Medicinske pogreške ubiju više ljudi u SAD-u nego bilo što drugo osim srčanih bolesti i raka, otkrila je zapanjujuća nova studija

Znanstvenici sa sveučilišta Johns Hopkins konačno su kvantitativno utvrdili broj umrlih od medicinskih pogrešaka – kao što su pogrešne dijagnoze, pogrešni lijekovi, nestručno izvođenih operacija, itd – jer se te pogreške nisu posebno pratile u sadašnjem sustavu.

Analizirajući medicinske stopu smrtnosti od četiri odvojena ranija istraživanja, tim Johns Hopkinsa je pronašao da 251,454 smrtnih slučajeva godišnje od ukupno 35,416,020 hospitalizacije potječu od različitih medicinskih pogrešaka – za koje kažu da iznosi 9,5 posto svih smrtnih slučajeva u SAD-u

Prema podacima o vodećim uzrocima smrti, kako je navedeno od strane Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, koji su se ažurirali prošlog mjeseca, od bolesti srca umre 614,348 ljudi godišnje, a od raka 591,699 – ali treća navedena je smrt od kroničnih respiratornih bolesti, odgovorna za 147,101 smrtnih slučajeva.

Dakle, medicinske pogreške postaju potiho problem na razini epidemije, ali koji se skriva.

“Ljudi će uvijek griješiti, a mi moramo očekivati da oni to ne rade”, objasnio je voditelj studije zdravstvenog centra Johns Hopkins, kirurg dr Martin A. Makary, kako ga je naveo New York Times.

“Ali možemo stvoriti sigurnu medicinsku skrb i izraditi sigurnosnie mreže i protokole za rješavanje grešaka ljudskog faktora. Mjerenje veličine problema je prvi korak.”

U stvari, istraživanje Instituta za medicinu u 1999. procjenjuje pitanje medicinske pogreške, prozivajući broj smrtnih slučajeva takvih grešaka – “epidemijom”.

Kao što je Times objasnio u jednom primjeru kobne medicinske pogreške: “loše izveden dijagnostički test izazvao je oštećenja jetre koja je dovela do zastoja rada srca, ali uzrok smrti je bio naveden kao kardiovaskularni. U stvari, uzrok je bio medicinska pogreška. Dijagnostički testovi, komunikacijski kvarovi, nemogućnost provođenja potrebnih testova, pogreške u doziranju lijekova i druge neprimjereni postupci, svi oni su se smatrali medicinskm pogreškama u tom istraživanju.”

“U staroj školi medicine”, Makary nastavio , “nije poznato da li ljudi zapravo umiru od zdravsvene skrbi koju dobiju za neku bolest ili bolesti za koje traže pomoć.”

Više temeljit i precizan sustav izvještavanja takvih grešaka može naići na dug put rješavanja, ali to se može učiniti kako bi ih bolje spriječili.

Zapreke za prijavljivanje medicinskih pogrešaka postoje – ne iznenađuje, one se sve svode na novac.

“Ali ti statistički podaci ne priznaju da je medicinska skrb otišla krivim putem što se tiče uzroka smrti.”
standardima. “
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

“Povećanje dopunskog osiguranja na 150 kuna, povećanje svih zdravstvenih usluga kako bi se smanjile liste čekanja i zadržali najbolji liječnici, povećanje cijene participacije s 10 na 15 kuna, izbacivanje države i prepuštanje dopunskog zdravstvenog osiguranja privatnicima”

…samo su neke od osnovnih smjernica ove Vlade koje se nalaze u dokumentu “Zdravstvena reforma” s oznakom “strogo povjerljivo”.

Zdravstvena reforma samo za neke članove Vlade

U reformama je vidljiva apsolutna liberalizacija zdravstvenih usluga, pretvaranje HZZO-a u tvrtku koja će poslovati s dobiti većom od milijardi kuna, odbacivanje socijalnih kategorija, izlazak države i potpuno ustupanje dopunskog zdravstvenog osiguranja privatnim tvrtkama! Odnosno, kako kažu, zakonima tržišta, piše Index.

