Kada pomislimo na Švedsku, povezujemo je sa socijaldemokracijom, ali to doba nestaje, postajemo zemlja kao svaka druga.

Bastion socijaldemokracije pretvara se, čini se, u hrpu ruševina – kazao je švedski politolog Patrik Ohberg uoči parlamentarnih izbora 9. rujna na kojima su socijaldemokrati osvojili 101 parlamentarno mjesto, Umjereni 70, a Švedski demokrati, stranka koju se smatra suverenističkom i antimigrantskom, 62 mjesta.

Sada se može kazati kako je Öhberg dobro predvidio jer u parlamentu (Riksdag) dosadašnjem premijeru i čelniku socijaldemokrata Stefanu Löfvénu jučer je izglasano nepovjerenje. Za njegovu vladu koalicije socijaldemokrata i zelenih glasalo je 142 zastupnika, a protiv 204. Parlament ima 349 mjesta.

Novu vladu će, najvjerojatnije, pokušati sastaviti Ulf Kristersson koji je na čelu desnog centra, ali će ipak morati koalirati s nekom strankom izvan toga saveza ili tražiti vanjsku potporu.

Vjerojatno neće ulaziti u koaliciju sa Švedskim demokratima, ali bi mogao dobiti njihovu potporu za manjinsku vladu.

Nije isključena, dakako, ni potpora socijaldemokrata. Nešto manje šanse za dobivanje mandata ima mlada čelnica Stranke centra Annie Lööf. No nijedna varijanta neće dati čvrstu vladu.

Otvara se i u Švedskoj sezona neizvjesnosti i vladinih kriza. Zasigurno prestaje era socijaldemokracije, koja je na vlasti, uz nekoliko prekida kada su vladali konzervativci, gotovo sto godina.

“Švedska Šveđanima” Jimmie Akesson, čelnik Švedskih demokrata (SD), kaže da želi postati predsjednik vlade i izmijeniti Švedsku. Zapravo, Švedska je već izmijenjena.

Zbog povećanog priljeva migranata prestala je biti domovinom Vikinga plavih očiju i plave kose. Åkesson je te promjene iskoristio za svoju politiku i propagira ideju “Švedska Šveđanima”.

No, Švedska nije prošla ekonomsku krizu kakvu su prošle druge države. Jedna je od najrazvijenijih zemalja svijeta. BDP raste godišnje oko tri posto, a nema ni visoki državni dug, dapače. To je država s novim i starim industrijama.

Švedski je, primjerice, Spotify, ali i u novoj ekspanziji je i automobilska industrija Volvo. Ta je država primjer svima za socijalu.

I dok se, primjerice, dolazak na vlast populističkih pokreta kao što je Pet zvijezda ili Liga u Italiji može protumačiti nezadovoljstvom Talijana u vezi ekonomije, zar je samo protuimigracijski program SD-a naveo švedske birače da im podare 17,6 posto glasova?

Uspon SD-a ne treba tumačiti samo kao protuimigrantsku tendenciju već i protueuropsku, a za Europsku uniju je to i te kakav znak za uzbunu. Nakon što su tzv. populističke stranke polučile uspjehe u Danskoj, Finskoj i Norveškoj, sada se to dogodilo i u Švedskoj.

Treba naglasiti i kako je 82 posto Šveđana ipak glasalo za Europu, jer ni socijaldemokrati kao ni stranke desnog centra nemaju protueuropsku politiku.

Bivši švedski premijer Carl Bildt, koji je bio na čelu Umjerenih, izjavio je kako ga žalosti što se uoči izbora nije dovoljno ozbiljno sučelilo sa SD-om oko njihova prijedloga za raspisivanje referenduma o izlasku Švedske iz EU. To je najopasniji prijedlog, kazao je Bildt.

Razbijanje EU

Hoće li razbijanje EU biti glavna tema predizborne kampanje za Europarlament? Čelnik Lige Matteo Salvini govorio je svojedobno kako bi Italija trebala izaći iz EU, ali kako su se izbori približavali, taj je prijedlog postajao sve bljeđi.

Čelnica francuske Nacionalne fronte Marine Le Pen kritizira EU, ali nije za ukidanje svih tekovina eurointegracija. Mađarski premijer Viktor Orbán također ne govori o ukidanju EU, već o potrebi da se nešto izmijeni. Europski građani ne žele odustati od beneficija koje su stekli u EU, ali žele neke izmjene u vladanju.

Prema analizama koje su proveli Alberto Alesina s Harvarda, Guido Tabellini s milanskog učilišta Bocconi i Francesco Trebbi sa sveučilišta British Columbia u 15 zemalja EU (samo zapadnoeuropske) i Norveškoj, te objavili u akademskom časopisu (The Brookings Papers on Economic Activity), proizlazi kako su kulturne razlike pojedinih naroda povećale bez obzira na to što se ekonomija ujedinila.

To, dakako, nije negativno. SAD je kulturološki čak heterogenija država od Europe, ali živi u savezu. Ponos na vlastitu narodnost porasla je s 37 posto, kolika je bila početkom osamdesetih godina, na 50 posto 2009. Kakva će biti EU poslije 2019. godine?

Švedska je inače zemlja sa najvećim brojem slučaja silovanja u Europi, i u vrhu zemalja sa najvećim postotkom silovanja na broj stanovnika. 2012. godine je prema UN-u Švedska bila zamlja sa najvećim brojem silovanja. (Wikipedia)
 
(vecernji.hr)

Pojam danskog identiteta nekoć se izražavao u toleranciji prema drugome i drugačijem, no slika današnje Danske prilično se promijenila

Porastom utjecaja desnih nacionalista, poput populističke Danske narodne stranke (DPP) koja je na zadnjim parlamentarnim izborima po broju osvojenih glasova druga stranka u državi, u Danskoj dijelom službene politike postaju potezi koji bi nekoć bili nezamislivi.

Tako je Danska postala jedina država zapadnog svijeta koja je službeno uvela ‘geto’ – područje čiji stanovnici žive pod drugačijim pravilima u odnosu na ostatak zemlje. Prema sada važećim zakonima, djeca iz danskih geta moraju od svoje prve godine provesti najmanje 25 sati tjedno u državnom vrtiću u kojem se govori danski.

Prema predloženom novom zakonu, koji dolazi pred parlamentarce na izglasavanje najesen, predviđaju se dodatne zatvorske kazne za stanovnike geta ukoliko budu osuđeni za zločin, te strože kazne za zločine unutar područja geta.

DPP želi još veću kontrolu, pa su nedavno predložili da se djeci koja žive u getu uvede policijski sat, koji bi se provodio tako da im se stave narukvice na zglobove.

Nacrt nove zakonske regulative vlada opravdava zaštitom danskog društva i danskih vrednota. (Protivnici takvih mjera kažu da se radi samo o opravdanju za pretvaranje manjina u žrtvene jarce i prodavanju ksenofobije kako bi osvojili glasove.)

“Područja geta” definirana su nizom čimbenika, uključujući prihod, nezaposlenost, stopu kriminaliteta, obiteljsku pozadinu i stupanj obrazovanja (iako se pritom priznaje samo obrazovanje u danskom sustavu, pa sirijski liječnik, primjerice, ne može biti smatran obrazovanim stručnjakom bez prijenosa diplome).

