Poremećaj hiperaktivnosti s nedostatkom pozornosti, poznat samo kao ADHD, karakterizira poteškoća pri održavanja pozornosti i kontrole kompulzivnog ponašanja kod djece

U SAD-u se ADHD često dijagnosticira kod djece i njime se upravlja lijekovima.

Prema Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko 9,4 posto američke djece u dobi od dvije do 17 godina ima ADHD – to znači da se oko 6,1 milijuna djece liječi lijekovima kao što su stimulansi i antidepresivi.

S druge strane, u Francuskoj, gdje je ADHD klasificiran na drugi način, kliničari su došli do uspjeha u upravljanju simptomima ADHD-a u djetinjstvu kroz holistički pristup.

U usporedbi sa SAD-om, manje od 0,5 posto djece u Francuskoj ima dijagnozu tog poremećaja. Zašto je to tako?

Psihosocijalni pristup naspram farmaceutskog pristupa

Klinički psihijatri u SAD-u smatraju ADHD biološkim poremećajem s biološkim uzrocima, pa je preferirani tretman za takvu djecu uz pomoć psihostimulanasa.

Međutim, U Francuskoj umjesto da se ADHD klasificira kao biološka disfunkcija i patologizira ono što je normalno ponašanje u djetinjstvu, kliničari se odlučuju baviti temeljnim uzrocima djetetovog ponašanja – ne samo i u mozgu nego i u društvenom kontekstu.

Stoga su njihove preferirane metode liječenja psihoterapija i obiteljsko savjetovanje.

Američki psihijatri koriste Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja (DSM) kako bi klasificirali emocionalne probleme u djetinjstvu, dok francuski psihijatri koriste vlastiti sustav pod nazivom Francuska klasifikacija za mentalne poremećaje djece i adolescenata (skraćeno CFTMEA na francuskom).

CFTMEA se prvenstveno fokusira na psihosocijalne uzroke dječjih simptoma, ali DSM zanemaruje te uzroke i potiče liječenje.

To navodi američke kliničare da dijagnosticiraju ADHD u velikom broju slučajeva i propisuju farmaceutsku intervenciju.

Osim razmatranja čimbenika u okruženju simptomatske djece, francuski holistički pristup također omogućuje kliničarima da razmotre prehrambene uzroke koji utječu također na ponašanje.

Konkretno, namirnice koje sadrže umjetne boje, određene konzervanse i alergene mogu uzrokovati simptome ADHD-a kod djece. Potpuno svjesni da prehrambene intervencije ponekad mogu pomoći u rješavanju djetetovih problema u ponašanju, francuski kliničari radije rade ne samo s djecom, nego i sa roditeljima. To minimizira dijagnozu ADHD-a kod francuske djece.

Francuska djeca se općenito bolje ponašaju od američke djece, a za to bi mogle biti odgovorne različite roditeljske filozofije u SAD-u i Francuskoj.

Francuski roditelji vjeruju u postavljanje pravila i ograničenja, te ih primjenjuju od rođenja njihove djece.

Oni su također stroži od američkih roditelja, pogotovo kada je riječ o hrani. Na primjer, francuski roditelji ne dopuštaju svojoj djeci da jedu grickalice kad god to žele.

Umjesto toga, oni ih uče strpljivo čekati na obroke i ograničiti vrijeme obroka na samo četiri određena doba dana.

Prema Pameli Druckerman, američkoj novinarki i autorici knjige “Bringing up Bebe”, francuski roditelji vjeruju da disciplina u obliku dosljednog nametnutih ograničenja čini djecom sigurnijom.

Oni također vjeruju da ta ograničenja čine da se dijete osjećaju sretnije. Ukoliko kažete “ne” svojoj djeci i provodite pravilnu disciplinu, roditelji mogu podučavati svoju djecu samokontroli.

Djeci koja se uče u samokontroli rano u životu ne trebaju lijekovi za kontroliranje svog ponašanja. To može biti još jedan razlog zašto holistički pristup dobro djeluje na francusku djecu i zašto je dijagnoza ADHD-a u Francuskoj vrlo oskudna.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Umjesto da mladi ljudi rade i druže se, oni upadaju u depresiju zbog stanja društva, a najbolji bijeg od te stvarnosti su kompjuterske igrice

Ovisnost o internetu posebno je problematična jer je računalo danas u svakom domu, sredstvo je za rad i komunikaciju. Internet je dio svakodnevice.

Dolazi mama i dovodi mi svog 22-godišnjeg sina. On je lica punog bubuljica iz kojih doslovno teče gnoj, kosa mu je rijetka, slušam je i čujem priču koja djeluje zastrašujuće.

On igra strategijske igrice i iz sobe nije izišao pet godina. Ona mu tri puta dnevno doslovno nosi hranu u sobu i to je to – opisao je svoj prvi susret s ovisnikom o videoigricama doc. dr. sc. Ante Bagarić, pročelnik Zavoda za liječenje bolesti ovisnosti Klinike za psihijatriju Vrapče.

Bilo je to 2008. godine i ovaj je pacijent nakon nekoliko mjeseci bio dobro, ali otada ovisnici o videoigricama i internetu više nisu tek sporadična pojava nego su takve dijagnoze sve češće. Upravo je ovisnost o internetu bila tema konferencije o ovisnostima ponašanja održane u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir, gdje se moglo čuti i kako je ta ovisnost u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V) još uvijek uvjetna kategorija.

Dakle, formalno je i “na papiru” ovisnost o internetu i dalje nešto što tek treba točno definirati i istražiti. U stručnim krugovima raspravlja se tako, primjerice, treba li ovu ovisnost raščlaniti jer na internetu je netko ovisan o igricama, netko o internetskom šopingu, cyber-seksu i tako dalje.

Za doc. Bagarića, međutim, dvojbe nema jer mu je praksa u Vrapču pokazala da je, kako je rekao na spomenutom događanju, uz alkohol, drogu i kocku, ovisnost o internetu ozbiljan psihički poremećaj.

Da bismo neku bolest liječili, moramo početi od imena. Mi u psihijatriji skloni smo ovaj poremećaj, koji još uvijek nema punopravno ime, nazvati ovisnost o internetu, što nije sasvim točno ni najpreciznije, ali danas nemamo bolje rješenje. Neki tvrde da ova ovisnost ne postoji nego da je simptom nekog drugog psihičkog poremećaja.

Ja mislim da ovisnost o internetu postoji kao poseban entitet i poseban psihički poremećaj – rekao je psihijatar Bagarić dodajući kako će o internetskoj ovisnosti biti još mnogo istraživanja, no siguran je da će kao dijagnoza steći punopravno članstvo u navedenoj klasifikaciji psihičkih poremećaja DSM-V-a.

Kao i kod drugih ponašajnih ovisnosti, o drogi, alkoholu i kockanju, tako su i za ovisnost o internetu “kandidati” mladi anksiozni ljudi podložni sredstvu ovisnosti. Ovisnost o internetu, međutim, posebno je problematična jer je računalo danas u svakom domu i što je sredstvo za rad i komunikaciju. Internet je dio svakodnevice.

(vecernji.hr)

Poremećaji pažnje se definiraju kao poremećaji mozga obilježeni čestim obrascima nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti, do te mjere da ometa razvoj i funkcioniranje djece

Simptomi uključuju odustajanje od zadatka, poteškoće u održavanju fokusa, neorganizacija, prkos, stalno kretanje, nemir, prisluškivanje, govorenje i nemogućnost odgađanja trenutnog zadovoljstva.

Zvuči kao svaka odrasla osoba koja pije puno kave, i koja je zaglavila na tvrdom stolcu na nekom dosadnom radnom sastanku dok se igra na svojem pametnom telefonu i potpuno se odvojila od predavača i sadržaja koji se predstavlja.

Današnji osnovni i srednjoškolski nastavni plan i program i dalje se zasnivaju na pamćenju činjenica (koje su uglavnom netočne), ispunjavanje “praznina”, provođenje kvizova i testova s​višestrukim izborom te podizanje ruku za odgovore na pitanja koja postavljaju učitelji.

U međuvremenu, većina školskih doručaka i ručkova (uključujući ono što većina djece donosi od kuće) puni su hrane koja se sastoji od visokog fruktoznog kukuruznog sirupa, umjetnih boja, umjetnih okusa, koncentrirane soli, pesticida i fluorida.

Djeca i tinejdžeri konzumiraju kolače, žitarice natopljene šećerom, gazirana i energetska pića, a da ne znaju štetne posljedice na ponašanje.

Osim toga, djeca jedu bombone tijekom cijelog dana, neki nose od kuće, a ostatak dobivaju od učitelja koji koriste genetski modificirane poslastice kao nagradu za “dobro ponašanje”. Kako ironično.

Koje je godine Kristofer Kolumbo stigao u Ameriku i koji je način podjele brojeva 2437 i 389? Ne znate. Koga briga.

Prije svega, spominjemo ono što djeca uče u školi ovih dana, i kako je većina kurikuluma topovska hrana, uključujući zastarjele “vještine” i “strategije” koje se uopće ne primjenjuju na stvarni svijet ni u kojem obliku.

