Poslije Staljinove smrti, u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Sa upozorenjem: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Kako svjedoče dokumenti iz arhive CIA u Washingtonu, Staljin je 1947. godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na temelju višedesetljetnog istraživanja dosad neotvorenih arhiva.

Pirjevec je rođen u Trstu 1940., gdje je diplomirao povijest. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Sveučilištu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) povijest Istočne Europe, odnosno slovenskih naroda, na sveučilištima u Pisi, Trstu i Padovi, gdje je izabran za redovitog profesora.

Sada predaje suvremenu povijest na Fakultetu za humanističke znanosti u Kopru. Redovni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenskom društvu. Živi u Trstu …

‘TITO IN TOVARIŠI’

U svojoj knjizi ‘Tito in tovariši’ slovenski povjesničar specijaliziran za diplomaciju zapadnog Balkana Jože Pirjevec iznio je tvrdnju da je Tito dao otrovati Staljina i to na sličan način na koji je, vjeruje se, Staljin dao otrovati Lenjina.

Iako ova tvrdnja zvuči kao zaplet kakvog špijunskog filma, činjenica je da se Tito i Staljin nisu podnosili još od kraja Drugog svjetskog rata i da je Staljin bezuspješno pokušao ubiti Tita čak 22 puta. Jedan od kreativnijih pokušaja bio je nervnim plinom iz poklonjene kutijice za nakit.

Staljin je Lenjina navodno dao otrovati kalijevim cijanidom. Lenjin je umro od posljedica moždanog udara, a liječnici smatraju da je do njega moglo dovesti upravo trovanje cijanidom. Pirjevec sugerira da je upravo na taj način i Tito dao ubiti Staljina.

28. veljače 1953. Staljin se nakon radnog dana povukao u svoju daču u blizini Moskve. Tamo je sazvao sastanak najbližih suradnika, na kojem je bio i Nikita Hruščov. Povjesničari su utvrdili da je taj sastanak trajao do 4 sata ujutro, nakon čega se Staljin povukao na spavanje. Nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin eventualno loše osjeća. Iako je obično ustajao u 6:30 i tog se jutra nije pojavio u uobičajeno vrijeme, nitko nije ulazio u njegovu sobu sve do oko 10 sati, jer je prije spavanja Staljin naredio da ga se ne budi dok sam ne ustane.

Kad su ga našli, ležao je na podu nepokretan i bez moći govora, no još je uvijek bio živ. Smatra se da su njegovi suradnici namjerno odugovlačili s pozivanjem liječnika, pod izgovorom da za to nemaju ovlasti. Liječnik je pozvan tek nakon što su prethodno nazvani ministar državne sigunosti i šef tajne policije. Staljin je na koncu umro 5. ožujka, od gušenja i nakon višednevne agonije, a medicinski nalazi potvrdili su da je 28. veljače preživio teški moždani udar.

Na dan Staljinove smrti u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja, što Pirjavec uzima kao jedan od dokaza da je upravo Tito izdao kobno naređenje. U tom je pismu Tito upozorio Staljina da mu prestane slati ubojice, jer su ih već ulovili pet i da će njemu biti dovoljno da Staljinu pošalje samo jednog.

Tijekom svog posjeta Beogradu 1955. Hruščov se čak ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja ubojstva te mu odao svojevrsno priznanje na činjenici da je uspio osujetiti sve Staljinove pokušaje.

Pirjevčeva teorija o Titovoj odgovornosti za Staljinovu smrt uvrštena je i u Wikipedijin unos u bivšem sovjetskom vođi.

INTERVJU sa Jože Pirjevecom:

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga “Tito i drugovi”?

Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam raditi još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Ureda javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslao veleposlanik sir Charles Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu vanjskih poslova i u Washingtonu, uz stipendiju Woodrow Wilson centra. U gradić lndependence u blizini Kansas Cityja preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

… Proširio sam opseg svog rada na ruske, jugoslavenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao “suradnik” lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd..

Ali najviše od svega moram biti zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam osobno poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvaća oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno proučavao.

Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na otoku San Servolo još jedan dio Dedijera arhive, koja je također dragocjena.

“Tito i drugovi” nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim suradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Što nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvard Kardelju, koga smatram posljednjim europskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo raditi na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće promatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži suradnici … Život s Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno neovisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Što nam otkriva njegov izgled?

Tito je bio lijep čovjek. Kipar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima s njim, koje sam vidio u arhivama, strani diplomati često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni suvremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaljev …) budu pod izravnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posledničkih veza između ova dva događaja?

Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumijevanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Washingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjaina”.

Nakon Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerojatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palaču, u Vatikan. Dobre odnose je imao s Papom Pavlom VI. Što je uvjetovalo ove njihove dobre odnose?

Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i sveučilišnog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci s Pavlom VI, vjerojatno najliberalnijim papom prošlog stoljeća. Mislim da među njima nisu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama suvremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama “Jovanka i ostale” navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dano na posvojenje. Jesu li to glasine ili …?

Ove informacije sam dobio u Dedijerovu arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa s njom kao s Titovom suprugom. Kao što je poznato, između Tita i “drugova” došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, spominje se socijalizam s ljudskim likom, dobar obrazovni sustav, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlenike. A to nam nedostaje. Je li po vama Jugoslavija bila umjetna tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokracija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nisu stale iza svojih zadataka.

Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfirao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali unatoč brojnim smetnjama.

“Rezultat je raširena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.”
 

 
(jutarnji.hr, vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)

Neovisno o tome koliko je autentično pismo koje je sredinom 70-ih Titu uputio bivši ministar Ivan Gošnjak, pa čak i ako sam Tito nije bio mason, neporecivo je da su pripadnici masonskog pokreta i te kako utjecali na događaje u bivšoj Jugoslaviji

Tito, ja znam da ćeš mi zamjeriti što s mojim smjenjivanjem povezujem i Marka (Aleksandra Rankovića), koji je prije devet godina prošao gore od mene. Samo nas nekoliko, Ti, Lazar Koliševski, Josip Kopinić, Koča Popović, Jovanka Broz i ja znamo zašto si naprasno otjerao Marka. I sam znaš da je prisluškivanje laž… Razlog smjenjivanja Marka, druže Tito, Ti to dobro znaš, jest njegovo izvješće o masonima u Jugoslaviji, odnosno konstatacija i tvrdnja autora izvješća da masoni vladaju Jugoslavijom.”

Ove retke navodno je polovinom sedamdesetih napisao Ivan Gošnjak, Hrvat, nakon što je smijenjen s mjesta ministra obrane i načelnika generalštaba Titove Jugoslavije. Gošnjak u pismu traži susret “u četiri oka”, odgovore na dvadesetak pitanja i Titu jasno daje do znanja da je upravo spominjanje njegova imena u izvješću, koje su “sastavili najbolji Rankovićevi obavještajci”, u kontekstu s masonima, dovelo do toga da Tito “politički ubije” Rankovića.

Gošnjak podsjeća na 1961. godinu, kada je Tito bio na svojem “putu mira” po afričkim zemljama i kada je, navodno, došlo do sukoba između Jovanke Broz i Lazara Koliševskog, koji je, kako u pismu tvrdi Gošnjak, spriječio Tita da ide na skupštinu masona koju je priredio marokanski suveren, odnosno kralj koji je, prema Gošnjaku, bio veliki meštar masonske lože. Pismo nikada nije došlo do Tita, jer kako u knjizi “Posljednja Titova ispovijest” tvrdi njezin autor, hrvatski novinar i publicist Vjenceslav Cenčić, koji je prvi objelodanio ovo pismo što nudi nove priloge za upoznavanje jednog dijela političke povijesti Titove Jugoslavije, na pismu stoji napomena Edvarda Kardelja, ili Stane Dolanca, da ga ne treba dati Titu “jer je star i bolestan”.

O tome je s Gošnjakom trebala razgovarati posebna komisija. Navodno su ispod ove napomene stajali potpisi Kardelja, Bakarića, Dolanca, Stambolića, Ljubičića i Jovanke Broz. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Povjesničar prof. dr. Ranko Končar sumnja u vjerodostojnost ovoga pisma, a jednako tako i Zoran D. Nenezić, jedan od najboljih poznavatelja masonerije, svojedobno prvi veliki meštar novouspostavljene Velike lože Jugoslavije nakon njezina “samouspavljivanja”. Bora Krivokapić, novinar i publicist, zna reći ne samo za ovo pismo, nego i za niz drugih dokumenata u Cenčićevoj knjizi, da su “originali falsifikata”.

