Zemlje koje zahtijevaju najviše cjepiva za djecu mlađu od godinu dana također imaju najvišu stopu smrtnosti novorođenčadi, navodi se u novom istraživanju provedenom od strane Think Twice Global Vaccine Institute

Studija, objavljena u časopisu “Human & Experimental Toxicology”, postavlja važno pitanje – da li je smrt novorođenčadi povezana s prekomjernim cijepljenjem?

Raspored cijepljenja u SAD-u se poziva na 26 cjepiva prije dobi od jedne godine, ali zemlja se još uvijek nalazi na 34. mjestu među nacijama po smrtnost dojenčadi.

Worldtruth.tv izvještava:

Istraživači su prikupili stope dojenačke smrti (IMR) za prvih 34 zemalje u svijetu. Četiri od tih zemalja – Andora, Lihtenštajn, Monako i San Marino – su imale tako malu smrtnost dojenčadi (manje od pet), tako da se IMR smatra statistički nepouzdanom, tako da su te zemlje bile isključene iz analize.

U preostalih 30 zemalja, veći broj potrebnih doza cjepiva bilo je povezano sa većim brojem smrtnosti dojenčadi (IMR) – pobijajući argument da veći broj cijepljenja poboljšava ukupno zdravlje dojenčadi.

U stvari, većina cjepiva koja se preporučuje se djeci mlađoj dobi 1. nisu namijenjene za sprečavanje bolesti koje su opasne u toj dobnoj skupini. Umjesto toga, politika cijepljenja naglašava cijepljenje djece u što mladoj dobi što je više moguće, uključujući i za bolesti koje su opasne tek kasnije u životu.

Zemlje su podijeljene u pet različitih skupina, ovisno o tome koliko doza cjepiva zahtijevaju za djecu mlađu od 1 godine: 12-14 doza, 15-17 doza, 18-20 doza, 21-23 doza i 24-26 doza. Istraživači su otkrili da su zemlje u skupini sa 12-14 doza imale znatno bolje (niže) rezultate smrtnosti novorođenčadi nego zemlje u skupinama sa 21-23 ili 24-26 doza cjepiva.

Što uzrokuje ove smrti?

Znanstvenici tvrde da mnogi faktori doprinose IMR, koja se smatra jednim od najvažnijih pokazatelja javnog zdravstva jedne zemlje. Siromašne zemlje imaju tendenciju da imaju visoke IMR zbog odsutnosti ili lošeg rasporeda osnovnih zdravstvenih usluga i infrastrukture, uključujući i sanitaciju.

Zarazne bolesti imaju tendenciju povećanja u tim zemljama, uglavnom zbog tog istog razloga – loše zdravstvene infrastrukture i loše prehrane.

U bogatijim zemljama, međutim, čimbenici koji doprinose IMR mogu biti manje jasni. Na primjer, Sjedinjene Države su zabilježile je porast prerano rođenih beba između 1990. i 2006. godine, ali to povećanje nije dovoljno da objasni neuobičajeno visoku smrtnost novorođenčadi za tako bogatu naciju kao što je Amerika.

“Čini se da je u određenoj fazi pokreta nacije na socio-ekonomskoj ljestvici poslije osnovnih potrepština za opstanak dojenčadi (pravilna prehrana, sanitacija, čista voda i pristup zdravstvenoj skrbi), javlja se odnos između broja cjepiva danih dojenčadi i stope smrtnosti novorođenčadi: nacija s višim stopa smrtnosti male djece daje svojoj djeci, u prosjeku, više doza cjepiva”, napisali su istraživači.

Znanstvenici ističu da je čak i u siromašnim zemljama, visoka razina cijepljenja nije povezana sa velikom stopom smrti novorođenčadi. Na primjer, Gambija traži 22 doza cjepiva prije starosti od 1 godine i ima stopu provođenja cijepljenja od 91-97 posto, ali još uvijek ima IMR od 68,8. Mongolija također zahtijeva 22 doza, sa stopom procjepljenosti od 95-98 posto, ali još uvijek ima IMR od 39,9.

“Ovi primjeri potvrđuju da će stopa smrtnosti novorođenčadi (IMR) ostati visoka i u zemljama koje ne mogu omogućiti čistu vodu, pravilnu prehranu, poboljšane sanitarne uvjete i bolji pristup zdravstvenoj skrbi”, istaknuli su istraživači.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Nova studija u časopisu Neuropharmacology pokazala je još jednom nevjerojatno različite načine kako medicinski kanabis može izliječiti tijelo

Već znamo o nekoliko fizičkih bolesti koje se mogu liječiti marihuanom – poput epileptičkih napadaja, Crohnove bolest i neuropatska bol – ali medicinski kanabis također obećava u liječenju depresije.

Antidepresivi su najrašireniji lijekovi u svijetu, a pogotovo u Americi, a njihova prodaja donosi milijarde dolara zarade godišnje.

Istraživači na Univerzitetu de Cantabria su se fokusirali na kanabidiol (CBD), ne-psihoaktivni sastojak kanabisa, nalazeći da je CBD ima brzo-djelujući antidepresivni učinak koji se može održati uz daljnje doziranje.

