Sve veći broj znanstvenika napušta evolucijsku teoriju koju je jednom predložio Charles Darwin, jer se ona jednostavno ne drži znanosti

Jedan od tih Darwinovih protivnika je David Gelernter, poznati pisac i profesor sa sveučilišta Yale, koji je javno objavio da se sada bavi Darwinovom teorijom, jer ima previše “rupa” te je bolno zastarjela kao teorija.

S druge strane, “inteligentni dizajn”, kako se često naziva, prema Gelernteru ne treba odbacivati, jer je to “ozbiljna” teorija potkrijepljena dokazima koji su u mnogim slučajevima daleko uvjerljiviji od svega što su Darwin i kolege ikada predstavili.

Prema Gelernterovom mišljenju, prava je šteta što je “slobodni govor” o suprotstavljenim teorijama često prožet znanstvenim konsenzusom vezanim za darvinizam, za koji kaže da je postao “vlastita” religija za mnoge akademike koji se toga pridržavaju.

Pišući u eseju pod naslovom „Odustajanje od Darwina“, Gelernter primjećuje da jedan od temeljnih načela Darwinove teorije evolucije je ideja da određeni životni oblik ima sposobnost evolucije u potpuno drugačiji životni oblik, što se u osnovi nikada nije dokazalo na odgovarajući način pomoću znanstvene metode.

“Darwinova teorija predviđa da se novi životni oblici postupno razvijaju od starih u stablu razgranatog i širećeg života”, objašnjava Gelernter u svom eseju.

“Ova hrabra nova kambrijska stvorenja moraju stoga imati predkambrijske prethodnike, slične, ali ne baš tako maštovite i sofisticirane”, dodaje.

“Nisu mogli svi iznenada nastati poput gomile gejzira. Svaki je morao imati usko povezanog prethodnika, koji je morao imati i svoje prethodnike.”

Činjenica je da je praktično nemoguće stvoriti funkcionalni stabilan protein koji dokazuje da je Darwinova teorija evolucije laž

Gelernter u svom radu također ističe da ostaje „gotovo nemogućuće“ stvoriti funkcionalno stabilni protein, što znači da je još nemoguće da se nasumično uskoči u prirodu kao što bi zahtijevala Darwinova teorija evolucije.

Čini se da to samo po sebi opovrgava darvinizam, samim time što dodatno ilustrira religioznu prirodu vjerovanja u evoluciju, što je u mnogo čemu već temeljno osporavano.

“Neizmjerno je toliko veliko, a sićušno tako malo da je neo-darvinistička evolucija – do sada – mrtvi gubitak vremena” – objašnjava Gelernter.

Prestajući na trenutak podržavati teoriju inteligentnog dizajna ili ideju da je inteligentni Bog stvorio sve stvari, Gelernter priznaje da je to i dalje „apsolutno ozbiljan argument“, a onaj koji bi ozbiljni, iskreni znanstvenici dobro znali razmotriti kako im je cilj ukazati na podrijetlo svih stvari.

Međutim, mnogi znanstvenici iz establišmenta to očigledno odbacuju i više su nego voljni „uništiti“ svakog tko se usudi čak i to predložiti kao mogućnost. Njihov zatvoreni um i voljna sljepoća na tu temu smanjuju njihovu sposobnost da se uključe u bilo koju vrstu kritičkog razmišljanja o Darvinovoj teoriji.

“Ono što sam vidio, u njihovom intelektualnom ponašanju, i na fakultetima širom Zapada, ništa se ne približava slobodi govora na ovu temu” – kaže Gerlernter.

“To je ogorčeno odbacivanje, to je vrsta gorkog, temeljnog, bijesnog, ogorčenog i nasilnog odbacivanja, koje se ne nalazi ni blizu znanstvenoj ili intelektualnoj raspravi.

Vidio sam da se to događa uvijek iznova. “Ja sam darwinist, ako kažete nešto protiv, ja to ne želim to čuti, točka.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Više od 1.000 znanstvenika se pridružilo rastućem pokretu kako bi se suprotstavilo prevladavajućoj teoriji evolucije

Pod sadašnjom znanstvenom diktaturom, teorije kao što je darvinizam – praktički su nesporne. Krtiziranje tako široko prihvaćenog uvjerenja gotovo je sigurno samoubojstvo karijere. No, kako pokazuje pokret „neslaganja s Darwinom“, i najtvrdokornije teorije dalje bi trebale biti predmetom ispitivanja.

