Europska veličina, snaga i prestiž nalaze se u državama nacijama koje se natječu i istodobno surađuju jedna s drugom, izjavio je premijer Viktor Orban na državnoj komemoraciji mađarskog anti-sovjetskog ustanka iz 1956. ispred muzeja terora u Budimpešti

“Nikad nismo nikome oteli domovinu, zbog toga se nećemo odreći ni naše domovine.”

“Danas u Bruxellesu su neki novi carski marševi, koji su drugačiji od onih starih” – rekao je Orban.

Brussels nije Istanbul, ili Moskva, nije carski Berlin, pa čak ni Beč, rekao je Orban. Bruxelles nikad nije krenuo osvojiti ništa, samo da bi upravljao svojim kolonijama, dodao je.

“Mi, međutim, nikad nismo bili kolonija niti kolonizatori” – rekao je premijer. “Nikad nismo oteli nečiju domovinu, zbog čega se nećemo niti naše odreći.”

“Polako, ali sigurno će domoroci Europe završiti u manjini.”

Danas Bruxelles vlada onima koji žele zamijeniti savez slobodnih naroda s europskim imperijem kojim ne vladaju čelnici izabrani od strane naroda, nego birokrati iz Bruxellesa, rekao je Orban. Danas postoje mnoge europske zemlje u kojima su na vlasti oni koji vjeruju u europsko carstvo, dodao je.

Upozorio je kako sve veći broj vojno sposobnih muškaraca dolaze u Europu s drugih kontinenata i iz drugih kultura, koji će još “u našem životu oblikovati njihove glavne gradove na svoju sliku”.

“Polako, ali sigurno stanovnici Europe završit će u manjini”, rekao je on. Teror će postati dio velikog gradskog života i politička manipulacija koja provodi vladavinu zakona postat će uobičajena praksa, kazao je. Orban je rekao da će sloboda izražavanja i sloboda tiska opstati sve dok “budu postojali kao njihov medijski servis u javnosti”.

Premijer je rekao da oni koji žele pretvoriti Europsku uniju u carstvo su “bez izuzetka” u korist migracija. Oni su prihvaćanje migranata stavili kao mjerilo Europe i očekuju da se svaka država članica i njezini građani odmah pretvore u multikulturalne države, dodao je.

“Europa se uspoređuje s drugim kontinentom, rekao je premijer. To je dom raznih naroda, a ne lonac za kuhanje”

Orban je rekao kako su “predvodnici Bruxellesa i drugi čelnici država – protiv nacionalnih država” promatrali migraciju kao priliku da zamijene europske nacionalne države s multikulturnim, jedinstvenim carstvom miješane populacije.

“Europa bez državnih nacija zajedno za elitom želi odvojiti Europu od svojih nacionalnih korijena, saveza s multinacionalnim moćnim skupinama kroz koalicije s financijskim špekulantima poput Georgea Sorosa” – rekao je.

“Obožavamo našu kulturu koja čuva i štiti našu slobodu”

Orban je dodao da, iako je tek listopad, svi u Europi su usredotočeni na sljedeći svibanj. Kazao je kako će europski parlamentarni izbori zakazani za taj mjesec odlučiti o smjeru Europe kojim će ići, dodajući kako će građani Europe morati odabrati svoju budućnost.

“Mi, Mađari, također ne smijemo šutjeti”, rekao je Orban. “Izaberimo neovisnost i suradnju nacija nad svjetskim upravljanjem i kontrolom. Odbacimo ideologiju globalizma i podržimo kulturu patriotizma” – dodao je.

“Ne želimo i nećemo se podati niti jednom carstvu ili globalnom obliku vladavine.”

Europa se uspoređuje s drugim kontinentom, rekao je premijer. To je dom naroda, a ne “lonac za kuhanje” – dodao je.

“Vjerujemo da je svaka nacija jedinstvena na svoj način i može osvijetliti dio svijeta koji joj je povjeren” – rekao je. Zato, rekao je, su se Mađari pobunili 1956. godine.