Dokument “Zdravstvena reforma” nastao je krajem prosinca i početkom siječnja ove godine, a kreiran je u središtu jedne privatne osiguravateljske kuće. Sudeći prema najavama Ministarstva zdravlja i prema dosadašnjim izjavama resornog ministra Darka Nakića i premijera Tihomira Oreškovića, riječ je o temeljnom dokumentu po kojem radi ova Vlada u sektoru zdravstva.

“Zdravstvena reforma” predstavljen je kao strogo povjerljiv dokument i prema zamisli vrha države nije predviđen da ga vidi šira hrvatska javnost. Isto tako, dokument je podijeljen i predstavljen većini članova Vlade te svim važnijim i utjecajnijim političarima vladajuće Domoljubne koalicije i MOST-a.

Realne tržišne cijene

Među osnovnim smjernicama zdravstvene reforme je poskupljenje premije dopunskog HZZO-a na 150 kuna mjesečno te bavljenje HZZO-a isključivo obveznim zdravstvenim osiguranjem.

“Zadržati ista prava pacijenata u osnovnom zdravstvenom osiguranju uz realnu cijenu dopunskog zdravstvenog osiguranja”, stoji u dokumentu. Procjena realne cijene je 19,50 eura, što bi bilo 150 kuna. Naglašeno je kako je u Sloveniji dopunsko osiguranje 28 eura, a da je po paritetu kupovne moći na istoj strani.

“Usmjeriti poslovanje HZZO-a samo na obvezno zdravstveno osiguranje uz odvajanje socijalnih transfera na teret državnog proračuna, te prepuštanje ostalih vrsta zdravstvenog osiguranja tržištu”, stoji u osnovnim smjernicama Zdravstvene reforme, koje predviđaju reviziju naknada i prebacivanje socijalnih naknada HZZO-a u sustav socijalne skrbi.

Posebno se obrazlaže i povećanje cijena zdravstvenih usluga koje će dovesti, kako misle kreatori reforme, do modernizacije bolnica i ustanova, ostanka liječnika u Hrvatskoj te će “smanjiti liste čekanja”.

Sada smo u prvoj fazi privatizacije zdravstva

Valja naglasiti kako je sadašnji prijedlog ministra Nakića o povećanju mjesečne premije osiguranja HZZO-a sa 70 kuna na 89 kuna tek prva faza privatizacije zdravstva.

S druge strane, HZZO s dopunskim osiguranjem već godinama ostvaruje konstantan rast broja osiguranika, premije osiguranja i visoku razinu naplate premije pa i nije čudo da privatne osiguravateljske kuće žele izbaciti državu iz ovog posla te taj javni novac prebaciti u privatne džepove. Ovog puta uz svesrdnu pomoć vlasti.

Tako je, prema dostupnim podacima, HZZO u 2013. godini i 2014. godini na temelju dopunskog osiguranja ostvario dobit veću od 400 milijuna kuna. Prošle godine ostvaren je minus od 41 milijun kuna, samo zato jer Država nije još platila za kategorije osigurane na teret Državnog proračuna. Tako je do sada uplaćeno 365 milijuna kuna, umjesto 818 milijuna kuna, što je 452 milijuna kuna manje od predviđenog.

U Banskim dvorima procijenili su kako se država previše zadužila kada su se  davala velika prava, odnosno beneficije braniteljima i nekim siromašnim skupinama. Od toga ne žele odustati, odnosno izbjegavaju se bolni rezovi, a prema ovoj “reformi”, to bi se izbjeglo.

Umjesto rezova i nepopularnih revizija beneficija, Vlada je odlučila da je lakše sve privatizirati i prebaciti na teret građana.

Moja iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravsvto tek reflektiramo na privatno

Zašto su moja iskustva s privatnicima dobra? Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata.

Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika.

