“Voynichev rukopis”, tako nazvan po trgovcu rabljenim knjigama Wilfrid Voynicha, koji je tvrdio da ga je otkrio 1912. u Italiji, već dugo opsjeda kriptografiju. Je li u pitanju prava misterija koju treba riješiti, ili samo vješta i detaljno izvedena prijevara?

Ovaj rukopis koji se čuva u Beineckeovoj bilioteci rijetkih knjiga i rukopisa na Sveučilištu Yale, zagonetan je u toj mjeri da “Da Vincijev kod” spram njega izgleda kao najobičnija igrarija: u pitanju je knjiga koju nitko ne može pročitati, na jeziku koji ne postoji , ilustrirana slikama biljaka i stvorenja kakvih na našoj planeti nisu viđeni.

U meki pergament i staru slonovaču uvezano je 240 bogato ilustriranih stranica, a ilustracije djeluju kao nešto iz Tolkienovog svijeta vilenjaka, ili pak kao priviđenje koje je bi eventualno imao maštovit pjesnik na teškim drogama: čudne biljke, želatinozna stvorenja, skupina nagih dama blijede kože koje se kupaju u jezeru – ili spuštaju niz vodeni tobogan?

Tijekom godina, opsjedala je bezbroj stručnjaka koji su o njoj razvili bezbroj teorija, kako znanstvenih, tako i onih sasvim otkačenih:

Moja omiljena teorija je da je u pitanju ilustrirani dnevnik vanzemaljca tinejdžera, greškom zaboravljen na Zemlji – u šali kaže Ray Clemens, kustos Beineckeove knjižnice.

Šala, međutim, možda i nije na mjestu, jer su neki od najbrilijantnijih umova proveli desetljeća pokušavajući dešifrirati ovu neveliku knjižicu, veličine prosječnih džepnih izdanja, povezanu u kvalitetni pergament.

Jedan od njih je bio i Amerikanac William Friedman, jedan od najvećih kriptografa 20. stoljeća i tvorac NSA – institucije koju je tako popularnom učinio Edward Snowden. On se oko manuskripta trudio čitavih 30 godina, a teorije su se u međuvremenu samo umnožavale.

Jedan umirovljeni botaničar nedavno je iznio tvrdnju da su neke od prikazanih biljaka porijeklom iz srednje Amerike, dok je britanski stručnjak za primijenjenu lingvistiku kao senzaciju objavio vijest da mu je pošlo za rukom da prevede 10 riječi.

Jednako brojni su, međutim, i oni koji vjeruju da je u pitanju samo vješt, gotovo savršen i uzuzetno maštovit falsifikat.

Misterija poljskog trgovca

Jedno od općih mjesta povijesti falsifikata je, naime, ono kada trgovac rijetkim knjigama “otkriva” neki prethodnio nepoznat rukopis, te je utoliko najsumnjiviji sam Voynich, Poljak iz Litve, koja je u to vrijeme bila dio ruskog carstva.

Rođen 1865, kraće vrijeme je zbog revolucionarnih aktivnosti proveo u Sibiru, a nakon toga je preko Mandžurje pobjegao za London. Tu je otvorio prodavaonicu polovnih klnjiga, koja je postala stjecište političkih izbjeglica. Među njima je bio i ruski imigrant koji je kasnije uzeo ime Sidney Riley, a potomstvu je ostao poznat kao kao avanturist i obavještajac s nadimkom “Špijunski as”.

Voynich je bio poznat upravo po svom “rijetkom daru” otkriti dotad nepoznate rukopise, a poznato je i da je u svoje vrijeme nabavio veliku količnu pergamenta, kao i da je iz dana provedenih na Moskovskom Sveučilištu raspolagao znanjem iz kemije potrebnim za rekonstruiranje srednjovjekovnih pigmenata i tinte.

Potvrde iz knjižnice njegovog misterioznog prijatelja, obavještajca Sidney Rileya, pokazuju, pak, da je u svoje vrijeme u knjižnici Britanskog muzeja proučavao literaturu o drevnim vrstama tinte.