“Volimo kulturu koja čuva i štiti našu slobodu” – rekao je Orban. “Vjerujemo u snažne obitelji, mi svoju tradiciju i povijest smatramo iznimnim, slavimo naše heroje i iznad svega ljubimo našu zemlju. Ne želimo i nećemo je se odreći niti jednom carstvu ili obliku globalističke vlade.”

“To nije vanjska vojna prijetnja, nisu niti američki ili ruski napori koji ugrožavaju Europu, već prijetnja koja dolazi iznutra.”

Rekao je da su “ratnici za slobodu iz 1956. godine donijeli razumnu odluku”. Sovjeti su se povukli iz Austrije, mađarski komunisti bili su usredotočeni jedni na druge, a slobodni zapad je pozvao Mađare da ustanu i obećao im pomoć, rekao je Orban.

Mađarska je imala komunističku diktaturu 34 godine nakon 1956. i nakon što su Sovjeti otišli “osjećali smo se da se možemo opustiti, naša povijest, kultura i ideologija konačno su bili u skladu … i mogli bismo još jednom zauzeti naše mjesto u Europi” – kazao je.

“Sjetimo se boraca za slobodu iz 1956. godine … i izaberimo budućnost domoljublja i nacionalnog ponosa”, zaključio je.

NoviSvjetskiPoredak.com

Njemački demokršćanski ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière predstavio je 10 teza o tome što su temelji Njemačke i koje bi vrijednosti trebali poštovati svi koji dolaze u najmoćniju državu Europske unije ako se žele integrirati u njemačko društvo

1. Tipično ponašanje “Pružamo ruku kad se pozdravljamo. Mi smo otvoreno društvo koje pokazuje svoje lice. Mi nismo burka”, kaže Thomas de Maizière.

2. Odgoj i obrazovanje “Obrazovanje i odgoj doživljavamo kao vrijednost, a ne samo kao instrument za uspjeh.”

3. Svijest o djelovanju “Djelovanje i kvaliteta dovode do blagostanja. Svijest o djelovanju učinila je našu zemlju jakom”.

4. Povijesna ostavština “Njemačka povijest sa svim svojim usponima i padovima pripada temeljima njemačke kulture i određuje suvremenu Njemačku”, kaže ministar De Maizière.

5. Njemačka kultura “Bach i Goethe bili su Nijemci, a pripadaju cijelom svijetu”, piše ministar te dodaje: “Samorazumljivo je da svira glazba na političkom skupu ili školskoj proslavi”.

6. Religija “Naša domovina određena je kršćanstvom. Osnova za međureligijski mir jest to da je vladavina prava iznad religijskih pravila.”

7. Civilna kultura “Naše društvo temelji se na konsenzusu. Većinski princip pripada zaštiti manjina.”

8. Domoljublje “Pravi domoljub voli svoju zemlju, a ne mrzi druge. I mi Nijemci to možemo”, piše De Maizière.

9. Dio Zapada “Njemačka je određena zapadnim vrijednostima.”

10. Kolektivna memorija “Nijemci imaju zajedničku kolektivnu memoriju”, zaključuje ministar Thomas de Maizière.
 
(vecernji.hr)

Sve očitije je da ljudi iz Hrvatske ne sele samo zbog loše ekonomske situacije, već i zbog lažnog domoljublja, licemjerstva, pada morala, uništavanja kulture i jezika, te zbog cjelokupog “stanja nacije” koje se pogoršava od rata na ovamo nakon dolaska demokracije, a bit će još puno puno gore

Hrvatska nikad prije nije bila ovako razjedinjena, a ljudi se dijele na ustaše i partizane, dok narod kopa po kontejnerima. Narod se naziva jugo-komunistima samo ako spomene da je nešto bilo bolje u Jugoslaviji. Ljudi bježe od realnosti, a kriza nacije je na povijesnim razinama.

Visokoobrazovana Riječanka u svojim četrdesetima odlučila je ostaviti sve u Hrvatskoj i spakirati kofere. Ona i muž prodali su stan, dali otkaze i s djecom odselili u zapadnu njemačku pokrajinu Sjeverna Rajna-Vestfalija.

