Mislim da se neće dogoditi svjetska kriza kao 2008. i da su vlade već naučile kako se boriti s ekonomskim problemima, a njemačka vlada u slučaju pada ima dovoljno velike fiskalne rezerve od 80-ak milijardi eura iz kojih može intervenirati

U pričuvi već imaju i paket mjera pokretanja javnih radova kako bi pojačali potražnju i zaustavili recesiju.

Hrvatska vlada ne može jačati javne radove jer je na krajnjoj granici zaduženosti i bojim se da smo u lošijoj situaciji nego smo bili na početku zadnje svjetske krize. Vlada ne može intervenirati kao tada kada je povećala PDV, uvela krizni porez na plaće…

Učinili su to da bi spasili radna mjesta u državnom sektoru, a to spašavanje radnih mjesta bilo je besmisleno jer zaposlenici ponovno traže veće plaće. Industrijska proizvodnja pada, turizam stagnira, domaća potrošnja će padati…

Tek stižemo 2008. godinu

Sve komponente BDP-a će biti ugrožene i oporavak neće trajati šest nego deset godina, a nakon toga slijedi nam dugoročna stagnacija jer neće biti ni jednog unutrašnjeg ili vanjskog šoka zbog kojeg bi se oporavila ekonomija, kakav smo, recimo, imali ulaskom u EU-u.

Takvim tamnim tonovima dr. Damir Novotny oslikava mogući scenarij razvoja situacije u hrvatskom gospodarstvu zbog usporavanja njemačkog i talijanskoga gospodarstva.

Kako dva najvažnija tržišta za hrvatske izvoznike imaju problema i usporavaju rast, tako u Hrvatskoj rastu strahovi i očekivanja da nam nova recesija ne gine.

Radi se o zemljama s kojima najviše trgujemo, a kako je izvoz jedan od generatora rasta, jasno je da smanjena potražnja za robama naših tvrtki u tim zemljama i smanjenje dolazaka turista, posebice Nijemaca, znači gubitak za hrvatsku ekonomiju. Dodajte tomu da već dvije-tri godine ekonomisti diljem svijeta najavljuju novu krizu, onda imate pravi recept za brigu.

Jer, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koje su bilježile minus na minus dugih šest godina, dok su druge zemlje već odavno bile izišle iz krize. Nama je horoskop takav da ćemo tek ove godine vrijednošću gospodarstva uhvatiti pretkriznu 2008. godinu.

Nakon što je u prvom kvartalu ove godine, bruto domaći proizvod (BDP) rastao 3,9 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje, za drugi se kvartal očekivao rast od tri posto. No, ostvareno je 2,4 posto rasta. Nije to rezultat za plakanje, dobar je to rezultat, kažu iz Vlade i ponavljaju da rastemo 20 kvartala zaredom, ali ipak, kažu, moramo smanjiti uvoznu ovisnost, pa su se sjetili da bi trebalo jačati domaću proizvodnju i stvaranje dodane vrijednosti…

A ostali rasli u prosjeku 10 posto

Hrvatska, Italija i Grčka jedine su tri zemlje Europske unije koje cijelo desetljeće nakon svjetske krize nisu svoja gospodarstva vratile na razinu pretkrizne 2008. godine.

Hrvatskoj je lani za to nedostajalo jedan posto bruto domaćeg proizvoda, Italiji je nedostajalo 3,3 posto BDP-a, dok je prošle godine realna vrijednost njemačkog BDP-a bila 13 posto veća nego u 2008. godini. U cijeloj Europskoj uniji lani je vrijednost BDP-a bila 10 posto iznad one iz 2008. godine!

Na naše pitanje, s obzirom na rezerve i planove koje u rukavu ima njemačka vlada, hoće li opet oporavak njemačkoga gospodarstva potaknuti hrvatsko, dr. Novotny naglašava da trebamo znati kako se poduzeća koja su poslovala s Njemačkom neće oporaviti, nego će propasti i nestati s tržišta jer većina nema kapitala da bi preživjela.