Sve to, međutim, nije dovoljno da potvrdi teoriju o falsifikatu – bar dok ne budu urađene forenzičke analize tinte i pigmenata kojima je rukopis načinjen. Za sad, naime, postoji samo analiza pergamenta pomoću izotopa ugljika, koja pokazuje da fino obrađena koža potječe iz 15. stoljeća.

O knjizi…

Voynichev rukopis (manuskript) je misteriozna ilustrirana knjiga nepoznatog sadržaja, a napisao ju je prije nekih 600 godina nepoznati autor na nepoznatom jeziku

Od njena otkrića 1914., ova knjiga bila je objekt intenzivnog proučavanja od strane mnogih kriptografa, uključujući neke od vrhunskih američkih i britanskih vojnih kriptografa. Nitko od njih nije uspio dešifrirati niti jednu jedinu riječ knjige. Knjiga je postala sveti gral kriptografa i povjesničara.

Knjiga je dobila naziv po američkom trgovcu knjigama, poljsko-litvanskog podrijetla Wilfrid M. Voynich, koji ju je pronašao 1912.
 

 
Nepoznati autor je nepoznatim pismom napisao rukopis na 272 stranice. Tekst je pisan ptičjim perom, s lijeva na desno, a autor je koristio abecedu koja je imala 20-30 distinktivnih znakova. Analizirajući kvalitetu pisanja (brzinu, trud i krivulje), potrvđeno je da je autor pisao s lakoćom, tj. nije koristio nikakve reference za pisanje, što upućuje na to da je misteriozni pismo autoru bilo blisko.

Nakon prvog spomena rukopisa u 17.stoljeću prošlo je 200 godina tišine kada ju je od jezuita otkupio Wilfrid Voynich. Nakon pronalska kroz ruke još nekoliko nasljednika, misteriozni je rukopis završio u posjedu sveučilišta Yale.

Misteriozni rukopis

Ilustrirani Voynich rukopis, djelo nepoznatog autora pisano nepoznatim pismom predstavlja neriješenu misteriju kriptografije i povijesti unatoč brojnim naporima stručnjaka. Do sada je jedino otkriveno karbonskim datiranjem kako potječe s početka 15. stoljeća, dok je sam sadržaj i svrha ovog rukopisa i dalje velika nepoznanica.

Rukopis ima 240 stranica, no pretpostavlja se da ih je bilo bar 270.

U tekstu nisu vidljive greške ili ispravke, a stil pisanja je takav da se čini kako se ne radi o kodiranom tekstu. Rukopis sadrži više od 170 000 znakova koji su grupirani u oko 35 000 skupina koje čine “riječi”.

Čini se da struktura tih riječi slijedi fonološke ili pravopisne zakone, na primjer, pojedini znakovi se pojavljuju u svakoj riječi, poput samoglasnika, a neki znakovi nikada ne slijede druge. Distribucija slova u riječi je također prilično neobična – neki znakovi se pojavljuju samo na početku riječi, neki tek na kraju, a neki uvijek u središnjem dijelu. U rukopisu se pojavljuje i nekoliko latiničnih riječi, za koje nije poznato jesu li dio izvornog teksta ili su naknadno dodani.

Budući da se pismo ne može odgonetnuti, tekst se prema ilustracijama dijeli na šest skupina – biljni, astronomski, biološki, kozmološki, farmaceutski i dio sa “savjetima” u kojem nema ilustracija već je tekst podijeljen na male paragrafe koji su označeni s malom zvjezdicom na lijevoj margini.

U biljnom dijelu su na svakoj stranici prikazane jedna ili dvije biljke, uz popratni tekst, a niti jedan od crteža biljaka se ne može ne dvosmisleno identificirati.

