“Voynichev rukopis”, tako nazvan po trgovcu rabljenim knjigama Wilfrid Voynicha, koji je tvrdio da ga je otkrio 1912. u Italiji, već dugo opsjeda kriptografiju. Je li u pitanju prava misterija koju treba riješiti, ili samo vješta i detaljno izvedena prijevara?

Ovaj rukopis koji se čuva u Beineckeovoj bilioteci rijetkih knjiga i rukopisa na Sveučilištu Yale, zagonetan je u toj mjeri da “Da Vincijev kod” spram njega izgleda kao najobičnija igrarija: u pitanju je knjiga koju nitko ne može pročitati, na jeziku koji ne postoji , ilustrirana slikama biljaka i stvorenja kakvih na našoj planeti nisu viđeni.

U meki pergament i staru slonovaču uvezano je 240 bogato ilustriranih stranica, a ilustracije djeluju kao nešto iz Tolkienovog svijeta vilenjaka, ili pak kao priviđenje koje je bi eventualno imao maštovit pjesnik na teškim drogama: čudne biljke, želatinozna stvorenja, skupina nagih dama blijede kože koje se kupaju u jezeru – ili spuštaju niz vodeni tobogan?

Tijekom godina, opsjedala je bezbroj stručnjaka koji su o njoj razvili bezbroj teorija, kako znanstvenih, tako i onih sasvim otkačenih:

Moja omiljena teorija je da je u pitanju ilustrirani dnevnik vanzemaljca tinejdžera, greškom zaboravljen na Zemlji – u šali kaže Ray Clemens, kustos Beineckeove knjižnice.

Šala, međutim, možda i nije na mjestu, jer su neki od najbrilijantnijih umova proveli desetljeća pokušavajući dešifrirati ovu neveliku knjižicu, veličine prosječnih džepnih izdanja, povezanu u kvalitetni pergament.

Jedan od njih je bio i Amerikanac William Friedman, jedan od najvećih kriptografa 20. stoljeća i tvorac NSA – institucije koju je tako popularnom učinio Edward Snowden. On se oko manuskripta trudio čitavih 30 godina, a teorije su se u međuvremenu samo umnožavale.

Jedan umirovljeni botaničar nedavno je iznio tvrdnju da su neke od prikazanih biljaka porijeklom iz srednje Amerike, dok je britanski stručnjak za primijenjenu lingvistiku kao senzaciju objavio vijest da mu je pošlo za rukom da prevede 10 riječi.

Jednako brojni su, međutim, i oni koji vjeruju da je u pitanju samo vješt, gotovo savršen i uzuzetno maštovit falsifikat.

Misterija poljskog trgovca

Jedno od općih mjesta povijesti falsifikata je, naime, ono kada trgovac rijetkim knjigama “otkriva” neki prethodnio nepoznat rukopis, te je utoliko najsumnjiviji sam Voynich, Poljak iz Litve, koja je u to vrijeme bila dio ruskog carstva.

Rođen 1865, kraće vrijeme je zbog revolucionarnih aktivnosti proveo u Sibiru, a nakon toga je preko Mandžurje pobjegao za London. Tu je otvorio prodavaonicu polovnih klnjiga, koja je postala stjecište političkih izbjeglica. Među njima je bio i ruski imigrant koji je kasnije uzeo ime Sidney Riley, a potomstvu je ostao poznat kao kao avanturist i obavještajac s nadimkom “Špijunski as”.

Voynich je bio poznat upravo po svom “rijetkom daru” otkriti dotad nepoznate rukopise, a poznato je i da je u svoje vrijeme nabavio veliku količnu pergamenta, kao i da je iz dana provedenih na Moskovskom Sveučilištu raspolagao znanjem iz kemije potrebnim za rekonstruiranje srednjovjekovnih pigmenata i tinte.

Potvrde iz knjižnice njegovog misterioznog prijatelja, obavještajca Sidney Rileya, pokazuju, pak, da je u svoje vrijeme u knjižnici Britanskog muzeja proučavao literaturu o drevnim vrstama tinte.

Sve to, međutim, nije dovoljno da potvrdi teoriju o falsifikatu – bar dok ne budu urađene forenzičke analize tinte i pigmenata kojima je rukopis načinjen. Za sad, naime, postoji samo analiza pergamenta pomoću izotopa ugljika, koja pokazuje da fino obrađena koža potječe iz 15. stoljeća.

