Royal Dutch Shell odusto je od ekspoatacije nafte i plina u priobalju Aljaske jer su rezultati probnih bušotina u koje su uložene milijarde dolara razočaravajući

Britansko-nizozemski naftni gigant priopćio je da na Aljasci nisu nađene količine nafte i plina dovoljne za ekspoataciju, prenio je BBC.

Royal Dutch Shell je uložio sedam milijardi dolara u istraživanja na Aljasci, uključujući 2,1 milijardu u 2008. godini za bušotine kod sjeverozapadne obale u Čukotski moru, gdje su razočaravajući rezultati bušotine duboke oko 2.070 metara.

“Shell nastavlja tražiti značajne mogućnosti ekspoatacije u tom području koje će vjerojatno na kraju biti od strateškog značaja za Aljasku i SAD”, izjavio je direktor podružnice tvrtke za SAD Marvin Odum.

Royal Dutch Shell započeo je istraživanja nafte i plina u toj području u srpnju ove godine, dva mjeseca nakon što je američki predsjednik, Barack Obama, odobrio bušenje na Arktiku, unatoč protivljenju ekologa.

Organizacije za zaštitu okoliša protive se industrijskoj aktivnosti na Arktiku jer bi to ugrozilo polarne medvjede i druge životinje.

Prosvjednici u kajacima pokušali su tijekom ljeta zaustaviti aktivnosti tvrtke Royal Dutch Shell.

Shell je danas završio pripremu za eksploatciju nafte i plina kod Aljaske, iako je planirao da priprema traje još bar godinu dana.
 
(BETA,vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Tajna za koju će biti potrebno još puno vremena da je čovjek spozna iz prve ruke. No i bez da samo zašli u dubine ovog nevjerojatnog carstva, o Zemljinoj unutrašnjosti znamo poprilično mnogo

Iako ljudska noga nikada nije kročila središtem Zemlje, znamo što se nalazi u njezinoj utrobi. Ljudi su koračali diljem planeta. Osvajali zemlju, letjeli nebom i zaronili u najdublje dijelove oceana. Svoje smo predstavnike poslali i na Mjesec, no u Zemljinoj unutrašnjosti nikada nismo bili, piše BBC.

Nismo se ni približili dovoljno da bismo uvidjeli kakve tajne skriva srce našeg planeta čije se središte nalazi na dubini od oko 6.000 kilometara. Najdulje što smo ikada došli je 12.262 metra u dubinu, koliko iznosi Kolska superduboka bušotina koja se nalazi usred puste tundre poluotoka Kola na samom sjeveru Europe, a koju su iskopali sovjetski znanstvenici u razdoblju od 1970. do 1989. godine.

Svi događaji koje pripisujemo Zemljinoj unutrašnjosti zbili su se pri samoj površini. Lava koja izlazi iz vulkana otapa se samo nekoliko kilometara u dubini. Čak i dijamanti za čije je oblikovanje potreban izuzetno visok tlak, nalaze se na dubini od otprilike 500 kilometara.

Ono što se nalazi ispod toga potupna je misterija. Tajna za koju će biti potrebno još puno vremena da je čovjek spozna iz prve ruke. No i bez da samo zašli u dubine ovog nevjerojatnog carstva, o Zemljinoj unutrašnjosti znamo poprilično mnogo. Znamo i kako je naš planet nastao prije više milijardi godina. Znamo gotovo sve bez i jednog fizičkog dokaza.

Kako smo otkrili najveći misterij planeta kojeg tisućama godina nazivamo domom odnosno njezinu unutrašnjost potrebno je promotriti njezinu masu, napominje stručnjak sa Sveučilišta u Cambridgeu u Velikoj Britaniji, prof. Simon Redfern.

Masu Zemlje možemo izračunati promatrajući njezinu gravitacijsku silu i objekte koji se nalaze na njezinoj površini. Prema tim izračunima masa zemlje iznosi 6 x 10 na 24-tu kilograma, točnije 59 i još 20 nula.

‘Gustoća materijala na površini Zemlje je mnogo niža od prosječne gustoće cijele Zemlje, stoga možemo zaključiti da u njezinoj unutrašnjosti postoji nešto mnogo gušće’, rekao je Redfern.

Sljedeće pitanje je od kojih teških metala je Zemlja napravljena. Poznato je kako više od 80% Zemljine središnjice tvori željezo. Glavni dokaz tome su velike količine željeza koje se nalaze u svemiru koji okružuje Zemlju. Željezo je jedan od deset najčešćih elemenata koje pronalazimo u našoj galaksiji, a pronađeno je i u meteorima. A s obzirom na količinu u kojoj ga pronalazimo, željeza ima i na površini Zemlje i to u poprilično velikim količinama. Stoga teorija koja objašnjava nastanak Zemlje navodi i kako je prije 4.5 milijardi godina velika količina željeza nekako pronašla svoj put u središte Zemlje.

