Malezijski diplomat koji je istraživao misteriozni nestanak zrakoplovac Malezija Airlines Flight MH370 je ubijen u četvrtak, nakon što je ustrijeljen u glavnom gradu Madagaskara, Antananarivo

Zahid Raza, počasni konzul Malezije, upozorio je prijatelje i obitelj da je počeo primati prijetnje smrću i upozorenja da prestane svoju istragu o nestanku MH370.

Gospodin Raza je bio na pola puta, neumorno prevozeći komade olupine koji su došle od nestalog aviona u Kuala Lumpau, kada je ubijen.

Blaine Gibson, američki pustolov i detektiv koji je samostalno financirao svoju istragu o nestalom avionu, nazvao je smrt gospodina Raze „atentatom”.

Gibson tvrdi da i on sam prima prijetnje smrću i upozorenja da prestane istragu.

G. Gibson je rekao da nije želo napraviti javnu objavu dok novi ostaci olupine ne dođu u Maleziju, i to je bila njegova odluka s obzirom na smrt gospodina Raze, izvijestio je Metro.co.uk.

Dr. Victor Iannello je bio dio tima izvorne australske istrage o nestalim mjestu.

On je rekao: „Što čini moguću vezu malezijskog zrakoplova MH370 i okolnosti koje koje okružuju njegovu smrt?

G. Raza je trebao posjetiti Ministarstvo prometa Madagaskara, da bi preuzeo dodatne komade nestalog aviona, i dostavio te dijelove u Maleziju.”

Zrakoplov Malaysia Airlinesa MH370 nestao je 8. kolovoza 2014. godine unatoč masovnim naporima da se pronađe njegova lokacija, zrakoplov nikada nije pronađen, a samo nekoliko komada ostataka zrakoplova su se pojavile.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Da li je epidemija smrti ruskih diplomata samo slučajnost?

Ruski veleposlanik u Sudanu pronađen je mrtav u bazenu u svom domu, postajući četvrti diplomat iz svoje zemlje koji je umro u samo osam mjeseci.

Veleposlanik Ruske Federacije u Republici Sudanu, Mirgayas Shirinskiy, pronađen je u srijedu mrtav u svojoj rezidenciji u Khartoumu, objavilo je sudansko Ministarstvo vanjskih poslova.

“Ruski veleposlanik Mirgayas Shirinskiy je umro večeras u svojoj rezidenciji” u sudanskom glavnom gradu Khartoumu, navelo je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Sudan u svom službenom priopćenju, ne preciziravši uzroke smrti šezdesetogodišnjeg ruskog diplomata, prenosi britanska novinska agencija Reuters.

Jedan neimenovani visoki dužnosnik sudanske policije u Khartoumu je rekao medijima da je prema prvim elementima istrage otklonjena mogućnost kriminala, makar u to nije sasvim siguran.

“Ruski veleposlanik je umro dok je plivao u svom bazenu”, rekao je.

Pronađeno mrtvo tijelo ruskog veleposlanika Mirgayasa Shirinskiyog kako beživotno pluta u bazenu ruske veleposlaničke rezidencije, u glavnom gradu Republike Sudan u Khartoumu, šokiralo je istražitelje, ali ne samo njih.

Prema neslužbenim informacijama iz Moskve, vijest o pronađenom mrtvom tijelu ruskog veleposlanika Mirgayasa Shirinskiyog kako pluta površinom bazena je šokirala i ruskog predsjednika Vladimira Vladimiroviča Putina, pišu danas moskovski mediji.

Sudanske vlasti i osoblje ruskog Veleposlanstva provest će detaljnu istragu, priopćeno je sudanskim, ruskim i svjetskim medijima.
 
(hrvatska-danas.com)

U sjeni špijunskog skandala u Srbiji, u Zagrebu se odvijao jedan mnogo veći, značajniji i dramatičniji, u kojem je Hrvatska bila u glavnoj ulozi

Prije izvjesnog vremena, Hrvatska je protjerala jednog ruskog diplomatu, navodno prvog tajnika konzulata u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu tvrdeći da je špijun, a zatim je slijedilo protjerivanje savjetnice iz veleposlanstva Hrvatske u Moskvi, prenosi “Jutarnji list” .

Ova špijunska afera, kakva dosad nije zabilježena na relaciji između Zagreba i Moskve, počela je krajem travnja, kulminacija je uslijedila idućih mjeseci, a javnost dosad nije saznala apsolutno ništa.

Kako navodi “Jutarnji”, od osamostaljenja Hrvatske nije postojao sličan problem s Rusijom i ovo je prvi put da se Zagreb odluči za takav korak kada je riječ o diplomatskim odnosima s Ruskom Federacijom.

“Kada je hrvatska strana donijela odluku o protjerivanju ruskog diplomate, pouzdano znam da su Rusi bili jako povrijeđeni pa su razmišljali da istu mjeru primjene na čak dvojici hrvatskih diplomata u Rusiji.

Onda su odlučili otkazati gostoprimstvo savjetnici, koja je po diplomatskom ‘činu’ viša od proteranog ruskog diplomate iz Zagreba, i na taj način pokazati snagu”, rekao je bivši hrvatski diplomat i dobar poznavatelj ruskih prilika za “Jutarnji”.