“Naši rezultati pokazuju da se kanabidiol ispoljava brzo i održava učinke poput antidepresiva …”

U zaključku, naši rezultati pokazuju da bi CBD se mogao predstaviti kao novi brzi lijek za depresiju, preko povećavanja serotoninskog i glutamatskog kortikalnog prijenos signala kroz receptor ovisan o mehanizmu 5-HT1A.”

Znanstvenici su koristili metode istraživanja na miševima za koje su dokazane da su točan model za ljudsku depresiju, omogućujući proučavanje bioloških uzroka i mogućih tretmana. Oni su otkrili da kanabidiol djeluje i preokreće simptome depresije koju uzrokuje povećano ispuštanje serotonina i glutamata.

“Miševi s “OBX operacijom” (daje ponašanje slično deperesiji kod čovjeka) su pokazali značajno smanjenje simptoma hiperaktivnosti i 30 minuta nakon davanja CBD-a, u usporedbi sa miševima koji su dobili placebo.”

Nastavak davanje CBD-a pronašla je da u potpunosti preokreće učinke depresije nakon tjedan dana. Ispitivanje kemijske aktivnosti u okviru miševog mozga pokazalo je da je kanabidiol uzrokovao povećano ispuštanje serotonina i glutamata.

Ispuštanje glutamata je dramatično utjecalo na sve miševe koji su primili CBD, i odmah nakon prve doze i nakon više tjedana opetovane primjene.

Utjecaj na serotonin bijaše lukaviji nakon prve doze, i to je ustrajalo tijekom vremena samo na miševima koji su imali oBx operacije na mozgu, što ukazuje da se ta promjena može dogoditi samo kao odgovor na depresiju, kao i kod stanja mozga kod miševa. – piše PsyPost.org “

Big Pharma je vrlo zabrinuta da se njihovi proizvodi mogu zamijeniti čudesnom biljkom.

Kao što smo izvijestili prošlog mjeseca, kemijski antidepresivi mogu biti uzrok povećane stopa samoubojstava, a vlada pokušavaju sakriti informacije ovih razornih učinaka.

Ovo novo istraživanje donosi nove loše vijesti za Farmaceutsku mafiju, kako se kanabidiol dokazao još jednom učinkovitiji od njihovih notornih proizvoda.
 
(NSP)

Da kojim slučajem još postoji inkvizicija, progon heretika i spaljivanje vještica, liječnike sa “revolucinarnim” idejama bi sigurno spalili na lomači

Neki stručnjaci vjeruju da velike doze kemoterapije mogu čak pogoršati stvari, jer pojačavaju mehanizam prirodne selekcije kod stanica raka

Kontroliranje raka malim dozama kemoterapije može biti učinkovitije od pokušaja da se u potpunosti iskorijeni ova zloćudna bolest, smatraju neki znanstvenici. Sadašnji način terapije često uključuje agresivan pristup koji jakim dozama kemoterapije pokušava uništiti što je više moguće stanica raka.

No, potpuno iskorijenjivanje raka uz pomoć kemoterapiju je vrlo rijetko, dok oboljeli istodobno trpe negativne efekte kemoterapije – gubitak kose, jake mučnine, štetu imunološkom sustavu organizma ili pak anemije.

Pored toga, neki stručnjaci vjeruju da velike doze kemoterapije mogu čak pogoršati stvari, jer pojačavaju mehanizam prirodne selekcije kod stanica raka i stoga se povećava broj onih stanica raka koje su otporne na lijekove, što znači da u slučaju povratka rak može biti smrtnosan.

Nova ideja stručnjaka zasniva se na konceptu da se, umjesto pokušaja uništenja svih stanica raka, dopusti preživljavanje jednom malom broju malignih stanica koje nisu stekle otpornost na lijekove.

Skupina američkih znanstvenika koju vodi dr. Robert Gatenby s Centra za rak i istraživačkog instituta H. Lee Moffitt iz Tampe u Floridi provodili su testove na miševima, pri čemu su koristili kemoterapijski lijek paclitaxel za tretiranje dvije različite vrste raka dojke.

Standardna kemoterapija isprva je smanjila tumore kod miševa, ali ubrzo nakon prestanka terapije tumori su ponovno narasli. Međutim, kad su nakon inicijalnih velikih doza davali manje doze, uspjeli su kontrolirati rast stanica raka.

Dapače, terapija je bila toliko učinkovita da su nakon duljeg vremena prestali davati miševima lijekove, a stanje im se nije pogoršavalo.

Kako je napisao dr. Gatenby u znanstvenom radu objavljenom u časopisu Science Translational Medicine , rezultati pokazuju da se takva terapijska strategija može klinički primjeniti i da može rezultirati produljenim preživljavanjem bez daljnjeg napredovanja raka dojke.

Dakako, valja imati na umu da je još dug put od ovog istraživanja provedenog na miševima do bilo kakvih mogućih promjena u kliničkoj praksi.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

Od ožujka ove godine u hrvatskim ljekarnama bi trebala početi prodaja želatinoznih kapsula od ulja kanabisa, u dozi od po pet miligrama, ali krajnja cijena još nije definirana i zavisit će od farmaceutske mreže

Cijena će, pišu hrvatski mediji, biti neuporedivo niža od one koja se spominje prodajne na crnom tržištu na kojem se, na primjer, mjesečna doza smole ili ulja od kanabisa, prema nekim navodima, može se nabaviti ma crno po cijeni između 15.000 i 20.000 kuna (2.000- 2,500 eura).