Astronomski dio sadrži kružne dijagrame, neki od njih su sa suncem, mjesecom i zvijezdama, a namjena im je vjerojatno astronomska ili astrološka. Jedna serija od 12 dijagrama prikazuje konvencionalne simbole zodijačke konstelacije. Svaki od njih ima 30 ženskih figura raspoređenih u dva ili više koncentričnih krugova.

Biološki dio čini gusto ispisan kontinuirani tekst, mjestimice s brojkama, a uglavnom prikazuje male gole žene koje nose krune, kupaju se u bazenima ili kacama koje su povezane mrežom cijevi.

Kozmološki dio ima kružne dijagrame, ali opskurne prirode, a farmaceutski dio sadrži crteže dijelova biljke i predmete koji bi mogli pripadati toj struci.

Opći dojam je da je rukopis trebao poslužiti kao farmakopeja ili se odnosi na teme srednjovjekovne medicine. Međutim, zagonetni detalji ilustracija su utjecali na mnoge teorije o podrijetlu knjige i sadržaju teksta, kao i na moguću svrhu. Cijeli rukopis je dostupan online i možete ga prelistati ovdje.

Prvi potvrđeni vlasnik rukopisa je bio alkemičar Georg Baresch koji je poslao kopiju rukopisa kriptologu Athanasiusu Kircheru, koji je imao uspjeha u dešifriranju. Pismo koje je Baresch uputio Kircheru 1639. godine prvi je sačuvani dokument u kojem se spominje misteriozni rukopis.

Kircher se zainteresirao i tražio je da mu pošalje original, što je Baresch odbio. Nakon njegove smrti, rukopis je naslijedio njegov prijatelj Johannes Marcus, rektor praškog univerziteta, koji je Kircheru poslao original s popratnim pismom 1666. godine. O knjizi sljedećih 200 godina nema zapisa, ali po svemu sudeći rukopis je s ostalom Kircherovom korespodencijom pohranjen u knjižnici tadašnjeg sveučilišta Collegio Romano u Rimu. Vjerojatno je tamo ostao sve do kada su postrojbe Viktora Emanuela II osvojile grad 1870. godine. Nova talijanska vlada je oduzela mnogo toga Crkvi, pa i spomenutu knjižnicu.

Isusovci su potajno prebacili sve knjige sa sveučilišta u privatne knjižnice, a Voynich rukopis je prebačen u Villu Mondragone, seosku palaču van Rima koja je bila u vlasništvu Isusovaca. Oko 1912. Collegio Romano odlučio je prodati nekoliko knjiga zbog oskudice, a Wilfrid Voynich je kupio 30 knjiga i među njima i tajanstveni rukopis koji je po njemu dobio ime. Sljedećih sedam godina pokušao je zainteresirati znanstvenike koji bi dešifrirali knjigu, no bez uspjeha.

Nakon njegove smrti, rukopis nasljeđuje njegova udovica koja je nakon svoje smrti rukopis ostavila prijateljici Anne Nill, a ona je pak 1961.prodala rukopis antikvaru Hansu P. Krausu. Kako on nije mogao pronaći kupca za rukopis, poklonio ga je sveučilištu Yale 1969. godine, gdje se i danas nalazi.

Autorske zasluge rukopisa su pridavane nekolicini osoba, između ostalog, Marcus u pismu iz 1666., navodi da je prema tvrdnjama njegovog prijatelja autor rukopisa bio franjevac i znanstvenik Roger Bacon. Marcus se ogradio od te tvrdnje, no Voynich ju je ozbiljno uzeo u obzir te je činio sve kako bi tu tezu potvrdio. Pretpostavka da je Roger Bacon autor vodila je Voynicha do zaključka kako je osoba koja je prodala rukopis Rudolfu bila matematičar i astrolog John Dee, koji je djelovao na dvoru kraljice Elizabete I. Dee i suradnik Edward Kelley živjeli su u drevnoj Bohemiji neko vrijeme i nadali su se prodati svoje usluge caru, te je moguće da su upravo oni napisali taj rad i širili glasine da je to Baconovo izvorno djelo u nadi da će ga kasnije prodati.

