Uhićeni novinar Der Spiegel-a je pisao većinom lažne vijesti o ratom pogođenim područjima u kojima je izmišljao događaje

Bez obzira na to koliko duboko ulazi u nas sve što čitamo svaki dan, mnogi od nas uzimaju zdravo za gotovo da su vijesti objavljene od legitimnih mainstream medija činjenične i prave.

Uostalom, oni koriste pokazatelje činjenica, zar ne? Nedavni skandal ilustrira činjenicu koju vam već duže vrijeme pričamo, da su… provjeravatelji činjenica su totalna šala.

Nagrađivani novinar uglednog njemačkog časopisa Der Spiegel, Claas Relotius, nedavno je bio razotkriven zbog falsificiranja nekoliko priča tijekom godina.

Der Spiegel je bio prisiljen priznati da je novinar “izmislio priče i izmislio protagoniste” u desetinama članaka koje je objavljivao na internetu i u tisku. Dodali su da je to moglo utjecati i na druge mainstream medije.

Relotius je priznao prijevaru i podnio ostavku na radnom mjestu gdje je radio sedam godina. Tijekom rada kao novinar u poznatom Der Spiegelu osvojio je nekoliko nagrada za istraživačko novinarstvo. Godine 2014. proglašen je novinarom godine CNN-a i dobio za to novinarski Oskar.

Neke od njegovih nagrada temelje se na lažnim pričama. Nagradu “Reporter godine” u Njemačkoj koju je osvojio prošlog mjeseca, i to ukupno četiri puta – o mladom sirijskom dječaku temeljila se na priči koju sada znamo da ju je izmislio.

Druge lažne priče koje je izmislio uključuju jednu o nogometašu Colinu Kaepernicku i jednu o zatvoreniku Guantanama iz Jemena.

Teško je povjerovati da bi se takva prijevara mogla provesti u djelo u ovo moderno informatičko doba, kada imamo toliko informacija na dohvat ruke – ali to je dijelom i razlog zašto je prošao nezapaženo sa takvom prijevarom.

Uostalom, ne morate više osobno posjećivati mjesta kako biste ih detaljno opisali. Google Earth vam može pokazati sve što trebate znati kako bi vaš novinarski izvještaj izgledao autentično.

Razdvajanje činjenica od fikcije?

Što je s takozvanim provjerama činjenica koje mnogi mediji guraju u prvi plan? Oni bi trebali razdvojiti činjenice od fikcije, ali kako portal Politico ističe, i oni su također ljudi.

Možda su se osjećali zastrašenima mogućnošću da ispitaju takvog novinara, ili su možda osjetili da je to toliko detaljno da nije bilo moguće izmisliti.

Mnogo puta, urednici imaju unaprijed stvorene predodžbe o nekoj temi i stoga neće propitkivati​članke koji potvrđuju njihova uvjerenja. To je možda bio slučaj s jednim od njegovih izmišljenih i najslavnijih članaka, u kojima je govorio o tome kako se ljudi u malom gradu Fergus Falls mole za predsjednika Trumpa nedjeljom.

#Relotius je bio razotkriven tek nakon što je kolega koji je radio s njim počeo sumnjati u neke detalje.

Nakon što je kontaktirao dva navodna izvora i otkrio da nikada nisu upoznali Relotiusa, tek je tada njegov posao bio doveden u pitanje.

Der Spiegel se ponosi time što ima jedan od najboljih odjela za provjeru činjenica u ovoj branši, pa ako se to dogodilo njima, to se može dogoditi bilo gdje u bilo kojim medijima.

Čitatelji o provjeravačima činjenica također imaju predrasude – neki čak mogu tvrditi da su odabrani s tim na umu kako bi osigurali da se članci koji su odobreni gurnuju u bilo koju naraciju koju izdavač želi da ljudi vide.

Iako ideja o provjeravanju činjenica zvuči dobro u teoriji, ona u konačnici pruža lažni osjećaj sigurnosti.

Činjenice su ljudi i oni su također skloni pristrasnosti, lijenosti i zastrašivanju. Stvarnost je u tome da se na provjeru činjenica ne može pouzdati da istinsko filtriranje lažnih vijesti – čak ni u “gornjem ešalonu” mainstream medija.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Bin Ladena više nema, ubili su ga. Gadafija više nema, ubili su ga. Titulu najopasnijeg čovjeka na svijetu trenutno bi mogao dobiti Donald Trump

Frankfurt, Heidelberg – mjestašce Karlstadt na rubu jugozapadne njemačke pokrajine Rheinland-Pfalz na prvi pogled ni po čemu ne liči na mjesto koje ima jednu od možda presudnih uloga na ovogodišnjim američkim predsjedničkim izborima.