Osim ako se ne pojavi na showu “Kolo sreće”, trivijalnost uopće nije važna. Što se tiče dugih podjela, nitko ne treba znati da su dinosauri uopće mrtvi. Imamo računala, pametne uređaje, pa čak i satove s računalima.

Djeca se ne bi trebala baviti učenjem, osim ako se ne bave suradnjom, kreativnošću, komunikacijom, kritičkim mišljenjem i građanstvom (5 načina učenja iz 21. stoljeća).

Trulo memorijsko učenje potiče bilo kojeg čovjeka da poludi. Djeca su briljantna, a nema nastavnog plana i programa na svijetu koji se ne temelji na pamćenju, dosadnim listama i testovima s​višestrukim izborom, koji će ih održati tihima, mirnima i “potaknut će pažnju” više od par minuta.

Učenici žele znati odgovore na njihova pitanja poput “Kakve ovo ima veze sa stvarnim svijetom?” i “Kako nam ovo pomaže da postanemo pametniji?”

Svaki “simptom” ADHD-a je simptom slabo isplaniranih obrazovnih sustava, nedostatka veza sa stvarnim svijetom i lošom prehranom

Prema DSM-IV (priručnik američke psihijatrijske udruge koji opisuju dijagnostičke kriterije za ADHD), svako dijete koje ne može dugo zadržati pažnju, koje ne dovršava svoju zadaću ili koje je često ometano od strane “vanjskih podražaja” mora uzimati lijekove na recept za psihu.

Prema DSM-IV, “simptomi moraju biti prisutni najmanje 6 mjeseci …” i moraju uzrokovati “neko oštećenje u najmanje dvije stavke” za dijagnozu poremećaja mozga koji će se primijeniti.

Noviji priručnik DSM-V je još gori i ne nudi jasne smjernice. Da li je psihijatrijski priručnik DSM-IV ponudio bilo kakvu “jasnu” smjernicu? Ono što je jasno je da psihijatri sada mogu dijagnosticirati kod bilo kojeg djeteta ili adolescenta, u bilo kojem trenutku, simptome ADHD-a.

Ono što je jasno je da učenici trebaju obrazovanje o stvarnom svijetu umjesto da pamte činjenice za testove koje zaboravljaju tri dana kasnije.

Ono što je jasno je da znanost dokazuje da umjetne boje hrane, gazirana pića i visoko fruktozni kukuruzni sirup uzrokuju teške reakcije preosjetljivosti, utječu na ponašanje, smanjuju spoznaju, osiromašuju zadržavanje informacija i uzrokuju duševne poteškoće.

Gdje su sve te informacije u psihijatrijskim DSM priručnicima?

U SAD-u je zabilježeno 55-postotno povećanje toksičnih boja u hrani od 2000. godine. Svake se godine godišnje nalazi više od 7 milijuna kilograma boja u hrani, piću, bombonima i lijekovima, a FDA ne štiti potrošače od baraža otrova.

Zaključno, ako vaše dijete “pati” od ADHD simptoma, prije nego što se naletite na medicinsku muljažu i počeli trpati svoje dijete sa SSRI lijekovima koji uzrokuju tešku depresiju, samoubojstvo i destruktivna ubojstva, prebacite svoje dijete na organsku hranu (prestanite kupovati školske obroke) i razgovarajte s ravnateljem i administratorima škole o programu kurikuluma.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Dok je sama grandioznost glavno dijagnostičko obilježje patološkog narcizma, postoje i znanstveni podaci koji navode na zaključak da se patološki narcizam javlja u dva oblika, (a) grandiozno stanje svijesti kod mlađih adolescenata koje se može korigirati kasnijim životnim iskustvima, i (b) stabilni poremećaj opisan u DSM-IV (američki Priručnik za dijagnostiku mentalnih oboljenja) koji nije toliko definiran s grandioznošću, koliko sa ozbiljnim poremećajima u međuljudskim odnosima

Prema nekim teorijama, uzrok narcizma je rana afektivna deprivacija, dok klinički materijal opisuje narcisoidnu osobu više kao nevoljnom, nego nesposobnom. Ukoliko je Narcisoidni poremećaj ličnosti – NPL izazvan oštećenjima nastalim za vrijeme infantilnosti i usljeđujućim “kratkim-spojevima” kod daljnjeg razvoja, onda će on vjerojatno biti neizlječiv. U drugu ruku, ukoliko je narcizam poremećaj u ponašanju koji je stečen, onda postoji neka nada, mada prilično slaba, da će se ti poremećaji u ponašanju moći ispraviti. Klinička literatura na temu NPL-a je više teoretske prirode, apstraktna i općenita, sa malo opisa kliničkih slučajeva, što sugerira da kliničari nemaju mnogo praktičnog iskustva sa narcisizmom. Postoji nekoliko razloga za to:

Zastupljenost NPL-a se procjenjuje na oko 1% generalne populacije

- Narcisi se rijetko podvrgavaju tretmanu, a kada do tretmana dođe, onda je napredak veoma spor. Tu se radi o najmanje godinu ili dvije stalnih seansi prije nego što narcis može priznati da i od kliničkih terapeuata ponekad može biti neke koristi. Teško je držati naracisa dovoljno dugo pod terapijom dok se ne postignu određeni učinci, a malo ljudi ima dovoljno novca za tretman koji ne pruža mnogo a dugo traje.

- Osiguravajuća društva su također zainteresirana za kratkotrajne terapije i pažnja se prije posvećuje ublažavanju akutnih problema, kao što je depresija, nego nekom zalaženju u tretman uzroka kroničnih problema. Narcisi se veoma ustežu kod otvaranja i poklanjanja povjerenja nekome, tako da većina slučajeva prođe neprimjećena od strane terapeuta kod kratkotrajnih tretmana. Prema nekim nalazima, antidepresivi tipa SSRI (selective serotonin-reuptake inhibitors), kao što je Prozac, pogoršavaju narcisoidnu grandioznost i nedostatak društvene inhibicije.

- Većina kliničara se čini nesvjesna činjenice da se izvještaji narcisa o njihovom napretku ne mogu smatrati valjanim s obzirom da je laganje jedna od njihovih glavnih osobina i da u mnogim slučajevima nedostatak empatije navodi narcisa na veoma netočne interpretacije onoga što drugi ljudi govore ili rade, tako da oni mogu vjerovati da ih drugi vole i poštuju bez obzira na prošlost u kojoj su ovi pokazivali neosjetljivost i tendeciju za iskorištavanjem drugih ljudi u svojim odnosima s njima.

[Iz DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition, 1994 ,.]

Jako izražena težnja za grandioznošću (kod maštarenja i ponašanja), potreba ličnosti da joj se drugi dive, i nedostatak empatije

[NPL se po prvi put pojavio u DSM-III 1980. godine; prije toga nije postojao nikakav formalan dijagnostički opis ovog poremećaja. Pored toga, poremećaji ličnosti se često međusobno isprepliću i kliničari imaju tendenciju da ih miješaju.

Grandioznost je poseban slučaj, međutim, nedostatak empatije i eksploatatorski odnos prema drugim ljudima nije specifičan samo za NPL, isto kao i potreba osobe da drugi u njoj vide nešto specijalno ili posebno. Diferencijalna dijagnoza NPL-a se uspostavlja na temelju odsustva određenih faktora u ponašanju osobe. Granični poremećaj ličnosti - GPL (Borderline Personality Disorder) ima neke upadljive sličnosti sa NPL-om, međutim, GPL se karakterizira tendencijom ka nanošenju ozljeda samom sebi ili samo-ozljeđivanju, prijetnjom počinjenja samoubojstva ili pokušajima izvršavanja samoubojstva, dok će narcisi rijetko kada povrijediti sebe na takav način.

GPL može uključiti i živčane slomove, koji nisu karakterstičnim za NPL, mada se mogu dogoditi. Potreba za ukazivanjem stalne pažnje od strane drugih, također je zastupljena kod histionskog poremećaja ličnosti - HPL, međutim, HPL i GPL slučajevi su strogo orjentirani ka održavanju međusobnih veza s drugima, dok je je za NPL karakteristično da osobe koje pate od tog poremećaja imaju tendenciju ka otuđivanju od drugih, kao i izbjegavanju svake intimnosti s drugima.

Kod poremećaja ličnosti, grandioznost je posebno karakteristična za NPL, međutim, ona se nalazi i kod drugih psihičkih poremećaja.

Psihopati također pokazuju jedan patološki narcizam uključujući i grandioznost, međutim psihopatija se razlikuje od NPL-a po tome što će psihopati biti voljni se koristiti i fizičkim nasiljem prilikom ostvarivanja onoga što žele, dok će narcisi rijetko kad činiti neke kriminalne radnje; narcisi se često groze fizičkog kontakta s drugima, mada znaju i napasti u nastupu bijesa.

Bipolarna bolest također sadrži jake elemente grandioznosti. (Nešto više o grandioznosti i empatiji biti će rečeno u drugom dijelu teksta).]