Troels Schultz Larsen sa Sveučilišta Roskilde u Kopenhagenu naglašava da političari stalno mijenjaju smjernice kojima se definira geto i smatra da se u Danskoj događa “politička produkcija teritorijalne stigmatizacije”.

Martin Henriksen iz DPP-a prilično je iskren kada govori o podršci politici getoizacije Danske: ne fantazira o inače proklamiranoj namjeri iskorjenjivanja kriminala, već puca u samo središte onoga što svrbi svakog ksenofoba – ideju multikulturalne države.

“U osnovi, nadamo se da ćemo postići da se neki ljudi koji su ovdje i koji ovdje žive mnogo generacija, možda počnu odvraćati od kulture svojih roditelja i djedova”, kazao je za The Guardian.

Henriksen je kazao da ne smatra Dankinjom nijednu muslimanku koja nosi maramu na glavi, bez obzira na njezino mjesto stanovanja, jezik ili privrženost danskim vrijednostima. “Prvo bi trebala skinuti maramu”, kazao je. Henriksen je jedan od političara koji su progurali aktualnu zabranu nikaba, marame koja prekriva cijelo lice, a jedan od njegovih sljedećih ciljeva je ograničavanje hidžaba, marame koja prekriva glavu.

Političare poput Henriksena pokušava ignorirati 37-godišnja Ayah koja nosi nikab i bijesna je zbog novog zakona koji je ovoga mjeseca stupio na snagu.

“Ovo nije moja Danska. Moji roditelji su Danci. Rođena sam ovdje i odrasla ovdje, ali ovo nije zemlja u kojoj sam odrasla. Oni su je promjenili. Oni govore mnogo o mržnji”, kazala je za The Guardian.

Odlučna je da se odupre i živi svoj život unatoč sve snažnijem zlostavljanju, koje uključuje vikanje ii pljuvanje. Ayah je također bila i na prosvjedima, pa je tako Dansku obišla njezina fotografija na kojoj plače pod nikabom dok je policajka grli.

To je zemlja koju voli i za koju se kani boriti. “Tko me ugnjetava? Nemam muža, nemam muslimansku obitelj. Odgojena sam tako da mogu odabrati bilo što, da sam slobodna kao Dankinja. Ali kada odaberem nikab, shvatim da to nije istina.”

Razaranje multikulturalnosti na kojoj je građeno dansko društvo imat će posljedice i za ljude poput Alexa Jorgensona, voditelja udruge u Husumu, još jednom novoproglašenom getu pored Kopenhagena.

Njega, naime, zabrinjava kako će dansko društvo reagirati na odluku njegove obitelji da djeca dobiju arapska imena prema majčinoj tradiciji.

Boji se da će djeca tijekom odrastanja zbog toga imati problema. “Vidim da je teže mojim kolegama, koji imaju isto obrazovanje, ali im imena nisu etnički danska. Nevjerojatno je da se to još uvijek događa u 2018., ali tome je tako.”
 
(jutarnji.hr)

Najmlađi lider na svijetu Sebastian Kurz, koji je obećao u listopadu prošle godine da će uništiti Novi svjetski poredak, proglašen je „opasnim teroristom” od strane Ujedinjenih naroda

UN-ov visoki povjerenik za ljudska prava Zeid Ra’ad Al Husein se obrušio na novu austrijsku antiglobalističku vladu, tvrdeći da je takva slobodarska politika „opasna za demokraciju”.

Al Husein je rekao da je „veoma zabrinut” zbog implikacije na ostatak Europe nakon što su konzervativna austrijska Narodna stranka (OVP) i populistička Slobodarska stranka (FPO) nedavno formirale novu vladu, piše Kronen Zeitung.

Visoki dužnosnici UN-a su nazvali austrijsku koaliciju „opasnim razvojem u političkom životu Europe”, i rekli da su posebno zabrinuti sa novom tvrdolinijaškom politikom prema ilegalnim imigrantima potvrđenom od strane kancelara Sebastiana Kurza.

Hussein se obrušio na Kurza, rekavši da je novi kancelar „skrenuo oštro udesno po pitanju imigracije i prava migranata kako bi osigurao glasove iz tabora Slobodarske stranke Heinz-Christian Strachea i na taj način osvojio mjesto premijera.”

„Moramo biti vrlo oprezni u tome da li postoji imitacija na druge političare u Europi”, rekao je Al Hussein i upozorio: „Ekstremna desnice treba razmisliti vrlo pažljivo o tome gdje ona vodi svoju zemlju i kontinent u cjelini.”

Socijalistička frakcija u Europskom parlamentu također je kritizirala novu koaliciju rekavši da ne bi isključli slične sankcije protiv Austrije koji su bile zamalo provedene 2000. godine, kada je FPO zadnji put formirao dio koalicijske vlade, piše Breitbart.

Francuski ekonomski povjerenik za EU Pierre Moscovici uzvratio je socijalistima govoreći da je situacija bila drugačija od 2000. godine, koja je podrazumijevala sankcije.

Koalicija je također uzrokovala prosvjede krajnje lijevih aktivista u ponedjeljak u Beču dok su se ekstremisti sukobili s policijom u pokušaju proboja, u vrijeme inauguracije vlade u Hofburg.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Facebooku, koji je već sve poznat po raširenoj cenzuri kontroverznog sadržaja, sada se pridružio Twitter, YouTube i Microsoft uz pristanak Europske komisije i njezinog “Kodeksa ponašanja”

Pod krinkom borbe protiv govora mržnje, ilegalne u Europskoj uniji, najpoznatije popularne online platforme su se dogovorile, ne samo da skidaju sadržaj koji se smatra da potiče nasilje ili mržnju, nego i da provede program preodgoja koji se čini da je naizgled izvučen ravno iz teksta George Orwella – 1984.

Prema jednoj izjavi komisije, uz politiku uklanjanja govor mržnje u roku od 24 sata, izrečeno je slijedeće:

“IT tvrtke će također nastojati ojačati svoje trajno partnerstvo s organizacijama civilnog društva koje će pomoći istaknuti sadržaje koji promiču poticanje na nasilje i mržnju.

IT tvrtke i Europska komisija također imaju za cilj da nastave svoj ​​rad u prepoznavanju i promicanju samostalne kontra-ponašanja, nove ideje i inicijative, te podržavajući obrazovne programe koji potiču kritičko razmišljanje.”

To u osnovi znači, korisnici tih platformi koji naprave korak izvan okvira ponašanja će biti zasuti sa informacijama i programima odgoja, što je u sklabu s ciljevima koje podupire Europska unija.

Prema najavi, one tvrtke su se složile da rade u tandemu kako bi ostvarile tu neviđenu subjektivnu cenzuru ideja koje EU smatra uvredljivim.

Takav masivni pritisak na korisnike društvenih mreža, kako bi se ograničio govor mržnje, imat će neizbježno dalekosežne posljedice za korisnike u svijetu.

Skupina koja zagovara Digitalne slobode – čak i članovi Europskog parlamenta – već oplakuju sporazum kao “Orvelijanski”. I, kao što nitko ne obraća pažnju, jedna ključna motivacija za ovu politički korektnu noćnu moru je strah od terorizma.

