv za suptilnu, ali učinkovitu kontrolu ljudskih misli i stavova. Kamen temeljac čitave urote i jest okupacija ljudskih stavova i uvjerenja jer sve oko nas zbiva se uz našu suglasnost, izrečenu, prešutnu ili implicitnu.

To je jedini način kako mala grupa može voditi svijet u željenom smjeru, prema svjetskoj centraliziranoj elektronički nadziranoj svjetskoj državi s osiromašenim i mikročipiranim stanovništvom koje će nadzirati svjetska vojska i svjetska policija. Da, zvuči kao scenarij nekog SF-filma, ali pogledajte malo bolje oko sebe pa onda donesite prosudbu. Uostalom, i sami SF-filmovi jedno su od glavnih sredstava tzv. prediktivnog programiranja. Kroz njih se ubacuju određene vizije budućnosti, a onda kad se ta budućnost počne odvijati oko nas nekako nam se čini poznatom i čak neizbježnom pa je lako prihvaćamo čak i kad nam se ne sviđa.

Tajna vlada operira iza kulisa svjetske politike

Metodu problem-reakcija-rješenje danas se na svjetskoj razini orkestrira pomoću vojne i financijske moći SAD-a, pa je zanimljivo čuti nekoliko izjava iz vremena dok je SAD još bio daleko od postajanja svjetskom silom. S početka 20. stoljeća stiže izjava iz govora kojeg je u sklopu svoje predizborne kampanje 1912. održao Woodrow Wilson:

“Gotovo da danas i nema vlade u svijetu s kojom se više upravlja, nad kojom se više dominira i koju se u većoj mjeri kontrolira od naše. Više nismo vlada slobodnog mišljenja, više nismo vlada koja je nastala iz uvjerenja i glasova većine, nego vlada u kojoj prevladava mišljenje male skupine dominantnih ljudi i koja radi pod njihovim pritiskom.”

Slične je riječi upotrijebio i Theodore Roosevelt tijekom svoje izborne kampanje 1912. godine:

“Iza vidljive na prijestolju se nalazi nevidljiva vlada, koja ne duguje ljudima odanost i ne priznaje nikakvu odgovornost.”

U sklopu predavanja u hotelu Waldorf-Astoria u New Yorku, 27. travnja 1961. godine, John F. Kennedy je također progovorio o tajnoj vladi koja operira iza kulisa svjetske politike:

“Svuda u svijetu nam se suprotstavlja monolitička, nemilosrdna urota.”

Priča o gradnji Novog svjetskog poretka nije neka tamo daleka, čudna i mistična priča. To je priča koja se tiče naših života i kojoj se mogu pripisati deseci milijuna mrtvih tijekom zadnjeg stoljeća. U njoj nema pobjednika i pobijeđenih iz naše povijesti, niti dobrih i loših (ta mi još danas vjerujemo kako su u Drugom svjetskom ratu pobijedili “dobri dečki”, a to bi trebali biti Staljinov okrutni SSSR, genocidno Britansko carstvo i korporatistička država SAD). Ne, postoje samo manipulatori i manipulirani. A najbolji lijek protiv zakulisnih manipulacija jest njihovo rasvjetljavanje kao i prepoznavanje načina kako se ljudske emocije i težnje prema pravdi zloupotrebljavaju da bi se plan “progurao”.

Dobra je vijest da živimo u vrijeme kad su ta zbivanja, koja nikako nisu novijeg datuma, sve vidljivija. O tome svjedoče stotine tisuća internetskih mjesta, časopisa, filmova, knjiga, a pri tom treba imati na umu da će nas istina, doduše, osloboditi, ali će nas prije toga najvjerojatnije jako razljutiti.

Svijet u trajnom stanju uznemirenosti i straha

Nakon sloma komunizma u Europi i kraja hladnog rata mnogi su pomislili da svjetski mir nikada nije bio bliži. Bila je to isprazna nada. Svjetske krize nisu nestale. Nikada prije u svijetu nije bilo toliko sukoba, izbjeglica i prognanika. Prema dobro osmišljenim planovima došlo je do novih revolucija, ratova, financijskih kriza i političkih krahova. Može se slobodno reći da se čovječanstvo drži u trajnom stanju uznemirenosti, nestabilnosti i straha.

Strah i depresija sastavni su dio svakodnevnog života, svagdje se ljudi osjećaju obeshrabreno i potišteno zbog socijalnih, duhovnih, fizičkih i emocionalnih problema, društvo je svakim danom sve surovije i bešćutnije, djeca sve agresivnija i bez poštovanja prema odraslima. Oskudica i glad (svaki dan umre više od 50.000 djece), pojačane kriminalne aktivnosti, ilegalna preprodaja droge koja uništava živote milijunima ljudi, terorizam, nezaposlenost, korumpirani svjetske vođe, neprekidni ratovi i širenje bolesti AIDS-a i ptičje gripe, sve to ide u prilog primisli s kojom se mnogo ljudi slaže:

Čovječanstvu treba novi svijet. Pitanje je samo – kakav? I hoće li njegovo oblikovanje biti pokretano strahom ili međuljudskim povjerenjem? I neće li iste strukture koje s razlogom stvaraju kaos, njega iskoristiti kao argument da ljudi jednostavno nisu u stanju razumno upravljati svijetom te će to za njih morati napraviti “prosvijećena elita”?

Nema posljedice bez uzroka. Naravno da postoji mnogo egocentričnih i neosjetljivih ljudi, ali oni nisu glavni prijestupnici. Tradicionalno smo odgojeni da vjerujemo našim vladama i uvjereni smo da im je stalo do nas. To je, ipak, velika pogreška. Ispod površine službene politike odvija se složen socijalni i intelektualni proces. Poznati viktorijanski državnik Benjamin Disraeli jednom je prilikom izjavio: “Svijetom upravljaju posve druge osobe od onih koje zamišljaju ljudi koji nisu upoznati sa zakulisnim zbivanjima.” Neke od takvih citata o zakulisnim središtima moći skupili su Robin de Ruiter i Fritz Springneieer u knjizi “Svjetsko zlo i patnja – nasljeđe 13 loza iluminata” (AGM, Zagreb, 2014.)

Edward Bernays u knjizi “Propaganda”, u kojoj je dao i naputke kako stvarati “javno mnijenje”, napisao je danas već glasovite rečenice:

“Nama se upravlja. Naši umovi su ukalupljeni, naši ukusi formirani, naše ideje sugeriraju uglavnom ljudi za koje nismo nikada čuli. U gotovo svakom činu naših svakodnevnih života, bilo u sferi politike ili poslovanja, u našem ponašanju u društvu ili našem etičkom rasuđivanju, nad nama dominira relativno mali broj osoba.”

Njemački političar Walter Rathenau, čovjek koji je za života bio vrlo utjecajan, u izjavi za list Neuen Wiener Presse od dalekog 24. prosinca 1912. otišao je još dalje:

“Tristotinjak ljudi koji se međusobno poznaju i osobno imenuju svoje nasljednike određuju sudbinu ovoga svijeta. Njihova moć postoji u apsolutnoj tajnosti.”

R. Buckminister Fuller je pak ustvrdio:

“Velike nacije su naprosto fronte na kojima se odvijaju zakulisne igre neizmjerno ambicioznih pojedinaca koji su postali toliko moćni zbog svoje sposobnosti da ostanu nevidljivi dok djeluju iza nacionalnih kulisa.”