Nastaviti slijepo prihvaćati teoriju, čak i uz dokaze koji govore suprotno, više je slično pranju mozga. Na kraju krajeva, pravi duh znanosti je preispitivanje – a ne slijepo slijediti nešto.

Spomenuti popis pokreta “Znanstveni disidenti Darvinizma”, prešao je 1.000 znanstvnika početkom 2019. godine.

Poštovani stručnjaci iz cijele zemlje koji su stekli doktorate na višim razinama sveučilišta, udružili su snage kako bi podsjetili establišment i javnost, ono što znanstvenici znaju, i ono što oni misle da znaju, što su dvije različite stvari.

Disidenti Darwinizma

Pokret “Disidenata Darwinizma” osnovan je 2001. godine i održava ga Discovery Institute. Svih 1043 disidenta potpisalo je istu izjavu od 32 riječi koja glasi:

“Mi smo skeptični prema tvrdnjama o sposobnosti nasumične mutacije i prirodne selekcije koje objašnjavaju složenost života. Treba poticati pažljivo ispitivanje dokaza Darwinove teorije.”

Sama pomisao da bi ispitivanje Darwinizma moglo biti toliko kontroverzno je zapravo smiješno. Da nitko nikada nije preispitivao spuštanje Ameriknaca na Mjesec, još uvijek bi smatrali da su se ljudi stvarno spustili na Mjesec. Ni u kom slučaju ne bi bilo nikakvog Darwinizma.

A ipak, živimo u svijetu u kojem se postavljanje previše pitanja smatra opasnim.

Visoki suradnik Instituta Discovery, David Klinghoffer, tvrdi u nedavnom članku da su disidenti Darwinizma “svi riskirali svoju karijeru ili reputaciju kroz potpisivanje ove peticije”.

Kao što Klinghoffer primjećuje, prijetnja od odmazde previsoka je za većinu ljudi koji bi htjeli potpisati dokument. Ali ako je do sada 1000 ljudi potpisalo dokument, razumno je pretpostaviti da postoji mnogo više znanstvenika koji se slažu da Darwinizam ne bi trebao biti izuzeti od preispitivanja. Međutim, prema trenutnim znanstvenim dogmama, takvo je istraživanje gotovo nemoguće.

Klinghoffer dalje navodi:

Takva je moć grupnog razmišljanja. Znanstveni mainstream će vas kazniti ako može, a mediji su vezani za svoju priču da su ‘znanstvenici’ svi u suglasnosti i samo ‘pjesnici’, ‘odvjetnici’ i drugi ‘teoretičari zavjere’ sumnjaju u Darwinovu teoriju. Zapravo, trenutno pokušavam postaviti jedan strašan znanstveni dokument na sveučilištu Ivy League da sa hrabrošću objasnim svoje razloge negiranja Darwinizma. Problem je u tome što još nitko nema hrabrosti objaviti ga.

Klinghoffer nadalje tvrdi da popis “Disidenata Darwinizma” nije značajan zbog imena i institucija koje stoje iza njega, nego zbog onoga što govori o onima koji su skeptični i ne žele ga potpisati.

Dok oni koji više vole da se slažu s mainstreamom kažu da je propitivanje darvinizma “anti-znanost”, ili čak “nečasno”, sporno je pitanje onoga što vam je rečeno tamo gdje znanost uistinu počinje.

Bez obzira na to govorimo li o cjepivima , pesticidima, klimatskim promjenama ili darvinizmu, mainstream znanstvena zajednica, zajedno s njihovim medijskim spinovima i marionetama u industriji, aktivno umiruju svakoga tko je u suprotnosti sa odabranom naracijom.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Briga za okoliša i čuvanje mnogih naših prirodnih bogatstava mnogo je različitije od štovanja okoliša i zahtjevanja, pod prijetnjom sile, da svatko usvaja stroge i često totalitarne ekološke doktrine

Prvo objašnjava kako održati i očuvati naš svijet za sebe i za buduće generacije, a potonje utjelovljuje nešto što je Adolf Hitler doista provodio u sklopu nacističkog programa za cijeli svijet.