“Nedavni teroristički napadi su nas podsjetili na hitnu potrebu za rješavanjme ilegalnog online govora mržnje”, objasnila je u priopćenju povjerenica EU za pravosuđe Vera Jourová.

“Društveni mediji su, nažalost, jedan od alata koje terorističke skupine koriste da bi radikalizirali mlade ljude.”

Samo od sredine 2015. godine, Twitter je suspendirao preko 125.000 računa zbog prijetnje ili promicanju djela terorizma, Reuters je naveo.

Takva sveobuhvatna politika bi trebala razbjesniti nezavisne medije i zagovornike slobode govora na isti način, s obzirom na nedavnu bujicu uklanjanja postova na Facebooku – od kojih su mnogi bili sa kontroverznim temama, te nisu poticali mržnju ili teroristička djela.

U stvari, jezik koji se koristi u najavi Europske Komisije čini se da jako favorizira mišljenja skupina socijalnih, ili kako ih nazivaju “organizacija civilnog društva” ili OCD.

Ni na koji način se takva politika može promatrati kao dozvola “kritičkog razmišljanja” što Komisija implicira u svojem priopćenju.

“To je orvelijansko društvo. Svatko tko je pročitao knjigu 1984. vidi da se to počelo odigravati uživo”, rekao je zastupnik u EU Janice Atkinson.

“Komisiju “svrbi” da zatvore čak slobode govora u EU Parlamentu, i sada oni napadaju društvene medije. Već smo gledali kako Facebook ‘glumi policajca’ u takozvanim desničarskim postovima.

“Ako su stranke poput desnog centra Mađara, danski narodne stranke, Finaca, švedskih demokrata, austrijskih FPO, rekle ne migracijskim kvotama, jer se oni ne mogu nositi s kulturnim i vjerskim zahtjevima muslimana na Bliskom istoku koji traže izbjeglički status, da je je zločin iz mržnje? A koja je njihova kazna? To je zastrašujuće put do totalitarizma”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Cionistički zakulisni redatelj političkih tokova u euroatlantskim okvirima, uslijed iscrpljenosti i istrošenosti vladajućih neoliberalnih i kapitalističkih struktura, sve više preko medija pod svojom kontrolom protežira lažnu političku alternativu oličenu u tzv. “Novoj modernoj euroskeptičnoj ljevici”

Nju po pravilu čine “novi, mladi i neokaljani ljudi”, koji su navodno protivnici kapitalizma i globalizacije, a čiji su najizrazitiji predstavnici partija Podemos u Španjolskoj i nova vladajuća stranka Grčke – Syriza, kao uvjerljivi pobjednik nedavnih izbora za grčki parlament.

Pobjednik, koga su u takvom svojstvu mondijalistički mediji, kao svoje nove heroje, ustoličili odavno prije izbora, izdjelovanih tempiranom političkom krizom.

Za ovu partiju glasala je četvrtina ukupnog biračkog tijela Grčke, i to uglavnom najneprosvećeniji dio grčkog naroda koji je nasjeo na nerealnu priču Alexis Tsiprasa i njegovih demagoga kako će oni po pitanju duga i mjera štednje “muški odbrusiti” Bruxellesu, a da pritom ne dođe ni do kakvih protumjera.

Uopće po pitanju Syrize kao navodno antiglobalističke opcije, riječ je naravno o podvali, a sve u cilju sabotaže istinske alternative globalizaciji, mondijalizma, neoliberalizmu i kapitalizmu.

Nacionalistička i narodno-socijalistička alternativa je prokazana od strane medija i progonjena od strane Sustava. Za razliku od nje, Syriza je miljenik cionističkih medija i borac protiv vrijednosti tradicije grčkog naroda.

Ova antinacionalna partija koja, iako se populistički i taktički poziva na “slobodarski grčki narod”, pod istim tim narodom podrazumijeva ne grčku naciju, već skup svih stanovnika Grčke, uključujući i tuđince – ilegalne imigrante iz Afrike i Azije. Zapravo, Syriza čak kritizira prethodne vlasti za “nedovoljno dobar odnos prema imigrantima”.

Dalje, po pitanju zdravlja nacije, Syriza je potpuno na desetruktivnim pozicijama sa svojim pro-narkomanskim i pro-gayevskim stavovima, vezanim za pitanja legalizacije “lakih” droga i homoseksualnih “brakova”.

Time je potpuno uklopljena u globalističke idejne postavke tzv. otvorenog društva. Zastave homoseksualnih grupa, pomiješane s Syrizinim partijskim zastavama prilikom proslave izborne pobjede, prikladno odslikavaju idejnu suštinu ovog antigrčkog pokreta.

Uopće, stavovi Syrize prema kršćanstvu i Pravoslavnoj Crkvi, slični su poziciji boljševika ili mondijalističkih ekstremista. Naime, Syriza je otvoreni neprijatelj svake javne manifestacije Pravoslavlja i zalaže se za potpunu sekularizaciju i afirmaciju ateizma.

Također, javno se zalaže i za oporezivanje Grčke Crkve kao i za oduzimanje dijela crkvene imovine kako bi se u manastire i parohijske domove uselili beskućnici (zanimljivo je da se ovi antikršćanski licemjeri ne zalažu i za to da se u iste svrhe, primjerice, konfiscirati imovina njihovih kapitalističkih medijskih pokrovitelja).

Iako je neposredno pred polaganje premijerske zakletve vođa Syrize posjetio poglavara Atenske arhiepiskopije Jeronima i uputio mu lijepe riječi, cilj ove posjete bio je čisto diplomatski.

Tsipras je svjestan da je pravoslavna tradicija duboko ukorijenjena u grčkom narodu i da bi bilo kontraproduktivno ukoliko bi odmah počeo s provedbom svih antikršćanskih stavki iz Syrizinog programa. Naime, Tsipras je posjetio arhiepiskopa Jeronima kako bi izbjegao da čin premijerske prisege položi pred križem i Evanđeljem.

Po grčkim propisima, polaganje prisege je religiozni čin, pa je Tsipras morao izdjelovati suglasnost Crkve kako bi položio sekularnu prisegu. Dakle, njegova posjeta je diplomatska, kao što je diplomatsko (što ne znači i da je ispravno) držanje vrha Grčke Crkve, vjerojatno s ciljem da se predupredi provođenje anticrkvenog dijela Sirizinog programa.

Bitno je naglasiti da Syriza uopće nije pristalica izlaska Grčke iz EU, već je samo zagovornik neprihvaćanja mjera štednje nametnutih od Bruxellesa. A i to je – vrijeme će pokazati – samo deklarativno zalaganje, jer se svakim pažljivijim sagledavanjem situacije neumitno dolazi do zaključka da je negativno nastrojenje ove stranke prema globalizaciji sasvim prividno, ograničeno i dozirano.

Uostalom, s ideološkog stajališta gledano, jasno je da je deklarativni antikapitalizam Syrize potpuno jalov, jer se ova stranka zalaže za obračun s nacionalnim i duhovnim identitetom grčkog naroda, a upravo ta borba predstavlja rušenje organske i prirodne zaštite zajednice od kapitalističke eksploatacije.

Dakle, Syriza je po svim ključnim čimbenicima svoje ideoligija, po svojim djelima i po karakteru medija koji je promiču, najobičniji cionistički i kapitalistički privjesak, kao i perjanica antikršćanskih snaga u Grčkoj.