O knjizi…

Voynichev rukopis (manuskript) je misteriozna ilustrirana knjiga nepoznatog sadržaja, a napisao ju je prije nekih 600 godina nepoznati autor na nepoznatom jeziku

Od njena otkrića 1914., ova knjiga bila je objekt intenzivnog proučavanja od strane mnogih kriptografa, uključujući neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih kriptografa. Nitko od njih nije uspio dešifrirati niti jednu jedinu riječ knjige. Knjiga je postala sveti gral kriptografa i povjesničara.

Knjiga je dobila naziv po američkom trgovcu knjigama, poljsko-litvanskog podrijetla Wilfrid M. Voynich, koji ju je pronašao 1912.
 

 
Nepoznati autor je nepoznatim pismom napisao rukopis na 272 stranice. Tekst je pisan ptičjim perom, s lijeva na desno, a autor je koristio abecedu koja je imala 20-30 distinktivnih znakova. Analizirajući kvalitetu pisanja (brzinu, trud i krivulje), potrvđeno je da je autor pisao s lakoćom, tj. nije koristio nikakve reference za pisanje, što upućuje na to da je misteriozni pismo autoru bilo blisko.

Nakon prvog spomena rukopisa u 17.stoljeću prošlo je 200 godina tišine kada ju je od jezuita otkupio Wilfrid Voynich. Nakon pronalska kroz ruke još nekoliko nasljednika, misteriozni je rukopis završio u posjedu sveučilišta Yale.

Misteriozni rukopis

Ilustrirani Voynich rukopis, djelo nepoznatog autora pisano nepoznatim pismom predstavlja neriješenu misteriju kriptografije i povijesti unatoč brojnim naporima stručnjaka. Do sada je jedino otkriveno karbonskim datiranjem kako potječe s početka 15. stoljeća, dok je sam sadržaj i svrha ovog rukopisa i dalje velika nepoznanica.

Rukopis ima 240 stranica, no pretpostavlja se da ih je bilo bar 270.

U tekstu nisu vidljive greške ili ispravke, a stil pisanja je takav da se čini kako se ne radi o kodiranom tekstu. Rukopis sadrži više od 170 000 znakova koji su grupirani u oko 35 000 skupina koje čine “riječi”.

Čini se da struktura tih riječi slijedi fonološke ili pravopisne zakone, na primjer, pojedini znakovi se pojavljuju u svakoj riječi, poput samoglasnika, a neki znakovi nikada ne slijede druge. Distribucija slova u riječi je također prilično neobična – neki znakovi se pojavljuju samo na početku riječi, neki tek na kraju, a neki uvijek u središnjem dijelu. U rukopisu se pojavljuje i nekoliko latiničnih riječi, za koje nije poznato jesu li dio izvornog teksta ili su naknadno dodani.

Budući da se pismo ne može odgonetnuti, tekst se prema ilustracijama dijeli na šest skupina – biljni, astronomski, biološki, kozmološki, farmaceutski i dio sa “savjetima” u kojem nema ilustracija već je tekst podijeljen na male paragrafe koji su označeni s malom zvjezdicom na lijevoj margini.

U biljnom dijelu su na svakoj stranici prikazane jedna ili dvije biljke, uz popratni tekst, a niti jedan od crteža biljaka se ne može ne dvosmisleno identificirati.

Astronomski dio sadrži kružne dijagrame, neki od njih su sa suncem, mjesecom i zvijezdama, a namjena im je vjerojatno astronomska ili astrološka. Jedna serija od 12 dijagrama prikazuje konvencionalne simbole zodijačke konstelacije. Svaki od njih ima 30 ženskih figura raspoređenih u dva ili više koncentričnih krugova.

Biološki dio čini gusto ispisan kontinuirani tekst, mjestimice s brojkama, a uglavnom prikazuje male gole žene koje nose krune, kupaju se u bazenima ili kacama koje su povezane mrežom cijevi.

Kozmološki dio ima kružne dijagrame, ali opskurne prirode, a farmaceutski dio sadrži crteže dijelova biljke i predmete koji bi mogli pripadati toj struci.

