Zašto facebook nudi samo gay zastavu i onu francusku ako želite na brzinu pofarbati svoj avatar, u znak solidariziranja s nekim? Brojni korisnici društvenih mreža danas pitaju zašto nije bilo ruskih zastava, zašto je život onih u Beirutu manje vrijedan od života u Parizu? I znate što, u pravu su. Ali ne samo to…

Lijevo liberalni mediji danas su sretni, jer samo jedan terorist je došao s izbjeglicama. Većina su bili ljudi rođeni u Belgiji i Francuskoj. To je eto krunski dokaz da imigranti ne predstavljaju opasnost i da granice ne treba niti zatvarati, jer su teroristi ionako već tu, rođeni na zapadu! Francuze su pobili ljudi rođeni u Francuskoj i Belgiji.

A Francuska 24 sata nakon masakra u Parihu udara po civilnim ciljevima u Islamskoj državi u Siriji da se osveti za napad? Neka mi netko objasni tu logiku. Dakle mi ćemo, jer smo multikulti i cool, pobiti hrpu civila u dalekoj zemlji o kojoj malo znamo i za koju nas nije briga, jer su naši vlastiti građani digli ruku na sugrađane? “Ali oni su to radili u ime ISIL-a, pa treba uništiti ISIL!”, kažu Francuzi.

Da. Solidarnost s Francuskom, koja je praktički tražila da se ovo dogodi, čija je politika bila slijepa i gluha na upozorenja, vođena sebičnom ljevičarskom politikom koja svjesno ugrožava vlastite ljude da bi dokazala neku svoju idiotsku poantu o suživotu i multikulturalnosti? Taman posla. Ta i takva Francuska država ima krv svojih građana na svojim rukama! Da se radi o korporaciji, žrtve bi je mogle tužiti za težak nemar! A zastava ne predstavlja pobijene ljude. Ona predstavlja državu.

U oči pada licemjerje francuskog predsjednika koji danas zatvara granice, a do jučer se zgražao nad Orbanom. Zašto to nije uradio prije? Ako to radi sad jer nije znao što će se desiti, onda je neodgovorni idiot. Cilj državništva je, kako je govorio Enoch Powell, vizionar koji je predvidio ovu situaciju, spriječiti predvidiva zla! Ja bih, u takvoj situaciji, radije stavio mađarsku zastavu u znak potpore državi koja je uradila ono što je osnovna funkcija svake države: Zaštitila svoje stanovništvo! Jer tome države služe: da bi štitile život i imovinu svojih građana, i to prije svega kroz zaštitu granica, kako osvajači i otimači ne bi ulazili!

Posao države nije štititi infantilne multikulti-ideale niti svjetski mir. Posao države je štititi granice, nacionalnu sigurnost i imovinu građana od svih koji je žele oteti, pa i od migranata kojima je uglavnom cilj živjeti od socijale, dakle tuđe zarade.

Francuska danas ide u rat protiv ISIL-a, a do jučer im je neprijatelj bio – Asad. Francuski predsjednik danas govori kako će bombardirati teroriste ma gdje bili – uključuje li to i Slavonski Brod ili predgrađa Pariza? Jer, odande dolaze teroristi! I balkanskom rutom, jasno – a ne “poslovnom klasom”! Usput, hoće li se dotična bar ispričati zbog svojih tvrdnji, sad kad je otkriveno da je bar jedan terorist došao preko Hrvatske?

Kad se dogodio 9/11, malo tko je u Europi rekao da suosjeća s Amerikom. Pokazati sućut je bilo maltene svetogrđe: “Tako im i treba, zaslužili su”, glasio je bojni poklič. I u Hrvatskoj i u Francuskoj podjednako. Znate, Amerika je supersila, a njih nitko ne voli, to je normalno. Ali mene je stvarno zgrozio nedostatak bilo kakve empatije. Bio sam duboko razočaran u ljude čitajući teorije zavjera, koje i danas prevladavaju kad se govori o 9/11.

Bilo je tu svega, Židova, ljudi guštera, samo ničeg logičnog. Da, Francuzi su uvijek bili naročito antiamerički nastrojeni – vjerojatno jer imaju nekakav osjećaj da oni više nisu supersila kakva su bili do nekog stoljeća, jer Amerikanci to jesu. Ali kad bi sad netko pokušavao uzvratiti istom mjerom podsjećajući na to kako su Francuzi i te kako imali kolonijalnu prošlost, u kudikamo većoj mjeri nego Amerikanci, kako su svijetu upravo oni podarili riječ “teror” – ona je došla u upotrebu nakon francuske revolucije, kad su oni koji su obećavali bratstvo, jednakost i slobodu umjesto toga uveli giljotinu i nasilje te doveli na vlast Napoleona, prvog megazločinca suvremenog svijeta – to bi bilo duboko pogrešno.

Kao što one tajnice u Towersima i činovnici koji su radili 12 do 16 sati dnevno u uredima da bi prehranili obitelji i odškolovali djecu nisu imali ništa s američkim ratovima, pravednim ili ne, tako i današnji Francuzi nemaju ništa s francuskom kolonijalnom prošlošću. Niti su posjetitelji kafića i koncerta išta uradili da bi zbog toga zaslužili ovako grozan kraj.