Neki su zasluge autorstva pridavali samom Voynichu, međutim, mnogi dokazi opovrgavaju tu činjenicu. Zatim, na dnu prve stranice rukopisa pojavilo se i ime “Jacobj à Tepenece”, a to bi mogao biti Jakub Hořčický od Tepenec, također poznat po svom latinskom nazivu Jacobus Sinapius. On je bio osobni liječnik i kustos botaničkih vrtova Rudolfa II. Voynich, i mnogi drugi ljudi su zbog toga zaključili da je Jacobus bio vlasnik rukopisa prije Barescha. Ovo ime je još uvijek vidljivo pod UV svjetlom, no ne odgovara originalnom potpisu. Moguće je stoga da je sam potpis dodan kasnije iz nepoznatih razloga. Postoji još nekoliko teorija o mogućim autorima, no za sada, još uvijek nije ništa dokazano.

Jedino što je dokazano, osim starosti rukopisa jest i da tekst sadrži značajke pravog jezika, odnosno, znanstvenici Montemurro i Zanette su istraživanjem došli do spoznaje da se rukopis statistički pridržava ligvističkih pravila. Prema njima, rukopis slijedi Zipfov zakon, koji drži da će se najčešće ponavljana riječ prirodnog jezika pojaviti oko dva puta onoliko koliko druga najčešća riječ i tri puta koliko treća najčešća riječ i tako dalje.

Ističu da nasumične simboličke sekvence ne pokazuju isti obrazac stoga isključuju mogućnost da se radi o prijevari. Naravno, ne slažu se svi s ovim tvrdnjama da se radi o izgubljenom jeziku ili do sada neotkrivenom kodiranom pismu. Nitko ne zna zaista što piše u tekstu, no obzirom da se rukopis bavi nizom tema koje se mogu odnositi na alkemiju te da potječe iz doba kada je alkemija bila popularna, moguće je da je pismo kodirano kako bi se sakrila tajna znanja. Bilo kako bilo, ovaj će rukopis i dalje intrigirati znatiželjnu javnost jednako kao i stručnjake.
 

 
(blic.rs,nexsus-svjetlost.com,youtube/uredio:NSP)

Čuvena slika Leonardo da Vincija koja se nalazi u Louvreu, u Parizu, za čije stvaranje mu je trebalo dvadesetak godina, zanimljiva je brojnim stručnjacima koji je analiziraju i dolaze do novih opažanja i zaključaka

Jedan od njih, profesor Silvano Vicente, predsjednik talijanskog nacionalnog odbora za vrednovanje povijesnog blaga, tvrdi da je lice Mona Lise zapravo lice muškarca.

On čak tvrdi da je to osoba istog muškarca koji sjedi pored Isusa na slici Tajna večera. Taj čovjek se zvao Salai i bio je Leonardov učenik i sluga 25 godina. Sliku Mona Lize kao i još neke, je naslijedio.

Jedno vrijeme je bila prihvaćena teorija da je ova slika autoportret, ali je ona odbačena. Zatim je postojala teorija da je ova slika portret Lise Gerardini i po njoj je dobila ime godinama kasnije, a ne od Leonarda. Međutim, kada su stručnjaci otkrili slova L i S u Mona Lisinim očima, to je opet dovelo do novih teorija.

Prvo su mislili da se slovo L odnosi na Lisu Gerardini, ali kada su odustali od teorije da je to njezin portret, smatra se da se slovo L odnosi na samog Leonarda, a slovo S na njegovog učenika Salaia.

Međutim, tu je i najnovija teorija umjetnika Rona Picirila koji tvrdi da je zapazio glavu majmuna, lava i bika u oblacima iznad Mona Lizine glave. Pored njih, uočio je i zmiju i čeljust krokodila. On je, prateći upustva Leonardovih dnevnika, okrenuo sliku na stranu i zapazio ove životinje.