Kako biste odgovorili kad bi vas netko upitao jesu li svjetski vođe koje poznajemo samo lutke kojima upravlja nevidljiva zakulisna sila? Postoje li nevidljive ruke koje upravljaju svijetom? Postoji li uopće “urota”? Tko su urotnici?

Evo odgovora koji je tijekom sastanka dobitnika Nobelove nagrade u Lindauu (1978.) dao utjecajni židovski biokemičar George Wald, umirovljeni profesor na Harvardu i jedan od dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 1967. godine:

“Ne vjerujem da na Zapadu vlade doista upravljaju svojim zemljama. Tvrdim da su suučesnici najsnažnijih financijskih i industrijskih sila ti koji vladaju. Postoji bezbroj multinacionalnih kompanija koje su, poput globalnih divova, prikupile moć i neizmjerno bogatstvo. One nisu samo kompanije, nego svjetske sile. Imaju li one vojnu silu? Naravno da imaju. Mogu li kontrolirati i provoditi silu? Naravno, one upravljaju našim vladama.”

Arthur Jensen, umirovljeni profesor na Kalifornijskom sveučilištu (Berkeley) sročio je to još slikovitije:

“Nema nacija. Nema naroda. Nema Rusa. Nema Arapa. Nema zemalja Trećeg svijeta. Nema Zapada. Nema Amerike. Nema demokracije. Postoje samo IBM, ITT, AT&T, DuPont, Dow, Union Carbide i Exxon. To su danas svjetske nacije. Mi više ne živimo u svijetu nacija i ideologija.”

Uspon nove geopolitičke nadnacionalne svjetske sile

Čileanski predsjednik Salvador Allende izjavio je još 1972. na sjednici UN-a:

“Moć tih koncerna prelazi sve granice. Svjedoci smo eksplicitne bitke između multinacionalnih kompanija i suverenih država; najvažnije političke, ekonomske i vojne odluke tih država potkopavaju globalne organizacije koje niti jedna vlada ili politička organizacija za to ne drži odgovornima, niti njima na bilo koji način upravlja. Narušena je cjelokupna politička struktura svijeta.”

Ruski general Leonid Ivašov slično je ustvrdio u jednom intervjuu:

“Imamo posla s usponom nove geopolitičke nadnacionalne sile na svjetskoj sceni. Ovu geopolitičku silu čine najbogatije obitelji koje žive na ovom planetu. Zajedno s najmoćnijim multinacionalnim kompanijama one vladaju i upravljaju svim zemljama i svim koalicijama. Pravi cilj ove elitne skupine je potpuna kontrola nad planetom Zemljom.”

Svjetski institut za razvojnu ekonomiju također je utvrdi da se najveći dio svjetskog bogatstva nalazi u rukama nekolicine obitelji.

Ove “vladajuće sile” o kojima govore George Wald, Arthur Jensen, Salvador Allende i Leonid Ivašov čine male elitne skupine koje su osnovale najutjecajnije i najmoćnije, anonimne, vrlo ekskluzivne obiteljske dinastije koje žive raspršene po čitavom svijetu. Članovi tih obitelji čuvaju svoju moć i novac sklapajući brakove jedni s drugima te zakulisno djeluju u sjeni najvažnijih poduzeća, medijskih i financijskih institucija, ali i političkih stranaka. Putem veza, novca i nasilja ove moćne obitelji uvukle su se u sve pore društva s jednim krajnjim ciljem, a to je uspostavljanje jedinstvene svjetske diktature.

Njihov je cilj silom nametnuti tzv. “novi svjetski poredak” čitavom čovječanstvu, a ekonomski su toliko moćne da su kupile veći dio svijeta i sada njime upravljaju. Potpomognute svojim nezamislivim financijskim rezervama trenutno raspolažu globalnim financijskim sustavom kontrole te mogu kontrolirati čitavu svjetsku ekonomiju i politički sustav. One su te koje određuju što trebaju činiti vladajući svjetski političari i tko će oni uopće biti, nemojte niti jedne sekunde pomisliti da se izbori šefova država prepuštaju slučaju ili volji glasača. Možda tek onda kad se “volja glasača” događajima i emocionalno traumatičnim situacijama oblikuje u željenom smjeru.

Znanost premrežena moćnim “zakladama” – podložna manipulaciji

S vremenom, ove utjecajne obitelji proširile su djelokrug svoje moći na čitav svijet pa njihova mreža doseže u svaki kutak svijeta i u sve aspekte ljudskog postojanja. Njihov utjecaj je nezamisliv i dopire do svih vodećih institucija i organizacija u polju politike, obrazovanja, religije, financija i masovnih medija. Znanost su infiltrirale svojim “zakladama” pa je postala financijski ovisna o njima i stoga podložna manipulacijama. Najbolji primjer je nezamislivo veliko i duboko nametanje “Velike trojke” zaklada (Rockefellerova, Carnegijeva i Fordova) u polju potpora znanstvenom istraživanju.

Gotovo svi ljudi spremni su odreći se svojih prava, čak i prava na slobodno mišljenje, ako će im to zajamčiti sigurnost i zaštitu. Iz tog razloga čovječanstvo se “omekšava” i manipulira kroz sukobe, mržnju, zavist, oskudicu, glad i ostale nedaće, dok im na kraju naizgled neće preostati drugi izbor nego se predati moći nevidljive elite.

Većina gore spomenutih problema izazvana je namjerno. Brigadir Mandell House, desna ruka predsjednika Wilsona, napisao je u svojoj knjizi “Povjerljivi spisi” (Intimate Papers):

“Stvorite probleme na međunarodnoj razini i potom ponudite rješenje koje najbolje odgovara cilju kojem težite.”

Što više zbrke, klasne borbe, diskriminacije, ratova i političkih tenzija u svijetu, tim prije će doći dan kada će čitavo čovječanstvo prihvatiti Svjetsku vladu koja će zauvijek vladati čvrste ruke, svjetsku diktaturu u kojoj će vladati računalno upravljani društveni red i u kojoj će pojedinac biti čitavo vrijeme pod kontrolom. Ta će vlada biti autoritativna, s nekom vrsti Svjetskog vijeća koje će upravljati nacionalnim i regionalnim vijećima.

U ekstremno desničarskim, revizionističkim i antisemitskim krugovima govori se da su neke od vladajućih obitelji židovskog podrijetla pa stoga govore o židovskoj uroti. To je besmislica, jer je među vladajućom elitom moguće naći katolike, protestante, muslimane, budiste, ateiste, scijentiste i mnoge druge. Oni su posvećeni cilju svjetske dominacije neovisno o rasi, nacionalnosti i političkim nazorima, a nama je ostavljeno da se koljemo zbog tih pitanja forme.

Oni u međusobne sukobe eventualno ulaze zbog međusobnih neslaganja vezanih uz distribuciju moći među njima samima. Naravno, ako se u pitanje dovede njihova zajednička agenda, tada nastupaju jedinstveno.

