Jeste li znali da se Aspartam doslovce pretvara u formaldehid i metanol unutar vašeg tijela? I to Amerikanci zovu hranom!?

Prema znanstvenom istraživanju, aspartam se razgrađuje na “fenilalanin (50%), asparaginsku kiselinu (40%) i metanol (10%) tijekom metabolizma u tijelu. Suvišak fenilalanina blokira transport važnih aminokiselina u mozak što doprinosi smanjenju razine dopamina i serotonina”.

Drugo znanstveno istraživanje navodi: “Aspartam, koji se naširoko koristi kao umjetni zaslađivač je povezan s pedijatrijskim i adolescenskim migrenama. Tijekom probave, aspartam se razlaže, konvertira o oksidira u formaldehid u različitim tkivima.”

5 znanstvenih radova su citirani u ovom videu, koji pokazuje upravo ono što Aspartam radi u tijelu, uključujući jednu studiju koja se igra đavoljeg odvjetnika, i iskreno govori sasvim suprotno.

Aspartam se razlaže tijekom procesa probave na metanol koji može izazvati sljepilo, također je povezan sa propadanja vida, nekoliko vrsta raka, te mnogo drugih bolesti.

Još jedan kemijski spoj koji se dobiva u procesu probave u tijelu iz Aspartama je asparaginska kiselina, koja djeluje kao ekcitotoksin (otrov).

Ovaj video objašnjava što je doista Aspartam, i kako je dva puta ministar obrane Donald Rumsfeld gotovo vlastoručno pritisnuo Američku Agenciju za hranu i lijekove (FDA) da legalizra Aspartam za farmaceutsku korporaciju Searle.

Za više informacija o kompaniji Searle i Donald Rumsfeldu, pogledajte ovaj najnoviji video:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ukoliko ne znate kako izgleda reakcija na napad Charlie Hebdo u Parizu, u programu jedne od najvećih američkih televizijskih kuća, pogledajte kako to oni rade

“Moramo ih ubiti! Moramo ih UBITI! Radikalni muslimanski ubijaju nas.

Ti si u opasnosti, ja sam u opasnosti, MI SMO U RATU, i ovo neće prestati!

Nakon ovotjednog grubog terorističkog napada u Francuskoj, nadam se da je svatko to shvatio.

I postoji samo jedno način i sredstvo kojim se može zaustaviti ovaj rat, a to su muslimani.

Naš je posao da naoružamo te muslimane do zuba, da im damo sve čime će istrijebiti te islamske fanatike.

Neka oni odrade posao. Neka oni to dobiju, a kada to oni odrade, naš je posao da samo okrenemo glavu u drugom smijeru.

Vrijeme je da ovo završimo, i prestanemo slati američke dolare u bilo koju arapsku zemlju, koja ne podupire ovu misiju.

Pakistan, kao takav je na vrhu liste.

Prisiliti arapske nacije da odluče, DA LI SU SA NAMA, ILI PROTIV NAS!

I prestanite sa tim besmislicama oko nuklearnih pregovora. Oni (muslimani iz arapskih zemalja?) ne funkcioniraju na naš način.

Ne možete pregovarati s njima, ne možete posredovati s njima, ne možete trgovati s njima, ne možete čak biti ni razuman s tim ljudima.

Egipatski predsjednik al Sisi, musliman, u zemlji koja ima 85% stanovništva muslimana, se riješio ovih muslimanskih fanatika.

On je izbacio je teroriste Hamasa, i uhitio muslimansko bratstvo, majku svih terorističkih organizacija.

I ironično, samo nekoliko dana prije napada na Charlie Hebdo u Parizu, taj isti predsjednik al SISI je pozvao na religijsku revoluciju i na istrijebljenje nasilnih Džihadista.

On se pozvao na Organizaciju IMAN, i na religijski establišment koji bi trebali voditi rat protiv ekstremista, te čitav svijet čeka na njihov potez.”
 

 

Vlasnik FOX NEWS medijske kuće čiji je ovo video je Rupert Murdoch, član Bilderberg grupe i Komiteta 300

Rupert Murdoch (Melbourne, 11. ožujka 1931.) australsko-američki je medijski magnat. Izgradnjom News Corp. stvorio je jedan od najvećih svjetskih medijskih koncerna koji ima oko 800 tvrtki u više od 50 zemalja. News Corp. se bavi proizvodnjom filmova za televiziju i kino, upravljanjem televizijskim postajama, izdavanjem novina i ilustriranjem časopisa i knjiga, itd. Murdochova poduzetnička strategija je težnja prema globalizaciji i pokrivanju svih tržišta koja obećavaju dobit.