Na temelju Leonardovih bilješki, on je došao do zaključka da je Mona Lisa zapravo metafora zavisti. Do toga je došao uočivši da je Mona Lisina desna ruka blago savijena kod zapešća i povezao s Leonardovom bilješkom da se “zavist mora pokazati kao prezriv pokret ruke prema nebu”.

Tajna večera

Jedna od najpoznatijih slika na svijetu jer predstavlja večeru prije Kristove smrti, kada je on rekao svojim učenicima da će ga sutradan jedan od njih izdati.

Sada je ova slika predmet interesa velikog broja ljudi zbog nove tvrdnje da se na njoj uočava slika žene koja drži dijete u rukama. Komentari su počeli i na Leonardovim web stranicama – www.leonardodavinci.tv, www.codicedavinci.tv, www.cenacolo.biz i www.leonardo2007.com , koje su posjetili milijuni ljudi za samo nekoliko sati tako da su blokirane zbog velike posjećenosti.

Smatra se da je figura nastala kada je mural iz XV stoljeća preklopljen slikom ogledala. Kao rezultat toga pojavila se figura djeteta. Žena koja se vidi u duploj slici, je u stvari Filip na pravoj.

Ova tvrdnja je rezultat zapažanja talijanskog skolastičara Slavise Pescija, ali on nije ulazio u detaljniju analizu tko bi moglo biti to dijete. Međutim, pristalice teorije zavjere s interneta su došli do zaključka da to ima veze s knjigom “Da Vincijev kod” u kojoj se Isus oženio Marijom Magdalenom.

Pesci je samo tvrdio da se na slici ispred Isusa nalazi kalež, koji možda označava Isusov kruh i vino, i preobražaj dvoje ljudi koji sjede za stolom u vitezove. Njega zapravo zbunjuju svi ovi detalji jer govore da sve ovo nije slučajno.

Kritičari čak mogu zaključiti da je dupla slika, prije svega, mutna i blijeda da bi se išta vidjelo i zaključilo.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio:nsp)

U današnje vrijeme velikog protoka informacija, istinu je teško sakriti. Već je općepoznato da Hitler nije počinio samoubojstvo, već da je završio u Argentini. Na vidjelo je izašla teorija o bivšem predsjedniku Srbije koji je navodno umro u Haagu

Nedvojbeno njegova je “smrt” mnogima odgovarala. No sama činjenica da nitko nije vidio njegovo mrtvo tijelo (osim patologa Nizozemca, Rusa i Srbina), zatim priča da je u njegovom tijelu nađen lijek koji izaziva stanje potpune obamrlosti, neke vrste dubokog sna – nalik smrti, kao i saznanje da nitko nikada nije htio eshumirati njegovo tijelo kako bi se demantirale sve te brojne teorije zavjere.

Slobodan Milošević nije umro u Haagu 2006. godine! Živ je i nalazi se sa svojom obitelji u Rusiji, a planom tajnih službi iz nekoliko zemalja prije osam godina je iscenirana njegova smrt u Scheveningenu da bi potom bio prebačen u Moskvu! Da bi zatvorski stražari i patolozi bili uvjereni da je bivši predsjednik Srbije i Jugoslavije zaista mrtav iskorišten je lijek droperidol koji umrtvljuje privremeno organizam i vitalne funkcije kod čovjeka.

Skoro desetljeće je prošlo od dana kada je Milošević preminuo ali kada se sve činjenice zbroje ispada da mrtvog Slobu nitko nije vidio, osim dežurnog zatvorskog čuvara koji tog jutra 11. ožujka 2006. nije mogao probuditi zatvorenika Miloševića.

Preminulog Miloševića nije vidjela čak ni kamera u njegovoj pritvorskoj jedinici jer baš te fatalne noći i jutra iz neobjašnjivih razloga nije radila!