Planirani “novi svjetski poredak” može se vrlo precizno prevesti kao svjetska diktatura. Konzervativci će ga nazivati socijalizmom ili komunizmom, liberali će ga nazivati fašizmom, ali etiketa ne čini razliku; ideja je stvoriti “arhipelag gulag” na svjetskoj osnovi.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

U prvim satima i danima nakon tragedije moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti

By Krešimir MIšak

Mada statistički gledano let zrakoplovima predstavlja siguran način putovanja te je broj ljudi nastradalih u zrakoplovnim nesrećama višestruko manji od broja nastradalih u, primjerice, automobilskom prometu, ipak su upravo zrakoplovne nesreće uvijek privlačile pažnju i – slobodno se može reći – izazivale užas. Zbog svoje masovnosti kad se dogode, zbog bezizglednosti u kojoj se nalaze ljudi zatočeni visoko u zraku u metalnoj cijevi i vjerojatno još niza drugih faktora.

No, u posljednjih petnaestak godina posebna vrsta zrakoplovnih nesreća počela je plijeniti pažnju. One imaju zajedničke osobine – okolnosti pod kojima su se dogodile nikad nisu do kraja razjašnjene, a nesreće su bile i medijima eksploatirane tjednima i secirane do detalja. Uz sve navedeno, neke su sasvim jasno bile dio aktualnih političkih igara pa je prema “zaključcima” koji su iz njih izvođeni i korišteni za usmjeravanje raznih akcija bilo lako zaključiti otkud vjetar puše. Kod nekih drugih skriveni ciljevi nisu bili jednoznačno vidljivi.
Ako se sjetimo teze Edward Bernaysa da se stručnjak za odnose s javnošću bavi stvaranjem događaja koji drastično prekidaju rutinu života, te prihvatimo očiglednu ideju da je čitav naš društveni okoliš oblikovan propagandom, jasno je da su zrakoplovne nesreće same po sebi potencijal za pobuđivanje ljudske pažnje i emocija. A nesreća u Francuskoj je najveća na francuskom tlu nakon pada nadzvučnog zrakoplova Concorde u lipnju 2000. godine kada je poginulo 113 ljudi.

Planirane nikad razjašnjene nesreće za koje su krivi “oni drugi”

U proteklih petnaestak godina u takve nesreće spadaju navodno oteti zrakoplovi koji su 2001. udarili u nebodere WTC-a u New Yorku; potom nesreća 10. travnja 2010. u kojoj je poginuo predsjednik poljske vlade i dvadesetak ministara, parlamentarnih zastupnika, generala itd., nakon što su vjerojatno malo previše tjerali po svom; da ne zaboravim let Malaysia Airlinesa MH370 koji je bez traga jednostavno nestao 8. ožujka 2014. iznad Južnokineskog mora; potom je, nevjerojatnom igrom podudarnosti, zrakoplov iste tvrtke – let MH17 – srušen 17. srpnja 2014. nad Ukrajinom, za što se pokušavalo okriviti rusku vladu, mada su mnogi ukazivali na poteškoće takvog scenarija i da je to bio pokušaj demoniziranja protivnika od strane zapadnih sila (poglavito SAD-a) koji podržavaju ukrajinski režim kojeg neki opisuju kao profašistički. Nakon ta četiri kontroverzna slučaja, niz se nastavlja nedavnom nesrećom Airbusa 320 njemačke tvrtke Germanwings, let 4U9525, koji se 24. ožujka 2015. srušio u francuskim Alpama, na jugu zemlje, u regiji Barcelonnette, dok je letio na liniji Barcelona – Düsseldorf.

Taj slučaj dijeli neke odlike navedenih prethodnika. Mediji su ga puni od jutra do mraka, što, primjerice, nije bio slučaj s padom zrakoplova Indonesia AirAsia Flight 8501 (također Airbus A320) koji se 28. prosinca 2014. srušio u Javansko more. Nakon te nesreće nađene su obje crne kutije, što se nije dogodilo niti u jednom od navedenih kontroverznih slučajeva. Očigledno je da je riječ o pravoj, neplaniranoj nesreći. Što se tiče pada u Francuskoj, još jedna detalj najnoviju nesreću povezuje sa sličnim prethodnicima, a to je silan napor svih medija da nađu krivca, u ovom slučaju kopilota-samoubojicu. Pritom se okolnosti u kojima se zbio pad aviona toliko bizarne i nikad prije viđene, da je razumno – na temelju prethodnih slučajeva – zapitati se postoji li i neko drugo objašnjenje, logičnije od pilota koji se zabio u planinu zbog depresije od prije šest godina ili pak ljubavnih jada.

Što se stvarno događalo na letu Barcelona – Düsseldorf?

Na letu 4U9525 bila su 144 putnika i šest članova posade. Ono što se moglo saznati iz vijesti jest da je zrakoplov prije pada letio gotovo deset minuta spuštajući se, a da piloti ni u jednom trenutku nisu kontaktirali kontrolu letenja i zatražili pomoć. Radarski je kontakt izgubljen u 9.39 sati, nakon što se avion u samo deset minuta spustio s visine od 11.000 metara na 2250 (prema stranici Flightradar24), a letio je brzinom od 700 kilometara na sat. U prvim satima i danima nakon zbivanja moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti.

Podaci iz transpondera zrakoplova Germanwingsa, rečeno je, pokazuju da je netko ručno namjestio autopilot na visinu nižu od 30 metara. Organizacija FlightRadar24 koja prati avionski promet kroz automatske odgovore transpondera kazala je da se u 9,30 „može vidjeti da je autopilot ručno promijenjen s 11.500 metara na 30 metara“. Priča kaže da je kopilot Andreas Lubitz ručno počeo proceduru spuštanja kada se našao sam u pilotskoj kabini i nije odgovorio kada su kapetan i posada lupali po zaključanim vratima. Jedan stručnjak nabrojio je sve mogućnosti takvog scenarija: “Ako piloti nisu spriječili da se zrakoplov zaleti u planine, ili su bili bez svijesti ili mrtvi, ili su odlučili umrijeti ili su umoreni”. Sad samo treba zaokružiti točan odgovor.

Naravno, avioni imaju crnu kutije da bi se moglo rekonstruirati uzroke nesreća kako bi ih se u budućnosti moglo spriječiti, a i da bi se utvrdila krivnja. Prateći vijesti – kako domaći i strani mainstream, tako i alternativne medije – skupio sam blizu 600 stranica teksta. Kad sam ga pročistio od izraza sućuti, priča o poginulima i slično, ostalo je stotinjak stranica materijala, koji sam dodatno pročistio mičući mnogobrojne dijelove koji su se ponavljali. Prvo sam ustanovio (potvrdio) uobičajeno – da sve svjetske vijesti barataju s istih nekoliko podataka i izjava, što zorno govori da se tu o nekakvom novinarstvu ne može govoriti, prije o prepisivanju kojem se čak može ući u trag, a ovoga puta on je vodio do New York Timesa koji je mnoge kasnije ‘općepoznate’ detalje prvi objavio, a svi ostali samo prenijeli. Eto, toliko je lako manipulirati vijestima. Živjelo slobodno novinarstvo.