Upravo je središte Zemlje, barem se tako pretpostavlja, najteži i najmasivniji dio našeg planeta. Mjesto na kojem takve velike količine željeza i moraju biti. Poznato je da je željezo relativno gusti element u normalnim uvjetima, no pod ekstremnim tlakom kojim je podvrgnuto u Zemljinoj unutražnjosti, željezo se slama te postaje još gušće. Upravo to objašnjava Zemljinu masu, te dokazuje da se u unutrašnjosti zemlje nalazi puno ovog metala.

Kako je željezo dospjelo u unutrašnjost Zemlje?

Željezo je doslovno gravitiralo u Zemljinu unutrašnjost, no način na koji je to tamo dospjelo godinama je intrigirao znanstvenike, a onda je stigao odgovor.

Ostatak Zemljine unutrašnjosti čine stijene sačinjene od silikata kroz koje rastaljeno željezo pronalazi put prema utrobi. Slično se događa i sa vodom kada protječe kroz masnu površinu te stežući se u kapljice putuje kroz zemlju. Željezo putuje u malenim, nazovimo ih rezervarima, izbjegavajući razlijevanje u velike i raširene potoke.

Rješenje protoka željeza 2013. ponudila je Wendy Mao sa Sveučilišta Stanford u Californiji. U svojem je radu postavila pitanje što se događa sa željezom prilikom susreta s silikatima te što se događa kada oboje dođu u susret sa ekstremnim tlakom kojem budu izloženi duboko ispod Zemljine površine.

‘Tlak zapravo mjenja strukturu i svojstva željeza koje se potom u dodiru sa silikatima drugačije ponaša. U uvjetima koji se nalaze u Zemljinoj dubini, pri visokom tlaku, topi se struktura željeza’, objasnila je Mao.

U svojem radu predlaže rješenje prema kojem se željezo postupno provlači kroz stijene Zemlje, a proces putzovanja do središta traje milijunima godina.

Kako znamo veličinu jezgre?

Nakon što smo saznali sastav Zemljine jezgre, pitanje koje se nameće sljedeće je kako znamo njezinu veličinu? Kako znamo da zamljina jezgra počinje na 300 kiloetara dubine? Odgovor nam je dala seizmografija. Potresi mogu biti destruknivni, no iz njih možemo puno naučiti.

U trenutku potresa, naprave koje je izradio čovjek primaju signale u obliku radio-valova koji se šire planetom. Seizmolozi mjereći vibracija i podrhtavanja tla dolaze do raznih spoznaja. Kao da na jednoj strani Zemlje udarimo velikim čekićem, a potom na drugom kraju osluškujemo proizvedeni zvuk.

‘Potres u Čileu iz 1960. bio je od velike pomoći pri prikupljanju podataka o unutrašnjosti Zemlje’, objašnjava Redfern te dodaje kako s obzirom na rutu kojom se te vibracije šire, prolaze kroz različite dijelove Zemlje što utječe na zvuk kojeg na koncu možemo čuti.

U ranijoj seizmološkoj povijesti zabilježen je nestanak nekih vibracija, takozvani ‘S-valovi’ koje se očekivalo da će se pojaviti na drugoj strani Zemlje, no nestali su bez traga. Razlog tome je jednostavan. ‘S-valovi’ mogu odjeknuti kroz čvrsti, kruti materijal, no ne i kroz tekućine. Stoga su ‘S-valovi’ na sojem putu širenja kroz Zemljinu unutrašnjost morali naići na nešto tekuće. Seizmolozi su vješto bilježili svaki takav nestali val te na poslijetku izračunali da se na oko 300 kilometara dubine stijene i kamenje tope i pretvaraju iz krutog u tekuće agregatno stanje. Upravo to sugerira da centar Zemlje čini gusta ali tekuća materija. No postoji još nešto.

1930-ih godina danska seizmografkinja Inge Lehmann otkrio je postojanje još jedne vrsta valova – ‘P-valovi’. Valovi koje neočekivano putuju kroz Zemljino središte, njezinu jezgru, a njihov je utjecaj vidljiv, odnosno on se osjeća na drugom kraju planete.