Povjesničar Končar ne vjeruje da je Kardelj, iako utjecajan, imao tolikog utjecaja da bi mogao zabraniti da pismo stigne do Broza. Nenezić postavlja pitanje gdje je faksimil pisma, koji se 12 godina nakon objavljivanja u Cenčićevoj knjizi nije pojavio, a do sada se nisu oglasili ni sastavljači izvješća, “Rankovićevi obavještajci”, kojih sigurno još ima među živima. U neku ruku može se razumjeti ogorčenost Ivana Gošnjaka, ako je napisao pismo, jer su upravo on i Ranković u vrijeme poslije rata bili najodaniji Brozu, a on ih se grubo riješio. Toliko su mu bili odani da ih je Vladimir Dedijer nazvao u svojim pisanjima o Brozu i njegovu vremenu “policijskim psima na Titovu lancu”. Bili su i dio Titova najintimnijega kruga, jer su i Gošnjak i Ranković bili kumovi na vjenčanju Broza i Jovanke 1952. godine, upriličenom u vili “Dunavka” pokraj Iloka. Osim ovih sumnji, ostaju i povijesne činjenice.

Prisluškivanja je bilo, i to ne samo Tita te njegovih i Jovankinih odaja, ali razlozi tog velikog obračuna i smjena Rankovića na Brijunskom plenumu prvenstveno su bili politički, zbog drukčijega gledanja na ustrojstvo jugoslavenske federacije, plus Rankovićev nacionalizam. Ostaje, ipak, bez obzira na vjerodostojnost pisma i izrečenoga u njemu, intriga vezana uz masone i pitanje koliko su slobodni zidari, odnosno taj “red iz sjene”, utjecali na politička kretanja u bivšoj Jugoslaviji i poslije. To je teško objektivno dokučiti upravo zbog zatvorenosti masona, zbog čega im se ponekad pripisuje i ono što nisu učinili. Za Josipa Broza jedni tvrde da je bio mason, a drugi da nije, i pri tome ni jedna ni druga strana nemaju valjane dokaze za svoje tvrdnje. Nema sumnje da je bio okružen masonima i da su oni mogli u određenim situacijama imati utjecaja na njega ili su svojim individualnim masonskim kontaktima utjecali na tijek ovdašnje povijesti.

Najbolji primjeri za to su Miroslav Krleža, koji je bio Titov prijatelj i mason, kao i Ivan Ribar, mason, koji je bio predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata i parlamenta Jugoslavije. Jedan od najvećih utjecaja na Broza, prema tvrdnjama onih koji se bave izučavanjem masonerije, imao je Winston Churchill, koji je bio viđeniji engleski mason. Prema jednima je upravo Churchill, za kojega je Broz čak izjavljivao da mu je “duhovni otac”, i “doveo Broza na vlast”.

Tu se spominje Churchillova zamisao da Tita “gurne” među vođe nesvrstanih u trenutku kad je “Zapad ocijenio da države trećega svijeta klize prema Rusiji”, pišu ovi autori. U famoznom pismu Gošnjak još spominje da su “Rankovićevi obavještajci” utvrdili kako su masoni nesumnjiva politička i duhovna elita bivše Jugoslavije, preko osoba poput Kardelja, Bakarića (pod tajnim imenom Kupferstein), braće Dizdarević, Vidmara, Krleže, Grge Novaka, dr. Savića, Koče Popovića, Antuna Augustinčića, dr. Kocbeka, Ivana Ribara, Oskara Daviča, Džemala Bijedića, Milovana Đilasa, Pavla Gregorića, Jovana Hristića, Miloša Crnjanskog, Vase Čubrilovića, Antonija Isakovića, Mladena Ivekovića, Ivana Politea, Srđana Price, Smodlake, Mike Tripala, Milana Bartoša, Gustava Krkleca, Krešimira Baranovića, pa čak i čuvenog pokojnog sportskog komentatora Hrvoja Macanovića i drugih.

Nenezić piše da su se mnogi masoni odmah nakon Drugog svjetskog rata priključili “novoj” Jugoslaviji i radili na njezinu priznanju i stvaranju ugleda. Tako se od hrvatskih slobodnih zidara spominje da su se novoj vlasti “stavili na uslugu”, među ostalima, i dr. Andrija Štampar, dr. Marko Kostrenčić, dr. Miroslav Musulin, Marino Tartalja, Mijo Mirković, Stanko Frank, Franjo Durst, dr. Josip Badalić, dr. Petar Skok, Krklec, Milan Marjanović, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i drugi. Sa srpske strane novoj su se vlasti priključili, među ostalima, dr. Viktor Novak, Ivo Andrić, Krešimir Baranović, Veljko Petrović, Aleksandar Belić, dr. Siniša Tasovac i drugi. Masonima se pripisuje nesumnjiv utjecaj na stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i razbijanje Jugoslavije.
Velika Jugoslavenska loža uz “blagoslov” Slobodana Miloševića ponovno je registrirana početkom devedesetih, uz pomoć njemačke Velike lože. To što se to dogodilo godinu dana prije agresije na Hrvatsku dalo je povoda za neke tvrdnje u Hrvatskoj kako “masoni potiču agresiju”. Sa srpske strane upirao se prst u hrvatske slobodne zidare i “put prema separatizmu” te razbijanju Jugoslavije. Nenezić upozorava i na to da je “svoje interese u jugoslavenskim proturječjima našla i inozemna masonerija”.

