Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Hrvatski ekonomski napredak od 1990. možemo slobodno proglasiti nazadovanjem

Odrastati u Splitu u osamdesetima podrazumijevalo je da ste svako ljeto u prilici svjedočiti neuobičajenim multikulturnim slikama na splitskom Pazaru. U to ste vrijeme po Pazaru mogli uočiti strateški razmještene Čehe, Slovake i Poljake, koji su prodavali posuđe, termosice, madrace na napuhavanje za plažu, posteljinu i drugu robu za upotrebu u kućanstvu, a sve u svrhu ostvarivanja sitne zarade kojom bi se pokrili troškovi ljetovanja te možda nešto i zaradilo.

Česi, Slovaci i Poljaci koji su Splićanima prodavali robu iz vlastitih zemalja nisu ljetovali u hotelima i nisu se hranili po restoranima. Oni su bili predmet ili sažaljenja ili izrugivanja jer su prodavali robu koja se nama činila sumnjivo loše kvalitete da bi si mogli priuštiti smještaj u unajmljenim sobama i hranu iz lokalne samoposluge (ako već nisu bili dovoljno domišljati da hranu donesu sa sobom).

Dandanas na temelju možda baš i tih slika sa splitskog Pazara postoji politički nimalo korektan stereotip o češkim turistima koji od kuće donose paštete i kobasice. Stereotip koji je vjerojatno stariji i od autorice ovog teksta, nastao je kao odraz činjenice da je socijalistička Jugoslavija po mnogim ekonomskim pokazateljima bila znatno naprednija od drugih socijalističkih zemalja srednje i istočne Europe.

Početni šok

Prošlo je dvadeset i četiri godine od zadnje prijeratne turističke sezone, a ekonomski odnos snaga na splitskom Pazaru u potpunosti se promijenio. Česi, Slovaci i Poljaci danas samo kupuju, a Splićani su ti koji se bave prodajom.

Na prodaju nisu samo razni proizvodi vezani za turističku potrošnju, već i privatnost mnogih splitskih domova u širem centru grada, koje se vlasnici odriču spavajući tijekom ljeta kod rodbine i prijatelja, a sve u svrhu podebljavanja osiromašenih kućnih budžeta. Očito je stoga da se u te dvadeset i četiri godine mnogo toga promijenilo.

Premda su sve bivše socijalističke zemlje otad do danas preživjele početni šok od prelaska sa socijalističkog na tržišno uređenje ekonomije, tranzicijske reforme pomodno dizajnirane po mjeri doktrine washingtonskog konsenzusa, produljeno razdoblje ekonomske ekspanzije, povremene omanje recesije, jednu veliku globalnu ekonomsku krizu, a u hrvatskom slučaju i rat, očito je da pozitivne ekonomske promjene nisu bile ravnomjerno raspoređene u svim zemljama. Ako ćemo suditi po mjerilu splitskog Pazara, čini se da građani Hrvatske, kada ih usporedimo s građanima nekoliko drugih bivših socijalističkih zemalja, danas žive relativno lošije nego u vrijeme socijalizma.

Nostalgičari bi stoga sigurno zaključili da nam je u socijalizmu bilo bolje, dok bi oni koji preferiraju liberalni kapitalizam bez dvojbe tvrdili da je baš socijalizam kriv za naše nazadovanje.

Ekonomska povijest pokazuje da ni jedni ni drugi nisu u pravu jer je ekonomska zaostalost cjelokupne srednje i istočne Europe kronološki gledano puno starija u usporedbi s pojavom socijalizma. Agnus Maddison u svojoj knjizi “Svjetska ekonomija: milenijska perspektiva” procjenjuje da je regija srednje i istočne Europe (u što se ne uključuje Rusija) u 1500. godini ostvarivala samo 54 posto BDP-a 12 najrazvijenijih zemalja zapadne Europe.

Tristotinjak godina kasnije jaz u dohotku između te dvije skupine zemalja se produbljuje, pa regija srednje i istočne Europe ostvaruje samo 48 posto BDP-a svojih zapadnih susjeda, dok je 1913., uoči početka Prvoga svjetskog rata i četrdesetak godina prije uvođenja socijalizma, regija ostvarivala jedva 41 posto dohotka zapadnoeuropskih zemalja.