Ovaj poremećaj se javlja u mlađoj odrasloj dobi i prepoznaje se po najmanje pet sljedećih simptoma:

1. Jedan pretjeran osjećaj samovažnosti (npr. pretjeruju kad pričaju o svojim postignućima i očekuju priznanja iako ih nisu zaslužili)

- Obični narcisi pokazuju pretjeran osjećaj samovažnosti, bilo kad pričaju o obitelji, poslu ili životu uopće, kao da nitko drugi ne postoji u njihovoj slici. Što god oni rade, oni su ti koji su glavna zvijezda, odajući dojam kako na svojim plećima nose jednu herojsku odovornost za njihovu obitelj ili poduzeće, da oni moraju brinuti o svemu jer njihovi bračni drugovi, partneri ili suradnici ovise o njima, tj . nisu u stanju funkcionirati bez njih.

Oni ignoriraju ili poništavaju sposobnosti i doprinose drugih i žale se kako im nitko nikad ne pomaže; mogu inspirirati kod drugih saosjećanje ili divljenje za svoje stoičko suočavanje sa životnim tegobama ili nesebično požrtvovanje kad je dobro drugih u pitanju (mada ga ti drugi “nisu zaslužili”). Međutim, ova njihova svakodnevna grandioznost je jedan aspekt narcizma u kojeg ne možete proniknuti osim ukoliko ne dobijete priliku da posjetite Narcisovu kuću ili radno mjesto i sami se uvjerite da su i drugi tamo uključeni u razne poslove a u mnogim slučajevima, oni čak obavljaju za njega i onaj dio posla koji normalno pripada njemu.

Narcisi će tvrditi kako postižu spektakularne rezultate ne ulažući neki veliki trud ili investicije, ostavljajući utisak da su nekako njihovo vrijeme i novac vrijedniji od vremena i novca drugih ljudi.

U širokoj upotrebi, pojmovi narcis, narcisoidnost i narcisoidan, podrazumijevaju jednu apsurdnu uobraženost i primjenjuju se na ljude čije su ambicije i aspiracije mnogo veće od njihovih vidljivih sposobnosti ili nadarenosti. Ponekad se ovi pojmovi primjenjuju za opis ljudi koji su jednostavno puni sebe – čak i kad su nihova stvarna dostignuća spektakularna. Izvanredni zabavljači ili sportaši nisu uvijek skromni, ali oni nisu grandiozni ukoliko je njihovo vrednovanje samih sebe realistično; npr., Muhammad Ali, ili Cassius Clay, bio je notoran po tome kako se hvalio da je on najbolji i najljepši, međutim, on jeste tijekom jednog vremenskog razdoblja bio najbolji i najljepši bokser, tako da njegovo vrednovanje samog sebe nije bilo grandiozno.

Neki narcisi bombastično hvalisaju i veličaju sami sebe, međutim, mnogi od njih su neupadljivi u javnosti, štedeći svoju sujetu i autokratsko ponašanje za one koji su im najbliži i najdraži. Uobičajeno napadno grandiozno ponašanje uključuje očekivanje jednog posebnog tretmana ili divljenja ukoliko tvrde da (a) poznaju važne, moćne ili poznate ljude (b) ili ukoliko oni sami tvrde za sebe da su izvanredno inteligentni ili nadareni.

Grandiozne tvrdnje narcisoidnih osoba su obično samo površno moguće fabrikacije koje lako pucaju po šavovima ukoliko se izlože jednoj imalo kritičkoj analizi. Njih je najlakše prepoznati po njihovim djelima: da li su ona stvarno značajna? (Mnogo pričaju, a ništa konkretno da urade.)

Geniji koji su istovremeno narcisodni su velika rijetkost. Prije ćemo sresti 1000 narcisoidnih osoba, nego jednog genija.

2. Preokupacija fantazijama bezgraničnog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi.

- Narcisi kultiviraju solipsistične ili “autistične” fantazije, što znači da oni žive u svojim malim zatvorenim svijetovima (a istovremeno ih vrijeđa kad se realnost usudi upasti u njih).

3. Narcis vjeruje da je on “poseban” i da njega mogu razumjeti samo oni koji su mu slični, tj. ljudi koji mahom imaju visok status u društvu; tako se on jedino s njima može asocirati

- Oni misle da je svatko tko nije poseban ili superioran, jednostavno bezvrijedan. Po samoj svojoj definiciji normalni ljudi nisu ni posebni ni superiorni, tako da su oni za narcise beznačajni.

4. Zahtijevaju od drugih da im se prekomijerno dive

- Prekomijerno, na dva načina: oni žele nagrade, komplimente, poslušnost drugih, kao i to da im drugi cijelo vrijeme zavide; žude da čuju kako je sve što oni rade bolje od onoga što rade drugi. Ovdje se ne radi o tome da oni očekuju neku iskrenost, njima je bitno da im se to ponavlja što češće i što glasnije.

5. Narcis uvijek smatra da ima pravo na nešto

- Oni očekuju od drugih da se ovi automatski slažu s njihovim željama. Kad narcis poželi nešto uraditi, svi oni oko njega moraju odmah prestati sa svim što su do tada radili kako bi mogli raditi ono što narcis želi. Ukoliko se njegova očekivanja ne ispune, kod narcisa će odmah usljediti izljev bijesa ili frustracija.

6. Sebično iskorištavanje drugih s ciljem postizanja svojih vlastitih ciljeva

- Narcisi se koriste drugim ljudima kako bi ostvarili ono što žele i nije ih briga koliko će to koštati druge ljude.

7. Nedostatak empatije

- Nisu voljni ili sposobni da prepoznaju potrebe i osjećanja drugih ljudi, niti da s njima suosjećaju. Oni se “isključe” kad drugi ljudi pričaju o svojim problemima.

U kliničkom smislu, empatija je sposobnost prepoznavanja i tumačenja emocija drugih ljudi. Nedostatak empatije kod ljudi može se manifestira na dva načina: (a) pravilna interpretacija emocija drugih ali ih ne dodiruje patnja drugih ljudi (često i uživaju kad vide druge da pate), što je karakteristika psihopata (b) nesposobnost prepoznavanja i pravilne interpretacije emocija kod drugih ljudi, što je više karakteristično za NPL. Ovaj drugi slučaj poremećene empatije može čak (mada rijetko) se manifestirati i kao alexithymia, ili nedostatak riječi za opis emocija, a sreće se kod nekih psihosomatskih bolesti, kao npr. onih oboljenja kod kojih se emocije doživljavaju na somatski, a ne psihički način.

Ljudi s poremećajem ličnosti nemaju normalnu identifikaciju tijelo-ego, te smatraju njihova tijela instrumentima, tj. nečim što je slično alatu koji im stoji na raspolaganju da bi došli do onoga što žele. U drugim slučajevima, oni na svoje tijelo mogu gledati kao na “tamnicu za mučenje” u kojoj su osuđeni na jednu besmislenu patnju.

Mnogi narcisi su svjesni činjenice da su njihova osjećanja različita od drugih ljudi, oni većinoim osjećaju slabije ili manje, ne samo u smislu inteziteta osjećaja nego i njihove raznovrsnosti, (međutim, narcisi to tumače dokazom njihove vlastite superiornosti); neki od njih sami to opisuju u smislu kao da su “anestezirani” kad se radi o percepciji i razumijevanju emocija kod drugih ljudi.

8. Često zavide drugima i vjeruju da drugi zavide njima

9. Pokazuju arogantno, nadmeno, snishodljivo ponašanje i stavove kao i prezir prema drugima.

Često se ponašaju prema drugim ljudima kao prema smeću.

Nikada ne vole nešto što im ne može uzvratiti ljubav

(Kako prepoznati narcisa: http://www.halcyon.com/jmashmun/npd/howto.html )

“Ako hoda kao patka i kvače kao patka … onda je to – patka”

Na temelju onoga što znam, nijedna od narcisoidnih individua koje sam li čno poznavala nije bila i službeno dijagnosticirana da pati od Narcisoidnog poremećaja ličnosti; oni nisu tražili pomoć, niti su bili na kliničkom pregledu. Međutim, oni koji su tražili pomoć, to su bili članovi njihove obitelji, kako mogli izaći na kraj s njima.

Ovo su bilješke iz moje prakse – tj. opisi i observacije koji mogu pomoći u prepoznavanju narcisa a također, nadam se da će to olakšati tegobe i onima koji žive i rade sa narcisima. Žao mi je što takodje ne mogu pružiti i neku nadu, jer s obzirom da je primarna karakteristika narcisa vjerovanje da su uvijek u pravu bez obzira na to o čemu se radi, oni se ekstremno teško mijenjaju, a na žalost, imaju tendenciju da postanu još gori kako postaju stariji.

Ja takodje nikad nisam morala imati posla sa nekim fizički agresivnim ili sadistički orijentiranim narcisom. Narcisi koje sam poznavala su se većinom odlikovali zapostavljanjem drugih, kao i verbalnim i emocionalnim nasiljem nad drugima. Međutim, mnogi ljudi nisu te sreće, tako da se njihovi narcisoidni roditelji ili partneri neumorno trude da ih promijene (ili re-formiraju svoje “voljene”), od podvrgavanja plastičnim operacijama, pa do izbjeljivanja kose njihove djece uz pomoć kemijskih agenasa kako bi ih učinili savršenim plavušama ili ‘Plavušanima’.

