Amerika Rusiju gura ka savezu sa Pekingom, sa ambicijom da je unište – zajedno sa Kinom

Glavne aktivne snage suvremenog svijeta, koje kombiniraju izuzetnu moć s jasnim strateškim planiranjem su – globalni monopoli i američka država (a SAD su – njihova prioritenta bazična zona).

Sadašnja kriza je izazvana truljenjem globalnih monopola i poslovičnom neodgovornošću globalne upravljačke klase koja zastupa interese ovih monopola: jer, oni su isuviše moćni da bi ovisili od bilo koga osim od samih sebe.

Neposredno se kriza manifestira kao smanjivanje potražnje. Kako bi se izborili sa njom, globalni monopoli i SAD kao njihov omotač nastoje:

• Proširiti svoje tržište protjerujući sa njega korporacije koje im ne pripadaju (profit mora biti isključiva privilegija globalnog biznisa);

• Uništiti ili potčiniti svoje konkurente, prebacujući njihovu imovinu u svoje resurse;
• Prijeći sa ekonomije novca na ekonomiju tehnologije, u kojoj vlast diktira izravno tehnologija;
• Maksimalno smanjiti troškove bez destabilizacije sustava minimuma.

Aktivnosti za postizanje ovih ciljeva su – osnova suvremene povijesti.

U ekonomskom smislu, ovi ciljevi su prvenstveno izraženi kroz želju SAD da zaključe sporazume o trgovini uslugama – Trade in Services Agreement (TISA), pacifičkom partnerstvu i transatlantskoj zoni slobodne trgovine.

Koliko možem vidjeti, bez obzira na tajnost već usvojenog projekta, TISA regulira ne samo komercijalne usluge, već i egzistencijalne usluge (npr. vodoopskrbu) i socijalne usluge (uključujući obrazovanje i zdravstvo).

Pri čemu razina vanjskog utjecaja na gospodarstva zemalja članica umnogome nadilazi pravila WTO, koja obuhvaćaju samo pravila međunarodne nagodbe trgovinskih sporova, uglavnom između tvrtki različitih jurisdikcija.

A TISA izlazi ne samo izvan domene u sporovima u sektoru usluga, već definira i procedure razvoja i korigiranja pravila i njihovu primjenu, uništavajući samim tim nacionalni suverenitet kao takav.

Slična procedura se uvodi iu eknomski odnosima svih država članica Pacifičkog partnerstva: odluke o rješenjima sporova donose vanjski arbitri, koji će, gotovo uvijek, štititi interese globalnih monopola, u prvom redu SAD.

Sloboda određivanja pravila i njihovo tumačenje će im omogućiti da postupno uspostave kontrolu nad gospodarstvima država ovog partnerstva (u okvirnom roku od 5 godina) – protjerujući iz njih krupniji kineski biznis. U zamjenu za ovo, date zemlje će dobiti slobodan pristup američkom tržištu, zamjenjujući na njemu Kinu kao dobavljača jeftine robe.

Sjedinjene Države će i dalje imati pristup jeftinoj robi za široku potrošnju, što će im osigurati socijalnu stabilnost, a istodobno će riješiti problem ovisnosti od Kine (što se doživljava kao egzistencijalna prijetnja: sve njihove unutarelitne skupine se slažu da je oslobađanje od ove ovisnosti – kategorički uvjet za osiguranje suvereniteta SAD).

Štoviše: lišivši Kinu pristupa svom tržištu, oni uništavaju njezinu današnju ekonomiju i, gurajući je u kaos, rješavaju se strateškog konkurenta.

Novi impuls razvoja očekuju da dobiju na račun pojeftinjenja robe koja dolazi iz Pacifičkog partnerstva, a cjenovno se može usporediti s kineskom robom, i što je najvažnije – osvajanjem europskog tržište kroz stvaranje zone slobodne trgovine s Europskom unijom.

Očekuje se da će ovaj sporazum biti konačno postignut već 2016. godine, nakon čega europski biznis, opterećen birokracijom i socijalnim troškova, neće izdržati konkureniciju sa SAD.