Sve se, kako se navodi, odvijalo u strogoj diskreciji, pa ni hrvatska, ni ruska strana s tim nisu išle u javnost, a posljednji sličan slučaj kada je riječ o Hrvatskoj zabilježen u vrijeme Sovjetskog Saveza. Iako do svih detalja nije moguće doći, procurilo je samo to da se ruski diplomat u Zagrebu otvoreno bavio jednim drugim poslom, špijunažom i radom za “službe”, što je hrvatska strana na vrijeme detektirala, navodi “Jutarnji”.

“Uostalom, treba znati da to nije ništa ni novo, ni iznenađujuće. Procjenjuje se da gotovo 60 posto onih koji rade u pojedinim veleposlanstvima na ovaj ili onaj način surađuje sa ‘službama’ “, kaže iskusni hrvatski diplomat koji dobro poznaje način funkcioniranja moderne diplomacije.

Ruski diplomat, za kojeg je hrvatska strana tvrdila da se bavi špijuniranjem, bio je navodno vrlo brzo prepoznat i hrvatska strana je skupljala dokaze o njegovim aktivnostima. Dobro obaviješteni izvori kažu da se tim “drugim” poslom bavio vrlo otvoreno.

Ovakva špijunska afera kakva se dogodila na relaciji između Zagreba i Moskve za hrvatsku diplomaciju nije čest slučaj, za razliku od diplomacija velikih sila koje se sa sličnim problemima stalno susreću i imaju jasno razrađene strategije u svakom pojedinom slučaju.

Hrvatska strana pokazala je maksimalnu diskreciju, ali su Rusi odmah nakon protjerivanja svog diplomate izvršili protumjere, a to je značilo da će doći do otkazivanja gostoprimstva i za hrvatske diplomate u Moskvi, što se na kraju i dogodilo.

Hrvatska strana uvjerava da se diplomat kojem je u Rusiji otkazano gostoprimstvo nije bavio špijunažom, niti sličnim poslovima, prenosi “Jutarnji”.

“Naravno da je sve to stvorilo probleme na diplomatskim relacijama između dvije zemlje, ali nitko to nije želio diže na neki viši nivo”, uvjerava sagovornik “Jutarnjeg”, koji je dugo aktivno radio u hrvatskoj diplomaciji.

Na pitanje kako je hrvatska strana mogla prepoznati špijuna, sugovornici “Jutarnjeg” kažu da za to postoje službe. Ljudi koji rade ovaj osjetljivi posao, a otkrivanje mogućih špijuna ili onih koji rade za tuđe službe na teritoriju Hrvatske spada u sam vrh osjetljivosti, danas su školovani i prošli su sve ono što takav posao zahtijeva.

Sama diplomacija, kako navode, nema nikakve veze s tim poslom, nego se reagira na temelju detaljnih istraga, analiza i provjera. U ovom konkretnom slučaju sigurno je samo to da se ništa nije prepustilo slučaju i da su dokazi više nego vjerodostojni.

Jer, hrvatska strana sigurno ne bi ulazila u mogući sukob s Rusima da nije imala itekako dobre dokaze. U konkretnom je slučaju hrvatska diplomacija poduzela mjere tek kad su na Zrinjevac stigle informacije da postoji sumnja u nedopuštenu aktivnost ruskog diplomata. Za našu je stranu bilo izuzetno bitno da se sve dalje odvija iza kulisa, navodi list.

“Tiho, tiho, tiho. Jer, bilo kakvo dizanje tenzija može imati vrlo loše posljedice i za odnose dviju država koje se nađu u takvoj situaciji, pogotovo ako je riječ o Rusiji”, ističe sugovornik” Jutarnjeg “.

A kada je riječ o odnosima Hrvatske i Rusije, oni su osjetljivi, piše list i dodaje da na gospodarskom planu postoje dobri odnosi, ali su se sankcije EU prema Moskvi odrazile i na robnu razmjenu, dok na političkom planu, nema posebnih problema a Hrvatska uglavnom slijedi politiku EU.

Hrvatska više od godinu dana nema veleposlanika u Moskvi pošto je raniji diplomata napustio diplomaciju iz privatnih razloga, a rješenje za njegovog nasljednika još nije pronađeno.

Kako se podsjeća, povučen je i iskusni diplomat iz Washingtona, tako da se dogodilo da Hrvatska jednom trenutku dogodilo da nema veleposlanika ni u Rusiji, ni u Americi.

Upravo u to vrijeme došlo je i do špijunske afere u Zagrebu. Hrvatska se u svojoj kratkoj diplomatskoj povijesti od osamostaljenja već susrela sa sličnim problemima da na njenoj teritoriji, pod maskom diplomacije, LJUDI otvoreno rade za strane službe.

Reakcije hrvatskih vlasti su bile različite, a teško je pretpostaviti što je u ovom konkretnom slučaju prevagnulo da se ruski diplomat otjera, zaključuje “Jutarnji”.
 
(sputniknews.com)

VRATILA IM MILO ZA DRAGO ZA OPTUŽBE POVODOM UKRAJINE I PRISVAJANJE LEGALNO IZBORENOG KRIMA

Rusija je u Vijeću sigurnosti UN predstavila “ekspres pregled” najflagrantnijih slučajeva kršenja međunarodnog prava od strane SAD i Velike Britanije.

Popis koji obuhvaća događaje od sredine XX stoljeća do naših dana, pročitao je prvi zamjenik stalnog predstavnika Ruske Federacije u svjetskoj organizaciji Petr Iljičev kao odgovor na optužbe na račun Moskve koje se tiču ​​događaja u Ukrajini i prisjedinjenju Krima Rusiji.

