Dok Francuzi reagiraju na napad na Cherlie Hebdo osudom muslimana, tumačenje da je riječ o džihadu pogrešno je. Istina je mnogo opasnija

Sedmog siječnja komandosi su upali u prostorija Cherlie Hebdo-a i ubili 12 ljudi. Još četiri žrtve su i dalje u kritičnom stanju. Na snimkama čujemo napadače kako uzvikuju “Allahu Akbar” i “svetimo Muhameda”. Jedan svjedok, po profesiji dizajner Coco Chanela, rekao je da su glasno isticali svoju pripadnost Al Qaidi. To je sve što je Francuzima bilo potrebno da napad okarakteriziraju kao islamistički i da ga osude kao takvog.

Međutim, ova pretpostavka je nelogična. Misija ovih komandosa nije imala nikakve veze s džihadističkim ideologijom. Pripadnici ili simpatizeri Muslimanksog bratstva, Al Qaide i Islamske države ne bi se zadovoljili samo ubijanjem novinara nevjernika – oni bi uništili i arhive na licu mjesta, baš kao što su radili u Sjevernoj Africi i na Levantu.

Džidastima je prvi cilj uništiti sve predmete za koje se vjeruje da vrijeđaju Boga, i da se kazne “Božji neprijatelji”. Dakle, ne bi ostavili posao nedovršen bježeći od policije. Prije bi završili misiju do kraja, makar poginuli.

Pored toga, snimci i dokazi pokazuju da su napadači bili profesionalci. Iskusno su baratali oružjem i precizno gađali. I nisu bili obučeni kao džihadisti, već kao vojni komandosi. Način na koji su se riješili ozlijeđenog policajca koji nije predstavljao opasnost po njih pokazuje da njihov cilj nije bio da “osvete Muhameda” zbog grubog humora Cherlie Hebdo-a.

Činjenica da su napadači dobro govorili francuski i da su vjerojatno Francuzi ne mora nužno značiti da je ovo bio unutarnji incident. A činjenica da su profesionalci ih dosta udaljava od njihovih potencijalnih sponzora. A nema nikakvih dokaza da su ti sponzori Francuzi.

U SMJERU GRAĐANSKOG RATA

Uobičajen je refleks, ali često i pogrešan, da žrtva, kada biva napadnuta, odmah zna svog napadača. To je najlogičnije na polju običnih zločina, ali je pogrešno u domenama međunarodne politike. Sponzori napada su znali da će se stvoriti podjela između francuskih muslimana i nemuslimana.

Cherlie Hebdo se specijalizirao u antimuslimanskim provokacijama i većina muslimana u Francuskoj bili su na njegovoj meti, izravno ili neizravno. Iako je sigurno da će francuski muslimani osuditi ovaj napad, oni neće iskusiti onu tugu zbog ubijenih koju proživljavaju čitatelji Cherliea. I mnogi će to smatrati kao suučesništvo u zločinu.

Stoga, umjesto da na ovo gledamo kao na smrtonosan islamistički napad na novine koje su objavljivale karikatrure Muhameda i antimuslimanske parole, biti će logičnije gledati na ovo kao na prvi korak u procesu započinjanja građanskog rata.

Ideologija i strategija Al Qaide, Muslimanskog bratstva i Islamske države ne zagovara otvaranje građanskog rata na Zapadu, već sasvim suprotno, započinjanje rata na Istoku kako bi se hermetički odvojila ova dva svijeta. Ni Said Qutb (osnivač Muslimanskog bratstva) ni njegovi nasljednici nisu se usudili izazivati sukobe između muslimana i nemuslimana izvan njihovog svijeta.

Sa druge strane, strategiju “sukoba civilizacija” dizajnirao je Bernard Lewis iz američkog savjeta za Nacionalnu sigurnost, a progurao je Samuel Huntington, ali ne kao strategiju osvajanja, već kao očekivanu situaciju [1]. Cilj je bio da se stanovništvo NATO članica uvjeri u neminovnost sukoba, koji bi poslije dobio primjese “rata protiv terorizma”.