Zelena politika ili zelena ideologija je ideologija koju propagiraju stranke Zelenih u svijetu, a temelj im je ekologizam, ekologija i održiva ekonomija a za cilj ima stvoriti ekološki održivo gospodarstvo i život.

U svojoj knjizi “Zelena svastika: Ekologizam u trećem Reichu” autor William Kay nudi detaljni povijesni prikaz njemačkog ekološkog pokreta pod Hitlerom, uspoređujući ga s krajnjim lijevim ekološkim pokretima današnjice.

Vjerovali ili ne, mnogi današnji takozvani “antifašisti” zapravo prihvaćaju istu dogmu kao i najpoznatiji svjetski fašist – i to čak i ne shvaćaju.

Hitler je mrzio kapitalizam slobodnog tržišta i druge konzervativne ideje

U pet kratkih poglavlja, Kay iznosi kako fanatični aktivizam današnjih “zelenih” odražava Hitlerovo nametanje građanima u nacističkoj Njemačkoj.

Ne samo to, već mnogi ljudi pogrešno shvaćaju što je Hitler pokušavao učiniti s nacizmom kao cjelinom, pogrešno tvrdeći da je jednostavno bio spreman riješiti se Židova i vratiti nacionalizam koji – što ne može biti dalje od istine, prema Kayu.

“Antisemitizam nije bio ni Hitlerov temelj ni glavna namjera” – piše on. “Njegove strasti bile su anti-marksizam, društveni darvinizam, i u osnovi, anti-liberalizam. Židovi su bili žrtvovani. Pravi neprijatelj bio je slobodni tržišni kapitalizam.”

Hitler se protivio istinskom i klasičnom liberalizmu, koji će u današnjoj terminologiji biti najbliže sličan sa konzervativizmom.

Drugim riječima, Hitler je bio moderni liberal koji je nastojao ušutkati one koji su promicali ideje poput slobodnog tržišta i slobode govora – što znači da bi ga Antifa i druge radikalizirane ljevičarske skupine pozdravile kao vođu u današnjem svijetu.

“Bilo je mnogo njemačkih kapitalista i njemačkih liberala, ali umjesto da se suprotstavi tim ljudima, Hitler je racionalizirao svoj anti-liberalizam. Epicentar njegova neprijateljstva bila je moderna civilizacija” – dodaje Kay.

“Napadao je modernost preko Židova. Hitlerov judeo-boljševski mit je dobro poznat, ali izbjegavao se njegov judeo-liberalni mit.”

Hitler se okomio na kršćanstvo, i hvalio bezbožni Darvinizam

Hitlerova sklonost prema okolišu uglavnom je bila inspirirana od strane pseudoznanstvenika poznatog kao Ernst Haeckel, koji se smatra osnivačem ekologije.

Iako je javno navodio biblijska načela koja su bila u proturjačnosti onima koje je propagirao Haeckel, koji je bio Darvinist, potiho ih je prihvatio i Hitler, što je bio poticaj onoga što je postalo njegovo radikalnio ekološko učenje.

“I Haeckel i Hitler definiraju znanost kao omot prirodnih zakona. Oba su sakralizirala prirodu” – objašnjava Kay u svojoj knjizi.

“Ni priznati jaz između organskih i anorganskih područja. I transformacija evolucije u religiju. Oboje su napravili povredu ljudskog Prirodnog zakona i smatrali kršćane glavnim krivcima za to.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina

Povijest je film u našem umu, ali taj film ni u kojem slučaju nije naš. Filmovi uobičajeno pripadaju režiserima, pa se u skladu s tom filmskom tradicijomi zapitajmo – čiji je film povijest koju znamo? Tko je izrežirao i napisao tu priču, čiji se zaplet tako duboko urezao u nas da nam se ponekad čini da je vidimo u bojama, kao da svijetovi prošlosti još uvijek žive? Naša memorija se služi slikama koje je vidjela u filmovima, knjigama i drugdje pa stvara uvjerljive prikaze događaja i ljudi.