Gotovo svatko ima neke narcisoidne crte. Moguće je da čovjek bude arogantan, sebičan, uobražen ili ‘izvan svakog dodira’ a da istodobno nije narcis. Praktični test, koji je meni zasada poznat, je taj da je s normalnim ljudima, bez obzira na to koliko su teški, moguće ostvariti neki napredak, bar privremeno, ako im recimo kažemo nešto u smislu: “Molim te, imaj srca”. Ovo ne pomaže kod narcisa; u stvari, to obično napravi stvari još gorima.

Nemoguće je prenaglasiti važnost nedostatka empatije kod narcisoidnih osoba. To se oslikava na svemu oko njih. Ono što sam jasno primjetila kod narcisa kojeg sam voljela, to je njihova nesposobnost da poklanjaju pažnju kad netko drugi priča. Ta njihova osobina je toliko upadljiva da mi se često činilo da oni imaju neki neurološki problem koji utječe na funkcioniranje njihove kognicije.

To su obrazovani ljudi sa visokim IQ, koji obično potječu iz srednje klase, a njihovo razmišljanje ne samo da nije logično, nego je izvitopereno: narcise morate vrlo dobro poznavati kako biste razumjeli njihovo ponašanje. Na primjer, oni uvijek popunjavaju njihove rupe s komadićima gesta, ideja, ukusa, stavova itd. koje su posudili od nekoga drugog koga smatraju autoritetom. Njihovi autoritativni izvori, koliko ja znam, su uvijek ljudi koje oni stvarno poznaju, a ne npr. nešto iz neke knjige; narcisovo mišljenje ili stav može doći od nekoga koga i vi također poznajete a tko za vas očigledno ne predstavlja neki autoritet za stvar o kojoj se radi, tako se narcisi mogu činiti potpuno proizvoljnim, ili nasumičnim u vezi s njihovim motivacijama i rezoniranjem.

Oni su vidljivo transfiksirani njihovom statičnom i fantastičnom slikom samih sebe, kao Narcis koji bulji u svoj ​​vlastiti odraz, što kod njih izaziva jednu čudnu vrstu spokoja i pasivnosti. Usljed toga što je njihov unutarnji život prilično ograničen i suštinski mrtav, on ne može sadržavati u sebi predstavu o tome kako se živi neki sadržajan i ispunjen život – te stvari njima nisu bitne, oni očekuju od drugih da obavljaju one svakodnevne aktivnosti ili poslove, dok njih same mrzi da traće svoju specijalnost na obične stvari; oni ne mogu unesti svoje srce u ono što rade (ali će vam reći koliko su sati uložili u neki posao), oni posuđuju svoja mišljenja, stavove i ukuse od bilo koga tko im se u tom momentu čini autoritativnim.

Na osnovu mog osobnog iskustva, kao i onoga što sam pronašla u kliničkoj literaturi, za narcise je specifično to da skoro uopće ne pričaju o svom unutarnjem životu – sjećanjima, snovima, utiscima itd. Oni rijetko spominju svoje snove. Čini se kao da nisu u stanju da asociraju sjećanja – npr. na način kako jedna stvar vodi do druge: “To me podsjeća na nešto što mi se dogodilo kad sam bio … na nešto što sam pročitao … na nešto što je netko rekao …”. Oni ne pričaju o tome kako su naučili nešto o samima sebi ili o ovome svijetu. Oni ne dijele s drugima svoje misli, osjećanja ili snove. Oni neće nikad reći, “imam jednu ideju i trebalo bi mi malo pomoći,” ili “Postoji nešto što sam uvijek želio učiniti … da li si ti ikad poželio to napraviti?”

Oni ne pričaju o tome kako im je pošlo za rukom da savladaju određene poteškoće na koje su naišli ili u vezi problema koje trenutno pokušavaju riješiti (osim što će pokušavati naći nekoga da to napravi za njih ono što oni žele). [...]

Postoje različite teorije o tome kako dolazi do Narcisoidnog poremećaja ličnosti. Neki psiholozi prate NPL do zapostavljanja ili zlostavljanja u ranom djetinjstvu, a drugi ukazuju na pretjerano povlađivanje djeci od strane njihovih roditelja, koji nisu u stanju odrediti granice kod ispunjenja zahtjeva njihove djece. Drugi tvrde da se NPL javlja u odrasloj dobi. Neki tvrde da narcisoidnost doživljava svoj vrhunac u srednjem dobu a onda se polako topi kako čovjek stari. Drugi su mišljenja da narcisi stalno ostaju isti, s tim što imaju sve veću tendenciju da padaju u depresiju kako postaju stariji, jer njihove grandiozne fantazije se ne ostvaruju, a ni oni sami ne izgledaju više onako dobro kao prije. Narcisi koje sam ja poznavala oduvijek su bili takvi, a kako su starili tako su bivali još gori, međutim, imali su dramatične regresije ličnosti nakon smrti njihovih roditelja i drugih ljudi koje su smatrali autoritetima i koji su prethodno igrali određenu ulogu u smislu kontrole narcisovog neprimjerenog ponašanja. Da, i jedna kronična depresija kod njih postaje očigledna kad uđu u 40-te godine, mada ona može biti uvijek prisutna. Depresivan narcis naravno optužuje cijeli svijet za svoja osobna razočarenja, a nikad samog sebe.

U suštini, narcisi nisu sposobni ili voljni poklanjaju povjerenje svijetu ili drugim ljudima kad se o ostvarivanju njihovih prohtjeva radi. Možda su bili rođeni od strane roditelja koji nisu bili u stanju se emotivno povezati s njima, pa su odatle još kao djeca naučili da se ne mogu ni na koji način oslanjati na druge ljude. Možda NPL počinje kasnije, kad nametljivi ili izopačeni roditelji ne dozvoljavaju djetetu prihvaćanje mišljenja ili vrijednosti drugih ljudi. Možda se narcizam javlja u djetinjstvu u slučajevima kad se roditelji prema djetetu odnose kao prema nekom malom bogu ili kralju. O čemu god da se radi, narcisi su se odlučili na to da nikoga ne vole. U svojim maštarijama oni su utopljeni u same sebe, perfektni su i nije im potrebno ništa što bi im netko drugi mogao pružiti. Njihovi životi su siromašni i sterilni; cijena koju plaćaju za svoje zlatne fantazije je velika: oni nikada neće dijeliti jedan san za dvoje.

Sa jednim narcisom je moguće imati relativno glatke međusobom odnose i te odnose je moguće održavati kao takve tijekom jednog dužeg vremenskog razdoblja. Međutim, prvi uvjet za tako nešto je – držanje distance: a tako nešto je jednostavno nemoguće u slučaju da živite s narcisom. Držanjem na odstojanju i sa samo povremenim i kratkim kontaktima, moguće je ostvariti dobre odnose sa narcisima.

Nadalje, morat ćete se prema njima ponašati kao prema djeci: dajte im što god žele ili im je potrebno kad god oni to zatraže, ali nemojte očekivati ​​da će vam se oni odužiti. Nemojte očekivati ​​od njih neko veliko zanimanje za vaš vlastiti život (niti ih trebate uopće opterećivati ​​svojim vlastitim problemima), nemojte očekivati ​​od njih da će biti u stanju da vam pruže bilo što što vam je potrebno ili što želite, ne očekujte od njih da vam se izvine ukoliko su vas uvrijedili ili da pokažu neku pozornost vašim osjećanjima. Međutim, morate imati na umu sljedeće: oni nisu djeca; djeca se razvijaju i rastu te im je pažnja potrebna samo tijekom jednog kraćeg razdoblja, nakon čega oni postaju sve više samostalni, te tako i u stanju se brinuti o samima sebi, dok narcisi nikada ne nadilaze svoju potrebu za posvećivanjem pažnje njihovim djetinjastim potrebama, tijekom 168 sati tjedno.

Odrasli narcisi su veoma zahtjevni, morate im posvećivati ​​mnogo vremena i energije, isto kao malim bebama, s tim što kod njih nećete biti u situaciji da se radujete njihovom odrastanju i napredovanju, na temelju onoga što su isisali iz vas. Dok će vam novorođenčad uzvraćati vašu ljubav, odrasli narcisi su veoma slični vampirima: oni će uzeti od vas sve što im možete dati, dok vam ničim neće uzvraćati; nakon što vas isisaju do kraja, proklet će vas i odbaciti kao smeće koje više nije vrijedno trošenja njihovog dragocijenog vremena.

Pored fizičke udaljenosti, od narcisa je vrlo bitno držati i emocionalnu distancu. Oni su vrlo dobri kod održavanja konvencionalnog personaliteta kod površinskih odnosa s ljudima koji im apsolutno ništa ne znače, a ulagivat će vam se do maksimuma ukoliko imate nešto što bi oni mogli iskoristiti – ili, ukoliko vas iz određenog razloga smatraju autoritetom. U nekim slučajevima, oni će postupati prema vama tako da ćete vi to zabunom protumačiti kao njihovu ljubav. Međutim, ako im se pokušate približiti, oni će vam reći da previše tražite od njih. Ukoliko im kažete da ih volite, oni će vas početi smatrati svojom imovinom ili nečim sličnim privjesku, te će tako i postupati s vama. Ta nagla promjena, iz jednog korektnog odnosa prema vama u otvoreno zlostavljanje je prilično šokantna i zbunjujuća.