Lehmann je dala rješenje za takvo širenje valova. ‘Zemljina je jezgra podjeljena u dva sloja’, rekla je Lehmann. Prema njezinom otkriću, unutrašnji sloj Zemljine jezgre počinje na oko 5.000 kilometara dubine i zapravo je u krutom stanju, dok gornji sloj jezgre tvore metali i stijene pretvoreni u tekućine.

1970. njezin je prijedlog odgovora na ovo pitanje potvrđen. Seizmografi su detaljnim analizama i naprednijom tehnologijomotkrili da ‘P-zrake’ zapravo putuju preko središta Zemljine jezgre, a u nekim slučajevima bivaju smanjeni, okrznuti, reducirani zbog nasrtaja na tekućinu od koje je sastavljen gornji dio jezgre. Dokazano je da na koncu ipak završavaju na drugom dijelu planeta.

Nuklearno oružje kao alat za učenje

Nisu samo potresi ti koji nas mnogučemu uče. Seizmolozima je u mnogim otkrićima pomogao razvoj nuklearnog oružja. Detonacije koje proizvede nuklearna eksplozija izaziva valove pri tlu, zbog toga mnoge nacije koriste usluge seizmologa kako bi otkrili vojne aktivnosti na drugom kraju svijeta.

Tijekom Hladnog rata takva je praksa bila iznimno važna. Zahvaljujući zemljama koje se međusobno natječu oko nuklearnog naoružanja, otkriveni su dodatni detalji i spoznaje o unutrašnjosti našeg planeta. Zbog njihovih izračuna danas možemo nacrtati i objaviti Zemljinu strukturu bez straha od pogreške.

Postoji rastaljeni vanjski sloj jezgre koji započinje otprilike na pola puta od Zemljina centra, unutar kojeg se nalazi kruta jezgra promjera oko 1.220 kilometara. No ni to nije sve.

Kolika je temperatura jezgre?

Pitanje temperature jezgre jedno je od najtežih. Sve do nedavno, odgovor nije postojao, no taj je problem riješio znanstvenica Lidunka Vočadlo sa Sveučilišta u Londonu. Termometar ne možemo staviti u toliku dubinu, no u laboratoriju možemo izazvati i stvoriti uvjete koji su na snazi u unutrašnjosti Zemlje.

Istraživanja u laboratoriju

2013. su godine francuski istraživači u laboratoriju su izazvali uvjete iz unutrašnjosti Zemlje i dali najbolja predviđanja do sad. Testirajući čisto željezo kojeg su podvrgnuli visokom tlaku nešto višem od polovice pretpostavljene temperature koja grije unutrašnjost Zemlje došli su do zanimljivih rezultata.

Zaključili su da je točka taljenja željeza u unutrašnjosti Zemlje oko 6.230 stupnjeva Celzijevih, no zbog prisutnosti drugih metala, točka taljenja je ipak nešto niža i to oko 6.000 stupnjeva Celzijevih što odgovara temperaturi na površini Sunca.

Zemlja je uspjela zadržati svoju temperaturu od početka nastanka,a toplinu dobiva zahvaljujući trenju gustih materijala od kojih je sačinjena te od raspadanja radioaktivnih elemenata. No svakih milijardu godina, Zemljina se jezgra ohladi za oko 100 stupnjeva Celzijevih.

Pojava ‘P-zraka’

Zemljina temperatura utječe i na brzinu kojom putuju vibracije koje izazivaju potresi. ‘P-zrake’ putuju neočekivano sporo prelazeći unutrašnjost Zemlje, sporije nego da je Zemljina jezgra sačinjena od isključivo željeza. To sugerira na postojanje dodatnih metala u zemljinoj jezgri.

Mogao bi to biti nikal, no znanstvenici napominju da valovi kroz kombinaciju željeza i nikala ne bi putovali brzinom kojoj putuju sada. Vočadlo i kolege sada razmatraju mogućnosti postojanja drugih elemenata poput sumpora i silicija. Do sada nitko nije došao do odgovarajućeg odgovora na pitanje sastava unutarnjeg dijela Zemljine jezgre koji bi zadovoljio.

Vočadlo pokušava preko kompjuterske simulacije materijala unutarnjeg dijela jezgre odgonetnuti što se zapravo nalazi tamo duboko dolje. Kaže kako tajna leži u činjenici da unutarnji dio jezgre odgovara temperaturi taljenja. Kao rezultat, točna svojstva materijala mogla bi biti ponešto drugačija od onoga kakva bi bila da su krutog stanja. To bi objasnilo pojavu sporijeg prolaska valova kroz Zemljinu unutrašnjost.

Iako znamo mnogo o utrobi našeg planeta, postoji niz zagonetki koje tek čekaju da budu riješene. No i bez kopanja dubokih rupa, znanstvenici su uspješno otkrili što se nalazi tisućama kilometara ispod naših nogu.