Crne kutije i medijski izvor scenarija o svađi

Dok sam se probijao kroz materijale i pokušavao ih složiti kronološki, stalno me zbunjivalo pitanje crnih kutija kojih je čas bilo, čas ne, čas su bile neupotrebljive, čas ne. Zapravo nisam mogao povezati otkuda uopće stižu navodne snimke iz kokpita. Pomislio sam da sam se možda izgubio u kronologiji. New York Times je u srijedu, dan nakon nesreće, „prenoseći riječi neimenovanog istražitelja“, prvi iznio priču da snimke zvukova iz pilotske kabine njemačkog zrakoplova pokazuju da je jedan od pilota napustio pilotsku kabinu i nije se u nju mogao vratiti prije početka pada zrakoplova te je pokušavao razbiti vrata. New York Times je provjereno propagandno glasilo elite, pa i nije čudilo da je, koliko sam mogao dokučiti, taj „neimenovani istražitelj“ prvi medijski izvor scenarija o svađi.

Kasnije je i direktor Ureda za istragu i analizu (BEA) francuske agencije za zrakoplovne nesreće, Remi Jouty, na konferenciji za novinare, ispričao istu priču, a kao izvor je naveden snimač podataka o letu koji pohranjuje sve zvukove iz pilotske kabine i omogućuje da se čuju svi zvukovi i govor u pilotskoj kabini. Potom je, sredinom tjedna (srijeda-četvrtak) u kojem se zbila nesreća u vijestima, na portalima koji su kronološki po satima pratili zbivanja, rečeno da je „na mjestu pada zrakoplova pronađena i druga crna kutija. Točnije, pronađeno je njeno kućište, ali ne i sadržaj.“ No, u nedjelju navečer na središnjim vijestima na televiziji na svoje sam uši čuo i vidio kako je voditelj rekao – da još nije pronađena druga crna kutija?!

Uz mogućnost da je riječ o pogrešci u navodima na portalima, na tiskovnoj konferenciji u srijedu, dva dana nakon nesreće, Remy Jouty je rekao da je CVR (Cockpit Voice Recorder) jedina od dviju crnih kutija Airbusa koji se u utorak srušio na jugu francuskih Alpa koja je zasad pronađena. Nakon navodnog preslušavanja te snimke istraga o padu Airbusa krenula je u potpuno drugom smjeru. Odbačene su teorije vezane uz mehaniku zrakoplova, a sve snage usmjerene su ka ponašanju pilota. Snimke su govorile da su se vrata kabine u jednom trenutku i otvorila, ali je pilot iz kokpita ulaz blokirao sjedalicom, što je opet zanimljiv detalj iz perspektive kasnijih vijesti u kojima je pilot koji je bio izvan kabine pokušao nekakvom „sjekirom“ ili „metalnim predmetom“ provaliti u kabinu jer nije mogao ulaznim kodom otvoriti vrata. Same kontradikcije.

Kada sam u nedjelju na središnjim vijestima čuo kao glavnu vijest da druga crna kutija nije pronađena, bio sam potpuno zbunjen. Jesam li sve krivo pohvatao? No, provjerom sam ustanovio da je u danima nakon nesreće doista na više mjesta pisalo sljedeće: „U poslijepodnevnim satima u srijedu pronađena je i druga crna kutija aviona Germanwings, koji se srušio jučer u francuskim Alpama. Riječ je o kutiji koja registrira podatke o letu, dok je jučer pronađena kutija iz kokpita koja snima razgovore pilota i kopilota. Kako piše BBC, pozivajući se na informacije New York Timesa i CBC-a, i druga kutija je jako oštećena.“.

Nestanak memorijske kartice

Na stranu sad s problemom prebrojavanja crnih kutija – nekoliko dana nakon pada pojavila se informacija da je pronađen oklop druge crne kutije, koja bilježi sve tehničke podatke o aktivnostima u avionu, no da u oklopu nije pronađena memorijska kartica. Pisalo je: „Što se s njom dogodilo zasad nije jasno, ali moguće je da je nestala prilikom silovitog udarca aviona u planinu koji je bio toliko jak da je spomenuti oklop, baš kao i prva crna kutija, teško oštećen, premda je dizajniran da bude otporan na izuzetno snažne udarce“.

Mike Adams s NaturalNewsa je napisao kako je New York Times u vezi njemačkog incidenta napisao da memorijska kartica s jedne od dviju crnih kutija nedostaje te da je vjerojatno „uništena udarom“. “Istražitelji dosad nisu uspjeli izvući podatke iz jedne crne kutije, a druga je užasno oštećena i nema memorijske kartice iz nje“, izvijestio je NYT. Ako pročitate logiku te rečenice, pitao se Adams, čini se da nikakvi podaci nisu izvađeni niti iz jedne crne kutije. Ali potom, u istom tekstu, NYT također izvještava: “Remi Jouty (…) potvrdio je da je zvuk glasova izvađen iz crne kutije…” Čekaj, znači ipak su ekstrahirali zvučne informacije iz jedne od crnih kutija?

Dakle, zapravo imamo priču o dvije crne kutije: jedna koja ima ili nema zvučne podatke i druga za koju trebamo vjerovati da je otvorena, ali nema memorijske kartice jer je uništena – iako je bila unutar crne kutije koja je skoro neprobojna za svaki tip uništenja. A potom je u vijestima rečeno da se druga kutija još uvijek traži.

Što se tiče navodne memorijske kartice koja je ispala, to je misterij za sebe. Crne kutije su dizajnirane upravo zato da prežive udare aviona i da ništa što je unutar njih ne bude uništeno, to im je svrha. Skoro je nemoguće uništiti crnu kutiju bez primjene ekstremnih metoda. Da citiram jedna tehnički časopis: “Crna kutija mora biti u stanju izdržati ubrzanje 3400 veće od sile gravitacije u odnosu na vlastitu težinu“. To je sila jednaka ili veća od one koju crne kutije “dožive” tijekom padova aviona.

No, New York Times je sugerirao, suprotno svakoj logici, da je crna kutija nađena, ali da, kad su je otvorili, u njoj nije bilo memorijske kartice, što znači da je „izletjela ili uništena“. To pomalo podsjeća na slična čuda iz vremena 9/11 kad su sve crne kutije navodno također bile uništene udarom zrakoplova, ali je poslije na pločniku nađena putovnica terorista koja je nekim čudom izletjela iz aviona i preživjela udar. Preživjela je temperature koje tope čelik i ruše zgrade, ali crna kutija – dizjanirana da to učini – nije uspjela. Što možda govori o tome od kako kvalitetnih materijala se danas rade putovnice. U slučaju rušenja u Francuskoj, istražitelji su morali otvoriti crnu kutiju da bi ustanovili da je memorijska kartica nekako izletjela. Ali kako je onda izletjela kroz zatvorenu kutiju? Teleportacijom? Čarolijom?

Odjednom se preobrazio u pilota-samoubojicu?

Puno jednostavnije objašnjenje jest da je netko izvadio memorijsku karticu iz crne kutije. Ako se pogleda povijest kontroverznih avionskih nesreća koje se povezuju s tajnim operacijama, vidljivo je da u svim takvim slučajevima crne kutije nisu nađene: 9/11, Malaysia Airlines itd. Nije potrebno biti genij – netko ne želi da svijet sazna što je zabilježeno na toj kartici. A na nju se bilježe svakojaki tehnički detalji leta, zvukovi iz kokpita, dnevnik letnih zapovijedi, varijable okoliša, detalji sigurnosnog sustava pilotske kabine, kontrola tla, visine, brzine i svega što može bit korisno za rekonstrukciju događaja.