Murdoch 1952. godine od oca nasljeđuje 2 novine. 1958. se ukljućuje u televizijski posao. Tijekom šesdesetih godina ulagao je u Veliku Britaniju, Hong Kong i Novi Zeland. U Velikoj Britaniji Murdoch kupuje popularne tabloide Sunday, The News of the World i The Sun.

U ranim sedamdesetima kupuje prve novine u SAD-u. Ubrzo dobiva američko državljanstvo, te ulazi na američko televizijsko tržište. Kupuje televizijski lanac Metromedia i započinje izgradnju televizijske mreže FOX.

1990. osniva STAR TV u Hong Kongu, koja postaje vodeća satelitska tv postaja od preko 50 kanala, koja dopire do više od 300 milijuna gledatelja širom Azije. 2005. Murdoch kupuje Intermix Media, vlasnika popularne društvene mreže My Space.

Rupert Murdoch je član i Bilderberške skupine s članstvom koju predstavljaju puno svjetskih moćnika, uglavnom iz Amerike, Kanade i zapadne Europe s poznatim imenima kao što su David Rockefeller, Henry Kissinger, Bill Clinton, Gordon Brown, Angela Merkel, Alan Greenspan, Ben Bernanke, Larry Summers, Tim Geithner, Lloyd Blankfein, George Soros, Donald Rumsfeld, Rupert Murdoch, ostali šefovi država, utjecajni senatori, kongresmeni i parlamentarci, Pentagonski i NATO-visoki činovi, članovi europskih kraljevskih obitelji, odabranih medijskih figura, .. itd.

Rupert Murdoch je član i KOMITETA 300 (klikni na link za spisak članova)
 
 
(wikipedia,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19728"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)

Izbori bi spasili Assadov obraz, a mogli su se dogovori da odsluži još jedan mandat, ako ga dobije, ali ne više od toga

Zbigniew Brzezinski, arhitekt “podijeli pa vladaj” Sirijskog programa i Obamin savjetnik, je sudjelovao u intervjuu sa nekadašnjim savjetnikom za sigurnost Jimmy Carter-a, a danas savjetnikom i punomoćnikom u Centru za Strateške i Međunarodne studije i višim znanstvenim suradnikom u Školi za napredne međunarodne studije Sveučilišta John Hopkins. Intervju je vodio Jakob Hailbrun, urednik TNI.

Prošlo je pet godina od početka Obamine administracije, i sada vi navodite da se Zapad angažirao u “masovnoj propagandi”. Da li se Obama toliko miješa u sirijski problem zato što je preslab da bi se odupro status quo-u? Što se dogodilo s Obamom koji nas je doveo do ovdje?

Ne mogu sad voditi neku psihoanalizu ili neku reviziju povijesti. On očito ima težak problem na plećima, sa svim misterioznim aspektima koje taj problem uključuje.

Pogledajte samo tajming. Krajem 2011. izbija sirijski problem, uzrokovan sušom i aktivnostima dvije poznate autokracije na Bliskom Istoku – Katara i Saudijske Arabije. On odjednom najavljuje da Assad mora otići, bez bilo kakve pripreme za tako nešto. Onda, u proljeće 2012 u izbornoj godini kod nas, CIA, koja je pod vodstvom generala Petraeusa, organizira široku akciju pomoći Kataru i Saudijcima i čini sve što može kako bi oni uspostavili kontakt s Turcima.

Da li je to bila strateška odluka? Zašto smo odjednom odlučili da Sirija mora biti destabilizirana, a njena vlada svrgnuta? Da li je to objašnjeno američkom narodu? Zatim, krajem 2012. godine, ravnoteža snaga se mijenja na štetu pobunjenika i postaje jasno da nisu baš svi ti pobunjenici “demokrati”. I zato se cijela politika prema Siriji preispituje. Mislim da se takve stvari moraju preispitati kako bi bilo više razumijevanja za američku politiku.

Povijesno gledano, mi smo često pomagali pobunjeničke pokrete: Nikaragva, Afganistan i Angola, na primjer. Ako ste neokonzervativac ili liberal, vi ćete reći kako je cijelo to pomaganje u cilju rušenja diktatora. Što onda fali intervenciji iz humanitarnih razloga?

U principu nema ništa loše s tim motivom. Ali ja mislim da se mora procijeniti rizik prije svake akcije.