Iako ne razmišljamo o njima, događaji koji se odvijaju u središnjici Zemlje od velike su važnosti za naš planet. Zemlja ima moćno magnetsko polje upravo zahvaljujući svojoj jezgri. Neprestano kretanje otopljenog željeza stvara električni naboj koji služi kao vrsta generatora za stvaranje magnetskog polja koje seže duboko u svemir.

Magnetsko polje kojeg Zemljina jezgra stvara štiti nas od štetne solarne radijacije. Da Zemljina jezgra nije onakva kakva je sada, magnetskog polja ne bi bilo, a tek onda bismo upali u prave probleme. Probleme mnogo veće od ne znanja sastava Zemljine jezgre.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevnik.hr,youtube/uredio:nsp)

Gospodin Marshall Gardner iz Aurore, Illinois, je svojevremeno podnio prijavu za patent Američkoj Federalnoj Agenciji za Patente. Nakon dugogodišnjeg istraživanja dao je znanstveno utemeljenje teoriji koja potpuno odudara od uvriježenog mišljenja javnosti. Nakon 18 mjeseci, 5. prosinca 1914. Američka Agencija mu je odobrila patent broj 1096102 i izdala znanstveni certifikat o valjanosti teorije

Prva verzija teorije izašla je kao knjiga na 240 stranica. Osam godina kasnije, isti autor, nastavljajući da prikuplja dokazni materijal iz području astronomije i polarnih ekspedicija, objavljuje novo izdanje knjige na 450 stranica. Godina je 1920.

Naslov knjige je: “Putovanje u unutrašnjost Zemlje” s podnaslovom “Jesu li polovi zaista otkriveni”. Patent, a i knjige, postaju povjerljivom vojnom tajnom. Neki tvrde “najpovjerljivijom” svih vremena.

Sve ovo nam daje povoda da se zamislimo nad vlastitom agresivnošću i sebičnošću. (Bilo da priča o svjetovima u unutrašnjosti ostaje samo priča i ništa više, ona nas kao takva upozorava da duhovno superiornija bića ne žele s nama dijeliti isti prostor. Dok se emocionalno i duhovno ne pročistimo.)

U početku, prije 4-5 milijardi godina, Zemlja je još uvijek bila šireća lopta super-vrućeg rotirajućeg plina. Postupno se počela skupljati dok se hladila. Zakoni fizike traže da se plinovi koji se hlade zgušnjavaju. Samo-centrirajuća gravitacijska sila je smanjivala dijametar plinovite lopte … ali do određene točke.

(Upravo na ovom mjestu nastaje razlika između Gardnera i stare teorije o formiranju naše Planete. Ta teorija govori da se to zgušnjavanje nastavilo sve dok Zemlja nije postala tekuća u središtu. Prema Gardneru, ovaj scenarij vrijedi samo za velika svemirska tijela, ponajprije sunca. Ali, to ne vrijedi za tipične planete.)

Drugi faktor je centrifugalna sila. I dok gravitacija nastoji uvući sav materijal prema centru, postoji i suprotna sila. Centrifugalna. Dvoboj dvije prirodne sile ide do momenta dok se ne postigne ravnoteža. Prema Gardneru, on nastaje kad se formira sfera polumjera 8.000 milja.

Dalje. Centrifugalna sila ima još jednu karakteristiku koju ne treba smetnuti s uma. Uzmimo primjer vodeu u kadi. Okupamo se. Dignemo čep. Voda se prazni iz kade. Oko rupe se ubrzo stvori vir (vortex): prazan prostor s ubrzano-rotirajućim materijalom. Primijenimo isti princip na našu Planetu u doba dok se stvrdnjavala.

Na desnim rotacijskim završecima (danas ih zovemo “polovima”), centrifugalna sila je bila značajno slabija nego na Ekvatoru. Stoga je na ekvatoru ova sila zadržala čvrsti materijal u radijusu od oko 8.000 milja. Idući ka polovima bila je manje uspješna i kontrakcije su prestale 1.400 milja pred polarnim regijama.

Zaključak? Prirodnim kompromisom naša Planeta je nastala kao šuplja lopta s polarnim otvorima od 1.400 milja (2.000 kilometara)!

I još dalje. Gardner tvrdi da je u samom centru ove lopte, proporcionalno mala središnja lopta (“unutrašnje sunce”). Između zemljine kore i središnjeg sunca je raspoloživi slobodni prostor. Dokazi se ponovo naslanjaju na karakteristike centrifugalne sile. Naime, ona ne samo da je slaba na polovima, nego je slaba i u samom središtu rotacije.

