Predsjednik Filipina Rodrigo Duterte je rekao da nije bilo njegovog diktatorskog stila predsjedavanja, njegova zemlja bi stagnirala i nikada se ne bi poboljšala

Oporbeni čelnici su se okomili protiv Duterteovog prijedloga za reviziju filipinskog državnog ustava. Trenutno su izvršna, zakonodavna i sudbena vlast svake države (u državnoj tijelu) se nalaze unutar središnje vlasti, ali prijedlog ima za cilj da se to prebaci na federalni sustav.

„Ako kažete diktator, ja sam zaista diktator. Ako ne djelujete (kao) diktator, ništa se neće dogoditi u ovoj zemlji”, rekao je predsjednik na sastanku u Visayanu, kao navodi The SunStar Manila.

Duterte je dao zapaljive izjave kada je govorio na skupu bivših komunističkih pobunjenika, tvrdeći da je njegov stil vladanja potreban kako bi se održao napredak i rast u zemlji, piše RT.com.

„To je istina. Ako ne djelujete (kao) diktator, koji je moj stil sada, ništa se neće promijeniti u ovoj zemlji”, dodao je. „Morao sam (se ponašati kao diktator). Osim toga, vi ste me izabrali za predsjednika. Zašto me ne želite slijediti kada su moji snovi uz vas?”

Kritičari već dugo optužuju Dutertea za autoritarne tendencije, s obzirom na njegovu abrazivnu i borbenu retoriku kada se bavi protivnicima, zajedno sa njegovim teškim stavom protiv droge, koji je postao znak njegova predsjedavanja.

Također je doživio intenzivnu kritiku zbog proglašenja izvanrednog stanja na južnom otoku Mindanao prošle godine tijekom islamske pobune u gradu Marawi.

Duterteovi najnoviji komentari su došli samo nekoliko dana prije nego što je zemlja proslavila 32. obljetnicu revolucije Edsa People Power, 22.-25. Veljače 1986., koja je konačno zaustavila brutalnu diktaturu Marcosa.

Međutim, Duterte je javno izjavio da ne namjerava postati diktator i pozvao ljude da se klone bilo kakve potencijalne diktature.

Da bude još bolje, on je čak naredio vojsci i policiji da ga upuca ako on ne bude poštivao svoj mandat predsjednika i svoja predizborna obećanja – do kraja 2022. godine.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kad vlast u nekoj državi iz ekonomskog, geostrateškog ili bilo kojeg drugog razloga ne odgovara Sjedinjenim Američkim Državama, one je svrgavaju na silu prema matrici koju su naslijedile od Velike Britanije

Vladimir Putin, koga sam upoznao tijekom godina, doslovno je pokušao promijeniti ishod ne samo naših, već i izbora u Francuskoj. Pokušao je i da zbaci Vladu Crne Gore, lijepe male zemlje. I nije bilo nikakve kazne.

Sve ovo ponovio je poznati jastreb američke duboke države senator John McCain, izrecitovavši svoju mantru o Rusiji i opsjednutost njezinim predsjednikom. Ovoga puta, sve to je učinio gostujući na televiziji CBS-u, a suština svih njegovih žaoka je klasična zamjena teza.

Ako Americi smeta vlast u nekoj državi, napominje za Sputnjik povjesničar Aleksandar Raković, iz ekonomskog, geostrateškog ili bilo kojeg drugog razloga, ona je svrgava na silu. To je, ističe Raković, karakteristika njihove politike koju su naslijedili od Britanaca, i na tome rade zajedno.

Stoljeće i pol intervencionizma

Nabrojati sve zemlje gdje je Amerika rušila vlade ili podržavala one koji ruše te vlasti je toliko duga, da ih ne možemo sve pobrojati jer bi to bilo nekoliko stotina primjera u proteklih 150 godina. Ono što možemo, je da se fokusiramo na neke karakteristične primjere.

“Spomenimo Korejski rat i američko sudjelovanje, također Vijetnamski rat i kaos koji su tamo napravili Amerikanci, zatim svrgavanje vlasti u Čileu uz pomoć CIA kad je zbačen Salvador Allende, potom destabilizaciju Nikaragve 80-ih i svrgavanje vlasti u Granadi 1983, svakako i operaciju u Panami 1989. oko kontrole Panamskog kanala”.

Nema demokracije za neprijatelje Washingtona

Napad na Republiku Srpsku 1994. ovaj povjesničar također svrstava u američko djelovanje u drugim državama, kao i svrgavanje vlasti Sadama Huseina u zaljevskom ratu koji je trajao od 2003. do 2011. i svrgavanje i linčovanje Muamera el Gadafija u Libiji.

“Zatim svrgavanje Eduard Shevardnadzea u Gruziji, pa obojene revolucije u Tunisu, Egiptu, kad su vrgnut Ben Ali i Hosni Mubarak“.

I u Siriji je, podsjeća, pokušano svrgavanje Bashara al Assada, u kome nisu uspjeli, ali su napravili kaos u toj zemlji. Posljednji primjer, jeste smjena sa vlasti Nikole Gruevskog u Makedoniji.

“Nabrojani su samo neki primjeri, ali ima ih zaista previše na svim meridijanima da bismo mogli svaki spomenuti. Svugdje pokušavaju, ali nisu svugdje uspjeli. U Venezueli nisu uspjeli, ali tamo upravo imamo pokušaj svrgavanja vlasti. U Boliviji nisu uspjeli, odatle su istjerani, ali pokušat će neki drugi put”, kaže Raković.
 