Ali upravo je u tome problem, što u Francuskoj nitko nije uradio ništa. Upravo zbog stalnih zapadnjačkih izljeva samokritičnosti “zbog kolonijalizma i raspirivanja ratova”, te tolerancije prema islamu i glupave sentimentalne, kvazihumane politike dovlačenja islamista u EU (“sve su kulture jednako vrijedne, jedino je naša kršćanska zločinačka”) se džihadisti i šehidi valjaju od smijeha. Jer, ovako naivnog i glupog neprijatelja nisu nikad imali niti su sanjali da će ga imati.

Europa je “sitting duck”, plijen koji pasivno sjedi i ne pokušava pobjeći niti se braniti ni kad je opasnost i više nego očita. Koliko smo tupi postali, koliko nam je ispiranje mozga pričama o bezuvjetnoj ljubavi među ljudima i narodima otupilo svaki prirodni instinkt za opasnost i odake dolazi? Pa da Amerika nije u Drugom svjetskom ratu stavila sve Japance u logore, sabotaže bi odnijele ne samo tisuće američkih života nego i pobjedu u ratu! Jer, ne piše niti jednom Arapinu u Parizu na čelu da je terorist, kao što nije ni Japancu: to se zove predostrožnost.

A s druge strane, svjedočimo scenama čiste panike i dezorganizacije kad napadi počnu, i nitko se čak ni ne pokušava braniti! Uostalom dovoljno je pogledati video: ljudi viču “Mi smo Francuzi, ne bojimo se!”, da bi sekundu kasnije na zvuk petardi krenuli u panici gaziti kineske svijeće i plastične krunice položene za žrtve. Prizor neugodno podsjeća na 1940. kad je Pariz pao bez ispaljenog metka.

Ubijati civile, a pritom će političari krivicu svaliti na neke zločeste dečke u pustinji, imperijalizam, zločinačko kršćanstvo, fašistoidnu desnicu koja ne želi da liberali dovlače stotine tisuća novih potencijalnih terorista, pardon “doktora, atomskih fizičara i budućih Nobelovaca”, u zemlju?

Pritom je neka vrsta perverzne poetske pravde to što će upravo ti koji najglasnije relativiziraju islamski terorizam biti prvi koje će u Kalifatu poubijati, o čemu svjedoči i zanimljivi detalj iz pariških događanja – naime, Čilenanac koji se našao na mjestu napada posvjedočio je za medije kako su ga teroristi pitali vjeruje li u Boga i je li Francuz, a kad je odgovor na prvo bio pozitivan, a na drugo negativan – pustili su ga.

Stvarno, kako to objašnjavaju liberali, alternativci, “zeleni”, feministice, gay aktivisti, koji nam već godinama tumače kako nam islamisti, ne budemo li ih izazivali, neće ništa? Gdje su dušebrižnici koji su “dobronamjerno” nagovarali Hrvate da ostanu izvan NATO-a “jer bi to moglo razljutiti islamiste”, i da otkažu predstave u Dubrovniku da ne ljutimo multikulti elemente?

Sama ideja da bi islamisti nekog ikad poštedjeli zato jer je podržavao imigraciju i multikulturalnost je idiotska, što dokazuje i to da se napad dogodio u Hollandeovoj Francuskoj, koja nije dio vojnog krila NATO pakta, koja ne odobrava američku politiku na bliskom istoku, koja se zalaže za dovlačenje sve moguće mladeži s Bliskog istoka u EU i za davanje istima svih mogućih privilegija i socijalnih prava. Iduća je vjerojatno Švedska. Mađarska?

Ne, malo je vjerojatno da će u Mađarskoj doći do napada: vjerojatno bi Mađari uredno sve malobrojne muslimane u toj zemlji ispratili do granice, i muslimani u Mađarskoj to znaju. Zašto onda napadaju one koji su dobri prema njima? Jer mogu. Jer ih nitko ne sprječava.

No, ono što se meni gadi je što nitko nije izrazio nikakvu solidarnost kad je ta ista Islamska država pobila dva puta više Rusa u avionu, isto tako nedužnih, i ne samo to nego je bilo i te kako sprdanja s Rusima. Zašto život Francuza nama vrijedi više nego život Rusa? Jer su Francuzi “naši” a Rusi neprijatelji?

Stvarno, bilo je ogavno gledati kako se Charlie Hebdo iživljava nad žrtvama u ruskom avionu – kad bi se netko tako šalio s mrtvim Francuzima, kako bi to izgledalo? Društveno neprihvatljivo? Charlie zna što se smije a što ne: trenutno je društveno prihvatljivo sprdati Ruse, katolike, ili muslimane, ali ne i homoseksualce, leftarde, i Židove (zbog potonjeg je jedan karikaturist dobio otkaz).

Gadi mi se što nitko nije izrazio solidarnost s građanima Bejruta, gdje se dan ranije dogodio teroristički napad. Tamo je jedan hrabri otac dvoje djece, Adel Termos, žrtvovao svoj život, svojim tijelom zaustavio bombaša, kako bi spasio sugrađane, kako bi spasio svoju vlastitu djecu. U Parizu smo pak svjedočili scenama posvemašnje panike, pa i kukavičluka čim su se začule petarde. Jer naš svijet više ne odgaja heroje, odgaja ovce koje čekaju da ih zaštiti vlast, policija, država, i nisu se u stanju braniti sami, niti imaju uopće instinkt da bi trebali.