Dakle ako nisi korektan, profesionalan i istovremeno jeftin, pacijent će pokucati na vrata tvojem konkurentu, a ti ćeš svojom nekorektnošću, neprofesionalnošću i skupoćom sam sebe eliminirati s tržišta. Vi svakodnevno, kako u slučaju privatnih zdravstvenih usluga tako i u svakom drugom slučaju imate priliku testirati kvalitetu te svojim odabirom ili ne odabirom odlučivati o uspjehu dobrih i neuspjehu loših. Tako to ide u teoriji, ali i u praksi.

Liječenje ovisi o vezama, mitu i korupciji

U javnom zdravstvu sve je suprotno. Dok sam svoje probleme rješavao po privatnim ordinacijama, tijekom 2013. godine, istovremeno sam bio prisiljen platiti gotovo istu cijenu za javno zdravstvo bez da sam koristio ikakvu uslugu u okviru istog osim konzultacija s doktoricom obiteljske medicine.

U tom smislu jedna napomena; kada bismo imali otvoreno tržište zdravstvenih usluga umjesto javnog monopola ja bih ponovno odabrao svoju doktoricu obiteljske medicine za svojeg osobnog doktora i prvu crtu obrane od bolesti. Jer je odlična. Da nastavim.

Ugrubo, za financiranje javnog zdravstva država mi je tijekom 2013. s plaće skinula više od 30.000 HRK, što je iznos koji sam u istom periodu dodatno izdvojio za privatne preglede i liječenje. Šteta, ako se mene pita, da novac koji mi je država beskompromisno otimala iz mjeseca u mjesec na plaći nisam mogao koristiti kada mi je zatrebalo (opća inercija u sustavu, liste čekanja itd.) i da, sretan sam da sam si mogao priuštiti još jednom tu cifru za privatne usluge jer u suprotnom ne znam bismo li danas ovdje ovako razgovarali. Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.

Dodatna dimenzija problema je cijena specijalističkih pregleda. Ona je nažalost određena političkim metodama te Hrvatska liječnička komora (HLK), kao nadležna institucija (u praktičnom smislu ona djeluje poput ceha), propisuje cjenik. Taj cjenik je nametnut i privatnicima kojima se na taj način brani da zdravstvenu uslugu pruže pacijentu po cijeni ispod propisane. Propisana minimalna cijena većine specijalističkih pregleda je oko 275 HRK s PDV-om.

U praksi se može uočiti kako je većina privatnika svoje cijene usluga spustila do razine minimalnih dozvoljenih cijena. To se desilo zbog činjenice da postoji kakva-takva konkurencija među privatnicima koji se bore za pacijente. U trenutku kada su njihove cijene dostigle propisani minimum one su prestale biti dominantan faktor.

Pacijente se danas pridobija isključivo zahvaljujući profesionalizmu i smanjenjem nelagode za pacijenta na najmanju moguću mjeru. Ovdje i sam mogu potvrditi da su me u svakoj od privatnih ordinacija nosili na dlanu kao pahulju snijega, od prijema do pregleda te u konačnici detaljnog tumačenja zdravstvenog stanja i opcija.

Da minimalne cijene zdravstvenih usluga nisu propisane cjenikom HLK one bi bile još niže. Ponovno zbog činjenice da postoji konkurencija. No pitate se zašto su minimalne cijene zdravstvenih usluga uopće propisane? Pa razlog je vrlo jednostavan – cijene su propisane zbog interesa javnog monopola u zdravstu. Ne zbog zdravlja građana, već zbog interesa monopola kao organizacije.