To bi značilo da je pad organiziran i da je netko na tlu, na unaprijed znanoj poziciji pada, mogao čekati i izvaditi karticu. Crne kutije nije teško pronaći među razmrvljenim dijelovima. Zbog narančaste boje teško ih je ne vidjeti čak i u kršu metalnih ostataka, jer su dizajnirane da viču „Nađi me“ u kaosu krhotina. Uz to, za otvaranje crne kutije potrebni su posebni alati. Treba je ručno otvoriti i odvidati kako bi se uopće došlo do memorijske kartice čiji je smještaj tako dizajniran da podnese velike udar, eksplozije, toplinu… Postoji i još jedno logički prihvatljivo rješenje – možemo se slobodno zapitati i je li uopće u toj crnoj kutiji bilo memorijske kartice?

Carsten Spohr, predsjednik Uprave Lufthanse, govoreći u Kölnu novinarima da „ovako nešto niti jedan sigurnosni sustav ne bi mogao spriječiti“, dodao je i to da oni vrlo pažljivo biraju svoje zaposlenike te da je 28-godišnji Andreas Günter Lubitz prošao sve moguće testove i bio 100 posto spreman. Ipak, zaključak istrage francuskog državnog tužitelja Bricea Robina je da je ručno počeo spuštati zrakoplov i nije reagirao kad je njegov kapetan lupao po vratima pokušavajući se vratiti u pilotsku kabinu.

Svijetom su počeli kružiti naslovi poput „Pilotova sabotaža uvjerljivo objašnjenje nesreće“. Jer pilot mora biti pri svijesti da bi bilo kome onemogućio ulazak u kokpit, zbog mehanizma koji omogućava pilotu ili kopilotu da blokiraju ulazak kolegama. Na navodnoj snimci iz crne kutije, rekao je francuski državni tužitelj, “možemo čuti pilota koji je zamolio kopilota da preuzme kontrolu nad zrakoplovom. Tada se čuje micanje sjedalice unazad i zvuka zatvaranja vrata. Pilot je vjerojatno otišao na zahod“. Kad je ostao sam Lubitz je pokrenuo proces poniranja zrakoplova. “Takav potez na takvoj visini može biti samo namjeran”.

Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. vrata kokpita sigurnosno su pojačana u svim zrakoplovima te ih posada može otvoriti posebnom lozinkom, rečeno je. No, u slučaju prijeteće situacije, piloti mogu zaključati vrata čak i ako se izvana upotrijebi pravilna lozinka. Na upit smatra li to samoubojstvom, Robin je odgovorio: “Ljudi koji žele počiniti suicid to obično naprave sami. Ne bih to nazvao samoubojstvom”. Robin je rekao i to da je Lubitz bio pri svijesti prije udara, jer se na snimkama čuje da mu je “disanje bilo normalno. Nije rekao ni riječ”. Cijelo to vrijeme kapetan je lupajući po vratima pokušavao ući u kokpit, dok se iznutra nije čulo ništa. Jedan se komentator na internetu čak sarkastično zapitao kakav je to plan za rušenje zrakoplova koji se temelji na tome hoće li pilot ići na WC.

Lubitz je živio u Montabauru, gradiću od 12.000 stanovnika u Falačkom Porajnju. I sad opet kreće inačica priče o „lone gunneru“, usamljenom ubojici ili samoubojici kojeg su svi susjedi znali kao pristojnog i srdačnog čovjeka. A što ako su ga znali kao takvog jer je doista bio takav, bez skrivenih samoubilačkih strana?

Evo izvadaka iz medija:

Lubitzevi susjedi i znanci iz Montabauru rekli su novinaru Reutersa da je bio “normalan momak” i “pristojan mladić”. Kolega iz letačkog kluba Peter Raucker rekao je: “Bio je dečko kao svaki drugi. Imao je puno prijatelja, nije bio usamljenik” te da “nije pokazivao nikakve znakov depresije”. Habibalah Hassani, koji vodi pizzeriju blizu stana Andreasa i njegove djevojke za MailOnline je rekao: “Bili su vrlo dragi i prijateljski mladi par. Ona je bila pristojna i atraktivna žena. Došli bi možda jednom ili dva puta tjedno. Uvijek je ostavljao velike napojnice, bio je vrlo velikodušan.” Stanovnici Montabaura, rečeno je, teško mogu povjerovati da je Lubitz, kakvog su poznavali, ubojica svojih kolega i putnika. Umjesto toga govore o fanatiku fitnesa, koji je otrčao frankfurtski polumaraton 2011., 2012. i 2013. godine, zajedno sa svojim ocem, ostvarivši najbolje vrijeme od jednog sata i 37 minuta.

Klaus Radke, direktor zrakoplovnog kluba LSC Westerwald, kojega je Lubitz bio član, opisao ga je kao “normalnog” te “pristojnog, zabavnog, ljubaznog mladića”. Rekao je da je bio vrlo ponosan što je profesionalni pilot i da je bio “normalan, otvoreni čovjek” kad je prošle godine s djevojkom kod njega bio na roštilju. Šokiran idejom da je Lubitz mogao zabiti zrakoplov u planinu, rekao je: “Od malih nogu je ovdje vježbao letenje. Bio je vrlo miran i vrlo precizan mladi čovjek.”

Johannes Rossbach, 23-godišnjak koji živi dvoja vrata dalje od Lubitza, rekla je kako ga je stalno viđala kako džogira kroz susjedstvo: “Bio je vrlo ljubazan. Uvijek bi rekao ‘zdravo’ ili ‘doviđenja’. Sigurno ništa u vezi njega nije bilo čudno.” Članovi posade Germanwingsa koji su letjeli s Lubitzom nekoliko dana ranije rekli su da se činio potpuno normalnim i dodali: “Razgovarali smo s posadom koja je letjela s njim nekoliko dana ranije i rekli su da je bio opušten i normalan. Ni na koji način se nije ponašao čudno. Bio je prijateljski i otvoren i nije bio nikakvih znakova za zabinutost”.

No, u vijestima je rečeno i to da je “navodno 2009. nakratko pauzirao tijekom pilotske škole zbog ‘burnout’ sindroma ili depresije, što je jedan od njegovih kolega povjerio Der Spiegelu”, ali čini se “da ipak nije patio od mentalnih problema. Lubitz nije pokazivao znakove bipolarnog poremećaja, niti bilo kojeg poremećaja ličnosti, nije se drogirao, pio alkohol. Uredno je prošao sve medicinske testove”. U nekim vijestima se spominje 2008., što je sve skupa dosta prije 2015. godine. U kasnijim vijestima ove riječi poput „navodno“ su nestale, odajući dojam da se nešto sa sigurnošću zna. Rečeno je i da je policija u stanu našla dokaze da je bio mentalno bolestan, ali nije precizirano koje. Samo nam vi vjerujte. Tu je “mentalnu bolest” navodno skrivao od tvrtke.