U francuskim novinama nigdje nije bilo sućuti za 200 katoličke djece ubijene u Siriji, ili za žrtve napada u Bejrutu. Kad je Boko Haram pobio preko sto studenata nedavno u Keniji, to smo uzeli zdravo za gotovo, maltene nitko nije niti izvijestio o tome: politički korektni mediji koji nas uče da svačiji život vrijedi jednako su to odšutjeli jer nikog stvarno nije briga: tamo u Africi ionako život nije nikad vrijedio mnogo, ako išta, kažu, pa čemu se zbog toga uzrujavati.

Tamo se događa svaki dan, u Parizu ne. Istina, logično je da više marimo za sebi bliže ljude, glupo je tvrditi da ne bi trebalo biti tako. Ali nije tome tako davno kad je teror u Parizu bio svakodnevnica, tek koje stoljeće! Teško je zaboraviti i olovne godine, sedamdesete, kad su Crvene brigade, Frakcija crvene armije, i tisuće drugih terorističkih organizacija uglavnom lijevo-komunističkog opredjeljenja ubijale ljude i postavljale bombe. U ime čega? Ovog što danas imamo. Licemjerje vlada današnjim zapadom: teško je ne sjetiti se kako su se lideri zapada odnosili prema ratu na prostoru bivše SFRJ, i s kojim je cinizmom Mitterand sletio u Sarajevo i produžio rat za nekoliko godina.

A što tek reći za to što je jedan od terorista po svemu sudeći bio borac FSA, Free Syrian Army – to su “umjereni teroristi” koje zapad podržava, a Francuska ih je naoružavala. Oni su u zapadnim medijima dobri dečki koji se bore za demokraciju i protiv diktatora Asada, dok su ISIL-ovci “loši dečki”. Iako se u biti radi o jednom te istom šljamu, i jedni i drugi u Siriji zdušno tamane kršćane, odsjecaju glave, i služe se istim metodama – pa čemu onda misliti da neće tamaniti kršćane i kad dođu ovdje s valom izbjeglica? Ovo što se događa je sasvim izmaklo kontroli. Kao lijek za terorizam nam se nudi još veći uvoz muslimana, što je otprilike kao liječenje alkoholičara s još više alkohola, ili gašenje požara benzinom.

Mi ignoriramo žrtve u Siriji, kao što je Europa ignorirala naše: tamo se neki divljaci kolju, samo da to ne dođe kod nas u civilizaciju. Možda su nekom tko inače smatra da zločin nema nacionalnost ipak bliži Francuzi, jer neki sad kažu, oni su ipak dio naše kulture, logično je da više žalimo bliske ljude iako propovijedamo nediskriminaciju. Ali ovo jest diskriminacija, suptilna, i dolazi od onih koji se u nediskriminaciju kunu. Meni nisu bliži Francuzi.

Meni su bliži oni koji imaju hrabrost, čast, ponos, ma koje nacionalnosti bili. Ne vidim po čemu život Francuza vrijedi više nego život Rusa ili sirijskog kršćanina. Nismo stavljali slike za njih. Zašto bismo za nekog drugog? Neki kažu, “Da je iskočila aplikacija, stavljali bismo”. Ali nije iskočila, zar ne? I nismo stavljali.

Žao mi je, ja sam “profašističko govno” bez empatije, i meni svačiji nevini život vrijedi jednako. I onaj u Siriji kao i onaj u Parizu. I ne vidim po čemu mi imamo braniti vrijednosti sekularne Francuske, a ne islamske države. Zašto mi mislimo da su naše zapadne tzv. vrijednosti univerzalne? Jer su naše? Onda budimo iskreni i krenimo u rat za obranu kršćanstva, jer ono definira zapad. Francuska kao država ne stoji već davno iza ničega, nikakvih vrijednosti. U ratu između ISIL-a i Francuske ISIL je u velikoj prednosti, jer oni su spremni umrijeti za ono u što vjeruju. Francuzi, Hrvati, jesmo li mi spremni umrijeti za ono u što vjerujemo? Za gay brakove i pravo da jedemo svinjetinu i pijemo pivo? Ne, ne bih rekao. Čudilo bi me.

Gandijevski altruizam ateista i kršćansko milosrđe samo idu na ruku etosu Islama, koji je različit od židovskog i kršćanskog: kršćanski etos jednako vrednuje svaki ljudski život, i jasno poručuje “Ne ubij”, dok Islam uči da je kjafira ne samo dozvoljeno, nego i poželjno ubiti. Moralna je obaveza svakog muslimana raditi na uspostavi Islamske države, Ummeta, na zemlji, a ne tek težiti spasu duše.

Slabost i kukavičluk zapad pogrešno zove tolerancijom iako tolerancija po definicije NIJE odricanje od vlastitih vjerovanja da bi se ugodilo nekom drugom, niti je iznuđeni ustupak tolerancija!. Na islamiste koji nam rade o glavi danas idioti na zapadu idu porukama mira, ponudama otvorenih granica, socijalnim povlasticama. Ali zato se na njihove zemlje ide tenkovima, jer je navodno tamo izvor zla. Ali da je Hollande do kraja pošten, napao bi predgrađa Pariza. Jer odande dolaze teroristi, ne iz Sirije. A mi bismo stavili mađarske zastave, u znak potpore političaru koji je otrpio golem pritisak i uvrede da bi zaštitio svoj narod.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Početkom 1946. godine, nepunih godinu dana nakon Drugog svjetskog rata, građani skandinavskih zemalja – osobito Švedske – na svome su nebu zapazili nepoznate objekte nalik na rakete čije se porijeklo ili namjena nije moglo utvrditi

Intenzitet pojavljivanja nepoznatih objekata brzo je rastao dolaskom ljeta, pa se za priču ubrzo zainteresiralo i švedsko ratno zrakoplovstvo, a odmah potom i američka vojska.