To se dogodilo 2008. kad su narudžbe pale drvoprerađivačkoj industriji, neke su tvrtke nestale jer su se oslonile na njemačko tržište namještaja, naglašava ovaj ekonomist i dodaje da se građevinski sektor nije oporavio, tamo je 2008. zbog pada narudžbi nastao nagli pad, a tadašnje velike kompanije su danas u stečaju ili ne postoje.

– Njemačka bi radije vidjela nagli pad ekonomske aktivnosti jer bi se naglo oporavila, no to se neće dogoditi nego će blago usporavati, što se može pretvoriti u dugoročnu stagnaciju, koja ne pogoduje Hrvatskoj, zato što nije u stanju okrenuti se trećim tržištima jer nema dovoljno svojih proizvoda.

Polovica izvoza ide nam u Italiju i Njemačku

Kriza u Njemačkoj će se preliti na Hrvatsku i u pogledu sentimenta potrošača i odnosa prema potrošnji, u drugom kvartalu je pala potrošnja, jedino što još možemo očekivati jest rast investicija iz europskih fondova, a, nažalost, to ide sporo, nema dovoljno pripremljenih projekata – veli nam dr. Novotny.

Objašnjava kako je struktura hrvatske ekonomije kompleksna, posebno ovih posljednjih par godina, kada se ekonomija pretvorila u rentijerski koncept i jednostavno nemamo dovoljno poduzeća koja bi sada prodavala u Africi i Aziji svoje proizvode.

Kao dobar primjer, ističe Jadran Galenski laboratorij koji svoje proizvode prodaje u 80-ak zemalja ili Šestan-Busch s prodajom u 30-ak zemalja…

Ovaj ekonomist kaže da teorija i praksa ekonomskih ciklusa kaže da ekonomije idu prema vrhuncu, pa onda prema padu gotovo u pravilu svakih 10 do 12 godina.

Posljednja kriza iz SAD-a prelila se na cijeli razvijeniji dio svijeta, imala je izvor u financijskom sektoru, sektoru loših kredita u SAD-u, koje su financirale europske banke, pa su banke došle u probleme i sanirale su ih vlade kojima je ostao vrlo visok javni dug.

Dr. Novotny kaže da se sada ne vidi usporavanje američkoga gospodarstva, dok se za njemačko gospodarstvo ovu godinu očekuje usporavanje 0,2 posto.

To zapravo i nije nova kriza. Radi se o cikličkom usporavanju lokalnih ekonomija, i to Njemačke, kao i Italije koja je prezadužena, i nije desetljećima provela modernizaciju.

To će se usporavanje preliti na Hrvatsku, koja s Italijom i Njemačkom ostvaruje 50 posto svih svojih međunarodnih transakcija.

– Hrvatska izvozno orijentirana poduzeća u ovih desetak godina relativno su se dobro uklopila u nabavne lance njemačke i talijanske industrije, mislim na metaloprerađivačku industriju, drvnoprerađivački sektor, pa i neke druge sektore, poput logistike.

Tko će dobiti otkaz? Nijemac ili Hrvat?

Dobro su se pozicionirala u tim lancima, ali će prvi nastradati jer će njemačka industrija smanjivati narudžbe, i to se sada i događa. Njemačka industrija izdvojila je i “outsource” dio proizvodnje prema Hrvatskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Srbiji, kako bi u slučaju krize mogla smanjivati narudžbe prema vanjskim tržištima, a zadržati radna mjesta u Njemačkoj.

To je sukus problema s kojim će se Hrvatska u sljedećim godinama suočiti.

S druge strane, na tržištu rada Njemačke zaposlilo se dvjestotinjak tisuća hrvatskih građana koji će u slučaju krize ostati bez posla.

To je gotovo sigurno, jer u Njemačkoj se u slučaju smanjivanja proizvodnje primjenjuje pristup da prvi ide onaj tko je posljednji došao.

To je ozbiljan problem jer su se njemački poslodavci i sindikati već dogovorili da će u slučaju snažnijeg pada narudžbi s međunarodnog tržišta, naročito u autoindustriji i industriji strojeva, radno vrijeme biti skraćeno, radit će se tri dana u tjednu kako bi spasili radna mjesta, a prvi na udaru bit će radnici iz drugih zemalja – ističe dr. Damir Novotny.