I to im je, kaže, bila najbolja moguća odluka u životu. Dodaje kako je ona samo jedna u nizu ljudi koji svakodnevno napuštaju Hrvatsku i po bolju budućnost dolaze upravo u Njemačku. Intervju Indexu je odlučila dati anonimno jer još nije dovoljno odlučna da se javno eksponira, no svoje iskustvo odlučila je podijeliti kako bi ljudima koji se još uvijek dvoume dala jasnu sliku onoga što ih u Njemačkoj čeka. Pod uvjetom da su spremni raditi.

“Ja sam samo jako razočarana, ogorčena i ljuta na sve što mi se dogodilo u Hrvatskoj i što smo kao obitelj sve više radili, a sve manje novaca imali.

Kupili smo stan na kredit od 30 godina s ogromnim kamatama i uz redovan posao i muž i ja smo radili dodatno svako popodne da si omogućimo pristojan život. No, nije išlo. Mogli smo ostati u Hrvatskoj i nastaviti životariti i do kraja života biti nezadovoljni, ne priuštiti ni sebi ni djeci ništa, samo negativu”, ispričala nam je odmah na početku Riječanka otkrivajući razloge koji su ih naveli da napuste zemlju.

Prodali sve i odselili prije godinu i pol

Iz Hrvatske su odselili prije godinu i pol. Poslove u Njemačkoj nisu imali već su, kaže, jednostavno otišli tamo, pronašli stan i dva mjeseca živjeli od ušteđevine. Potom su oboje pronašli poslove kojima su itekako zadovoljni. Kaže kako je nemoguća misija posao u Njemačkoj pronaći iz Hrvatske.

U međuvremenu, otkako su doselili ondje, ona i muž su pomogli mnogim obiteljima da dođu u Njemačku. Sve su redom obrazovani ljudi, profesori, informatičari, kineziolozi, inženjeri.

“Sve su to ljudi poput nas koji su ulagali u sebe u Hrvatskoj, koji su već imali radnog iskustva. Neki čak i karijere, ali isto su napravili klik i prodali sve i dali otkaze u solidnim firmama. Sad svi uglavnom radimo i zadovoljni smo jer smo napokon došli na svoje. Znači ne govorim o ljudima sa SSS, zanatlijama, koji dolaze i traže poslove čišćenja, restoranima, nego o ljudima s radnim stažom, pedagozima, učiteljima. U prosjeku 40-godišnjacima, sazrelim ljudima koji znaju sto žele.

U našoj pokrajini ima dosta Riječana i Zagrepčana. U Düsseldorfu imate hrpu obitelji koje su to isto napravile i svoju djecu odgajaju u Njemačkoj, znači krenula su u školu, uče jezik, integriraju se. u Kölnu imamo dosta obitelji ljudi su IT stručnjaci, žene liječnice, anesteziolozi, financijaši, čisti odljev mozgova. Svi smo u Hrvatskoj radili negdje, nismo bili problem društva, svatko od nas je ili držao još dodatno instrukcije ili se bavio nekim dodatnim poslovima i nismo bili gladni, ali jednostavno nismo vidjeli smisao”, kaže ona.

“Nijemci cijene svoje radnike”

Sad se u Njemačkoj svi skupa okupljaju i druže, razgovaraju i o situaciji u Hrvatskoj. Zajedno se smiju, tuguju, a iako ih muči i nostalgija, ne brinu više o tome kako ovaj mjesec otplatiti ratu kredita i platiti struju.

“Istina, danima mi je falilo zraka, nedostajali su mi mirisi mora, falio mi okus naše majoneze. Štrecalo me u srcu svako malo, no sve smo prebrodili, izdržali. Još uvijek se prilagođavamo, ali sad smo prodisali.

Kad idem u dućan ne brinem više koliko ću potrošiti, nemate pojma kakvo olakšanje. Kao obrazovane ljude nas poštuju ovdje. Ja sam od samog početka osjetila divljenje od Nijemaca nakon nostrifikacija svojih diploma jer ovdje jako malo ljudi studira.

Trenutno sam na usavršavanju u svojoj struci. Pitali su me samo jesam li voljna usavršiti znanje na njemačkom jeziku u svojoj branši. I nekidan sam dobila rješenje i ono vrijedi 15.750 eura koje mi plaća Njemačka”, priča nam Riječanka.