Međutim, upravo iz ovog vinogradarskog mjesta djed najizglednijeg republikanskog kandidata za predsjednika SAD krenuo je preko Atlantika da bi potom i njegov sin i unuk postali američki milijunaši.

Prema riječima Bernd Weisenborna, dalekog rođaka Donalda Trumpa, isprva su se samo smijali zbog toga što je Trump ušao u utrku za predsjednika, “ali sada više nije smiješno jer ono što izgovara prlazi svaku mjeru”.

“S jedne strane, sjajno je vidjeti da je netko tko je porijeklom iz Karlstadta postao takav poslovni tajkun u Americi.

To je američki san. S druge strane, teško je ponositi se nekim tko daje takve izjave o muslimanima, imigrantima i ženama”, kaže Weisenborn, čiji vinograd je preko puta kuće u kojoj je odrastao Trampov djed – Friedrich Trumpf.

Trumpf je 1885. kao šesnaestogodišnjak emigrirao u SAD i promijenio ime u Frederick Trump.

Današnjim rječnikom bi sigurno bio definiran kao “ekonomski migrant”, što je kategorija ljudi protiv koje se njegov unuk ne libi da izgovara najratoborniji prijetnje.

Iako Trump ima njemačke korijene baš kao i oko 50 milijuna Amerikanaca, njegovi predizborni nastupi izazivaju uglavnom zgražanje kod Nijemaca.

Ugledni politički magazin “Der Spiegel” je Trampa definirao kao najopasnijeg čovjeka na svijetu, dok je socijaldemokratski vicekancelar Sigmar Gabriel nedavno u razgovoru za tjedno izdanje lista “Die Welt” izjavio da Tramp predstavlja prijetnju miru i prosperitetu, svrstavajući ga u isti koš s krajnjim desničarima u Europi.
 
(Politika online/NSP)

VOJSKA VLADE U KABULU (AFGANISTAN) OSTALA BEZ TREĆINE VOJNIKA, VEĆINA PREŠLA NA STRANU TALIBANA

Amerikanci i njihovi saveznici iz NATO priznali su da su u Afganistanu uzalud ratovali.

Njemački tjednik Der Spiegel objavio je da se u tajnom izvješću NATO priznaje da će se situacija u Afganistanu tijekom 2016-te samo dalje pogoršavati zato što je vojska marionetske vlade u Kabulu već “izgubila trećinu vojnika” i da nije u stanju se odgovoriti obavezama koje pred njom stoje.

Zemlje NATO-a su u afganistansku vojsku uložile milijarde dolara, a u spomenutom izvješću se priznaje da samo jedna njena pješačka postrojba – od ukupno 101 postrojbi – može biti ocijenjena kao “učinkovita”.

Dalje: da se za 38 može reći da “imaju značajne probleme”.

Čak deset afganistanskih bataljona (svaki ima po 600 vojnika) ocijenjeno je “nesposobni za borbu”.

Der Spiegel navodi i dio izvješća u kojem se precizira da je afganistanska vojska tijekom 2015-te imala vrlo velike gubitke (povećani za 42 posto), a da to dovelo do masovnog dezertiranja.

Njemački list prenosi da je vojska vlade u Kabulu ostala bez svakog trećeg vojnika i da je većina prešla na stranu Talibana.

Ovaj islamistički pokret krajem rujna je zauzeo grad Kunduz (300.000 stanovnika), a upravo opsjeda grad Gazni koji je sjedište istoimene provincije.

Talibani su počeli iz svoje zemlje izbacuju i Islamsku državu. Najžešće bore se vode u istočnoj provinciji Nangarhar.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Dokument njemačke vlade upozorava na jačanje ruskog utjecaja u regiji čiji je dio i Hrvatska, posebice u Srbiji i BiH

Vladimir Putin i Rusija ponovno se pokušavaju vratiti na zapadni Balkan, a u tome ih pokušava spriječiti Angela Merkel, glavni je zaključak vodećih svjetskih medija kao što su Financial Times, Reuters, The Guardian ili Der Spiegel koji su posljednjih dana pokazali neuobičajeno izražen interes za područje zapadnog Balkana. Pritom se ne radi isključivo o reperkusijama zbog oslobađanja Vojislava Šešelja, nego o kudikamo širem geostrateškom nadmetanju između EU i SAD-a, odnosno Rusije.

Hrvatska se (srećom) uglavnom spominje tek usput, a u glavnoj ulozi je Srbija zbog bliskosti s Rusijom. Na Zapadu je sve više onih koji veze Moskve i Beograda ocjenjuju kao potencijalnu opasnost za zapadni Balkan.

Tako se u analizi Financial Timesa nedavni dolazak njemačkog predsjednika Joachima Gaucka u Sloveniju dovodi u vezu sa strategijom Berlina u zaustavljanju sve izraženijeg ruskog utjecaja u regiji.

“Gauckov posjet simbolizira njemački interes za jugoistočnu Europu. Treba biti još takvih posjeta, a moramo slati i stručnjake, makar nas to koštalo. Rusija stiže u regiju i mi moramo odgovoriti”, glasi pojašnjenje nove njemačke politike kako je vidi Roderich Kiesewetter, član Odbora za vanjsku politiku u Bundestagu.

Ekonomske sile moći

Njemačke političare zabrinuo je Putinov dolazak u Beograd, a još više ruska taktika širenja ekonomskog utjecaja među postkomunističkim državama. Bugarsku s Rusijom vežu povijesni i ekonomski razlozi, a Slovačka i Mađarska ovise o energentima koje im isporučuje Putinov režim.

Ruski utjecaj neće se ogrančiti na Ukrajinu već u Moskvi računaju i sa Srbijom, u kojoj su zahvalni jer ni Rusija ne priznaje nezavisno Kosovo. U prošlosti je zbog pravoslavnih veza Rusija doživljavala Srbiju kao mlađeg brata, a posljednjih godina Rusi su pokupovali neka od najvažnijih srpskih poduzeća.

U Berlinu kažu: “Rusija razvija strategiju za balkanske države. Iako nema vojnih ambicija, u tijeku je medijsko-financijsko-koruptivna operacija”, zaključak je Financial Timesa.

I utjecajna agencija Reuters podsjetila je ovih dana kako je Angela Merkel nedavno upozorila na ruski utjecaj u Srbiji i druge države na zapadnom Balkanu.

“Rusija pokušava, 25 godina poslije pada Berlinskog zida koji je signalizirao i slabljenje njenog utjecaja u istočnoj Europi, vratiti nešto od izgubljenog utjecaja.

To je najočiglednije u njenoj ulozi u Ukrajini, ali postoje puno profinjeniji načini za koje se Rusija opredijelila za bivše komunističke države u istočnoj Europi – putem energetskih sporazuma po kojima je ona njihov glavni opskrbitelj, kroz čvršće diplomatske veze, ali i snažnijim pokušajima da pridobije javno mnijenje u sve više neprijateljski naklonjenom europskom kontinentu”.

Bitka za Srbiju

Prema Reutersovim analitičarima, politička borba Zapada i Istoka oko Srbije se zaoštrava, a srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu i pokretanje ruskog medijskog servisa u Srbiji dio su “mekane diplomacije” s ciljem popravljanja imidža i jačanja utjecaja u svijetu. “Srbija balansira između Vladine posvećenosti EU integracijama i pretežno konzervativnog društva u kojem neki Srbi osjećaju veću naklonost prema Rusiji. Javno naljutiti Rusiju politički je neprihvatljivo u Srbiji. Srbija je odbila uvesti sankcije Rusiji zbog krize u Ukrajini unatoč pritisku da uskladi svoju vanjsku politiku s EU”, glasi analiza situacije u susjednoj državi.

“Novo ledeno doba na Balkanu”, objavili su njemački i austrijski mediji koji se u posljednje vrijeme također intenzivno bave odnosima između Srbije i Hrvatske.

Kronen Zeitung također se bavio situacijom u Srbiji uz konstataciju da su se povratkom Šešelja u Srbiji “na muci našli baš premijer Vučić i predsjednik Nikolić”. No pitanje je da li je puštanje Šešelja dio plana destabilizacije Balkana, koji stoji kao tampon zona između Istoka i Zapada.

“Obojica su bili njegovi bliski suradnici koji su s njim prekinuli tek u jesen 2008. I dok se Vučić pokušava distancirati od novonastalog problema, Nikolić se do sada nije javio za riječ.”

“Dvije najvažnije države Balkana ponovno su u političkom klinču”, objavio je u web-izdanju austrijski dnevnik Tiroler Tageszeitung koji je prenio informaciju Jutarnjeg lista da je hrvatski premijer Zoran Milanović otkazao posjet Beogradu zakazan za sredinu prosinca.

Austrijski liist prenio je i stav premijera Srbije Aleksandra Vučića da on ne dozvoljava da mu drže “lekcije iz demokracije” i citira njegovu izjavu: “Nismo mi vreća za udaranje”.

Skrivene ruske poruke

Informaciju o tajnoj odluci kabineta Angele Merkel o sprječavanju ruskog utjecaja na Balkanu prvi je objavio dobro informirani tjednik Der Spiegel.

Spiegelovi novinari sastali su se s neimenovanim dužnosnicima u Berlinu, koji su priznali kako raspolažu čvrstim dokazima da Rusija pokušava učvrstiti svoj položaj na Balkanu, a države u regiji uvjeriti da ne pokušaju postati članice Europske unije. U tajnom dokumentu pod naslovom “Ruski utjecaj na Balkanu” opisuju se pokušaji Moskve za stvaranje čvrstih odnosa sa Srbijom. Osim vojne suradnje i isporuke energenata, Rusi sve češće koriste panslavensku retoriku i podsjećaju na dugogodišnje međusobne veze, a naglašavaju i da Moskva i Beograd jednako gledaju na pitanje Kosova.

Usto, Rusi žele utjecati i na Bosnu i Hercegovinu, i to tako što pdržavaju Republiku Srpsku.

“Putinova namjera je uvjeriti balkanske države da odustanu od članstva u Europskoj uniji ili, ako ipak postanu članice, da u tom slučaju zastupaju ruske interese”, piše u dokumentu vlade u Berlinu.

KOMENTAR: Putin neće sam stati, netko ga mora zaustaviti

Vladimir Putin bio je čvrsto odlučio vratiti Rusiji moć koju je nekad imao SSSR. Teško je patio, tvrde, gledajući sramoćenje Rusije tijekom 90-ih godina, dogodila mu se Revolucija ruža u Gruziji, pa Narančasta u Ukrajini. A onda je shvatio da je došlo do redefiniranja geopolitičke slike svijeta, Kina je narasla, Irak je stavio negve na američke noge, a EU se mučila s novim članicama i svojom nemoći.

Pa je lijepo 2008. godine razdrmao Gruziju koja se drznula dirnuti u njegove interesne sfere i za to nije bio kažnjen. Onda je počeo snovati euroazijsku zajednicu u kojoj je očekivao sve koje si je zamislio. No, Ukrajinci su mu opet rekli ne. Pa im je onda lijepo oteo Krim i počeo građanski rat. I bilo je tada onih koji su mislili da će Putin stati, da mu je dosta. Pogrešno, Putin je shvatio da s njim nitko na Zapadu ne želi ratovati, da će ga tući sankcijama, ali on iza sebe ima javnost, još ima novca, a ključno je samo da se ne pokaže gubitnikom.

Zato se i zalijeće zrakoplovima u Estoniju i Latviju, prikapča Abhaziju, drži na lancu karikaturalnog Milorada Dodika, privlači Viktora Orbána novcem, stišće Aleksandra Vučića Kosovom. Stare interesne sfere treba čuvati i jačati utjecaj, temeljna je odlika te politike. Pogotovo kad se u rukama ima tako snažno oružje kao što je energija i Kosovo. I jasno je da Putin neće stati. Tko misli drukčije, grdno se vara.
 
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19346"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Kada je nedavno njemački tjednik “Der Spiegel” ekluzivno otkrio “Titove tajne ubojice”, nitko se u Hrvatskoj i Srbiji nije posebno uzbudio, jer je to otkriće ličilo na ponalaženje rupe u saksiji. Naravno, zahtjev Gojka Bošnjaka, ustaše koji je 1973. godine bio žrtva pokušaja ubojstva u Njemačkoj, a čiji je likvidator u Karlsruheu osuđen na 10 deset godina robije, prihvaćen je kao medijska senzacija. Bošnjak od njemačkog ministra unutarnjih poslova traži da se Josipu Brozu posthumno, zbog ubojstava emigranata, oduzme orden Izvanrednog saveznog križa, koji mu je 1974. dodijelio njemački predsjednik Gustav Heinemann.

Tito i njegove državne ubojice su od 1970. do 1989. godine u Njemačkoj ubijena 22 hrvatska iseljenika, u Europi i SAD 16 srpska emigranata. Ono što Gojko Bošnjak zna, a neće da kaže, jest činjenica da su državne ubojice iz Udbe likvidirale političke emigrante porijeklom iz Jugoslavije uz suglasnost vlasti u Njemačkoj i Americi. Naime, uvijek kada je Broz odlazio u službene posjete ovim državama, zahtijevao je od vlasti u Bonnu i Washingtonu da pohapse ili njegova tajna policija Udba pobije Titine političke protivnike. I zato Nijemci neće Titu oduzeti orden koji su mu dali, upravo za “čišćenje” njihovog prostora od “jugoslovenskih terorista”.

Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Tito i Udba su imali 11 državnih ubojica iz svih republika. Ključ za ubijanje emigranata je bio nacionalni, pa su Hrvati ubijali ustaše, Slovenci bijelu gardu, Bosanci balije, a Srbi su ubijali četnike i Šiptare po svijetu. Konobar iz Niša, izvjesni B. Panajotović je u Chicagu ubio četnika D. Kašikovića, ali i devetogodišnju Ivanku, koja je vidjela zlikovca. FBI je taj zločin zataškao, a likvidator je operirao lice i skriva se danas u Coloradu.

U Njemačkoj je hrvatska Udba trebao ubiti Stjepana Đurekovića, odbjeglog direktora u INA-i, ali kako su to udbaški egzekutori iz Zagreba odbili, angažirani su Crnogorci. U tom masakru Đurekovića sudjelovali su Božović, Malešević i M – čije ime ne smijem izgovoriti. Prva dvojica su pokojnici, a treći živi i vrlo je utjecajan u Crnoj Gori. Uostalom, Njemačka nije uspjela dobiti Josipa Perkovića, šefa Udbe u Hrvatskoj, koji je osuđen za likvidaciju Stjepana Đurekovića. Niti se Njemačka zbog toga mnogo buni, jer ona i danas uvažava političke zločine komunista i maksimalno ih skriva.

Ta tajnovitost je dio političkog protokola zemalja, koje su provodile vlastiti državni terorizam. Naredbodavci udbašima su bili visoke političke ličnosti, koje su i same bile dužnosnici tajnih službi, pa bilo da se ona zvala NKVD, Ozna, Udba, KOS ili SDB. Prisjetimo se da je rad u tajnoj službi JNA, zatim SID-u i SDB, odnosno Ozni i Udbi, predstavljao često samo jednu od stepenica u političkoj karijeri mnogih naših dužnosnika. Tajni agenti su bili Josip Broz, Mitja Ribičić, Cvijetin Mijatović, Raif Dizdarević i Bora Jović, Nikola Ljubičić, kao i Edvard Kardelj. U novije vrijeme, kada su komunisti postali demokrati sa agenturama su radili Kučan, Janša, Tuđman, Gligorov, Izetbegović ili Milošević.

I svaka nova država koju su stvarali ove vojskovođe je imala svoju Udbu, a ona je pravila svoje ulične i narodne heroje, razne Arkane, Tute i Juke. Ovi momci su bili suradnici Titove agenture, samo su promijenili vladara i nastavili svoj podzemni pohod, a da nikada nisu ratovali između sebe. A i kako bi kada su bili drugari iz podzemlja u Frankfurtu. Milorad Ulemek Legija je bio miljenik mladog političara, koji ga je vodio kod Đinđića kući navečer, da ga upozori da Njemci žele ga likvidiraju. Dragana Vasiljkovića tj.. Kapetana Dragan, stvorila je srpska Udba, jer je po nalogu J. Stanišića doveden iz Australije u Krajinu izigravati srpskog nindžu.

Od 11 državnih ubojica, većina je otišla u prošlost, ali su danas živi i vrlo aktivni njih trojica – u Hrvatskoj i Crnoj Gori. A njihov šef Odsjeka za likvidacije postao je veliki majstor srpski masonerije i živi u Srbiji. Nije problem u tome da su Titove ubojice među nama, [highlight color="yellow"] već u tome da je brozovska Udba preživjela građanski rat i revoluciju i nametnula se kao tajna politička struktura demokracije [/highlight] . Uostalom, u Beogradu, svi udbaši i njeni mafijaši imaju običaj govoriti: “Da nas nije bilo, 5. listopada ne bi uspio. Mi smo narodu donijeli demokraciju! ”

Udbaši i mafijaši, međutim, zaboravljaju, kako već deset godina naplaćuju demokraciju koju su izborili na ovim prostorima. Udbaši koji su bila instrument Titovog režima, agenti Miloševića i Tuđmana, postali su veoma značajni suradnici Đinđića i Mesića, a ostali su u državnim i stranačkim aparatima Tadića i Josipovića. U Srbiji ih najviše ima u Ministarstvu vanjskih poslova, na mjestima konzula, u Ministarstvu obrane na funkcijama za ljudske resurse i vojnu industriju, zatim u medijima, gospodarstvu, mafiji i sportu.

Željko Kekić, bivši jugoslavenski špijun iskreno priznaje:

“Moji kolege udbaši i danas drmaju Hrvatskom. Oni su dobrovoljno radili kao suradnici političkih stranaka. Danas oni obnašaju dužnosti od načelnika općina, gradskih vijećnika, pa sve do zastupnika u Saboru i direktora javnih tvrtki. Oni i danas “drmaju” sustavom, jer su, u odnosu na “obične” političare koji dolaze iz naroda, u povlaštenijoj poziciji zbog informacija kojima barataju “.

 

[highlight color="yellow"] Hvatska Udba je, uostalom, dovela Gojka Šuška iz Kanade i namjestila ga za ministra. A Miroslav Tuđman, kao bivši šef agenture najbolje zna gdje su mu danas instalirani kadrovi. [/highlight] Jer, ako su komunisti postali demokrati, zašto ne bi udbaši postali njihovi savjetnici i suradnici.

Ako se samo površno skicira ta udbaška mimikrija, koja je im je omogućila da se infiltriraju u novu vlast, vidi se da su to učinili tako što su udbašku strukturu prenijeli u politiku i društvo. Glavni tajni posao udbaša danas na na blkanskom prostoru jeste ilegalno financiranje stranaka. Udbaši su stručnjaci za pravljenje “crnih para”. To je ilegalno zarađeni novac, kojim se plaćaju prljavi stranački poslovi. Taj novac je počeo da se stvara od prvih dana demokracije, jer su bivši načelnici tajnih službi, i u Beogradu, i u Zagrebu, pljačkali porušene gradove i banke, potom prvi otvorili poslove oko privatnih banaka i mjenjačnica, agencija za promet nekretnina, zatim agencija za privatne detektivne i osiguravanje. Samo u Srbiji agencije za osiguravanje imaju pod oružjem 30.000 ljudi.

Bivis udbaši su postali savjetnici i suradnici za sigurnost političkih partija, funkcionera, tajkuna, bankara. A u stvari se bave ucjenjivanjem i reketarenjem bogatih ljudi, uzimanjem partijskog postotka za svaki biznis sa državom, [highlight color="yellow"] ugovaranje prodaje državne imovine pod nejasnim okolnostima i uz visoku proviziju. [/highlight] Nerijetko pribjegavaju prijetnjama, batinjanjima i ubojstvima. U Beogradu udbaši su ubili Đinđića, au Zagrebu su ubili Pukanića. Izvršioci su bili članovi Udbine mafije iz zemunskog i zagrebačkog klana.

Najvažnija politička uloga Udbinih nasljednika je korištenje i prodaja tajnih dosjea stranačkih čelnika i simpatizera, sponzora političkih stranaka i stranih špijuna u domaćim gaćama, svim zainteresovao stranama. Cijena dosije sa tajnama običnog bisnismen, kojeg treba “ubijediti” da financira neku malu stranku, je u Beogradu –10.000 eura. A dosjei državnih dužnosnika vrijede već i milijun eura, jer su u njima podaci o zaraznim bolestima, kartonima iz ludnica, o ljubavnicama, prijevarama, ali i fotosi sa homoseksualnih seansi.

Udbaši danas posjeduju liste sa imenima političara, svećenika, javnih ličnosti, koji su homoseksualci, time ih ucjenjuju i ubacuju u razne političke igre. I zato svaki od političara koji se sprema za vrhovnu vlast strepi od ovih udbaša, njeguje ih, plaća i koristi, sve dok ne shvate da su iskorišteni. [highlight color="yellow"] Udba i danas potpuno kontrolira politički vrh Srbije, Hrvatske i Crne Gore. [/highlight] U njenim rukama su gospodarstvo, mediji, mafija i sport, pa zato i nije čudno što smo svi mi tajni suradnici udbaša. A dokle ćemo to biti, to nitko ne zna!?
 

 
preneseno sa serbianna.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8388"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]