Sve ozbiljne tajne s vremenom zadobiju karakter urbanih legendi. A jedna među njima je tajna o blagu poglavnika Nezavisne države Hrvatske Anti Paveliću.

Stariji vjerojatno pamte poneke konobare koji su govorili da znadu gdje je to “Pavelićevo zlato” skriveno. U zagrebačkim šaputanjima nije se, zapravo, znalo je li riječ o zlatu, ili kakvom blagu druge vrste. Još manje se znalo koliko je toga izneseno u bježaniji.

Dokumenti, nedavno objavljeni na internetu, bacaju nešto više svjetla na ono što je Pavelić, sluteći propast svoje države, poslao u inozemstvo.

Dopisi iz arhiva

Ti su dokumenti ležali pod oznakom stroge tajnosti u Washingtonu, i to nekoliko desetljeća. Riječ je, praktično, o tri vojne institucije koje su se po svršetku II. svjetskog rata dopisivale na temu Pavelićevih sanduka i kutija (“14 boxes and 4 trunks”). Od toga su dvije bile američke, obje pri zapovjedništvu Američke vojske u Austriji, a jedna jugoslavenska.

Američke su bile Odjel za reparaciju, dostavu i restituciju (Reparation, deliveries and restitution division), na čelu s pukovnikom K. S. McKee-jem, te Odjel za spomenike & lijepe umjetnosti (Monuments & Fine Arts Branch) na čelu s R. H. Miller-om. S jugoslavenske strane zahtjeve i pisma potpisivao je “pukovnik V. Vodopivec”, šef Vojne misije Demokratske, federativne Jugoslavije pri Savezničkom savetu za Austriju u Beču.

Međutim, ključni dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti, i prvi u kronološkom slijedu, sročio je stanoviti “admiral Crisomali – Ceremonienmeister -d. kroat. Staatsoberhauptes”. Napisan je 28. travnja 1945. u “Altausseeu” a trebao je potvrditi da je navedeni, sa svojim krležijanskim imenom i titulom, deponirao 18 sanduka (“kisten”) u ime hrvatskog vrhovništva u “Salzbergwerk Altaussee”. Dotični su bili označi s natpisima od “P 1 Zagreb” do “P 18 Zagreb”.

Tajni podzemni depo

Međutim, na ovaj činjenični dokument nije se potpisao ni sam Crisomali, a ni imenovani primatelj u ime navedene “ustanove”.

Istovremeno, odavde je jasno da je NDH izaslala u Austriju a prije konačnog poraza veliku količinu vrijednog materijala. Koliku i kakovu ne može se nagađati.

Poznavatelji ove tematike otprije znaju da je rudnik soli pored austrijskog jezera (Altaussee) bio mjesto na kome su nacističke glavešine još 1944. spremile nevjerojatno blago svjetske umjetnosti, popljačkano u raznim okupiranim zemljama.

Tu je bio sakriven znameniti Ghentski oltar braće van Eyck, tu su bili Rafaelo, Vermeer i mnogi drugi geniji, pohranjeni po Goeringovom nalogu duboko pod zemlju.

Jednako tako, tu su Hitlerove poražene marionetske državice, odnosno njihovi šefovi, skrivale svoje vrijedne zbirke i raznorodno zlato pred porazom o kome su, čini se, međusobno šutjeli, iako su se za njega zajednički pripremali, i to baš sigurnim pospremanjem zločinačkih činjenica što su se doticale najviših vrijednosti ljudskog duha u povijesti.

Hitlerovo blago

Na stranu, ovdje, to što su nacistički ljubitelji umjetnosti bacili krvave mrlje po spomenutim i nespomenutim umjetninama, i to što su mnoge od njih jednostavno uzeli milijunima Židova po raznim zemljama, a koje su poslali u logore smrti.