Danas postoje brojne knjige o zakulisnim zbivanjima iz kojih slijedi da je novija politička povijest (navodno – najbolje dokumentirano razdoblje u povijesti) samo ciljana interpretacija. Naravno, događaji su se zbivali, ali povijest, kao i svaka znanost, nije tek skupljanje informacija već nešto puno važnije – interpretacija informacija.

Ako se dovoljno dugo izlažemo podacima koji nisu dio općeg znanja, pa još ako se privremeno isključimo iz glavne struje informacija, s vremenom će možda biti jasno koliko je važno shvatiti kako su se događaji doista zbivali, ako želimo shvatiti što se danas zbiva oko nas. Pritom se čovjek nađe sam ispred puno jačeg i brojčano nadmoćnijeg neprijatelja – skoro cjelokupnog obrazovnog i znanstvenog sustava cijelog svijeta.

U Orwellovoj „1984-toj“ rečeno je da onaj tko nadzire prošlost nadzire i sadašnjost i budućnost. To je svakako vrlo točno. Zamislimo da otvorite osnovnoškolski povijesni udžbenik i prolistate do kratkog poglavlja o 2. svjetskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Njemačka napala Poljsku, pa su onda Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj itd. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest.

U njemu piše da je mala vrhuška ljudi koja je upravljala svim tim zemljama (mada njihova odanost ne pripada niti jednoj od njih) pripremila teren za Hitlerov dolazak na vlast, financirala ga i naoružala, pa koordinirano pokrenula događaje s ciljem da se stvori zaista veliki pokolj stanovništa koje je manipulacijom uvučeno u rat, kako bi se stvorio razlog da se osnuju UN kao prethodnica svjetske vlade, koju će nadzirati te iste grupacije koje su izmanipulirale rat kako bi ljude navele na dobrovoljno odricanje suvereniteta i prihvaćanje diktature bez znanja što im se kuha.

Da se to uči u školi, bi li svijet oko nas bio isti?

Mnogo toga oko nas ne bi se dogodilo, samo da su povijesni udžbenici drugačije napisani. Isto formula vrijedi i za daleku prošlost.

Za potrebe mentalnog eksperimenta, evo primjera na temelju dvaju knjiga. Prva je „Suđenje Darwinu“ Phillipa Johnsona, koja se bavi razobličavanjem mita o nastanku života kakvog nudi neodarvinistička teorija evolucije, a druga je „Kataklizma – zadivljujući dokaz kozmičke katastrofe 9500 pr. Kr.“ D. S. Allana i J.B. Delaira, u kojoj je na jednak način razobličen mit o tzv. ‘ledenim dobima’ kojih najvjerojatnije nikada nije bilo, mada su u našoj svijesti tako žive slike dlakavog mamuta koji se propinje u snijegu, sabljastog tigra kako izviruje iz kamene pećine u snježnoj pustoši i brojnih stripova koji su prikazivali to razdoblje. Obje knjige u Hrvatskoj je objavio AGM, a na ovom mjestu njima ćemo se baviti tek koliko je potrebno za uočavanje obrazaca kako su teorije darvinizma i ledenih doba zauzele prostor. U oba slučaja to je bilo relativno naglo i usprkos mnogim suprotstavljenim argumentima pripadnika tih struka.

Darvinizam “prošao fosilnu provjeru”, rođena teorija ledenih doba

Na stranu s neumanjivom složenošću živih sustava o kojoj nije ni razmišljao – Darwin se sa zagonetkom fosila nosio koliko su dopuštale obeshrabrujuće činjenice, ali je na pojedina pitanja iskreno morao odgovoriti kako „ne može dati zadovoljavajući odgovor“, a povremeno se u njegovim spisima javljao znak očajavanja, kao u sljedećoj rečenici:

„Za prirodu se gotovo može kazati da se je čuvala od čestog otkrivanja njezinih prijelaznih ili povezujućih oblika.“

Ali, Darwin nikad nije izgubio vjeru u svoju teoriju; jedina je zbrka nastajala kada je valjalo razjasniti neposlušne aspekte fosilnog zapisa.

Darwinova teorija ne samo da je predvidjela da će fosilni prijelazni oblici biti otkriveni već je podrazumijevala da će potpuno očuvani fosilni zapisi biti uglavnim prijelazni i da će ono što zamišljamo kao utvrđene fosilne vrste biti razotkriveno kao tek proizvoljne postaje u procesu stalne promjene.