Kada postanu svjesni da ste emocionalno vezani za njih, oni će početi vas koristiti kao neki predmet, odnosno, postupat s vama kao s nekim komadom namještaja. Ukoliko se budete protivili, oni će vam zamijerati u smislu kako vi njih ne volite istinski, jer da ih volite, onda bi ih pustili da rade s vama što hoće. Ukoliko bi vi bili toliko bezobrazni, pa se drznuli da pokažete svoju vlastitu pamet i dušu, oni će vas onda odbaciti kao neku pokvarenu igračku, zajedno sa svim vašim prijateljima.

Dakle, točno je to da je moguće održavati normalne odnose sa narcisima, međutim pitanje je koliko je to uopće vrijedno truda. Ukoliko su neki članovi vaše obitelji narcisi, onda primite moje duboko saučešće. Ukoliko radite s nekim ljudima koji su narcisi, onda se preporučuje da ih stalno držite na oku, kako bi ste se mogli zaštititi. Narcisi ne razmišljaju bogznakako pametno, bez obzira na njihov IQ. Oni misle da se pravila (u vezi bilo čega) ne odnose na njih, vole tražiti kojekave prečace ili se služe prijevarama kad god smatraju da uz njihovu pomoć mogu nekažnjeno proći. Da ne spominjemo njihovu pakost, arogantnost, laži i ostalo. Narcisi se osjete ugroženo i reaguju s bijesom ukoliko se izrazi i najmanje neslaganje s njihovim idejama, a pogotovo ako se otvoreno ukaže na neke njihove greške. Pored toga, iz njihovih zlokobnih usta imat ćete priliku SVAŠTA čuti, tako da ukoliko nastavite raditi s njima, možete očekivati ​​da ćete često morati čistiti smeće koje su oni ostavili iza sebe, da ćete zbog njih izgubiti svoje prijatelje, i općenito rečeno, velike nevolje će se pojaviti, prije ili kasnije.

Ljudi koji su proveli duže vrijeme sa narcisoidnim osobama ne boje se više ni pakla a kamoli smrti

Moramo imati na umu mogućnost da vrag izvana ne izgleda ružno ili zastašujuće. U drugom slučaju, on nam ne bi bio toliko atraktivan. Tu se vjerojatno radi o jednom zgodnom čovjeku koji često ima i vrlo zgodnu sestru.

Jednog lijepog nedjeljnog jutra nakon što su se ljudi okupili u gradskoj crkvi, iznenada se u njoj pojavio i Sotona. Kad su ga vidjeli, ljudi su vrišteći nahrupili na vrata, tako da je vrlo brzo crkva ostala prazna, međutim, na jednoj klupi ostao je ipak da sjedi jedan čovjek.

Sotona mu je zbunjeno prišao i zapitao ga: “Hej, znaš li ti tko sam ja !?”

Čovjek je odgovorio: “Pa, naravno da znam.”

Sotona ga je onda upitao: “Zar se ti mene ne bojiš?”

“Ne, ni najmanje,” odgovorio mu je čovjek.

Sotona se sada još više zaprepastio, pa ga je upitao: “A zašto me se ne bojiš?”

Čovjek mu je odgovorio: “Ja sam u braku sa tvojom sestrom već 25 godina.”

***

Gotovo svatko ima neke narcisoidne osobine, ali uobraženost, svadljivost ili sebičnost ne moraju uvijek imati izravnu vezu s poremećajem ličnosti. Narcisoidni poremećaj ličnosti podrazumijeva jedan dugotrajan obrazac abnormalnog razmišljanja, osjećanja i ponašanja u različitim situacijama.

Jedna od najkarakterističnijih crta narcisa je da često govore kontradiktorne stvari. Oni će to bukvalno činiti u sklopu jedne te iste rečenice, bez da im zastane dah u grlu. To može biti nešto trivijalno (npr., U smislu što žele ručati) ili nešto ozbiljnije (kao npr. da li vas vole ili ne). Kad ih upitate šta su htjeli kazati nečim, oni će čak negiraju da su nešto rekli, iako je to bilo samo par sekundi prije – stvarno, kako vam je uopće moglo pasti na pamet da su oni ikad tako nešto rekli?!? Vi trebate otići kod doktora na psihički pregled!

Oni će osporavati ČINJENICE. Lagat će vam o stvarima koje ste zajedno uradili. Pogrešno će navoditi ono što ste im rekli. Ukoliko se ne slažete s njima, oni će vam reći da lažete, da ste sve izmislili ili da ste ludi.

[U ovakvim momentima, vas može uhvatiti panika i jedna očajna želja da porazgovarate s nekim, kako bi pokušali utvrditi "tko je tu lud, a ko normalan": to je jedna sasvim prirodna i zdrava reakcija; to je provjera realnosti; vi ste se sada našli zbunjeni zbog narcisove nastranosti, zbog toga vi tražite pomoć od drugih kako bi ste održali svoj zdrav razum; vi znate da je nešto veoma pogrešno a samim tim što se brinete da možda vi niste ti s kojima nešto nije u redu, indicira činjenicu da vi niste narcis.]

Normalni ljudi se mogu ponašati iracionalno kada se nalaze u stanju emocionalnog stresa – oni mogu biti zbunjeni, negirati neke stvari koje su im poznate, mogu postati paranoični, željeti da ih neko tetoši kad boluju … Međutim, normalni ljudi prilično brzo oporavljaju, unutar nekoliko sati ili dana. Također, normalni ljudi će biti zahvalni svim srcem ukoliko im netko pomogne. Oni će se brzo stabilizirati ukoliko im pružite emocionalnu i moralnu podršku. Međutim, s narcisima to nije tako – najsigurniji način da vam zadaju snažan udarac, to je da im kažete da ih volite. Oni će vam prljavo uzvratiti, tako što će tražiti od vas da radite stvari na njihov način, inače, oni će vas zauvijek prognati iz svog života.

Ukoliko pokušate zamjeriti narcisu na njegovom nepoštenju ili svireposti prema ljudima, od toga nema nikakve koristi. Pokušavanje da se narcisa preodgojite pozivajući se na zdrav razum ili uz pomoć apeliranja na onu njihovu liijepšu ili bolju stranu, učinkovito je isto kao i pljuvanje u ocean. Ono što kod njih vidite, to je ujedno i ono što možete od njih dobiti: kod njih ona “bolja strana” potpuno nedostaje. Temeljni problem s kojim se ovdje susrećemo je jedan potpuni nedostatak empatije.

Nedostatak empatije predstavlja jedan apsolutan poremećaj u narcisovom razmišljanju (kogniciji) i sposobnosti osjećanja (afektivnosti). Čak i kad je vrlo inteligentan, narcis nije u stanju normalno rezonirati. Kod jednog od njih s kojim sam dugo radila, primjetila sam nešto što bih mogla nazvati “analizom uz pomoć mučkalice”. Oni ne razumiju značenje onoga što ljudi kažu i ne mogu shvatiti ni značenje pisanih riječi – zato što mnogo toga što mi kažemo zavisi od konteksta i afekcije. Narcisi (nemaju empatije, te su odatle nesposobni razumjeti kontekst i afektivnost) čuju samo samo riječi. (Rasprava s narcisom može biti veoma dezorjentirana i neobična; čini se da oni misle da korištenje nekih istih riječi podrazumijeva praćenje tijeka neke konverzacije ili rezoniranja. Tako oni često zastranjuju hvatajući se za neke irelevantne pojmove u svojoj deluziji da razumiju ono o čemu drugi pričaju. )

A iskreno rečeno, oni ni ne čuju sve riječi. Oni poklanjaju pažnju samo onome što sadrži njih u sebi. Tu se ne radi samo o nekoj lošoj navici – radi se o jednom kognitivnom poremećaju. Narcisi poklanjaju pažnju samo sebi i stvarima koje se njih osobno tiču. Međutim, s obzirom da ne znaju što drugi ljudi rade, narcisi ne mogu procijeniti kako im drugi ljudi mogu uzvratiti nevolje koje su ovi izazvali. Oni ne mogu uzimati u obzir osjećanja drugih ljudi, pa tako previđaju činjenicu da mogu iznervirati druge ljude svojim bezobzirnim ponašanjem.

Narcisima nedostaje jedna razvijena savijest a jedino što njih sputava ili koči, to je strah od kazne ili gubitka njihove reputacije – mada, opet, to se često ne može vidjeti u nekoj običnoj konverzaciji s njima ukoliko vam nije poznato to kakvom oni smatraju svoju reputaciju i što oni misle o tome kako ih drugi ljudi vide, što je često izvan svakog dodira sa objektivnom realnošću.

Njihova moralna inteligencija je na razini jednog petogodišnjeg ili šestogodišnjeg djeteta; jedina pravila koja oni priznaju su ona koja su posebno nametnuta, dopuštena, zabranjena, ili opravdana od strane onih ljudi koje oni osobno poznaju i smatraju ih autoritetima.

U svakom slučaju, od narcisa se može očekivati ​​da će raditi nezakonite ili nedozvoljene stvari, ili da će povrijediti nekoga ukoliko smatraju da mogu proći nekažnjeno, odnosno, da ih nitko ne može pri tome zaustaviti (tj. Njih nije briga što ćete vi misliti osim ako vas se ne boje).