U ljekarnama će te količine biti znatno jeftinija za desetinu te cijene.

Cijena nije formirana, još nemamo troškove prijevoza, a tu je i marža koju na proizvod stavljaju ljekarne, ali okvirno bi to moglo biti oko 1.000 do 1.500 kuna (130-195 eura) za mjesečnu dozu. Dakako, isključivo uz recept – navodi dr. Nevenka Kovač, direktorica Imunološkog zavoda.

Imunološki zavod je u procesu je finiširanja ugovora s kanadskim proizvođačem, koji je prihvatio neke predložene korekcije ugovora.

Paralelno s tim radi se na uvoznim dozvolama i ispunjenju svih uvjeta koji su strogi jer riječ je o psihoaktivnoj drogi, pa, primjerice, Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) mora potvrditi sigurnost čuvanja tvari. Isprva će se uvoziti manje količine, i to samo uljnog ekstrakta u kapsulama, a ne i THC u kapima ili za inhaliranje, piše Večernji list.

Medicinska konoplja od listopada je legalna u Hrvatskoj, nakon što je stručno povjerenstvo definiralo pravila prema kojima će oboljelima biti dostupan. Vodili su se isključivo medicinskim dokazima pa će tako uljne kapsule moći dobiti samo oboljeli od multiple skleroze zbog spasticiteta, oboljeli od karcinoma za ublažavanje mučnina pri kemoterapiji i radioterapiji te za bolove, zatim oboljeli od AIDS-a za olakšanje liječenja i povećanje apetita te oboljeli od rijetke dječje bolesti Dravetov sindrom jer im može smanjiti učestalost epileptičnih napada. Iz toga je vidljivo da pripravke na bazi THC-a liječnici ne mogu propisati kao lijek za osnovnu bolest, npr. za izliječenje karcinoma, kao što vjeruju mnogi zagovornici diljem svijeta, već samo za ublažavanje nekih popratnih stanja bolesti.

Predsjednik povjerenstva, dr. Ognjen Brborović s Katedre za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite Medicinskog fakulteta u Zagrebu, isticao je u više navrata da vjeruje kako će se broj dijagnoza za koje se može propisati liječenje na bazi THC-a odnosno medicinske konoplje povećavati kako za to budu znanstveno potvrđeni dokazi. No do daljnjeg, liječnici ga ne mogu prepisati za druge bolesti.
 
(vecernji.hr,tanjug/uredio:NSP)

Mikrodoziranje se odnosi na uzimanje izuzetno malih doza psihodelika, tako malih da efekti koji su obično povezani s takvim tvarima nisu vidljivi dok osoba obavlja svoje dnevne aktivnosti

Mnoge osobe uzimaju ove mikro doze, od sportaša do poslovnih osoba i svi oni tvrde da imaju izuzetne koristi od toga.

Svi se sjećaju kako je Steve Jobs, bog tehnologije i poduzetništva, izjavio da je u mladosti upravo uz pomoć LSD-a doživio najviše poučna iskustava svog života te da mu je to pomoglo u kreativnim procesima. Stoga ne čudi da se većina poslovnih ljudi u Silicijskoj dolini, području s najvišom koncentracijom važnih visokotehnoloških tvrtki u svijetu gdje se kreativnost cijeni više od svega, okreće ka psihodelicima.

No, umjesto uzimanja uobičajenih doza psihodelika, oni koriste jednu desetinu standardne doze LSD-a ili petinu psilocibina kako bi povećali svoju učinkovitost. Uzimanjem ovako malih doza, korisnici ne doživljavaju ni halucinacije niti se osjećaju opijeno, upravo suprotno, izjavljuju kako imaju više energije te kako su izdržljiviji, kreativniji i produktivniji na poslu.

Ideju o mikrodoziranju je posebno istražio dr. James Fadiman, psiholog i zagovornik uporabe psihodeličnih tvari koji je vršio brojna inovativna istraživanja sve do 1966. godine kada je od strane FDA naprasno zaustavljeno istraživanje o ulozi psihodelika kao tvari koja može dovesti do poboljšanja uspješnosti u rješavanju stručnih problema.

Nakon toga se povukao, no njegov rad nije prestao, 2011. godine je objavio knjigu “The Psychedelic Explorer’s Guide”, koristan i dobar vodič za sve koji žele iskustvo više te koja razmatra vrijednost psihodeličnih tvari u liječenju i samootkrivanju gdje je obradio i sve poznatiji fenomen – mikrodoziranje.

Budući da je zabranjeno istraživati LSD na ljudima, oslanjao se na mrežu volontera koji su mu javljali svoje doze i svoje rezultate koji su bili vrlo zanimljivi, naime, u oko stotinu upitnika koje je prikupio, ispitanici su izvještavali da su vrlo zadovoljni svojim performansama i obavljenim stvarima tijekom dana, a držali su se standardnog protokola mikrodoziranja – jedan dan uzimanja, tri dana pauze pa ponovno ista doza četvrti dan tijekom šest tjedana.

Sudionici istraživanja su normalno funkcionirali u radu i odnosima, ali s povećanim fokusom, više energije, emocionalnom jasnoćom i kreativnošću. Sportaši koji su koristili mikro doze LSD-a su zamijetili poboljšanje izdržljivosti i refleksa, ravnoteže i koncentracije te neosjetljivost na slabost ili bol. Ovi rezultati još nisu recenzirani, ali su nalazi vrlo sugestivni.