Ustanovljena je smrt kao posljedica srčanog udara, a službeno je sve objavljeno dan kasnije 12 ožujka poslije izvršene obdukcije u kojoj su pored nizozemskih liječnika sudjelovali i ruski i patolozi s Vojnomedicinske akademije iz Beograda, pukovnici Srbislav Ilić i Ivica Milosavljević. Međutim, isapada da ni te patologe koji su jedini vidjeli mrtvog Slobu zapravo nitko nije vidio jer ni oni ne postoje !!??

Naime, kako je nedavno prenio hrvatski portal “Dnevno” prenio, službeni nalaz patologa nikada nije službeno objavljen, a upravo je nevjerojatna činjenica da imena i adrese patologa sa VMA (pukovnika Ilića i Milosavljevića) nema ni u jednom imeniku i adresaru u Srbiji! Četiri mjeseca prije iznenadne smrti Miloševića je u Haagu pregledao liječnički tim trojce specijalista – kardiolog iz Francuske, specijalist za krvne žile iz Rusije i otorinolaringolog iz Beograda koji je na suđenju bio svjedok Miloševićeve obrane.

Oni su predložili da Milošević ode na pregled u Rusiju u poznati specijalistički institut “Bakuljev”, ali sudsko vijeće je to odbilo. Nekoliko dana kasnije Milošević je umro, barem službeno, a indikativno je i to da je Borislav Milošević samo nekoliko dana nakon bratovljeve smrti otišao u Moskvu na Institut “Bakuljev”.

Budući je Milošević pokopan na prilično neobičnom mjestu, budući nitko nije vidio njegovo mrtvo tijelo (osim službenih patologa) i s obzirom da njegov grob danas nitko od njegove obitelji i najbližih suradnika uopće ne obilazi, nije nemoguće da i Milošević kao i cijela njegova obitelj (supruga, kći, sin i brat) živi u Rusiji.

Bilo kako bilo, s njihovim obdukcijskim nalazom odmah su se složile vlasti u Srbiji, organiziran je hitni transport i brza sahrana u dvorištu rodne kuće Miloševića u Požarevcu. Lijes je bio po dolasku na aerodrom izložen ispred, tada još uvijek, savezne skupštine na Trgu Nikole Pašića, a potom otpremljen u Požarevac.

Naš sugovornik koji je želio ostati anoniman a koji je bio blizak određenim ljudim iz odbora za sahranu Slobodana Miloševića kaže da ne zna je li Sloba živ ili mrtav ali da je gotovo siguran da ne počiva u dvorištu kuće u Požarevcu!

Lijes Koji je stigao iz Haaga u Beograd bio je prazan!

Možda je nešto i bilo u njemu ali Slobodanovo tijelo nije sigurno!

Članovima odbora za sahranu je čak rečeno da je svako otvaranje sanduka najstrože zabranjeno iako tako nešto nitko nije ni tražio. Činjenica je i da je sin Marko iz Haga gdje je otišao i identificirati oca otišao direktno za Moskvu.

Tamo je otišao sa ocem, mrtvim ili živim, ne znam, ali sam duboko uvjeren da je Slobodan tamo, sa svojom obitelji. Ili počiva u Rusiji ili živi tamo sa svojim najbližima. Možda samo čeka pogodan trenutak i raspored geopolitičkih stvari u EU i svijetu da se vrati na politčku scenu.

Znam da će svi sad reći da je ovo što pričam znanstvena fantastika ili još gore, gluposti i trabunjanje, ali hajde, ako smo svi tako sigurni da Milošević nije pod lipom u Požarevcu, otvorimo grob, napravimo DNK i stavimo točku na ovu priču. Ali to se nikad neće dogoditi jer određene domaće ali i svjetski centri moći to nikako ne žele, kaže naš izvor.

Prema nekim drugim izvorima, Slobodan Milošević stvarno nije umro u Haagu te 2006. Ali jest pet godina kasnije, 2011. U Rusiji gdje se nalazio poslije “odlaska” iz Sheveningena. Sahranjen je u predgrađu Moskve, a jedan stariji ruski bračni par održava njegov grob na kome se nalazi samo jedna ploča bez ikakvog imena ili oznake!