Jaz u dohotku

Prvih tridesetak godina socijalizma jaz u dohotku se nije produbljivao, no krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do novog produbljivanja jaza, što je u konačnici prouzročilo i krah socijalizma.

Drugim riječima, socijalizam nije temeljni uzrok ekonomske zaostalosti zemalja srednje i istočne Europe, premda je pridonio povećanju te zaostalosti. Razloge za zaostalost regije kojoj pripada i Hrvatska ne treba stoga tražiti samo među uobičajenim ekonomskim krivcima, već u razmatranje treba uzeti širu kombinaciju povijesnih, institucionalnih, društvenih i geografskih čimbenika koji utječu na gospodarske ishode zemalja regije.

Prelaskom na tržišno uređenje gospodarstva bivše socijalističke zemlje počele su sustizati svoje zapadne susjede i tako smanjivati ekonomsku zaostalost cjelokupne regije.

Ne ulazeći u diskusiju je li ekonomska konvergencija koju je regija ostvarila održiva ili ne, valja reći da je krajem 2012. prosječni BDP po stanovniku regije dosegao 55 posto prosjeka zapadnoeuropskih zemalja. Pritom nisu sve zemlje napredovale jednako uspješno, a, pogađate, jedna od manje uspješnih je baš Hrvatska.

Ako ćemo mjeriti po bruto domaćem proizvodu po stanovniku, prilagođenom za paritet kupovne moći (taj pokazatelj životnog standarda indicira koliko iznosi stvarna kupovna moć dohotka u zemlji nakon što se uzmu u obzir razlike u cijenama proizvoda i usluga među zemljama), na samom početku tranzicije građani Češke, Slovenije i Hrvatske su uživali u uvjerljivo najvišem životnom standardu.

Dvadeset i dvije godine kasnije, ako je suditi po istom pokazatelju, svi građani zemalja srednje i istočne Europe žive bolje. Oni u prosjeku mogu tijekom godine dana kupiti roba i usluga u prosječnom iznosu od 16.800 eura, što je znatno više od 6420 eura kupovne moći ostvarene 1990. čak i kada uzmemo u obzir inflaciju. No, za razliku od 1990., ljestvica najuspješnijih izgleda nešto drugačije.

Građani Češke i Slovenije i dalje imaju bolji životni standard od građana Hrvatske, no osim njih, bolji standard sada imaju i Slovaci, Estonci, Litavci, Mađari i Poljaci. Drugim riječima, mjerilo ekonomskog odnosa snaga splitskog Pazara je dobrim dijelom precizno detektiralo da hrvatski ekonomski napredak ostvaren od 1990. godine pa do danas u komparativnim terminima možemo slobodno proglasiti nazadovanjem jer je velika većina drugih zemalja u istom razdoblju ostvarivala znatno veće stope ekonomskog rasta i životnog standarda.

Bruto domaći proizvod po stanovniku, međutim, nije ni jedino, niti najbolje mjerilo životnog standarda građana. Građanima je puno opipljivije mjerilo standarda neto plaća jer je ona neposredni pokazatelj dohotka ostvarenog od rada, za razliku od bruto domaćeg proizvoda koji mjeri dohodak ostvaren od svih faktora proizvodnje.

Skromno povećanje

No, da bismo na osnovi podataka o neto plaći ustanovili živimo li danas bolje nego u socijalizmu, od porasta neto plaće u razdoblju od 1990. do 2012. treba oduzeti inflaciju kako bismo dobili indikaciju o realnom povećanju kupovne moći u zemlji.

Kada to napravimo, dobijemo podatak da se u protekle 22 godine kupovna moć stanovnika srednje i istočne Europe mjerena kumulativnim povećanjem realne neto plaće povećala za prilično skromnih 20 posto, pri čemu ne treba zaboraviti da je to povećanje praćeno eksplozivnim porastom zaduženja kućanstava.

Taj prosjek skriva značajne razlike među zemljama, pa je tako u Bugarskoj i Litvi kupovna moć dohotka od rada još uvijek manja u odnosu na onu zabilježenu na samom kraju socijalizma (premda je izbor proizvoda i usluga neusporedivo veći), dok se kupovna moć u odnosu na socijalistička vremena značajnije povećala samo u Češkoj i Letoniji.