Opći dojam je da je rukopis trebao poslužiti kao farmakopeja ili se odnosi na teme srednjovjekovne medicine. Međutim, zagonetni detalji ilustracija su utjecali na mnoge teorije o podrijetlu knjige i sadržaju teksta, kao i na moguću svrhu. Cijeli rukopis je dostupan online i možete ga prelistati ovdje.

Prvi potvrđeni vlasnik rukopisa je bio alkemičar Georg Baresch koji je poslao kopiju rukopisa kriptologu Athanasiusu Kircheru, koji je imao uspjeha u dešifriranju. Pismo koje je Baresch uputio Kircheru 1639. godine prvi je sačuvani dokument u kojem se spominje misteriozni rukopis.

Kircher se zainteresirao i tražio je da mu pošalje original, što je Baresch odbio. Nakon njegove smrti, rukopis je naslijedio njegov prijatelj Johannes Marcus, rektor praškog univerziteta, koji je Kircheru poslao original s popratnim pismom 1666. godine. O knjizi sljedećih 200 godina nema zapisa, ali po svemu sudeći rukopis je s ostalom Kircherovom korespodencijom pohranjen u knjižnici tadašnjeg sveučilišta Collegio Romano u Rimu. Vjerojatno je tamo ostao sve do kada su postrojbe Viktora Emanuela II osvojile grad 1870. godine. Nova talijanska vlada je oduzela mnogo toga Crkvi, pa i spomenutu knjižnicu.

Isusovci su potajno prebacili sve knjige sa sveučilišta u privatne knjižnice, a Voynich rukopis je prebačen u Villu Mondragone, seosku palaču van Rima koja je bila u vlasništvu Isusovaca. Oko 1912. Collegio Romano odlučio je prodati nekoliko knjiga zbog oskudice, a Wilfrid Voynich je kupio 30 knjiga i među njima i tajanstveni rukopis koji je po njemu dobio ime. Sljedećih sedam godina pokušao je zainteresirati znanstvenike koji bi dešifrirali knjigu, no bez uspjeha.

Nakon njegove smrti, rukopis nasljeđuje njegova udovica koja je nakon svoje smrti rukopis ostavila prijateljici Anne Nill, a ona je pak 1961.prodala rukopis antikvaru Hansu P. Krausu. Kako on nije mogao pronaći kupca za rukopis, poklonio ga je sveučilištu Yale 1969. godine, gdje se i danas nalazi.

Autorske zasluge rukopisa su pridavane nekolicini osoba, između ostalog, Marcus u pismu iz 1666., navodi da je prema tvrdnjama njegovog prijatelja autor rukopisa bio franjevac i znanstvenik Roger Bacon. Marcus se ogradio od te tvrdnje, no Voynich ju je ozbiljno uzeo u obzir te je činio sve kako bi tu tezu potvrdio. Pretpostavka da je Roger Bacon autor vodila je Voynicha do zaključka kako je osoba koja je prodala rukopis Rudolfu bila matematičar i astrolog John Dee, koji je djelovao na dvoru kraljice Elizabete I. Dee i suradnik Edward Kelley živjeli su u drevnoj Bohemiji neko vrijeme i nadali su se prodati svoje usluge caru, te je moguće da su upravo oni napisali taj rad i širili glasine da je to Baconovo izvorno djelo u nadi da će ga kasnije prodati.

Neki su zasluge autorstva pridavali samom Voynichu, međutim, mnogi dokazi opovrgavaju tu činjenicu. Zatim, na dnu prve stranice rukopisa pojavilo se i ime “Jacobj à Tepenece”, a to bi mogao biti Jakub Hořčický od Tepenec, također poznat po svom latinskom nazivu Jacobus Sinapius. On je bio osobni liječnik i kustos botaničkih vrtova Rudolfa II. Voynich, i mnogi drugi ljudi su zbog toga zaključili da je Jacobus bio vlasnik rukopisa prije Barescha. Ovo ime je još uvijek vidljivo pod UV svjetlom, no ne odgovara originalnom potpisu. Moguće je stoga da je sam potpis dodan kasnije iz nepoznatih razloga. Postoji još nekoliko teorija o mogućim autorima, no za sada, još uvijek nije ništa dokazano.