(slobodnadalmacija.hr)

U četiri mjeseca građani prodali DEVET tona zlata. Razlozi su jasni. Zlata lani izvezeno za 33,6 milijuna eura, 142 puta više nego što je uvezeno

Zlatna groznica trese Hrvatsku. Iako nisu otkriveni zlatni rudnici, zlato se prodaje na svakom koraku. O razmjerima trgovine, ali i krize u koju Hrvatska sve dublje tone zorno svjedoči i slijedeći prizor viđen jednog subotnjeg poslijepodnevna u jednoj Konzumovoj trgovini gdje se više prodavalo, nego kupovalo. U kutu te trgovine na omanjem pultu otkupljuje se zlato i u redu je čekalo šestero ljudi. Nekoliko metra dalje otkupljuju plastične boce i tamo je u redu čekalo šestero nesretnika. U redu na blagajni s kupljenom robom izbrojano je samo troje kupaca.

[mp3player width=300 height=50 config=fmp_jw_widget_config.xml playlist=tema-dana-radio-101-prodaja-zlata.xml]

Ako ste još indiskretni pa zavirite na pult sa zlatom i vidite što se prodaje tek ćete tada vidjeti razmjere katastrofe u koju ova zemlja i njeni građani, sve brže, tonu. Uglavnom je tu riječ o ogrlicama, naušnicama, satovima, prstenju i pokojem zlatnom zubu. Oni postižu najbolju cijenu jer otkupljivače zanima samo težina i količina karata, a zubno zlato je u pravilu 24-karatno. Sve će to na kraju kao u doba holokausta, ali i neposredno nakon drugog svjetskog rata, biti pretopljeno u obične zlatne poluge u kojima nitko neće prepoznati ni satove ni prstenje, ni ogrlice ni naušnice. I ništa u tim bezličnim zlatnim polugama neće podsjećati na sate i sate uloženog truda koji su u cijeni tog pretopljenog nakita zavisno od kvalitete i ljepote ponekad i višestruko nadmašivali cijenu same sirovine.

Zlato se najvećim dijelom izvozi u Austriju pa je upravo zbog toga hrvatski izvoz u tu zemlju u prva tri mjeseca porastao 34,7 posto što je čak 14 puta više nego u istom razdoblju prošle godine.  Pojedine tvrtke koje se bave otkupom zlata imaju i po trista otkupnih mjesta, a prihodi su im prošle u odnosu na 2010. godinu narasli 254 posto.
 
[highlight color="yellow"] ZLATO se u Hrvatsku zbog velikih poreza koji u zbiru iznose preko 60% gotovo ne isplati uvoziti. [/highlight] Zbog istih razloga ne isplati se ni njegova prerada, odnosno pretvaranje u investicijsko zlato ili nakit. Zato s izvozom nema problema. Na izvezeno zlato ne plaća se nikakav porez.
 
[highlight color="yellow"] Da li se u ovom trenutku isplati prodavati zlato? [/highlight]

Ako je vjerovati analitičarima to je pogrešan poslovni potez jer će cijene u ovoj godini od trenutačnih 1.590 narasti na 2.000 dolara, a do 2014. na čak 2.300 dolara za uncu. No, onima koji ga prodaju ove optimističke prognoze ne znače mnogo. Oni zlato prodaju kako bi preživjeli od danas do sutra.

RAZGRANALO SE TRŽIŠTE OTKUPA ZLATA

Razgrananost tržišta lom zlata posljednjih godina jest i nije posljedica krize.

„Unazad nekoliko godina su se razgranali poslovi otkupa nakita odnosno zlata što nije ništa neuobičajno. U razvijenim zemljama to sekundarno tržište zlata, nakita postoji naravno. Ovdje se očito radi o tome da kućanstva nakit prodaju kako bi preživjela. radi se vrlo vjerojatno o jednom ptocesu koji nas vodi u suprotnom smjeru od onog u kojem bismo željeli, a to je siromaštvo. dakle to je sigurno znak da kućanstva osiromašuju i moraju prodavati svoje rezerve, svoju štednju koja je u obliku nakita“, objašnjava ekonomski analitičar Damir Novotny.