Povećanje realne neto plaće u Hrvatskoj ne odstupa značajno od regionalnog prosjeka i iznosi 22 posto, što bi značilo da smo za svaku godina života i rada u tržišnom gospodarstvu “nagrađeni” povećanjem realne nadnice od samo jedan posto. Možemo stoga zaključiti da je povećanje realnog dohotka od rada u većini bivših socijalističkih zemalja nakon prelaska na tržišnu ekonomiju bilo prilično suspregnuto i, ako ćemo gledati iz perspektive 1990. godine, zasigurno prilično razočaravajuće.
 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Preko 40 godina, printali smo novac i proširivali kreditni sistem da bi potaknuli rast ekonomije. Tijekom tog perioda, kako smo prekrivali papirima pukotine koje se se otvarale u sistemu, nastavljali smo pratiti rast ekonomije u nominalnim uvjetima. Ne rješavajućim osnovna pitanja, ekonomska pukotina je rasla u enormnu rupetinu koja je zahtjevala povećanje količine kredita i monetarnu ekspanziju da bi održali privid blagostanja. Kriza iza krize, mogućnosti da se razriješe masivne nejednakosti su jednostavno odgurnute u budućnost, omogućavajući tim nejednakostima da se izmješaju i ujedine. Dok se većina mišljenja odnosila da je slom i krah 2008. godine  kao najviša točka monetarnog ciklusa i krize, bojimo se da to nije tako. Od 2008. godine, ekonomska politika je bila bazirana na kreditima i monetarnoj ekspanziji se nije promjenila i nastavila je gurati eskalirajuću krizu u budućnost.

Ljudsko ponašanje je previše povezano za nas da bi promjenili puteve ponašanja, bez obzira kako mislimo da smo različiti i promjenjivi. Čak i najpametniji čovjek može postati zaveden od kratkovidnih brzih rješenja. Ljudska priroda je oblikovana tako da riješava probleme odmah (npr. kako pobjeći lavu puzajući kroz selo ) na trošak trajanja rješenja ( npr. preusmjereni resursi i ulaganja vremena i energije da bi sagradili zaštitni zid oko sela ). Zbog ljudske tendencije, povijest je razbacana među ostacima mrtvih novčanih valuta kratkovidnih politika.

U buđenju ovih destruktivnih laži, prosječne osobe, čija je ušteđevima izbrisana kolapsom novčane valute. Razmislite o tome samo jedan trenutak:

u medvjeđem (padajućem) tržištu, portfelj vam može pasti od 10 do 50%, ali portfelj se može još uvijek oporaviti s vremenom. U kolapsu novčane valute, čitava ušteđevina koja je akumulirana tijekom jednog života će biti izbrisana. Nema oporavka od kompletnog kolapsa novčane valute.

Primjeri kompletnog kolapsa novčane valute
Zašto bi investitori i porosječan čovjek zaštitio sebe od onog što se danas čini kao događaj udaraca manje vjerojatnosti/visoki udarac (npr. crni labud) ? Kriza valutne kauzule se ponavlja sa začuđujućom frekvencijom.

Mađarska, 1945-1946

Nakon završetka 2. Svjetskog rata, između kaosa kontinuiranog uništavanja, Mađarska je iskusila najgoru hiperinflaciju ikada zabilježenu. Na najbržem tempu, Mađarski pengo je izgubio pola vrijednosti svakih 15 sati. Znači, inflacija je bila 50% svakih 15 sati.