Malo je ljudi koji će javno priznati kako koriste psihodelične tvari kako bi poboljšali svoje performanse, a jedan od njih je John Andrew, slijepi kanadski dokumentarist koji je uzimao male doze psilocibina svaki dan tijekom šest mjeseci u 2014. godini (veća učestalost i trajanje od standardnog protokola mikrodoziranja).

On opisuje kako je pozitivne učinke počeo osjećati nakon četiri tjedna:

“Doživio sam bistrinu koja je gotovo neopisiva, osjećao sam homeostazu, osjećaj da će unatoč tome što se događa, loše ili dobro, sve biti u redu. Osjećao sam se prisutan i fokusiran.”

Dodaje da je na kraju šestomjesečnog perioda osjećao kako je dostigao maksimalni potencijal, a konzumaciju bi nastavio i dalje da nije ostao bez zaliha.

Jedan od Fadimanovih omiljenih izvještajima dolazi od mladog poduzetnika i inženjera. On je opisao kako mu je bilo iznimno teško izgraditi vrlo složeni stroj jer se sastojao od puno pokretnih dijelova te mu je bilo teško razmišljati o cijelom sustavu. Mikrodoziranje mu je ovaj posao učinio mnogo lakšim, a Fadiman objašnjava zašto – psihodelici, koji se vežu uz 5-HT2A serotonin receptore omogućavaju lakše sagledavanje uzoraka i put od apstrakcije do vizualizacije.

Mikrodoziranje ne zagovara samo Fadiman. Albert Hofmann, švicarski kemičar koji je prvi sintetizirao LSD 1930. godine, je vjerovao da mikro doze mogu biti netoksična zamjena za lijekove poput amfetamina i metilfenidata koja ne izaziva ovisnost.

Dugoročni učinci ove prakse su još uvijek nepoznati budući da se ovo područje uopće ne istražuje, no generalno gledano psihodelici mogu polučiti neke simptome kod osoba s latentnim mentalnim problemima, no nije poznato da mogu uzrokovati mentalne bolesti kod zdravih korisnika. Oni ne dovode do oštećenja mozga ili drugih organa, te ne postoji mogućnost predoziranja koje bi rezultiralo smrtnim ishodom.

Još jedno istraživanje pomaže rasvijetliti djelovanje psihodelika kod osoba koje žele povećati svoju kreativnost i sposobnost rješavanja problema. Istraživači s Imperial koledža u Londonu su na snimkama mozga dobivenih magnetskom rezonancom pronašli da LSD ne stimulira mozak na način kako se to prije mislilo.

Umjesto toga, takve tvari smanjuju aktivnost mozga filtrirajući podražaje. U određenom smislu, halucinogeni otvaraju “redukcijski ventil”, kako je to opisao Aldous Huxley, i omogućavaju doživljavanje svijeta onako kako ga vide djeca – potpuno ne filtrirano i ne sputano.

Nakon 50 godina zabrane svih istraživanja vezanih uz psihodelične tvari, privatne tvrtke i akademske institucije s odobrenjem FDA sada istražuju medicinske prednosti enteogeničnih tvari, iako se istraživanje još nije proširilo i na mikrodoziranje.

Do sada je primjerice otkriveno kako psilocibin pomaže u liječenju anksioznosti, ovisnosti i depresije, a LSD pomaže u razbijanju uobičajenog razmišljanja kod ovisnika i oboljelih od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Srećom, broj istraživanja o zdravstvenim prednostima psihodeličnih tvari je u porastu, dokaze je nemoguće sakriti budući da sve izlazi u javnost i samo je pitanje vremena kada će se ovim tvarima koje liječe, podižu svijest, otvaraju um, te pojačavaju kreativnost i performanse priznati njihove zasluge.

Možda ćemo doživjeti i to da ćemo zaista moći uživati u potpunoj slobodi odabira onoga što nam je potrebno u savladavanju svakodnevnih zadataka i prepreka, i to bez predrasuda, a moguće je da je mikrodoziranje upravo pravi put ka ostvarivanju ovog cilja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Znanost ide dalje, a ovo je još jedna od stvari koja će definitvno pomoći čovječanstvu? Printanje lijekova znači da se slojevi lijekova pakiraju tanje i u preciznim dozama

Američka agencija za lijekove, FDA, dala je odobrenje za proizvodnju 3D lijekova. FDA je već prije odobrila medicinske sprave uključujući protetiku koji se mogu 3D printati.

Novi lijek, nazvan Spiritam, razvila je kompanija Aprecia Pharmaceuticals za kontrolu epileptičnih napada. U kompaniji su izjavili da planiraju razviti i druge lijekove koristeći 3D platformu.

Printanje lijekova znači da se slojevi lijekova pakiraju tanje i u preciznim dozama. A posebna tehnologija koju je firma razvila , pod imenom ZipDose, omogućuje da je lijekove koji se uzimaju u velikim dozama lakše progutati.

Printanje lijekova znači da se može pakirati do 1000 miligrama u zasebnim tabletama. 3D prinatne tablete otapaju se u vodi isto kao i druge oralne tablete.