Citirajući dio teksta izvjesnog F. Zellera, objavljenog 1974. u Parizu, izdvaja dio u kojem se spominje Miko Tripalo, koji se sa skupinom hrvatskih intelektualaca masona povezao s inozemnom masonerijom.

“Oni su preko nekih znanstvenih aktivnosti oko JAZU-a još od kraja šezdesetih godina bili povezani sa slobodnim zidarima u inozemstvu, koji su pružali svaku potporu nacionalističko-separatističkim strujama u Hrvatskoj.”

U masonskim dokumentima pronađeno je i ono što je pretočeno u život.

U jednom takvom dokumentu, koji je pronašao Zoran Nenezić i predočio ga javnosti, piše i sljedeće: “I prije nego komunistima dođe kraj, Srbi trebaju blagovremeno zauzeti pozicije kako nam sutra drugi ne bi krojili kapu. Više se ne smije dozvoliti da između Hrvatske i Srbije bude uspostavljena povijesna granica. Tu treba fiksirati etničku granicu, pa onda iseljavati Srbe iz Hrvatske u Srbiju, a Hrvate iz Srbije u Hrvatsku. Jer, danas nema zajedničkih interesa.”

Bijele rukavice i drugi ‘dokazi’

Argumenti da Tito nije bio mason bili su vezani uz poslijeratno razdoblje, u kojem je masonerija nestala s jugoslavenske političke scene. Zagovornici tvrdnji da je Tito bio mason izvukli su “argumente” poput njegovih bijelih rukavica, masonske prepoznatljivosti, koje je nosio na summitima nesvrstanih. Ili, podsjećali su na to da je pokopan ispod bijele obrađene ploče, ispod kakve su pokopani i neki od poznatih masona, poput Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Titov sprovod, po zagovornicima teze da je pripadao masonima, bio je “pravi masonski ritual”, a oni bolje upućeni pronašli su još jedan bitan detalj. Kažu da je mnogima promaknulo da je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter na Titov pokop, umjesto svojih suradnika, poslao svoju ostarjelu majku. U tome su neki, poput Zorana Lj. Nikolića, publicista, prepoznali Carterov intimni čin, jer masoni sebe u svojoj simbolici tretiraju kao “djecu udovice”.

Od suđenja Stepincu do bombardiranja SRJ

Da su i masoni “obični ljudi”, potvrdio je svojim primjerom Ivo Andrić. Njemu se u jednom razdoblju života svidjela supruga Gustava Krkleca, a šuška se da je između njih “nešto i bilo”. No, Andrić je zbog toga isključen iz beogradske masonske lože “Istina”. Svojim privatnim vezama masoni su ponekad utjecali na pojedine događaje. Viktor Novak, poznati autor “Magnum Crimena”, preko svojih masonskih veza u svijetu skrenuo je pozornost inozemnoj javnosti na komunistički proces protiv kardinala Alojzija Stepinca. Masoni su, navodno, svojim utjecajem spriječili da 9. ožujka 1991. godine, za prvih velikih prosvjeda srpske oporbe, dođe do kaosa na beogradskim ulicama.

U tome je važnu ulogu odigrao književnik Borisav Pekić. Isto tako, masonima se pripisuje da su 5. listopada 2000., za vrijeme svrgavanja Miloševića, spriječili krvoproliće. Velika loža Jugoslavije preko američkog predsjednika Georgea Busha starijeg, koji je također mason, uspjela je ishoditi kod Miloševića da se Vuka Draškovića i njegovu suprugu, koje je zatočio, pusti iz zatvora i omogući im se liječenje u Francuskoj. Preko svojih masonskih veza u Francuskoj srpski su masoni navodno uspjeli spasiti beogradske mostove za vrijeme bombardiranja SRJ 1999. godine. J.P.
 

 
 
(slobodnadalmacija.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9345"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]