U Nikaragvi je taj rizik bio toliko mali zbog dominantne pozicije Amerike, a također nije bilo značajnih neprijatelja izvana. U Afganistanu smo mislili da će Pakistan biti problem, ali smo to morali obaviti zbog 11. rujna. Ali, govoreći isključivo u svoje ime, ja jesam savjetovao (bivšeg ministra obrane Donald Rumsfeld-a kada su mu i mnogi savjetovali da upadne u Afganistan. Moj savjet je bio da upadne tamo, uništiti talibane, i zatim ode.

Mislim da je problem sa Sirijom njen potencijalno destabilizirajući učinak na Jordan i Libanon, koji su ranjivi, a postoji i mogućnost da će Irak postati dio većih sunitsko-šiitskih sukoba, i to bi mogao biti veliki udar i na nas i na Irance. Mislim da su ulozi veći, da je situacija prilično nepredvidiva i vrlo je osjetljiva na suzbijanje američke moći u Siriji.

Da li smo mi, zapravo, svjedoci zakašnjele lančane reakcije? San neokonzervativaca, kada su ušli u Irak, je bio stvoriti domino efekt na cijelom Bliskom Istoku, u kojem bi se režimi obarali jedan za drugim. Da li je ovo sablasna realizacije te težnje?

Istina, to bi i mogao biti slučaj. Oni se nadaju da će na neki način nadoknaditi u Siriji ono što su izgubili u Iraku.

Ali mislim da moramo imati na umu da je situacija u regiji nestabilnija nego za vrijeme invazije na Irak. Taj stav dijele i segmenti izraelske desnice jer svi izraelski strateški principi najbolje funkcioniraju ako su svi njezini susjedi destabilizirani.

Smatram da je to dugoročna formula za katastrofu po Izrael jer bi nusprodukt toga, ako bi se to dogodilo, bila eliminacija američkog utjecaja u regiji, i tada bi Izrael bio prepušten samom sebi. Ne mislim da je to dobro za Izrael, i – za mene još važnije, gledano iz američke perspektive – to nije dobro za nas.

Spomenuli ste, mislim na MSNBC, mogućnost održavanja međunarodne konferencije. Mislite li da je to još uvijek održiv pristup, da bi Amerika trebala biti uvjerena da napravi kompromis sa Kinom, Rusijom i drugim silama kako bi se postiglo mirno rješenje u ovom građanskom ratu?

Ako bismo rješavali problem samo s Rusima – što mislim da bismo i morali jer su oni djelomično uključeni – i također moramo i sa Francuskom i Britanijom, koje su nekadašnje kolonijalne sile na tim prostorima i koje su prilično omražene.

Šanse za takve pregovore ne bi bile realne kao što bi bile s Indijom, Kinom i Japanom, koji su se već zalagali za stabilni Bliski Istok. Te zemlje bi možda mogle kumulativno pomoći da se stvori kompromis u kojem, bar službeno, ne bi bilo pobjednika, ali bi taj kompromis mogao donijeti nešto što se predlaže već više od godinu dana.

Naime, trebalo bi postojati neka vrsta međunarodno financiranih izbora u Siriji, na kojima bi se mogao svatko kandidirati, i to bi spasilo Assadov obraz, ali bi opet moglo doći do dogovora da odsluži još jedan mandat, ako ga dobije, ali ne više od toga.

Koliko je to realno? Obama je jasno stavio da znanja da nije oduševljen slanjem oružja pobunjenicima. Koliko je to zaista realno? Da li možda idemo u pravcu veće američke intervencije?

Bojim se naginjemo ka neefikasnoj američkoj intervenciji, što je još gore. Postoje situacije u kojima intervencija nije najbolja, ali nije ni najgora od svih mogućih opcija. Ali ono o čemu vi pričate jeste povećanje pomoći antiasadovskim snagama, koje su neučinkovite.

U principu, to bi štetilo našem kredibilitetu. U najgorem slučaju, to bi ubrzalo pobjedu svih onih grupacija koje su neprijateljski nastrojene prema nama više nego što je to Assad ikad bio. Još uvijek ne znam zašto smo zaključili te 2011. ili 2012. izborne godine da Asad treba otići.

Vaš odgovor vezan za Izrael je krajnje fascinantan. Mislite li da će, ako regija doživi preokret, smanjenjem američkog utjecaja Izrael to vidjeti kao priliku da se konsolidira ili će čak radikalizirati svoje poteze kada Jordan bude u plamenu?

Da, razumijem na što ciljate. Kratkoročno gledano, mislim da bi došlo do toga da se Izrael pretvori u tvrđavu. Ali bi prije svega bilo krvoproliće, gdje bi i Izrael doživio gubitke. Ali bi tamošnja desnica na to gledala kao na način preživljavanja.

