Zloupotreba lijekova za spavanje, česti stres, ali i siromaštvo najčešći su uzroci nesanice od koje u Hrvatskoj pati oko 26 posto građana, pokazali su rezultati istraživanja Centra za poremećaje spavanja i budnosti zagrebačke Klinike Vrapče, jednog od triju hrvatskih referentnih centara u kojima se dijagnosticiraju i liječe takvi poremećaji

Istraživanje provedeno na uzorku od 1300 osoba iz cijele Hrvatske, pokazuje da se podjednako loše spava na selu i u gradu.

Nesanici su jače izložene žene, osobe u dobi između 60. i 73. godine, kao i one lošijeg socioekonomskog statusa, bez stalnog zanimanja, te izložene stresu zbog gubitka životnog partnera. U 11 posto slučajeva riječ je o teškim nesanicama koje ozbiljno narušavaju kvalitetu života.

Visoka primanja lijek za nesanicu

S druge strane, rezultati ankete pokazuju da osobe s mjesečnim primanjima iznad 15.000 kuna gotovo uopće ne pate od teških nesanica.

U Hrvatskoj postoje tri centra za medicinu spavanja – u KBC-u Split, Dječjoj bolnici Srebrnjak i na Vrapču, koje je najstarija i najpoznatija ustanova za liječenje svih oblika poremećaja spavanja.

Uz polisomnografsko snimanje (snimanje aktivnosti mozga u budnom stanju i u snu), na Vrapču nesanicu liječe kognitivno-bihevioralnom terapijom (oblikom psihoterapije), objašnjava Danilo Hodoba, pročelnik Zavoda za psihofiziologiju i organski uvjetovane psihičke poremećaje s Centrom za poremećaje spavanja i budnosti, gdje su do nedavno liste čekanja bile dulje od 12 mjeseci.

Ovisnost o lijekovima za spavanje

Najčešće im, kaže, dolaze osobe s razvijenom ovisnošću o lijekovima za spavanje, koji su zbog toga prestali djelovati. “Riječ je o vrlo dostupnim lijekovima, ali smiju se samo ograničeno uzimati. Pacijenti ih zloupotrebljavaju i stvaraju naviku, a lijekovi sve slabije djeluju, sprječavaju ‘regenerativni duboki san’, a preko dana uzrokuju tromost i pospanost”, kaže Hodoba.

Građani, kaže, nisu svjesni da se te lijekove može uzimati najviše do deset dana, nakon čega slijede tri do četiri dana pauze. U suprotnom, može doći do teških poremećaja i stvaranja ovisnosti.

U Centru im se pruža kontrolirana terapija lijekovima i psihološka potpora o važnosti higijene spavanja – izbjegavanja kave, alkohola i obilnih obroka u kasnim satima, te lijeganja i ustajanja u isto vrijeme.

Lijekovi potiču površno spavanje

Važno je znati da se u kvalitetnom spavanju izmjenjuju faze površnog i dubokog sna u NON REM fazi, te REM faza spavanja sa snovima, bitna za regenerativne procese organizma i “konsolidaciju memorije”.

“Lijekovi potiču površno spavanje, a skraćuju, do potpunog nestanka, tzv. Core sleep – duboko spavanje i REM fazu. Osobe na lijekovima za spavanje nisu svjesne koliko nekvalitetno spavaju i trpe fiziološke posljedice”, kaže Hodoba.

Uz nesanicu, na Vrapču liječe i oboljele od apneje, prestanka disanja u snu, te osobe koje pate od narkolepsije – imperativnih napadaja dnevnog spavanja.

Od apneje boluje do pet posto populacije, češće muškarci stariji od 45 godina, koji snažno hrču s prestancima disanja i nesvjesno se noću bude.

Apneički sindrom vrlo rizičan

Apneički sindrom oštećuje san, oboljeli su tijekom dana umorni, često pretili s opstruktivnom plućnom bolešću i poremećajima srčanog ritma. Međunarodna istraživanja pokazuju visoke faktore rizika neliječenog apneičkog sindroma, čak veće od teškog pušenja i dijabetesa.

“Kvalitetu spavanja često pogrešno ocjenjujemo na temelju zapamćenih noćnih buđenja. To nije dobar pokazatelj jer se osobe s apnejom u jednom satu bude i do desetak puta, ali nisu toga svjesne i ne pamte ta buđenja. Dnevni umor je najbolji pokazatelj da nešto nije u redu sa spavanjem”, pojašnjava Hodoba.

Za apneički sindrom danas postoji djelotvoran lijek – aparati za olakšavanje noćnog disanja koje je od 2012. moguće, uz specijalističku doznaku, dobiti preko HZZO-a. Pacijenti ih koriste kod kuće i omogućavaju im da prvi put, nakon puno vremena, iskuse što znači kvalitetno spavati i biti odmoran tijekom dana.

Narkolepsija – napadaji prisilnog spavanja

Kao najosebujniji poremećaj spavanja s kojima se susreću Hodoba izdvaja narkolepsiju, napadaje neodgodivog prisilnog spavanja tijekom dana ili oduzetosti mišićnog tonusa u budnom stanju.

Narkolepsija je rijetka bolest od koje boluju svega dvije do sedam osoba na 10.000 stanovnika, a Vrapče je praktički jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se ona uspješno dijagnosticira i liječi.