Ona je izabrana kao nova pritajena uzdanica cionista, koja će uz masku antikapitalizma i medijsku promociju, nastaviti djelo svojih prethodnika, uz otvoreniju antikršćansku kampanju. No ne znamo da li vam je poznato, ali vjerni sinovi i kćeri grčke nacije, okupljeni u pokretu grčkog preporoda – Zlatnoj Zori, koji su unatoč izloženosti histeričnoj kampanji i progonu opstali kao treća politička snaga u zemlji, su jedini ušli u koaliciju sa Syrizom, što je zaista čudno kada se malo razmisli.

Vjerujemo da će to uslijediti ubrzo, čim spadnu maske svih lažnim borcima protiv kapitalizma i lažnim kritičarima Europske unije, koji zagovaraju još veći antikršćanski mrak od onoga koji postoji u EU tamnici.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
 
(webtribune,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19871"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

2015. mogla bi u Europi ostati upamćena kao godina velikih političkih potresa…

Uspon populističkih stranki mogao bi dovesti do pobjede populista na izborima te donedavno nezamislivih koalicija tradicionalnih stranki koje su se zadnjih desetljeća izmjenjivale na vlasti.

Istraživanje koje je Economist Intelligence Unit (EIU) proveo za BBC pokazuje da je sve veći jaz između elite i glasača glavni uzrok ‘krize demokracije’.

Postoji ‘duboka rupa tamo gdje bi trebale biti velike ideje u srcu europske politike’, navodi se u izvješću. Sve niži odziv glasača na izborima i oštar pad u broju članova tradicionalnih stranaka ključni su pokazatelji ovog fenomena.

Veliku Britaniju parlamentarni izbori čekaju u svibnju, a prema istraživanju Economistovih stručnjaka, ta zemlja je ‘na rubu potencijalno dugog perioda političke nestabilnosti’.

Tvrde kako su velike šanse da predstojeći izboru dovedu do nestabilne vlade, jer bi populistički UKIP mogao oduzeti velik broj glasova konzervativcima i laburistima.

Fragmentacija glasača, u kombinaciji s britanskim izbornim sustavom, čine sve težim formiranje jednostranačke vlade koja će imati i parlamentarnu većinu.

No, najveći politički izazov i svojevrsni test popularnosti populizma u Europi odigrat će se na grčkim izborima. Izvanredni izbori održavaju se u ovu nedjelju, a ankete pokazuju da bi pobjedu mogla odnijeti Syriza – populistička stranka s ekstremne ljevice.

Uspije li Syriza formirati vladu nakon izbora, to će uzrokovati šok diljem kontinenta i poslužiti kao katalizator za političke preokrete u drugim državama.

‘Syriza bi u izvršnoj vlasti bila itekako destabilizirajuća, i kod kuće, i u regiji. Skoro sigurno bi došlo do krize u odnosima između Grčke i stranih kreditora, jer se program Syrize bazira na otpisu dugova’, navodi se u izvješću EIU-a.

‘Utjecaj produženog meteža u Grčkoj mogao bi utjecati na ostale države u kojima se ove godine održavaju opći izbori, a gdje je utjecaj sličnih stranaka sve veći.’

EIU navodi da bi u Danskoj, Finskoj, Španjolskoj, Francuskoj, Švedskoj, Njemačkoj i Irskoj na slijedećim izborima moglo doći do nepredvidivih rezultata, a na tu listu slobodno možemo dodati i Hrvatsku gdje nezavisne liste, Živi zid, Most i slični pokreti otimaju sve više glasača etabliranim strankama.

‘Zajednički nazivnik u tim državama je rast populističkih stranaka. Sve je veće nezadovoljstvo prema državnim institucijama u eurozoni, a rizik od političkih poremećaja i potencijalne krize sve je veći’, tvrdi EIU.

Njihova analiza ‘pokazuje da se populističke stranke i pokreti s cijelog političkog spektra guraju u prostor nastao odmicanjem tradicionalnih stranki i njihove baze u društvu’.

Otpor administraciji u Bruxellesu, te protivljenje imigraciji i mjerama štednje glavne su teme bojnih pokliča novih stranki i pokreta. Istovremeno, uspon populističkih pokreta prati i strelovit porast demonstracija pa i revolucija širom svijeta.

EIU procjenjuje kako su se u zadnjih pet godina značajni, protestni pokreti pojavili u više od 90 država širom svijeta. Uglavnom ih predvode mladi, obrazovani, pripadnici srednje klase, ljudi koji preziru političke vođe i više vole društvene mreže od tradicionalnih političkih mehanizama.

Svi ti čimbenici, prvenstveno porast populizma i sve više prosvjeda, dovode do pitanja – je li demokracija u opasnosti ili su upravo ti čimbenici dokaz da demokracija savršeno funkcionira?

Zasad, nepredvidiva sudbina ‘starih’ demokracija u Europi bit će pod budnim okom vlada i političkih aktivista iz cijelog svijeta. Uostalom, povijest nas uči da promjene u Europi uvijek imaju itekako velike posljedice na sve, od Australije do Aljaske.
 
*stisnite Titlovi radi prijevoda*

 
 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19801"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

“Još uvijek sve vidim prilično jasno, nisam zaboravio”, kaže Titos Patrikios. “Policija Atene je pucala na gomilu s krova parlamenta na trgu Sintagma. Mladi momci i djevojke ležali su u lokvama krvi, dok su ostali jurili niz stepenice u totalnom šoku i panici”.

“Onda sam skočio na fontanu nasred trga, koja je i dan-danas tamo i počeo vikati: “Drugovi, ne razilazite se! Pobjeda će biti naša! Ne idite. Mi ćemo pobijediti! “.

“Bio sam uvjeren da ćemo pobijediti”, kaže on danas. Međutim, tog dana nije bilo pobjede, a država koja se samo nekoliko tjedana ranije oslobodila od Hitlerovog Reicha je sada ubrzano tonula u krvav građanski rat. (analogija sa Jugoslavijom 1991.)

Patrikios (86), još uvijek se sjeća svake scene i svakog hica koji je ispaljen tog kobnog jutra 3. prosinca 1944. godine.

Prije točno 70 godina Britanci, koji su još uvijek ratovali s Njemačkom, su otvorili vatru na civile koji su prosvjedovali u potpori partizanima, s kojima su Britanci bili u savezu tri godine.

Gomila je nosila grčke, američke, britanske i sovjetske zastave i uzvikivala: “Živio Churchill, živio Roosevelt, živio Staljin”, odobravajući savez.

Dvadeset osam civila, uglavnom momaka i djevojaka, ubijeno je, dok je na stotine njih povrijeđeno. “Nitko nije očekivao krvoproliće”, rekao je Patrikios.

Britanska logika je bila brutalna i podmukla: premijer Winston Churchill je procijenio da je utjecaj komunističke partije u okviru pokreta koji je podržao kroz rat – Nacionalni liberalni front – porastao više nego što se nadao, dovoljno da propadne njegov plan da vrati grčkog kralja na vlast. Tako je njegova vojska poduprla Hitlerove pristaše.