Ali, dugoročno gledano, neprijateljski nastrojena regija ne možete držati, čak ni da ste Izrael, koji ima nuklearno naoružanje.

Izraelu bi se desilo ono što se nama dogodilo u nekim ratovima, mada u manjem obujmu. Mučite ih, izgladnjujte ih, demoralizirate ih, prouzrokujte “odljev mozgova”, a zatim i kataklizmu koju ne bismo mogli predvidjeti u ovoj fazi, jer ne znamo kakav će biti odnos snaga.

S druge strane, Iran je u susjedstvu. On će biti nuklearno osposobljen. A, čak i da pretpostavimo da ih Izrael sabotira, što je s Pakistanom i drugima? Ideja da jaka i vrlo motivirana država ali sa šest milijuna ljudi, kontrolira cijelu regiju je pust san.

Pretpostavljam da je moje posljednje pitanje sljedeće: vi ste sada u nekoj vrsti opozicije trenutno. Dominantan glas u medijima iz redova intelektualaca je liberalno / neokonzervativni jezgra, koje poziva na akciju u Siriji temelju emocija. Da li mislite da je, čak i poslije debakla u Iraku, debata o vanjsko-političkim pitanjima krajnje loša?

(Smijeh) Mislim da odgovor na to pitanje znate bolje od mene, ali ću vam ponuditi neku novu perspektivu.

Amerika je vrlo motivirana i dobra zemlja. Vođena je dobrim motivima. Ali je također zemlja s ekstremno letargičnim razumijevanjem za svjetska pitanja, i još uvijek se smatra da Amerika svuda treba prevladati, ako treba i silom.

Smatram da je dosta složena situacija, a rješenja nude ili demagozi ili ljudi koji su nedovoljno pametni da predlože nešto smisleno; to je nešto što ljudi ne mogu razumjeti. Eventualno bismo imali ogroman regionalni rat, gdje bismo imali više neprijatelja nego što nas trenutno Arapi mrze. I to bi bila katastrofa za nas. Ali to nije perspektiva prosječnog Amerikanca, koji ne čita puno o dešavanjima u svijetu. Ovo je zemlja ugodnih osjećaja, ali u njoj ne postoji nikakvo znanje o vanjskom svijetu.
 
 
izvor: standard.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15015"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

TRANSKRIPT:

Ovih 19 otmičara, pobožni vjerski fundamentalisti koji su voljeli piti alkohol, šmrkati kokain, i živjeti s striptizetama ružičaste kose, uspjeli su srušiti tri zgrade sa 2 zrakoplova u New York-u, dok u Washingtonu, pilot koji se nije mogao nositi ni sa jednomotornom Cessna-om je mogao upravljati Boingom 757 padajući sa 3000 metara radeći vijak od 270 stupnjeva, nakon čega se izravnao sa zemljiom, udario u Pentagonov ured gdje su se radili proračuni i analize državnog budžeta, gdje su DoD djelatnici radili na tajnom nestanku 2,3 trilijuna dolara koje je ministar obrane Donald Rumsfeld objavio “nestalim” iz Pentagonove kase, a konferenciji za novinare je objavljena dan prije, 10. rujna, 2001.

Srećom, izvor vijesti je znao tko je to učinio u roku nekoliko minuta, sveznalice su znale u samo nekoliko sati, uprava je znala u jednom danu, a dokaz je doslovno pao u FBI-evo krilo. No, iz nekog razloga hrpa ludih teoretičara zavjera je zatražio istragu o najvećem napadu na američkom tlu u povijesti.

Istraga je odgođena, bila nedovoljno financirana, postavljena da propadne, i sukob interesa kao zataškavanje od početka do kraja. Dokazi su dobiveni na temelju iskaza iznuđenih kroz mučenje, evidencija koje su uništene.

Dokazi nisu spomenuli postojanje zgrade WTC7, Able Danger, Ptech, Sibel Edmonds, OBL i CIA-e, i antiterorističke vježbe u slučaju otimanja zrakoplova i zabijanja u Svjetski Trgovački Centar koja je simulirana upravo u isto vrijeme kada su se ti događaji zapravo događali.

Pentagon je lagao kao i CIA, isto tako i Bushova administracija, i za Busha i Cheneya … dobro, nitko ne zna što su to rekli, jer su svjedočili u tajnosti “off the record”, ne pod prisegom, iza zatvorenih vrata. Nije smetalo da se pogledate tko financira napade jer je to pitanje “od malog praktičnog značaja”.