Njihova prvotna pretpostavka bila je kako je za lansiranja odgovorna Crvena Armija, koja ispaljuje zarobljene njemačke rakete V-1 i V-2 iz mjesta Peenemünde, bivšeg nacističkog raketnog centra.

Teorija je ubrzo odbačena, jer nikad nisu pronađeni nikakvi materijalni dokazi u vidu dijelova rakete, a manevri nepoznatih objekata na skandinavskom nebu uvelike su odstupali od načina kretanja V-1 i V-2.

Isto tako, slične su pojave uočene na nebu iznad Grčke, Italije, Belgije i Portugala (premda u znatno manjem broju), što je definitivno isključilo Crvenu Armiju iz ove priče.

Istraga je bila vrlo temeljita, a obuhvaćala je i pretragu tla – točnije, nekolicine jezera – u koja se navodno srušilo nekoliko raketa.

I ta potraga nije donijela nikakvih materijalnih dokaza, premda su na dnu takvih jezera pronađeni duboki krateri izazvani – nagađalo se – eksplozijama.

U listopadu 1946. sva su pojavljivanja raketa na skandinavskom nebu prestala. Prema iskazima očevidaca, nabrojano je preko dvije tisuće raketa na nebu, dok ih je vojnim radarom – što je ipak relevantniji izvor informacija – registrirano deset puta manje.

Prema zaključku tajnog izvješća Zračnih snaga SAD-a (USAF) iz 1948., a kojem je oznaka vojne tajne ukinuta tek 1997. godine, nepoznate rakete iznad Švedske rezultat su tehničkih vještina koje ne posjeduje niti jedna nacija na Zemlji. Do danas nije rasvijetljeno tko se ili što pojavljivalo na skandinavskome nebu.
 

 
(znanost.geek.hr,youtube/uredio:nsp)

Pred sami kraj rata SS-ovci su rastavili sobu i transportirali je vlakom

U vlaku za koji se sumnja da sadrži razno nacističko zlato možda se nalazi i cijela soba okićena jantarom, zlatom i dragim kamenjem koja je nestala u pljački nakon Drugog svjetskog rata. Novinar Tom Bower, koji se inače bavi teorijama zavjere oko nacističkog zlata kaže kako vjeruje da postoji velika vjerojatnost da su u vlaku skrivene umjetnine i drago kamenje, a ne poluge zlata, piše Daily Mail.

No, ono čemu se on doista nada jest da će u vlaku otkrivenom u napuštenom tunelu ispod planine u Poljskoj pronaći Jantarnu sobu, ukradenu iz palače Katarine Velike, u blizini Sankt Petersburga oko 1941. godine. “Ako se radi o vlaku s umjetninama, bit će slika, bit će možda i dijamanata, rubina i dragog kamenja i također, jedna stvar koja oduvijek nedostaje: Jantarna soba!, rekao je Bower. “Mislim da je daleko uzbudljivije razmišljati da se možda nalazi u vlaku”, rekao je.

Sobu su nacisti rastavili, a onda je nestala

Nacisti su rastavili sobu, za koju se misli da je vrijedna oko 250 milijuna funti, kad su stigli u ruski dvor u listopadu 1941. godine. Rusi su pokušali sakriti glavnu sobu, dar kralja Prusije Petru velikom 1716. godine, pokriviši je tapetima, ali plan nije uspio. Soba je tada vlakom prebačena u dvorac Koenigsberg u tadašnju Istočnu Prusku. Sad se dvorac nalazi u Kalinjingradu.

Međutim, soba je nestala u siječnju 1945. godine, nakon zračnih i kopnenih napada na grad. I dok neki tvrde da je soba uništena u napadima, drugi su tvrdili kako su vidjeli vlak s 40 vagona kako se udaljava od dvorca nakon što je grad pao u ruke Crvene armije.

Poljske vlasti potvrdile pronalazak vlaka

Nakon što su dvojica muškaraca prošlog tjedna ustvrdila da je pronađen vlak s nacističkim zlatom, prije dva dana stigla i službena potvrda da vlak postoji. Naime, poljsko ministarstvo kulture objavilo je da je lokacija otkrivena priznanjem uoči smrti nakon što je čovjek, koji je pomagao u skrivanju vlaka još od kraja Drugog svjetskog rata, na samrtnoj postelji rekao gdje se nalazi kompozicija. Lokacija se nalazi u blizini gradića Walbrzych u jugozapadnoj Poljskoj.

Vlasti su se uvjerile u postojanje vlaka preko fotografija napravljenih uz pomoć radara. Predstavnik poljske službe za nacionalnu baštinu i očuvanje Piotr Zuchowski rekao je da je ovo otkriće “bez presedana”, ali je istaknuo da se još ne zna što je u vlaku. “Vjerojatno vojna oprema, ali i nakit, umjetnine i arhivski dokumenti. Oklopni vlakovi iz tog razdoblja korišteni su za prevoženje iznimno vrijednih predmeta, a ovo jest oklopni vlak, što je veliki trag”, izjavio je.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Radi se o nacističkom vlaku koji je do sada bio samo legenda

Njega su navodno pronašla dvojica muškaraca skrivenog u davno zaboravljenom tunelu u poljskim planinama. Vlak je nestao prije 70 godina kada su nacisti pokušavali sakriti svoje blago od sovjetske Crvene armije.