Međutim, postoji i jedan paradoks.

„Podaci u novčanoj štednji kućanstava pokazuju rast. Prema tom pokazatelju bi kućanstva morala biti nešto bogatija, nego što su bila lani, barem za 5% ako gledamo taj agregatni ukupni podatak. Kućanstva također raspolažu s velikim nekretninama koje su možda u krizi izgubile vrijednost, ali su još uvijek vrijedne i kojih se nerado odriču tako da ne možemo zapravo govoriti o siromaštvu kućanstava kad to gledamo u nekim globalnim razmjerima. proces prodaje zlata je rezultat vrlo snažnog rasta cijene zlata. Cijena zlata je unazad nekoliko godina praktično upeterostručena pa se to pokazalo kao dobra prilika mnogim kućanstvima da prodaju svoje rezerve i naravno da se onda te rezerve moraju plasirati na međunarodno tržište jer na domaćem potražnje za zlatom nema“, dodaje Novotny.

I tradicija ovdje ima svoj utjecaj. Danas zlato nema tu istu simboliku.

UVOZ I IZVOZ ZLATA

Zlato je roba, objašnjava voditeljica Službe za trgovinu i unutarnje tržište u Ministarstvu gospodarstva Marija Kulaš:

„U 2012.g. unutar Ministarstva gospodarstva izdane su 32 dozvole za izvoz. Odnosile su se na ukupan iznos od oko 347 milijuna eura. Ukupan broj dozvola za uvoz je 6, a vrijednosna količina je 397 tisuća eura.“

Uvoz i izvoz zlata reguliraju se na sljedeći način:

„Zakonom o trgovini odnosno uredbom o određivanju robe koja se izvozi na temelju dozvola. Ta uredba je objavljena i u Narodnim novinama. Za izvoz i uvoz zlata, a temeljem članka 9. Uredbe podnositelj zahtjeva dužan je popuniti svoj zahtjev određenim podacima kao što su naziv i sjedište trgovačkog društva, OIB trgovačkog društva, naziv i sjedište krajnjeg korisnika, trgovački naziv, uključujući i čistoću i dimenzije, količinu i vrijednost robe koja se izvozi odnosno uvozi, jediničnu cijenu robe, tarifnu oznaku, zemlju proizvodnje, naziv i adresu proizvođača, zemlju iz koje se izvozi odnosno uvozi, naziv i adresu tvrtke od koje se uvozi odnosno izvozi kao i rok uvoza odnosno izvoza.“

Raste i uvoz zlata, upozorava voditeljica Centra za poslovne informacije Hrvatske gospodarske komore Lidija Švaljek:

«Prateći statistiku u zadnjih pet, šest godina može se vidjeti da s jedne strane uvoz raste, ali u smislu nakita, draguljarskih predmeta, pozlaćenih ili zlatnih predmeta. Isto tako i izvoz, naručito kada se zna da je cijena zlata porasla, a s druge strane da je pojava gospodarske krize i to je jedno s drugim automatski povezano.»

Porast ureda je velik, ali način registracije ne ide u prilog točnim brojkama:

«Zbog samog načina registriranja trgovačkog društva u Hrvatskoj odnosno obrta obično se uzima jedna glavna djelatnost i sporedne, dodatne djelatnosti. Ako ste vi registrirani da se možete baviti otkupom zlata, ne morate se ići dodatno registrirati ili raditi preregistraciju, možda su neki radili doregistraciju, ali da bi sada mogli reći koliko je točni porast…jer rijetko tko se bavi izričito tom djelatnošću, nego se uz određene djelatnosti ide i na to bavljenje otkupa zlata.»

Teško je računati dobit od izvoza zlata, napominje Švaljek, jer imamo klasično monetarno zlato, zlatne poluge, prah, nakit i sl. Zakon ne kaže ništa o obliku izvoza, kaže Kulaš. Onaj tko se bavi tom djelatnošću dužan je ishoditi minimalne tehničke uvjete, a nadziru se različiti segmenti trgovine, dodaje Švaljek. Tu je nadležan Državni inspektorat.

ZARADE OD PRODAJE ZLATA NEMA?