“Neke izaslanstva su govorila o kršenju načela Povelje UN, neosnovano optužujući za to Rusiju. Da te fantazije ne bi stvarale netočan dojam, dozvolite mi da napravim jedan “ekspres pregled” najflagrantnijih slučajeva kršenja međunarodnog prava, uključujući ciljeve i načela Povelje UN posljednjih desetljeća, tim prije što se na njih, očito, malo zaboravilo”- kazao je ruski diplomat na debati posvećenoj održavanju međunarodnog mira i sigurnosti.

Između ostalog, on se osvrnuo na britansko bombardiranje jemenskog grada Haribo 1946. godine, istaknuvši da je UN osudio te poteze rezolucijom 188 “naglasivši da su represalije nespojive s ciljevima i načelima Povelje UN”.

“Godine 1983. SAD vrše invaziju na Grenadu. Opća skupština u rezoluciji 37/8 naziva dejstva SAD “grubim kršenjem međunarodnog prava”. Mnogi vjerojatno znaju za reakciju na taj dokument tadašnjeg predsjednika SAD (Ronald Reagana), da mu ta vijest nimalo nije pokvarila apetit za doručkom”- podsjetio je Iljičev.

Iljičev je podsjetio i da su SAD 1986. godine izvršile napad na Libiju, a 1989. uvele vojsku u Panamu. U oba slučaja te zločine je osudila Opća skupština UN, koja ih je okvalificirala kao kršenje međunarodnog prava.

Ruski diplomat je istaknuo da je kršenje Povelje UN konstatirao i Međunarodni sud pravde.

“Na primjer, u svom prvom procesu u povijesti u slučaju, Krfski kanal ’1946. godine sud je utvrdio da je Velika Britanija povrijedila suverenitet Albanije. Dobro je poznata i presuda u slučaju, Nikaragva protiv SAD ’1986. godine. U njoj je sud izravno ukazao da su SAD povrijedile suverenitet Nikaragve i norme o nemešanju u unutarnje stvari i nekorišćenju sile “- naglasio je Iljičev.

Kako je rekao zamjenik ruskog veleposlanika u UN, “neodgovoran odnos” SAD i njihovih saveznika prema Povelji UN nastavio se i izrodio u bombardiranje Jugoslavije 1999. godine, kao i u invaziju na Irak 2003. Uslijedila je Libija, u kojoj je “uz naizgled altruistična pomoć izvana buknuo požar, uništivši državu i ostavivši na njenom mjestu zgarište i kaos”, istaknuo je diplomat.

Po njegovim riječima, “upravo je takva nelegalna intervencija u vidu nezakonitih zračnih napada ili isporuka oružja nevladinim oružanim formacijama” dovela do porasta ekstremizma u Siriji, što se na kraju “izrodilo u pojavu i jačanje takvih strašnih pojava” kao što je teroristička organizacija Islamska država.

“Posljedice intervencije u Libiji i Siriji zapanjuju svojim razmjerima. To su i užasno stradanje civilnog stanovništva, i uništavanje kulturnog nasljeđa čovječanstva, i migrantska kriza bez presedana” – kazao je Iljičev.

On je istaknuo da 70 godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata glavna načela koja čine osnovu sustava međunarodnih odnosa “postaju za neke neugodna smetnja i, kao posljedica toga, podvrgnuta su različitim interpretacijama ili se jednostavno zaobilaze”.

“Očito je da prezumpcija vlastite izuzetnosti daje za pravo nekim državama da odavno stavljaju sebe iznad ciljeva i načela Povelje UN” – zaključio je ruski diplomat, aludirajući na žalosnu izjavu američkog predsjednika Barack Obame o “izvrsnosti” američke nacije.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Bivši šef švedske diplomacije Carl Bildt mogao bi postati premijer Ukrajine, navode kijevski mediji

Carl Bildt je bio jedan od glavnih gostiju na doručku u Davosu, koji je organizirao ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, podsjećaju ukrajinski mediji.

Očekuje se da će do promjena u ukrajinskoj Vladi doći početkom veljače, jer određene stranke koje čine vladajuću koaliciju nisu zadovoljne radom aktualnog premijera Arsenija Jacenjuka.

Carl Bildt je inače poznat po izrazito antiruskim stavovima kada su u pitanju Krim i Donbas.

Političar koji je tijekom 90-ih obavljao funkcije visokog predstavnika za BiH i posebnog izaslanika za vrijeme rata na Balkanu, na kraju je on ipak pristao na razmještanje snaga UN.

“Ukoliko je Rusija spremna tražiti rješenje za Donbas, ona bi trebala biti spremna podržati razmještanje međunarodne mirovne misije”.

Predsjednik Porošenka aktivno promovira ideju ovakve misije za Donbas i to bi mogao biti još jedan razlog za imenovanje švedskog diplomata za premijera Ukrajine. S druge strane, vjeruje se da bi Bildt mogao pomoći Ukrajini u pregovorima s međunarodnim zajmodavcima i provođenju reformi.

Ukrajinski politički analitičar Vitalij Bala kaže da bi takva odluka bila pogrešna, jer bi na taj način ukrajinska politička elita neizravno priznala da je potpuno nesposobna.

“To bi bio snažan adut za opoziciju”, ističe Bala.