Jasno, rudnik Altaussee, a očlto se radi o kompleksnoj mreži rudarskih okna, što i danas predstavlja turističku atrakciju, postao je skladiše nacističkog “odsjeka” historije, od vrha u Berlinu, do podružnica u Bratislavi, Sofiji, Zagrebu i drugdje, skladište za koje se zamišljalo kako može izdržati bombardiranje i istragu pobjedničkih saveznika. Drugim riječima, Pavelićeva je pošiljka bila dijelom veće prtljage te poražene skupine koja se do kraja nadala, i preko njega, da je nečuveni preokret još uvijek moguć. To se nije dogodilo, Hitler i njegovi otišli su u ropotarnicu, a ostalo je blago u spomenutom skivenom rudniku i još mnogima.

Evo što je pukovnik američki pukovnik McKee napisao o Pavelićevu blagu, i to kao “predmetu” što se tiče “jugoslavenske imovine u Altausse rudniku”.

On ga je preuzeo, dakako, od njemačkih vojnika koji su čuvali ovu Hitlerovu “Alpsku tvrđavu”. No prije, treba reći da američki pukovnik nije ni znao kako se hrvatski poglavnik zove, te ga uporno piše “Paveliću” – dijakritičkih znakova nije ni imao na svome pisaćem stroju.

Ribbentropov poklon

U ime svoga ureda za Restituciju McKee je uputio ovo pismo Odjelu za spomenike i lijepe umjetnosti. (O njemu je napisao knjigu Robert Edsel, i to pod naslovom “The Monuments Men”, koje se u Hollywoodu prihvatio George Clooney.)

Pukovnik McKee je potvrdio 1. svibnja 1946. da se radi o “14 kutija i 4 sanduka”, što su označeni kao “imovina Poglavnika Hrvatske Pavelicu iz Zagreba”.

Tih 18 jedinica pregledali su “predstavnici Jugoslavenske vojne misije za repatrijaciju”: kapetam Mileusnić (Milevsnic) i poručnik Tunguz, “zajedno s nižepotpisanim”. McKee bilježi: “Ustanovljeno je da 18 sanduka sadrži ono što se smatra dijelom kućanstva obitelji Pavelicu, uključujući srebro, posteljinu, fonografske ploče, albume itd., plus veliki porculanski servis za jelo za koji se vjeruje da ga je Poglavniku darovao Ribbentrop.

Svi su predmeti novi (contemporary), mnogi obilježeni šahovnicom i nemaju nikakovu umjetničku vrijednost”.

Pukovnik McKee podsjetio je, isto tako, da je ovaj sadržaj deponirao u rudniku admiral “Grisomali”, što verificiraju pridruženi dokumenti. Onih koje novinar nema na uvidu, ako tonije onaj jedan jedini na kome nema niti čijeg žiga, niti čijeg potpisa.

“Kako je ‘the Pavelicu family’ donedavno živjela u St. Gilgenu, Austrija, opetovano se vjeruje da to naglašava personalni karakter imovine o kojoj se ovdje govori”, ponavlja pisac ovoga pisma. I dodaje kako treba zabilježiti da ‘Pavelicu’ traži Međunarodni sud kao ranog zločinca, te da još uvijek nije pronađen. U zaključku istog pisma pukovnik McKee praktično nalaže odnosno “preporuča” Odsjeku za spomenike i lijepe umjetnosti da nakon prezentacije odgovarajućih dokumenata, od strane Vojne misije Demokratske Federativne Jugoslavije, “predmetnutu imovinu preda njima, kako bi je Jugoslaveni čim prije transportirali u Zagreb”.

Nevažan sadržaj

McKee još jednom ponavlja: “Kako je karakter ovoga materijala (sadržanog u sanducima) nevažan, te kako ne postoji njegov inventar, a sastavljanje takve liste predstavljalo bi veliku poteškoću i gubitak vremena, sugerirano je da se ni ne treba raditi takav popis invenatara”.

Časnik McKee ovako je pisao kolegi Milleru iz Odjela za spomenike i lijepe umjetnosi, zato što su američke vojne vlasti namjeravale isprazniti rudnik Altaussee i predati njegove sadržaje pod upravu R. H. Milleru i njegovu odjelu. (On će ih držati, kako pokazuju stare fotografije, u ruševnim austrijskim zdanjima u Salzburgu.)

Odgovor iz Beča

S druge strane pukovnik Vodopivec, šef Vojne misije Jugoslavije u Beču, odgovorio je 27. svibnja 1946. na svoj način na citirani dokument. Vodopivec je, u biti, imao namjeru da se to isto pismo shvati kao “popis broj 5 naših zahtjeva za restitucijom u američkoj zoni Austrije”.

A to zato što su ovi Pavelićevi sanduci, vjerojatno, bili ispušteni u državnom zahtjevu za restitucijom. Stoga je jugoslavenski pukovnik nešto opširniji u navođenju imovine sadržane u pospremljenim sanducima.

Pukovnik Vodopivec podsjeća da je “18 sanduka s privatnim vlasništvom izdajnika i ratnog zločinca Ante Pavelića” spremljeno u rudniku soli Altausse, te da je “naš oficir za vezu u Linzu” posjetio rudnik i izvršio inspekciju tih sanduka uz dopuštenje američkih vojnih vlasti, i to u društvu poručnika (?) Millera iz Američke vojske. Tako je provjereno da su se nalazili duboko u rudniku”.

Sadržaj sanduka

Vodopivec navodi da je bilo pregledano samo 14 Pavelićevih sanduka, te su četiri, prema tome, ostala neotvorena.

Svi su oni veliki optilike 1 metar puta 1 metar puta 1,5 metara (1x1x1,5). Među sadržajem otvorenih sanduka pronađeni su slijedeći predmeti: tepisi manjih veličina; lijepe porculanske posude; srebrne žlice, noževi, vilice, svijećnjaci, posuđe itd; fino staklo (kristal?), albumi s fotografijama i poštanskim markama; gramofonske ploče; stolnjaci; 4 nešto manja sanduka, koja su zaključana, nisu bila otvarana”.

U ime jugoslavenske vlade pukovnik iz Vojne misije zahtijevao je da ova imovina, “kao privatno vlasništvo Ante Pavelića, najvećeg ratnog zločinca naše zemlje”, bude vraćeno u Titovu Jugoslaviju.

Ostaje veliko pitanje zašto dotični sanduci nisu bili vraćeni u Jugoslaviju, barem koliko je javnosti poznato.

Gdje su završili?

Američki pukovnik McKee želio ih je vratiti, kao što je to pukovnik Vodoipivec i tražio u ime jugoslavenske Vojne misije, odnosno Titove vlade.

Gdje su sanduci nestali? I još veće pitanje: što je bilo u četiri sanduka što se nisu otvorila ni pred jugoslavenskim predstavnicima?

Je li moguće da je unutra bilo skriveno ustaško zlato? Odgovori na to pitanje ostaju do danas jako magloviti.

Pouzdano nam je poznato samo još to da je pukovnik McKee poslao pismo uredu Vrhovnog zapovjednika američke zone u Salzburgu, na ruke spomenutog Millera iz Odjela za spomenike i umjetnine.

Posebna skrb

U njemu je sažeo prethodno pobrojane pojedinosti i zaključio da se Pavelićevi sanduci imaju staviti pod kontrolu časnika s titulom “kontrolora imovine” (property control officer), čime se on sam priješio “formalnog zahtjeva jugoslavenske vlade za povratom” dotične imovine. McKee je, istovremeno, naredio Milleru da će zaduženi časnik-kontrolor “jedino uskladištiti i čuvati istu u skladištu u Salzburgu”.

Izričito mu je zabranio sastavljati inventar te iste, po svim izvorima Pavelićeve osobne imovine.

“Ne smije biti službenog kontakta sa članovima bilo koje strane (vojne) misije u vezi s restitucijom (ove imovine) bez izričitog dopuštenja ovoga ureda”, naglasio je na kraju svoga pisma McKee.

Što je bilo dalje? Može li se ova tajna razotkriti? Točno, postoje glasine, pa čak i pojedine novinske varijante u vezi s blagom o kome govore novoobjavljeni dokumenti iz američkog Nacionalnog arhiva. Ali, još uvijek se ne zna sadržaj Pavelićevih 18 sanduka, niti mjesto na koje su bili prebačeni ili razdijeljeni poslije Salzburga.
 
 
(jutarnji.hr/uredio: nsp)

banka, banke, krediti, kamata, zajam, otkup zlata, osiguranje, software