«Nisam pročitao današnje novine, čuo sam nešto o tome, brojke su stvarno frapirajuće po nekim čak stvarima nemoguće. To izgleda kao da svaki drugi Hrvat ima rudnik zlata u svom dvorištu», plastičan je predsjednik Udruženja obrtnika Grada Zagreba i vlasnik zlatarne «Dijamant» Vlado Crkvenac.

Crkvenac smatra da tu zarade nema jer će cijena zlata ići gore. Cijena je 270kn za 1 gram 24 karatnog zlata.

DRŽAVA NEMA KORISTI

Prodaja zlatnog nakita odavno je pala – bila je to prva žrtva krize, veli Crkvenac. No, nemojmo ovu priču brkati sa zlatarstvom:

“Zlatarstvo je proizvodnja zlatnog nakita itd., a ovo je čista trgovina sirovinom koja se izvaža kao što se izvažaju npr. trupci. Osobno mislim da to nije uredu da je država oslobodila sva ta davanja prema van. Ja se slažem ako imaš izvoz proizvoda oslobodi taj dio, ali da mi tu sječemo naše šume, pretvorimo je u trupce i izvozimo bez ikakvih naknada državi, bez ikakvih profita… Danas, sutra ćemo možda to i s vodom raditi isto tako. Prodavati ju pa nema nitko od toga ništa, ni država ni pojedinci», ili ako hoćemo konkretno, zlatar od otkupljenog lom zlata proizvodi nove predmete, a država ima koristi.”

«U konačnici se plaća na taj novi predmet 30% poreza na luksuz i 25% PDV-a što ukupno iznaša 62,5%. Prema tome, to je nama nelojalna konkurencija iz razloga toga što mi ipak kada nešto kupimo kao takvo preradimo i u završnici na sve to skupa i na taj naš rad i na taj proizvod platimo ovo što sam malo prije spomenuo. Ovo sada što se dešava to će biti kratkog daha, neće to dugo trajati”, zaključio je Crkvenac.

U četiri mjeseca 2012. izvezli smo zlata kao cijele prošle godine. Otkupnih stanica imamo kao na Divljem zapadu. Na preradu zlata u nas plaća se čak 60 posto poreza

Nemamo rudnike, no samo smo u prva četiri mjeseca ove godine izvezli čak 9 tona zlata, gotovo jednako kao cijele lanjske godine u kojoj je, prema podacima HGK, izvoz u vrijednosti od 33,6 milijuna eura bio čak 142 puta veći od ostvarenog uvoza od 234 tisuće eura.

Hrvatski eldorado

Kriza je toliko uzdrmala hrvatsko gospodarstvo da se iz rudnika obiteljskih škrinja vadi gotovo sve što im može pomoći da prežive mjesec i plate najnužnije troškovi. Prema istraživanju GfK, to trenutačno radi najmanje 3% građana pa nije čudno da u eldoradu zvanom Hrvatska u kojemu smo proizvodnju domaćih obrtnika i te kako poskupili proglasivši je luksuzom (a čini 0,3% ukupnog poreza na luksuz), naruku idemo velikim igračima koji, kako tvrdi naš izvor, nisu ništa drugo do domaći političko-ekonomski “drmatori” koji posluju preko tvrtki u inozemstvu.

I to toliko dobro da se, vjerovali ili ne, zahvaljujući zlatu osiromašenih Hrvata, u prva tri mjeseca ove godine izvoz u Austriju povećao 34,7%, 14 puta više nego u 2011. s obzirom na to da je ona glavno izvozno tržište za tu plemenitu kovinu iz RH.

Otkupnih stanica za zlato imamo tako vjerojatno i više nego što ih je bilo u vrijeme zlatne groznice na američkom Divljem zapadu. Samo Auro Domus d.o.o. ima više od 300 otkupnih ureda i 380 zaposlenih u Hrvatskoj i lani je na otkupu lomljenog zlata, zlatnika, medalja, zubnog zlata i zlatnih zubi, satova, nakita… čak i vjenčanog prstenja, zaradio 141 milijun kuna. Klijente plaćaju kešom. Nije im problem otkupiti ni pet kilograma odjednom, hvalio se nedavno suvlasnik Auro Domusa 26-godišnji Kristijan Kopić ističući kako im konkurencija nisu zlatarnice koliko oni koji u nas otkupljuju zlato na crno i ne plaćaju poreze ni druga davanja državi.