Ipak, 9/11 Komisija je doista briljantno odgovarala na sva pitanja javnost (osim pitanja većine članova obitelji žrtava) i krivnja svih ljudi koji su odgovorni (iako nitko ne toliko da bi izgubio svoj ​​posao), utvrđivanje napada je bio “neuspjeh mašte”, jer “Mislim da je itko mogao zamisliti da avioni lete u zgrade”, osim Pentagona i FEMA-e i NORAD-a i NRO-a.

DIA (Defense Intelligence Agency) je uništila 2,5 TB podataka o mogućim opasnostima, ali to je u redu, jer to vjerojatno nije važno.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
DIP je uništio svoje zapise o istrazi o insider trading (trgovini dionicama) prije napada, ali to je u redu, jer uništavaju zapisa jedne od najvećih istraga povijesti je samo dio rutinskog evidencije.

NIST (National Institute of Standards and Technology) je proglasio tajnom podatke koji su se koristili za njihov model rušenja WTC7, ali to je u redu, jer znajući da su napravili svoj ​​model kolapsa zgrade 7 – “da bi to ugrozilo javnu sigurnost “.

FBI je tvrdio da se svi materijali u svezi s njihovomm istragom o 9/11 treba držati u tajnosti od javnosti, ali to je u redu jer FBI vjerojatno ima što skrivati​​.

Ovaj čovjek nikada nije postojao, niti ništa što je imao reći vrijedno vaše pažnje, a ako ti kažeš drugačije, postaješ paranoični teoretičar zavjere i zaslužuješ da te izbjegava cijelo čovječanstvo.

Osama bin Laden je živio u špilji tvrđave u brdima Afganistana, ali nekako se izvukao van. Onda se on skrivao u Tora Bora-i, ali nekako se izvukao. Nakon toga je živio u Abottabadu godinama, skrivao se od najopsežnije špijunske mreže koja zapošljava tisuće ljudi i najsofisticiraniju tehnologiju u povijesti svijeta, koja je objavila video materijale na kojem je Laden izgledao sve mlađe i mlađe, prije nego li je napokon odlučni tim marinaca upao u njegovu tvrđavu, u kojoj se on nije opirao uhićenju i koristio je svoju ženu kao ljudski štit, i u toj situaciji, specijalna jedinica se uspaničila i ubila Ladena nenaoružanog.

To je ipak najbolja moguća verzija događaja kojeg su tajne službe objavile u javnosti. Nakon njegovog ubojstva oni su ga bacili u ocean, prije nego li su ikome rekli za to. Onda je nakon toga nekoliko desetaka članova tog istog tima poginulo u padu helikoptera u Afganistanu.

Ovo je priča o 9/11, koju su objavili masovni mainstream mediji, isti ti mediji koji su vam objavili istinu o ubojstvu JFK, vanzemaljcima, bebama iz inkubatora, i ostalim stvarima za koje niste sigurni kako su se desili.

Ako slučajno imate bilo kakvih pitanja u svezi službene priče o 9/11 kakvu je servirala vlada … vi ćete “postati” budala, paranoičan, čovjek sa folijom na glavi, mučitelj pasa, mrzitelj djece, i biti će te proklinjani od svih…. sve u svemu – teoretičar zavjere.

To je bila javna objava od strane: Prijatelja FBI , CIA , NSA , DIA , DIP , MSM , Bijele kuće , NIST , i 9/11 komissije. Jer neznanje je snaga, samo za njih.
 

 
(youtube.com/uredio: nsp)

Jeste li znali da je Aspartam dvaput zabranjen od strane FDA? Kako je ovaj proizvod sada legalan?

Gorko-slatki argument o tome da li je Aspartam siguran ili nije na dulje vrijeme. Na jednoj strani imamo medicinske dokaze koji sugeriraju da bismo ga trebali izbjegavati, DOK na drugoj strani smo se oslonili na FDA odobrenje kojim se sugerira da je to sigurno.

No općenito se čini da je to faktor kojem mnogi i dalje daju povjerenje, mislio sam da bi mogli pogledati u priču o aspartamu i saznati kako je došlo do toga da bude prihvaćen kao siguran od strane FDA. Vi mislite da bi se nešto tako naširoko koristilo i tako dobro prihvatilo kroz nevinu priču koja je dovela do prihvaćanja. Zamislite nekoga tko će otkriti sasvim drugačiju priču nakon čitanja ovog članka.