(Sjetim se sedamdesetih, dođe Ivanka u posjetu, mi upalimo gramofon na najjače, mama zatvara uši. Kad malo bolje pogledamo gramofon, primijetimo da je u središtu uvijek bilo prašine. Okrenimo gramofon na “78″ sve će se razletjeti osim prašine u središtu rotacije . To je ta slaba centrifugalna sila.)

Bazirano na njegovim studijama planetarne nebule kroz observatorijske fotografije, Gardner je zaključio:

- Tvrdi Zemljin omotač je debeo oko 800 milja, – Polarni otvori su oko 1.400 milja široki,

- Gravitacijsko centralno sunce u planetarnom centru je promjera 600 milja,

- Konstantni sudar toplog s hladnim polarnim zrakom uzrokuje stalnu pokrivenost polarnih otvora s višeslojnim gustim oblacima.

U nastavku, ispitivanjem niza polarnih ekspedicija, nametnule su se nove misterije, kao:

- Dramatično poboljšanje klime što se više približava polovima, – Bizarnost čuvene Aurore Borealis (riječ je o “sjevernim svjetlima”),

- Ekscentrično ponašanje kompasa približavanjem polovima.

- Dramatično povećanje biljnog i životinjskog svijeta približavanjem polovima,

- Kamenje, drveće, prašina, pelud i blato nađeni na vrhovima ledenih bregova,

- Anomalijsko ponašanje radiovalova u polarnim regijama,

- Gravitacijski porast izmjeren na polarnom vrhu, dovoljan da održava odvojenost slane i slatke vode,

- Čudna situacija sa sjevernim Eskimima, narodom s unikatnim jezikom, čija oralna tradicija kaže da su potekli iz toplih zemalja, još sjevernije, s konstantnom dnevnom svjetlošću,

- Dubina polarnog mora i jako južno strujanje na Arktiku,

- Savršeno očuvani svježi mamuti pronađeni u ledu.

Devetnaestog veljače 1947. admiral Richard Byrd je napustio bazni kamp “Arktik” i odletio sjevernije. Godinama nakon toga ostala su nagađanja što se stvarno dogodilo za vrijeme tog povijesnog leta i da li je admiral Byrd zaista letio “iza” Pola u Unutrašnjost te se sreo s naprednijim bićima koji su mu dali poruku za čovječanstvo.

Uglavnom, po njegovom povratku u Washington, 11. ožujka 1947. on je stavljen pod striktnu kontrolu medicinskog i vojno-sigurnosnog tima. Nije se oglašavao godinama. Bio je vojnik i ponašao se sukladno zapovijedima.

Iz njegovog, navodno, tajnog dnevnika i objašnjenja uz njega idu slijedeći odlomci:

“Tijekom svog arktičkog ljeta od 1.700 milja” iza “sjevernog pola, radiom je javio da je ispod video, ne snijeg i led, već kopno prekriveno planinama, šumama, zelenom vegetacijom, jezerima i rijekama … a na proplancima je zapazio čudne životinje koje su ga podsjetile na mamute …

U siječnju 1956. admiral Byrd je vodio još jednu ekspediciju, ovaj put na Antarktik i tamo je ušao 2300 milja “iza” južnog pola. Radio izvješće iz tog doba kaže da je Byrd izjavio da je “… naša ekspedicija otkrila ogromno neistraženo novo tlo … područje iza pola je središte velike nepoznanice.”

Za desetak dolara se, 45 godina nakon posljednjeg Byrdovog putovanja, može naći u prodaji knjiga pod naslovom “A Let to the Land Beyond the North Pole – Missing Diary of Admiral Richard Byrd”.

Središnji momenat knjige je sljedeća priča:

“Želimo vam dobrodošlicu na našim prostorima, admirale”, obratio mi se čovjek kome se iskustvo ogledalo na licu. Sjedio je za dugim stolom. Sklopio je prste i nasmiješio se. Govorio je tiho i nastavlja: “Pustili smo vas da uđete zbog vašeg karaktera i zbog toga što ste poznati na površini, admirale.”

“Na površini?”, Zaustio sam.

“Da, vi ste u području Ariane, u unutrašnjosti Zemlje. Nećemo odugovlačiti s vašom misijom i otpratit vas uskoro natrag na površinu. A sada bih vam, admirale, želio reći zašto ste ovdje. Naše zanimanje za površinu je pojačano kada je vaša rasa eksplodirala prve atomske bombe nad Hirošimom i Nagasakijem. To je bilo toliko alarmantno da smo poslali naše letjelice, “Flugelrads”, da istraže što je to vaša rasa učinila.”