Prema lokalnoj legendi, vlak je pun dragocjenosti, zlata, dragulja i oružja, a bio je poslan na jugozapad kroz planine prema granici. Sada su dvojica muškaraca svoje otkriće prijavili vlastima, a pripast će im 10 posto od vrijednosti vlaka dugog 151 metar.

“Odvjetnici, vojska, policija i vatrogasci rade na ovom slučaju. Na lokaciji gdje je vlak pronađen ranije nikada nisu vršena iskopavanja. Ne znamo što ćemo sve pronaći”, izjavila je Marika Tokarska, član vijeća distrikta Valbžih.

Lokalni mediji javljaju da je ovaj vlak nestao 1945. godine. Krenuo je iz tada istočnonjemačkog grada Breslauu, današnjeg Vroclava, u vrijeme kada je Crvena armija napredovala krajem Drugog svjetskog rata.

Mediji tvrde da je oklopni vlak pripadao Wehrmachtu, vojsci nacističke Njemačke.

Radio Wroclaw objavio je da je vlak ušao u tunel u blizini dvorca Ksaz u planinskoj regiji Lover Silesian te da nikad nije izašao. Tunel je kasnije zatrpan, a njegova lokacija zaboravljena.

Isti radio je objavio da je vlak pun oružja, industrijske opreme i dragocjenosti, piše Daily Mail.

“Neki ljudi su već tražili vlak i oštetili tračnice, ali nikad ništa nisu pronašli”, rekla je povjesničarka Joana Lamparska.

U slučaju “Zlatni vlak” nacističke snage su poslale 24 vagona iz Budimpešte prema Njemačkoj, koji su bili puni obiteljskog blaga uključujući zlato, srebro i slike, a ukupna vrijednost se procjenjuje na 176 milijuna eura.
 

 
(dailymail.co.uk/uredio:nsp)

Bez ikakve sumnje može se, dakle, zaključiti da je teorija marksizma (komunizma) židovski izum, kao i svako djelovanje sa ciljem uspostavljanja marksističke vlasti.

Prvotni organizatori i ravnatelji komunističkog pokreta, prije preuzimanja vlasti u Rusiji, su skoro svi bili Židovi, kao što je bila i većina organizatora revolucija u ostatku svijeta, kojima je (Oktobarska revolucija) predstavljala temelj i inspiraciju. Štoviše, u Rusiji, kao zemlji u kojoj su boljševici preuzeli vlast i kojoj je među ostalim i cilj širenje komunizma van granica SSSR-a, sama organizacija i provođenje vlasti ima očiti židovski potpis.

Prema neoborivim podatcima, koji su u potpunosti dokazani i priznati od strane nepristranih autora koji su imali (ili još uvijek imaju) posla sa ovom temom, komunističko djelo Židova u “Zemlji careva” je toliko snažno da bi bilo besciljno negirati ovu kobnu pobjedu kao njihov monopol. 75% komunističkih komesara su bili Židovi.

Dovoljno se podsjetit imena onih koji su formirali vlade i vodeće državne organe u Sovjetskom Savezu, što će nam zapravo dat očigledan i nepobitan dokaz naše tvrdnje.

ČLANOVI PRVE KOMUNISTIČKE VLADE MOSKVE (1918) (Narodni komesarijat)

1. Ilich Ulin (Vladimir Ilich Ulianov ili Nikolaus Lenin), predsjednik vrhovnog vijeća, Židov po majci. Majčino djevojačko prezime je Blank, Židovka njemačkog podrijetla.

2. Lew Davinovich Bronstein (Leo Trotsky), ministar Crvene armije i mornarice; Židov.

3. Iosiph David Vissarionovich Djugashvili-Kochba (Joseph Vissarianovich Staljin), komesar za narodno pitanje; potomak gruzijskih Židova.

4. Chicherin; komesar za vanjske poslove; Rus.

5. Apfelbaum (Grigore Zinoviev), komesar za unutarnje poslove; Židov.

6. Kohen (Volodarsky), komesar za promičbu; Židov.

7. Samuel Kaufmann, komesar za državne posjede; Židov.

8. Steinberg, komesar pravosuđa; Židov.

9. Schmidt, komesar javnog rada; Židov.

10. Ethel Knigkisen (Liliana), komesar nabave, Židov.

11. Pfenigstein, komesar za zbrinjavanje izbjeglica; Židov.

12. Schlichter (Vostanoleinin) komesar za prebivališta/konačišta (zapljena privatnih posjeda (kuća/domova) za vojsku (Crvenu armiju); Židov.

13. Lurie (Larin), predsjednik vrhovnog gospodarskog vijeća; Židov.

14. Kukor (Kukorsky), komesar za trgovinu; Židov.

15. Spitzberg, komesar za kulturu; Židov.

16. Urisky (Radomilsky), komesar za “izbore”; Židov.

17. Lunacharsky, komesar za javno školstvo. Rus.

18. Simasko, komesar za zdravstvo; Židov.

19. Protzian, komesar za poljoprivredu; Armenac.

U DODATKU (na kraju ovog odjeljka) mogu se pronaći zanimljivi i poučni popisi židovskih službenika u vladajućim tijelima Sovjetskog Saveza, komunističke partije, Crvene armije, tajne policije, radničkog sindikata, itd…

Od ukupno 502 visoka položaja uprave za provođenje komunističke revolucije u Rusiji i za stvaranje Sovjetske države, kroz prvih nekoliko godina postojanja, ne manje od 459 položaja su zauzimali Židovi, dok ostalih 43 su zauzimali ne-Židovi, različitog podrijetla. Tko je onda shodno tome provodio ovu groznu revoluciju? Možda ne-Židovi? Statistički podatci, koji su bili objavljeni u Parizu u kontra-revolucionarnim novinama “Le Russe Nationaliste”, otkrivaju da nakon komunističke revolucije u Rusiji od ukupno 554 visoko pozicioniranih komunističkih predvodnika 447 njih je bilo Židova, dok je od ostalih 107 predvodnika bilo: Litvanaca 43; Rusa 30; Armenaca 13; Nijemaca 12; Finaca 3; Poljaka 2; Gruzijaca 2; Čeha 1; Mađara 1.