Narcisi su zavidni i takmičarski orjentirani na način koji je težak za razumjeti. Na primjer, jedna narcisoidna osoba koju sam poznavala se jednom prilikom toliko razjarila nakon što je vidjela u nekom magazinu jedan članak – ne zbog njegovog sadržaja, nego zato što je smatrala da je ona sama mogla napisati nešto slično tome. Možda je mogla, ali nije. Oni stalno uspoređuju sebe (kao i sve ono za što misle da njima pripada, kao npr. njihovu djecu ili namještaj) s drugim ljudima i njihovom imovinom. Narcisi misle da ukoliko oni nisu bolji od sviju ostalih, onda su gori od bilo koga na cijelom svijetu.

Narcisi generalo preziru druge ljude. Čini se da to u svom korijenu potiče usljed njihovog nedostatka empatije, a izražava se kroz jedan odbojan stav prema osjećanjima drugih ljudi, kao i prema njihovim željama, potrebama, brigama, imovini, poslu itd. To je također povezano is njihovim generalno negativnim pogledom na život.

Narcisi su (a) ekstremno osjetljivi na svaku kritiku i (b) vrlo kriti čki nastrojeni prema drugim ljudima. Oni očekuju da se na njih treba gledati kao na neka superiorna, perfektna, nepogrešiva, božanska bića (ako ne kao na neka božanstva, onda bar kao na nekoga tko sjedi s božje desne strane) – u svakom drugom slučaju oni će se smatrati bezvrijednim. Kod njih nema nikakve sredine, kao što je slučaj s običnim, normalnim ljudima.

Oni ne mogu tolerirati ni najmanje neslaganje s njima. U stvari, ako im kažete, “Nemoj molim te, to opet činiti, – to boli”, narcis će to ponoviti još žešće, kako bi dokazao da je bio u pravu prvi put; njihovo rezoniranje otprilike ide ovako: “Ja sam dobar i pravedan čovjek i ja ne mogu činiti ništa pogrešno; odatle, ja te nisam povrijedio i nemoj sada me lagati …” – nakon ovakvih njihovih reakcija, normalan čovjek često ne može lako doći sebi.

Bilo kako bilo, narcisi su prirodno svirepi, kako u sitnicama, tako i u krupnijim stvarima, zato što oni poklanjaju pozornost svojim fantazijama a ne vama, međutim, masnice i ožiljci koji ostaju na vama su ISTINSKI, a ne plod vaše mašte. Tako, bez obzira na to koliko blago vi pokušavali im sugerirate da se poprave ili da potraže pomoć, oni će reagirati samo na jedan od dva moguća načina: napast će vas ili će se povući.

Budite oprezni ukoliko se odlučite zađete u zmajevu pećinu – narcis će reći BILO ŠTA, oni će odbaciti bilo koga prilikom pokušavanja da opravdaju same sebe a onda će očekivati ​​da se stvari odmah vrate na staro stanje ili status quo.

Oni će vas napasti (ponekad i fizički) i istresti na vas tovar žuči, uvreda, prezira, pogrda, prijetnji itd., a onda – nakon što se dobro istresu, naglo će se ohladiti osjećajući se mnogo bolje: “Uh, sada se osjećam bolje. A gdje smo ono stali?!” Kad se oni osjete bolje, to isto će također očekivati ​​i od vas.

Oni će vam reći da ste nitko i ništa, da ste bezvrijedni, a kratko nakon toga će izjaviti kako vas vole. Ukoliko se usprotivite takvom njihovom ponašanju prema vama, oni će vam odgovoriti, “Pa, ti jednostavno moraš me prihvatiš onakvog kakav jesam. (Bog me je načinio ovakvog, on mene voli, a ti si odviše glup/a da bi razumio/la moju vrijednost.)”

Najbolji savjet u vezi njih je da ih privatite onakvim kakvi jesu i da se držite što dalje od njih

Druga “kazna” kojoj vas narcis može izložiti je ta isključiti vas iz svog veličanstvenog društva – to se može pretvoriti u jednu farsu, jer ukoliko ste stigli do te točke, onda se sigurno već neko vrijeme sami molite za spasenje: “Dragi Bože! Kako da se izvučem iz svega ovoga?” Narcis će očekivati ​​da ćete vi biti očajno pogođeni nakon što vas je on / ona lišio / la svoje božanske pažnje, tako da kad mu (ili njoj) opet zatrebate, nakon određenog vremena – narcis će očekivati ​​od vas da ste naučili svoju lekciju i biće voljan / na da vam se vrati. Ukoliko ste stvarno naučili lekciju, ne puštajte ga je ni blizu, a telefon slobodno isključiti (doduše, možete koristiti “telefonsku sekretaricu”.)

Oni ne mogu shvatiti da imaju jedan mentalni problem; oni smatraju da su uvijek drugi ti koji nisu normalni i koji se trebaju promijeniti. Terapije mogu biti od pomoći samo u slučajevima kad neka individua želi promijeniti, međutim, bez obzira na to što narcisi mrze svoje istinsko ja, oni se ne žele promijeniti – umjesto toga, oni bi htjeli da se svijet promijeni. Tako će oni cijelo vrijeme kritizirati i žaliti se na sve i svašta.

Obično postoji nekoliko osoba koje narcisi ne smiju da diraju, i o kojima neće izreći ni najmanju kritiku, čak i da se radi o ljudima koji su po svojoj prirodi prevaranti ili kriminalci. To su obično ljudi od kojih su narcisi užasnuti ili nasmrt isprepadani, mada oni to neće priznati, nego će tvrditi kako ih poštuju ili vole; očigledno, narcisi nisu u stanju da razlikuju strah od ljubavi.

Narcisi su netrpeljivi i svirepi u svom ponašanju ali su generalno pasivni i nedostaje im inicijativa

Narcisi su naivni, ranjivi i patetični, bez obzira na svu njihovu arogantnost i svirepost. Oni imaju dosta razloga za svoju paranoju i cinizam, njihovu podmuklost, prevrtljivost i izvrdavanje. Oni su toliko izvan dodira s drugim ljudima i onim što se događa oko njih da su vrlo podložni ekploataciji. U drugu ruku, usljed svoje površne pažnje, nisu u stanju primjetiti kad njih neko iskorištava.

Narcisi su grandiozni. Oni žive u jednom umjetnom svijetu svojih fantazija o apsolutnoj moći, genijalnosti, ljepoti itd.

Freud je za njih govorio da se ti ljudi ponašaju kao da su zaljubljeni u same sebe. Oni su zaljubljeni u jednu idealnu sliku sebe – ili žele biti u ljubavi s tim svojim lažnim ja; vrlo je teško reći što se tu stvarno događa.

Kako sto je slučaj sa svima koji su zaljubljeni, njihova pažnja i energija se skreće s onih svakodnevnih aktivnosti na njihove voljene. Narcisoidne fantazije su statične, – oni su se zaljubili u svoj ​​odraz na ogledalu, ili točnije, u vodi nekog jezera, tako da svako kretanje izaziva mreškanje vode i brisanje odraza u njoj; tako da bi mogli jasno vidjeti svoj ​​veličansveni odraz na površini vode, oni moraju ostati perfektno mirni.

U svojim fantazijama, narcisi ne vide sebe da rade nešto posebno, osim da im se ljudi neprestano dive. Nadalje, oni ne vide te svoje zamišljene slike kao neki potencijal koji bi se jednog dana mogao pretvoriti u stvarnost, ukoliko budu imali sreće ili sve bude išlo kako treba: oni vide te slike kao jedan istinski način kako oni žele biti viđeni sada, upravo u ovom momentu.

Ponekad su narcisističke fantazije spektakularno grandiozne – kao npr. oni mogu zamišljati sebe kao Isusa, nekog drugog sveca ili heroja; ili nekog božanstva čiju su sliku vidjeli u nekoj knjizi; međutim, to mogu biti i neke bizarnije ličnosti, kao npr, iz crtanih romana, ilustracije iz nekih popularnih magazina itd … To njihovo umjetno samofantaziranje je obično statično u vremenu, te tako jedna te ista slika može se proteže još iz njihove mladosti; tako možemo vidjeti kako se neka žena narcis još uvijek čvrsto drži retro-trendova i proživljava sliku perfektne žene iz 60-tih godina, koju je davno vidjela u nekom magazinu za žene, dok muški narcisi mogu da se zakače za imidž nekog heroja iz stripova koje su čitali u mladosti. Narcisi više vole slike nego priče, oni vole mirne slike a ne one koje se kreću, kao npr, na nekom filmu, tako da ne baziraju svoje fantazije na nekim filmovima ili TV serijima.

Grandioznost može imati mnogo različitih oblika – žena narcis može uvjeri samu sebe kako je ona perfektan model ženstvenosti, kako upravo ona predstavlja onaj standard s kojim bi sve ostale žene trebalo uspoređivati; a onda će ona pokušati silom natjerati svoje kćerke da izgledaju i ponašaju se isto kao ona. One će teško izlaziti na kraj s kćerkama koje imaju duža ili kraća stopala od njihovih, veće ili manje grudi, drugačije zube ili ukoliko se njima više sviđaju neke druge boje.