“U Hrvatskoj su nas omalovažavali pa smo još u strahu”

I dalje je u šoku zbog raznih beneficija koje ima na poslu.

Budući da je na usavršavanju imala jako malo izostanaka, od koledža gdje se usavršava je na poklon dobila laptop. Lijepo je, dodaje, kad te netko poštuje. Ističe kako te Nijemci neće ostaviti da propadaš kad vide u tebi potencijal.

No, postoji i jedna velika stvar koja tamo muči sve visokoobrazovane koji su doselili iz Hrvatske.

“Mi smo toliko izudarani i omalovažavani bili u svojoj domovini da nas taj strah prati i ovdje i stalno mislimo neka prevara je na vidiku, a kad ono padneš u nesvijest i ne vjeruješ da ti se to događa. Samo pozitivne stvari. Istina, moraš se potruditi, ali kad vide da si agilan nema za tebe granica. Možete li vjerovati da mi plaćaju i putne troškove (idem svojim autom) i razliku sati za čuvanje djeteta kad nije u vrtiću da mi ga netko pričuva.

Znači pobrinu se za sve. Baš za sve kako bi ti omogućili da radiš na sebi i učiš. U Hrvatskoj sam rintala kao konj, a ništa od svega toga”, kaže ona.

Za primjer navodi i kolegicu koja je doselila u Düsseldorf i tamo je dobila doškolovanje kao profesor tjelesne kulture. U Zagrebu je završila DIF.

Svi oni, kaže, dijele isto mišljenje. Dom je tamo gdje ju hrane i poštuju. To je najbolja stvar koju je napravila u životu.

“Domoljublje nas ne zanima”

“I još nešto, ni ne znate koliko ovakvih mojih priča ima ovdje. To je more novopridošlih ljudi, svaki dan netko se novi doseli.

Sve ono sto se piše i što se prikazuju oni busevi koji voze ljude su istina. Dođite u Dortmund na stanicu ujutro pa sve vrvi našim ljudima i mogu reći da se polako skuplja intelektualna elita, ljudi koji će svoje znanje i iskustvo dati ovoj državi, ne Hrvatskoj nego Njemačkoj, a Njemačka je sretna zbog toga.

Možda je i Hrvatska sretna što joj odlaze školovani ljudi jer valjda misle da ćemo slati novac dolje ili graditi kuće. Ma nas to ne zanima više kao ljude u 70-ima. Nas zanima normalan život, poštovanje, da proživimo da putujemo. Ukratko da ugodno proživimo život. Domoljublje nas više ne zanima”, kaže Riječanka.

Otkrila je i kakvi su im troškovi života ondje budući da se često spominju komentari skeptika koji, kaže, tvrde da se tamo jedva preživljava. Za početak odabrali su ovu pokrajinu u kojoj su stanovi povoljniji primjerice nego u Bavarskoj.

Za stan plaćaju 690 eura s uključenim režijama. Za ostale troškove koji uključuju vrtić, mobitele, internet, i osiguranje za auto koje se kod njih plaća na mjesečnoj bazi plaćaju još 190 eura. Tako da ukupno za sve daju 880 eura plus još hrana koja je dosta jeftinija nego kod nas jer je porez na nju samo 7 posto.

Troškovi života i koliko im ostane

Ona i suprug zarade ukupno 4000 eura plus još jedan radi honorarno dodatan posao za 450 eura. Kad se sve zbroji ostane im svaki mjesec minimalno 3000 eura.

Doduše, kaže, usluge su skuplje nego u Hrvatskoj pa ćete skraćivanje zavjesa platiti kao suho zlato. Frizeri su isto nenormalno skupi. No, to im nije problem platiti jer pristojno zarađuju. Zato u Njemačkoj ne propada niti jedan obrtnik. Nije joj problem platiti usluge kad i ona dobro zarađuje.

Usporedbe radi, u Hrvatskoj je dobro morala promisliti što će kupiti. Hrana se kupovala na razne kartice.