Darwin je shvaćao i to da njegova teorija zahtijeva obrazac izumiranja čak postupniji od obrasca evolucijskog nastanka. No, u nekim slučajevima iščezavanje cijelih skupina bića dogodilo se čudesno naglo. Nasuprot raširenoj predodžbi, opozicija Darwinovoj teoriji jedva da se mogla pripisati vjerskoj predrasudi. Među skepticima su bili vodeći paleontolozi i geolozi toga vremena, upravo oni koji su bili najbolje informirani o materiji.

Svakako, moglo se fosilnim dokazima provjeriti teoriju – da su je Darwin i njegovi sljedbenici željeli provjeriti. Darwin je bio kategoričan da je broj prijelaznih posrednika morao biti golem, čak „nepojmljiv“. 1859. je samo malen broj svjetskih fosilnih ležišta bio istražen. Kad su paleontolozi jednom prihvatili darvinizam kao radnu pretpostavku i istražili brojna nova fosilna ležišta u nastojanju da potvrde teoriju, ta se je situacija trebala promijeniti. Međutim, test ne bi bio pošten kad ne bi bilo moguće da teorija padne. No, kako piše Phillip Johnson, „vjerovanje u Darwinovu teoriju razmahalo se znanstvenim svijetom takvom neodoljivom snagom da je ubrzo postalo ortodoksija“. Dodaje da je „plima bila tako nesavladiva da su čak i najprestižniji među znanstvenicima trenutno postali prošlost jer se nisu pridružili pokretu“.

Paleontolozi su postali toliko okrenuti novom načinu mišljenja da su studije o fosilima bile objavljivane samo ako su išle u prilog teoriji, a ako su pokazivale izostanak evolucijske promjene, odbacivalo ih se kao neuspješne. Darvinizam je „prošao fosilnu provjeru“, ali samo zato jer mu nije bilo dopušteno propasti. Kroz vrhovne znanstvene institucije davana mu je sva pomoć koju je trebao, ako se niste popeli na taj val, ubrzo biste se udavili u njemu.

Slično je bilo i s rođenjem teorije o ledenim dobima, koja je iz poimanja prošlosti izgurala ideje niza katastrofa koji su oblikovali Zemlju, sve do geološki nedavnog vremena. I opet, nisu zagovornici tzv. ‘katastrofizma’ bili nekakvi teolozi koji su time htjeli potvrditi vjerodostojnost religije, nego najugledniji geolozi svoga doba koji su imali uvid u podatke i znali ih iščitavati.

Izmjena lica zemlje prije 11 do 13 tisuća godina

Čini se da je katastrofa koja je pogodila Zemlju prije nekih 11 do 13 tisuća godina imala kozmički uzrok, a potpuno je promijenila lice Zemlje. Tragova tog događaja ima posvuda, kako onih velikih – planetarnih razmjera – tako i manjih. Negdje je uzrokovao potapanje, negdje zaleđenje, negdje pomicanje kore ili njeno napuknuće, negdje naglo izdizanje do tada niskih planina (Alpa, Himalaja, Andi).

U manjim razmjerima (o čemu pišu Allan i Delaire) o nasilnosti događaja svjedoče izmiješanje kosti raznolikih životinja (ponekad iz raznih dijelova svijeta) u vapnenačkim jamama, kao i divovske tzv. ‘eratske’ stijene (zalutale, koje nisu iste geološke građe kao slojevi oko njega). Dokazi katastrofičnog događaja s vremenom su preinačeni u dokaze postojanja ledenih doba, a ‘katastrofizam’ se počeo zamjenjivati tzv. ‘uniformizmom, konceptom koji je tvrdio da su sva geološka obilježja rezultat sporih i dugotrajanih procesa, a čiji je glavni proponent bio geolog Lyell.