Židovi 447
Litvanci 43
Rusi 30
Armenci 13
Nijemci 12
Finci 3
Poljaci 2
Gruzijci 2
Česi 1
Mađari 1

Kroz Drugi svjetski rat, pa do dana današnjeg, židovska klika koja vlada SSSR-om, nastavlja biti vrlo brojna, jer na samom čelu stoji sam Staljin, za kojeg se smatralo dugo vremena da je čiste gruzijske krvi. Ali je ipak otkriveno da je i on pripadnik židovske rase; jer Djougachvili, koje je njegovo prezime, znači “Djou-ov sin”, a Djou je mala perzijski otok sa mnogo prognanih portugalskih “Cigana”, koji su se kasnije nastanili u Gruziji. Danas je skoro pa dokazano da je Staljin imao židovske krvi, iako on sam to nije potvrdio, ali niti opovrgnuo. [Bernard Hutton: francuski časopis "Constéllation" No. 167 ožujak 1962., str. 202.]

Pogledajmo sada popis sovjetskih dužnosnika u Staljinovoj vladi:

1. Zdanov (Yadanov), koji se ustvari prezivao Liphshitz, zapovjednik obrane Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Član Politbiroa do 1945. i jedan od huškača odluke kojom je Tito bio isključen iz Komiterne 1948. godine. Nedugo zatim je preminuo.

2. Lavrenty Beria, načelnik M.V.D.-a policije i sovjetske teške industrije, član sovjetske atomske industrije, ubijen po Malenkovoj zapovijedi, iz istog razloga iz kojeg je Staljin dao ubiti Yagodu.

3. Lazar Kaganovich, upravitelj sovjetske teške industrije, član Politbiro-a od 1944. do 1952., zatim član Predsjedništva i na kraju predsjednik Vrhovnog predsjedništva SSSR-a.

4. Malenkov (Georgi Maximilianovich Molenk), član Politbiro-a i Orgbiro-a do 1952, zatim član Vrhovnog predsjedništva, a nakon Staljinove smrti predsjednik crkvenog vijeća; ministar u bugarskoj vladi od 1955. On je Židov iz Ornesnburga, a ne Kozak, kako se tvrdilo. Maximilian Malenk je ime njegova oca, što je pak uobičajeno ime za ruskog Židova. Dodajmo na već spomenuto i ovu činjenicu koja nam otkriva (tj. potvrđuje) podrijetlo Malenkova, ali i Khrushcheva.

Malenkova sadašnja žena je Židovka prezimena Pearlmutter, poznata kao “Drugarica Schans chuschne” koja je bila ministar (komesar) riblje industrije u sovjetskoj vladi 1938. godine. Da Malenkov nije Židov, malo je vjerojatno da bi se ne-Židov oženio sa Židovkom, što uostalom vrijedi i sa njene strane. Ne postoji službeni opis Malenkovog života što samo još više budi sumnju u njegovo podrijetlo.

5. Nikolaus Salomon Khrushchev, sadašnji predsjednik (1963.) Komunističke partije SSSR-a, član Politbiro-a od 1939. godine, tj. od godine kada je Malenkov bio odabran za člana Orgburo-a. On je brat gospođe Malenkov, tj. Židovke Pearlmutter. Khrushchev je Židov i njegovo pravo prezime je Pearlmutter. Nadalje, sadašnja Khrushchevova žena Nina kao i žene Mikoyana, Voroshilova, Molotova, itd. su Židovke.

6. Marshal Nikolaus Bulganin, sadašnji vodeći sovjetski ministar, bivši bankovni službenik, jedan od deset židovskih članova Komesarijata za likvidaciju banaka u privatnom vlasništvu 1919. godine.

7. Anastasio Josifovich Mikoyan, član Politbiro-a od 1935. godine, isto tako je od 1952. član Vrhovnog predsjedništva, ministar trgovine i potpredsjednik u Malenkovoj vladi. On je armenijski Židov, a ne čisti Armenac kao što se pretpostavljalo.

8. Kruglov, načelnik M.V.D.-a nakon Beria. Po zapovjedi Kruglova trebao je oslobodit zatvorene židovske doktore koji su bili pohapšeni od strane Riumina, zamjenik načelnika policije, za vrijeme vladavine Beria, 1953. godine. Također Židov.

9. Alexander Kosygin, član Politbiro-a do 1952., nakon toga zamjenik u Vrhovnom predsjedništvu i ministar lake industrije i prehrane u Malenkovoj vladi.

10. Nikolaus Schvernik, član Politbiro-a do 1952., nakon toga član Vrhovnog predsjedništva i Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije; Židov.

11. Andreas Andreievich Andreiev, koji je bio poznat pod nadimkom “Politički birokrat” od 3 A, član Politbiro-a između 1931. i 1952., Židov iz Galicije (Poljska). Piše pod ruskim pseudonimom.