(Ove letjelice su letjele usporedo i sa savezničkim i nacističkim zrakoplovima krajem Drugog svjetskog rata. Obje strane su mislile da su ih poslale suprotne strane kao špijunske avione bez posade. Inače, ova tema se dosta koristila i na TV-u kao nerazjašnjena misterija iz prošlog velikog rata.)

“To je sada, već, povijest. Ali, dopustite da nastavim. Vidite, mi se do sada nismo nikada miješali u vaše rasne i barbarske sukobe. Ali, sada je drugačije. Vi ste ovladali određenim silama koje nisu za čovjeka, atomskom energijom. Naši izaslanici su već poslali poruke silama vašeg svijeta. No, one su se oglušile na naša upozorenja. Vi ste danas izabrani da budete svjedok ovdje kako biste se uvjerili da naš svijet zaista postoji. Kao što vidite, naša kultura i znanost su mnogo tisuća godina ispred vaše rase, admirale. “

“Ali, kakve to veze ima sa mnom?”, Prekinuo sam ga.

Njegove oči kao da su duboko prodrle u moj um. Nakon što me studirao nekoliko trenutaka, odgovorio je: “Vaša rasa je dostigla točku s koje nema povratka. Neki od vas bi radije uništili čitav svijet nego se odrekli vlasti i sile kojom raspolažu … Mi smo vas od 1945. pokušali kontaktirati, ali naši napori su dočekani agresivno … Na naše letjelice ste pucali … Sada se, sine moj, priprema velika oluja u vašem svijetu.

Znanost neće nuditi sigurnost. I sve može završiti u općem kaosu … Ovaj prethodni rat može biti samo uvod u drugi, mnogo opasniji. Odavde, to možemo sagledati mnogo jasnije nego vi … U daljoj budućnosti vidimo da će, iz vaše ruinirane civilizacije, izaći novi svijet koji će potražiti sigurnost kod nas. Kada dođe to vrijeme, mi ćemo vam izaći u susret i pomoći oživljavanje vaš kulture i rase … Možda ćete, do tada, uvidjeti besmislenost rata i razaranja … i nakon toga, vaša znanost i kultura će se posvetiti izgradnji novog početka …

A ti se, sine moj, vrati na površinski svijet s ovom porukom.”

Richard Byrd

Čini se da se naš sastanak ovim primakao kraju. Stajao sam za trenutak kao u snu … ali, znao sam da je ovo bila stvarnost. Iz nekog razloga sam se naklonio, iz respekta, valjda. Moji divni domaćini, koji su me doveli ovdje, ponovno su bili s moje strane. “Ovim putem, admirale”, pokazali su. Okrenuo sam se još jednom prema “učitelju”. Blagi osmijeh na drevnom licu. “Zbogom, sine moj”, rekao je. Mahnuo je i naš sastanak je time bio završen.”

Admiral Richard Byrd, legendarni istraživač Antarktika i južnog pola, navodno je, u svom dnevniku, pisao o posjeti u unutrašnjosti Zemlje …

Je li moguće da bi neka od planeta našeg Sunčevog sustava mogla biti šuplja? Znanstvenici odlučno odgovaraju: “Ne!”

I što to znači “šuplja”? Par stotina kilometara radijusa ili nekoliko tisuća? Zar ne bi takva planeta kolapsirala sama po sebi?

Da bi se odgovor promatrao u drugačijem svjetlu, pođimo od premisa astronoma. Ako pretpostavimo da je neka planeta, recimo Mars, šuplja, slijedi usporedba sa Zemljom. Sa njenom masom i orbitalnim ponašanjem. Masa je određena različitim eksperimentima izvođenim na našoj matičnoj planeti.

Astronomi su polazili od premise da je Zemlja solidna, čvrsta masa. Ako bi Mars zaista bio šupalj, onda bi njegova masa bila smiješno mala u odnosu na Zemljinu. Pošto ovo nisu mogli potvrditi, zaključili su da Mars nije šupalj. Niti bilo koja druga planeta ili mjesec.

Obrnimo situaciju. Pretpostavimo da je Zemlja šuplja. U tom bi slučaju odstupanje bilo kojeg drugog nebeskog tijela od Zemljine mase bilo uočljivo. Ali, ta diskrepancija ne postihu. Ergo, onda bi sve nama bliske planete i mjeseci trebali biti šuplji, jer im je orbitalno ponašanje sukladno Zemljinim.