Tog dana je bilo još ljudi, poput Patrikiosa, koji su ubrzo postali istaknuti članovi ljevice. Mikis Theodorakis, čuveni skladatelj i ikona moderne grčke povijesti premazao je grčku zastavu krvlju onih koji su pali. On je, kao i Patrikios, bio član omladinskog otpora i znao je da se njegova država promijenila. Uskoro su saveznički avioni napadali utočišta ljevičara, započevši Atensku bitku, u Grčkoj poznatu još i kao Dekemvriana, u kojoj su se Britanci i nacisti borili protiv partizana .

Tako je Grčka zapala u katastrofalni građanski rat

Ova izdaja je napravila vječitu provaliju između ljevice i desnice u Grčkoj.

Glavni povjesničar za ovaj period, Andre Gerolimatos navodi kako su ustanak iz 1944. godine i građanski rat koji je trajao od 1946. do 1949. utkani i u sadašnjost Grčke jer nikada nije došlo do pomirenja. “U Francuskoj ili Italiji, ako ste se borili protiv nacista, bili ste poštovani u društvu nakon rata, neovisno od ideologije. U Grčkoj su ljudi mučeni od strane onih koji su surađivali s nacistima po naređenju Britanaca. Taj zločin nikada nije procijenjen, a mnogo toga što se sada događa u Grčkoj posljedica je neraščišćene prošlosti”.

Prije rata, Grčkom vladala kraljevska diktatura čiji je simbol fašističke sjekire i krune predstavljao izvjesnu dihotomiju čim je rat počeo: diktator, general Joanis Metaksas trenirao je u Njemačkom carstvu za vojnog časnika, dok je grčki kralj George II – ujak princa Filipa, vojvoda od Edinburgha – bio privržen Velikoj Britaniji. Grčku ljevicu je u međuvremenu ojačao priljev ispolitizovanih pobunjenika i liberalnih intelektualaca iz Anadolije u Pireus i Atenu.

I diktator i kralj su bili vatreno antikomunistički nastrojeni, a Metaksas je zabranio komunističku partiju, KKE, mučeći njihove članove, sljedbenike i sve ostale koji nisu prihvaćali “nacionalnu ideologiju” u logorima i zatvorima, ili ih jednostavno proterivajući. Kada je rat počeo, Metaksas je odbio Mussolinijev ultimatum da se preda i zakleo se na odanost anglo-grčkog savezu. Grci su se hrabro borili i pobijedili Talijane, ali nisu odoljeli Wehrmachtu. Do kraja travnja 1941. godine, sile Osovine su izvele okupaciju države. Grci su se opirali, na početku spontano, a kasnije i u organiziranim skupinama.

Desničari i monarhisti se nisu uspijevali opirati i nisu bili veća prijetnja.

Britanski prirodni saveznici bili su EAM – savez ljevičarskih i agrarnih partija među kojima je KKE dominirala – i ELAS, njihova partizanska desna ruka.

Nema pretjerivanja u tvrdnjama da je okupacija bila užasna. U knjizi profesora Marka Macauera “Unutar Hitlerove Grčke” opisuje blokove koji su se miješali s ostalima na ulici tako da bi maskirani informeri mogli ukazati na sljedbenike ELAS-a Gestapou i Bataljonima sigurnosti – koji su uspostavljeni od strane kolaboracionističke vlasti kako bi pomagali nacistima.

Skidanje i silovanje žena je bio siguran način za osiguravanje “priznanja”. Tijela su visjela s drveća u javnosti, dok su ih Bataljuni sigurnosti čuvali da ih netko ne bi uklonio. Kao odgovor, ELAS su pokrenuli protunapad na Nijemce i njihove suradnike. Pokret partizana se rodio u Ateni, ali se nalazio u selima, tako da se Grčka progresivno oslobađala od sela.

Do jeseni 1944. godine, Grčka je bila devastirana okupacijom i glađu. Pola milijuna ljudi je umrlo (7% stanovništva). ELAS je, međutim, oslobodio na desetine sela i ostvarivao kontrolu nad dijelovima zemlje dok se službena država raspadala. Nakon povlačenja Nijemaca, ELAS je održao 50.000 naoružanih partizana izvan prijestolnice, složivši se u svibnju 1944. godine za dolazak britanske vojske i postavivši svoje ljude pod komandu generala-potpukovnika Ronald Scobiea.

Nijemci su 12. listopada evakuirali Atenu. Neki borci ELAS-a su se sve vrijeme nalazili u prijestolnici i slavili slobodu između oslobođenja od Nijemaca i dolaska Britanaca. Jedan od partizana je još uvijek živ, ima 92 godine i legenda je moderne Grčke.

Glezos je čovjek koji se 30. svibnja 1941. godine popeo na Akropolu s još jednim partizanom i skinuo zastavu sa svastikom koja je tamo visila mjesec dana. Njega je 1942. godine uhitio Gestapo, zbog čega je mučen i pritom je obolio od tuberkuloze. Uspio je pobjeći i ponovno je uhićen dva puta, drugi put od strane kolaboracionista. Prisjeća se da su ga osudili na smrt u svibnju 1944., prije nego što će Nijemci napustiti Atenu. Ipak, uspio je izbjeći smaknuće.

On je danas ikona grčke ljevice. “Englezi i danas smatraju da su oslobodili Grčku i spasili je od komunizma, ali u stvari nisu to nikad učinili. Grčku je oslobodio pokret otpora. “, Rekao je on.

Britanci su stigli 18. listopada, postavili privremenu vladu pod Georgios Papandreoum i počeli s pripremama da povrate kralja. “Pozdravili su ih kao saveznike. Nismo imali pojma da smo se u tom trenutku već odrekli svoje države i svojih prava “.

Zvanično razmišljanje Britanaca prikazano je u ratnim dokumentima. Postoji čak i tajni memorandum kojeg je Churchill poslao Rooseveltu i u kojem je napisao da se boji da će komunistički ekstremisti pokušati zauzeti grad kada Nijemci budu napuštali državu.

Međutim, ono što su borci za slobodu željeli, bila je država kojom vlada narod. U studenom, Britanci su počeli oslobađati kolaboracioniste i članove Bataljona sigurnosti u cilju sprječavanja širenja komunizma. Oni su točno znali što rade.

Tada se pojavio Dogovor o postocima, koji su sastavili Churchill i sovjetski komesar Josip Staljin na “Tolstoj konferenciji” u Moskvi 9. listopada 1944. godine. Jugoistočna Europa je po tom dogovoru podijeljena na “sfere utjecaja”, pri čemu je Staljin preuzeo Rumunjsku i Bugarsku, dok je Velika Britanija preuzela Grčku kako bi držala Ruse podalje od Mediterana. Sljedeći logičan potez bio bi uvrštavanje ELAS-a u grčku vojsku, ali Britanci i grčka vlast to nisu učinili jer je Churchill želio okršaj s KKE kako bi povratio kralja. Churchill je vjerovao da će se tako povratiti legitimnost i red.

Grčki komunisti su odlučili da neće preuzimati državu bar ne do kraja studenog, početka prosinca 1944. godine. KKE su željeli biti dio središnje vlasti. Da su htjeli revoluciju, doveli bi onih 50.000 ljudi.

“Regrutujući kolaboracioniste, Britanci su promijenili paradigmu, označavajući povratak starog reda. Churchill je želio konflikt “, kaže Gerolimatos.