Muškarci narcisi mogu također biti zaneseni svojim vlastitim izgledom, mada je kod njih češće nego kod žena da prebace težište na svoj ​​inteligenciju ili važnost svoje profesije, odnosno, posla kojeg obavljaju – nije bitno o kojem se poslu radi, ukoliko ga on radi, onda je to po svojoj definicije daleko važnije od bilo čega što bi vi uopće mogli raditi.

Narcisi koje sam poznavala također su imali čudne predodžbe o religiji, posebno u smislu vjerovanja kako su oni na neki način posebni božji ljubimci; Bog njih voli, tako su oni izuzeti od svakodnevnih pravila i obveza: Bog njih voli i želi biti upravo onakvi kakvi jesu, tako da oni mogu raditi sve ono što se njima sviđa – mada, naravno, taj narcisoidni Bog ima mnogo stroža pravila kada su u pitanju svi drugi, uključujući i vas, naravno.

Narcisi imaju malo smisla za humor. Oni ne razumiju viceve, pa čak ni najednostavnije zagonetke. Nemaju smisla za humor. Oni ni ne pričaju viceve, osim što ponekad imaju ispade sarkazma. To je zato što im nedostaje empatija, pa ne mogu razumijeti kontekst i afektivne riječi ili neku radnju, a vicevi, humor i komedija uvelike ovise o kontekstu i afektivnosti.

Oni su specijalisti u sarkazmu prema drugima, dok nisu u stanju da budu ironični. Ukoliko vam se nešto što oni kažu ili urade učini komično, to nije zbog njihovog smisla za šalu, nego ste vi pogrešno razumjeli nešto što su oni mislili sasvim ozbiljno. Oni u svom pokušavanju pretvaranja često prave parodiju tako da pri tome mogu izgledati smiješno mada je nenamijerno s njihove strane i oni su toga nesvjesni. Za vas bi bilo najbolje da im tada ne date na znanje da ispadaju smiješni. [Međutim, neki narcisi imaju tendenciju da se sprdaju na račun drugih ljudi, da ponavljaju viceve za koje su čuli od drugih da su smiješni, međutim, poznavanje stvari koje su ljudima smiješne nije isto što i imati smisla za humor.]

Narcisi imaju neobičan osjećaj za vrijeme. Oni kao da nisu svjesni da se stvari vremenom mijenjaju ili jednostavo uopće nisu svjesni da vrijeme prolazi. Godine mogu proći i da ne ostave na narcisu nekog većeg traga. Narcisi često izgledaju, ili misle da izgledaju, prilično mlađi nego što stvarno jesu; taj njihov mladoliki izgled je predmet njihovog ponosa, a neki od njih će to naglašavati držeći se još uvijek modnih trendova koji su bili aktualni kad su oni bili u svom zlatnom dobu.

Ponekad se čini da oni imaju vrlo selektivnu memoriju – s velikim rupama u njihovom sjećanju. Tu se radi o nekoj vrsti “točkaste memorije”, npr. oni će se sjećati malo čega iz njihovog djetinjstva, ali će imati iznenadne napade sjećanja na neke situacije u kojima su se zadesili prije 20 ili 30 godina, kad će se sjećati imena svih sudionika tog događaja, kako su oni bili obučeni, što je tko rekao, kakvu je grimasu tko prilikom toga napravio, kakve su vremenske prilike bile itd. Oni su obično ti koji su u tim događajima bili glavni junaci.

Narcisi nisu nimalo fleksibilni i autorativno se ponašaju. Oni žele uvijek biti neki autoriteti, a također se vole družiti s ljudima koje smatraju autoritetima. Često se fanatično pozivaju na mišljenje ljudi koje oni smatraju autoritetima, kao što su njihovi roditelji, učitelji, doktori, neke kolege itd.

Narcisi imaju čudne radne navike. Normalni ljudi rade zbog nekog određenog cilja ili ishoda, pa čak ako se samo radi o plaći. Normalni ljudi mjere stvari po tome koliko su potrošili (vremena, rada, energije) da bi ostvarili željene rezultate. Normalni ljudi ponekad požele da se odmore ili opuste, odnosno, dovoljno slobodnog vremena kako bi se mogli baviti stvarima koje ih zanimaju ili zabavljaju.

Narcisi također rade zbog određenog cilja, međutim, njihov cilj je drugačiji: oni žele moć, autoritet, laskanje … S obzirom da im nedostaje empatija, osjećaj za okolnosti koje vladaju u vezi s nekom situacijom, kao i afektivnost, narcisi ne mogu razumjeti kako ljudi ostvaruju slavu i visoke pozicije; oni misle da je to sve neosnovano, da je sve bazirano na tome koga poznaješ, tj. na vezama ili iz koje obitelji potječeš. Tako se oni vole kačiti za ljude koji već imaju ono što oni žele, dok u međuvremenu prave veliku predstavu od svog ‘mukotrpnog’ rada.

Narcisi mogu uložiti nevjerovatnu količinu vremena u nešto što daje vrlo slabe rezultate. To je uglavnom usljed njihovog nedostatka empatije, tako da ne mogu razumjeti zašto se neki poslovi više vrednuju od drugih, zašto mišljenje nekih ljudi ima veću težinu od mišljenja drugih ljudi. Njima je jasno da čovjek treba raditi, a ne biti lijen, tako se oni stalno mogu baviti nečim. Međutim, oni se ne mogu unositi u svoj ​​posao svim svojim srcem – kakav god bio rezultat njihovog posla, oni će uvijek očekivati ​​zahvalnost, laskanja i pohvale. Narcisi mjere vrijednost njihovog posla po vremenu kojeg su uložili u njega, a ne po rezultatima koje su postigli .

Narcisi smatraju da imaju pravo na sve što mogu da uzmu. Oni očekuju da imaju povlastice i da im se povlađuje a smatraju i da mogu eksploatiraju druge ljude. Neki narcisi troše velike pare na ekstravagantne stvari kako bi mogli impresionirati druge ljude, tako da u mnogim slučajevima dovode sebe do bankrota. Prema mom osobnom iskustvu, narcisi su škrti, sebični i štedljivi do eksentričnosti. S obzirom da nemaju svoj ​​individualni ukus što se oblačenja tiče, često će kupovati stvari koje nose oni koje oni smatraju autoritetima, kako bi ih mogli na neki način oponašati. Tim ljudima je obično vrlo bitno da nose odjeću i obuću poznatih proizvođača.

[...]

Vrlo je teško lijepo provesti neko vrijeme s narcisom bez nekih komplikacija. Oni mogu na mahove zapasti u neka euforična stanja u vezi stvari koje jedino oni mogu vidjeti dok često operiraju u modalitetu tipa: “mediokritet se trudi iz petnih žila da oponaša normalnu osobu”. Oni se ponekad znaju snužditi i ušutjeti, te ponašati pasivno – i to je najbolje što možete dobiti od njih.

Oni su nesposobni se ponašati prema drugima s ljubavlju, a nisu u stanju ni da se zadovoljavaju jednostavnim stvarima. Njima je potrebno tjelesno zadovoljstvo. Postoji samo jedan način da se zadovolji narcisa, a to je da ispunjavate sve njegove prohtjeve i hirove, i da se slažete s njegovim mišljenjima i stavovima u vezi s bilo čim. Postoji samo jedan način da se s narcisima bude u dobrim odnosima: držite se što dalje od njih. Oni znaju biti vrlo simpatični, čak šarmantni i zavodljivi.

(…)

Savjet: Hvatajte se zaklona i čuvajte glavu ukoliko narcis kojeg poznajete počne normalno da se ponaša, odnosno, ako počne ispoljava sumnju u vezi nekih svojih postupaka pa cak i prizna neku manju grešku koju je sam pocinio, kao npr. kako je on shvatio da se prema vama nije lijepo ponašao ili da vas je na neki način iskorištavao. Oni vas tada samo omekšavaju za nešto vrlo gadno, što imaju na umu. Ti ljudi su eksperti za ono: “Dođi malo bliže, tako da ti mogu opaliti šamar”. U mnogim slučajevima tražit će od vas da dokažete svoju ljubav prema njima ispunjavajući njihove prohtjeve, čineći im raznorazne usluge ili vadeći ih iz kojekakvih nevolja za koje su sami krivi, odnosno, čisteći smeće koje su ostavili za sobom.

Narcisi se obično bave vanjštinom (ili “ambalažom”) – a ne sadržajem ili suštinom

Narcisi izbjegavaju davati drugima informacije o sebi, tako da se mogu činiti tajanstvenim, rezerviranim ili ljubomornim kad je njihova privatnost u pitanju. Razlog za to je vjerojatno to što oni svoj ​​život ne smatraju interesantnim, pa im ne pada na pamet mogućnost da bi on mogao biti drugima interesantan, kao i to da se oni na neki način stide svog stvarnog života s obzirom da još uvijek nisu postali Zvijezda svemira. Oni smatraju da njihov posao, njihovi prijatelji i obitelj, njihova kuća i imovina nisu dovoljno dobri za njih jer oni zaslužuju mnogo bolje ili više.