(sputniknews.com)

Hillary Clinton je prilikom nedavnog obraćanja usporedila Donalda Trumpa sa Slobodanom Miloševićem

Rekla je da je bio čovjek koji je poticao etničko čišćenje tijekom rata u BiH.

Bivša kandidatkinja za predsjednika SAD-a izjavila je da Trump ima tu crtu da “zapali susjeda protiv susjeda”, baš kao što je to radio Slobodan Milošević, za kojeg je rekla da je bio “zli diktator”.

Izjavila je to tijekom obraćanja na njujorškoj “BookExpo 2017″. Ona je dodala da Trump želi vidjeti taj plamen mržnje, baš kao što se vidjelo kod brojnih masakara u svijetu, spomenuvši i masakr u Ruandi, gdje je ubijeno više od 800.000 ljudi.

Ona je tijekom ovog obraćanja izjavila da je Trumpova administracija “abnormalna” te da je s pravom zabrinuta za budućnost Amerike, jer njegova administracije može nanijeti “trajna oštećenja američkim institucijama”.

Ona je, između ostalog, napala i Trumpove pristalice nazivajući ih ljudima koji stalno “potiču neko negodovanje”. Inače, nakon teškog poraza na predsjedničkim izborima, Clinton je prilično glasno govorila o svom šoku od poraza. Inače, ona se obraćala dijelu publike gdje su više od dvije trećine bile upravo njene pristalice.

Ona je rekla da je djelovanje poput Trumpovog veoma opasno, a zatim rekla: “Da, vidjeli smo to u Bosni, i u Ruandi, ali i u drugim zemljama. Uglavnom, to su zemlje gdje politički lideri djeluju samo zbog osobnog interesa, osobne političke ideologije, pohlepe…”, rekla je Clinton.

U obraćanju Hillary Clinton je spomenula i Ruse koji su hakirali elektroničku poštu Demokratske partije i dodala da joj je to bilo bolnije od svih uvreda koje je dobila od Trumpa.

Također, govoreći o porazu na izborima, prisjetila se i poraza od Obame za nominaciju Demokratske partije, ali je i dodala: “Naravno, ni tada nije bilo zabavno izgubiti, ali uz Obamu se nisam bojala za budućnost moje zemlje, kao što se sad bojim”, rekla je ona.
 
(Tanjug)

Od kada je počela libijska revolucija, većina medija Moamera el Gadafija predstavljala je kao zločinca i diktatora koji je ugnjetavao vlastiti narod

Istini za volju, i nije baš normalno da netko vlada jednom državom 42 godine. Danas znamo da nije baš sve bilo onako kako je to prikazivala zapadna medijska strojeva i da su neka postignuća Gadafijeve vladavine sve vrijeme prećutkivana.

Iako zapadni mediji i dalje blate bivšeg libijskog lidera Gadafija, ono što oni ne žele da se zna je da je ova afička zemlja imala najveći životni standard na ovom kontinentu.

Fanatični eurofili i atlantista će reći da je to bilo lako zbog nafte. Danas “oslobođena” Libija predstavlja jednu od baza Islamske države …

Prije dolaska Gadafija na vlast, kada je Libija bila pod “protektoratom” Zapada, samo 25 posto stanovništva bilo je pismeno. Danas 83 posto Libijaca čita i piše, a 25 posto ima fakultetsku diplomu. Primjera radi, u Hrvatskoj fakultetsku diplomu ima svega devet posto stanovništva.

Malo je poznato da u Libiji nisu postojali računi za struju, a nisu postojale ni kamate na kredite u bankama, koje su bile državne. Take se ne zna da je Gadafi naredio da, dokle god svaki Libijac ne dobije kuću, ni jedan političar, pa ni članovi njegove obitelji neće moći imati svoju. Tako je Gadafijev otac umro, a da je još uvijek živio u šatoru.

Ukoliko bi se neki Libijac poželio školovati u inozemstvu ili bi mu bilo neophodno liječenje izvan granica zemlje, dobivao je novčanu pomoć države koja bi plaćala sve troškove i još bi davala po 2.300 dolara za smještaj i prijevoz.

ŽIVOT POD GADAFIJEM

Gadafi je znao da je voda najbitnija za pustinjsku zemlju, pa je napravio veliki vodovod kroz Saharu, koji je spojio Tripoli, Bengazi i Sirt. Tako je omogućio nesmetano opskrbu, ali i porast gradske populacije.

Nažalost, tijekom bombardiranja NATO-a dobrim dijelom je baš ovaj vodovod uništen. Kako je ironično govorio jedan moj prijatelj: “Bombardujte nas ponovo, vi najbolje znate što je dobro za nas”.

Gadafi je Libiju ostavio bez ikakvog vanjskog duga, s deviznim rezervama od 150 milijardi dolara, koje su ostale zamrznute u bankama diljem zapadnog svijeta. Dio novca zarađen prodajom nafte, glavnog izvoznog artikla zemlje, slivao se na račune svih građana Libije.

Pukovnik Moamer el Gadafi došao je na vlast vojnim udarom 1969. godine. Libija je bila jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Nakon 42 godine njegove tiranske vladavine, odnosno kada je zapala u vrtlog Arapskog proljeća, Libijci su spadali u narode s najvišim standardom u Africi i svijetu.