Kreiranje lijeka po individualnim potrebama

Printanje 3D tableta omogućuje kreiranje lijekova po specifičnim potrebama pacijenata umjesto da jedan lijek mora odgovarati svima.

Zadnjih 50 godina lijekovi se proizvode u tvornicama i šalju u bolnice, a sada po prvi puta moći će ih se proizvoditi puno bliže pacijentu. Prije je bilo ekstremno skupo proizvesti lijek prema individualnim potrebama pacijenta, a sada malom promjenom u softveru prije printanja, to je moguće.

3D printanje radi na stvaranju predmeta sloj po sloj. Za medicinske potrebe, printeri su prilagođeni da proizvode farmaceutske komponente bolje nego polimere koji se uobičajeno upotrebljavaju u proizvodnji lijekova.

Ova metoda se već pokazala korisnom u zdravstvu kada liječnici koriste sustav za kreiranje implantata po mjeri za ozlijeđene pacijente. Zubari koriste 3D printere za stvaranje replike vilice i zuba kao i drugih zubnih implantata. Kako kažu u kompaniji Aprecia, Spiritam će na tržište u prvom kvartalu 2016.

Kamo ide današnja “medicina”?
 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Njome započinje tekst o depresiji jednog od naših vodećih stručnjaka, te se nastavlja konstataciju da je depresija četvrti po redu globalni zdravstveni problem. Riječ je o stvarnoj bolesti koja se mora liječiti jer se u protivnom pogoršava i ima značajnu smrtnost. Depresija često ostaje neprepoznata, a najčešće zablude su da će brzo proći i da se depresivan čovjek može sam izliječiti. Osnovu terapije predstavljaju lijekovi – antidepresivi.

Autorica članka upozorava da njihovo djelovanje nastupa s latencijom od više tjedana i da je jedan od čestih uzroka terapijskog neuspjeha nedovoljna doza ili prerano prekidanje. U liječenju može pomoći biljni preparat, a svoje mjesto ima i psihoterapija. Bitna je podrška okoline, pri čemu je najvažnije pomoći depresivnoj osobi da dobije liječničku pomoć, pratiti uzima li redovito propisanu terapiju, ohrabrivati je da je ne prekida, te da zatraži njezinu korekciju ako nema poboljšanja; treba uvjeriti bolesnika da će se uz adekvatno liječenje s vremenom početi osjećati znatno bolje.

Tekstovi poput ovog česti su u časopisima i rubrikama koji se bave zdravljem, a na sličan način o depresiji se govori u radijskim i TV emisijama. Dio je to promišljene kampanje osvještavanja javnosti, odnosno promicanja bolesti, koju su za potrebe farmaceutske industrije osmislile i na globalnoj razini provode PR (public relations) agencije. Kampanja je usmjerena i liječnicima. Osim promidžbe same bolesti, odnosno isticanja da se radi o vrlo čestom, opasnom i nedovoljno prepoznatom poremećaju, cilj joj je bio izbrisati razliku između onoga što se ranije nazivalo endogenom, teškom depresijom, i onoga što smo označavali kao depresivni ili anksiozno-depresivni sindrom, pod kojim se podrazumijevao reaktivni, prolazni poremećaj izazvan događajima iz okoline. U tumačenju patofiziologije bolesti, afirmiran je i u središte pozornosti stavljen neurotransmiter serotonin, odnosno njegov manjak.

Navedene aktivnosti imale su za posljedicu da je u razdoblju od tek desetak godina, klinički problem razmjerno ograničenog značaja prerastao u globalnu epidemiju, a u nekim sredinama poput SAD-a od njega je stvorena neka vrsta pomodne, čak i prestižne bolesti. Iza spomenute kampanje stajali su proizvođači novostvorene klase antidepresiva – selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI). U SAD-u, gdje je 1987. registriran prvi pripravak iz te skupine – fluoksetin, u kratkom su se razdoblju ovi lijekovi popeli na vrh ljestvice najpropisivanijih.

Uzimanje antidepresiva postalo je ne samo društveno prihvatljivo, već, u današnjem svijetu punom stresa i frustracije, gotovo neophodno, na neki način i popularno. Zbog velike potrošnje fluoksetina Amerikanci su dobili epitet Prozac-nacije. Isti se trend proširio diljem razvijenog svijeta. Antidepresivi, nekad davani samo za jedno stanje – tešku depresiju, danas imaju i do dvanaest indikacija (paroksetin), koje između ostalog uključuju obuzeto prisilni poremećaj, panični poremećaj, socijalnu fobiju, depresivno-anksiozni poremećaj, PTSP, bulimiju i premenstruacijski disforični poremećaj. Pri tom su SSRI praktički istisnuli stariju, jednako djelotvornu, ali znatno jeftiniju skupinu tricikličkih antidepresiva.

Pa kakva je djelotvornost antidepresiva SSRI klase koje prema preporukama kliničkih smjernica i stručnih autoriteta široko propisujemo, kako za ublažavanje simptoma depresije, tako za prevenciju relapsa bolesti, a premda to nije službena indikacija, stvorena je i predodžba da mogu zaštititi od samoubojstva.

