Guardian je objavio komentar o tajnovitom TTIP-u kojeg potpisuje Molly Scott Cato, britanska zastupnica u europskom parlamentu iz kluba zelenih:

“Kao parlamentarna zastupnica ja sam upoznata s unutarnjim mehanizmom trgovinskog sporazuma. Ja sam obvezana na diskreciju, ali ovoliko mogu reći: TTIP nije demokratski.

Čini se da, iako sam navršila 50-u, još uvijek imam priliku postati špijun. To je zato što sam, kao zastupnica, imala privilegirani pristup sobi za čitanje u Europskom parlamentu gdje sam istraživala dokumente o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP).

No, prije nego što sam stekla pravo da vidim te ‘strogo povjerljive’ spise morala sam potpisati dokument od kakvih 14 stranica koje me podsjećaju da su ‘europske institucije vrijedna meta’ i upozoravaju na opasnosti špijunaže. Ključno, morala sam se složiti da ništa od sadržaja neću podijeliti s onima koje predstavljam.

Ljupko osoblje parlamenta je zatražilo da u ormarić zaključam svaki, pa i najmanji osobni predmet, dok su me podsjećali na sićušne kamere kakve koristimo ovih dana. Onda su me, kao u sceni iz filma o Jamesu Bondu, odveli kroz sigurnosna vrata u sobu s osiguranim ormarićima u kojima su pohranjeni dokumenti. Niti u jednom trenutku nisam bila sama.

Ovog se tjedna na stotine prosvjednika protiv TTIP-a slilo pred Europski parlament. Oni su opravdano zabrinuti zbog prijetnji koje sporazum predstavlja sposobnosti britanske vlade da poslove vodi u vlastitom interesu.

Postoji široka paleta pitanja; od sigurnosti hrane, do javnih servisa i financijske regulacije postoji duboka zabrinutost da harmonizacija standarda preko Atlantika zapravo znači smanjenje standarda za obje strane.

Ali kako možemo biti sigurni u to? Sve rasprave o TTIP-u su hipotetske, pošto se pregovori vode u tajnosti. Da bih pročitala samo kratke bilješke o onom o čemu se razgovara ja sam morala dobiti podsjetnik na moju dužnost da ne špijuniram za strane sile.

“Zeleni” su zahvaljujući ponavljanju pritužbi dobili pristup sobi za čitanje, ali još uvijek nismo u mogućnosti podijeliti što smo otkrili s ljudima koje predstavljamo ili novinarima. Ono što znamo je da 92 % posto onih koji su uključeni u konzultacije pripada korporativnom lobiju. Od 560 susreta s lobijima koje je imala komisija, 520 se odnosilo na korporacije, a samo 26 (4.6%) na grupe s javnim interesom.

Ono što ja mogu otkriti nakon posjeta knjižnici je da sam iz nje izašla bez ikakvog osjećaja sigurnosti da je riječ o demokratskom procesu ili da pregovarači djeluju u interesu građana.

Čitav postupak, od implicitne optužbe o industrijskoj špijunaži, do prepoznavanja tko je zapravo uključen u pregovore, jasno otkriva da je riječ o korporativnoj, a ne demokratskoj raspravi. Ja zamišljam sobu punu birokrata koji pokušavaju pronaći načine kako da usluže najmoćnije kompanije na svijetu, od kojih mnoge imaju prihode veće od cjelokupnih ekonomija pojedinih članica EU.

Zašto bi itko želio svijet koji sadrži divovsko područje trgovine od Aljaske do Crnog mora? Ja mislim da se vizija uzdiže iz osjećaja potrebe za redom i kontrolom; osjećaja da je uniformiranost jednaka sigurnosti.

Očito je da odluke o tome kako bi taj uniformirani sustav normi i trgovine trebao izgledati donose korporacije u čijoj je DNK profit i koje su zakonom obvezane da služe dioničarima na račun svih ostalih.