12. P. K. Ponomareno, član Orgburo-a 1952. godine; nakon toga član najvišeg Predsjedništva i ministar kulture u Malenkovoj vladi.

13. P. F. Yudin (Židov), zamjenski član najvišeg Predsjedništva i počasni član ministarstva graditeljstva u Malenkovoj vladi 1953. godine.

14. Mihail Pervukin, član Predsjedništva centralnog komiteta komunističke partije od 1953. godine.

15. N. Schatalin, službenik u pod-sekretarijatu Centralnog komiteta komunističke partije.

16. K. P. Gorschenin, ministar pravosuđa u Malenkovoj vladi.

17. D.Ustinov (Zambinovich), sovjetski veleposlanik u Ateni (Grčka) do Drugog svjetskog rata; ministar obrane u Malenkovoj vladi.

18. V. Merkulov, ministar državne uprave u Malenkovoj vladi.

19. A. Zasyadko, minsitar industrije ugljena u Malenkovoj vladi.

20. Cherburg, sovjetski načelnik promičbe.

21. Milstein. jedan od sovjetskih načelnika špijunaže/tajnih službi.

22. Ferentz Kiss, načelnik sovjetske špijunske službe u Europi

23. Postschreibitscher (Poschebicheve), bivši osobni Staljinov tajnik, sadašnji načelnik tajne arhive u Kremlinu.

24. Ilya Ehrenburg, izaslanik u Vrhovnom vijeću, komunistički pisac; također Židov.

25. Mark Spivak, izaslanik iz Staljina (Ukrajina) u Vrhovnom vijeću u Moskvi.

26. Rosalia Goldenberg, izaslanik iz Birobudjana u Vrhovnom vijeću.

27. Anna E. Kaluger, izaslanik Bessarabije u Vrhovnom vijeću. Njen brat, ne Koluger, nego Calugaru na rumunjskom, je komunistički službenik u rumunjskoj vladi.

Kalinin, jedan od značajnijih sovjetskih službenika pod Staljinom, koji ne nedavno preminuo. je također bio Židov.[Traian Romanescu: La gran conspiracion judia, Tercera Edicion, Mexico, D.F., 1961., str. 174-175.]

Danas je već opće poznato da Staljinov anti-semitizam nije bio ništa drugo nego krivo protumačena činjenica i da krvava čistka Židova (Trotskyijevaca), koju je on zapovjedio (kako bi učvrstio svoj položaj), je bila provođena od strane drugih (njemu lojalnih) Židova. U spomenutom slučaju sukob između Židova Trotskya i Židova Staljina je bio zapravo sukob dviju strana u borbi za prevlast u komunističkoj vladi, koju su oni kreirali, što je drugim riječima obiteljski spor. Kao dokaz slijedi popis narodnih komesara vanjskih poslova iz perioda kada se Staljin riješio određenih Židova koji su predstavljali prijetnju njegovoj uspostavljenoj vlasti.

1. Maxim Maximovich Litvinoff, ministar vanjskih poslova do 1939., slijedi Molotov kao zamjena.
Iako smijenjen sa ministarskog mjesta Litvinoff je sve do svoje smrti, u veljači 1952. godine, zauzimao visoke položaje istog ministartsva. Rođen je u Poljskoj kao sin Židova Meer Genokh Moiseevich Vallakha, bankovnog činovnika. Kako bi prikrio svoje pravo ime pa time i svoje podrijetlo Maxim Moiseevich Vallakh, Litvinoff je koristio razne pseudonime tokom svoje karijere, neka među njima su Finkelstein, Ludwig Nietz, Maxim Harryson, David Mordecay, Felix i na kraju, ime koje je uzeo službenim ulaskom u komunističku partiju Rusije, Litvinoff ili Litvinov. Kada je ovaj Židov bio službeno smijenjen 1939. godine, Židovi sa Zapada zajedno sa židovsko-masonskim novinama su digli galamu kako je njegovo židovsko podrijetlo bio razlog njegove smijene (od strane Staljina), ali nisu reagirali i komentirali to što je održao visoke pozicije u istom ministarstvu.

A i zašto bi komentirali ako im sam taj podatak nije koristio u provođenju njihove urote? U svojim memoarima, koji su objavljeni nakon njegove smrti, Litvinov je izrazio mišljenje kako u SSSR-u nakon Staljinove smrti ne će doći do značajnije promjene. Štoviše, Staljin je preminuo godinu dana nakon Litvinovova i doista, što se tiče vanjske i unutarnje politike, nije došlo do bitnih promjena.

Ono što Zapad smatra promjenom u politici SSSR-a je ništa drugo nego promišljena promičba koja je u službi plana židovske dominacije svijetom. Ništa se nije promijenilo od Staljinove smrti. Javio se određen nemir iz razloga ne nalaženja novog vođe koji bi bio dostojan Staljina i Lenina. Iz tog razloga židovsko-masonski zavjerenici Zapada žele prikazati sovjetsko-komunističkog crnog gavrana kao “pacifističko”, “prijateljsko”, “pitomo” pile, kako bi se svijet uvjerio da se zapravo radi o nekakvom bezazlenom biću, o nekakvoj bezopasnoj tvorevini. Naravno, samo do trenutka kada bi se pronašao vladar dostojan njegovih prethodnika (što se barem pohlepe tiče).