Nedelja ujutru, 3. prosinca, bila je sunčana, dok su grčki republikaci, antimonarhisti, socijalisti i komunisti koračali ka trgu Syntagma. Policijski kordoni su im blokirali put, ali nekoliko tisuća se probilo. Kako su se približavali trgu, čovjek u uniformi je povikao: “Upucajte đubrad!”. Smrtonosna paljba sa zgrade parlamenta i britanskog stožera trajala je pola sata. Do podneva je do trga stigla druga skupina prosvjednika, dok se na trgu nije nalazilo 60.000 ljudi. Nakon nekoliko sati, britanski padobranci su raščistili trg.

Borba za Atenu je počela, a Churchill je dobio svoj rat.

Manolis Glezos je bio bolestan tog jutra, oborila ga je tuberkuloza, ali kad je čuo što se dogodilo odmah je ustao iz kreveta.

“Oni su radije koristili svoju vojsku kako bi se borili protiv nas nego protiv nacista”, rekao je on. “Bilo je teško pucati na njih, ipak su Britanci do nedavno bili naši saveznici, a sada su vodili rat protiv našeg naroda”.

Na vrhuncu borbe, kaže Glezos, Britanci su čak postavili i snajpere na Akropolu. “To čak ni Nijemci nisu radili. Pucali su na mete EAM, ali im nismo uzvraćali kako ne bismo oštetili spomenik “.

General pukovnik Skobi je 5. prosinca uveo vojni zakon i idućeg dana naložio bombardiranje radničke četvrti Metz.

Patrikios je vikao “Mi smo braća, nema nas što dijeliti, dođite s nama!” U nadi da će se Britanci povući, ali da ga Evangelos Goufas nije povukao dolje, metak usmjeren u njegovom pravcu bi ga ubio.

“Sada ću vam reći nešto što nikad nikome nisam rekao”, rekao je Manolis Glezos nestašno. On se 25. prosinca odlučio na nevjerojatnu ludost, postavivši više od tone dinamita ispod hotela Grand Bretanja, gdje je general-potpukovnik Skobi formirao stožer.

“Čekali smo detonaciju, čekali i čekali, eksplozije nije bilo. Onda sam saznao da je EAM otkrio da se Churchill nalazi u zgradi i da je napad obustavljen “.

Na tisuće ljudi je ubijeno tijekom Dekemvriane, 12.000 ljevičara je poslano u logore na Bliskom istoku. Primirje je potpisano 12. veljače, a onda je počelo poglavlje grčke povijesti poznato kao “Bijeli teror”.

Patrikios ne spada u ljude koji žele da prošlost utječe na sadašnjost, ali upravo se to dogodilo u Grčkoj. On je proveo godine u koncentracijskim logorima.

“Proveo sam šest mjeseci na Makronisosu, razbijajući kamenje, berući kupine i noseći pijesak. Jednom prilikom sam morao stajati 24 sata nakon što je otkriveno da su novine objavile pismo koje je opisalo zapanjujuće uvjete u logoru. Iako sam ja napisao to pismo i proslijedio ga svojoj majci, nikad nisam priznao da sam to uradio”.

Patrikios je čak imao i sreće. Na tisuće njih je pogubljeno, obično u javnosti. Njihove glave i tijela koja su visjela rutinski su prikazivana na javnim trgovima.

Ime čovjeka koji je zapovijedao “Britanskom policijskom misijom” u Grčkoj je malo poznato. Sir Charles Wickhama je Churchill postavio kako bi nadgledao grčke sigurnosne snage i regrutirao kolaboracioniste. Njemu se pripisuje uspostavljanje jednog od najzloglasnijih logora, Gijaros, u kojem su zatvorenici mučeni i ubijani.

Prije nego što je završio u Grčkoj, on se borio u Rusiji 1918. godine, a nakon Grčke je završio u Palestini 1948. godine.

Grčki akademici imaju različita mišljenja o tome na koji način je Wickham bio izravno odgovoran za uspostavu logora i mučenika. Panurgija smatra da je logor na Gijarosu osnovan na izravnu inicijativu Wickhama. Gerolimatos, pak, kaže da Grcima nisu bili potrebni Britanci za uspostavu logora.

Do rujna 1947. godine, kada su komunisti zabranjeni, 19.620 ljevičara nalazilo se u grčkim logorima i zatvorima, uz 12.000 na Makronisosu, a procjenjuje se da ih se još 39.948 nalazilo u britanskim logorima na Bliskom istoku.

Zatvorenicama su djeca oduzimana dok ne bi priznale da su “Bugarke” i “ku*ve”. Sustav pokajanja sa Makronisosa je imao za cilj stvoriti patriote koji bi služili domovini.

Manjine u zatvoru Kifisa su prebijali žicama i čarapama punjenim betonom. Na grudima dječaka su šivali njihova imena sa slavenskim dodacima na imena. Mnogi su bili i silovani.

Manolis Glezos, pak, ima svoju priču. On je napisao knjigu o okupaciji i predstavio reprodukciju posljednje poruke od svog brata Nikosa. Nikosa su ubili kolaboracionisti jedva mjesec dana prije nego što će Nijemci napustiti Grčku.

Nigdje drugdje u novooslobođenoj Europi nacistički simpatizeri nisu uspjeli toliko se probiti u strukturu države tako efektivno.

Oživljenje neofašizma u obliku današnje desničarske stranke Zlatna zora ima izravne veze s neuspjehom da se država pročisti od desničarskih ekstremista. Mnogi sljedbenici Zlatne zore su i potomci Bataljonista.

Glezosu je žao što ljudi koji su ubili njegovog brata nikada nisu kažnjeni, a da su isti ti ljudi sada na vlasti. Glezos je godinama stvarao knjižnicu u čast svog brata. “Priča o mom bratu je priča o Grčkoj”, kaže on.

“Ubijali smo”, priznao je Glezos, “ali cilj nije bio da se ubijaju civili”.

Grčki premijer Konstantinos Caldaris je u prosincu 1946. godine, suočen s mogućnošću povlačenja Britanaca, posjetio Washington da traži pomoć Amerikanaca. Kao odgovor, State Department je formulirao plan za vojnu intervenciju, koja je u ožujku 1947. godine postala osnova Trumanove doktrine – interveniranja protiv komunizma kad god se smatra prijetnjom.

Glezos se još uvijek naziva komunistom. Ali isto kao i Patrikios, koji nije vjerovao u staljinizam, vjerovao je da bi komunizam u Grčkoj bio katastrofa. On smatra da je Staljin glavni razlog pada Grčke, jer je predao državu Englezima.

Patrikios je tek kasnije shvatio što se zapravo dogodilo, kada Zapad nije intervenirao tijekom ustanka u Budimpešti. Shvatio je da Dekemvriana nije bila lokalni konflikt, već početak Hladnog rata koji je prvo počeo kao topli rat u Grčkoj.

“Cijela stvar se desila uzalud”, rekao je Gerolimatos. “Ništa od toga se ne bi desilo da Churchill nije htio povratiti kralja. Posljednja stvar koju su Grci željeli jest povratak monarhije koju su podržavali nacistički kolaboracionisti. Grčka i dan-danas nosi ozbiljne ožiljke zbog toga”.