Ako krenemo od „čvrstih“ kliničkih ishoda, a takav je svakako suicid, niti za SSRI, niti za tricikličke antidepresive nema dokaza da smanjuju stopu samoubojstva. Analiza američkog psihijatra Arifa Khana i suradnika iz 2003. godine, koja je uključila kliničke pokuse s više od 48 000 bolesnika s depresivnim poremećajem iz baze podataka FDA, a ona se smatra pouzdanijom od drugih jer sadrži i neobjavljena istraživanja, nije pokazala razliku u stopi suicida između skupine na SSRI, skupine na drugim antidepresivima i skupine na placebu. Do istog zaključka došla su i europska istraživanja. Također nema znanstvene osnove za stavove nekih psihijatara koji pad stope samoubojstava u nekim zapadnim zemljama povezuju s rastućom uporabom antidepresiva.

Kad je riječ o ublažavanju simptoma depresije, učinkovitost lijekova evaluira se uz pomoć standardiziranih upitnika, odnosno ljestvica procjene depresije. Brojna istraživanja na tu temu objedinili su sustavni pregledi efikasnosti najpopularnijih antidepresiva koje je 2002. i 2008. objavio Irving Kirsch sa suradnicima. I tu su analizirani klinički pokusi priloženi zahtjevima za registraciju regulacijskoj agenciji FDA, a u potonjoj studiji primijenjeni su kriteriji poznatog britanskog instituta za kvalitetu u kliničkoj medicini NICE. U prvoj meta-analizi, koja je uključila bolesnike s težom slikom depresije, SSRI su bili oko 20% bolji od placeba, što je po mišljenju istraživača i stručnjaka FDA proglašeno razlikom od upitnog kliničkog značaja. Druga analiza pokazala je da su antidepresivi nedjelotvorni, odnosno bezvrijedni u svim slučajevima depresije osim onih najtežih. „Uzevši u obzir ove podatke, čini se da je malo dokaza koji podupiru propisivanje antidepresiva bilo kome, osim najteže depresivnim bolesnicima“, stoji u izvještaju te studije.

Najnoviju i najsveobuhvatniju analizu učinkovitosti antidepresiva naći ćemo u ove godine objavljenom prikazu Edmunda Pigotta i suradnika, koji je uz ranije sustavne preglede uključio i do sada najveću studiju s antidepresivima STAR*D. Nalaz je, u smislu marginalnog efekta lijekova bio toliko porazan, da su si autori članka dozvolili ironiju („bilo bi dobro ponovo razmotriti termin “depresija rezistentna na terapiju” kad je riječ o bolesnicima koji ne reagiraju na liječenje. Ne bi li bilo bolje usmjeriti pažnju na to što ne valja s našim liječenjem?“). U zaključku su zatražili reviziju aktualnih preporuka i standarda za liječenje depresije.

Istražujući dugoročne učinke antidepresiva, koji se mjere učestalošću relapsa ili kvalitetom kontinuiranog odgovora na terapiju, znanstvenici su došli do sličnih rezultata kao za kratkoročne, isključujući time mogućnost da su efekti antidepresiva veći tijekom duljeg uzimanja. Istraživači studije STAR*D ukazuju da bi dugotrajno uzimanje antidepresiva moglo čak pogoršati tijek depresije, a upozoravaju i na nuspojave poput dijabetesa.

Depresija se smatra čimbenikom rizika za nastanak i prognozu koronarne bolesti. Međutim, u pokusima i opservacijskim istraživanjima antidepresivi nisu smanjili koronarni morbiditet i mortalitet. Prema tome, sugestiju da bi ih u koronarnih bolesnika trebalo primjenjivati, a nju ćemo naći i u Europskim smjernicama za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, trebalo bi zanemariti.

Iako u literaturi ima meta-analiza, preglednih članaka i smjernica koje nalaze da su SSRI učinkoviti i korisni lijekovi, težina dokaza i uvjerljivost na drugoj je strani. O tome svjedoči činjenica da spomenuti ugledni institut NICE u blažim depresijama ne preporučuje primjenu antidepresiva, da autori sustavnog pregleda iz najcjenjenije baze podataka Cochrane Collaboration smatraju da su efekti antidepresiva precijenjeni, a uvodničari British Medical Journal-a uzimaju u obzir mogućnost da SSRI ne djeluju mnogo bolje od placeba. U svakom slučaju, ako i imaju učinka, on je, kako pokazuju istraživanja, ekvivalentan onome puno jeftinijih tricikličkih antidepresiva, a usporedive su i nuspojave, barem kad je riječ o novoj generaciji ovih preparata, još uvijek značajno jeftinijoj od SSRI.

Ono što su, povrh neučinkovitosti, primijetili svi objektivni evaluatori antidepresiva, velike su metodološke slabosti istraživanja s ovim lijekovima. To njihovu ionako skromnu djelotvornost dodatno dovodi u pitanje. Američki psihijatar Peter Breggin, autor knjige „Talking back to Prozac“ iz 1994. godine, te irski psihijatar i psihofarmakolog David Healy čija je knjiga „Let them eat Prozac“ objavljena 2004. godine, otkrivaju čitav niz nevjerojatnih manipulacija u kliničkim pokusima s fluoksetinom. Iz istraživanja su, primjerice, isključivani suicidalni i hospitalizirani bolesnici, te oni starije dobi i djeca.