Kulturološki, kao pripadnica zelenih, ja sam se uvijek suprotstavljala ovoj viziji pa tako i ovom sporazumu. Ipak, gledajući dobronamjerno na nagon za stvaranjem takve standardizacije, ja pokušavam zamisliti pravila koja bi ja rado vidjela: visoki standardi u uzgoju životinja, zabrana opasnih pesticida, financijska regulativa dizajnirana za postizanje stabilnosti, da spomenem nekolicinu.

Pregovori oko TTIP-a uzimaju jako puno vremena u trenutku kad se europski projekt nalazi okružen prijetnjama: dužnička kriza, klimatske promjene, rat u Ukrajini… Ja bih propitkivala investiranje sredstava i vremena u sporazum koji se čini osuđenim da nikad ne osigura političku podršku koja mu je potrebna.

Pitanje troškova povezanih s TTIP sam postavila komisiji, i to je nešto što sam slobodna podijeliti. Od srpnja 2013., bilo je sedam rundi pregovora na relaciji Brussels-Washington. Troškovi po sastanku u Brusselsu su oko 60.000, a u Washingtonu oko 180.000 eura.

Moj posjet parlamentarnoj knjižnici bio je interesantan podsjetnik na ograničenu demokratsku odgovornost u globaliziranom korporativno svijetu 2015. godine u kojem su građani marginalizirani. Moja uloga se svodi na to da budem konzultirana, iako sam predstavnica pet milijuna ljudi.

Mi čujemo puno kritike o ‘državama dadiljama’, ali svijet prema TTIP-u je više kao Big Brother korporacija u kojoj su osobne želje i potrebe pometene u stranu uslijed kontinuiranog marša prema redu i napretku.

To je onaj uznemirujući pogled na svijet kakvog je David Korten uprizorio u knjizi iz 1995. ‘Kad korporacije vladaju svijetom’. U to vrijeme naslov se činio retoričkim; čak neobičnim. Takvim se ne čini i danas.”
 
‘Kad korporacije vladaju svijetom’ – *stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 

I Hrvati se uključili u borbu protiv TTIP-a, “nove ACTA-e” za koju navijaju velike korporacije

ZAHVALJUJUĆI curenju informacija i izostanku transparentnosti Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP) već mjesecima izaziva preventivnu kritiku javnosti i zastupnika u Europskom parlamentu.

U borbu protiv TTIP-a sada su se uključili i Hrvati. Pokrenuta je Facebook stranica “Zaustavimo TTIP”, na kojoj je moguće potpisati peticiju protiv ovog kontroverznog zakonskog prijedloga.

Europska komisija navija za TTIP

S jedne strane imamo Europsku komisiju koja tvrdi da bi sporazum europskim ekonomijama mogao donijeti 120 milijardi eura, što odgovara 0,5 posto BDP-a EU, s druge javnost i brojne organizacije koje upozoravaju da je riječ o pregovorima koji pogoduju korporacijama te manje ili više direktno utječu na živote svih ljudi.

Prije listopada ove godine, većina dostupnih informacija o TTIP-u do javnosti je stizala putem zviždača, među kojima su Wikileaks, ali i takve organizacije kakva je Electronic Frontier Foundation (EFF) koji brine o slobodi interneta.

Političari koji su upoznati sa sadržajem ili vode pregovore, ističu kako je njihova tajnovitost uvriježena praksa, što potkrepljuju tvrdnjom da bi objavljivanje sadržaja razgovora i popratnih dokumenata utjecalo na pregovore te ih učinilo težima za sve umiješane stranke.

Velika većina europskih zastupnika, nevladinih udruga i aktivističkih organizacija odbacuje takav stav i traži da se o “zatvorenim pregovorima koji privilegiraju korporativne lobije” povede otvorena rasprava u američkom Kongresu, europskom i nacionalnim parlamentima. Prema njima, najzainteresiranija stranka su građani SAD-a i EU, i kao takvi moraju sudjelovati u pregovorima. Riječ je dakle o situaciji koja donekle odgovara onoj u Hrvatskoj, barem kada govorimo o monetizaciji autocesta.