Priključimo seizmologiju diskusiji. Ona bi trebala potvrditi da li nam je planet šuplji ili ne. I, u stvari, seizmologija decidno kaže da centar Zemlje nije u čvrstom stanju. Standardna interpretacija je da mora biti u tekućem. Ali, je li to samo interpretacija bazirana na netočno pretpostavljenoj masi Zemlje? Uostalom, rezultati bi bili vrlo slični i da postoji šupljina u centru Zemlju koja sadrži samo različite plinove.

VENERA

Još prije 110 godina astronomi su uočili sjajne “polarne kape”. Pokušavali su ovu pojavu povezati za godišnje sezone. Ali, bezuspješno. Venera se jednostavno ponašala drugačije nego sto se predviđalo (zašto li kažu da žene potječu s Venere?).

Pretpostavimo da je Venera šuplja i da ima “unutarnje sunce”. Ili, recimo, izvor nuklearne fisije u središtu planete koji, s vremena na vrijeme, izbacuje svjetlost prema polarnim regijama osvjetljavajući ih.

Dr Barletta, jedan od direktora Društva za Merkur i Veneru Britanskog Astronomskog Društva pisao je početkom stoljeća o ovom fenomenu. Slično je i sa trenutnim direktorom istoimene sekcije u istom Društvu koji već desetljećima piše o ovom čudnom i rijetkom fenomenu. Njegovi znanstveni papiri upućuju na enormnu šupljinu unutar Venerinih polova.

MJESEC (Zemljin

Astronomi već dugo u uporabi imaju termin TLP (Transient Lunar Phenomenon). Njime se identificiraju bizarni fenomeni kod kojih plin, vodena para i raznobojna svjetla izlaze na površinu iz unutrašnjosti Mjeseca.

Objašnjenje? Ovo se smatra anomalijama, odstupanjem od “normalnog”. Pretpostavimo da je Mjesec šupalj i da ima neku vrstu atmosfere unutar, koja povremeno “curi” kroz otvore i tunele prema van, prema površini … da bi se vratila natrag silom gravitacije.

MARS

Fenomen “polarnih kapa” na Marsu nije nepoznat široj javnosti. Zadnja izgubljena letjelica (“Mars Polar Lander”) imala je zadatak istražiti dostupnost vode na polovima.

ZEMLJA

1. Stali smo kod seizmologije. Zamislimo potres; od epicentra se šire valovi koji se mogu detektirati. Da budemo precizniji: šire se kroz tvrdu masu, zemljinu koru. Zemljotres u Houstonu se ne može detektirati na drugoj stani globusa – negdje oko Indonezije. Razlog? U centru Zemlje nema kore, čvrste mase. I, znanstvenici kažu, centar Zemlje je tekući, a kroz tekućinu se ova vrsta valova ne kreće. Pristalice teorije “Shear waves” tvrde nešto drugo: razlog je to što je centar Zemlje šupalj – ispunjen zrakom i prostorom. A kroz njih se ovi valovi ne mogu pomicati.

2. Slično je i sa “Pulse waves” teorijom. Zvučni valovi se ne šire kroz prostor i zrak, ali se savijaju (kreću) oko Zemljine kore (koja je nalik školjki). I izlaze, znatno oslabljeni, na drugu stranu. Njihova se putanja savija od površine prema unutrašnjosti. U jednom momentu, kada naiđu na šuplju unutrašnjost Zemlje, između 103 i 143 stupnjeva, ne može se detektirati njihovo prisustvo. Oni valovi koji dosegnu izvan 143 stupnja reflektiraju se od površine. Ali su slabiji, jer su morali putovati dvostruko brže zaobilazeći središnju šupljinu.

3. Nadalje, znanstvena je tvrdnja da je veći pritisak što se ide ka centru Zemlje. I zbog njega centar mora biti u tekućem stanju i time se opravdavaju efekti gornje dvije teorije.

Ipak, prisjetimo se naših časova fizike. Učili su nas da je centar gravitacije negdje u središtu Zemlje. I tlak se smanjuje s dubinom kako se centar približava. Sve stvari postaju bestežinske zbog ubrzanja gravitacije u svim pravcima prema masi.

Ima li onda tekuće usijane lave u centru planeta ako nema pritiska da je izazove?

4. Vjerojatno glavni dokaz da je naša Planeta solidna, čvrsta masa je njena kalkulirana gustoća. Ona je izvedena iz Newtonove gravitacijske formule koji se koristio Kavendisovom gravitacijskom konstantom. Ona daje Zemlji prosječnu gustoću od 5,5 gm / cc. Stijene na površini Zemlje su gustoće 2,7 gm/ccm u prosjeku. Znači da bi se, idući ka unutrašnjosti, moralo nailaziti na sve gušći materijal. U prosjeku, gustoće željeza ili 8,3 gm/ccm. Matematički prosjek (2,7 + 8,3 = 10,5 podijeljeno sa 2 = 5,5).