Sve počinje sredinom 1960-ih sa tvrtkom koja se zOVE G.D. Searle. Jedan od njihovih kemičara je slučajno stvorio aspartam dok je pokušavao stvoriti lijek za ulkus želuca. Searle je odlučio provesti aspartam kroz proces testiranja koja su na kraju dovela do njenog odobrenja od strane FDA. Nedugo nakon toga, ozbiljani zdravstveni probleMi su se počeli javljati i G.D. Searle dolazi pod vatru zbog svojih testova koje su proveli. Pokazalo se da su proces testiranja aspartama provodili najgori istražiVAČI ikada viđeni, i da je u stvari proizvod bio nesiguran za korištenje.

Aspartam izaziva prvu kaznenu istragu o proizvođaču koja je provedena od strane FDA u 1977. Do 1980 FDA je zabranila aspartam u uporabi nakon što su tri nezavisna znanstvenika proučavala zaslađivač. Utvrđeno je da je jedan od glavnih učinaka na zdravlje bila i jest visoka vjerojatnost izazivanja tumora mozga. U tom trenutku je jasno da aspartam nije bio sposoban se koristiti u prehrani i zabranjen je, ali ne za dugo.

Rane 1981. godine predsjednik G.D. Searle-a Donald Rumsfeld (koji je bivši ministar obrane .. iznenađenje iznenađenje) je obećao da će odobriti aspartam. 21 siječnja 1981, dan nakon inauguracije Ronald Reagan-a, Searle je preuzeo korake kako bi ponovno primijeni odobrenje za uporabu aspartama od strane FDA. Ronald Reagan-ov novi povjerenik FDA Arthur Hayes Hull, Jr., imenovanovao je 5 osoba u Znanstvenom povjerenstvu za ocjenu odbora upita odluke. Nije trebalo dugo da vijeće odluči 3-2 u korist održavanja zabrane aspartama. Hull tada odlučio imenovati 6. člana odbora, koji je stvorio neodlučeno glasovanje, 3-3. Hull je tada odlučio osobno razbiti izjednačeno glasovanje i odobriti uporabu aspartama. Hull je kasnije napustio FDA pod izgovorom za nepriličnost, kratko je služio kao oficir u New York Medical College, a zatim je uzeo poziciju sa Burston-Marsteller. Bursto-Marstella je šef odnosa s javnošću tvrtki -  Monsanto i G.D. Searle. Od tog vremena on nikada nije javno govorio o aspartamu.

U tom trenutku je bilo jasno da je aspartam nevjerojatno nesiguran. Pitate se koliko su korupcija i novac surađivali sa imenima kao što su Rumsfeld, Reagana i Hull uključeni u legalizaciju aspartama. Godine 1985. godine, Monsanto odlučio za kupnju patenta aspartam do G.D. Searle. Sjetite se da je tada Arthur Hull imao vezu sa Monsantom. Monsanto se nije, čini se, previše bavio posljednjim izazovima i ružnim imidžem aspartama na temelju njegove prošlosti.

Od tada, aspartam je pod velikim napadima od strane znanstvenika, liječnika, kemičara i potrošača u svezi svoje sigurnosti i neurotoksičnih svojstva. Temelji sveobuhvatnih istraživanja su završila i pokazala da aspartam izaziva više od 90 ozbiljnih zdravstvenih problema poput raka, leukemije, glavobolje, napadaja, fibromijalgije, i epilepsije, ako spomenemo samo neke od bolesti.

Kronologija legalizacije Aspartama:

Prosinac 1965, – Dok je radio na lijeku za ulkus, James Schlatter, kemičar G.D. Searle-a, slučajno je otkrio aspartam, tvar koja je 180 puta slađa od šećera, ali nema kalorija.

Proljeće 1967. – Searle počinje sigurnosne testove u svezi aspartama koji su bili potrebni za podnošenje zahtjeva za odobrenje FDA prehrambenih aditiva.

Jesen 1967. – Dr. Harold Waisman, biokemičar na sveučilištu u Wisconsinu, provodi sigurnosne testove aspartama na dojenčadi majmunima u ime Searle Društva. Od sedam majmuna koji su se hranili aspartam pomiješana s mlijekom, jednom umire, a pet drugih imaju napadaje.

Studeni 1970. – Ciklamat, vladajući niskokalorični umjetni zaslađivač – je povučen sa tržišta nakon što su ga neki znanstvenici  povezali sa rakom. Prašina se podigla i oko sigurnosti saharina, još jedinog drugog umjetnog sladila na tržištu, ostavljajući široki otvoreni put za aspartam.

18. prosinac 1970. -  Rukovoditelji tvrtka Searle nokautirali su “Strategiju FDA, stavljajući FDA u pozitivni okvir u svezi aspartama.”