Pod Gadafijem su živjeli specifično, totalno različito od načina kako se živi u Europi. Propagandna mašinerija na čelu sa CNN je izračunala da je Gadafi za 42 godine vlasti ubio nekoliko tisuća ljudi. Od njegovog pada u građanskom ratu, kao i proteklih godina od “oslobođenja” do danas, u Libiji je stradalo više od 60.000 ljudi.

Kažu da je Gadafi, kao i svaki diktator pljačkao državu. To je vjerojatno istina – koliko je novca na njegovim (privatnim) računima nitko ne zna. Ali koliko je milijardi dolara Libija izgubila zbog rata i koliko sada gubi? Svi se sada prave da ne znaju i nitko ne spominje libijsku naftu.

Ona je pod upravom tvrtki euroatlantskih država. Danas je proizvodnja nafte u Libiji smanjena na 400.000 barela dnevno, dok je prije izbijanja sukoba proizvodnja bila na razini od 1,65 milijuna barela – ali i od tog dijela proizvodnje građani imaju malo koristi.

Gadafi je bez sumnje bio diktator. U njegovo vrijeme više od 20.000 ljudi bilo je u zatvoru, prema podacim Amnesty International, i to su sve bili osuđeni kriminalci. Sada u zatvorima leži više od 30.000 ljudi. Ipak, taj veliki diktator napravio je zavidnu infrastrukturu u toj velikoj i bogatoj zemlji.

Danas je sve u kaosu. Jedan dan ima struje, pa deset nema. Interneta nema, a telefoni rade povremeno. Sve komunalne usluge su stale i sve normalne servisne usluge su u kolapsu. U vrijeme Gadafija mogli ste napuniti spremnik goriva za tri eura, a sada je nekoliko mjeseci bila nestašica.

GENERAL KALIFA HAFTAR, MILJENIK CIA-e

Problem u Libiji je u tome što nitko ne može kontrolirati plemena. Sada postoji tisuće Gadafija u Libiji koji misle da im sve pripada i sve žele prisvoje za sebe. Libijski sukob ima i svoj međunarodni karakter.

Pod pokroviteljstvom zapadnih zemalja, skoro svakog tjedna odvijaju se pregovori dvije vlade oko ujedinjenja u jednu, no oni već skoro dvije godine ne daju rezultate. Predviđa se da će se ključna borba za vlast voditi između dva čovjeka – Seifa al Islam Gadafija, sina ubijenog libijskog lidera, i generala Kalifa Haftar, miljenika CIA.

Iako je bio Gadafijev čovjek i operativac CIA-e, imajući u vidu odnos snaga na terenu, general Kalifa Haftar je najvjerojatniji kandidat za kormilo ratom razorene sjevernoafričke zemlje. Sa druge strane, libijska plemena vide mlađeg Gadafija kao jedinog legitimnog spasitelja zemlje i spremna su da ga podrže kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu.

U ožujku je Haftar oslobodio Bengazi i krenuo sa svojim vojnim snagama ka Sirtu – koji je Islamska država pretvorila u treću prijestolnicu u prethodne dvije godine, uz Raku u Siriji i Mosul u Iraku. Ali tko je zapravo taj general Haftar, koji je na libijskoj političkoj sceni već 40 godina?

Bio je Gadafijev lojalist i zatvaran je od njegovih zakletih neprijatelja, ali je odnedavno šef Libijske armije odane međunarodno priznatoj vladi u Tobruku. Haftar je pod Gadafijem postao pukovnik i zapovjednik libijskih snaga u građanskom ratu u Čadu.

Zarobljen je 1987. godine, nakon čega ga je Gadafi praktično “pustio niz vodu”, jer nije želio priznati umiješanost svojih snaga u Čadu. Zarobljenom pukovniku su tada pomogle SAD u nadi da će im pomoći u rušenju Gadafija.

Haftar se pridružio oporbenoj skupini Nacionalni front za spas Libije, koju je vojno i financijski pomagala vlada u Washingtonu. Pod pratnjom CIA, Haftar je prebačen u SAD, gdje je živio od početka 90-tih do 2011. godine.

Seif al Islam, sin ubijenog libijskog lidera, pušten je iz zatvora u Zintanu, gdje je proveo gotovo pet godina. U kolovozu prošle godine mladi Gadafi je u Tripoliju osuđen na smrt strijeljanjem, međutim, kazna nije izvršena na inzistiranje organizacije Human Rights Watch, koja je optužila samoproglašenu vladu za politiziranje sudskog procesa.

Seif nije bio prisutan na saslušanjima, jer kao zatvorenik u Zintanu kojim je upravljala vlada u Tobruku, nije bio u nadležnosti vlasti u Tripoliju. Napominjemo da Libija danas ima najmanje dvije vlade, koje jedna drugu ne priznaju i de facto tri države. Sada, kada je na slobodi, glavno pitanje je kakva će biti uloga Seifa Gadafija u budućnosti Libije?

VEĆINA PLEMENA ZA MLADOG GADAFIJA

Izvori bliski mladom Gadafiju rekli su, na užasavanje zapadnih političara, da je Seif već počeo kontaktirati ljude koji ga podržavaju i pravi plan za spašavanje zemlje. Naime, Seif je praktično predodređen da igra ulogu u plemenski struktuisan libijskom društvu.