Jedino što je dokazano, osim starosti rukopisa jest i da tekst sadrži značajke pravog jezika, odnosno, znanstvenici Montemurro i Zanette su istraživanjem došli do spoznaje da se rukopis statistički pridržava ligvističkih pravila. Prema njima, rukopis slijedi Zipfov zakon, koji drži da će se najčešće ponavljana riječ prirodnog jezika pojaviti oko dva puta onoliko koliko druga najčešća riječ i tri puta koliko treća najčešća riječ i tako dalje.

Ističu da nasumične simboličke sekvence ne pokazuju isti obrazac stoga isključuju mogućnost da se radi o prijevari. Naravno, ne slažu se svi s ovim tvrdnjama da se radi o izgubljenom jeziku ili do sada neotkrivenom kodiranom pismu. Nitko ne zna zaista što piše u tekstu, no obzirom da se rukopis bavi nizom tema koje se mogu odnositi na alkemiju te da potječe iz doba kada je alkemija bila popularna, moguće je da je pismo kodirano kako bi se sakrila tajna znanja. Bilo kako bilo, ovaj će rukopis i dalje intrigirati znatiželjnu javnost jednako kao i stručnjake.
 

 
(blic.rs,nexsus-svjetlost.com,youtube/uredio:NSP)

UVOD O BIBLIJI

Biblija (ta biblia – grčki: knjižice, sveščice), je zbirka tekstova koje Židovi i kršćani drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere, a nastali su u vremenu između 1.000 prije naše ere i 100 naše ere. Naziva se i ‘Sveto pismo’.

Židovi je nazivaju Torah (Zakon), Miqrah (Čitanje), Kitbe Qodesh (Sveti spisi) ili Tanakh (skraćeno za Torah, Neviim i Ketuvim). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90. god. u Jamniji. Priznali su 24 knjige nadahnutima i obaveznima za židovsku vjeru.

U kanon nisu uvrstili sedam knjiga koje su nastale u Aleksandriji od tamošnjih židova, a napisane su na grčkom jeziku. Dijele Bibliju na tri grpupe: Tora (Petoknjižje), Neviim (Proroci) i Ketuvim (Mudrosne knjige). Stari zavjet pisan je hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Daniela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka i u Jeremiji pisanih aramejskim jezikom.

Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u doba perzijske vlasti (V. – IV. St. Prije naše ere). Izvorno su biblijske knjige pisane na svitcima pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samarijanci zadržali staro Feničko pismo. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (heb. sofer: pisac) koji su ustanovili predaju čitanja Biblije.

Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, u prijepisu su poslije dodavani znakovi za samoglasnike (masoretski tekst).

Kršćani dijele Bibliju na Stari zavjet i Novi zavjet. Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetnih s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih, kao ni židovi, ne priznaju – apokrifi).

Novi zavjet, napisan u drugoj polovici I. st., Obuhvaća 27 knjiga: četiri Evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan), Djela apostolska, 21 poslanica (14 Pavlovih i 7 apostolskih) i Otkrivenje (Apokalipsa).

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost nastoji strogim znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije.

Židovi tumače Bibliju doslovno i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao, tumače je već od II. st. pr.ne sve do danas (Midraš, Halaha, Hagada i dr.).

U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima. Kršćani tumače Bibliju od početka II. st., a aleksandrijska škola zastupala je alegorijsko tumačenje, antiohijska škola doslovno tumačenje.

U srednjem vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje. Katolici u tumačenju Biblije slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se crkve oslanjaju većinom na osobno nadahnuće.

U novije doba razvijene su u katolika, protestanata i u Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (egzegeza, hermeneutika).

Suvremeni pristupi i metode tumačenja imaju intererkonfesionalno obilježje. Biblija je cjelovito ili dijelom prevedena na većinu svjetskih jezika. Njeno značenje prelazi okvire sinagogalne i crkvene upotrebe.

TAJNA IZLAZI NA VIDELO

Prvog rujna 1994. godina američki novinar M.Drosnin je odletio za Izrael da bi tadašnjeg predsjednika tamošnje vlade Yitzhaka Rabina upozorio na smrtnu opasnost koja mu je navodno prijetila.

Zbog nedostatka poznanstava, novinar i pisac iz New Yorka je jednom Rabinovom prijatelju, piscu Saimu Guriu, predao pismo za Rabina. U njemu je bilo upozorenje na atentat, koji će se kasnije uistinu i dogoditi.