“Iako je Grčka oslobođena, nacistički kolaboracionisti su dobili rat, zahvaljujući Britancima”, rekao je Glezos.

Ed William i Helena Smith (The Guardian)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio:nsp)

I. Europski izbori potvrdili su tendenciju koja se već godinama uočava diljem kontinenta: spektakularni uspon ekstremne desnice. Riječ je o pojavi nezapamćenoj još od 1930-ih.

U mnogim zemljama ovaj pokret je dobio između 10% i 20% posto glasova; danas je u tri zemlje (Francuskoj, Britaniji, Danskoj) već dostigao 25% do 30% posto. Štoviše, utjecaj krajnje desnice je veći od njenog biračkog tijela: njene ideje kontaminiraju i “klasičnu” desnicu, pa čak i dio socijalno neoliberalne ljevice.

Francuski slučaj je najozbiljniji, jer je uspjeh Nacionalnog fronta nadmašio čak i najpesimističnija predviđanja. Kako je nedavno napisano u uvodniku na sajtu Mediapart, “pet minuta je do dvanaest”.

II. Krajnja desnica je vrlo raznolika i kreće se od otvoreno nacističkih stranaka poput “Zlatne zore” u Grčkoj do buržoaskih sila koje su savršeno integrirane u institucionalnu političku igru, poput UDC u Švicarskoj.

Zajednički su im šovinistički nacionalizam, ksenofobija, rasizam, mržnja prema imigrantima – naročito “neevropljanima” – i Romima (najstarijem narodu ovog kontinenta), islamofobija i antikomunizam.

Tome se u mnogim slučajevima mogu dodati antisemitizam, homofobija, mizoginija, autoritarnost, preziranje demokracije i eurofobija. Što se tiče drugih pitanja – na primjer, stavova za ili protiv neoliberalizma i sekularizma – ovaj pokret je podijeljen.

III. Bilo bi pogrešno vjerovati da su fašizam i antifašizam pojave koje pripadaju prošlosti. Naravno, danas nemamo masovne fašističke stranke koje se mogu usporediti s NSDAP u Njemačkoj 1930-ih, ali ni tada se fašizam nije ograničavao samo na ovaj model: španjolski frankizam i portugalski salazarizam veoma su se razlikovali od talijanskog i njemačkog modela.

Veliki dio današnje Europske krajnje desnice djeluje u izravno fašističkom i / ili neo-nacističkom okviru: to vrijedi za grčku “Zlatnu zoru”, mađarski Jobbik i ukrajinske stranke Svoboda i Desna sektor; ali i nešto drugačije, za francuski Nacionalni front, austrijski FPO, i belgijski Vlaams Belang, čiji su osnivači održavali bliske veze s povijesnim fašizmom i snagama koje su kolaborirali s Trećim rajhom.

U drugim zemljama poput Nizozemske, Švicarske, Britanije i Danske – krajnje desničarske stranke nemaju fašističko porijeklo, ali s fašizmom dijele rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Jedan od argumenata kojim se često dokazuje da se krajnja desnica promijenila i da više nema mnogo veze s fašizmom jeste njeno prihvaćanje parlamentarne demokracije i izbornog puta do vlasti.

Prisjetit se da je izvjesni Adolf Hitler postao kancelar Njemačke legalnim glasanjem u Reichstagu, i da je maršala Petena za šefa države izabrao francuski parlament. Kad bi Nacionalni front došao na vlast izbornim putem – što nažalost više nije hipoteza koja se može odbaciti – što bi ostalo od demokracije u Francuskoj?

IV. Ekonomska kriza koja razdire Europu od 2008. gotovo svugdje (osim u Grčkoj) više je pomogla krajnjoj desnici nego radikalnoj ljevici.

Ove dvije sile su neusporedive, za razliku od europske situacije tridesetih, kada je u mnogim zemljama antifašistička ljevica rasla usporedo s fašizmom. Današnja krajnja desnica je nesumnjivo profitirala od krize, iako ona ne objašnjava sve: u Španjolskoj i Portugalu, dvjema državama najteže pogođenim krizom, krajnja desnica je ostala marginalna.

I u Grčkoj, iako je “Zlatna zora” eksponencijalno rasla, to se odvijalo u sjeni uspona Sirize, koalicije radikalne ljevice. U Švicarskoj i Austriji, zemljama koje je u velikoj mjeri kriza zaobišla, rasistička krajnja desnica često dobiva preko 20% posto glasova. Tako da se treba čuvati ekonomističkih objašnjenja koja često daje ljevica.

V. Povijesni čimbenici su nesporno odigrali neku ulogu: duga antisemitska tradicija rasprostranjena u nekim zemljama; izdržljivost kolaboracionističkih struja iz Drugog svjetskog rata; i kolonijalna kultura koja prožima stavove i ponašanje dugo nakon dekolonizacije – ne samo u bivšim imperijama, nego u skoro svim europskim državama. Svi ovi faktori djeluju u Francuskoj i pomažu da se objasni uspjeh stranke Marin Le Pen.

VI. Koncept “populizma” koji koriste neki politolozi, mediji, pa čak i dio ljevice, potpuno je neadekvatan za objašnjavanje ove pojave i služi samo širenju konfuzije.

Ako se u Latinskoj Americi od 30-ih do 60-tih termin populizam upotrebljavao da definira nešto sasvim konkretno – vargasizam, peronizam itd. – Njegova europska upotreba od 90-ih do danas sve je manje jasna i precizna. Populizam se definira kao “politička pozicija koja se svrstava uz narod protiv elite”, što važi za skoro svaku političku stranku ili pokret.

Kada se upotrebljava za stranke krajnje desnice, ovaj pseudokoncept ih – svjesno ili nesvjesno – legitimira, čini prihvatljivim, ili čak primamljivim – jer tko još nije za narod protiv elite? – Pažljivo izbjegavajući uznemiravajuće izraze: rasizam, ksenofobija, fašizam i ekstremna desnica. Neoliberalni ideolozi također svjesno mistifikatorski koriste “populizam” da spoje krajnju desnicu i radikalnu ljevicu, pa ih označavaju kao “desničarski populizam” i “ljevičarski populizam”, budući da su i jedni i drugi protiv neoliberalnih mjera, “Europe” itd.

VII. Ljevica u cjelini, s rijetkim izuzecima, ozbiljno je potcijenila ovu opasnost. Nije vidjela podizanje smeđeg vala, pa tako nije vidjela ni potrebu da preuzme inicijativu u antifašističkoj mobilizaciji. Za određene struje na ljevici, koje krajnju desnicu tumače kao puki nusprodukt krize i nezaposlenosti, moraju se napasti uzroci, a ne sama fašistička pojava. Takvo tipično ekonomističko rezoniranje razoružalo je ljevicu pred desničarskom rasističkom, ksenofobičnom i nacionalističkom ideološkom ofenzivom.

VIII. Nijedna društvena skupina nije imuna na smeđu kugu. Ideje krajnje desnice, naročito rasizam, zagadile su veliki dio ne samo sitne buržoazije i nezaposlenih, nego i radničke klase i mladih ljudi. Ovo je naročito primjetno u slučaju Francuske.