Većina plemena koja su podržavala njegovog oca vide ga kao jedinog legitimnog spasioca i spremni su ga podržati kao de facto lidera u bilo kakvom političkom procesu nacionalnog pomirenja i ujedinjenja zemlje.

Stekao je doktorat na poznatom London School of Economics and Political Science, a njegov akademski kredibilitet je doveden u pitanje nakon svrgavanja s vlasti njegovog oca.

Pokušaji da se od toga stvori afera od strane nadobudnih blerističkih krugova u Britaniji rezultirali su 2011. godine ostavkom dekana ove prestižne institucije Howarda Davisa. Ali naknadna trijaža doktorata Seifa Gadafija nije pronašla nepravilnosti niti plagijat. Uslijedila je ostavka na poziciju i uglednog profesora Davida Helda, bez dokazane krivnje.

Prema saznanjima TV postaje RT, libijska plemena su već donijela odluku da će Seif Gadafija prihvatiti kao jedinog njihovog predstavnika. To znači da će Seif Gadafi biti zadužen za pregovore, prihvaćanje i odbijanje uvjeta nacionalnog pomirenja.

Plemena koja se protive Arapskom proljeću okupila su se u takozvani Vrhovni savjet libijskih plemena i jedino što im fali jeste politička koherentnost i jako vodstvo, koje prema njihovom mišljenju, može osigurati Seif al Islam Gadafi.

Imajući u vidu sve goru situaciju u Libiji, sve više ljudi okreće se Gadafiju kao potencijalnom spasitelju. Prema posljednjim izvještajima, pristaše Gadafija su sada u apsolutnoj većini u Libiji i predstavljaju glas koji se ne može ignorirati.

Pukovnik Gadafi je poražen krajem 2011. godine, a njegovo ubojstvo za međunarodnu zajednicu značilo je i službeni kraj rata u toj zemlji, ali i preuzimanje uprave nad institucijama i vrijednostima, prije svega nad naftnim poljima. No tek tada je počeo pravi rat.

Tko će pobijediti – odredit prije svega konačni ishod rata u Siriji. Jer treba podsjetiti da ni u jednom trenutku Libija nije postala predmet ozbiljnih pregovora, kao što je to u nekoliko serija urađeno sa Sirijom i ratom koji tamo traje već godinama.

Libijske zaraćene strane nikada nisu pozvane u Ženevu na međunarodne pregovore, kao što je to napravjeno sa sirijskim, a nikada se za njih nije zainteresirao dužnosnik kalibra američkog državnog tajnika John Kerrya, ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova ili europske šefice za vanjsku politiku Federike Mogerini.
 
(vestinet.rs,intermagazin)

Ratna huškačica Hillary Clinton je cijenila da je Trumpova “očaranost Putinom” čudna i nevjerojatno opasna

Vjerojatno predsjednički kandidat američke vladajuće stranke – Hillary Clinton – izjavila je da će, ako uđe u Bijelu kuću, “jačati saveze” SAD protiv Rusije.

U intervjuu televiziji PBS – zamoljena da odgovori na pitanje “A šta treba raditi s Rusijom?”

Ona je ocijenila da je “čudna (Trumpova) očaranost Putinom nevjerojatno opasna” i upozorila da se američki birači prema tome moraju “ozbiljno odnositi” .

U nastavku je rekla: “Koliko mogu zaključiti, Trumpu se istinski sviđaju surovi diktatori, on se njima ushićuje. To je u potpunoj suprotnosti s onim što smo mi (Amerikanci)”.

Na kraju je posebno naglasila: “A što se tiče Putina … potpuno sam spremna da vidim kako bi nam bilo najbolje jačati svoje saveze protiv njega”.
 
(fakti.org)

„#fuckErdogan“ (#jebešErdoğana). Taj jednostavni hashtag bio je dovoljan da nizozemska novinarka Ebru Umar završi u policijskoj postaji na dvadesetak sati te da joj, nakon puštanja, policija zabrani da napušta državu

Novinarki se, da ne bi bilo zabune, to dogodilo u Turskoj, a ne u Nizozemskoj. No, njezini problemi su zapravo počeli u slobodarskoj Nizozemskoj. Turski diplomati zatražili su od tamošnjih zavičajnih organizacija da im dostave sve objave koje pronađu na društvenim mrežama, a koje bi mogle vrijeđati predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.

Erdogan je strašno uvredljiv tip pa, eto, ako napišeš da ti se jebe za njega ili da ga šalješ u materinu on tebe, sasvim zakonito, može poslati u zatvor. Sličan zakon o zaštiti institucije predsjednika imala je i Hrvatska u vrijeme Franje Tuđmana i njegovog turskog prijatelja Süleymana Demirela, za čijeg je predsjednikovanja Erdoğan bio gradonačelnik Istanbula.

I dok je Tuđmanov zakon primjenjivan samo protiv domaćih novinara, a i nisu zatvarani, Erdoğan se ne libi stisnuti ni strance. Tako je Ebru Umar završila na ispitivanju i čeka suđenje, a brojnim drugim novinarima zabranjen je ulazak u Tursku. Ili Erdoganistan, kako ga je nazvala jezičava Ebru Umar.

Otkako je 2003. godine, prvo kao premijer, a danas kao predsjednik, preuzeo vlast u Turskoj, Erdogan je preobrazio tu zemlju na dva kontinenta. Za njegove vladavine ekonomija je snažno napredovala i danas im BDP raste po stopi od preko 5 posto godišnje. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, 18. su ekonomija svijeta. Turska je danas bogatija nego prije Erdoğanove ere, koja traje već 13 godina.

Zemlja u ratu

Međutim, Turska je i zemlja koja vodi nekoliko ratova. Desetljećima se bori s kurdskom manjinom koja želi autonomiju. Ratuju i u Siriji, manje-više protiv svih – od Kurda, preko ISIL-a i Assada, a zalomilo im se i rušenje ruskog borbenog aviona. S vremena na vrijeme ispale pokoju granatu i preko iračke granice, opet na Kurde.

Osim tih službenih ratova, Turska je i pod čestim terorističkim napadima islamskih ekstremista što je posebno zanimljivo, jer sam Erdoğan dolazi iz fundamentalističkih krugova. Zbog svojih je stavova čak završio u zatvoru i morao podnijeti ostavku na mjesto gradonačelnika bosporskog megalopolisa.

Na prosvjednom skupu pročitao je ove stihove: „Džamije su naše vojarne, kupole naše kacige, minareti naši bajuneti, a vjernici naši vojnici“. U tada još snažno sekularnoj Turskoj to je bilo dovoljno da ga osude na deset mjeseci zatvora od čega je odslužio četiri. Turska je još od vremena Kemal-paše bila sekularna zemlja.

Ataturk je mrtvi osmanski imperij gotovo preko noći pretvorio u republiku u kojoj je vojska bila najvažniji zaštitnik sekularnosti. Nije to bila neka velika demokracija, ali promjena je ipak bila drastična. Erdoğan, pak, polako ali sigurno, vraća sat unatrag.

Slomio je svojeglavu vojsku, koja je u jednom trenutku planirala i državni udar, pozatvarao novinare, Facebook i Twitter isključuje kad poželi, a mrtvo hladno prijeti i neposlušnim sucima. I dok je Erdoğan malo, ali sasvim malo, popustio teror nad kurdskom manjinom, pa je danas dozvoljeno, iako ne i preporučljivo govoriti kurdski, u zatvoru se još uvijek može završiti ako se pripomene da su Turci istrebljivali Armence. Tu posljednju otomansku ostavštinu Erdoğan ne da dirnuti.

Spomenete li da su Turci za Medz Yegherna (Velikog zločina, kako ga zovu Armenci) pobili milijun i pol ljudi na marševima smrti, u koncentracijskim logorima, potrovali ih bojnim otrovima, spalili, utopili, zarazili ih tifusom ili djecu ubijali golemim količinama morfija, i da je to pravi, punokrvni genocid, završit ćete u zatvoru.

Batina kojom prijeti Europi

Zahvaljujući ratu u Siriji Erdoğan je dobio golemu batinu kojom prijeti Europi. Više od milijun i pol izbjeglica iz Sirije nalazi se u Turskoj. Turska ih koristi da bi ucjenjivala Europu, prijeteći da će ih sve poslati na zapad ne dobije li ustupke koje traži. Od razumljivih poput novca za uzdržavanje izbjeglica pa do bezobraznih zahtjeva za šutnjom zbog kršenja ljudskih prva.

Kako je Dubrovnik nekada plaćao Osmanlijama za slobodu, tako Europa danas plaća za zaustavljanje izbjegličkog vala. Sila je ista.

Erdoğan otomansku slavu pokušava oživjeti i na simboličan način. Oko nove predsjedničke palače postavio je čuvare u starinskim odorama. Kada su ga optužili da želi postati novi sultan odgovorio je da on sebe vidi „prije kao kraljicu Elizabetu II nego kao otomanskog sultana“.

Vjerojatno je pritom mislio na filmsku kraljicu Elizabetu koja može izdati naređenje tajnom agentu 007, čovjeku s dozvolom za ubijanje. Erdoğanovi tjelesni čuvari, naime, nedavno su u Washingtonu napali prosvjednike i polomili im transparente. I nisu napali samo demonstrante nego i novinare. Onako kako su navikli kod kuće.

„Da smo u Turskoj, sjebali bismo te“ urlao je Erdoganov gorila na jednog demonstranta. U Turskoj vas, naime, mogu sjebati ako ste protiv Erdogana. Čak i ako samo napišete #fuckErdogan na Twitteru. Diktator velikih ambicija dolazi nam u Hrvatsku.

Nije ni prvi, ni posljednji probisvijet kojeg ćemo dočekati s počastima. S predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović bi mogao podijeliti iskustva u ušutkavanju mrskih joj novinara. Dok se to ne dogodi iskoristit ćemo priliku da mu iskažemo dobrodošlicu kakvu zaslužuje. #jebešErdogana
 
(index.hr/uredio:NSP)

Koristili bi verziju na oko 2.000 stranica s 3.500 akademskih bilješki

Njemačka ministrica obrazovanja Johanna Wanka podržava korištenje kontroverzne knjige Adolfa Hitlera Mein Kampf (Moja borba) u njemačkim učionicama. Prema pisanju njemačkih novina Passauer Neue Presse, ministrica Wanka smatra da bi “Mein Kampf” trebalo koristiti u višim razredima srednjih škola kako bi tinejdžere cijepili protiv političkog ekstremizma.

Wanka je dala podršku njemačkom sindikatu učitelja nakon što su naišli na kritike u javnosti zbog prijedloga o korištenju posebnog izdanja Mein Kampfa. Naime, oni su predložili posebno izdanje s puno komentara povjesničara te Hitlerove knjige kojim bi ukazali na opasnosti političkog ektremizma.

Bavarska drži autorska prava na knjigu

Kontroverzna antisemitička knjiga nije tiskana od kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine, ali kritično izdanje trebalo bi biti objavljeno tijekom iduće godine. Bavarska posjeduje autorska prava na tu knjigu više od 70 godina, ali autorska prava istječu krajem 2015. godine. Američki muzej Smithsonian u dokumentarcu Hitler’s Riches tvrdi da je njemački diktator zarađivao oko milijun dolara godišnje od prodaje te knjige na vrhuncu njene popularnosti, što bi danas iznosilo oko 12 milijuna dolara.

Minhenski institut za suvremenu povijest planira objaviti 4.000 primjeraka Mein Kampfa u siječnju 2016. godine. Posebno izdanje na 2.000 stranica bit će popraćeno s više od 3.500 akademskih bilješki.
Korištenje odlomaka knjige

Sindikat njemačkih učitelja predlaže korištenje odlomaka knjige u poduci učenika starijih od 16 godina, pše Handelsblatt. Iako je u pripremi posebno izdanje, njemačke vlasti odlučne su u borbi protiv nacizma te će svakog izdavača koji objavi izvornu verziju kazniti zbog širenja rasne mržnje.

Charlotte Knobloch, predsjednica Središnjeg vijeća njemačkih Židova, protivi se korištenju Hitlerove knjige u učionicama, pa makar ona bila i s bilješkama. Knobloch smatra bi korištenje knjige što je obilježila nacističku Njemačku bilo krajnje neodgovorno.

Glasnogovornik SPD-a za obrazovnu politiku Ernst Dieter Rossmann podržava učiteljski sindikat. “Mein Kampf je stravična knjiga. Kritična analiza te knjige može ojačati otpor iskušenjima desničarske politike”, izjavio je Rossmann.
 

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Čileanska vlada priznala je da je pjesnik i nobelovac Pablo Neruda (1904. – 1973.) možda bio ubijen 1973. godine tijekom vojnog puča u kojem je na vlast došao general i budući diktator Augusto Pinochet

Do sada se vjerovalo da je Neruda umro od raka prostate, ali ministar unutarnjih poslova prije par dana je dao izjavu koja podupire priču koju su prvu otvorili mediji.

Naime, još u ožujku ove godine španjolski list El Pais objavio je dokument ministarstva u kojem je stajala rečenica: “Vrlo je moguće i vrlo vjerojatno da je treća strana odgovorna za Nerudinu smrt.”

Ministarstvo se ipak ogradilo od fiksnog zaključka s tvrdnjom da panel stručnjaka koji je istraživao Nerudinu smrt nije još donio zajednički zaključak.

Punim imenom Neftalí Ricardo Reyes Basoalto, Neruda je bio najpoznatiji kao pjesnik. Okušao se u različitim stilovima, a njegovo najpoznatije i po mnogima nenadmašeno djelo je zbirka 20 ljubavnih pjesama i jedna očajna koje je prvi puta objavljena kada je Neruda imao samo 19 godina.

Pokojni mu kolega pisac i nobelovac Gabriel Gracia Marquez jednom je Nerudu nazvao najvećim pjesnikom 20. stoljeća na bilo kojem jeziku.

Osim što je svojim stihovima za poeziju mogao zainteresirati i ljude kojima taj oblik pisane riječi i nije najdraži, Neruda je bio politički vrlo aktivan. Kao deklarirani ljevičar u jednom je mandatu bio senator Komunističke partije Čilea, a svojoj zemlji je služio kao diplomat u više navrata.

Bio je blizak sa Salvadore Allendeom, socijalističkim predsjednikom Čilea koji je tijekom spomenutog puča u rujnu 1973. godine počinio samoubojstvo kako ne bi pao u ruke Pinocheta.

Neruda je u tom trenutku imao 69 godina i već je bolovao od raka prostate, ali je namjeravao napustiti državu i otići u egzil. No, dan prije planiranog odlaska ambulantna kola odvela su ga u kliniku Santa Maria u Santiagu gdje su ga liječili od raka i drugih bolesti. Po službenoj priči Neruda je tamo preminuo 23. rujna 1973. od posljedica teške bolesti.

Pa ipak, sumnje oko njegove smrti desetljećima okupiraju čileansku javnost, budući da Pinochetu sigurno ne bi bilo u interesu da ga iz inozemstva proziva i optužuje snažan i ugledan glas opozicije kao što je Nerudin.

Mnogi su zato vjerovali da je vojna hunta odgovorna ta njegovu smrt te je 2013. čak ekskomunicirano Nerudino tijelo kako bi se razjasnili uzroci njegove smrti. Znakovi trovanja nisu pronađeni, ali bjegova obitelj nije bila zadovoljna te je zahtijevala dodatnu istragu, što je sudac i odobrio.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Bivši britanski premijer Tony Blair ispričao se zbog grešaka koje je koalicija sa SAD-om napravila tijekom rata u Iraku 2003. godine i priznao djelomičnu odgovornost za “uspon terorističke organizacije Islamska država (IS)”

… ali i naglasio da ne žali zbog svrgavanja s vlasti Sadam Huseina.

“Ima elemenata istine u tvrdnjama da je rat u Iraku izazvao pojavu IS, oni među nama, koji su uklonili Sadam Huseina, snose dio odgovornosti za situaciju u Iraku danas”, naveo je Blair.

U intervjuu američkom kanalu vijesti CNN, Blair se ispričao zbog “nekih pogrešaka u planiranju”, kao i “grešaka u njihovom razumijevanju onoga što će se dogoditi kada se uklonili diktatorski režim”, ali i naglasio da “se teško može ispričati za uklanjanje Sadama Huseina, jer bi Irak inače postao ono što je Sirija danas”.

Na pitanje je li rat bio glavni uzrok uspona IS, Blair je odgovorio da “misli da postoje elementi istine u tome”.

“Današnji Irak je i dalje pod jakim pritiskom sektaških tenzija i bori se s prijetnjom IS, sunitskih ekstremističkih grupa koje su nametnule svoju brutalnu vladavinu u značajnim dijelovima na sjeveru i zapadu zemlje”, rekao je Blair za CNN.

Blair je priznao djelomičnu odgovornost za uspon IS.

“Naravno, ne možete reći da oni od nas koji su uklonili Sadama 2003. godine ne snose bilo kakvu odgovornost za stanje u 2015.

Ali važno je shvatiti da Arapsko proljeće koje je počelo 2011. godine, također ima svoj utjecaj na Irak danas i da je IS zapravo došao do izražaja iz njihove baze u Siriji, a ne u Iraku”, navodi Blair u intervjuu američkoj televiziji.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(srbijadanas.com,youtube/uredio:nsp)

Prašina od ruskih zračnih napada na položaje ISIS-a u Siriji se još nije ni slegla, a zapadni mediji već izvještavaju da je ubijeno na desetine civila, uključujući žene i djecu.

Bez obzira na to da li su ovi navodi, koji su se pojavili i prije nego što su ruski zračni napadi zaista počeli, točni, zapadni političari nemaju nikakvo pravo upirati prstom u Rusiju kada je u pitanju “kolateralna šteta”.

Ako usporedite nedavne naslove BBC-a s onima od prije 4 godine kada je NATO sravnio sa zemljom nekoliko gradova u Libiji, pomislili biste da su novinari i urednici BBC-a tek sad shvatili da bombe ubijaju ljude, i to onda kada ih bacaju Rusi.

Prije četiri godine nije bilo ni riječi u zapadnim novinama o pokolju ljudi u gradu Sirtu od strane NATO ratnih zrakoplova.

Libijski političar, Musa Ibrahim, pozvao je 17. rujna 2011. godine ured Reuters -a u Tunisu i rekao sljedeće:

“NATO je napao grad Sirt prošle noći s više od 30 raketa usmjerenih na glavni gradski hotel i zgradu Tamin u kojoj ima više od 90 stanova.

Kao rezultat toga, u jednoj noći je poginulo više od 354 ljudi, dok je 700 njih ranjeno, a 89 ih se vodi kao nestalo.

U posljednjih 17 dana je više od 2.000 stanovnika grada Sirta poginulo u zračnim napadima NATO-a “.

Međutim, čak i ove brojke blijede kada se usporede s pokoljem koji su SAD napravile u proteklih 12 godina, ratujući protiv “terorizma”.

Prema najtačnijim procjenama, SAD su u ratovima protiv Iraka, Afganistana i Pakistana usmrtile najmanje 1,5 milijuna civila. Ukoliko se uzmu u obzir i neizravne smrti, na tu cifru se može dodati još par milijuna. Najmanje 20 milijuna ljudi je raseljeno iz svojih domova.

Kao što se vjerojatno sjećate, Washingtonov “rat protiv terorizma” su opravdali napadi 11. rujna za koje je okrivljena Al Kaida, skupina terorista protiv koje se vlada SAD prvobitno borila, a koju sada financira da se bore protiv sirijske vlasti.

Također se sjećate da su otmičari aviona bili državljani Saudijske Arabije, a ne Iraka niti Afganistana. Iako je evidentno da je Saudijska Arabija bila suučesnik u ovim napadima, ništa nije poduzeto protiv Saudijske Arabije, čak ni tužba.

Prije samo dva dana, SAD su odbacile optužbe u slučaju protiv Saudijske Arabije koje su podnijele obitelji žrtava stradalih u napadima 11. rujna, navodeći da je ta država pružila materijalnu podršku Al Kaidi.

Sudac je rekao da je pružanje bilo kakvih novih dokaza besmisleno pošto Saudijska Arabija posjeduje “suvereni imunitet”.

Saudijska Arabija je zajedno s američkim obavještajnim agencijama iskoristila muslimanske teroriste, okrivljujući njih za napade 11. rujna kako bi se opravdao “rat protiv terorizma” čiji je cilj umanjiti utjecaj Rusije na Bliski istok. Mislite li da Rusija to ne zna?

Nemojte se prevariti kada dužnosnici ruske vlade kažu da gađaju samo “ISIS”. Njihovi avioni također gađaju sve “pobunjeničke” skupine koje je Zapad financirao na Bliskom istoku i to s pravom.

Unatoč onome u što zapadne vlasti žele da povjerujemo, početak sirijske revolucije 2011. godine nije uključivao masovni ustanak običnog sirijskog naroda. Naprotiv, tu je bilo vrlo malo antivladinih grupa i jako puno ljudi koji su stajali uz vlast.

Međutim, oni su pali u sjenu nakon nasilnih napada na demonstrante, sirijsku policiju i zgrade vlade od strane dobro opremljenih i obučenih skupina koje su naoružali vojska Zapada i obavještajne snage iz Jordana, Iraka i Turske.

Od tada se vodi “rat” u Siriji, koji nema nikakve veze sa sirijskim narodom već sa skupinama vanjskih plaćenika koji se dopremaju u državu. Čak je i glavni tajnik UN, Ban Ki-moon, napomenuo da je Al Kaida odgovorna za bombaške napade u kojima su stradali mnogi nedužni Sirijci.

Vlada SAD i njezini saveznici na Bliskom istoku su 4 godine vodili opak zastupnički rat protiv sirijskog naroda zato što su se odlučili za pogrešnog predsjednika. Ali zašto je Assad loš izbor?

Assad je davne 2002. godine posjetio Veliku Britaniju gdje je razgovarao s ratnim zločincem Tony Blairom, također se sastavši i sa kraljicom u Buckinghamskoj palači. Britanski dužnosnici su u to vrijeme čak htjeli pružiti tu čast Assadu da ga kraljica proglasi vitezom.

Assad je tada upozorio Veliku Britaniju da se ne pridružuje ratu SAD protiv Iraka jer bi to moglo stvoriti “plodno zemljište” za terorizam. “Nitko ne želi ratovati … onaj kome je rat cilj je mentalno bolestan”, rekao je tada Asad.

Tako su već 2006. godine Washington i London pretvorili Assada u “diktatora koji podržava terorizam”, inzistirajući na “promjeni režima”.

Razlog za ovu radikalnu promjenu je bila odluka Asada da se udruži sa svojim povijesnim saveznicima u regiji, Libanonom i Rusijom, odbacivši suradnju sa Zapadom u borbi protiv “terorizma” ili Izraelom u genocidu protiv Palestinaca. Također, Sirija je 2006. godine prebacila sve transakcije u stranim valutama iz dolara u eure.

Kada već govorimo o radikalnoj promjeni politike, poznato je da je Turska imala veliku ulogu u olakšavanju protoka džihadista do Sirije u proteklih nekoliko godina, istodobno žustro kritizirajući Asada.

Ipak, nije oduvijek bilo tako. Zapravo, Turska i Sirija su do 2011. bile bliski saveznici, pri čemu su od 2002. do 2009. godine potpisali skoro 50 sporazuma o suradnji i proveli čak i zajedničke vojne vježbe.

Ove dvije države su 2010. godine potpisale povijesni sporazum o kontraterorizmu, kao i pakt o mjerama protiv pobune. Turska je do 2011. godine bila najveći trgovinski partner Sirije. Ovi odnosi su bili toliko bliski da je 2009. godine turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, izjavio da njihove države dijele zajedničku “vjeru, povijest i budućnost”.

Dakle, zbog čega su Turci tako iznenada promijenili mišljenje o svom najbližem savezniku? Moguće je da su diplomati Zapada i Izraela uvjerile Tursku, ponudivši joj neki poveći dio sjeverozapadne Sirije koji naseljavaju povijesni neprijatelji Turske – Kurdi.

No, da se vratimo na zapadnu propagandu koja je ovih dana ponovno usmjerena na Assada. Prije neki dan je London Guardian objavio podužu emotivnu priču o anonimnoj osobi pod pseudonimom “Cezar”, koja navodi da je pobjegla iz Sirije u Katar i koja ima na tisuće fotografija koje dokazuju da Asad muči ljude u sirijskim zatvorima.

Nije čudno što je ova osoba pobjegla baš u Katar, obzirom na to da je ta država, isto kao i Saudijska Arabija, uložila na milijarde dolara u zastupnički rat protiv Assada. Zašto onda ne bi uložila još koji milijun u neku osobu koja je voljna pružiti nekakve fotografije kao dokaze propagandnog rata protiv Assada?

Opet, tko je Zapad da govori o mučenju kada je CIA u sklopu američkog “rata protiv terorizma” uspostavila oko 50 centara za mučenje u 28 država svijeta pored 25 centara u Afganistanu i 20 centara u Iraku. Postoje čak i brodovi koji služe kao ploveći centri za mučenje, a u kojima na tisuće nevinih ljudi biva mučeno i ubijano.

Države koje su omogućile SAD da se njihov teritorij koristi za mučenje su Bosna i Hercegovina, Izrael, Jordan, Katar, Kenija, Kosovo, Litva, Mauritanija, Poljska, Rumunjska, Saudijska Arabija i Velika Britanija, između ostalih.

Stoga bi bilo jako lijepo kada bi nas zapadni mediji, u pokušaju da ocrne Ruse i “brutalnog diktatora Asada”, poštedjeli raznih manipulacija. Svatko tko umije razmišljati zna dobro tko je odgovoran za patnju sirijskog naroda i drugih nevinih ljudi diljem svijeta koji odluče da se suprotstave njihovoj globalnoj hegemoniji.

Zahvaljujući Rusima, ova dominacija je trenutno u najnižoj mogućoj točki.

Joe Quinn (Sott.net)
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)