Bivši narodni poslanik i potpredsjednik ukrajinske Partije rada Aleksandar Golub rekao je za Sputnjik da je ukrajinskom društvu svejedno tko će biti novi premijer, jer “smo već navikli da Ukrajinom upravljaju izvana”.

“Naši ministri su stranci (recimo, ministrica financija Natalija Jaresko je građanka SAD), kao i guverneri određenih oblasti (guverner odeske oblasti Mihail Sakašvili je do prosinca 2015. godine bio državljanin Gruzije). Očigledno da ovi ljudi neće snositi nikakvu odgovornost za pljačku zemlje i zato mogu raditi što god žele”, kaže Golub.

Golub smatra da Bildt “ima samopoštovanje” i shvaća je da bez promjene tečaja i bez smjene državnog vrha nemoguće promijeniti situaciju u Ukrajini.

Carl Bildt je bio sudionik Bilderberg konferencije 2006., 2008., 2009., 2013. godine. Premijer Švedske je bio 1991–1994, ministar vanjskij poslova 2006.–2014.
 

 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Koliko ste puta vidjeli u crtićima i filmovima najavu za neku nesreću, meteorološku nepogodu ili teroristički čin, i na kraju se taj isti desi u stvarnosti?

Ovo je jedna od formi pranja mozga. Prediktivno programiranje.

Dozvolite da ljudi vide i čuju užasne stvari u filmu…

I onda se one dogode…

Ljudi su već nesvjesno pripremljeni na njih, “scena” i “događaj” su već u vašoj podsvijesti gdje sjedi svo vrijeme i osoba je tada otvorena za “sugestije”

Donosimo vam najjači transkript do sada o napadu 11. rujna 2001. iz hollywoodskog filma koji je snimljen u filmu 5 godina prije samog napada 9/11.

Radi se o filmu Dugi oproštaj (1996) “The Long Kiss Goodnight” (originalni naslov), sa glumcima u glavnim ulogama poput Geena Davis, Samuel L. Jackson, Brian Cox, David Morse.

Transkript dijaloga kadra iz filma u kojem se govori o napdu 11. rujna, 5 godina prije događaja (godine u filmu su izmjenjene):

“Leland Perkins: 1993. Bombaški napad na WTC, sjećate li se?

Tijekom suđenja, jedan od bombaša je tvrdio da je CIA sve organizirala i imala znanje o tome unaprijed.

Diplomat koji je izdao vizu teroristima je bio član CIA-e.

Nije nezamislivo da su popločili put za bombaški napad, čisto samo zato da bi opravdali povećanje proračuna.

Samuel L. Jackson: Želiš mi reći da smo lažirali neki teroristički napad samo da bi izvukli novac iz Kongresa?

Leland Perkins: Na žalost gosp. Henessey, nemam pojma kako lažirati smrt 4000 ljudi.

Zato ćemo to morati napraviti za stvarno.

Oh, da okrivljujući muslimane za to, naravno!”

VIDEO MOŽETE POGLEDATI U NASTAVKU:
 

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Sir Patrick Stewart ima prekrasnu sugestiju za političare diljem svijeta, da gledaju više “Zvjezdanih Staza”

Patrick Stewart apelirao je političare da više gledaju ‘Zvjezdane staze’ i slijede primjer koji daje njegov lik, zapovjednik Jean-Luc Picard , umjesto da ulaze u prepirke i svađanja.

Kada su ga novinari upitali koji bi od njegovih prošlih likova bio savršen uzor za današnja vremena, popularni je holivudski glumac za Huffington Post rekao:

“Volio bih kada bi političari provodili više vremena gledajući ‘Zvjezdane staze: Nova generacija”.

Za razliku od mog prethodnika, kapetana James T. Kirka, Jean-Luc Picard je prije svega vjerovao u pregovore.

Bio je diplomat koliko je bio ratnik. Razgovor, razgovor i onda još razgovora. To bi bila lijepa poruka da svijet prihvati.

Stewart je također iskritizirao svjetske vođe za ‘držanje prsta na okidaču’ umjesto da više rade na miru u ratnim periodima.

Ljudi ne moraju umirati kako bi se postiglo zadovoljavajuće rješenje za sve. Vjerujem u tom. I vjerujem da prebrzo posežemo za oružjem – kazao je Britanac.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Henry (Alfred) Kissinger, filantrop, diplomat i bivši američki državni tajnik, američki diplomat i političar njemačkog porijekla, u svojoj novoj knjizi objašnjava kako je došlo do potpune promjene načina na koji promatramo aktualne političke i oružane sukobe diljem svijeta

Henry Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade za mir (1973) i doajen američke nacionalne sigurnosti, pozvao je Sjedinjene Američke Države da surađuju s drugima u stvaranju novog svjetskog poretka.

Vrijeme je, smatra Kissinger, da se globalna politička struktura preoblikuje kako bi bila održiva u novim političko-ekonomsko-društvenim okolnostima.

U tekstu za američki Wall Street Journal Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik u vrijeme američkih predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda, koji je savjetovao i kasnije američke administracije, konstatira da je svijet u kaosu. Kissinger, vidljivo je iz teksta, potiče glavne svjetske igrače, a naročito SAD, da surađuju kako bi se ostvario krajnji cilj novog svjetskog poretka.

“Libija je u građanskom ratu, fundamentalističke armije proglasile su i grade kalifat u Siriji i Iraku, a afganistanska mlada demokracija gotovo je paralizirana. Uz to, tenzije s Rusijom su obnovljene, a odnosi s Kinom kližu od priča o suradnji do javnih optužbi”, počinje svoj komentar Kissinger te zaključuje da je poredak aktualan u modernom dobu trenutačno u velikoj krizi.