Suicid uopće nije postavljan kao pitanje, odnosno ishod studija, kao niti izlječenje bolesti, kako se ne bi, tvrdi Breggin, otkrilo da lijekovi u tom smislu ne djeluju. U testiranju su primjenjivani postupci koji su povećavali učinak preparata, primjerice tzv. wash-out, a blinding je često bio neadekvatan. Pokusi su trajali tek nekoliko tjedana, a istraživanje je prekinulo nedopustivo mnogo ispitanika, pa je, u suprotnosti s tvrdnjom proizvođača da je u istraživanjima sudjelovalo 11 000 ispitanika, fluoksetin primjereno testiran na njih svega 286 (!). Dokazana je i snažna publikacijska pristranost; velik broj studija s negativnim nalazom nije objavljen. Činjenica da je fluoksetin uopće odobren za tržište teško je shvatljiva jer velika većina pokusa koji su prezentirani regulacijskoj agenciji (FDA) nije uspjela demonstrirati njegovu prednost nad placebom.

Objašnjenje zašto se, i na koji način to ipak dogodilo, naći ćemo u knjizi Johna Virapena „Nuspojava: smrt“, nedavno objavljenoj i u nas. Autor knjige desetljećima je radio za farmaceutsku industriju, a u kompaniji Eli Lilly, proizvođaču fluoksetina, bio je glavni direktor za Švedsku. Sam sebe nazivajući „stručnjakom za psihotropne lijekove i podmićivanje“, među gomilom prljavog rublja iznosi i priču o tome kako je, u ozračju apsolutne nesklonosti registraciji fluoksetina u Švedskoj, podmitio tamošnjeg ključnog psihijatra.

Fluoksetin je, ponegdje uz otpore (njemačka regulacijska agencija) ipak ubrzo odobren širom svijeta. Za njim su slijedili drugi pripravci SSRI klase, na temelju sličnih istraživanja i „dokaza“ o efikasnosti (tvrtka GlaxoSmithKline kasnije je kažnjena zbog skrivanja pokusa s negativnim nalazima za paroksetin).

Uzevši u obzir upitne pokazatelje učinkovitosti antidepresiva, nameće se pitanje zašto se ti pripravci toliko propisuju. Jedan od odgovora, odnosno razloga je u tome da se naprosto koristi njihov placebo efekt. Nekoliko pojava govori tome u prilog. Kad se u studijama primijeni placebo s nuspojavama, razlika između antidepresiva i placeba nestaje. S povećanjem doze lijeka ne dobiva se veći učinak, što govori protiv kemijskog, a u prilog psihološkom efektu. U skladu s placebo učinkom bilo bi i zapažanje da stopa općenitog terapijskog odgovora na SSRI u populaciji tijekom godina raste. Obzirom da se sastav lijekova nije bitno promijenio, moguće je da se to dogodilo zbog širenja informacija o čudesnom učinku novih antidepresiva.

Ako se djelovanje antidepresiva doista većinom može svesti na placebo, treba ipak priznati da je i taj učinak vrijedan, da antidepresivi time ne gube svoja ljekovita obilježja i da ih treba primjenjivati. Problem je, međutim, u tome da postoji mnogo jeftiniji placebo. To je gospina trava, ali i druge jeftine supstancije koje se mogu pripremiti na način da im je cijena značajno niža od SSRI.

Ipak, nije sve u vezi s antidepresivima placebo. Teže depresivni bolesnici od ovih pripravaka, čini se, imaju i objektivnu korist. A postoje i bolesnici koji su od njih doživjeli objektivnu štetu.

Još od početka devedesetih godina javljaju se istraživanja, kao i anegdotalni podaci koji antidepresive povezuju s ozbiljnim nuspojavama. Breggin i Healy u svojim su knjigama i na drugim mjestima, u prvom redu na sudu, uvjerljivo izložili ta istraživanja, kao i užasne priče žrtava onoga što se još uvijek prikazuje kao čudotvorno efikasno liječenje. Fluoksetin, a to je pokazano i za paroksetin, u rijetkim slučajevima može stvoriti izraziti nemir, agresivnost ili autoagresivnost. U slučaju kad je primjena masovna, rijetko postaje značajno; u SAD-u se žrtve samoubojstava i ubojstava koja se povezuju s antidepresivima broje u tisućama.

Činjenica da u relevantnim znanstvenim studijama nema porasta suicida, kao i činjenica da još nijedna žrtva nije dobila sudski proces protiv proizvođača, ne umanjuje uvjerljivost priče o naličju antidepresiva. Istraživanja su gotovo u cijelosti financirana od proizvođača antidepresiva i kao takva izvedena i interpretirana pristrano – ispitanici koji su reagirali agitacijom isključeni su kao non-responderi, većina ispitanika uz fluoksetin je uzimala i sedativ, „statistički izvještaji se dotjeruju dok se smrti uzrokovane nuspojavama u njima više ne mogu naći“ (John Virapen).