“Ovdje ne osjetim problem otići kupiti puna kolica. I ne živimo kao klošari, imamo lijep velik stan, terasu, fasada nova s izolacijom, centralno grijanje. Super smo ga uredili. To vam govorim jer smo živjeli u Rijeci gdje nema plina, gdje dere bura i pada kiša više nego u Londonu. Ne pamtim da sam se ovako ugrijala kao ovdje. Znači sve smo doveli na nivo da živimo bolje nego u Hrvatskoj.

Meni je žao što smo tako prošli u Hrvatskoj. To je moja zemlja, moja domovina, moja djeca su tamo rođena, ali jednostavno vidim da mi u Njemačkoj možemo samo naprijed, dok bi u Hrvatskoj otplatila još jedan stan banci za kredit koji smo plaćali i što onda? U mirovini? Tamo smo radili kao crvi, a ništa nismo dobili zauzvrat”, završila je svoju priču Riječanka koja je, kaže, doslovno pronašla sreću u Njemačkoj. Baš kao i mnogi drugi iz Hrvatske.

 

(index.hr)

Prosvjed se održava protiv postupaka nove Vlade, a počinje u 18.30

Sutra će se na Trgu svetog Marka održati prosvjed protiv postupaka i izjava nove Vlade i njenih članova. Prosvjed formalno organizira Radnička fronta, a planirani početak je u 18.30 sati.

“Svi imamo zajednički cilj – da izrazimo svoje neslaganje s onim što nova vlast radi, govori i smjera i tko se u njoj nalazi! Sve ostalo je puno manje bitno. Ako se slažete bar s dijelom rečenoga i ako niste oduševljeni onime što govori nova vlast, fašistoidnim listama i mjerenjem ‘domoljublja’, dođite u ponedjeljak 1. veljače u 18.30h na Markov trg na protest!”, navedeno je u pozivu na prosvjed.

Razlozi prosvjeda

Objašnjenje organizatora zašto organiziraju ovaj prosvjed prenosimo u cijelosti i bez intervencija.

U ponedjeljak će se održati Prosvjed “izdajnika” na Markovu trgu. S obzirom na buru reakcija koje su nastale, jasno je čemu prosvjed, ali ponovit ćemo još jednom zašto se smatramo “izdajnicima” i zašto i sve ostale “izdajice” zovemo da nam se pridruže. “Izdajice”“ smo:

• jer ne želimo živjeti u državi gdje profesionalni “domoljubi” sastavljaju liste nepoćudnih, ukidaju životno partnerstvo, ograničavaju umjetnu oplodnju, uništavaju kulturu i (i dosad jedva postojeće) medijske slobode, dok istodobno po tko zna koji put pljačkaju čitavo društvo, krešu radnička prava, smanjuju plaće i pogoduju korporacijama
• jer ne želimo da nam Karamarko određuje što smijemo govoriti u javnosti
• jer ne smatramo da su profesionalni “branitelji” (a u stvarnosti fašistoidna bojna plaćenika koja štiti HDZ-ovu kleptokraciju) uzor i mjerilo svega u ovoj zemlji
• jer mislimo da HDZ nije “stvorio Hrvatsku” (“slučajno” baš u isto vrijeme kad su se raspali i SSSR i Čehoslovačka) nego opljačkao Hrvatsku
• jer držimo da Franjo Tuđman nije bio “otac domovine” nego autokrat, ksenofob i rodonačelnik ideje o “200 bogatih obitelji”
• jer ne smatramo da, nažalost, imamo puno toga čime se možemo ponositi u ovoj uništenoj, osiromašenoj i opljačkanoj zemlji
• jer ne mislimo da vikanje “Hrvatska, Hrvatska…” i držanje ruke na srcu za vrijeme himne može zamijeniti sram koji osjećamo dok moramo kopati po smeću ili gledati druge kako su prisiljeni da to čine, dok pobjednici privatizacije uživaju u svojim dvorcima i na jahtama
• jer se ne slažemo da su mržnja prema drugima i drugačijima nešto pozitivno
• jer ne mislimo da je različitost loša niti ikoga mrzimo zato što je stranac, Srbin, musliman, LGBT, ljevičar, Jugoslaven/“Jugoslaven“, ateist…
• jer ne želimo da simpatizeri NDH budu ministri kulture
• jer želimo društvo solidarnosti, jednakosti, socijalne pravde i tolerancije a ne društvo mržnje, eksploatacije i netolerancije