Prije nekoliko godina i jedan astrolog i medij, također porijeklom iz Rusije dolazio je u Beograd sa željom da se izvrši eshumacija Miloševićevog groba ali kako nitko od onih kojima se obraćao nije želio ni da ga sasluša vratio se u Moskvu neobavljena posla.

Da li je svjetski povijest teorija zavjere dobila u slučaju smrti Slobodana Miloševića svoju novu stranicu i da li nas Sloba gleda negdje odozgo ili iz daleke Rusije možemo samo nagađati i iznova se pitati svakog 11. ožujka na godišnjicu Miloševićevog (ne) odlaska.

Potraga za grobom Draže Mihajlovića podjeća na Brownov “Da Vinčijev kod”

Dvadesetogodišnja opsesija i potraga za grobom četničkog vojvode Draže Mihajlovića u Srbiji uvelike podjeća na Brownov “Da Vincijev Kod”. Međutim, povijesna jurnjava za njegovim grobom po beogradskim i okolnim lokacijam nikada nije donijela konkretan rezultat, pa i danas postoje teorije, poput one beogradskog publiciste i geopolitičara Dejana Lučića (zagovornika svih mogućih teorija urote) koji tvrdi da je Draža Mihajlović umro prirodnom smrću u Rusiji gde je i sahranjen desetak godina nakon kraja Drugog svjestkog rata.

On je živio do 1956. godine i tamo je umro. Naime, nakon suđenja na kojem je osuđen na smrt, tvrdi Lučić, preko ruskih veza, zajedno s njemačkim generalom Alexsanderom Loerom (koji je također bio osuđen na streljanje zbog bombardiranja Beograda) odveden je u Rusiju”.

Ta teza i danas podgrijava maštu svih zaljubljenika u teorije urote, samim tim jer nema niti jednog živog svjedoka njihovog strijeljanja (posljednji je umro prije desetak godina), a njihovi posmrtni ostaci su prema nekim dokumentima zauvijek uništeni. Dakle, uprkos tome što je u poznatom procesu bio osuđen na smrt, Draža nije streljan 17. ili 18. srpnja 1946. godine, nego je prebačen u SSSR, gde je i umro.

Godine 1946. bio sam mladi oficir Ozne i sjećam se da se Draža žalio i tražio pomilovanje. Obećao je da će, ako mu se preinači presuda, pomagati i sarađivati s vlastima u sređivanju stanja u zemlji. Tada sam od starijih kolega čuo da je SSSR tražio od naših vlasti da im se Draža ustupi, tvrdio je srpskim tabloidima prije nekoliko godina jedan od zatvorskih čuvara Draže Mihajlovića, a taj iskaz je objavljen i u knjizi Miodraga Nikolića „Odrastanja i ideali’’, objavljenoj 2006. godine.

Jedan od visokih državnih dužnosnika bivše SFRJ Miloš Minić koji se godinama hvalio kako je sudjelovao Mihajlovićevom strijeljanju, pred kraj života je govorio kako “više nije siguran je li to zaista bio četnički vojvoda”.

Ta teza ima svoje pobornike u samoj činjenici da su mnogi zločinci i neprijatelji Titovog režima bili osuđivani na smrtne kazne a kasnije su “pomilovani” jer su surađivali s tajnim službama u otkrivanju mnogih tajni iz ratnih vremena.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Tajna društva oduvijek su intrigantna tema i vječna inspiracija brojnim raspravama. Fascinacija onim što se zbiva iza dobro zatvorenih vrata ovih društava, ako zaista postoje, ne jenjava, a pretpostavke gotovo uvijek imaju negativnu konotaciju. Je li to opravdano?

Teško je reći s obzirom na to da su informacije koje šira javnost ima o njima ograničene i uglavnom dolaze iz izvora kao što su filmovi, knjige i slični mediji koji (velike) rupe u znanju o tajnim društvima vješto popunjavaju fikcijom.