Geolozi ranog 19. stoljeća počeli su preispitivati podrijetlo uglačanih i izbrazdanih stijena te pojedinačnu distribuciju ‘eratskih’ stijena i uvjete pod kojima su se akumulirale naslage ‘nanosa’ akumulirale. Pozabavili su se i jednom od najčudnijih činjenica kasnog 18. i ranog 19. stoljeća, smrznutim sibirskim životinjskim lešinama, za koje se pretpostavljalo da su biološki bile prilagođene ledenim uvjetima (danas se zna da je prepostavka bila kriva). A ostaci istih tih životinja nađeni su i tamo gdje nema leda. Što je automatski, zbog spomenute pretpostavke, značilo da ga je možda prije bilo. Na polagano spuštanje ledenjaka prebačena je odgovornost za eratske stijene. „Odlučeno je“, pišu Allan i Delaire, „da su u ne tako davnoj geološkoj prošlosti velike površine sjeverne hemisfere morale biti ili pod ledom ili su iskusile temperature znatno niže nego danas.“

“Izumitelj” ledenih doba i uzdignuće Alpa

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina.

Švicarski prirodoslovac Louis Agassiz, kojeg se danas smatra ‘izumiteljem’ ledenih doba, je oko 1840. predložio da se veliki pad temperature dogodio prije uzdignuća Alpa i da je ogromni ledeni pokrov pokrio veći dio sjeverne i zapadne Europe, zapadnog dijela Mediterana te južno sve do planina Atlas u sjevernoj Africi te sjeverozapadnu Aziju i veći dio Sjeverne Amerike. Samo su najveći vrhovi izvirivali iz Agassizovog navodnog glacijalnoga mora, najviše zato jer njihovi nazubljeni i trokutasti profili nikada nisu bili zaobljeni ili uglačani ledom.

Opozicija Agassizu među geolozima bila je jaka, ali je posustajala pred žestinom navale te nove, vrlo pomodne ideje. No, njima je bilo jasno da Agassiz nije uspio objasniti zašto se dogodio pad temperature, tek je neodređeno aludirao na neki oblik klimatološke promjene. To je, poput leda, bila „tek posljedica nekog drugog uzroka – kružni argument, ako se uopće o argumentu može govoriti“, pišu Allan i Delaire. „Izgleda da Agassizu“, pišu dalje Allan i Delaire, kao ni njegovim sljedbenicima, „nikada nije palo na um da su se takve promjene mogle dogoditi samo zbog nečeg čak radikalnijeg od ogromne akumulacije leda koju je on postulirao.“

Unatoč silnim manjkavostima, Agassizova hipoteza je brzo prihvaćena u geološkim krugovima. Ubrzo je postalo skoro krivovjerno misliti drugačije. Veliki glečeri u sporom napredovanju i ledeni pokrov bili su dovoljni za sve vidljive fenomene ‘nanosa’. Teorija se još jednom preobrazila u činjenicu.

No, bilo je jasno da se ledeni pokrivači ne bi mogli kretati sami od sebe i navodno pokopati sve osim najviših vrhova. Potrebno je bilo povišeno tlo da bi dalo potisak prema ekvatoru pa se predlagalo da su se u blizini današnjeg Sjevernog pola uzdigle vrlo visoke planine. Silna strmina tog planinskog lanca navodno je osigurala uvjete da bi nagomilani led krenuo dolje i prema van, do dalekih granica ledenoga pokrivača. Tvrdilo se da su se kasnije ove planine slegle, pa se led, uslijed prestanka nadopune i kretanja, otopio.

Priča “ojačana ” uvođenje interglacija

No, nikad nije nađen nikakav trag zamišljenog sjevernog planinskog lanca. Zapravo, gledano unazad, čudi da se ikada pojavilo takvo neznanstveno tumačenje poput koncepta ledenih doba, a ipak u kratkom vremenu je s entuzijazmom prigrljeno.

Priča je postala još kompliciranija uvođenjem mnogobrojnih ledenih doba i interglacijala kojima se ‘krpalo’ rupe u podacima. Duljina pleistocena rastegla bi se svaki puta kada bi autori umnažali broj epizoda glacijala i interglacijala. Tako je, od inače skromna trajanja, ovo razdoblje počelo rasti od jednog, dva ili više milijuna godina. Skoro nikad nije došlo do slaganja o trajanjima navodnih glacijalnih i interglacijalnih ciklusa

Tako se, kroz zbunjujuću mješavinu terenskih otkrića, zaključaka i pretpostavki, rodio koncept ledenoga doba smještenog u sve dužem razdoblju pleistocena. Allan i Delaire pišu da „cijela zgrada ortodoksije Ledenoga doba počiva na krhkom temelju“.