Mjerenje domoljublja

Inicijativu za ovaj prosvjed je pokrenula i organizira Radnička fronta, kao progresivna politička organizacija koja se zalaže ne samo za radnička prava, nego i za ljudska, manjinska, seksualna i sva ostala prava. Međutim, to ne znači da Radnička fronta na bilo koji način ovaj protest prisvaja niti da je on otvoren samo onima koji se s RF-om i inače slažu u svemu – na njega su potpuno dobrodošli svi koji imaju nešto reći po pitanju nove vlade, bilo da se slažu s našim razlozima, bilo da se slažu samo s nekima od njih ili da imaju neke treće razloge.

Svi imamo zajednički cilj – da izrazimo svoje neslaganje s onim što nova vlast radi, govori i smjera i tko se u njoj nalazi! Sve ostalo je puno manje bitno. Ako se slažete bar s dijelom rečenoga i ako niste oduševljeni onime što govori nova vlast, fašistoidnim listama i mjerenjem “domoljublja”, dođite u ponedjeljak 1. veljače u 18:30h na Markov trg na protest!
 
(telegram.hr/uredio:NSP)

Ako odmah na početku teksta iz rasprave izbacimo srbočetničku zavjeru ili da autora proglasimo četnikom i jugokomunjarom što je prilično težak zadatak za zadrte nacionaliste, mogli bi se zateći u zrakopraznom prostoru sulude državne logike, besramne i licemjerne politike rodjačkog usmjerenja i katastrofalnog saznanja da živimo u državi koja nije vrijedna ni hračka

Danima se drvi po medijima o veličanstvenoj proslavi dvadesete obljetnice “Oluje”, a glavni akteri organizacije te stupidne parade u kojoj se slavi rat (pobjeda u ratu ako vam je milije), međusobno se natječu tko će prodati građanim što bolju patos nacionalističku foru.

Tuđmanovi kipovi niču kao gljive poslije kiše, Karamarko je već odavno teleportiran u 1941. godinu i zapovjeda Jasenovcem, Milanović bi valjda za pobjedu na izborima objavio rat Sloveniji da može, Kolinda je obišla sve štale i kokošinjce u državi, branitelji su za svoje braniteljske mirovine spremni izvesti i državni udar, a sve pod parolom domoljublja, državni paraziti stavljaju novi premaz vazelina samo da što lakše kliznu u svoje omiljene rupice, dočim obični croaticus-domesticus građanin već 25 godina od osnutka ove države i dalje puši isti štos sa zastavom, oružjem i domovinom.

Zašto mimohod, a ne vojna parada?

Osim činjenice da bi se netko mogao dosjetitit pa vojnu paradu usporediti sa gay paradom, mimohod je ustvari najprimjereniji naziv ovog cirkusa koji svoju ishodišnu točku ima u smrti, nesreći i najgorem obliku ljudske katastrofe…osim ratne pobjede tu se ustvari nema šta slaviti.

Organiziran je mimohod, dakle, oni će hodati mimo nas što je već samo po sebi dovoljno da shvatimo apsurdnost samog čina, a osim činjenice da oni već 25 godina ove države hodaju i žive mimo nas, treba napomenuti da nas i normalan život već 25 godina mimoilazi tako da je ovo višedimenzionalni mimohod.

Slavimo zveckanje oružja, a usput slavimo i činjenicu da smo već 25 godina sačuvali živu glavu na ramenima pored ovakvih luđaka kojima je rat, oružje i smrt veća čast od normalnog i civiliziranog života.