“Potragu za svjetskim poretkom dugo su predvodila zapadna društva, vodeći se vlastitim konceptima vrijednosti. Nakon Drugoga svjetskog rata vodstvo svijeta preuzeo je SAD, nacija sazdana na ideji slobode i predstavničke vladavine.”

SAD je svoj uspon vezivao uz širenje slobode i demokracije, što je smatrao načinom da se osigura trajni mir u svijetu”, navodi Kissinger. “Tradicionalni europski stav u izgradnji svjetskog potreka polazio je od uvjerenja da su ljudi i države inherentno kompetitivni. A kako bi se spriječile posljedice sukobljenih ambicija, nužni su bili ravnoteža moći i prosvijećeni šefovi država”, piše Kissinger.

Težnja demokraciji

Prema američkom stajalištu, ljudi su razumni i teže mirnom pronalasku kompromisa i zdravorazumskih rješenja. Upravo zato je širenje demokracije bilo glavni cilj kako bi se osigurao međunarodni red i poredak. Slobodna tržišta osiguravaju napredak pojedinaca, obogaćuju društva i zamjenjuju ekonomsku međuovisnost međunarodnim rivalstvom, piše Kissinger.

Prema njegovu mišljenju, pokušaj Zapada da uspostavi svjetski poredak u mnogočemu se pokazao plodonosnim. Samostalne suverene države vladaju većim dijelom svijeta. Širenje demokracije postalo je opća težnja. Globalne komunikacije i financijske mreže rade u realnom vremenu.

Od 1948. do kraja prošlog stoljeća može se, ističe on, govoriti o kratkom razdoblju u ljudskoj povijesti kad je svjetski poredak živio na temelju američkog idealizma i tradicionalnog europskog koncepta državnosti i ravnoteže moći. No, veliki dijelovi svijeta nikad nisu dijelili zapadnjački koncept reda. To sada dolazi do izražaja, primjerice, u slučaju krize u Ukrajini i Južnom kineskom moru. Poredak koji je proglasio Zapad sada je na prekretnici, upozorava.

U 91. godini, dobitnik Nobelove nagrade za mir i zakleti neprijatelj politički lijevo orijentiranih uskoro će objaviti knjigu “Svjetski poredak”, a uoči toga je objavljena ova njegova analiza.

Globalne promjene

Prema Kissingeru, sama priroda države, kao osnovne jedinice međunarodnog života, trenutačno je pod pritiskom. Naime, Europa pokušava transcendirati državu i voditi vanjsku politiku samo na osnovi diplomacije i suradnje, za razliku od vanjske politike koja koristi sredstva prisile. No, teško da zahtjev za legitimnost odvojen od koncepta strategije može održati svjetski poredak.

A Europa još nema atribute države, što izaziva interni vakuum moći i neravnotežu moći na njenim granicama. Istodobno su se dijelovi Bliskog istoka raspali po sektaškom i etničkom ključu i međusobno su u ratu; vjerske milicije i sile koje ih podržavaju krše granice i suverenost zemalja kako im se prohtije, dovodeći do fenomena propalih država koje ne kontroliraju teritorij.

Izazov u Aziji je druge vrste i različit od izazova u Europi: principi ravnoteže moći prevladavaju neovisno o dogovorenom konceptu legitimnosti, zbog čega dolazi do sukoba na granici oružane konfrontacije. Sukob između međunarodne ekonomije i političkih institucija koje njome vladaju slabi osjećaj zajedničkog cilja koji je nužan za svjetski poredak.

Gospodarski sustav je postao globalan dok politička struktura svijeta ostaje temeljena na državama-nacijama. Dok ekonomska globalizacija teži potiranju državnih granica, vanjska politika ih teži potvrditi, s naglaskom na konfliktne nacionalne interese ili ideale poretka.

Ta je dinamika, kako ističe, stvorila desetljeća održivog ekonomskog rasta, uz povremene financijske krize koje, kako se čini, eskaliraju u svojim proporcijama – u Latinskoj Americi u 80-ima, u Aziji 1997., u Rusiji 1998., u SAD-u 2001. te ponovno 2007., a u Europi 2010. godine.

Pobjednici ne dvoje o vrijednosti trenutačnog sustava. No, gubitnici, primjerice južna Europa i sve na njenoj granici, pokušavaju isplivati iz krize pomoću sredstava koja negiraju ili barem opstruiraju funkcioniranje globalnog ekonomskog poretka.

No, međunarodni poredak suočava se s paradoksom, smatra Kissinger. Naime, prosperitet ovisi o uspjehu globalizacije, ali proces izaziva političku reakciju koja često uzurpira njene ciljeve. Sljedeća slabost trenutačnog poretka je nedostatak učinkovitog mehanizma koji će služiti kao savjetodavno tijelo velikim silama i putem kojeg će surađivati na najvažnijim pitanjima.

To se čini kontradiktornim s obzirom na to da trenutačno postoji više međunarodnih foruma nego ikad prije u povijesti. No, priroda i učestalost tih sastanaka ne idu naruku elaboraciji dugoročne strategije, već je, upravo suprotno, podrivaju. Takva situacija ne dopušta da se krene dalje od rasprave o taktičkim pitanjima i u najgoroj mogućoj varijanti služi kao događaj od socijalne vrijednosti.