Zimbabwe, 1998-2009

Svačiji omiljeni predsjenik ( sa hobijem ekonomista), Robert Mugabe, je izvršio prepad na centralnu banku da bi prikrio poreze koji su izgubljeni u ekonomskim “reformama”. Na vrhuncu, Zimbabwe dolar je ozgubio pola vrijednosti svaki dan. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 50% svakih 24 sata. [/highlight]

Jugoslavija, 1989-1994

Popunjavajući proračunske rupe, naštampanim novcem, Jugoslavija je iskusila kolaps valute dinara, u najvećem ritmu, u kojem je dinar izgubio pola vrijednsti svakih dan i pol. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 50% svakih 36 sati. [/highlight]

Njemačka, 1921-1923

Vjerovatno najanaliziraniji kolaps valute u povijesti, hiperinflacija Weinmarska Republika-e je nedvojebeno bila rezultat deficita proračuna koji je stvoren nakon 1. Svjetskog rata. Osobito, isplate masivne reparacije koje su morali plaćati, već tada slaba njemačka marka je gurnuta dalje u kompletni kolaps. Doduše, krajnje uništenje njemačke srednje klase je snosilo direktne posljedice, njemačka hiperinflcaija je možda i pogurala napredovanje Hitler-a i koračanje prema 2.Svjetskom ratu.

Grčka, 1942-1944, 1953

Grčka danas dominira u ekonomskim vijestima, ali toj zemlji nije stran financijski kolaps, kao što se prema uzorku, to dešavalo kroz povijest. Na najgoroj točci grčke 1942-1944 inflacije, mjesečna inflacija je bila zapanjujućih 13.800%. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 450% svakih 24 sata. [/highlight]

Ovih pet primjera su jedni od najgorih slučajeva u zadnjih 100 godina. Gledajući unazad, čak i više, vidimo kolaps valute u više navrata kroz carstva i administracije kroz povijest: Rim, Kina, Francuska, i (čak možda i ) SAD.

Zajednički razlozi kolapsa valute

Na kraju svega, kriza valute je obično uzrokovana kratkoročnim “rješenjima” strukturanog dohotka ili problema izdataka (npr. deficit proračuna). Ostatak  (npr. su troškovi koji pokrivaju pravo, paćanje troškova carstva, kupnja prostitutki i palača za aristokrate?) su samo detalji.

Kada problem deficita nije bio očit, vlade su koristila prošireni kredit i sankcije valutnog sistema i pogrešno razmišljajući  da su savladali njihovu ekonomsku sudbinu. Kada je deficit bio očit, vlade su obično rješavale problem uz pomoć štampanja novca, bolje nego se prilagoditi bolnom vraćanju duga. Na žalost, s vremenom, problem deficita je bio očit, ali je bilo prekasno da se popravi.

Dno je nastupilo kad su vlade napravile sve što su mogle, poučene iskustvom iz prošlosti, da bi postigli trenutno zadovoljenje na račun dugoročnih rješenja. Izguravajući kao bolno rješenje u prošlost, vlade su jednostavno pomiješale originalni problem do trenutka kada nije bio više rješiv printanjem novca. Na žalost, oni koji su patili od ovakvih procesa – bez obzira koliko dugo je trebalo da ih se riješi – srednja klasa je uvijek bila ta koja je spašavala domaću valutu na svojim fiksnim prihodima.

Američka kriza valute na križanju puteva

Danas, SAD je na križanju puteva. Dok nitko ne niječe dugove SAD-a i velike brojke dificita, postoji jaz neslaganja o jačini i brzini problema. Paul Krugman je prozvao za više fiskalne i monetarne stimulanse, raspravljajući  da SAD mora brinuti o deficitu kada se povrati normalan život i blagostanje. U opoziciji, Ron Paul je zahtjevao da se obuzda neumjerena potrošnja novca i to odmah. Obojca su jako pametni ljudi; očito je da je tvorce američke filozofije zatekao nacionalni uteg rata. Moment takve bitke ne može biti gori.

Realnost  sadašnje situacije je grozan:

Ciklus od 30 do 50 godina kreditne ekspanzije koj je producirao prekomjerna dugovanja za financijska dobra – obveznice, dionice, nekretnine i roba – sada se to sve obezvrjeđuje jer je pretjeran rizik cijene novca na najnižoj granici. Svjedočimo smrti izobilja i rođenju jednostavnosti, koje može bit jedno duže vrijeme. – Bill Gross 2012

Ne postoje sredstva za izbjegavanje kolapsa koja je uzrokovala kreditno zaduživanje. Alternativa je jedina u tome da ako je kriza došla ranije kao razultat dobrovoljnog napuštanja daljnjeg kreditnog zaduživanja ili kasnije kao krajnja i totalna katastrofa valutnog sistema. – Ludwig von Mises