Napali nas Srbi, a zatukli nas naši Hrvati

Računajmo samo u 25 godina ove države 25 novorođenih generacija i recimo da je prosjek novorođene djece svake godine u Hrvatskoj 40 000. Kada pomnožimo 40 000 sa 25 godina dobijemo impresivnu brojku od 1 000 000 novih građana u ovih 25 godina samostalne Hrvatske, koji su ni krivi ni dužni osuđeni na propast života u pokradenoj i devastiranoj državi čiji su prvoborci ginuli samo za beneficije svojih preživjelih suboraca i onih koji će kasnije parazitirati na sustavu braniteljskih mirovina i čiji su predstavnici naroda sustavno radili na tome da si urede državu po vlastitoj mjeri, ne mareći za građane koji su i okosnica same države i bez kojih sve ovo ne bi ni postojalo.

Kada uzmemo ove krnje parametre kao validne (generacije prije ne računamo jer njih je odavno mimoišao normalan život), dolazimo do saznanja da mimohod ustvari nije odavanje počasti palima za slobodu Hrvatske, da nije proslava veličanstvene pobjede, već je podsjetnik, upozorenje svim građanima da će ako se ikada pobune protiv ovog robovlasničkog sustava, ovog izrabljivanja i prevare stoljeća naletiti, sudariti se sa vojnom silom koja je tu da štiti njih…ne nas, jer mi od samostalne Hrvatske nemamo ništa osim činjenice da služimo sustavu koji na našim leđima, našim životima prilično lagodno živi i već 25 godina izrabljuje građane u slavu svoje ratne pobjede.

Da ne trošimo dragocjene retke na 200 bogatih obitelji, neka ih i neka se uguše u pustim milijunima da bog da.
Da ne trošimo previše energije na lažne branitelje, neka ih se pokoljenja srame.

Da ne bauljamo bespućima nepotizma, rodjačkog uhljebljivanja, veza i poznastava državnih parazita, neka ih i neka im, jadni su i ne znaju bolje.
Da ne gubimo vrijeme na agresiju Srbije diljem Jugoslavije pa i Hrvatske, kusaju danas ono što su sijali.

Da ne trošimo živce na činjenicu da je čitav rat bio jedna velika namještaljka složena samo u svrhu velike pljačke, neka im njihove zastave, himne i vjera, jebe nam se za to, prisjelo je nama, a prisjeda polako i onima koji su u ime toga sjebali tuđe i vlastite živote.

Ali zar je doista bilo toliko teško uzeti manje, ukrasti umjerenije, živjeti usklađenije sa većinom i iskazati minimum razuma da se shvati da vrč ide na vodu dok se ne razbije?
Odgovor je vrlo jednostavan…da, bilo je teško, teško je i ustvari je nemoguće da ti agresori normalnog života shvate da građanstvo nije tu da servisira njihove parazitske namjere već da servisira sustav koji će omogućiti svakom građaninu život koji je u skladu sa civilizacijskim normama 21. stoljeća.

Traži račune i ulovi kune!

U duhu dijabolične ideje da je smotra vojne sile i defiliranje iste kroz grad, nešto ćemu bi se narod trebao veseliti i nešto što bi u svakom građaninu trebalo izazvati ponos i veselje, državni lumeni su zamislili, obzirom da ovako očita pizdarija prolazi, da bi bilo genijalno da građani krenu cinkati i prokazivati svoje sugrađane koji im ne izdaju račun za određenu uslugu.

Za 25 000 kuna koliko iznosi nagrada koju će neki naivac dobiti putem nagradnog izvlačenja za cinkanje, znači, čak neće ni dobiti nagradu nego tek nakon cinkanja ulazi u bubanj sa ostalim cinkarošima, pa koga strefi taj je baja. Dakle, osim činjenice da mi plaćamo nadležne službe koje očito ne mogu izvršiti posao za koji su plaćene, država je zamislila da se i međusobno drukamo i radimo posao za koji ih mi plaćamo.

Kada se prosječan građanin susretne sa ovako monumentalnim sranjem od države u kojoj živi i kada shvati da je sustav tako jadan da ne može čak ni samostalno servisirati vlastito financiranje kroz poreze koji nisu mali i kad pozivaju građane da se moralno unakaze pretvarajući se iz koliko toliko časnih ljudi u prokazivače, drukere i cinkaroše, a samo zato da bi državni paraziti skupili koju kunicu više za svoje političke pozicije, onda suluda ideja da će ovdje ikada zavladati jednaki zakoni za sve i da će biti bolje postaje utopija.