Odnosi među regijama

Suvremena struktura međunarodnih pravila i normi, ako se želi pokazati relevantnom, ne može postojati samo u formi deklaracija, mora se gajiti kao stvar zajedničkih uvjerenja, piše Kissinger.

Naime, kazna za neuspjeh neće biti veliki rat među državama, već stvaranje sfera utjecaja, što se vidi na određenim unutarnjopolitičkim strukturama i tipovima vladavine. Svaka sfera će se naći u iskušenju da testira svoju snagu protiv drugog entiteta koji drži nelegitimnim. Borba između regija mogla bi biti i veći problem od borbe među državama.

Zato će potraga za svjetskim poretkom iziskivati koherentnu strategiju kako bi se oblikovao koncept unutarnjeg poretka u raznim regijama i kako bi se uspostavio odnos među tim regijama. No, ti ciljevi nisu nužno povezani. Naime, uspjeh radikalnog pokreta koji uspostavlja red u jednoj regiji može istodobno potaknuti previranja u drugim regijama. Vojna dominacija jedne zemlje u regiji, čak i ako to znači unutarnji red, može izazvati krizu u ostatku svijeta.

Sveobuhvatna strategija

“Naša najbolja šansa u kojoj treba tražiti inspiraciju je svjetski poredak koji potiče individualno dostojanstvo, vladu participacije i međunarodnu suradnju u skladu s dogovorenim pravilima. No, da bismo došli do toga, trebamo proći nekoliko međufaza. Kako bi SAD igrao odgovornu ulogu u evoluciji svjetskog poretka u 21. stoljeću, mora biti spreman odgovoriti na nekoliko pitanja: Što želimo spriječiti, bez obzira na koji način, i ako ćemo to trebati napraviti sami? Što želimo postići, čak i ako nas ne prati podrška? Što želimo postići, odnosno izbjeći, samo u slučaju da imamo podršku Saveza? U što se ne želimo upuštati, čak i ako postoje zahtjevi od multilateralne skupine ili saveza? Koje vrijednosti želimo promovirati?”, pita Kissinger i zaključuje:

“Za SAD to znači promišljanje na dvije naizgled kontradiktorne razine. Univerzalni principi moraju ići rame uz rame s priznavanjem povijesti, kultura i pogleda na sigurnost koje njeguju druge nacije. No, čak i dok se usvajaju lekcije iz prošlosti, potrebno je zadržati stav o iznimnosti SAD-a. Povijest ne nudi odmor državama koji zanemaruju osjećaj identiteta u zamjenu za koračanje linijom manjeg otpora. No, povijest pokazuje da uspjeh nije garantiran za temeljna uvjerenja u slučaju da ne postoji sveobuhvatna geopolitička strategija”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Prije točno stotinu godina je rođen Raoul Wallenberg, švedski diplomat koji je upravo neviđenom smjelošću spasio na tisuće mađarskih židova od smrti. Na kraju, Wallenberga nisu pogubili nacisti – nego Rusi!

4. kolovoza 1912. je u imućnoj švedskoj obitelji Wallenbergovih rođen sin Raoul. Već u mladosti je pokazao da nije rođen da bi krenuo putem koji želi obitelj, da preuzme poslovanje tvrtkom ili da barem krene karijerom bankara. Umjesto toga odlazi u Ameriku studirati arhitekturu, ali i to mu je bilo previše dosadno. Prekida studij i vraća se u Švedsku, živi životom bonvivana i gotovo iz razonode se upušta u trgovinu specijalitetima i delikatesama. Zahvaljujući obiteljskom imutku – ali još više zbog umijeća njegovog partnera, mađarskog židova Kálmána Lauera, posao ide i bolje nego što je itko očekivao.

“Mala” usluga partneru
Zaštitna putovnica’ kakve je dijelio Wallenberg – zapravo potpuna besmislica, ali je takav dokument tisućama spasio život.

U međuvremenu je počeo Drugi svjetski rat, baš kao i nacističko istrebljenje židova u čitavoj okupiranoj Europi. Njegov partner Lauer mu se obratio s molbom: da pomogne njegovoj židovskoj obitelji u Budimpešti. Mladom Wallenbergu je bilo lako krenuti put okupiranih dijelova, jer je njegov otac imao dobrih veza i u švedskom ministarstvu vanjskih poslova. Tako je imenovan atašeom švedskog veleposlanstva u Budimpešti i sa 150 tisuća dolara američkog Komiteta za ratne izbjeglice, dobio je zadatak da spasi što više židova u tom gradu.

Ono što je Raoul Wallenberg, mlad i naočit švedski diplomat uspio postići u Mađarskoj i s kojom smjelošću je spašavao židove premašuje i “junaštvo” mnogih junaka s filmskih ekrana. Ubrzo je pokazao upravo neviđen glumački talent: što šarmom, što mitom, što (u pravilu ispraznim) prijetnjama, uspio je impresionirati i tamošnji Gestapo, ispostavu SS-a, Hortyeve nacionalističke batinaše – a pregovarao je osobno čak i s Eichmannom.

Budimpešta okićena plavim zastavama sa žutim križem
Ako treba, navlačio je i uniformu da bi impresionirao naciste.