Narcisi ne samo da nisu u stanju očitavati osjećanja i autonomiju, oni nisu u stanju primjetiti ni svoja vlastita osjećanja. Njihova osjećanja su nešto kao vrijeme, atmosferske prilike, božja volja. (…)

Narcisi su poznati po njihovom negativnom, pesimističnom, ciničnom ili sumornom stavu prema životu. Čini se da je sarkazam specijalnost narcisa a pakost da ne spominjemo. S obzirom da im nedostaju ljubav i zadovoljstvo, oni nemaju dobrog razloga da rade bilo što a misle da su i svi drugi isti kao i oni, samo što su oni ti koji su pošteni dok smo svi mi ostali hipokrite. Ne postoji ništa što je za njih stvarno dovoljno dobro da bi ih zadovoljilo, tako da se oni neprestano žale i kritiziraju – sve do točke verbalnih vrijeđanja i napada.

Narcisoidne osobe su impulsivne. Oni se otkrivaju ponašanjem koje se čini čudno glupim za ljude koji su na istoj razini inteligencije kao i oni. Nekako, oni ne mogu uzimati u obzir moguće konsekvence njihovih postupaka. Nije mi jasno da li oni stvarno očekuju da će im se oprostiti sve što im u nekom trenutku padne na pamet učiniti ili je ta njihova impulzivnost rezultat nedostatka kognicije koji potječe iz jednog statičkog psihičkog stanja koje je povezano i sa poremećenom percepcijom vremena.

Narcisi ne vole živjeti sami. Njihovo unutarnje bogatstvo je oskudno, statično i sterilno. Ništa interesantno ili atraktivno se ne može događati u njihovim srcima ili umovima, tako da ne vole ostajati nasamo sa samim sobom. Sve što oni imaju unutar sebe, to je jedna zamišljena slika perfekcije koju nikada neće biti u stanju ostvariti.

Na kraju, moramo napomenuti i to da između NPL-a i psihopatije postoji bitna razlika. Psihopati imaju tendenciju pribjegavati fizičkom nasilju kako bi došli do onoga što žele, dok narcisi rijetko kad počinjavaju kriminalna djela. S tim u vezi, neki danas smatraju narcisizam – “subkriminalnom psihopatijom”.
 
Documentarac o različitim razinama narcizma, od egomanijaka do sociopata i psihopatskih ekstrema. Ovo svatko mora pogledati. (Stisnite prijevod na dnu.)

 
(galaksija.com)

Psihički poremećaji su najčešći zdravstveni poremećaji. Svaka treća osoba ispunjava kriterije za barem jedan od brojnih psihičkih poremećaja. Nešto manje od polovice građana Sjedinjenih Američkih Država tijekom života pobolijeva od jednog ili više psihičkih poremećaja, bilo da je riječ o nikotinskoj ovisnosti ili shizofreniji.

Ispitivanje velikog uzorka odraslog pučanstva Sjedinjenih Američkih Država, koje je od 2001. do 2003. godine provodio njihov Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH), pokazao je da začuđujuće visokih 46% ispitanika zadovoljava kriterije sukladno svjetski najpriznatijem i najpoznatijem Psihijatrijskom dijagnostičkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA), za pobolijevanje od barem jednog, a većina njih i od većeg broja psihičkih poremećaja.

Od toga 28,8% otpada na anksiozne poremećaje, 20,8% na poremećaje raspoloženja, 24,8% na poremećaje kontrole pulzija te 14,6% na različite ovisnosti. A prema izvještaju iz 2005. godine provedenom u 16 europskih država, proizlazi da je 27% Europljana odrasle životne dobi u posljednjih godinu dana patilo od nekog psihičkog poremećaja.

Navedeni postoci očito ukazuju na to da se nalazimo usred epidemije psihičkih poremećaja. No tek mali broj stručnjaka smatra da je epidemija psihijatrijskih poremećaja koja je desila unazad posljednja tri desetljeća u državama razvijenog Zapada zapravo posljedica odranije postojećih poremećaja, koji su eto uslijed nerazvijenosti struke ostali neprepoznati i poddijagnosticirani.

Praktički nitko od relevantnih stručnjaka ne drži da smo tako naglo, kao ljudstvo Zapada, poludjeli, postali depresivni i psihotični. Isto tako nitko relevantan ne drži da je riječ o pojavi nekog novog okolinskog agenta-virusa, koji bi mogao objasniti toliki, praktički epidemijski porast psihičkih poremećaja među pučanstvom zemalja razvijenog Zapada.

Kao najčešća objašnjenja ove psihijatrijske epidemije navode se tri procesa:

a) proces dijagnostičke hiperinflacije (sniženje dijagnostičkog praga pojedinih psihijatrijskih poremećaja)

b) proces dijagnostičkog ekspanzionizma (umnožavanje novih i “novootkrivenih” psihijatrijskih poremećaja)

c) psihijatrizacija normalnosti (uvlačenje sve većeg dijela pučanstva unutar zabrana psihičkih poremećaja).

Dio stručnjaka navodi kao još jedan dodatni uzročni čimbenik zaslužan za epidemiju psihijatrijskih poremećaja – a to je učinak psihofarmaka, koji dugoročno izazivaju pogoršanje poremećaja koje kratkoročno liječe. Uz brojne izravne dokaze te teze da je liječenje gore od bolesti, postoji i onaj neizravni: s epidemijskim rastom propisivanja psihofarmaka koincidira i epidemijski rast psihijatrijskih poremećaja.

Kroz dijagnostičku hiperinflaciju psihijatrijska struka počela je i naše svakodnevne životne reakcije i teža razdoblja sagledavati kao neprepoznate psihičke poremećaje, čime je počeo proces psihijatrizacije ljudi.

Činjenicu da između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna već zamagljena granica kontinuuma, psihijatrijska dijagnostika je zlorabila u korist patološkog, odnosno podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom“. Time je u žižu stručnog interesa ušao značajan broj nesretnih, no temeljno zdravih a svakako normalnih ljudi, koji naprosto teško žive.

S druge strane, to je istodobno podrazumijevalo da se resursima uvijek ograničeni sustav mentalnog zdravlja prestao u dotadašnjoj i dovoljnoj mjeri posvećivati onoj manjini ozbiljnije poremećenih osoba. To je pogodovalo trendu transformacije psihijatara u psihofarmakologe, jer dok su oni jučer još manjini ozbiljnije bolesnih osoba mogli pružiti sve, to jest cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi, sada se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvodi epidemiološki golema masa osoba koje sustav tretmana može pokriti tek djelomično, površno, što zapravo znači omasovljenjem propisivanja i uzimanja psihofarmaka.

Kao psihijatri preolako smo zaboravili da izvorna nakana naše struke nije bila da sve proglasimo psihički poremećenima, koliko da onoj manjini koja to doista jeste na učinkovit način pomognemo. A izgleda da smo podlegli, tako tipičnom stručnom umišljaju, da entitete kojima se bavimo uvelike prenaglašavamo: vidimo ih gdje ih i nema i u izraženosti koju nemaju.

Stručnjaci za pojedini segment stvarnosti nerijetko precjenjuju svoje ideje i skloni su vidjeti taj segment kako se prelama kroz cjelokupnu stvarnost. Tako da se stručnjacima za droge svi drogiraju, za alkohol svi piju, za depresiju su svi depresivni itd. Imaju li od toga kakvu korist ljudi koji su potpali pod odredbe ove novonastale dijagnostičke psihijatrizacije njihovih života, ili ih se time samo zbunjuje i ograničava njihova sloboda i spontanost?

Nikakvu korist nema ni sama psihijatrijska struka od pridavanja sebi na važnosti umjetnim pumpanjem dijagnoza, jer se onda bavi onima koji nisu u jakom smislu psihički poremećeni, a uvijek ograničeni resursi zaobilaze osobe koje istinski pate.

U tom smislu došlo je i do proširenja definicije zdravlja. Ono se sada ne definira kao odsutnost bolesti nego i odsutnost predznakova bolesti i/ili čimbenika rizika za razvoj pojedinih bolesti. Navedeno je imalo za posljedicu da se “mentalno zdravlje“ počelo definirati i odsutnošću predznakova psihičkih poremećaja, čime je nastavljen proces psihijatrizacije pučanstva. Naime, odjednom se unutar spektra psihijatrijskog djelovanja našao značajan udio općeg pučanstva.

Nakon objavljivanja posljednja tri izdanja našeg Dijagnostičkog priručnika sve je teže bilo ostati “normalan”, i “normalni“ ljudi su postali manjina unutar pučanstva.

Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati manje-više normalne a nesretne i smućene ljude da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Psihijatri su za njih već spremili dijagnostičke kategorije novih, do jučer nepoznatih psihičkih poremećaja, a farmaceutske tvrtke su pak spremile lijekove koji te poremećaje učinkovito otklanjaju.

Suludo nakaznu tezu da su brojni psihički poremećaji izmišljeni unazad dvadesetak godina samo kako bi se stvorilo tržište za novije generacije psihofarmaka moglo bi se pred stručnom javnošću braniti dosta dugo, a tezu bi se, istina ne tako čvrsto, nažalost moglo argumentacijski i obraniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)