Prema HLK-ovom cjeniku planira se budžet monopolista. Njegov budžet je “nabrijan do daske”, rekli bismo. Interesne skupine koje sjede za kormilom javnog monopola na taj način su se izborile za povlaštenu cijenu, cijenu u svakom pogledu bitno višu od tržišne, što se dokazuje kroz promatranje njegovog outputa:
1. zbog iluzije “besplatnosti” stvoren je enorman pritisak na njegove kapacitete,
2. zbog previsoke jedinične cijene usluge njihova količina je ograničena
3. posljedično imamo goleme liste čekanja
4. paradoksalno medicinske kapacitete koji velik dio vremena stoje neiskorišteni
5. gomilu nezaposlenog liječničkog kadra kojem se brani ulazak na tržište rada jer sindikati štite već zaposlene i njihove dohotke.

Već kada bi HLK cjenikom odredio nižu cijenu od trenutne vidjeli bismo momentalno povećanje iskorištenosti postojećih kapaciteta i smanjenje listi čekanja na preglede. Ali to se neće desiti. Prva linija obrane je sama organizacija sustava, koji je monopol, a druga linija su sindikati radnika u zdravstvu čiji je interes, pokazalo se u praksi, da zadrže visoku cijenu svojih usluga te istovremeno rade manje.

Zašto bi pobogu radili više za manje novca? Međutim takvu ideju oni mogu ostvariti jedino u okviru “javnog” monopola koji se financira prisilnim ustezanjem doprinosa sa plaća malobrojnih radnika. “Javnog” sam namjerno stavio u navodnike. Nadam se da shvaćate poantu. Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.

Liječnici u javnom zdravstvu su dobri i ne trebaju se bojati tržišta

Da ovu kritiku ne biste shvatili površno, primjerice prigovorili mi da govoreći ovo što govorim zapravo tvrdim da liječnici u javnom sustavu nisu dobri (a imamo gomilu primjera koji dokazuju suprotno, npr. vrhunske transplantacijske kirurge, kardiologe, neurologe itd.), prisjetite se što sam rekao za svoju doktoricu obiteljske medicine. Na tržištu se dobar doktor nema čega bojati.

Štoviše, njegova stručnost bila bi nagrađena znatno bolje nego u okviru javnog monopola gdje je sindikalnom politikom određeno kako takvome pripada plaća usporediva sa nekime tko nema niti približne kvalitete. Dobrim doktorima u izravnom je interesu da djeluju izvan okvira javnog monopola, a isto je u interesu i pacijentima koji za novac koji izdvajaju u zdravstveno osiguranje (HZZO također ne mora biti monopol, no to bi se trebalo obraditi kao zasebna tema, iako usko povezana) zaslužuju dobiti profesionalnu uslugu i time veće šanse za vlastito ozdravljenje.

Ovim tekstom nisam dotaknuo brojne druge aspekte zdravstva gdje bi mnogi također mogli dati konkretne prigovore. Primjerice, pitanje zdravstvene zaštite onih koji nemaju novca da plate zdravstveno osiguranje. Tek kratko ću odgovoriti, iako bi i na to mogao odgovoriti opsežno u zasebnom tekstu, socijalna komponenta zdravstva je pitanje solidarnosti između građana na koje se ne mora odgovarati monopolizacijom.

Solidarnost podrazumijeva empatiju, a kako evidentno postoji gomila ljudi koja zagovara solidarnost i empatiju (prije svega oni koji tržište kritiziraju iz tog kuta) mogu zaključiti kako bi upravo ta komponenta postala jak tržišni faktor u okviru privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi djelovala pod konkurencijom. Što to znači?

Svi vi koji se želite solidarizirati, te ponavljam zaključujem da vas je većina takvih u populaciji, dobili biste mogućnost u okviru vlastite police zdravstvenog osiguranja (koju biste izabrali između više privatnih ponuđača) platiti dodatnu premiju kojom bi se pokrivalo troškove liječenja onih koji si ne mogu sami priuštiti policu zdravstvenog osiguranja i liječenje.

Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.

U izravnom je interesu svima, liječnicima, bolesnima i siromašnima da se javni monopol u zdravstvu čim prije ukine. Nažalost, reforme koje se predlažu nisu na tragu tog prijedloga, a kritike koje su u tom smislu upućene su najblaže rečeno promašene.
 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)