Brzo je otkrio da su nacistički batinaši impresionirani šarenim potvrdama sa velikim grbom neutralne Švedske tako da je na tisuće mađarskih židova postalo – barem na papiru, podanicima Švedske krune. Zaustavljao je čak i željezničke kompozicije koje su odvodile židove u koncentracione logore, sprječavao je masovne likvidacije, pokupovao je i čitav niz zgrada u židovskom getu u Budimpešti i na njih izvjesio velike zastave Švedske kako bi bili utočište za progonjene.

Čitav taj blef je – funkcionirao čak i bolje nego što se itko mogao nadati. Njemačkoj je bilo važno da Švedska ostane neutralna i da i dalje iz te zemlje uvozi rudu i sirovine koje su joj bile potrebne za ratnu mašineriju – na kraju i sirovine koje je isporučivao koncern obitelji Wallenberg. Ali vremenom su nacistima čak i odnosi sa Švedskom bili manje važni koliko su i sami bili impresionirani smjelošću Raoula Wallenberga.

Naciste je preživio, ali…

Kad su sovjetske jedinice početkom 1945. oslobodile Budimpeštu, u tom gradu su zatekli još gotovo stotinu tisuća osoba židovske vjeroispovijesti – više nego u bilo kojem drugom gradu okupirane Europe. Za spas mnogih od njih je bio zaslužan upravo švedski “ataše”, Raoul Wallenberg – koji je također živ i zdrav dočekao Crvenu armiju.

Ali 16. siječnja 1945. je po Wallenberga došao automobil sovjetskih okupatora i dok je ulazio u vozilo, suradnicima je rekao: “Zapravo ne znam, da li sam sad njihov zarobljenik ili njihov gost.”

To su bile njegove posljednje riječi – jer mu se nakon toga izgubio svaki trag. Švedska je uporno tražila od Moskve objašnjenje za nestanak diplomata i sina obitelji industrijalaca. Isprva su Rusi tvrdili kako su Wallenberga likvidirali mađarski fašisti i potrajalo je sve do 1957. dok Sovjetski Savez nije objavio kako je Wallenberg umro još 1947. od “srčanog udara” – i to u bolnici zloglasnog zatvoru NKVD-a Ljubljanka u Moskvi.
Više od pola stoljeća nakon smrti je njegovoj obitelji iz Moskve stigla njegova putovnica.

Zašto je komunistima smetao heroj?

Isprva se iz Sovjetskog Saveza čulo da je Wallenberg bio uhićen zbog “suradnje s okupatorima”, potom i da je bio “američki špijun”. Obitelj Wallenbergovih je brzo shvatila kako Moskvi ne treba vjerovati niti riječi – pa čak niti da je Raoul mrtav. Tek nakon sloma Sovjetskog Saveza, 1989. je obitelji predana posljednja imovina nestalog sina: njegova torba, putovnica, kalendar i kutija za cigarete, a dvije godine kasnije je Kremlj konačno priznao kako je hrabri švedski diplomat bio strijeljan.
Običaj je židova da na grob koje posjećuju ostave kamen: spomenik Raoul Wallenbergu u Budimpešti će još dugo biti prepun kamenja.

Za svoje junaštvo, Raoul Wallenberg je od švedskog kralja odlikovan najvišim odličjem, a upisan je i u “Listu pravednika” u Jad Vašemu, izraelskom spomeniku žrtvama holokausta. 1995. je posthumno nagrađen i Europskom nagradom za ljudska prava, a njegovo ime i danas stoji na sinagogi u Budimpešti.
 
(dw.de/uredio:NSP)

I vrlo sam rado prihvatio priliku da se nađem u društvu ozbiljnih i dobronamjernih ljudi, gdje bih mogao, možda, i koristiti zemlji i društvu i usavršavati se i podići osobno”, piše u izjavi koju je Ivo Andrić 27. ožujka 1942. godine dostavio Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove vlade Milana Nedića.

Dokaz da je taj nobelovac pripadao masonima, povjesničar Nenad Petrović iz Instituta za strategijska istraživanja u Srbiji pronašao je prilikom revizije Nedićevu dokumentaciju u Vojnom arhivu. Među odgovorima na tipski upitnik, kakav su dobijali bivši diplomati i drugi osumnjičeni za pripadnost slobodnom zidarstvu, a koji je potpisao izvanredni komesar Tanasije Đ. Dinić, nalazi se i izjašnjenje pisano Andrićevom rukom, plavom tintom na bijelom papiru formata 21×17 cm. Na omotu ove arhivske jedinice piše: “Andrić Ivo, biv. Kraljevski poslanik u Berlinu u penziji”.
“Nakon prvih meseci 1925. godine primljen sam u ložu Preporođaj, koja je u to vrijeme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije”, piše Andrić ističući da se ne sjeća matičnog broja pod kojim je uveden. Andrić navodi da je u članstvu lože ostao otprilike godinu i pol dana, te da je “poslije istrošene godine dobio stupanj majstora i na njemu ostao do napuštanja lože”. Bilo je to već u ljeto 1926. kada je, kako piše, prestao da dolazi na sastanke, a na jesen iste godine je premješten u inozemstvo i napustio je Beograd.