Osim toga, klinički je pokus slabo osjetljiv za otkrivanje nuspojava; on bilježi samo grubu štetu, dok mu rijetke stvari lako promaknu. Što se pak tiče sudskih postupaka, kompanije ih svim sredstvima nastoje spriječiti jer su okrivljujuće presude za njih pogubne. Stoga tužiteljima nude golem novac u izvansudskoj nagodbi, a ovi to, svjesni da su šanse da dobiju postupak minimalne (tvrtke korumpiraju pravosuđe), gotovo bez iznimke prihvaćaju. O nuspojavama antidepresiva ne zna se i stoga što psihijatri o tome šute, ili još gore, kad se uznemirujuće informacije pojave, umanjuju i zataškavaju problem. U dva navrata, 2005. i 2008. naši su psihijatri požurili u svim medijima osporiti i demantirati istraživanja koja su povezala antidepresive i samoubojstva. „Nastavite uzimati antidepresive, ne prekidajte terapiju“, poručivali su s malih ekrana.

Kolikogod pristrana i insuficijentna da dokažu povećanje samoubojstava, znanstvena su istraživanja ipak demonstrirala porast sucidalnih misli i ponašanja, poglavito u djece i mladih do 25 godina na antidepresivima – fluoksetinu, sertalinu, paroksetinu, citalopramu i drugima, a i u odraslih u slučaju paroksetina. Na temelju toga FDA je 2004. izdala upozorenje, kasnije dopunjavano, u kojem potvrđuje spomenutu vezu, te od proizvođača traži uključivanje te informacije u uputu o lijeku, a od propisivača i bolesnika oprez.

John Virapen svjedoči da su odgovorni ljudi u kompaniji Eli Lilly još od 1978. znali za vezu fluoksetina i samoubojstva i da do dan-danas rade na zataškavanju tog problema. To nije ništa novo; mnogo se puta pokazalo da su farmaceutske tvrtke spremne štetiti bolesnicima radi vlastita profita. Ne čude onda niti drugi njihovi neetični postupci i projekti – lažno prikazivanje patofiziologije bolesti, primjerice. Znanost financirana od proizvođača antidepresiva svela je tumačenje depresije na manjak serotonina u mozgu (i onda ponudila SSRI za korekciju tog nedostatka). No valja znati da je serotonin tek jedan od stotina neurotransmitera i neuromodulatora koji su kompleksno međusobno povezani.

Fokusiranje samo na serotonin znači grubu simplifikaciju fiziologije negativnog raspoloženja. Niti u jednom mentalnom poremećaju nije utvrđen manjak serotonina, eksperimenti s njegovom deplecijom nisu rezultirali depresivnim raspoloženjem, a oni koji su proizveli njegov porast nisu smanjili depresiju. Protiv serotoninske teorije i hipoteze da SSRI ispravljaju kemijsku neravnotežu u mozgu govori i činjenica da antidepresivi koji djeluju preko različitih mehanizama imaju jednak učinak, da se dobiva isti intenzitet odgovora u različitih pacijenata i da efekt SSRI ne ovisi o dozi. Ipak, serotoninska teorija i dalje se tumači liječnicima i studentima. A tu su i nove obećavajuće hipoteze i spoznaje poput one koja ruši stoljetni mit o tome da se živčane stanice ne mogu obnavljati. Čini se da je regeneracija neurona ipak moguća – uz pomoć antidepresiva.

Kritičari suvremene medicine depresiju danas uzimaju kao primjer fenomena medikalizacije. S jedne strane, područje te bolesti silno se proširilo na način da je obuhvatilo stanja ranije označavana anksioznošću i neurozom, te uključilo svakidašnje, prolazne i blaže psihoemocionalne smetnje. Na taj je način uzurpirano područje zdravlja i izbrisana jasna granica između normalnog i patološkog. S druge strane, problemi koji su nerijetko osobni, međuljudski i društveni, pretvoreni su u patofiziološke. Nezadovoljstvo i jad prevedeni su u kliničke entitete i učinjeni podložnima primjeni kratkoročnih tehničkih rješenja poput savjetovanja i uzimanja tableta. U njihovoj pozadini, barem u blažim oblicima, najčešće su ipak teške okolnosti života.

Proglašavanje depresije jednim od vodećih zdravstvenih problema, kao što je to učinila SZO, ima smisla samo ako iza toga slijede akcije usmjerene smanjenju siromaštva i društvenih razlika, te unaprjeđenju ljudskih prava. U protivnom, radi se o ozbiljnom iskrivljenju koje odvlači pozornost od stvarnih uzroka ljudske nesreće i očaja, ne rješava problem i odgovara tek vlastodršcima i stručnom establišmentu. A liječnike onemogućava ili ograničava da, okrenuvši se prema političarima, zatraže promjene koje istinski i stvarno vode dobrobiti njihovih bolesnika.

Porazni rezultati: Hrvati, najbezosjećajniji narod u regiji

Prema istraživanju instituta Gallup, čini se da su Hrvati najmanje emotivan narod u regiji.

Na listi od151 zemlje zauzeli smo visoko 30. mjesto, a iza nas su se našli Makedonci (35.), Srbi (41:), Bosanci i Hercegovci (44.) Crnogorci (55.) i Albanci (65.), a Slovenci su tek 86, businessweek.com

Neka od pitanja iz istraživanja kojima se došlo do rezultata su: Jeste li se dobro odmorili? Jesu li se prema vama odnosili s poštovanjem? Jeste li se smijali? Jeste li osjetili: užitak, bol, brigu, tugu ili bijes?

Vrh je pripao Singapurcima, a najemotivniji su Filipinci, Salvadorci, Omanci i Kolumbijci.
 

 
 
(skajvok3r.blogspot.com,index.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]