Ako doista imamo dvije netočne priče o davnoj povijesti, koje su pomele sve pred sobom usprkos očitim manjkavostima i ubrzo se ustoličile kako nedodirljive istine, zbog čega su one postavljene? Koja istinu prikrivaju? Bi li posljedice drugačijeg gledanja na prošlost bile jednako dalekosežno utjecajne kao one iz gore navedenog mentalnog eksperimenta s drugačijom poviješću 2. svjetskog rata?

Zamislimo na trenutak svijet bez koncepata darvinizma i ledenih doba. Izbacivanje ledenih doba nužno bi ponovno bi uvelo katastrofe u povijest i otvorilo prostor za pitanja postojanja pretpotopnih civilizacija, koja se danas ridikuliziraju jer – gde su njihovi tragovi? No, ako ih je bilo, možda su one bile drugačije od naše? Možda bi tako osvijetlili trenutak kad je ljudski rod nastao ili izgubio uzde vlastite sudbine iz svojih ruku, što tvrde mnogi autori?

Izbacivanje darvinizma počinilo bi još veću štetu za današnji materijalistički 3D-svjetonazor. Uvelo bi faktor multidimenzionalnosti našeg svijeta. Jer ako svijet više nije slučajni proizvod slijepe mehanike, čega jest?

“Provjera mozga na crkvenim vratima” i moderna znanost

Danas postoje paušalne tvrdnje u kojima se tvrdi da je moguće istovremeno prihvaćati teoriju evolucije i religiju. No, profesor William Provine sa sveučilišta Cornell, darvinist i ugledni povjesničar znanosti, tvrdi da osobe koje zadržavaju religijska uvjerenja, a istodobno prihvaćaju evolucijsku biologiju, „moraju provjeriti mozgove na crkvenim vratima.“ Obrazložio je da moderna znanost izričito podrazumijeva da je svijet organiziran strogo u skladu s mehaničkim načelima, da u prirodi ne postoje svrhovita načela niti bogovi i stvaralačke sile koje se racionalno mogu otkriti. Nadalje, kaže on, moderna znanost izravno implicira da ne postoje urođeni moralni ili etički zakoni niti ikakva apsolutna vodeća načela za ljudsko društvo.

Treće, ljudska bića su veličanstveno složeni strojevi. Pojedinačni čovjek postaje etičkom osobom dvama primarnim mehanizmima: nasljeđivanjem i utjecajima okoliša. Četvrto, mora se zaključiti da je smrt kraj. Konačno, slobodna volja (sloboda činjenja neprisilnih i nepredviđenih izbora među alternativnim mogućim djelovanjima) jednostavno ne postoji. Nema načina da evolucijski proces kako se trenutačno shvaća može stvoriti biće koje je potpuno slobodno u pravljenju izbora. Profesor Provine je usput precizno oslikao svjetonazor bez kojega bismo ostali kad bi darvinizam bio razotkriven kao izmišljena pričica. Kakva šteta što više ne bismo bili strojevi bez slobodne volje!

Teško se emotivno angažirati oko pričica o dalekoj prošlosti jer na prvi pogled nemaju puno veze sa svakodnevnim životom. No, to je kao da kažemo da list drveta nema puno veze s korijenjem. Jer sjetimo se – onaj koji kontrolira prošlošt, nadzire i sadašnjost i budućnost. U konačnici, možda nije pretjerano reći da naš doživljaj prošlosti određuje našu sudbinu.

Mahatma Gandhi je to sročio ovako:

Vaša vjerovanja postaju vaše misli.
Vaše misli postaju vaše riječi.
Vaše riječi postaju vaša djela.
Vaša djela postaju vaše navike.
Vaše navike postaju vaše vrijednosti.
Vaše vrijednosti postaju vaša sudbina.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Uvijek je u službi vladajućih. Odnedavna skoro podpuno u službi onih koji ih plaćaju. (i koji time odredjuju ne samo što će se iztraživati, nego i do kojih se rezultata ima doći).

Znanost je korumpirana.