MAJSTOR IVO
Andrić se sjeća da je za ložu postojala lozinka, ali kaže da se “ona praktično nije primenjivala jer je svaki član ulazio slobodno”. Na pitanje šta zna o loži Bene Berit, ekskluzivnoj židovskoj loži sa središtem u Beogradu, odgovara da za nju nikada nije čuo, niti je na sastancima svoje lože ikada čuo antisemitske ili filosemitske govore. O svom imovinskom stanju Andrić kaže da živi od osobne ušteđevine, i dodaje: “U Višegradu imam kuću od koje sam ranije primao oko 300 dinara najma mesečno. Od kako je Višegrad pao pod Hrvatsku, kuća mi je zapljenjena i ne primam ništa.”
Na kraju izjašnjenja Andrić tvrdi da je, budući da se godinu dana nije javio loži, niti je platio članarinu, automatski prestao biti član, te da više nikada, ni pisanim putem ni posredno, nije imao veze ni s ložom čiji je član do tada bio, a ni s kojom drugom.

SUMNJIVA „SPONTANOST“
Analizu Andrićevog masonskog dosijea, objavljenu u Sveskama Zadužbine Ive Andrića, broj 22, Nenad Petrović zaključuje konstatacijom da je iskaz o “spontanom” prestanku članstva među slobodnim zidarima malo vjerojatan jer se tako nešto protivi strogim masonskim načelima. Bivši diplomat je zaobišao istinu, kaže Petrović, i dodaje:
“Ono što dodatno stvara zamršenost jeste indicija da je posle izlaska ili isključenja iz lože Preporod Andrić ušao u ložu ’Dositej Obradović’, takođe u Beogradu. O tome svedoči ‘Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera’ nastao neodređenog datuma za vreme okupacije, gde se pod brojem sedam navode podaci: Andrić Ivo, poslanik u Berlinu u penziji, loža D. Obradović, adresa stana Prizrenska 9/2“, objašnjava Petrović.

Zoran Nenezić, autor knjige “Masoni u Jugoslaviji 1764-1980“, Andrić-evo ime na spiskovima masona spominje u nekoliko navrata, a Petrović navodi i katoličkog teologa Ivana Mužića koji spominje Andrić-a među hrvatskim omladincima koji su nadahnuti jugoslovenskim unitarizmom, postali masoni.

Nakon rata, kaže Petrović, Andrić je bio među onim masonima koji su se bez prisile stavili u službu nove vlasti. Ali zašto je, popunjav­ajući upitnik Nedićeve vlade, sakrio činjenicu da je iz lože Preporođaj, osnovane zaslugom Vojislava Kujundžića, prvog propagatora kremacije kod Srba, prešao u ložu Dositej Obradović, ostalo je nerazjašnjeno.

A KIŠICA ROMINJA
Na 433. strani Nenezićeve knjige piše “da su Ivo Andrić i Gustav Krklec bili isključeni iz masonstva zato što je Andrić bio u ljubavnim odnosima s Krklečevom ženom”. Petrović, međutim, kaže da po navedenoj signaturi taj krunski dokument nije uspio da pronađe.

U knjizi “Vrijeme zabrana” Kosta Dimitrijević je objavio pismo koje mu je 1981. iz Cambridge-a poslao Kosta Pavlović. “Bogdan Krizman, profesor sveučilišta u Zagrebu, pisao mi je 10. kolovoza 1978.godine: ’Nedavno sam bio u Beogradu i radio u Fondu Masonske lože. Pri tome sam utvrdio pozadinu izbacivanja Ive Andrića iz masonske organizacije. Radilo se o kažnjavanju dotičnog jer je bio tužen od masonskog brata Gustava Krkleca da ima ljubavni odnos sa gđom Krklec’”, piše u pismu Pavlovića.

A Branko Lazarević, ugledan književnik i diplomata, posle rata je uklonjen s javne scene i isključen iz saveza književnika, u šest desetljeća skrivanom “Dnevniku jednog nikoga”, slučajno nađenom 2004. u Herceg Novom, piše: “Andrić je imao izvjesne prisnije veze sa ženom Gustava Krkleca zbog čega je izbačen iz masonerije u koju je, izgleda, ušao zbog karijere”. Lazarević piše da je Andrić, kada ga je Krklec pritisnuo, svoju vezu sa njegovom ženom priznao rečima: “Znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica… Pa, tako, onda se i to desilo.”

KRLEŽINE PACKE
Priča o trouglu Andrić – Krklec – gđa Krklec zataškavana je i prepričavana desetljećima. Kažu da se tom temom naročito dobro zabavljao Miroslav Krleža koji je napisao i članak „Tko je kome oteo ženu“. Likovanje mu je prisjelo 1961. kada je Nobelov komitet izabrao Andrića, iako je i on bio u užem izboru.

Povjesničar Nenad Petrović kaže da je Andrić ostao vjeran masonskom zakonu šutnje i da je popunjavajući upitnik Nedićeve vlade „otkrio“ samo ono što su slobodni zidari strogo dozirano puštali u javnost. Ističući da je masonstvo snažno uticalo na političke događaje u 18, 19. i 20. stoljeću, i da po svoj prilici još uvek utiče, Petrović kaže da Andrić, kao pripadnik trećeg stupnja (“majstor”), nikada do kraja nije otkrio tajne masona u koje su upućeni samo viši stupnjevi (najviši je 33. stupanj). Ali intriga je ostala i s vremena na vrijeme zluradi kritičari njome pokušavaju umanjiti veličinu jednog od najoriginalnijih književnika 20. stoljeća. Pred takvim, po pravilu neuspelim pokušajima, uvek se isprječi neka Andrićeva opominjuća misao.

Poput ove: “Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i pravi sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju vlastitu korist od očigledne štete.”
 
Dodjela nobelove nagrade – Ivo Andric (govor)

 
 
(blitz.rs/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8241"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]