“Za dijagnozu su potrebne zahtjevne tehnike noćnog i dnevnog snimanja mozga kojima jedino mi raspolažemo. Bez tih aparata, narkolepsiju se u dijagnozi nerijetko zamjenjuje s epilepsijom jer oboljeli iz pune budnosti nenadano, na desetak minuta, tonu u san ili padaju zbog gubitka mišićnog tonusa”, pojašnjava Hodoba te ističe da se uz cjeloživotnu terapiju narkolepsiju uspješno drži pod kontrolom.
 
Poput Edward Nortona u filmu “Klub Boraca”

 
 
(net.hr,youtube/uredio:nsp)

Značajan broj ljudi koji su prošli kroz tretman liječenje raka tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, možda zapravo nisu nikada niti imali tu bolest, priznaje se u novom izvješću kojeg je naručio američki Nacionalni institut za rak (NCI).

Objavljeno u časopisu Journal of American Medical Association (JAMA), ova vladina studija identificira: pretjerano dijagnosticiranog i pogrešno dijagnosticiranog raka, kao dva glavna uzroka ove rastuće epidemije, koji su zajedno doveli do nepotrebnog liječenje milijuna inače zdravih pojedinaca sa kemoterapijom, zračenjem ili operacijama.

Izvješće je ispustilo nekoliko većih “bombi” na način na koji se mnogima dijagnosticira rak. Rak dojke, na primjer, ponekad nije rak dojke za sve, već je prije benigno stanje kao što je “Duktalni karcinom u situ ili interduktalni karcinom (DCIS)”.

Međutim, nebrojenim milijunima žena je krivo dijagnosticiran rak dojke, a potom su liječene od nečega od čega vjerojatno nikad ne bi imale bilo kakve zdravstvene probleme. I tako je slično kod muškaraca, “Visoko-stupanjska prostatna intraepitelna neoplazija (HGPIN)”, vrsta premaligne preteče raka, najčešće se krivo tretirala kao da je stvarni rak.

“Praksi onkologije u Sjedinjenim Američkim Državama je potreban niz reformi i inicijativa za ublažavanje pretjerano dijagnosticiranog i pogrešno dijagnosticiranog raka, navodi se u radnoj skupini sankcionirane od strane Nacionalnog instituta za rak,” objašnjava Medscape.com o studiji. “Možda najdramatičnije, skupina istraživača kaže da je broj premalignih stanja, uključujući duktalni karcinom u situ i visoko-stupanjska prostatna intraepitelna neoplazija se više ne bi trebao nazivati rakom“.

Konvencionalni tretman protiv raka još jednom pokazao da je vodeći uzrok raka

Ovo su šokantna priznanja, s obzirom da je Nacionalnog institut za rak – NCI, financirana agencija od strane Vlade, koja ima tendenciju da favorizira model konvencionalnoe dijagnostike i liječenja, čak i kad se pokazao kao neuspjeh. Ali još gore od svega je zaključak da su nebrojeni milijuni zdravih ljudi tretirani s otrovom i zračenjem za bolest koju nikada nisu ni imali, što je vjerojatno kod većine od njih razvilo pravi rak, pa čak i uzrokovalo smrt kao rezultat.

Kao što se ispostavilo, cijeli koncept “ranog otkrivanja” je fundamentalno pogrešan, jer mnoge od metoda koje se koriste za dijagnosticiranje ne razlikuju benigne i maligne stanice raka. ŠOKANTNO!

To znači da mnogi ljudi kojima je lažno dijagnosticiran tumor će razviti tumor kao rezultat dobivanja metoda liječenja tumora / raka kojeg zapravo oni nikada nisu imali, to je fenomen koji dokazuje apsurdnost cijelog modela.

“Čak i u slučaju pronalaženja tumora dovoljno rano da ga se provede kroz operacije, kemoterapiju i / ili zračenje, dobro je poznato da će manjinska subpopulacija matičnih stanica raka unutar tih tumora biti obogaćena i time pretvorena u još malignije stanice putem klasičnog liječenja, “objašnjava Sayer Ji sa GreenMedInfo.com.

“Na primjer, radioterapijsko zračenje valnih duljina koje je tek nedavno pronađeno od strane istraživača UCLA Jonnsson Centra za Tumore, kazalo je da se stanice raka dojke transformiraju u visoko maligne matične stanice tumora, sa 30 puta većom malignošću nakon tretmana.”

Rak je stvarni pokušaj tijela da preživi, ​​a ne vanjski ‘napad’

Bacimo još jednom pogled na sve to i to će nam reći da je temeljni problem u tome što konvencionalni model raka pogrešno smatra rak kao nekakav vanjski napad na tijelo koje se mora agresivno boriti uz pomoć rigoroznog liječenja, a ne za mehanizam opstanka koji to zapravo jest. Kada tijelu neprestano nedostaje hranjivih tvari, na primjer, ili kada postaje preopterećeno zračenjem, kancerogenim i drugim toksinima iz okoliša i hrane, rak se može razviti kao odgovor na ove štetnih nasrtaja.

“Cijeli naš pogled na svijet raka treba preusmjeriti od neprijatelja koji ‘napada’ nas i protiv koga se moramo boriti, na nešto što naše tijelo radi, vjerojatno kako preživjeti u -negostoljubivom, -hranjivim tvarima uskraćenom, -kancerogenom i -zračenjem-zasićenom okolišu”.
 
(preveo: mag. Alfred Bošković / uredio: nsp)