Kako sam se udubljivao u temu, ideja da se onaj mladi čovjek kojeg su opisivali znanci, susjedi i prijatelji zabio u planinu zbog depresije što ga je ostavila cura sve je manje držala vodu. Vidljiv je napor da se izmiješaju vremenske linije i vrijeme depresije smjesti ili poveže s vremenom pada aviona. Događaj od prije šest godina, kad je Lubitz uzeo šestomječenu pauzu od treniranja, dok se oporavi od depresije, više pokazuje odgovornost, a osim toga – to je bilo prije punih šest godina! Andreas Lubitz je, po svemu sudeći, bio mlad, zdrav, sretan i dobro uravnotežen čovjek koji je volio svoj posao i svoj život.

Daljinsko navođenje pada zrakoplova?

Ako smijem još razmišljati naglas – zašto nije jednostavno okrenuo nos aviona oštro prema tlu nego se deset minuta spuštao pod blagim nagibom? Čak ni snimke iz kokpita ne pokazuju indicije samoubilačkog ponašanja. Dok se avion spuštao prema francuskom Alpama, on nije rekao ništa. Samo se moglo čudi da “diše normalno”. Nema vriskova, ljutnje, pa čak ni ubrzavanja disanja koje bi se očekivalo u tako napetoj smrtonosnoj situaciji. Netko bi mogao još pomisliti… da je bio u nesvijesti. Sve mi se čini da su baš pošteno oblatili jadnog mladića.

Na web-situ Before it’s News moglo se pročitati razmišljanje da je avion srušen daljinskim upravljanjem. Jedini način da se to prikrije upravo bi i bila priča da je to učinio pilot-samoubojica. Naime, da se pilot onesvijestio, zrakoplov bi nastavio letjeti ravno sve dok ne bi ostao bez goriva. Ne bi počeo ponirati niti bi se zabio u planinu. Dakle, pilot je morao biti pri svijesti, ako avion nije daljinski navođen, inače priča nema smisla. A to znači da je nužno morao biti samoubojica.

I opet je New York Times bio taj koji je među prvima objavio da je “snimač glasa pokazao da je kopilot disao sve do trenutka udara, ukazujući na to da je bio pri svijesti i svjestan toga što radi.” Kako disanje uopće to potvrđuje?

Na istom web-siteu moglo se pročitati da se u vrijeme oko 11. rujna 2001. znalo da postoje tri tipa zrakoplova koji su kao standardnu opremu imali sustav za daljinsko upravljanje kao preventivnu mjeru protiv otmica zrakoplova – Boeing 757, Boeing 767 i Airbus A320. Autor navodi da su svi Boeing-i 757 i 767 prizemljeni na više od mjesec dana nakon 9/11 da bi se s njih skinuli ti antiotmičarski daljinski navođeni sustavi, navodno zato da ih se ne bi hakiralo i zloupotrijebilo za daljinsko navođenje. Zrakoplovima Airbus A320 dopušteno je da zadrže taj sustav jer su njihovi pristupni kodovi bili daleko sigurniji i tada neprobojni.

Nakon 9/11 brige o zračnoj sigurnosti potakle su Boeing da razvije i testira neprobojni daljinski upravljani autopilotski sustav koji je patentiran 2006. To, naravno, nije prva autopilot-tehnologija, ali je prva dizajnirana specifično u antiterorističke svrhe. Kad je vladine agencije aktiviraju iz daljine, nju čak niti pilot koga bi se eventualno mučilo ne bi više mogao ugasiti. Sustav čak sadrži senzore na vratima kokpita koji aktiviraju autopilota ako se određena količina sile upotrijebi protiv vrata. Insajderi iz Boeinga kažu da bi se u sljedeće tri godine moglo takve sustave instalirati u avione.

Ideja je sljedeća: ako bilo tko pokušao na silu ući u pilotsku kabinu, autopilot se može aktivirati ručno ili senzorima tlaka instaliranima u vratima kokpita, uklonivši mogućnost da teroristi koriste zrakoplov kao navođeni projektil, te vodeći zrakoplov do najbliže vojne baze ili aerodroma. Jednom kad je aktiviran, autopilotski sustav ne bi se moglo poništiti iz aviona. Kontrola s tla tada može voditi zrakoplov do njegova cilja pomoću radio valova, GPS satelita i postojećih pomoći za slijetanje znanih kao “funkcija za autoslijetanje”. Jedan autor piše kako je na internom dijelu web-sitea Boinga 2002. čitao kako su piloti pisali o tom sustavu i kako je sa svih zrakoplova maknut nakon 9/11. Oni piloti koji su imali iskustva s Airbusom su napisali da na tim zrakoplovima sustav još uvijek postoji jer nije kompromitiran (njihovi kodovi su sigurniji). Osim takvog daljinskog sustava navođenja, moglo se pročitati i da je, ako to nameću okolnosti događaja, sustav programiran i za kontrolirano rušenje u područja u kojima će stvoriti najmanju moguću kolateralnu štetu.

Hitni pristupni kod za ulazak u kokpit

Jedna od enigmi kod pada Airbusa Germanwingsa jest zašto piloti nisu javili ništa što se događa s avionom iako su padali 8 do 10 minuta. Što se tiče nemogućnosti ulaska u kokpit, u jednom televizijskom izvješću rečeno je da ručno premošćenje vrata kokpita traje samo pet minuta. To bi ostavilo 3 do 5 minuta da se uđe u kokpit i ispravi avion jer je on padao 8-10 minuta.

Na web-siteu Before It’s News Scott Creighton raspravlja o tom pitanju nakon što je proučio priručnik za posadu za Airbus 320 (i “uploadao” ga – Operating-Manual-Cockpit-Door) koji mu je na njegovu molbu dala tvrtka Royal Jordanian Airlines. On piše da Airbus A320 ima pristupni kod za hitne slučajeve potrebe ulaska u zaključanu kabinu – pilot ukuca kod i trideset sekundi kasnije vrata se, bez obzira na sve okolnosti, otključaju na pet sekundi. U dijelu koji se bavi hitnim pristupnim kodovima, kaže Creighton, piše da je procedura otključavanja “neminovna”, što znači da je se ne može zaustaviti djelovanjem iznutra. Služi tome da naoružano osiguranje može ući u zrakoplov ako ga netko preotme i zaključa se unutra. To bi značilo da se suicidalni kopilot ne bi mogao unutra zaključati na način kako je tužitelj objasnio tisku. No, ako se vrata kabine nisu mogla otvoriti normalnom procedurom za hitne slučajeve, možda su nekako drukčije bila onesposobljena.

Probajmo s “možda”. Možda je netko s pristupom digitalnim kodovima napravio promjene kodova, dok je daljinski navodio rušenje zrakoplova? Creighton kaže i da nije istina da kontrola leta nije mogla kontaktirati posadu – pozivajući se na aeromedicinski letački priručnik – jer su posadama svih globalnih komercijalnih zrakoplovnih tvrtki pri ruci satelitski telefoni. Kaže da je umjesto lupanja po vratima, pilot imao dovoljno vremena da satelitskim telefonom nazove koga god bi smatrao potrebnim jer se ti telefoni nalaze na raznim mjestima u avionu.

Ne znam je li to tako, kao što ne znam niti je li ijedna informacija iz službenih vijesti uopće točna, kao niti koja bi bila svrha rušenja ovog zrakoplova. Jedan prijatelj je, recimo, primijetio kako su iznenada vijesti o avionu praktički izbrisale sve vijesti o prosvjedima u Frankfurtu protiv Europske središnje banke. Tko zna? No, u jedno sam siguran – ovaj slučaj Airbusa 320 ima sve odlike namještaljke.