Ove ideje nemaju veze s realnošću imigracije: podrška nacionalnom frontu, na primjer, bila je osobito visoka u nekim ruralnim područjima koje nikad nisu vidjele nijednog imigranta. A Roma imigranata, koji su nedavno bili predmet histerične rasističke kampanje – uz nesebično sudjelovanje tadašnjeg “socijalističkog” ministra unutarnjih poslova Manuela Valsa – ima manje od dvadeset tisuća u čitavoj Francuskoj.

IX. Druga “klasična” ljevičarska analiza fašizma jeste da se u suštini radi o instrumentu krupnog kapitala za gušenje revolucije i radničkog pokreta. Budući da je radnički pokret danas vrlo oslabljen i da revolucionarna prijetnja ne postoji, krupni kapital nema interes da podrži desničarske pokrete, pa tako rizik od smeđe ofanzive nema.

To je još jedno ekonomističko tumačenje koja ne uzima u obzir autonomiju nekog političkog fenomena – birači zaista mogu izabrati stranku koja nema potporu krupne buržoazije – i po svemu sudeći zanemaruje činjenicu da krupni kapital može prilagoditi na najrazličitije političke režime bez mnogo predomišljanja.

X. Ne postoji čarobna formula za borbu protiv krajnje desnice. Moramo biti inspirirani – uz odgovarajuću kritičku distancu – antifašističkim tradicijama iz prošlosti, ali moramo i biti kreativni kako bismo reagirali na nove oblike ove pojave.

Moramo znati da kombiniramo lokalne inicijative s dobro organiziranim i strukturiranim unitarnim sociopolitičkim i kulturnim pokretima, i na nacionalnoj i na kontinentalnom planu. Ponekad je moguće udružiti se s duhovima “republikanizma”, ali organizirani antifašistički pokret može biti učinkovit i vjerodostojan samo ako ga predvode snage izvan dominantnog neoliberalnog konsenzusa.

To podrazumijeva borbu koja se ne može ograničiti samo na jednu zemlju, već se mora organizirati na razini Europe u cjelini. Borba protiv rasizma, kao i solidarnost s njegovim žrtvama, jedna je od osnovnih komponenti ovog otpora.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

U Ateni, popularna ekstremno desničarska stranka optužuje Židove da su krivi za nesreću u zemlji i reciklira stare laži u kojima se Židovi opisuju kao “Kristove ubojice”. U Mađarskoj se premijer odbija uvjerljivo distancirati od jedne antisemitske i sve jače fašističke skupine. Da li su to scene iz Europe tridesetih godina prošlog stoljeća? Ne. Oba primjera, nažalost, potječu iz današnje europske politike.

U Grčkoj se radi o organizaciji Zlatna zora, sada trećoj po snazi ​​stranci u kolijevci demokracije. Mađarska partija je Jobbik, koja ima sve veći utjecaj. Skoro sedamdeset godina poslije poraza Hitlera, Mussolinija i europskog fašizma u Drugom svjetskom ratu, desničarska ideologija mržnje obnovljena je u praktično svim europskim zemljama. Iako nijedna od tih stranaka nije dovoljno jaka da preuzme vlast, one su često nasilne i agresivne. I netolerantne su prema doseljenicima, Židovima i drugim manjinskim skupinama koje se ne uklapaju u njihovu izopačenu definiciju kako bi trebalo izgledati Grci, Mađari i drugi Europljani.

Zlatna zora je privukla pažnju svjetske javnosti svojim primitivnim šovinizmom, rasističkim napadima i upotrebom kukastog križa i nacističkih pozdrava. Dugo godina marginalna skupina u grčkoj politici, polako je stjecala popularnost kako se grčka ekonomska kriza pogoršavala u protekle tri godine.

Na izborima 2012, Zlatna zora je neočekivano osvojila 7 posto glasova i dobila 18 mjesta u grčkom parlamentu. Prema posljednjim istraživanjima, sada je podržava preko 11 posto birača. Partijski funkcioneri tukli su se s ljevičarima u parlamentu prošlog tjedna. Početkom mjeseca, jedan od lidera Zlatne zore pokušao je udariti gradonačelnika Atene na nekom humanitarnom događaju, ali je promašio i udario dvanaestogodišnju djevojčicu.

U proteklih nekoliko mjeseci, Zlatna zora je posebno kritizirala American židovski odbor (AJK), između ostalog i zato što je ova organizacija pozvala grčkog premijera da održi govor na njenom Globalnom forumu u Washingtonu idućeg mjeseca. Zlatna zora kritizira AJK skandaloznim uvredljivim jezikom i karikaturama, opisujući Židove kao “lihvare i tirane grčkog naroda”.

Moj prijatelj David Haris, izvršni direktor AJK, ovako opisuje te prijetnje: “Zlatna zora čak ni ne pokušava prikriti svoju ideologiju mržnje” i “predstavlja tajni stavove koji se danas ne mogu ignorirati.”

Kao što su se nacisti i Musolini napajali osnovnim, primalni ljudskim strahovima u vrijeme ekonomske krize 20-ih i 30-ih godina, Zlatna zora danas računa na siromašnije Grke koju žive u očajnim uvjetima, uz nezaposlenost mladih koja se bliži stopi od 50% posto.

Ako je velika greška demokratskih lidera 30-ih godina bila ta što nisu na vrijeme shvatili Hitlera ozbiljno, kako Europa i SAD trebaju reagirati danas? Za neke je stranka koja veliča naciste u 21. stoljeću komična. Ali to je naivna reakcija imajući u vidu gnjev, predrasude i mržnju koji danas hrane mnoge europske fašističke pokrete. Bila bi ozbiljna pogreška vjerovati da su to samo bezopasni desničarski ludaci.

Bitka za zaustavljanje europskih neofašista počinje od samih Europljana. Prošlog tjedna, Vijeće Europe je predložio da Grčka zabrani sudjelovanje Zlatne zore u grčkom političkom životu. Najznačajniji europski lideri, poput njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Francoisa Hollandea, imaju naročitu odgovornost da povedu tu borbu. Mogli bi početi od marginaliziranja nestabilnog premijera Mađarske, Viktora Orbana, ukoliko jasnim i nedvosmislenim riječima ne osudi partiju Jobik.

I Amerikanci se moraju oglasiti. Naše najveće dostignuće je izgradnja društva utemeljenog na otvorenosti, različitosti, toleranciji i slobodi. Pored toga što držimo na oku naše vlastite ekstremno desničarske grupe, moramo nastaviti osuđivati fašističke grupe poput Zlatne zore. Pritom možemo učvrstimo svoje demokratske veze sa starim kontinentom. Unatoč svim pričama o našem zaokretu ka Aziji, Europa je još uvijek naš najvažniji ekonomski parner i najodaniji saveznik u NATO-u. Apel predsjednika Obame za sklapanje novog ambicioznog sporazuma o slobodnoj trgovini i investicijama s Europom mogao bi da revitalizirati transatlantski savez i ojačati europsku demokraciju u tom procesu.

Sa Europom nas spajaju najdublje povijesne, društvene i političke veze, koje se protežu sve do europskog otkrića same Amerike. Sada imamo dužnost da ih branimo od sramne ideologije koja napada sve što je Europa postigla od kraja Drugog svjetskog rata.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik.net, youtube.com/uredio:nsp)