No, ponešto se ipak i zna. Vjerojatno su svi čuli za Opus Dei, barem iz Dan Brownova bestselera “Da Vincijev kod”. Cilj ovog društva je zaštititi tajne katoličke Crkve i, navodno, potomke Isus Krista na zemlji. Tako smo barem čitali. Činjenice su sljedeće: Opus Dei osnovan je 1928. godine uz blagoslov samog pape. Što je veoma zanimljivo s obzirom na to da Crkva brani formiranje tajnih društava kao i pripadanje istima.

Zlatna zora, što je skraćena inačica naziva “Zatvoreni red Zlatne zore”, tajno je društvo osnovano krajem 19. stoljeća, a cilj društva je proučavanje okultnog i paranormalnog. Članovi društva sebe navodno smatraju “odabranima”, odnosno “magičnima”, a u nekim se izvorima tvrdi da su članovi bili i neki iz redova slavnih osoba, poput Brama Stokera, autora “Drakule”.

Društvo još uvijek postoji, a navodno, iako su se odmaknuli od prvobitnih ciljeva, još uvijek prolaze kroz mnogobrojne i komplicirane inicijacijske testove. Unatoč tome, postoje tvrdnje da broj članova rapidno raste.

Društvo Ordo Templi Orientis, ili skraćeno O. T. O., međunarodnog je karaktera i navodno je formirano na temeljima strukture Slobodnih zidara, a jedan od najpoznatijih članova, kako stoji u nekim zapisima, bio je poznati engleski pisac Aleister Crowley, koji je čak bio i vođa organizacije. Društvo je religioznog karaktera, međutim, mnogi izvori tvrde da im je glavni cilj bio jačanje veza između sebe i snažno povezivanje radi ostvarivanja vlastitih interesa.

Red Zmaja poznato je tajno društvo, barem iz filmova i knjiga. Utemeljeno je s ciljem obrane kršćanstva i uništenja svih onih koji mu na ovaj ili onaj način žele nauditi. Članovi su u početku bili isključivo vitezovi i vojnici, uglavnom plave krvi, a utemeljeno je 1408. godine. Utemeljitelj je bio mađarski kralj Sigismund koji je kasnije zavladao Europom. Član ovog društva bio je, navodno, i Vlad II Drakula, otac poznatijeg grofa Drakule.

Slobodni zidari još su jedno tajno društvo, koje se već dugo vremena često spominje, posebno u raspravama o teorijama zavjera, pa mu pridjev “tajno” baš više i ne pristaje. No, povijesni zapisi potvrđuju postojanje ovog društva, i ono je u početku zaista bilo – tajno. Društvo je utemeljeno s ciljem povezivanja i jačanja, tada još male, grupe zidara iz koje je kasnije nastala Velika masonska loža. Vjeruje se da su masoni, odnosno slobodni zidari, danas jedna od najjačih i najpovezanijih organizacija na svijetu.

I dolazimo do Iluminata koji su vječna tema kontroverzi. No, stručnjaci se većinom slažu u stajalištu da danas na svijetu više nema ni jednog člana ovog društva. Kroz povijest je, pak, njihovo postojanje zabilježeno, kao i snažan utjecaj koji su imali na znanost, umjetnost i društvo u cjelini. Bavarski Iluminati osnovani su 1776. godine s ciljem razdvajanja države od religije. Navodno im je u fokusu bila znanost, zbog čega su bili proganjani od strane crkvenih otaca. Danas, iako se vjeruje da više ne postoje, mnogi teoretičari zavjera pokušavaju uvjeriti javnost o “povratku” Iluminata pa s njima povezuju i mnoge slavne osobe.

No, dokaza o njihovom postojanju i aktivnostima u današnjem vremenu nema. Ili se možda, zaista, toliko dobro skrivaju.

Tajnih, kao i “tajnih”, društava ima još na desetke. Pogledajte 10 najtajnijih društava na svijetu:

 

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)