Gold Partner, kojega je otkup zlata doveo među 20 top kompanija u 2011. u RH po rastu prihoda, lani je ostvario 180 mil. kuna, čak 254% više u odnosu na 2010. Većinu otkupljenog zlata u neto vrijednosti od 140,8 mil. kuna su izvezli, a da se taj posao isplati – pa makar mu u nas predviđali kratkoročan višeznamenkasti rast – govori i činjenica da i Gold Partner i konkurentski mu Auro Domus imaju najveći mogući bonitet i nikad nisu bili u blokadi te, naravno, posluju s neto dobiti.

Sven Sambunjak, vlasnik portala Srebrozlato.com, kaže kako je tržište zlata u nas katastrofalno postavljeno, gore nego u najnerazvijenijim zemljama Afrike.

Prsten 35 posto skuplji

Tvrtke poput Auro Domusa u nas se osnivaju samo zato da bi otkupljeno zlato izvezle u inozemstvo jer je legislativa takva da se na njega ne plaća porez, dok svaka njegova daljnja prerada i pretvaranje u investicijsko zlato ili nakit u RH podliježe visokim porezima, objašnjava on. Pojedinac koji želi uvesti investicijske zlatne poluge i kovanice u RH dužan je pri uvozu platiti 25% PDV-a, 5% carine i 30% poreza na luksuzne proizvode, ukupno 60%, pa hrvatski građani zlato najčešće kupuju u Sloveniji, a poluge švercaju ili čuvaju u inozemnim sefovima. Zbog svega toga domaći proizvođači nakita prolaze kalvariju i masa ih završava u sivoj ekonomiji, doznajemo od Viktora Križeka, suvlasnika poznatih zlatarnica Križek, koji se žali da je zbog nakaradnih poreza prsten u RH čak 35% skuplji od onog u Sloveniji.

Kriza u kojoj se zlato nametnulo kao sigurna oaza za imovinu u ovoj će godini zlato pogurati s trenutačnih 1590 na 2000 USD po unci, a do 2014. i na 2300 USD, prognoze su Erste Groupa.
 

 
izvor: radio101.hr, vecernji.hr
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9821"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Državna služba - nerad, spavanje, pušenje, lijenost, velike plaće...

Nove mjere premijera Zorana Milanovića za oporavak gospodarstva i kuna ponovno će ‘udariti’ po onome što bi trebao biti srednji sloj jer ga se proglašava bogatim. No analitičari smatraju da je najveći problem raslojavanje društva na one koji rade u privatnom i na one koji rade u državnom sektoru

Mjere koje je za sada najavio premijer Zoran Milanović neće biti dovoljne da se srede javne financije i osigura kreditni rejting te pokrene gospodarstvo koje već godinama tone. U to su uvjereni hrvatski analitičari i gospodarstvenici.

Dvije kaste

– Ako se provedu najavljene promjene u poreznom sustavu, one neće dati doprinos glavnom cilju, a to je stabilizacija na međunarodnom tržištu i očuvanje kreditnog rejtinga te pokretanje gospodarske aktivnosti jačanjem domaće potrošnje u kućanstvima i poduzećima – kazao je neovisni analitičar Damir Novotny.

Istodobno, građani sve više vjeruju da se naše društvo počelo opasno raslojavati u dvije kaste – jednu koja uvijek dobiva “mrkve” i drugu koja uvijek dobiva “batine”.

[highlight color="yellow"] Prvu kastu čini većina od 466 tisuća zaposlenih u državnim i lokalnim službama, javnim i državnim tvrtkama, [/highlight] a drugu čine ostali – oko 700 tisuća zaposlenih u realnom sektoru.

[highlight color="yellow"] Prvi imaju prosječnu plaću od 6000 kuna i maksimalnu sigurnost radnog mjesta [/highlight] , a [highlight color="green"] drugi imaju prosječnu plaću od 4269 kuna [/highlight] i malu ili nikakvu sigurnost radnog mjesta.

