Sa nešto preko 1,4 milijarde stanovnika u gradovima, Kina već ima najbrojniju gradsku populaciju na svijetu. Premijer Li Keqiang namjerava kroz novu kampanju “stvoriti” još 400 milijuna građana u narednih 10 godina.

Kineski tehnokrati se nadaju da će novo gradsko stanovništvo pomoći usporenom kineskom gospodarstvu, potaknuti domaću potražnju i istovremeno smanjiti razinu kineskog oslanjanja na globalnu trgovinu i investicije.

Mnogi ljudi koje ovi planeri imaju u vidu već žive u gradovima poput Pekinga, ali kao migranti bez formalne “boravišne dozvole” (tj. houkou kako se to zove u Kini) i bez pristupa javnim uslugama i beneficijama. Urbanizacija će obuhvaćati uklapanje migranata u trajne “zajednice” (shequ) sa pristojnim smještajem, zdravstvenom zaštitom, školstvom i drugim javnim dobrima.

Urbanizacija će također podrazumijevati premještanje poljoprivrednika, pa čak i nomada, u novoizgrađene satelitske gradove poput Lanzhou Xinqu, koji će na kraju udomiti preko pola milijuna novih stanovnika na 800 četvornih kilometara raskrčene zemlje.

Nema sumnje da će prostorno razmještanje takvog obima stvoriti nove socijalne probleme i ogromne izazove za kineske komunističke lidere, čiji je glavni prioritet još uvijek ostanak na vlasti kroz očuvanje socijalne stabilnosti i ekonomskog rasta.

Glavni oslonac u pokušaju partijske države da urbanizaciju drži pod kontrolom jeste nedovoljno poznati sustav socijalnog upravljanja poznat kao umrežavanje (wanggehua).

Ovdje partijski dužnosnici doslovno mapiraju urbane zajednice kako bi stvorili tehnološki naprednu mrežu segmentacije, nadzora i socijalne kontrole. Human Rights Watch je već zabilježio razvoj ovog sustava na Tibetu, ali su njegovi domet i ambicije mnogo dublje.

Mrežni sustav je nastao u Pekingu prilikom masovne kozmetičke obnove pred Olimpijske igre 2008. Uz opadanje značaja zatvorenih, staničnih “radnih jedinica” (danwei) i ubrzani razvoj komercijalnog tržišta nekretnina, lokalni i državni dužnosnici nisu mogli držati korak s potrebama sve mobilnijeg stanovništva.

U vrijeme Mao Zedonga, danwei i partijski lokalni komiteti ne samo da su osiguravali osnovne socijalne usluge, nego su i pažljivo kontrolirali aktivnosti pojedinaca.

U masivnim gradskim centrima kao što je danas Peking, najniži organ vlasti je podpodručni ili “ulični” organ, koji odgovara za desetine tisuća često bezimenih i privremenih pojedinaca.

U deset zajednica koje se prostiru na tri kvadratna kilometra podpodručja Huialou, primjerice, živi 70.000 stanovnika sa stalnom boravišnom dozvolom i bezbroj privremenih stanovnika poput mene.

Godine 2004, susjedna općina Dongcheng počela je eksperimentirati s novim sustavom gradske uprave. Koristeći najnovije tehnologije GIS mapiranja, dužnosnici su dijelili općinu od 25 četvornih kilometara na 1.652 jedinica (od kojih svaka ima otprilike 10.000 četvornih metara) i za svaku od njih zadužili mali tim partijskih dužnosnika.

Menadžeri jedinica koordiniraju rad “lokalnih radnika” (poput lokalnih komiteta i radnika zaduženih za sigurnost, gradsko uređenje i čistoću) i kreiraju fizičku i digitalnu sponu između lokalnih stanovnika i državnih službenika i usluga. Oni su odgovorni za prikupljanje informacija i rješavanje potencijalnih problema u samom startu, jamčeći da će se “manji problemi riješiti u jedinici, a veći na razini zajednice ili podpodručja”.

Ukratko, svrha novog sustava je obnova lokalnog nadzora iz maoističke prošlosti i njegovo prilagođavanje fluidnijoj, tržišnoj atmosferi.

Očekuje se da će podjela Pekinga na jedinice biti završena do kraja godine, dok drugi gradski centri diljem Kine uvode slične planove. Govori se čak i o proširenju ove metode na naselje u obliku “ruralnog mrežnog sustava”.

Kao što samo ime kaže, mrežni softver i nove računalne tehnologije su temelji novog sustava. U nekim mjestima, ljudstvo je već opremljeno bežičnim mobilnim uređajima i specijalnim mrežnim softverom za koordiniranje aktivnosti. Fizički nadzor pojačan je video kamerama visoke rezolucije, koje dodaju milijune “digitalnih očiju” koje prate skoro svaku aktivnost.