‘Bojim se’, napisao je Drosnin Rabinu, ‘da ste u smrtnoj opasnosti, ali istodobno smatram da se ta opasnost može zaobići i izbjeći! …’

Guri je smatrao, a to je saopćio i Drosninu da izraelski predsjednik tom upozorenju neće pokloniti previše pažnje, ali je ipak predao pismo nadležnom ministarstvu.

Što se kasnije dogodilo, već odavno je mnogima poznato:

4.studenog 1995. godine Rabin je ubijen, ustrijeljen od jednog vjerskog fanatika. Rabin i njegova služba sigurnosti ovo su upozorenje, kao i velik broj prijašnjih, nažalost, smatrali neozbiljnim!

Na dan ubojstva Rabina, Drosnin je na najgori mogući način dobio dokaze za svoje upozorenje. Yitzhak Rabin je ustrijeljen s leđa od čovjeka koji je sebe smatrao poslanim od Boga, a ono što je u svemu istinska senzacija jeste činjenica da je – ubojstvo zapisano u Svetom pismu koja je, kako je poznato pisano prije 3.000 godina!

Upravo atentat u Izraelu bio je još jedna potvrda i dokaz o postojanju tajanstvenog koda Biblije, šifriranog teksta kojim je, navodno, zapisana cjelokupna buducnost čovječanstva.

U svojoj knjizi ‘Biblijski kod’, ovaj američki novinar nam otkriva, ako je istina, da su praktično svi svjetski važniji događaji već davno zapisani u Bibliji. Pomoću matematičkog izračunavanja izvedenog pomoću računala, navodno se mogu dobiti proročanstva iz izvornog teksta na hebrejskom jeziku.

‘Rabinovo ubojstvo nije jedini događaj našeg doba zapisan u Bibliji. Dodatno su tu još i događaji poput ubojstva egipatskog i američkog predsjednika Sadata i J. F. Kennedyja), Drugi svjetski rat, afera Watergate, Holokaust, tragedija Hirošime, Zaljevski rat, pa sve do predsjednikovanja Bill Clintona. I sve to napisano je – ‘Božjom rukom’, navodi u svojoj knjizi ovaj američki novinar.

Drosnin je ozbiljan novinar ‘Washington Posta’ koji je radio izmedu ostalog i na policijskim reportažama, te se njemu ne može tako lako pripisati lakovjernost. Nakon ubojstva Rabina njegova situacija se naglo mijenja, za njega na bolje.

Kako sam Drosnin kaže: “U trenutku kad se ostvarilo proročanstvo koje je sam pročitao u Bibliji, šifra Biblije mi je po prvi put zaigrala pred očima kao potpuno jasna i izvjesna!”

Do sada je priča o proročanstvima zapisanim u Svetom pismu zvučala preapsurdna da bi zaiteresovala veći broj stručnjaka. Šifrirane poruke koje se navodno mogu naći u Bibliji predstavljaju potraga za duhovima, smatra Andreas Michel sa katedre za Stari zavjet na Sveučilištu u Tübingenu.

- Autori Starog zavjeta – dodaje on – nisu posjedovali takvu matematičko-umjetničku spoznaju svijeta da bi svoje tekstove mogli šifrirano zapisivati! …

UBOJICA KOJI ŽELI UBITI!

Dodatni dokazi za one koji vjeruju u postojanje koda Biblije dolaze iz matematike: Eliyahu Rips je matematičar u pješčanim zgradama Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, smještenom na brežuljku iznad ‘Vječnog grada’. Odatla se pruža magičan pogled ka Faseldonu, ka starom gradskom zidu – idelno mjestu za inspiraciju?

Ripsovo specijalno područje je takozvana grupna teorija, matematički element moderne fizikalne teorije.

Šifra Biblije je kompjuterski program! – Objašnjava izraelski znanstvenik.

Zajedno s dvojicom izraelskih kolega, fizičarom Doronom Witztumom i Joavom Rosenbergom s jeruzalemske visoke tehnološke skole – Rips je tekst Biblije podvrgnuo jednom programu za dešifriranje. Posao je trajao sve do 1994. godine kada su u poznatom znanstvenom časopisu ‘Statistical Science’ objavili svoja iznenadujuće saznanja pod naslovom ‘Konstante slova u Knjizi’.

Eliyahu Rips

Oni su prvo izabrali 300 hebrejskih pojmova koji imaju slična značenja, kasnije su tome dodali imena, dane rođenja i smrti 66 najpoznatijih Židova koji su živjeli između IX i XIX stoljeća. Tada su sve to skupa tretirali kao jednu cjelinu, jedan tekst, bez praznog prostora izmedu riječi i znakova. Tada su u tom tekstu, u kome je bilo jedan do drugog 304.805 znaka, potražili prethodno izabrana imena.

Računalo je počeo kombinirati pismo tako što je kombinirao prvi s drugim, pa s trećim … sa tisućitim itd. Onda je kobinirao to isto samo s početnim drugim slovom. Na kraju je tako prošao sva slova.

Upozorenje za Rabina je bila kombinacija slova poredanih – svako četvrto, dvanaesto ili petnaesto slovo teksta. Ako pri čitanju znakova preskačemo određeni broj slova, dobivamo čitak tekst. Reci kao: ‘Rabin’, ‘Amir’, ‘Tel Aviv’ i godina ubojstva. Popreko preko Rabinovog imena mogu se naći riječi: ‘Ubojica koji želi ubiti’.

Je li to sve samo slučaj?! …

ZAPANJUJUĆE OTKRIĆE

Izraelski matematičar je objavio svoje iskustvo u vezi sa Zaljevskim ratom.

- Računalu smo dali zadatak da nađe ime – Saddam Hussein. To smo učinili pošto smo se uvjerili da je kombinacija slova koji daju traženi pojam povezana nekom matematičkom logikom. U području koje je ukazivalo na zaljevski rat našli su se pojmovi kao: ‘Scuds’, ‘ruske rakete’ kao i datum početka rata i ime ‘Hussein’.

Za Michaela Drosnina to je bio neoborivi dokaz za postojanje ove šifre: sve riječi tvore neku vrstu križaljke. Tako se može ispitati da li se riječi međusobno povezanog značenja nalaze jedna blizu druge. Tako se uz pojem ‘Bill Clinton’ nalaze pojmovi ‘Predsjednik’, kod ‘Slijetanje na Mjesec’ nalaze se pojmovi ‘Svemirski brod’, ‘Apollo 11′, kod riječi ‘Hitler’, nalazi se riječ ‘Nazi’, kod ‘Kennedy’ , riječ ‘Dallas’ … Zar to može biti puki slučaj?!

Da će jedan renomirani stručni časopis objaviti ovakve tvrdnje nisu se ni sami autori nadali. Robert Kass, koji je 1994. godine bio izdavač ‘Statistical Science’, kaže da su čitaoci u početku bili skeptični što je normalna reakcija.

- Mislim da nitko u to vrijeme ovu fantastičnu teoriju nije prihvaćao kao nešto ozbiljno – navodi šef Odjela za statistiku američkog sveučilišta Carnegie Mellon u Pittsburghu. – Svi su mislili da tu postoji neka caka, ali nisu znali koja i kako je otkriti …

A da bi se uvjerio da kod Biblije uistinu postoji, Rips je novostvorenom programu podvrgnuo još neke tekstove, na primjer, prijevod Tolstojevog ‘Rata i mira’. Ali, tražena su se imena, podaci i datumi mogli naći jedino u Bibliji i to, kako navodi, u šifriranom obliku.

Za odlučujući eksperiment izraelski je matematičar od 32 imena i 64 podatka napravio oko 10 milijuna različitih kombinacija, od kojih je samo jedan jedini par bio točan. Rips je ponovno pohranio podatke u računalo da bi saznao koja od 10 milijuna kobinacija daje zadovoljavajući rezultat.

I ispostavilo se da je zadovoljavajuće rezultate mogao naći samo u – Svetom pismu!

OVO JE VAN SVAKE LOGIKE!

Robert Kass je, nakon svega, dao trojici stručnjaka provjeriti njegova otkrića i oni su to učinili. Kad su sva trojica potvrdila korektnost statističkih postupaka i brojeva, Kass je odlučio objaviti rezultate. Harold Gans, zaposlen u tajnoj službi SAD na poslovima dešifriranja, čuvši za ovu priču bio je odmah uvjeren da može naći dokaze za obaranje teorije o biblijskom kodu.

Da bi otkrio ‘u kome grmu lezi zec’ on je ispisao 64 osobe i to ne samo njihova imena, nego i mjesta rođenja i smrti. Rezultat ga je šokirao.

- Niz leđa mi je prošla neka hladna jeza, sjeća se Gans. – Imena gradova su odgovarala imenima osoba nađenim u Bibliji.

Australski statističar, Abraham Haofer, jedan je od onih koji su uporno kritizirali tezu o šiframa u Bibliji:

- Pri analizi tolikog broja podataka, neminovno je da se određene mustre pojavljuju – kaže on. – Ali, ovo prelazi logiku i postojeće zakone vjerojatnosti!

Sljedeće analize su Drosnina još više uvjerile u ispravnost svoje teze. On i koautor Doron Witztum su oko pojma ‘holokaust’ potražili još neke pojmove i pronašli riječi kao što su: ‘Njemačka’, ‘Berlin’, ‘Eichmann’, ‘Ciklon B’ … Matematičar Piatetski-Shapiro sa Yale univerziteta, kome je Drosnin medu prvima pokazao svoje analize, pun je zbunjenosti i oduševljenja:

- Ovdje je riječ o jednoj inteligenciji koja je izvan našeg znanja i shvaćanja – mi govorimo o Bogu. Jedini siguran odgovor je Bog! …

U Svetom pismu su se do sada otkrili jos neki zanimljivi podaci: propast njujorške burze 1929; Beethoven, Bach, Picasso, izbor Natanjahua na vlast uz koje je još stajao i nadimak ‘Bibi’, udar kometa na Jupiter u srpnju 1994. i Treći svjetski rat kao najava posljednje apokaliptične borbe na Zemlji 2112. godine.

ATOMSKI NAPAD SE NIJE DESIO!

Dana 26. siječnja 1996. godine otkriven je podatak koji je Drosnina uzbudio: U večernjim satima 6. svibnja 1996., Libija će napasti Izrael atomskim oružjem! Našao je načina da razgovara sa Peresom, tadašnjim predsjednikom izraelske vlade. Razgovor je tekao ovako:

PERES: Za kad je predskazan napad? … Što možemo učiniti.

- To je upozorenje, a ne predskazanje, odgovorio je Drosnin i time relativirao svoje upozorenje. On je jednostavno od biblijske šifre napravio naku vrstu proročanstva, a la Nostradamus, kakva već odavno poznajemo.

Šesti svibnja je, srećom, prošao bez atomskog napada, ali Drosnin, nije mogao objasniti kako to da se to nije dogodilo. Gdje je pogriješio?

Na Drosninovo pitanje – da li Biblija skrivena prošlost ili budućnost – odgovara Rips:

– Sve što je bilo, jest ili će biti!

A kako je ovo moguće u jednom tekstu od samo 304.805 znakova?

- Teoretski ne postoje ograničenja za broj informacija sadržanih u jednom tekstu! – Odgovara matematičar iz Jerusalema.

– Broj skrivenih informacija se ne može otkriti, čak i ako nije beskonačan.

Na taj način su se Rips i Drosnin našli u situaciji sličnoj vulkanolozima ili onim koji prate pokrete Zemljine kore i koji stoje pred dilemom kad će se dogoditi sljedeća katastrofra, kako bi pravodobno i točno obavijestili gradonačelnika koji bi trebao evakuirati grad.

Zemljotres iz 1995. godine u Kobeu u Japanu je takode pojam koji je Drosnin našao u Bibliji. Osim toga, našao je još i ove riječi: ‘Kobe’, ‘Japan’, ‘Vatra’, ‘Veliki potres’, s točno navedenom godinom.

Možda se uz pomoć dešifriranja Biblije stvarno može pročitati prošlost i predvidjeti budućnost. Možda možemo predvidjeti sljedeći atentat ili neki događaj planetarnih razmjera, ko što je bio udar komete prije 65 milijuna godina, koji je uništio dinosaure …

Ali, onima koji šifrirane poruke nalaze u Bibliji, također bi se moglo dogoditi nešto slično što se dogodilo Kasandri. Lepi Apolon je bio u nju zaljubljen i obećao joj – ako mu uzvrati ljubav – pokloniti dar proroka. Kasandra je prihvatila ponudu i dobila moći proroka, ali se oglušila o svoje obećanje. Tada je Zeusov sin učinio da lijepa Kasandra ostane proročica, ali je učinio i da je nitko ne sluša niti joj vjeruje!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
;
 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)