Prvi su financijsku krizu “platili” s novih pet tisuća radnih mjesta, a drugi su ceh platili gubitkom 150 tisuća radnih mjesta.

Malo više od prosjeka

Najupitniji su veći PDV, preraspodjela novca iz državnog proračuna i veći pritisak na prosječne plaće.

Srednji sloj koji je gotovo nestao pokušava se novim mjerama proglasiti višom klasom. Tako će oni koji zarađuju više od 6000 kuna, a to je tek malo više od prosječne hrvatske plaće (5729 kuna), najviše pridonijeti pokušaju ispravljanja negativne socijalne slike.

– Porezni pritisak na plaće mora se smanjiti. Oni sa 6000 kuna postali su izgleda bogati jer ne moraju kopati po smeću – kazao je Vladimir Ferdelji, bivši direktor Elektrokontakta, a danas pomoćnik ministra mora, prometa i infrastrukture. Ferdelji smatra da ideja o višem PDV-u “nije dobro pripremljena” i da je treba doraditi.

I Novotny smatra da se plaće trebaju rasteretiti, jer cilj mora biti jačanje srednjeg sloja – kategorije koja najviše troši i mora biti generator domaće potrošnje, a samim tim i proizvodnje. Također, zalaže se i za povećanje mirovina, jer umirovljenici troše za osnovne potrebe, i to većinom hrvatsku robu.

– Nije točna izjava ministra financija da Hrvatska s tri tisuće eura godišnje ima najveći neoporezivi dio na plaće. U Europi ima država u kojima je neoporezivo 5000 eura, a u Sloveniji je to 8000 eura. Treba povećati i mirovine, jer smo najveću ekonomsku aktivnost imali kada smo umirovljenicima vratili dug. Tada smo imali fantastičan rast jer umirovljenici ne kupuju automobile već ono nužno za dnevnu potrošnju – kazao je Novotny.

Danima se već raspravlja o procjeni Vlade da bi u javnim poduzećima oko 5.000 ljudi trebalo završiti na cesti jer su, smatraju u Banskim dvorima, višak. Sindikati će se teško složiti s tom ocjenom, no podaci o broju zaposlenih u tim tvrtkama, kao i njihovim prosječnim plaćama govore da će promjene biti nužne.

[highlight color="yellow"]U hrvatskim javnim tvrtkama radi oko 67.000 ljudi, [/highlight] a toj kategoriji, prema klasifikaciji Instituta za javne financije, pripada 25 tvrtki. [highlight color="red"] U tim tvrtkama, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće. [/highlight] Prema najavama iz Vlade, broj zaposlenih u javnim poduzećima trebao bi se smanjiti za oko 5.000 ljudi.

[highlight color="red"] U javnim poduzećima, među kojima su i Hrvatske željeznice, Hrvatska elektroprivreda, Hrvatska pošta, Narodne novine, Hrvatska radiotelevizija, Croatia osiguranje, Hrvatske ceste i Hrvatske vode, prema podacima iz 2010. godine, prosječna plaća iznosi 7.630 kuna, što je čak 1.600 kuna više od prosječne hrvatske plaće, piše Večernji list. [/highlight]

Najveći iznos prosječne plaće je u Središnjem klirinškom depozitnom društvu i iznosi čak 11.152 kune! Druga javna tvrtka na listi najvećih plaća je Hrvatska narodna banka, u kojoj je prosječna plaća 9.500 kuna. Zanimljivo je da je prosječna plaća 9.054 kune i u velikom gubitašu Croatia Airlinesu. Slično je i u Hrvatskim cestama, Janafu, Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, Odašiljačima i vezama te Plinacru.

Pitanje je da li  je Grčka gora od nas?

[highlight color="orange"]U Hrvatskim vodama prosječna plaća iznosila je oko 11.000 kuna, ali sada tvrde da je ona smanjena i da iznosi 7.336 kuna. [/highlight]U HŽ-u je prosječna plaća oko 7.500 kuna. No, u toj su tvrtki najavili rezanje broja radnika. HŽ je, primjerice, u 2010. godini samo za plaće svojih radnika potrošio oko 2,3 milijarde kuna, a godišnje ta tvrtka zaradi oko 1,19 milijardi kuna! Dakle, ni polovicu iznosa potrebnog za isplatu plaća. Tu razliku, naravno, pokriva državni proračun.