Procjenjuje se da u Kini ima dvadeset do trideset milijuna nadzornih kamera, a sigurnosni službenici (uz pomoć Cisco Systems i drugih tehnoloških kompanija) pokušavaju povezati ove kamere i druge nadzorne aparate u centralizirani, interoperativni i potpuno automatizirani sustav mrežnog nadzora. Budući da se internet i telefonska komunikacija već pažljivo prate, u Kini nema mnogo mjesta za skrivanje.

Mrežni sustav je još uvijek u razvoju i manifestira se na radikalno različite načine, ovisno o lokaciji i vrsti zajednice kojom se upravlja.

Dva ekstrema se vide i u mojim zajednicama, iseljeničkoj zajednici kod Središnjeg parka u Pekingu i uglavnom uyghurskoj migrantskoj zajednici iz Saimachang u Xinjiang-u.

Središnji park nije tipično pekinško selo. Za razliku od tipičnih “ograđenih naselja”, svatko može ući pješice ili automobilom u ovaj široki kvart od 24 nebodera s oko 19.000 stanova koji se prostire na preko deset hektara elitnog pekinškog građevinskog zemljišta.

Upravljanje mrežnim sustavom ovog kompleksa prepušteno je tvrtki Savills, jednoj od vodećih svjetskih kompanija za stambena naselja, a stanari plaćaju mjesečni račun za privatnost, sigurnost i “luksuzni životni stil”.

Disciplinirani potrošači iz srednje klase poput mene plaćaju osoblju tvrtke Savills da nas drži podalje od bilo kakvih “problema”, a tim od šestero zaposlenih u smjeni danonoćno opslužuje našu zgradu i njene potrebe.

Partijska država pritom kontrolira strance pomoću kompjuterizirane baze podataka za registraciju stranaca. Prema kineskom zakonu, ja moram ostaviti putovnicu u policijskoj stanici svaki put kada se iz inozemstva vratim u Središnji park, a ako to ne napravim 24 sata po povratku, propisana kazna je 500 renminbija (60 eura).

Na svakom koraku, ljudi i strojevi štite moju sigurnost i održavaju partijsku kontrolu. Odred privatnih čuvara kontrolira ulaze i ide u redovite ophodnje; osoblje u zgradi nadgleda ulaske osobno i kroz kompjuterizirano bilježenje ulaznih kartica.

Kao dodatni sustav zaštite, u Centralnom parku ima skoro tisuću sigurnosnih kamera. Izbrojao sam dvadeset pet uređaja prilikom svoje redovite šetnje: jedna je pred mojim ulaznim vratima, druga u liftu, još tri u predvorju, i još dvadeset na putu do mjesta gdje pijem kavu, uz još tri koje su mi nadgledale ispijanje espressa.

Za to vrijeme u Xinjiang-u, na dalekom zapadu, procjenjuje se da će se gradsko stanovništvo u ovom desetljeću uvećati preko 15%. Kao u prostranim tibetanskim područjima Kine, partijski dužnosnici u ovoj nestabilnoj manjinskoj regiji brzo su prihvatili mrežni menadžment, naročito poslije brutalnog obračuna uygurskog i hanskog stanovništva u srpnju 2009, koji je odnio gotovo 200 života (uglavnom hanskih).

U regionalnoj prijestolnici Ürümqi (Urumći) već živi preko 700.000 privremenih migranata, mnogi od njih u sobama od 10 kvadrata u rastućoj sirotinjskoj četvrti Saimachang, na jugu grada.

Popisom iz 2011. ustanovljeno je da 85% posto od gotovo 5.000 stanovnika istočnog Saimachanga čine uygurski migranti, a trećina njih potječe iz iste ruralne općine blizu Kashgara.

U mrežnom sustavu, ovo nekada mračno i kaotično sirotinjsko nasilje, koje dužnosnici krive za uygursko nasilje nad hanskim stanovništvom 2009, sada je potpuno mapirano, preuređeno i preraspoređeno kroz plan koji se zove “odvojena uprava malom zajednicom”.

Brojne uličice Saimachanga sada su preuređene tako da sav promet sada prolazi kroz jedan kontrolirani ulaz koji se čuva 24 sata na dan. Mrežni službenici provode kontrolu i vode računa da su svi stanari registrirani, a kroz “hotelske” procedure prijave i odjave prati se kretanje preko sustava smart-kartica i brojnih sigurnosnih kamera.

U Urumqiju je nedavno instalirano preko 40.000 kamera visoke rezolicije, otpornih na udarce, a sigurnosne službe sada se diče “jednostavnim” nadzorom u područjima kao što je Saimachang.

Saimachang i Središnji park su različiti svjetovi. Međutim, novi kineski sustav mrežne kontrole na oba primjenjuje isti sustav idividualizirane, partijske kontrole i nadzora.

Ovaj ambiciozni visokotehnološki sustav društvene kontrole omogućit partijskoj državi da i dalje troši više novca za nadgledanje “neprijatelja” unutar mreže nego za one preko granice. Po čemu se onda Amerika razlikuje od Kine? Za Kinu smo znali, ali Amerika se još razotkriva.
 

 
(pescanik.net, inside.org.au/uredio: nsp)