U e-mail-u našoj skupini (1999/1/26.) Vern Atkinsona čitam sljedeće:

“… Cavendish je napravio pogrešku u kalkuliranju svoje konstante jer tijekom svog eksperimenta nije uzeo u obzir dva seta sile zakrivljene težine. I, umjesto da rezultate raspodijeli na dva seta, on ju je dodijelio samo jednom i krivo odredio gravitacijsku konstantu. Korigirana gravitacijska konstanta tako dobiva vrijednost od 1,38 umjesto 5,5.”

Dalje mogu i ja računati. Ako je gustoća Zemlje na površini 2/7 onda se prema unutrašnjosti smanjuje. Pošto je gustoća vode 1,00, slijedi zaključak da je većim dijelom unutrašnjost Zemlje – šuplja! Jer bi tekućina i stijene na površini bile znatno iznad očekivanog 1,38.

5. I, posljednji za danas, prilog zašto bi Zemlja trebala biti šuplja. Kod velikih potresa ustanovljeno je da Ona odzvanja kao zvono s periodom od 54 minuta. To bi mogao biti i finalni dokaz da je Ona i šuplja kao zvono.

U sporadičnim, mističnim znanjima Tibeta koji ponekad dopiru do naših ušiju, posebno je mjesto teorije Shambhala. Ukratko, ona kaže:

“Gaja je velikodušna i dobroćudna majka koja štiti svako od svojih stvorenja. Gaja je istovremeno i živo biće i stanica makrokosmičkog organizma koje sudjeluje u evoluciji, a koje mi nazivamo Bogom.

Duboko ispod 800 milja zemjina kore, u središtu u kojem leži centar gravitacije, otvara se unutarnja šupljina. Ona je osvijetljena s solarno-kinetičkom energetskom masom koja je 600 milja široka i emitira radijaciju. U susretu s unutarnjom atmosferom ona postaje svjetlost, toplina i život.

Šupljina je radijusa 5800 milja i osvijetljena je konstantnom, blagom, zlatnom svjetlošću koja kreira tropsku klimu koja omogućuje raskoš prirode.

Gajin magnetski polovi se otvaraju u cikličkim udisajima od 24 sata na svakih šest mjeseci. Otvori dosežu 1.400 milja i predstavljaju dvije od devet čakri (vitalnih centara) koje Gaja ima. Osnovna čakra je u planetarnom centru, unutar solarnog energetskog nukleusa koji iluminira Unutrašnjost. Ovdje počiva Gajina kozmička moć. Sva sile materije, energije i dimenzije vremena / prostora ovdje imaju izvor.

Preostalih šest čakri su smještene na ekvatorijalnim crtama, 60 stupnjeva jedna od druge. Svaka od njih označava različit aspekt Gajine egzistencije.

Unutar zemlje živi veliki broj bića različitih kultura i tradicija. Oni se razlikuju i po različitom razini životne frekvencije, koja opet ovisi od dostignutog stupnja evolutivnog.

Pojedine pasmine okupiraju gigantske pećine i podzemne prostore u Unutrašnjosti, komunicirajući jedni s drugima preko tunela. Ovdje se mogu naći neki čuveni gradovi naseljeni bićima sa površine koji su emigrirali u drevnim vremenima. Oni žive na mnogo višoj razini u usporedbi s ljudskom rasom, u perfektnoj simbiozi s planetom i životnim realitetom.

U podzemnim prostorima se nalaze i tajne baze vanzemaljskih grupa. Neke od njih su u kontaktu s okultnim silama na površini zemlje, dok su druge u vezi s Agartinim sustavom.

Eterični grad Shambala je najviši izraz ove unutarnje civilizacije koji vibrira na solarnim frekvencijama. Tu se kreativna ideja i astralni program za Gajinu evoluciju razvija. Tu prebivaju i najstarija bića, na najvišim frekvencijama, koji posjeduju Sunčevu Gnostičku Svijest. Oni su prvi stanovnici Gaje i stvaraoci ljudske rase. Prethodno su došli sa Sirijusa, a još prije sa Oriona odakle potječe njihova dinastija … “

Fenomen “sjevernih svjetala”, odnosno aurore borealis, se smatra anomalijom. Znanstvena objašnjenja o sudaru sunčevih čestica sa Zemaljskim plinovima je labava. Hipoteza o šupljoj planetarnoj lopti baca drugačije svjetlo na ovaj problem …
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(web-tribune)