Proljeće 1971. – neuroznanstvenik dr. Ivan Olney (čiji je pionirski rad s monosodium glutamatom bio odgovoran za to što je uklonjen iz dječje hrane) obavještava G.D.Searle da njegova istraživanja pokazuju da aspartamska kiselina (jedan od sastojaka aspartam) uzrokuje rupe u mozgu mladunčadi miševa. Jedan od vlastitih istraživača Searle-a je potvrdio pronalaske dr. Olney-a  u sličnom istraživanju.

Veljača 1973. – Nakon što je proveo nekoliko desetaka milijuna dolara sigurnosnih provjera, kompanija G.D. Searle se prijavljuje za odobrenje FDA i podnosi preko 100 studija koje tvrde i podržavaju sigurnost aspartama.

5. ožujak 1973. – Jedan od prvih znanstvenika FDA pregledavajući podatke o sigurnosti aspartama navodi da su “informacije (po Searleu) neadekvatne da bi omogućile procjenu potencijalne toksičnosti aspartama”, u svom izvješću navodeći da G.D.Searle nije siguran u ispravnost aspartama, i da su daljnja klinička ispitivanja potrebna.

Svibanj 1974. – odvjetnik, Jim Turner (zastupnik potrošača koji je bio pobornik i odgovorni za skidanje ciklamata sa tržišta) sastao se s predstavnicima Searle-a da bi raspravili o studiji dr. Olney-a iz 1971. godine, koja je pokazala da aspartamska kiselina uzrokuje rupe u mozgu mladunčadi miševa.

26. srpanj 1974. – FDA odobrava potporu aspartama za svoju prvu ograničenu uporabu u suhoj hrani.

Kolovoz 1974. – Jim Turner i dr. Ivan Olney podnose prve prigovore protiv odobrenja Aspartama.

24. ožujak 1976. – Turner i Olney je peticija aktivira FDA istragu o laboratorijskim praksama aspartama od proizvođača, G.D. Searle. Istraga pronalazi da je testiranje procedure Searle-a umjeto, puno netočnosti i “izmanipuliranih” podataka o ispitivanju. Istražitelji prijavljuju da “nikada nisu vidjeli ništa loše kao što je testiranje Searle-a”.

10. siječanj 1977. – FDA službeno traži američko odvjetništvo da počne postupak velike porote da ispita da li bi optužnica trebala biti podnesena protiv Searle-a za svjesno pogrešne nalaze i “prikrivanje materijalnih činjenica i davanja lažnih izjava” u testovima sigurnosti aspartama. Ovo je prvi put u povijesti FDA da su zatražili kriminalističku obradu nekog proizvođača hrane.

26. siječanj 1977. – Dok je velika porota u tijeku, Sidley & Austin – odvjetničko društvo koje zastupa Searle, počinje posao pregovora sa Samuel Skinner-om, američkim odvjetnikom zaduženim za istragu.

8. ožujak 1977. – G.D. Searle unajmljuje istaknutog Washingtonskog insajdera Donald Rumsfeld-a kao novog predsjednik uprave koji će pokušati preokrenuti situaciju u njihovu korist. Bivši član Kongresa i tajnik obrane u administraciji predsjednika Ford-a, Rumsfeld donosi nekoliko svojih Washingtonskih kolega u top menadžment kompanije.

1. srpanj 1977. – Samuel Skinner ostavlja državno odvjetništvo i uzima posao obrane kompanije Searle. (Vidi 26. siječnja)

1. kolovoz 1977. – Bresslerovo izvješće koje su sastavili FDA istražitelji, a na čelu sa Jerome Bressler-om, je pušteno u javnost. Izvještaj nalazi da je 98 od 196 životinja umro tijekom jedne od Searle-ovih studija, a nisu napravili obdukcije, u nekim slučajevima čak i  više od jedne godine nakon smrti. Mnoge druge pogreške i nedosljednosti su zabilježene. Na primjer, štakor je bio prijavljen živ, onda mrtav, onda živ, onda opet mrtav, polipi maternice i neoplazme jajnika su pronađeni kod životinja, ali nisu prijavljeni ili dijagnosticirani u Searle izvješćima.

8. prosinac 1977. – Povlačenje Američkog državnog odvjetnika Skinner-a  i njegova ostavka, smrznula je istragu velike porote u svezi Searle-a tako dugo dok izjava ograničenja optužbi vezanih na aspartam nije nestala. Istraga Velike porote je povučena.

1. lipanj 1979. – FDA osniva Javni odbor za Istragu (PBOI) koji će odlučivati ​​o sigurnosnim pitanjima koje se tiču NutraSweet-a.