U Hrvatskoj je udio zaposlenih u javnim tvrtkama u ukupnoj zaposlenosti čak 13,4 posto, pa tako svaki sedmi zaposleni u Hrvatskoj radi u javnom poduzeću. Od Hrvatske su po tome gore samo Grčka i Poljska.

Prosječne plaće u javnim tvrtkama

HŽ Holding 7.486 kuna
HEP 7.869 kuna
Hrvatske šume 5.554 kuna
Jadrolinija 4.852 kuna
Hrvatska pošta 5.975 kuna
Narodne novine 5.975 kuna
HRT 6.883 kuna
Croatia Airlines 9.054 kuna
HAC 7.141 kuna
Hrvatske ceste 8.692 kuna
Autocesta Rijeka Zagreb 7.806 kuna
Hrvatske vode 7.336 kuna
JANAF 8.072 kuna
Hrvatska lutrija 5.598 kuna
Fina 5.724 kuna
HNB 9.528 kuna
HPB 8.862 kuna
Croatia osiguranje 6.292 kuna

 

Ostat će bez stotinjak kn

Povišenje PDV-a nije mjera oporavka, jer tri milijarde kuna, drži Novotny, neće ništa pomoći, a poslat će loš signal potrošačima i izazvati negativan psihološki efekt pa će se smanjiti potrošnja.

– Socijalna politika ne može se voditi preko PDV-a i nije mi jasno što vlada time želi postići. To je više prorecesijska mjera jer prijeti smanjenjem potrošnje – smatra analitičar Damir Novotny.

Ekonomisti upozoravaju Vladu da se ne igra još većom poreznom presijom i nepravednom preraspodjelom poreza na dohodak tako što će oni koji zarađuju šest tisuća kuna ostati bez stotinjak kuna koje će potom završiti u džepu onih koji zarađuju, primjerice, četiri tisuće ili manje.

Za to što netko zarađuje tri tisuće kuna nije kriv onaj tko zarađuje šest ili sedam tisuća kuna, upozoravaju ekonomisti i savjetuju Vladi da se usredotoči na smanjenje neodržive proračunske potrošnje.

– Na prihodovnoj strani ne bih dirao ništa. Zemlje koje su, kao sada Hrvatska, pokušavale povećanjem poreznih prihoda riješiti problem nisu uspjele. Štoviše, došlo je do daljeg smanjenja osobne potrošnje. U takvoj situaciji jedini amortizer mogu biti investicije javnih poduzeća, ali kod nas javne tvrtke nisu rješenje nego generator problema, uništene korupcijom i viškom radnika kao posljedicom političkog uhljebljivanja – kaže Željko Lovrinčević, ekonomski stručnjak i bivši savjetnik premijerke Jadranke Kosor. Bez imalo okolišanja, upro je prstom u, kako kaže, središte problema – neučinkovite i preskupe javne tvrtke.

Konkretna rješenja

– Vlada mora smanjiti potrošnju u javnom sektoru, a umjesto toga Vlada će, čini se, pokušati očuvati neodrživa radna mjesta, a cijenu će opet platiti građani i privatni sektor – tvrdi Lovrinčević.

Na pitanje hoće li građani moći još jednom platiti neodrživu javnu potrošnju, Lovrinčević kaže: – To je dobro pitanje. Kako god bilo, morat će! Iznio je i konkretne prijedloge.

– U javnim poduzećima treba promijeniti neodržive kolektivne ugovore, a to se ne može bez promjene Zakona o radu. U javnim tvrtkama treba otpustiti između 20.000 i 25.000 ljudi koji su višak. Ali Vlada, nažalost, ide linijom manjeg otpora, nema političke volje, a to je opasno. Nema se više što čekati. Referendum je prošao, Vlada je na početku mandata, ima većinu u Saboru i veliku potporu javnosti. Može činiti što joj je volja. Bolje ići s tim stvarima nego “roštati” poreze – smatra Lovrinčević.