I taj “sukob civilizacija” se ne zagovara u Kairu, Rijadu ili Kabulu, već Washingtonu i Tel Avivu. Sponzori napada na Cherlie Hebdo nisu dakle težili zadovoljenju talibana ili džihadista, već nekonzervativnih i liberalnih jastrebova. Ne zaboravimo povijesne presedane. Moramo imati na umu dijela SAD i NATO:

- Testiranje razarajućih učinaka određenih opijata nad civilnim stanovništvom u Francuskoj [2];

- Podrška OAS (francuskoj paravojnoj organizaciji u vrijeme rata u Alžiru) u atentatu na De Gaullea [3];

- Izvođenje lažnih napada protiv civila u određenim NATO zemljama [4].

DA LI SU SPONZORI U WASHNIGTONU

Također ne smijemo zaboraviti da od raspada Jugoslavije američki generalštab prakticira i usavršava svoju strategiju borbe “prsa u prsa” u mnogim zemljama. To izgleda tako što se prvo ubiju članovi većinske (etničke) zajednice, zatim pripadnici manjine i zatim se prebacuje krivnja kao teniska loptica do trenutka kada svi shvate da su u smrtnoj opasnosti. Na taj način je Washington prouzročio rat u Jugoslaviji, a nedavno i u Ukrajini. [5]

Francuzi moraju imati u vidu da nisu oni preuzeli inicijativu u borbi protiv džihadista koji su se vraćali iz Sirije i Iraka. Štoviše, niti jedan od njih nije izvršio napad u Francuskoj, ne računajući Mahdia Nemusi, koji je zapravio bio agent sa zadatkom da ubije dva pripadnika Mosad-a u Bruxellesu [6] [7].

Washington je bio taj koji je 6. veljače 2014. sazvao ministre unutarnjih poslova Njemačke, Velike Britanije, Poljske, Francuske (koju je predstavljao premijer Valls) i Italije kako bi se razgovaralo o povratku džihadista kao nacionalnom sigurnosnom problemu. [8] Tek nakon ovog sastanka Francuska je pokrenula ovo pitanje, a vlast se počela baviti time.

John Kerry je prvi put govorio na francuskom kako bi poslao poruku Francuzima. On je osudio napad protiv slobode izražavanja (dok njegova zemlja od 1990. izaziva ratove u Jugoslaviji, Iraku, Afganistanu i Libiji) i pozdravio je borbu protiv šutnje i medijskog mraka.

Ne znamo tko je sponzor ovog profesionalnog napada na Cherlie Hebdo, ali ne smijemo dopustiti da nas to proguta. Treba razmotriti sve pretpostavke i priznamo da nas ovaj problem trenutno dijeli, ali i da su sponzori ovoga najvjerojatnije u Washingtonu.

Izvori:

[1] La “Guerre des civilisations”, par Thierry Meyssan, Réseau Voltaire 4 juin 2004.

[2] Quand la CIA menait des expériences sur des cobayes français, par Hank P. Albarelli Jr., Réseau Voltaire 16 mars 2010.

[3] Quand le stay-behind voulait remplacer De Gaulle, par Thierry Meyssan, Réseau Voltaire 10 septembra 2001.

[4] Les Armées secrètes de l’OTAN, par Daniele Ganser, éd. Demi-Lune. Dosatupno na sajtu Voltaire Network.

[5] Le représentant adjoint de l’ONU en Afghanistan est relevé de ses fonctions, Washington peut-il renverser trois gouvernements à la fois?, Par Thierry Meyssan, Al-Watan (Syrie), Réseau Voltaire 23 février 2014.

[6] L’affaire Nemmouche et les services secrets atlantistes, par Thierry Meyssan, Al-Watan (Syrie), Réseau Voltaire 9 juin 2014.

[7] Slučajevi Halida Kelakala (1995) i Muhameda Mehra (2012) tretiraju se kao slučajevi džihadističkih “vukova samotnjaka”, izvan Sirije i Iraka. Nažalost, obojicu su snage zakona ubile, tako da nije moguće provjeriti zvanične teorije.

[8] La Syrie devient “question de sécurité intérieure” aux USA et dans l’UE, Réseau Voltaire 0,8 février 2014.
 
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19719"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]