Da li ste stvarno toliko naivni: Da li stvarno mislite da je kabina bila zaključana?

Vrlo je vjerojatno da je posada Germanwings-a mogla ući u kabinu u bilo kojem trenutku. Ova sposobnost je normalna za A320, a avio-kompanija nije obavijestila javnost o tome da je ovaj sustav programiran drugačije.

Ta informacija je inače “povjerljiva” pošto bi u teoriji mogla pomoći otmičarima zrakoplova. Problem je što avione ne kradu otmičari već sigurnosne agencije. Scenarij s otmičarima je pogodan za televiziju i ostale medije, pošto “mrtvi ljudi ne govore”.

Ova priča o samoubojstvu je u suštini ista priča sa malo drugačijim zapletom, tvrdi Gordon Duff nezavisni kolumnista.

Provedeno je istraživanje o funkcioniranju vrata kabine zrakoplova A320, tj. pregledano je uputstvo za upravljanje. Predstavljamo vam isječak upute za letenje koje je izdala tvrtka Royal Jordanian Airlines:

“Vrata sa šarkom koja se otvaraju prema naprijed razdvajaju kabinu od putnika. Vrata posjeduju tri električna sustava zaključavanja koje kontrolira osoblje. Pri normalnim uvjetima, kada su vrata zatvorena, ona se automatski zaključavaju. Kada postoji zahtjev da se uđe u kabinu, osoblje može odobriti ulaz otključavanjem vrata, koja ostaju zatvorena dok se ručno ne otvore.

Ako osoblje ne odgovara na zahtjev za ulaz, vrata može otključati osoblje kabine ukucavanjem šifre od 2-7 znamenki (koju programira avio-kompanija) na tipkovnici”.

Također postoji mogućnost vremenskog odlaganja koje onemogućava tipkovnicu za unos šifre, a koje zračni tvrtka može programirati po izboru.

Obzirom na neformalnost Germanwings-a, vrlo je vjerojatno da ovo vremensko odlaganje nije bilo programirano u tipkovnici. To znači da je posada kabine, odnosno pilot i kopilot, mogla u svakom trenutku da ukuca šifru za ulazak u kabinu i uđe čak i ako su vrata bila zaključana.

U međuvremenu, postoji još jedna informacija koja nije objavljena. Naime, navodi se da je pilot lupao u vrata kabine, pokušavajući ući unutra i mainstream mediji su odmah prenijeli ovu verziju priče. Međutim, navodi se i da zračna kontrola nije mogla stupiti u kontakt s posadom iako su svi članovi posade kod sebe imali satelitske telefone.

Umjesto da lupa na vrata, pilot je jednostavno mogao razgovarati s NORAD-om (Sjevernoamerička sigurnosna komanda zračnog prostora), koji bi se pobrinuo za prisilno slijetanje zrakoplova.

Prema uputama za letenje, u slučaju da je nekom od putnika potrebno ukazati medicinsku pomoć, osoblje aviona će pitati putnike je li u avionu prisutan netko tko je stručan za to, a ako je odgovor negativan, obavještavaju se medicinske agencija putem satelitskog telefona radi informiranja o tome što treba učiniti.

Sustav za spriječavanje otmice

Postoji sustav koji je u uporabi već godinama, a koji sprječava avione da budu oteti i namjerno slupani u određenu metu.

U slučaju da je ovakva situacija neizbježna, sustav programiran predvidjeti sudar u području u kojem će doći do najmanje kolateralne štete.

Nakon svega ovoga, priča o samoubojstvu postaje prilično neprobavljiva, zar ne?
 
 
(dnevno,webtribune/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=20549"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Da li je sve u mainstream medijima laž?

Svijet televizije i suvremenih medija je postalo oruđe de-evolucije, propagande i društvene kontrole. Od vladavine Edward Bernays-a i uspona Tavistock instituta u ranom 20. stoljeću, gotovo neograničena sredstva su trošena za razumijevanje kako manipulirati ljudsku psihu, putem televizije i drugih oblika javnog priopćavanja.

Ono što imamo danas je sve sofisticiraniji napad punog spektra na slobodnu volju i psihičko zdravlje, a mi smo došli do točke u kojoj medijske institucije više ni ne pokušavaju sakriti svoju napredni rad manipuliranja javnog mnijenja, proizvodnje pristanka, i stvaranje dobitnika i gubitnika u glavama javnosti čiji je mozak već ispran.

Ovdje su 6 primjera gdje istina otkriva dojam sa mediji zapravo namjerno zaglupljuju bezazlenu javnost koja uvelike drugačije glada na ono što se zapravo događa iza kulisa. Gledajući kroz ove primjere, lako je vidjeti kako mainstream mediji guraju skrivene motive u javnost, i koliko je važno biti oprezan prilikom konzumiranja njihovih podataka.

Medijske Laži, Skriptiranje, Propusti i Zatamnjenje činjenica

1. Time Magazine je “pročistio” svoje naslovnice za američke građane – Time Magazine se smatra liderom u nacionalnim vijestima, ali oni stalno prikazuju zaglupljenu, nemilosrdnu sliku života u Americi prilikom predstavljanja sasvim druge poruke ostatatku svijeta. Dva primjera u nastavku, njihove naslovnice časopisa imaju drugačiju priču za Amerikance, a ostatku svijeta šalju drugačiju poruku.

 
2. CNN je lider u lažnim ratnim reportažama – Ovdje su samo dva primjera kako je CNN postavio scenarij i scenu uživo u ratnoj reportaži da bi stvorio osjećaj drame i opasnosti oko ljudi koji nisu bili u opasnosti.

Anderson Cooper zapravo glumi reportažu iz Sirije, a u pozadini se čuju umetnuti svučni efekti, na taj način stvarajući kaotični video kao sirijski dopisnik. U videu možete vidjeti kako je na jednoj snimci dopisnik u sigurnom okruženju, a nakon toga ste vidjeli snimku prikazanu na CNN-u sa pozadinskim umetnutim zvučnim efektima u kazališnim uvjetima:
 

 
U ovom CNN-ovom isječku pokriva prvi Zaljevski rat 1990-ih godina, spiker Charles Jaco pravi šalu o ratnom izvještavanju iz Saudia Arabije i pokazuje koliko je vijest pretjerano senzacionalistička za američku publiku, i kako se domaćin pretvara da je u opasnosti kada to nije. U vremenu 7:00 u ovom isječak Jaco brzo stavlja smiješnu plinsku masku iz očite teatralnosti, dok govori sa gostom:
 

 
Proizvedena ‘Reality’ TV

3. Najveći gubitnik – Amerikanci bi trebali već do sada znati sa su emisije ‘reality show’ namještene. Popularni TV show Najveći gubitnik, gdje se pretile osobe natječu teko će izgubiti najviše težine da bi zabavio ostatak svijeta, iza kulisa su se nalazile laži o uvjetima treninga i režimu vaganja svojih natjecatelja dok su koristili nepošten način generiranja lažnih emocionalnih reakcije svojih natjecatelja.