SAD će s Europom uraditi isto ono što su uradile s Istočnom Europom: izvršit veliku deindustrijalizaciju i njeno stavljanje pod vanjsku upravu (što su, u suštini, već postigle u odnosima s Europskom unijom) i time će joj ukinuti ne samo perspektive, već i sam identitet.

Ovaj proces bi trebao trajati 5 do 10 godina, tijekom kojih će se Sjedinjene Države ubrzano razvijati zahvaljujući ekspanziji potražnje u Europskoj uniji za američkom high-tech robom.

Oslanjajući se na jeftinu robu široke potrošnje i industrijsku robu iz zemalja p​​acifičkog partnerstva, na besplatne ili krajnje jeftine vlastite kredite, i jeftinu energiju (blagodareći revoluciji škriljevca ili pokušaju Saudijske Arabije da joj parira jeftinom naftom), SAD planiraju pokrenuti reindustrijalizaciju i forisiraju tehnološki napredak, podižući ga na novu razinu, koji je u principu, nedostižan, pa čak i nezamisliv za ostatak čovječanstva.

Širenje tržišta visokotehnoloških proizvoda (uključujući i tehnologije upravljanja – metatehnologije, koje omogućuju kontrolu korisnika) na Europsku uniju, omogućit Americi podržati svoje gospodarstvo i financirati svoj dug novim spekulativnim kapitalom, dobivenim u procesu razaranja Kine i Europe (odmah nakon Sjeverne Afrike i Bliskog istoka), i da značajno odgoditi klizanje u globalnu depresiju.

Istodobno, tehnološki proboj ne samo da će učvrstiti liderstvo SAD u globalnoj konkurenciji, već će ih prevesti u stanje postkapitalizma i postdemokratcije, u kojem će se društvom upravljati na temelju tehnološke i infrastrukturne, a ne finanskijski i političke kontrole.

Srednja klasa, sa svojom potražnjom i političkim djelovanjem više neće biti potrebna i, razorena, sići će s povijesne pozornice.

Ova strategija, naročito tehnološki skok, neće preduprediti globalnu krizu (za to je neophodno gurnuti globalne monopole u konkurentsko okruženje, što je za njih neprihvatljivo), već će samo transformirati suvremeno društvo, na način da kriza prestane ugoržava vlasnike monopola.

Naravno, novi Srednji vijek neće ostati zadugo kompjuterski (jer će lišavanje naroda slobode dovesti ne samo do socijalne, već i do tehnološke degradacije), ali ovaj problem ne dotiče gospodare globalnog biznisa, i oni se njime ne bave.

Lako je primijetiti da Rusije u opisanoj strategiji nema.

Organiziranjem ukrajinske katastrofe SAD su otklonile prijetnju stvaranja novog subjekta globalne konkurencije – kombinacijom europske tehnologije s ruskim resursima, i, gurajući Rusiju ka tijesnom savezu sa Kinom, namjeravaju ih likvidirajti zajedno s njima.

“Ništa osobno – samo biznis”: globalna kriza zahtijeva smanjivanje troškova, uključujući i troškove suradnje s državama.

Ako neka zemlja globalnom biznisu potrebna jedino kao dobavljač sirovina, – onda iz te činjenice proizlazi da je dobivanje sirovina od moćnog gospodara ili lokalnog lidera mnogo jeftinije nego dobivanje i od najslabije nacionalne države.

Zato logika smanjenje troškova zahtijeva uništenje državnosti kao takve, – i objektivni zadatak Zapada u odnosu na Rusiju svodi se na razbijanje Rusije na veliki broj malih kvazidržava koje se bore za pravo da isporučuju prirodne resurse Zapadu.

Opasnost od prelaska pod kinesku kontrolu cijele teritorije istočno od Urala oni, izgleda, tretiraju kao prihvatljivi rizik – iako bi za Kinu osvajanje ovih teritorija moglo biti spasonosno ako u slučaju protjerivanja s američkog i europskog tržišta bude primorana da se preorijentira na vlastito unutarnje tržište.

Uz svu, za Kinu, dramatičnost ovog procesa (profitabilnosti na domaćem tržištu je značajno niža od rada na stranim tržištima), određeni broj analitičara ovaj proces vidi kao jedini način da Kina izbjegne klizanje u razdoblje kaosa i raspada (koji, u skladu s ciklusima kineske povijesti treba početi već 2017-2020. godine) u slučaju gubitka stranih tržišta.

Opisana američka strategija ima cijeli niz slabosti, koje ju čine neostvarivom.

Prije svega, stvaranje Pacifičko Partnestvo za sada je samo deklarativno; potpisani sporazum – samo je predizborna izjava o namjerama koja nema obvezujući karakter.

Teško je zamisliti da će Japan, Južna Koreja i Vijetnam (prve dvije – zbog ekonomskog razvoja, treća – iz političko-povijesnih razloga) odustati od nacionalnog suvereniteta u komercijalnim sporovima, predajući njihovo reguliranje, izravno, američkoj kontroli.

Teško da će i Kina tolerirati protjerivanje svog biznisa iz zemalja jugoistočne Azije, gdje čini osnovu ekonomije, i iz Australije, koja joj je vitalni dobavljač sirovina.

Unatoč svoj ​​ništavnosti suvremene europske političke elite, ona može u posljednjem trenutku odustati od ekonomskog uništavanja Europske unije stvaranjem zone slobodne trgovine sa Sjedinjenim Američkim Državama (točnije, sa NAFTA – The North American Free Trade Agreement).

Konačno, osvajanje europskog tržišta neće samo po sebi stimulirati tehnološki napredak SAD.

Popularna teorija, po kojoj ekspanzija prodaje automatski stimulira tehnologiju – zasnovana je na povijesnoj nepismenosti.

SAD su izašle iz stagflacije zbog drastičnog omekšavanja fiskalne politike 1981. godine (kada su zahtjevi za osiguranje kredita smanjeni sa mogućnosti njihovog vraćanja na mogućnost njihovog korištenja s perspektivom skoro garantiranog refinanciranja) i osiguravanjem smanjenja troškova valom jeftine robe široke potrošnje iz Kine.

Tehnološki napredak nije postignut povećanjem potražnje, već “vojnim kejnzijanizmom” Reagana, koji je smanjio socijalne rashode uz odlučno povećanje financiranja vojno-industrijskog kompleksa. Krajem 80-ih i tijekom 90-ih potražnja je kvalitativno proširena zbog raspada Sovjetskog Saveza – i na račun osvajanja postsocijalističkog svijeta.

Tehnološki napredak nije bio postignut uslijed osvajanja novih tržišta, već zbog pljačkanja SSSR-a, što je podsjećalo na novu Konkvistu: s tim što je tada Zapad osvojio zlato za razvoj kapitalizma, a 90-ih – tehnologiju za njegovo prevladavanje.

Ne priznajući, zbog prirodne arogancije, ključni značaj sovjetskih tehnologija za svoj procvat, SAD osuđuju sebe na pogrešnu percepciju realnosti i nedostatak akcije.

Čak i provedbom strategije “Razbiti Kinu, osvojiti Europu”, oni neće nužno provesti tehnološki proboj, i neće izbjeći sve realniju (zbog propadanja globalnih monopola) prijetnju tahnološkog neuspjeha.

Uostalom, novi tehnološki principi su prestali se otkrivaju sa završetkom “hladnog rata”, jer zahtijevaju preveliku koncentraciju resursa i skopčani su s velikim rizicima; sadašnja tehnološka revolucija – je samo komercijalizacija ranije otkrivenih principa, i rezultat prenošenja napora iz sfere otkrića u sferu realizacije.

Ali, unatoč svim ovim slabim i ranjivim mjestima, ova strategija objedinjuje sve kategorije globalnog biznisa i američke elite, koje Ameriku smatraju – ili za najkomforniju teritoriju, ili za prirodni izvor svoje moći, ili za predmet patriotskih osjećanja (od nacionalne birokracije do uvjetne “Rockefellerove grupe “).

Oni će provoditi ovu strategiju energično, sveobuhvatno i inicijativno, formirajući samim tim svjetsku povijest u narednih pet ili čak deset godina.

Suprotstaviće im se stare europske elite, očuvane, unatoč prinudnom povlačenju u drugi plan tijekom dvadesetog stoljeća, kao i grupe globalnog biznisa, koje su orijentirane na raspad globalnih tržišta i kasniju organizaciju interakcije između makro-regije (uvjetna “Rothschild grupa”).

Objektivni zakoni globalnog razvoja čine poziciju posljednjih poželjnijom, čak is obzirom na činjenicu da oni ne raspolažu tako moćnim izvršnim aparatom kakav je moderna američka država. (A vlast u Sjedinjenim Američkim Državama u okviru ove strategije trebalo bi da preuzmu njezini nositelji, to jest predstavnici uvjetne “Rockfellerove grupe”; danas su to lider demokrata Hillary Clinton i republikanski autsajder Jeb Bush).

Za Rusiju bi ovo značilo privremenu osvetu, a zatim potpuni kolaps liberalnog klana, koji se formirao početkom 90-ih godina i koji stoga slijepo i vjerno služi interesima prve skupine, koja je bila globalni hegemon u vrijeme njegovog nastanka.

Osveta će biti započeta vjerojatnom pobjedom predstavnika prve skupine na predsjedničkim izborima u SAD, kolaps – njihovom strateškom neperspektivnošću.

Pored potpune nekompatibilnosti s interesima Rusije, date povijesne okolnosti učinit će domaće liberale “zauvijek bivšim” i totalnim autsajderima, osuđenim na poraz.

Otvoreno ostaje jedino pitanje: hoće li oni uspjeti zbog svoje bezuvjetne energičnosti i učinkovitosti povuku sa sobom u povijesni zaborav cijelu našu civilizaciju – a zajedno s njom i svakog od nas, odnosno – da li ćemo mi uspjeti da im onemogućimo realizaciju ovog scenarija?
 
(fakti.org/uredio:nsp)

U dvodnevnom posjetu Josipovića Srbiji bilo je toliko nespretnosti i nepripremljenosti da je Nikolić zaboravio da je vojvoda Josipović iz Hrvatske. Masonskim organizatorima ovog nepotrebnog skupa Velikoj loži Srbije je najvažnije da joj se poklonila Velika loža Hrvatske.

Dvodnevnim posjetom predsjednika Josipovića Srbiji, dodatno se stegnuo zapadno balkanski obruč oko države Hrvatske kako navodi portal dnevno.hr. U zauzimanju i pokoravanju naše zemlje i naroda sve ima svoj tijek pa je tako i ovo sramotno Josipovićevo podilaženje Beogradu dio toga slijeda i plana. Sve je počelo u svibnju 2012. godine u Beogradu kada se povodom 100. obljetnice osnivanja Velike lože Srbije, okupljaju sve ujedinjene masonske lože Europe.

Provedba plana je nastavljena u siječnju ove godine posjetom premijera Milanovića Srbiji u koju je po nacrtu engleske masonerije morao otići i poniziti se, a što je tamo radio i što postigao ne zna se. Hrvatska je ovim sadašnjim posjetom Josipovića u potpunosti izvrgnuta ruglu poniženju i ogoljena u suverenom pravu da makar sačuva minimum dostojanstva. Međutim engleska masonska elita Škotskoga reda ne misli tako i sudeći po ubrzanom rastakanju gospodarskih resursa te prodajom posljednjih komadića obiteljskog srebra, želi Hrvatsku u dogledno vrijeme totalno politički, gospodarski i financijski poniziti i uništiti.

Ne čudi ubrzano otvaranje afere za aferom koje će idućih mjeseci potpuno dominirati javnim glasilima stvarajući dovoljnu medijsku buku za prekrivanje štetnih poteza izdajničke Vlade u prodaji zadnjih komada obiteljskog srebra – Croatia osiguranja, Poštanske banke i Croatia airlinesa, te monetizacije auto cesta. Otkrivanje pronevjera u Gospodarskoj komori i pranje novca u HAC-u je također tempirano i orkestrirano kako bi stjeralo u drugi plan Lex Perković, ćirilizaciju Vukovara i otezanje datuma za referendum o braku.

Vidljiv je plan masonske velevlasti koja se na tlu Srbije užurbano miri i konsolidira, te osniva masonske lože od Novog Sada do Banja Luke, kako bi spremno preuzela zadatke u strateškom planiranju i redefiniranju silnica nove regije unutar prostora bivše Jugoslavije.

Srbija je bila i ostaje lider ovih prostora i pobjeda Hrvatske vojske nad agresorima u oslobodilačkom ratu će ubrzo postati Pirova pobjeda, jer sve se od strane moćnika iz Londona užurbano postavlja da (stari) novi lider regije ne smije imati nikakvu mrlju niti nedostatak ako se želi postaviti kao vođa u ovom dijelu Europe.

Takvo ozračje se od strane masonske velevlasti ubrzano priprema i kordinira, stoga se u točno planirano vrijeme postavljaju vukovarske ćirilične ploče, za koje je bilo poznato da će biti skidane, a čim se skidaju, Hrvatska je automatski politički inferiorna, i potom se na naslovnicu Večernjeg lista (06. listopada) dva dana prije Dana neovisnosti i desetak dana prije Josipovićevog posjeta Srbiji, objavljuje izvještaj o velikom europskom skupu masona u Beogradu održanom prije više od godinu dana.

Taj članak je pomno isplaniran i kreiran od masonskih PR stručnjaka, pomalo naivno-promotivnog sadržaja u kojem dominira nevažni Veliki majstor Dragan Kukavica i malo više važni Marijan Hanžeković vlasnik najveće odvjetničke kuće u Hrvatskoj i nositelj 33 stupnja Škotskog reda, s titulom Velikog rizničara.

Zanimljivo je kako masonerija odlučuje afirmativne članke gurati u Večernji list, a kritičke u Jutarnji s time da članak na tri stranice u Večernjem odiše promocijom, kao masoni su svuda, pa i u Crkvi te se ukazuje na svevideće oko u vrhu zgrade sjemeništa na Šalati, što poručuje vjernicima da je u samom vrhu crkve prisutna masonska struja. To bi trebalo poljuljati osjećaje vjere kod katolika i pojačati osjećaj bespomoći te uputiti vjernike na masonsku sveprisutnost u hrvatskoj svakodnevici.

Srbija sa manjim brojem kršćanskih vjernika za razliku od Hrvatske lakše apsorbira živu masonsku scenu, koja kod nas još uvijek nije medijski popraćena, te hrvatski masoni imaju konspirativni plašt i znatno su manje eksponirani. Srpski masoni slobodnije izlaze pred javnost, ne kriju planove, razmišljaju o mimohodu poput braće na zapadu i komunikacija sa novinarima je puno življa. U Hrvatskoj je sve ukočeno i osjeća se stari sukob superiornog Škotskog reda, koji teži Velikoj loži Srbije, nasuprot pobornika nekad buntovničke Velike lože „Libertas“ osnovane 1927 godine u znak protesta protiv Velike lože Jugoslavije. Naime masonima u Hrvatskoj je tih dvadesetih godina prošlog stoljeća postalo neprihvatljivo srpsko masonstvo koje je promicalo velikosrpske interese, te su osnovali Veliku ložu Libertas koja nije bila prihvaćena ni od jedne Velike lože u svijetu, osim možda jedne iz Berlina.

Teško je danas u zatvorenom i nedostupnom masonskom miljeu doznati nešto više, ali svađe između loža žive su i u Hrvatskoj, pa ih dijelom možemo prepoznati u neslaganju stranaka ili pojedinaca unutar Kukuriku koalicije i sitnim riječkanjima nekih ministara.

Događalo se nedavno da jedan ministar govori o jednom porezu, a da druga koalicijska stranka o tome ne želi niti čuti, onda drugi ministar, ili premijer o tome nemaju nikakvih saznanja, pa se na sjednici Vlade moraju prozivati i sve zajedno za ozbiljnu Vladu izgleda malo neuobičajen diletantizam. Zadnju godinu smo svjedoci raznih i različitih prijedloga o istome, ili neusaglašenih stajališta unutar Vlade, što upućuje pripadanju ili služenju različitim ložama ili redovima unutar masonske zajednice u Hrvatskoj.

To ukazuje da se teme navode i strateški obrađuju u masonskim ložama, a da ih niže rangirane strukture u Rotary i Lions klubovima uobličuju i daju dalje prema Vladi. Veliki meštar Dragan Kukavica u jednom razgovoru za tisak navodi kako djelatnim političarima nema mjesta u članstvu, te kako se u masonskim ložama ne zauzimaju politički stavovi. To naprosto ne odgovara istini jer dovoljno je pogledati zakone koji se dotiču istospolnih zajednica, potom dio zakona o Zdravstvenom odgoju, za koje je jasno da su došli iz dubokih podzemnih labirinta antiteističkog masonskog uvoza. Nitko u Hrvatskoj nije kreator takvih protunaravnih i protuljudskih zakona, već se gotova materija prepisuje iz stečevine drugih država i EU-a te implementira u našu legislativu.

Sada se ovim posjetom Josipovića Srbiji metodom apaurina i kamilice provodi plan oprezne, korak po korak pacifikacija Hrvatske, do razine kada će naša zemlja imati ovlasti županije ili bivše mjesne zajednice. Uskoro nam državni novčanik po najavi ministra Linića prelazi u ruke masonskih vladara iz EU, koji će sada dugo čekani čas rastakanja Hrvatske provesti po svom nahođenju ne pitajući ministra želi li u vladinoj štali Audije, Škode ili Lexuse.

Uzalud ekonomski analitičari zapomažu kako rasprodaja nacionalnih resursa nema ekonomski opravdani okvir, kada se po postupcima i laganju vladinih ministara vidi da oni nemaju nikakve ovlasti već su samo obični i jako loši glasnogovornici engleskih masonskih vladara. Milanović, Maras, Vrdoljak, Hajdaš-Dončić, Zmajlović i Miljenić su relativno mladi i neiskusni te u svom radnom vijeku nemaju nikakva upravljačka niti poslovna iskustva, pa njihov odabir odaje narav ove sluganske Vlade koja nema više što kreirati niti investicije privlačiti, jer to o investicijama je obična laž i igrokaz. Na tapetu je totalna kolonizacija i deindustrijalizacija Hrvatske, razgradnja hrvatskog sela i svođenje države na totalnu ovisnost o uvozu svega i svačega.

Ta se prljava rabota novog svjetskog poretka kuha u masonskom podzemlju Engleske i nama se šalje putem raznih hrvatskih loža koje vrše stratešku i prilagođenu projekciju zadate matrice, dok samu operacionalizaciju izvode Rotary i Lions klubovi. Soroševe takozvane nevladine udruge vrše samo ulogu galamđija te kritizirajući sve političare stvaraju kod građana sliku svi su isti i ne valjaju. Ne smiju valjati jer prošlo je vrijeme tobožnje nezavisnosti, sada je vrijeme bespogovorne poslušnosti masonskim vladarima i slijedi pokušaj guranja Hrvatske u još jedno tmurno razdoblje u kojem bi samo misliti i sanjali da smo suvereni i slobodni.

Ne treba se zavoditi činjenicom da postoje nekakvi hrvatski masoni „Libertaši“ i oni drugi suprotstavljeni „Škoti,“ skloni regionalnim udruživanjima i koji nas guraju prema Beogradu, već treba shvatiti i upamtiti antiteističku narav masonstva koje negira Isusa Krista Stvoritelja neba i zemlje i katolicima je masonski nauk neprihvatljiv i suprotan nauku Evanđelja. Neistina je da masoni pobornici bivše Velike simbolične lože Libertas svojom nacionalnom orjentacijom mogu značajnije pomoći Hrvatskoj. Možda u nekim diplomatskim i gospodarskim lobiranjima, ali mason bilo koje lože bio, uvijek ostaje mason i njegov je zavjet neraskidiv i traje do smrti.
 
 
uredio: nsp
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=15607"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]