Između ostalog, u TTIP je ponovno umotana ACTA

EFF TTIP uspoređuje sa zloglasnim Trgovinskim sporazumom protiv krivotvorenja (ACTA) kojeg je 4. srpnja 2012. Europski parlament odbacio uz lavinu negodovanja. Prema većini organizacija koje traže potpunu transparentnost pregovora, TTIP je još jedan u nizu pokušaj da se kontroverzne stavke iz ACTE proguraju u novom paketu.

Pritisak u traženju transparentnosti oko pregovora je kulminirao 9. listopada ove godina kad je Europska komisija odgovorila na zahtjev europske pučke pravobraniteljice Emily O’Reilly i skinula oznaku tajnosti sa ključnog dokumenta u kojem se nalaze smjernice (mandat) za pregovore.

Iako su zastupnici i EK pozdravili objavljivanje dokumenta, Komisija je ranije u rujnu odbacila građansku inicijativu prema kojoj bi se o TTIP-u morala provesti široka javna i parlamentarna rasprava.

Zahvaljujući tajnovitosti TTIP izaziva različite interpretacije. Tako se nagađa da će sporazum dovesti do “utrke prema dnu” u kojoj će najviše dobiti korporacije a izgubiti obični građani, no postoje i puno konkretnije i realne prijetnje koje su u javnoj sferi završile zahvaljujući zviždačima. Primjerice, nedavno je objavljen dio sporazuma prema kojem su predmet pregovora i nacionalna zakonodavstva, odnosno mogućnost korporativnih subjekata da gubitke nastale zbog “neusklađenih zakona” naplate od države.

Europljani se s pravom pribojavaju i da će sporazum, ukoliko bude utemeljen na najnižim a ne najvišim standardima, EU otvoriti proizvodima i uslugama koje su u pravilu puno liberalnije, odnosno lošije kontrolirane i regulirane u Americi nego što je to slučaj na starom kontinentu.

Većina zemalja EU budnim okom pazi na tijek događaja, a zreloj demokratskoj većini koja je zastupljena unutar i izvan Europskog parlamenta ovih se dana priključila i Hrvatska koja ima vlastitu Facebook stranicu na kojoj možete pratiti odmjeravanje korporativnih lobija i javnosti u realnom vremenu i tako utjecati na konačan ishod ili zaustavljanje transatlantskih pregovora.

Dosta je šutnje!

Facebook profil hrvatske inicijative za zaustavljanje TTIP-a koja je proizašla iz rada nekolicine članova Radničke fronte i koja je otvorena svim zainteresiranima donosi čitav niz detalja o sporazumu za kojeg kažu da kao cilj ima “ukloniti regulatorne barijere profitu multinacionalnih kompanija s obje strane Atlantika.”

Autori stranice ističu sljedeće “klasične barijere” koje su “meta sporazuma”:
- radnička prava poput kolektivnog pregovaranja

- regulative o zaštiti okoliša poput zabrane korištenja hidrauličnog razbijanja ili restrikcija pri upotrebi otrovnih spojeva

- regulative vezane uz sigurnost hrane poput restrikcija za GMO proizvode ili hormonski tretirane govedine

Osnivači uz to pišu da je jedan od “ključnih ciljeva sporazuma dodatno otvaranje novih tržišta unutar zemalja potpisnica, odnosno daljnja privatizacija javnih dobara i usluga, poput zdravstva i školstva.”

Inicijativa navodi i glavne mehanizme korporativnog utjecaja:
“Glavni mehanizam pomoću kojega bi korporacije vršile utjecaj na države potpisnice sporazuma odnosno njihove građane jesu ad hoc uspostavljeni sudovi za arbitražu između investitora i država (ISDS).

Iako se sudstva s obje strane Atlantika smatraju neovisnima, krupni kapital kao i velike odvjetničke tvrtke preferiraju da se o sporovima odlučuje na malim, tajnim, specijaliziranim “offshore” sudovima.