Oni žele dramu, suze, borbu, trijumf. Producenti će vas ganuti na plač, jer to je ono što čini TV dobrim. Oni neprestano postavljaju pitanja poput: “Nedostaju li vam vaša djeca?” Nepotrebno je reći, slomila sam se više puta …

Jeste li se ikada zapitali kako su natjecatelji uspjeli izgubiti nevjerojatnih 12 kilograma u jednom tjednu? Zapravo najdulji razmak od jednog vaganja do idućg je bio tri i pol tjedna. To je 25 dana između vaganja, a ne sedam”. – Andrew ‘Cosi’ Costello, bivši natjecatelj “Najvećeg gubitnika”

Izvor: Courier Mail

Ispada da su mnoge od takozvanih ‘reality’ emisija zapravo inscenirane kazališne predstave koje računaju na gledateljev manjak nevjerice da bi prikupili ocjene.

4. Skriptirane Vijesti na nacionalnoj razini – komičar i voditelj talk-showa Conan O’Brien je učinio uslugu građanima prikupljanjem otvoreno smiješnih slučajeva emisija lokalnih ‘vijesti’  koje su istodobno ponovljale riječi u raznim medijiskim kućama diljem zemlje. To je dokaz da se jednostavno ne možete vjerovati u istinitost onoga što vidite na informativnim emisijama. Pogledajte ove fantastične i očite primjere u sljedećem videu:
 

 

 
Manipulacija Digitalnih Slija je Sveprisutna u Medijima

5. Manipuliranje slika – ratna propaganda – Postoje mnogi primjeri kako novine diljem svijeta photoshopiraju (uređuju u programu za obradu slike) slike rata kako bi se utjecali na javno mišljenje. Sve strane u sukobu će to učiniti za propagandu, tako da je važno da zapamtite ovo kad konzumiranje vijesti o međunarodnim sukobima i da budete na oprezu zbog “lažnjaka”. Slike ispod nedavnih sukoba u Siriji pokazuju koliko je lako manipulirati slikama za propagandne svrhe:
 
6. Industrija Oglašavanja ‘uređuje’ slike ljudi – praksa digitalnih ‘uređivanja’ slika i videa glumaca i modela je otvoreni industrijski standard. Ipak, većina ljudi, bez obzira jesu li svjesni manipulacije slike ili ne, još uvijek procesira televiziju i slike na podsvjesnom nivou kao da su stvarne kakve jesu, prije svega zato što svi to rade, i naše odstupanje u ‘normalno’ je društveno rekonstruirano da usvoji reklamne laži kao normalno.

Ovaj proces se pokazuje u sljedećem videu u kojem se obična žena transformira u Kraljicu Miss u svrhu prodaje proizvoda za potrošače.
 

 

Zaključak

Bilo da se radi o marketingu ili proizvodnji pristanka, medijska industrija je kriva za suptilnu i ne-tako-suptilnu taktiku koja utječe na naš svjesni i nesvjesni um koji utječe na naše mišljenje i ponašanje. Postoji bezbroj drugih primjera takvih postupaka. Probudite se i budite na oprezu prilikom konzumiranja modernih medija u bilo kojem obliku.

Danas vi ne morate biti paranoični da bi spoznali da su vam lagali i da institucije koje ovise o nama nam donesu viđenje svijeta na subjektivan način.
 
 
autor: Novi Svjetski Poredak.com/ youtube.com
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16896"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U svojoj knjizi iz 1928. godine pod nazivom Propaganda, Edward Bernays, arhitekt modernih javnih odnosa i marketinga, tvrdi da je manipulacija javnog mnijenja potrebna da bi se prevladao kaos i sukob u društvu. To je strategija koja se provodi već stoljećima, ali ponajviše tijekom posljednjih sto godina.

Staljin, Hitler, Mao i Husein su pronašli propagandu koja bi bila iznimno učinkovit mehanizam kontrole nad svojim stanovništvom, kao što imaju suvremene vlade u zapadnom svijetu gdje bi “sloboda tiska” i transparentnost vlade trebala biti ključno načelo otvorenog društva.

To je česta strategija “mekane prodaje”, ponavljajući poruku stotine, čak i tisuće puta, tako da je svijest cijelog naroda može biti pomaknuta da bi se prilagodila na planove onih na pozicijama moći.

Ponekad, međutim, propaganda je tako na vrhu tako da se pitate da li je uopće pravia. Sljedeći video iz zloglasne članice “osovine zla”  Sjeverne Koreje ne ostavlja nikakvu sumnju da je propaganda živa i zdrava u našem modernom svijetu.

Prema sljedećem dokumentarcu, navodno distribuirana milijunima stanovnika Sjeverne Koreje, uvjeti u Sjedinjenim Državama su tako jadan da su Amerikanci prisiljeni jesti divlje ptice i piti snježnu kavu samo da opstanu.

Ovaj smiješno eklatantan primjer državne manipulacije morati vidjeti, ne nužno zbog ironije od strane iz Sjeverne Koreje, gdje su zapadni novinari izvijestili da su stotine tisuća ljudi umiru od gladi, već zato što pokazuje koliko je daleko vođa spremni ići kako bi se osigurala njihova naracija koja je prihvaćena od strane masa, čineći sve alternativna mišljenja sporna ili zavjerenička.

Prije nego što počnemo pokazivati prstom na sjevernokorejski propagandni stroj, međutim, moramo pogledati i našu vlastitu vladu, i manipulacija je redovito proglašena istinom prema narodu.

Jedan od najsramotnijih i poznatih laži počinjena od strane američke vlade, dovela je do jednog desetljeća dugoj rata, uzimajući živote tisuća Amerikanaca, stotine tisuća civila, ostavljajući zemlju u trilijun dolara dugova.

Gledajte, kao bivši državni tajnik Colin Powell pruža opravdanje zašto Amerikanci moraju povesti svoju zemlju u rat, potez koji je kasnije priznat “jedan od mojih najbitnijih promašaja, jedan od najvećeg spektra uništenja.”

Kako je Colin Powell kasnije shvatio, propaganda je bila tako raširena da nije bio ni svjestan toga, nakon što je bio izmanipuliran od strane svojih nadređenih baš kao i američki narod.

Laži i poluistine obiluju, čak u društvu u kojem navodno informacija slobodno teče.

Da ne bude zabune – ako ste vidjeli TV-u, i iste informacije se ponavljaju iznova i iznova, hrane vas nizom potpunog besmisla.
 
To je sve kazalište:
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*
 
Guranje omotnice:

 
Svatko bi trebao dovesti u pitanje legitimnost onoga što nam se govori.

Je li američka ekonomija doista na putu prema oporavku kao što njihovi najbolji i najpametniji govore ? Da li rat na Bliskom istoku stvarno dolazi kraju i da li će se američki vojnici stvarno uskoro vratiti kući? Je li dnevni red za zabranjivanje oružja u Americi stvaran, i da li će to smanjiti nasilje uzrokovano od strane oružja?

Ne vjerujte ništa od toga na jednu sekundu. U današnjem dobu moramo biti vlastiti istražitelji, ako želimo znati pravu istinu, jer naša vlada i njihove propagandne abecedne novinske agencije čine sve što mogu da sakriju ono što se stvarno događa.

Ponekad je moguće promijeniti stavove milijuna, ali nemoguće promijeniti stav jednog čovjeka.
Edward Bernays

 
NoviSvjetskiPoredak.com