Do prije dvadesetak godina, znanost je imala status zlatnog teleta i ljudi su vjerovali slijepo. Ljudi današnjice razabiru u kakve sve proturječnosti je znanost zaglibila. Ljudi su kritičkiji razpoloženi od prijašnjih naraštaja i ne „piju“ sve što im se servira.

Upravo kako neosporno postoji t.zv. mainstream media, tako postoji i terminus: mainstream science.

Takva znanost je u najvišem stupnju manipulirajuća.

Školovanje od najnižih razreda do najviših studija se temelji na dogmama koje valja učvršćivati i promicati u smislu vladajućih, ne u smislu ljubavi prema istini i otvorenosti za svaki možebitni izhod iztraživanja. (Na pr. theorija evolucije je definitivno prema današnjim znanjima neodrživa, nu ipak se naučava kao da je vriedeća.)

Zastrašujuć izrod znanosti danas je t.zv. engineering. Znanost bez morala je veliko zlo. Ljudi zlorabe znanstvene methode kako bi ostvarili svoje najniže porive i ovozemaljske „vriednosti“. Psihologija se masivno i sustavno zlorabi u propagandističke svrhe. Genetika služi ideji smanjenja pučanstva i eugenici, rasističkom svjetonazoru. Imamo klimatski engineering, socialni, financijski i.t.d.

Engineering je na djelu i pri oblikovanju javnog mnienja i svjetonazorâ, pri falsificiranju poviesti, pri stvaranju novih boleština i novih liekova, pri stvaranju novih strahova i psihoza… Najočitija zloporaba znanosti je genetski manipulirana hrana.

Znanost je izgubila svoj kredibilitet do te mjere da se ne može (i ne smije) vjerovati čak ni onim iznimkama koje potvrđuju pravilo.

Predpostavimo, vi odlučite preizpitati činjenice glede t.zv. holokausta. Na pr. u Njemačkoj ili Švicarskoj je kažnjivo djelo dovoditi u pitanje službene brojke žrtava. Iako je to u samoj biti znanosti imanentno, provjeravanje i propitivanje starijih spoznaja, tu se može lako završiti u zatvoru ako bi se usudili iztraživati njihove dogme. Nametnuto vjerovanje u po čovjeku prouzročenoj promjeni klime  je podignuto na status prave religije, a znanstveno neodrživo (stotine vodećih klimatologa ne vjeruju u to anthropogeno podrietlo klimatskih promjena i posebno uloge ugljučnog dioxida u njoj), ipak, o tomu se ne smije dvojiti. O homosexualnosti je dopušteno samo jedno mišljenje. U učbenicima se prikazuju i slike HIVirusa, a on još nije izoliran. To što je i sam njegov odkrivač odustao od teorije virusa, nikoga ne brine.

U Hrvatskoj se historiografski zna što se dogodilo u Srbu 27. srpnja 1941., a vlastodržci s našim novcem podižu spomenike našim krvnicima.

Znanost nema ni moć niti autoritet postavljati stvari na svoje mjesto. Staljin je osobno bio vrhovna instanca pri odlučivanju što i kako će se pisati enciklopedija!

Glutamat je neupitno štetan sastojak za naše zdravlje, a „Vegeta“ se proizvodi i troši na tone! Isto vriedi i za aspartam, fluorid, živu, klor, jod, amalgam, radiaciju, pesticide, elektrosmog i, i, i… a svejednako su odobreni od državnih znanstvenih institucija i svakodnevno dolaze na naš stol, na naša polja, u naše zube, u cjepiva i u vodu i u zrak kojeg udišemo.

S druge strane, ta ista „technokracija“ zabranjuje sve što bi moglo ugroziti profit veletrgovaca i veleobrtnika. Ovo nije fraza. Izplati se upoznati s t.zv. codex alimentarius – om. Molim Vas, pogledajte ove video uradke:

Opasnosti od Codex Alimentariusa i GMO-a
 
Što o Codexu alimentariusu, kontroli i poskupljenju hrane te GMO-u misli prof. dr. Marijan Jošt.

Ubojice čovječanstva – Što je Codex Alimentarius?

 
Uz srdačan pozdrav
Vaš tajnik
Ilija Šikić
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=6336"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]