Već postojeći primjeri tužbi korporacija protiv država kroz ISDS sudske procese slikovito prikazuju kako je planirano da glavni mehanizam TTIP-a djeluje.

Navest ćemo samo tri:
- Slovačka 2007. godine odlučuje zaustaviti privatizaciju zdravstvenog sektora, zbog čega osiguravajuće društvo Achmea (Eureko) tuži Slovačku i dobiva 29.5 milijuna eura odštete, što je iznos jednogodišnjeg slovačkog proračunskog izdvajanja za zdravstvo (ista kompanija tuži i Poljsku 2009. i dobiva 1.85 milijardi eura odštete)

- Argentina, kao odgovor na financijsku krizu, 2001. zamrzava cijene struje i vode te devalvira valutu. Kao odgovor dobiva više od 40 tužbi internacionalnih korporacija te je osuđena, u slučajevima završenima do 2008., na isplatu ukupno 1.15 milijardi dolara odštete

- naftna i plinska kompanija Lone Pine tuži 2013. Kanadu za 250 milijuna dolara zbog zakonskog moratorija na devastirajuću metodu vađenja nafte i plina po okoliš – hidrauličnog razbijanja (fracking),” pišu inicijatori.
 
(index.hr,youtube.com/uredio:nsp)

PISAC, predavač, bloger, esejist Charles Eisenstein jedan je od najzanimljivijih autora za koje smo čuli u posljednje vrijeme. Možda iz razloga jer se mnogo stvari o kojima je pisao u svojim knjigama “Sveta ekonomija” i “Uspon čovječanstva” posljednjih godina ozbiljno počelo obistinjivati.

Pisac David Korten ga je opisao kao “rijeku osobu koja uspješno kombinira filozofske i duhovne dubine s praktičnim uvidima u kulturalno i institucionalno podrijetlo potencijalno ubojite disfunkcije današnjeg društva – ali i njezina rješenja”.

Ubojita disfunkcija današnjeg društva očitava se na svakom koraku i sferi života običnog čovjeka, od pohlepe modernog kapitalizma do pogubnosti, rasprostranjenosti i prihvaćenosti GMO hrane. Knjigu “Sveta ekonomija” možete besplatno skinuti na internetu jer ju je autor, vjeran svojoj filozofiji, postavio dostupnom po principu “platite koliko želite”.

Charles Eisenstein diplomirao je na Yaleu filozofiju i matematiku, nakon života u jugoistočnoj Aziji posvetio se proučavanju i pisanju o najvažnijim temama današnjice – civilizaciji, općoj osviještenosti, novcu i evoluciji ljudske kulture. Na američkom Penn koledžu predavao je o znanosti, tehnologiji i društvu, a zatim i na Goddardu.

Nama je pažnju privukao njegov članak objavljen u internetskom izdanju britanskog The Guardiana u kojemu piše o genetskom modificiranju i patentiranju sjemena te objašnjava zašto to nije odgovor.

Eisenstein je članak započeo s citatom Lewisa Mumforda koji je patent opisao kao “sredstvo koje dozvoljava jednom čovjeku da prisvoji financijska dobra samo zato što je bio posljednja karika u kompliciranom socijalnom procesu – proizvodnji izuma”. Nadalje objašnjava što to znači: “Do izuma se ne dolazi ex nihilo – iz ničega, već iz ukupnosti izuma i znanja koja su došla prije njega”.

Nije točno da GMO uzgoj povećava prinos po hektaru

Veliki agrokorporacije kroz genetički inženjering dolaze do novih životnih formi, a onda ih patentiraju. Fizičarka Vandana Shiva u kampanji za slobodu sjemenja Seed Savers Exchange ovo naziva suvremenim porobljavanjem i poziva poljoprivrednike i potrošače da se bore protiv ovakve privatizacije.

Dok će mnogi zagovornici GMO uzgoja viknuti da nam je potreban ovakav poticaj s obzirom na svjetsku glad, da se trebamo oprostiti od tradicionalnog uzgoja i prigrliti high-tech agrikulturu koja, zbog genetskog inženjeringa, kemijskih herbicida, pesticida i gnojiva povećava prinos po hektaru.

Eisenstein objašnjava da ova tvrdnja nije točna. Organske agrikulture, naročito permakulture i tradicionalne zemljoradničke kulture se s vremenom prilagođavaju jedinstvenim karakteristikama lokalnog tla i klime. Poljoprivrednik i zemlja zajedno evoluiraju kroz generacije. Brojna istraživanja su pokazala dobro izvedene organske agrikulture kroz godine povećavaju prinose za dva ili tri puta i to sve konvencionalnim tehnikama. Teza da GMO agrikultura povećava prinos po hektaru je čisti mit, tvrdi Eisenstein.

Dalje objašnjava da ono što GMO kulture čine je da povećavaju produktivnost po jedinici rada, što je dobro ako se američki model ekonomskog razvoja primjenjuje na ostatak svijeta. Ako se uzmu osnovni parametri GMO agrikulture (i GMO patentiranih sjemena) koja je u velikoj mjeri potpuno mehanizirana, stav da može nahraniti svjetsku glad je ispravan. Ipak, tim parametrima došli smo pretpostavki koji su se počele pokazivati kao katastrofične, piše Eisenstein.

GMO uzgoj promiče zaduženost i stvara ovisnost o nestabilnim međunarodnim cijenama robe

Zapadnjački (GMO) agrikulturni stil suočava se s ogromnom krizom kroz sve veću upotrebu tehnologije. Nestašica vode, salinizacija, erozija i zbivanje tla ukazuju na neodrživost ovog sustava, objašnjava Eisenstein. Svako tehnološko rješenje rezultira novim, nepredvidivim problemima; primjerice otpor na herbicide i pesticide (superkorovi i supernametnici) znači da je potrebno još tehnologije kako bi se očuvao prinos. Zdravstveni rizici GMO-a su vrlo kontroverzna tema. Uzgoj GM sjemena uz koje dolaze posebni pesticidi i herbicidi je dizajniran tako da naruši ruralni radni reciprocitet, promiče zaduženost i stvara ovisnost o nestabilnim međunarodnim cijenama robe.

Današnja kriza traži povratak ekološkijim metodama uzgoja, onima iz stare agrikulturne tradicije. U te tradicije spada ne samo agronomsko znanje, nego i socijalne strukture koje dozvoljavaju znanju da evoluira i kruži. Danas imamo sistem intelektualnog vlasništva koji potiče inovaciju, ali samo jedne vrste – one koja dovodi do još većeg profita.

Koja je alternativa?

Ona stara praksa čuvanja i dijeljenja sjemena koja dozvoljava biljkama, zemlji i kulturi da organski evoluira, što organizacije poput Seed Savers Exchange imaju za cilj. U posljednjih 20 godina, praksa inovativne permakulture se raširila poput požara i nije patentirana, učinjena rijetkom i onda prodavana. Umjesto toga su je kopirali, dijelili i prilagodili lokalnim uvjetima – slično kao što se geni šire kroz vrste i životne oblike i tako šire kroz planet, slikovito opisuje Eisenstein.

U ekologiji, svaka vrsta doprinosi dobrobiti cjelokupnog života i izvlači korist iz dobrobiti svih životnih oblika. Sad bi se i čovječanstvo moglo priključiti ovom krugu. Tradicionalna agrikulturna društva u kojima poljoprivrednici imaju svoja sjemena i dijele ih međusobno puno su bliža ideji ekološke agrikulture od zapadnjačkog modela. Charles Eisenstein završava svoj članak predlažući da umjesto nametanja zapadnjačke tehnologije tradicionalnim društvima, pokušaju zapadnjaci preuzeti tradicionalno i učiti od njih.
 

 
 
(index.hr, youtube.com/priredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10992"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]