30. rujan 1980. – Javni odbor zaključuje da NutraSweet ne bi trebao biti odobren u tijeku daljnje istrage tumora mozga kod životinja. Odbor navodi da “nije predstavljen dokaz o razumnoj sigurnosti da je aspartam siguran za uporabu kao dodatak hrani.”

Siječanj 1981. – Donald Rumsfeld, predsjednik uprave Searle-a, navodi da će napraviti veliki pritisak da se aspartam odobri u roku od godinu. Rumsfeld kaže da će iskoristiti svoju političke veze u Washingtonu, radije nego znanstvenim sredstvima, kako bi bili sigurni da će biti odobren.

21. siječanj 1981. – Ronald Reagan je položio prisegu kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Reaganov tranzicijski tim, koji uključuje Donald Rumsfeld-a, predsjednika uprave G.D. Searle-a, odabire dr. Arthur Hull Hayes Jr. da bude novi povjerenik FDA.

Ožujak, 1981. – FDA povjerenička komisija je osnovana kako bi pregledala pitanja postavljena od strane javne uprave.

19. svibanj 1981. – Tri od šest znanstvenika FDA koji su bili odgovorni za preispitivanje pitanja tumora na mozgu, dr. Robert Condon, dr. Satya Dubey, i dr. Douglas Park, savjetovali su protiv odobrenja NutraSweet-a, navodeći da su Searle-ovi testovi nepouzdani i ne odgovaraju kako bi se utvrdila sigurnost aspartama.

15. srpanj 1981. – U jednom od svojih prvih službenih akata, dr. Arthur Hayes Jr., novi povjerenik FDA, odobrava upit javnog odbora, ignorirajući preporuke vlastitog unutarnjeg FDA tima i odobrava NutraSweet za suhe proizvode. Hayes kaže da se aspartam pokazao u biti siguran za svoje predložene koristi i kaže da je samo nekoliko spojeva izdržalo takvo detaljno testiranje i ponovo pomno ispitivanje.

15. listopad 1982. – FDA je objavila da je Searle podnio peticiju da aspartam bude odobreni kao zaslađivač u gaziranim pićima i ostalim tekućinama.

1. srpanj 1983. – Udruga Nacionalnih bezalkoholnih pića (NSDA) poziva FDA da odgodi odobrenje uporabe aspartama u gaziranim pićima u tijeku daljnjeg testiranja jer je aspartam vrlo nestabilan u tekućem obliku. Kada je tekući aspartam pohranjen na temperaturama iznad 85 stupnjeva celzijusa, on se razbija u DKP i formaldehid, oba poznata kao toksini.

8. srpanj 1983. – Udruga Nacionalnih bezalkoholnih pića izrađuje prigovor na konačnu presudu koji dopušta korištenje aspartama u gaziranim pićima i sirup bazama i zahtjeva raspravu o prigovorima. Udruga kaže da Searle nije dala odgovornu sigurnost da u aspartam i njegovi degradirajući proizvodi sigurni za korištenje u bezalkoholnim pićima.

8. kolovoz 1983. – Odvjetnik potrošača, Jim Turner sa Instituta Nutricionističke Zajednice  i dr. Woodrow Monte, Arizona State  Ravnatelj Univerziteta Prehrambenih znanosti i prehrambenih laboratorijima, podnose tužbu uz pomoć FDA protiveći se odobrenju aspartama na temelju neriješenih pitanja sigurnosti.

Rujan, 1983. – FDA Povjerenik Hayes je podnio ostavku pod valom nesuglasica oko njegove neovlaštene vožnje na brodu General Foods-a. (General Foods je glavni klijent NutraSweet-a) Burson-Marsteller, Searle-ova tvrtka za odnose s javnošću (koja također zastupa nekoliko glavnih klijenata NutraSweet-a), odmah angažira Hayesa kao višeg znanstvenog savjetnika.

Jesen 1983. – Prvi gazirana pića koja sadrže aspartam se prodaju u javnoj potrošnji.

Studeni 1984. – Centar za kontrolu bolesti (CDC) “Procjena pritužbi potrošača vezanih uz korištenje aspartama.” (Sažetak B. Mullarkey)

3. studenog 1987. – SAD ročište, “NutraSweet: Zabrinutosti zdravlja i sigurnost “, Odbor za rad i ljudske resurse, senator Howard Metzenbaum, predsjednik.

Od tada, aspartam je legalan i sva vrata su mu otvorena u svijetu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(minds.com, youtube.com/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata