Skandalozni govori i najavljivanje novog rata koji uoči referenduma u Republici Srpskoj vrište s naslovnica sprskih i BiH medija probudili su neke duhove prošlosti za koje smo se nadali da ih nikada više nećemo upoznati

I dok raznorazni Dačići, Halilovići i Dodiki otvoreno pričaju o planovima za novi okršaj na Balkanu, običnim ljudima je svega dosta. Te ljude ne zanima oružje, njih zanimaju puno važnije stvari. Kao npr. kako prehraniti obitelj, zadržati posao…

Martina Mlinarević Sopta, kniževnica i blogerica iz Bosne i Hercegovine, napisala je briljantan tekst koji bi svaki ratni huškač mogao detaljno proučiti. I poslala im jasnu poruku – vaš rat nas ne zanima.

Cijeli tekst pročitajte u nastavku:

Kad te sinoćnji naslovi na portalima slude, naježe, dovedu do nesnosne mučnine u trbuhu i insomnije.

Kad svakodnevna ružnoća stvarnosti ove zemlje pređe kritičnu točku, kao izmoreni riječni nasip, gdje gađenje naspram životarenja u ovom kaosu po prvi put prelazi u nelagodnu i tešku neizvjesnost, nalik nečemu što smo mislili da se nikad više u našim životima ponoviti neće.

Kad kolosalne stvari izjavljuju licemjerni miševi, lafo pozivajući da ne eskalira sranje, miševi koji sranje kuhaju svaki novi dan jer ih samo sranje održava na površini, miševi koji su ono sranje devedesetih gledali iz sigurnih utočišta, dobro zaštićenih vlastitih guzica, dok su ljudi krvarili da bi danas oni mogli bezočno srati. I po životu, i po ljudima. Koji su devedesetih sakrili i sebe i svoju djecu, pa danas u rat huškaju iste budale što su onomad ostali i bez djece, i bez uma, i bez udova.

A mirom dobili ovaj jad što ga ponekad i državom zovemo. Mirom dobili korupciju, nepotizam, siromaštvo, lopovluk, rodijačenje i prosjačenje. Pa sve vam jebem, ovaj put zadužite svojoj familiji oružje i pošaljite ih da brane vaše bolesne ideje.

 Dovedite svoje klince s prestižnih svjetskih koledža i skinite ih iz fotelja nadzornih odbora državnih firmi, u ruke im poturite kalaše pa nek ginu za budalaštine koje sanjate. Odjebite od mog ćaće koji je tek dočekao penziju ispucalih ruku i izraubane duše jer nikad ništa nije dobio u životu osim svojim žuljevima, dok ste vi švercali u ime takozvanih nacionalnih interesa i svojih džepova.

Odjebite od svih drugih roditelja što rastežu život od prvog do prvog da im djeca ne osjete tegobu postojanja pod vašom kontrolom, dok vaša djeca u napucanim bolidima vozikaju napućene starlete.

Odjebite od omladine koja masovno upisuje medicinsku školu samo da bi mogli prati i masirati švapske starce, ostavljajući svoje babe i didove sa suzama u očima, dok vaše babe, punice, amidže, daidže i punčevi postaju na papirima vlasnici najluksuznijih zdanja jer ni vaši imovinski kartoni ne mogu podnijeti toliko kriminala. Neće ići, majmuni. Malo više pameti ovaj put, lako povodljivi narode. Neka naš jedini patriotizam bude ovaj krov iznad svačije glave.

Naš individualni mikrosvijet kao jedina bojišnica koja se treba braniti. Neka obitelj bude jedina domovina i zastava na koju se kunemo. Jedini rat onaj u kojem se borimo za što više poljubaca naše djece. I jedina eskalacija nereda nek se desi na krevetu s voljenom osobom.

A oni nek ginu. Možda ovaj drugi put stvarno budu imali više sreće.

(jutarnji.hr)

“Ti vjeruješ u teorije zavjere, hahaha, isti si kao i religijski fanatici!” Da, ja koji odbacujem dogme, nelogičnosti, nerealna službena objašnjenja i tragam za istinom sam poput vjerskih fanatika, a ti koji slijepo vjeruješ u sve čime te “hrane” državne i privatne koorporacije putem medija, religija i školstva si slobodoumni i racionalni mislitelj za koga su sve samo slučajnosti i nasumično poredani događaji. Ima smisla…

Što je više teoretičara zavjera, odnosno raznih istraživača, ali i pojedinih hohštaplera koji opravdavaju sve predrasude, to kao da je više i onih koji će bezrezervno odbaciti svaku sumnju u redovni poredak. Ništa nije lakše nego odbaciti svaku nelogičnost opravdanjem da su to sve jedno te isti “teoretičari zavjere”, uglavnom usamljeni paranoični čudaci koji bi unatoč svoja tri razreda osnovne škole htjeli zaraditi neku pinku preko naivaca koji će povjerovati u sulude teorije, od one da je Elvis živ i živi u nacističkoj bazi na Mjesecu pa do onih da je na popisu birača više od milijun preminulih građana koji ipak redovno izlaze na izbore.

Da, nekoć je lažni broj birača bila smiješna teorija zavjere u koju mnogi nisu vjerovali jer im je bilo suludo sumnjati u instituciju poput državnih izbora. Ipak se dokazalo da je bilo neke istine u tome i da su mnogi organizirano koristili svoje položaje kako bi prikazali broj birača većim nego što stvarno je te time na vlast doveli svoje opcije potpuno izigravajući sve građane, birački proces i zakon.

Zavjere funkcioniraju samo u Hrvatskoj, vani nema nepotizma i korupcije

Popis birača bio je samo jedna od “teorija” koje se svakodnevno potvrđuju i dokazuju, unatoč vojsci racionalista koji ih redovno ismijavaju. Jedan od najjačih portala u Hrvatskoj 90% svog prostora redovno posvećuje raznim teorijama da država, odnosno njeni ministri i potpredsjednici podilaze tajkunima, opraštaju dugove, ignoriraju kršenja zakona i dogovaraju tajne projekte, a ostalih 10% prostora na portalu koriste kako bi ismijali “teorije zavjere” ne shvaćajući da je dogovor Vlade i konglomerata, koorporacija, bankara ili pojedinaca također zavjera, vrlo očita i lako dokaziva. Za njih očito postoji značajna razlika između zavjere na državnoj razini i one na globalnoj. Jer kako inače objasniti da im je u isto vrijeme smiješno tvrditi kako se na globalnoj razini događa isto ono što se događa u našoj zemlji, od najniže razine do vrha političkih struktura?

Teoretičari zavjera su, unatoč predrasudama, često dobro organizirani i druželjubivi

Normalno prihvaćamo to što će sva javna poduzeća zapošljavati ljude po privatnoj ili stranačkoj pripadnosti, normalno je to što će Vlada pogodovati firmama čiji su vlasnici ministri ili njihovi supružnici, normalno je što se namješta svaki posao, od onoga tko će sjediti u izbornom povjerenstvu Donjih Gnilanovaca od broja 17 do 35 i za to dobiti 700 kuna po danu, tko će prodati vreće za pijesak kod probijanja nasipa, tko će prodati vodu poplavljenima, tko će vojsci šivati gumbe i tko će graditi autoceste, ali je nekako nevjerojatno da u isto vrijeme farmaceutske kompanije, banke, naftne kompanije ili proizvođači oružja podmićuju ljude na visokim položajima da nam prodaju cjepiva, priču o bolestima, krizu, naftu ili nešto peto…

Bit će dobro ako chemtrailsi djeluju k’o brom u JNA

Kao “dobar dan” je poznato da su u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji novacima u čaj stavljali brom kako bi im bar djelomično umanjili spolnu želju. To je nekima čak i logično jer bolje da čiste cijevi pušaka i misle kako onesposobiti djelovanje brojnih unutarnjih i vanjskih neprijatelja nego da trljaju salame ili tresu majmune kolegama vojnicima pa puste brigu na veselje. Pritom ako uzmemo u obzir da je u Jugoslaviji homoseksualni čin bio kažnjiv i do dvije godine zatvora do čak 1977. godine jasno je da ne bi dobro bilo da hrpetina hormonima napumpanih tinejdžerskih vojnika visi po vojnim zatvorima od Vardara do Triglava.

No, stavljanje fluora u vodu ili chemtrailsi čija je navodna svrha umrtviti volju ljudi i pretvoriti ih u poslušne robove je smiješna i suluda teorija zavjere koja nema nikakvog smisla. Tko bi to radio svojim ljudima?! Koja bi država namjerno htjela naštetiti “svojim” građanima?! Kao da nikada nisu vidjeli slanje ljudi u besmislene ratove i tjeranje na juriše prema rovovima iz kojih su ih kosili mitraljezima ili pak posipali bojnim otrovima dok su “vođe” dogovarale prodaje oružja i nafte jedni drugima te privatno stvarali bogatstva. Tko je vidio i bacanje atomskih bombi po vlastitom državnom naseljenom prostoru u svrhu pokusa?

Može bratstvo i jedinstvo, a može i bratstvo u “sendviču”

Al’ ‘ajde, unatoč bromu u čaju, poznato je da nije samo disciplina bila čvrsta u JNA i da su noću ispucavani brojni počasni plotuni, a još da su znali da Najveći Sin naših naroda i narodnosti u isto to vrijeme ima problema sa svojim pišuljkom ispalili bi još koji bar njemu u čast.

Gladna djeca u školama ili novinarski kretenizam?

Svakodnevno imamo priliku vidjeti razne manipulacije, ali većina gleda kroz njih. Nedavno mi je jedna zapela za oko, riječ je o fenomenu gladne djece u Hrvatskoj. Krenulo je kao reportaža iz nekog mjesta kraj Belog Manastira u kojem u školu ide dijete čiji roditelji nemaju 50 kuna za školski obrok. Nešto me stislo u grlu, što zbog tog djeteta koje jedino nema obrok, što zbog roditelja koji svom djetetu ne mogu priuštiti hranu pa sam pogledao vijesti. U vijestima je nedostajala samo glazba iz holivudske B produkcije koja nam puno jasnije od loše glume govori da je riječ o napetom događaju.

Novinarka je dramatično izvještavala ispred i iz škole kao da je riječ o prijenosu uživo jurnjave automobilima nakon pljačke kladionice preko puta nacionalnih rezervi jer kladionica ima više gotovine. Reportaža je započela s jednim djetetom koje nema uplaćen obrok u kuhinji JEDNE JEDINE škole, a završili smo na gladnoj djeci u svim hrvatski školama, od kojih dnevno dvoje djece umire od gladi. Do kraja tjedna gladna djeca bila su tema svih kolumni dežurnih dezinformatora, tema svih emisija, čavrljanja uz kavu, misa i molitvi, predbacivalo se svima sve – zašto se troši na izbore, na filmove, putovanja, kave, struju, vodu i sve ostale luksuze kad su nam DJECA U ŠKOLAMA gladna. DJECA. Sva djeca. U svim školama.

Pobjeglo je zabrinutoj javnosti i revnoj dobronamjernoj novinarki to što je tijekom priloga ravnatelj te škole naglasio kako nijedno dijete neće ostati bez hrane, što je kuharica s osmijehom od uha do uha pričala da one u samoj kuhinji nikad neće dozvoliti da netko ne dobije jesti jer rasporede tako hranu koje uvijek ima previše, a ima i djece koja taj dan ne dođu u školu ili ne jedu tako da nema razloga uopće pričati o gladi. Promaknulo im je sve to, baš kao što je promaknuo i broj djece i škola.

Nakon te reportaže pogledao sam Olivera Twista da se malo opustim i nasmijem jer prema količini dramatičnosti, socijalne nepravde i teškog djetinjstva u našim vijestima Dickens je vješti humorist, autor razbibrižnih komedija s veselim i razdraganim likovima.

Please Sil, can I have some mole?

Grozno je to što netko nema 50 kuna za hranu djetetu, alarmantno je na više razina i sve nas stegne nešto kad čujemo takvo što, ali da je riječ o nacionalnom fenomenu – nije. Da ne pričam da se iz te strašne priče mogla razviti lijepa topla priča o snalažljivim kuharicama, solidarnosti zajednice za one koji nemaju, nego se napravila klasična plašilica nakon koje su radnici koji crnče za minimalce radosno ujutro išli na posao kako im se ne bi dogodila zla sudba većine djece po cijeloj Hrvatskoj.

Bolje rat nego pakt!

Ima glupih teorija… zbilja glupih i smiješnih. Jesu li to posljedice usamljenika bujne mašte, željnih pozornosti ili prevaranata – ne znam. Jesu li to ubačene gluposti na temelju kojih treba diskreditirati sve druge zavjere – ne znam. Ima li zabavnih i smiješnih stvari i među paranoičnim ludorijama u svemu tome – ima.

Laž je da reptilska vrsta živi u unutrašnjosti Zemlje, to je nemoguće zato jer je Zemlja ravna ploča koja nema unutrašnjost

No, može li se zaista s takvom lakoćom odbaciti sve što ne odgovara službenim verzijama? Eto, Putin navodno priča o dokazima za 9/11 ako nekoga uopće još treba uvjeravati u to kakav je to napad bio, Ebola nestala k’o što je i došla, cjepiva za svinjsku gripu je iskoristio samo bivši ministar Milinović, ostalima je istekao rok, a nekako je i gripa nestala, čak je i Davidu Ickeu dosadilo objavljivati sve njegove teorije koje su se potvrdile, a naši racionalisti sjede doma i smišljaju opravdanja sami za sebe kako objasniti da je predsjednik države napravio zakon po kojem svoje suradnike osumnjičene za ubojstva ne bi trebao isporučiti nedemokratskoj i pristranoj Njemačkoj, zašto su na slobodi svi lopovi, zašto mrtvi glasuju, zašto 50 godina nitko nije otišao na Mjesec, zašto se Mjesec ne rotira, kako je drugu Titu narastao prst i zašto se zakonom ne zabrani Stipe u gostima.

Nekima je lakše prepustiti razmišljanje drugima jer bi se inače u suprotnom morali potruditi i praviti se da im nije najvažnija stvar na svijetu hoće li u novom nastavku Sumrak sage pobijediti omraženi vukodlaci ili supercool vampiri. Nekima razmišljanje ne ide, ali nisu to svi sposobni priznati, ni sebi, a ni na glas pa je uvijek lakše pozvati se na one ustaljene verzije i na većinu. Jer većina je barem u pravu. Oduvijek. Većina i oni s titulama.

Dam se kladiti da je barem jednom dnevno netko Gallileu rekao: “Pa buraz kaj misliš da smo svi mi ludi, a jedino ti pametan?” ili “Ja sam završio tri fakulteta na kojima sam napamet učio ono što su mi dali, tko je kompetentniji od mene zaključiti okreće li se Sunce oko Zemlje ili ne?!”.

Lobi koorporacija, banaka, religija i elita mi kaže da si ti izmanipuliran!

Ne treba podcjenjivati glupost ljudi. Kad sam davne 1995. godine prestao jesti meso iz etičkih uvjerenja smatrajući da kao vrsta nemamo pravo jesti druga osjetilna inteligentna bića, mnogi su mi govorili da sam izmanipuliran od proizvođača vegetarijanske hrane. U Zagrebu su tad postojale dvije trgovine biljnom hranom, od koje je jedna propadala, a jedna je uz brojne promjene opstala i danas. Da, bio je i jedan restoran kojeg sam koristio kao i taxi – samo u najvećoj nuždi.

Dakle, nije bilo neke značajne vegetarijanske ili veganske industrije, a nema je ni sada, ako zanemarimo monopol kojeg trgovine i proizvođači imaju pa luduju cijenama. No, nije bilo nikog tko bi lobirao za veganstvo i forsirao to, dok su na svakom ćošku, kao i sada, bile reklame mesnih industrija, kao i sada su te iste industrije naručivale istraživanja o “štetnosti” jedenja mesa, što se redovno tumači kao pogodnosti za zdravlje i nameće kroz školstvo, medije i znanost, kao i sad i tada su te industrije okretale ogroman novac na brutalnom izrabljivanju i ubijanju milijarda životinja, a sve to vrijeme predstavljeni su kao draga, mila i potrebna prehrambena industrija kojoj se kroz prste gleda za sva trošenja resursa, zagađenja, posljedica na zdravlje i odnos prema neljudskim životinjama.

Dođi, hajde da gulimo mrkvice!

Kad sam pokušao to objasniti tim ljudima, kad sam ukazivao na sve dokaze da su oni zapravo izmanipulirani, da je industrija izrabljivanja životinja uvjerljivo ta koja okreće novac, da jedenjem tih proizvoda stradavaju milijarde neljudi, a posredno i ljudi koji to jedu, koliko se šuma ruši za pašnjake, koliko se vode zagađuje ili troši na uzgoj životinja, koliko hrane se izgubi u tovljenju životinja umjesto da se izravno jede… sve to nije vrijedilo ništa, u njihovim glavama ja sam bio taj koji je posaftao priču, koji je žrtva manipulacije, kojeg guzi neki guru ili mozak ispire lobi kumica s placa koje prodaju povrće…

Tako da sam navikao na ismijavanje i pokroviteljsko ponašanje, samo me uvijek nasmije argument da smo izmanipulirani mi koji smo svjesni da nas se laže, da nas se iskorištava, da postoje planovi kontrole populacije, država i sustava, da smo isprepleteni mrežom prevaža, manipulacija i laži, koji istražujemo, tragamo, saznajemo nešto drugo i nešto novo, a genijalac koje je pogledao tri izdanja identičnih vijesti na tri različite televizijske postaje i pročitao isto toliko identičnih portala – on zna pravu istinu.

Ne znam koliko smo bliže istini mi koji sami istražujemo i nalijećemo na sve i svašta, ali od vijesti i dnevnika smo sigurno bolji. Iskreno vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kada bi svi naučili razmišljati za sebe, istraživati istinu i ne nasjedati na sve što im se servira. Zato s ponosom za sebe tvrdim da sam istraživač, tragač za istinom i samostalni mislitelj ili kako biste vi to nazvali “teoretičar zavjere”.

I za kraj, samo da odstranimo sumnje, istina je da smo urednik i ja u izvanbračnoj vezi pošto ne možemo biti u braku jer smo jedan drugome tetke, zaposlio me preko Hrvatske seljačke sotonističke stranke i Inicijative protiv puštanja vode iz kade samo zato da bih, nakon što postanem planetarno popularan, omogućio njegovoj tvrtki u nastajanju posao izgradnje tramvajske pruge Črnomerec-Čubrilovići.
 
(nexus-svjetlost/uredio:nsp)

Koliko bila daleko ili blizu, Rumunjska politička i ekonomska scena se može usporediti sa republikama bivše Jugoslavije u svojem postkomunističkom djelovanju. Gdje leži budućnost politike u postkomunističkim zemljama Balkana?

Rumunjska je 22. prosinca proslavila 25-godišnjicu revolucije 1989. i inauguracuju novog predsjednika, Klaus Verner Johannisa. On je Nijemac iz Transilvanije, potomak saksonskih pa njemačkih kolonizatora koji naseljavaju Rumunjsku od XII stoljeća.

Što znači izbor marginalnog luteranca za predsjednika pretežno pravoslavne zemlje? Da li je to u današnjoj Europi, u kojoj su prevladali populizam, povratak nacionalizmu i ksenofobija, znak tolerancije ili još jednog glasovanja protiv?

Ono što znamo je da je pobjeda Johanisovog desnog centra strateški poraz rumunjske ljevice.

Victor Ponta, 42-godišnji rumunjski premijer i lider lijeve Socijaldemokratske partije (PSD, ali označavat ćemo je sa SDP radi boljeg razumijevanja) – SDP, personificira mladu generaciju rumunjskih političara, koji stupaju na scenu nakon deset godina vladavine aktualnog predsjednika Rumunjske, kontroverznog Traiana Basescua, i slabljenja rumunjske desnice.

Victor Ponta je u prvom krugu ovih predsjedničkih izbora osvojio 40%, a Johannis 30% glasova. Dva tjedna kasnije, Klaus Johannis je pobijedio sa 55%, naspram Pontinih 45%.

Što se dogodilo? Da li je u drugom krugu izbora ovaj priljev glasova Johannisa donio otpor prema Viktoru Ponti ili prema cijelom SDP-u? Zašto SDP već treći put za redom gubi mjesto predsjednika?

Što se događa s ljevicom u Rumunjskoj

Što se događa s ljevicom u Rumunjskoj, jedinoj zemlji srednje i istočne Europe u kojoj su socijaldemokrati uvjerljivo najjača politička snaga?

Osvrnimo se na izbornu kampanju Vikor Ponte, jednu od najprljavijih u četvrt stoljeća dugoj povijesti demokratskih izbora u Rumunjskoj. Žrtvujući fundamentalne vrijednosti ljevice, Ponta je odlučio da svog protivnika napadne sredstvima Čaušeskuove propagandne mašinerije.

Napao je njegovo njemačko porijeklo, vjeroispovijest, njegove roditelje (koje je maltretirala TV postaja Pontinog suradnika iz gradića u Njemačkoj, u kojem oni žive). Išao je dotle da je Johannisa optužio za trgovinu djecom i organima tijekom devedesetih, kada je Johannis bio samo lokalni školski inspektor.

I javna podrška Viktoru Ponti od krajnjeg desničara Korneliua Vadima Tudora (4% u prvom krugu) navela je mađarsku manjinu u Rumunjskoj (s dva kandidata u prvom krugu) da masovno (85%) glasa za Johannisa, unatoč tome što je mađarska stranka UDMR koalicijski partner SDP-a u aktualnoj vladi.

Ali najgori potez u ovoj kampanji bila je loša (po nekima namjerno loša) organizacija izbora za ogromnu rumunjsku dijasporu u Europi. U prvom krugu, na desetke tisuća Rumunja postrojenih u duge redove ispred veleposlanstava i konzulata, nije uspjelo glasati. Pontina vlada ni u drugom krugu glasovanja, 16. studenog, nije učinila ništa da rumunjskoj dijaspori (broj glasača se u drugom krugu udvostručio) omogući normalne uvjete glasovanja.

Dugački redovi i sati čekanja građana iz dijaspore izazvali su nezadovoljstvo diljem Rumunjske, koja je tijesno povezana s oko 2,5 milijuna svojih sunarodnjaka zaposlenih u Europskoj uniji. Došlo je do sukoba gnjevnih rumunjskih glasača s policijom na ulicama Milana, Torina i Pariza, a onda su po Rumunjskoj izbile masovne demonstracije protiv Victora Ponte i njegove vlade. Prosvjede je mudro podržala PNL, partija desnog centra bliska Johannisa. U tijeku je kaznena istraga o opstrukciji glasačkog prava rumunjske dijaspore.

Ali da li je sramotna kampanja Ponte i njegovog tima jedini razlog za njegov poraz? Partidul-stat ili partijska država, jedna je od uobičajenih optužbi na račun SDP-a. Autokratske tendencije Victora Ponte kao lidera stranke samo su pojačale ovu zabrinutost. Tome nisu pomogle optužbe predsjednika Basescua da je Victor Ponta radio za tajne službe dok je bio tužitelj od 1997. do 2001. Za mnoge u zemlji i izvan nje mađarsko-rumunjski duet moćnika Viktora i Viktora bio bi neprihvatljiv.

Jedna od velikih tema kampanje bila je i korupcija. Uz pomoć dužnosnika SDP-a, Ponta je uspio nametnuti izmjene zakona ili da odugovlači s oduzimanjem zastupničkog imuniteta određenom broju istaknutih zastupnika (iz svih stranaka). Rutinski odbacuju optužnice protiv zastupnika kao lov na vještice u režiji Basescuovih lojalista, Ponta je samo potvrdio staru sliku SDP-a kao organizacije koja štiti korumpirane političare.

Kaotično i nekompetentno vođenje vlade otvorilo je još jednu liniju napada. Privilegovani status na tenderima uskog kruga poslovnih ljudi i medijskih magnata bliskih premijeru Ponte, široko su kritizirani u zemlji kojoj su prijeko potrebne investicije i nova radna mjesta.

Možda lijevi SDP ne može dobiti predsjedničke izbore pri velikoj izlaznosti glasača. Optužbe za komunističku prošlost, aroganciju i korupciju gomilaju se 25 godina. Priča o upadu rudara u Bukurešt i nasilju koje je 1990-91. uslijedilo pod Iliescuom, osnivačem i počasnim predsjednikom PSD-a, prenosi se s koljena na koljeno.

Pod parolom Trećeg puta (Tony Blair je Pontin službeni savjetnik), vlade koje je formirao SDP sve više su klizile prema centru – neki kažu i desno – s ciljem (koji su rezultati izbora oštro opovrgli) da se osvoje glasovi liberala. To je izazvalo ideološku konfuziju i odbilo mlade, urbane i obrazovanije građane, dijasporu da ne spominjemo, ostavivši za sobom glasačku bazu sačinjenu uglavnom od starijeg, ruralnog i manje obrazovanog dijela stanovništva, ovisnog o mreži gradonačelnika i načelnika županije (takozvanih “lokalnih baruna”) .

Učinkovitost i kredibiltet ove kohorte partijskih kadrova često je dovođena u pitanje mnoštvom optužbi i sumnjičenja za korupciju i sukob interesa. Uz lokalne i parlamentarne izbore koji nas čekaju 2016., a sa njima i novim predsjednikom koji se u ispitivanjima javnog mnijenja visoko kotira, lijevom SDP-u se ne piše dobro.

Kako to da u zemlji koja je u dramatičnom socijalnom i ekonomskom stanju, ljevica ne može postati vodeća politička snaga? Obratimo najprije pažnju na nepravednu etiketu “bivši komunisti” koja krasi čela svih socijalističkih i socijaldemokratskih partija srednje i istočne Europe.

Unatoč sve većem broju nostalgičnih građana koji čeznu za sigurnijim vremenima prethodnog režima, ogromna većina stanovništva kategorično je protiv bilo kakve veze, ma koliko labave – s komunističkom prošlošću.

Osim toga, smatra se da je lijevi SDP najviše pridonio formiranju ekstremno nepravednog oblika “koktel” kapitalizma, koji se u Rumunjskoj izgradio tijekom posljednjih dvadeset pet godina, i da su socijaldemokrati morali odoliti neoliberalnoj dogmi prekomjerne deregulacije, privatizacije i državnog rasula. Mnogi tehnokratski orijentirani članovi uzastopnih Pontinih kabineta javno su se u posljednje tri godine hvalili svojim ultra-liberalnim sklonostima. Ono što je u vrijeme izbora djelovalo kao potreba da se napusti tradicionalna osnova partije, u redovima “najposlovnije rumunjske vlade” dovelo je do udaljavanja od osnova društvene pravde.

Najzad, sama partija se sve više udaljavala od velikih promjena u društvu, uključujući osnovne uzroke i posljedice migracije milijuna Rumunja tijekom posljednje dekade. Sadašnja stopa nezaposlenosti od 7% iznosila bi 30%, da ulaskom u EU nije bila omogućena ekonomska migracija radno sposobnog stanovništva.

Dijaspora u nacionalnu ekonomiju ulijeva oko šest milijardi eura godišnje. Sa brojem radnih mjesta i javnih službi dovoljnim da ljudi ostanu ili da se vrate, godišnji doprinos bruto društvenom proizvodu bio bi oko 50 milijardi eura veći (na sadašnjih 150 milijardi eura BDP).

Dugotrajna kriza izazvala je dodatne promjene u javnoj sferi, koje se ogledaju u aktivnijem djelovanju civilnog i društvenog sektora. Kada je riječ o novim tehnikama izbornih kampanja, lijevi SDP djeluje staromodno i ofucano, unatoč svojoj zastrašujućoj mašineriji.

Ovo nije prvi put da se nakon izbornog poraza SDP nađe u nezavidnom položaju. Ali izgleda da su stari i novi lomovi i stereotipi koji prate ovu partiju i njenog kandidata, među građanima stvorili istinski otpor prema njima. Građani su ugledali sukobe i uzajamne optužbe u SDP-u, otežane izostajanjem analize i pronalaženja dubljih uzroka situacije u kojoj smo se našli.

Gluh na prosvjede javnosti, Victor Ponta ostaje na čelu stranke, koja je postala taoc njegovog političkog opstanka. I oboje bi mogli stradati.

Što bi moglo učiniti? Puka promjena imidža ili vodstva stranke ovoga puta neće biti dovoljna. Nužno je duboko i iskreno preispitivanje, i povratak našim temeljnim uvjerenjima o jednakim mogućnostima i socijalnoj pravdi u 21. stoljeću. Neophodna je i obnova ljudskih resursa, uz jasni otklon od korumpiranih ljudi i loših navika. Činjenica da i desni dio političkog spektra ima slične probleme, to nas ne treba tješiti.

Kompetentnost, integritet i intelektualna hrabrost da se u europskom i svjetskom kontekstu stvori manje ovisna ekonomija i pristojno društvo, trebaju postati standardi rumunjskih socijaldemokrata. Da li lijeva SDP može se promijeniti i postati istinski progresivna snaga? Da li može privući intelektualce ljevičare koji se ne prepoznaju u njenom staromodnom političkom diskursu? Ili će nove političke i građanske snage dovesti u pitanje monopol političke predstave o ljevici koji je držao SDP? Porota još uvijek zasjeda. Odluke koje će ta porota javnosti donijeti, dat će nam nagovještaj u kom pravcu se kreću stvari.

Dvadeset pet godina nakon pada komunizma i pogubljenja Ceausescuovih 22. prosinca 1989, Rumunjska započinje novi politički, povijesni i strateški ciklus. Bijeg iz europske periferije i siromaštva, korupcije i loše vlasti je moguće. Progresivne snage bi trebale biti predvodnice ove nove Rumunjske.
 
Rumunjska je 22. prosinca proslavila 25-godišnjicu revolucije 1989. i inauguracuju novog predsjednika, Klausa Vernera Johannisa.

 
 
(pescanik.net,youtube.com/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19640"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]