Da mi živimo u državi koja skrbi o svojim građanima, da je samostalnost Hrvatske dovela do toga da se građani uvedu u bolji i pravedniji sustav jer kao onaj je bio loš, da se građanima nije poljuljalo povjerenje u državu i sustav silnim pljačkama, tajkunizacijom i prodajom zajedničke imovine onda bi mimohod imao smisla, ali to onda ne bi bio mimohod već vojna parada.

Osim toga, građani bi sami i bez poticanja na cinkarenje od strane Vlade RH-a prijavljivali prekršitelje zakona jer bi suštinski voljeli državu u kojoj žive, ali prije svega sustav koji im omogućuje život dostojan čovjeka.

Nije Vladi RH-a palo na pamet da organiziraju nagradnu igru u kojoj bi građani drukali poslodavce koji isplaćuju plaće radnicima pola na ruke, a minimalac na račun i tako da doskoče sivoj ekonomiji, a nije takvih poslodavaca zanemariv broj u Hrvatskoj.

Ako znamo da Hrvatsku godišnje posjeti cca 11 milijuna turista i da su prihodi od turizma 7 milijaradi eura, onda se doista treba praviti ober blesav i glup na činjenicu da ta vojska konobara, kuhara, sobarica, čistačica, recepcionera i turističkih vodiča radi upravo po dobro smišljenom sustavu minimalac na račun, a ostatak na ruke.
Država i nadležne službe to prešutno odobravaju i od toga namjerno okreću glavu jer im nije u interesu da to dovedu u red, a ako netko doista misli da se 7 milijardi eura prikupi uz plaćanje radnika po zakonu tj. puna plaća na račun, onda sa takvim likovima doista nešto nije uredu u glavi.

U svakom turističkom mjestu na našoj obali, na prste jedne ruke mogu se prebrojati oni koji poštuju zakone, ali da ne duljimo, neka nam nadležni objasne tko u turizmu radi po 10, 12, 15 sati na dan za 2423,64 kn mjesečno i kako im nije palo na pamet da u 25 godina ove države doskoče tom problemu.
Odgovor je kristalno jasan…plaće na minimalcu znače i manje mirovine, okretanje glave od ovog očitog izrabljivanja radnika stvara privid da mi imamo kakvu takvu ekonomiju jer bi u protivnom pod teretom suludih poreza u startu 50% poslodavaca zatvorilo svoje obrte, a to bi opet vodilo manjem prihodu u državnoj blagajni i zato je bolje se pravimo blesavi.

Samostalna Hrvatska je propali projekt i samo još jedna država u našim životopisima

Svi smo imali ili imamo bake i dide koji su promijenili minimalno tri države u kojoj su živjeli, od Austrougarske, kraljevine Jugoslavije, NDH-a, fašističke Italije, SFRJ, pa do samostalne Hrvatske, a ista sudbina čeka i nas. Da nisu pohlepnici željeli još i koš možda bi ova “bajka” i potrajala, ali danas 25 godina od samostalnosti, 20 godina od “Oluje” možemo slobodno zaključiti da je kraj sve bliže, a njihov mimohod…pa mimohod im je zadnja slamka spasa.

Mimohod im služi samo kao sredstvo zastrašivanja građana, podsjećanje onima koji bi pomislili pobuniti se protiv te kriminalne bande da će najebati i da će im se ako budu neposlušni organizirati neki novi pičvaj…za neke nove ideale, za bolje sutra, za neku novu malu Švicarsku.

Dok se bude marširalo u slavu noževa kako kaže Balašević, dok represivni aparat bude prešetavao i pokazivao silu po Zagrebu i kasnije Kninu jedan će konobar, kuhar, čistačica, sobarica, recepcioner ili turistički vodić pročitati ovaj tekst i shvatiti će da su ga gadno zajebali, a to je početak njihovog kraja.

Jebeni su ti mimohodi…Vi mimo nas, a mi mimo Vas.
 
(piše: Branko Rafajac,kontraportal.com/uredio:nsp)

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)