Litvinov je dobro znao, kada je izjavio da ne će doći do bitne promjene u sustavu nakon Staljina (tj. nakon njegove smrti), da je Staljin bio samo izvršitelj jednog šireg židovskog kruga, koji zapravo vlada SSSR-om, i koji imaju na raspolaganju druge Židove, poput Bulganina, Barucha, Readinga, Thoreza, Mendes Francea, David Ben Guriona i drugih, u provođenju plana za svjetskom dominacijom.

Nastavljamo sa popisom Židova u ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a:
Ostatak dokumenta možete pogledati OVDJE:

Maurice Pinay – gospodari komunizma
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(holywar.or, youtube.com/uredio: nsp)

U berlinskom podzemnom bunkeru 30. travnja 1945, pred najezdom pobjedonosne sovjetske Crvene armije, nije se ubio vođa Trećeg Reicha Adolf Hitler zajedno sa svojom družbenicom Evom Braun, već su njegovi vjerni suradnici poubijali njihove dvojnike dobrovoljce – dočasnika Wehrmachta i jednu glumicu “treće klase”! Hitler je s Evom tri dana ranije u tajnosti izašao iz bunkera, ukrcao se u zrakoplov koji je sletio u nizozemski grad Tonder.

Par je potom mijenjao razna prijevozna sredstva i na kraju se u Španjolskoj ukrcao u podmornicu koja ih je odvela do obale Argentine gdje su stigli upravo u trenucima kada su u njihovom berlinskom bunkeru 30. travnja ubijeni njihovi dvojnici … Hitler je lagodno i sretno proživio u Argentini sve do 1962. godine i čak napravio potomstvo.

Nadživio je za čak 9 godina svog najljućeg protivnika u Drugom svjetskom ratu generalisimusa Josif Visarionovič Staljin-a čija je Crvena armija našla “njegove” ugljenizirane ostatke krajem travnja u Berlinu!

Sama činjenica da su se potajno prebacili svi raketni znanstvenici, i još puno više ostalih znanstvenika u Ameriku 1945. godine, daje vam na razmišljanje da se Hitler nije ubio u berlinskom bunkeru.

Deklasificirani FBI dokument koji govori da Hitler živi u Južnoj Americi

To tvrde britanci Gerrard Williams i Simon Dansten čija je knjiga “Sivi vuk – bijeg Adolfa Hitlera” ovih je dana ponovo uzburkala javnost i obnovila stare priče da vođa Trećeg Reicha nije završio život u Berlinu krajem Drugog svjetskog rata, već da je pobjegao u Južnu Ameriku.

Njih dvojica već nekoliko posljednjih godina u raznoraznim medijima tvrdoglavo i sa mnogo novih detalja i svjedočanstava brane svoje tvrdnje, a velšanin Gerrard Williams, koji je godinama radio za britanske TV postaje BBC i Sky News, potrošio je više od pet godina prikupljajući nove dokaze za knjigu “Sivi vuk” koja je u Velikoj Britaniji odmah postala najprodavanija knjiga.

Bijeg iz bunkera
Sovjetske trupe ušle su u Berlin sredinom travnja 1945. godine. Dvije osobe, čim je pao mrak, iskrala su se 27. travnja iz bunkera koji je bio spojen sa Reich-kancelarijom. Uskoro je par srednjih godina bio u avionu. Pilot Peter Baumgart je bio potpuno blijed i obliven hladnim znojem. Nije mu bilo lako: imao je zadatak da izvuče iz Berlina u plamenu osobno Adolfa Hitlera i Evu Braun!

Williams tvrdi u intervjuima za ruske medije da se Hitler, tri dana prije svoje službene smrti, složio da njegovo i mjesto Eve Braun u bunkeru zauzmu dvojnici.

Avion je iz Berlina odletio u nizozemski grad Tonder, odatle u njemačku bazu u Trevemundenu, a potom je Hitlera i Evu jedan Junkers 252 prebacio do baze Reus u Španjolskoj, nedaleko od Barcelone. Generalisimus Franko je tada velikodušno svom ratnom drugu stavio na raspolaganje zrakoplov s oznakama španjolskog ratnog zrakoplovstva koji je bjegunce prebacio do grada Fuertuventura na Kanarskim otocima. Sljedećeg dana, u cik zore, furer i Eva su se ukrcali u podmornicu koja ih je odvela do obala Argentine.

Dovezli su ih i u tada već poznato ljetovalište u podnožju Anda – Mar del Platu. Tamo su ga, kaže autor Williams, “primili sa suzdržanim entuzijazmom”. Williams tvrdi, pošto je, kako kaže obišao sva mjesta gdje je Hitler boravio do smrti u Argentini 1962, da je par bjegunaca živio u kući koja je bila replika njihovog ljubavnog gnijezda u bavarskim Alpima “Berghof”, koja postoji i dan danas u argentinskim planinama !

Replika Hitlrovog bavarskog ljubavnog gnijezda "Berghof" u Argentini, Mar del Platu

On također tvrdi da je Eva Braun napustila Hitlera 1953. i preselila se u gradić Neuquén na zapadu Argentine u kome i danas svi žitelji mogu pokazati – njenu kuću!
Teorija o bijegu Hitlera već gotovo 70 godina zaokuplja povjesničare koji se, s više ili manje žara, povremeno svađaju zbog takvih tvrdnji. Posebno žestoke polemike izazvale su tvrdnje da je Hitler umro prirodnom smrću oko tri sata poslije podne 13. veljače 1962. godine u svom argentinskom domu. U tom trenutku, kako su tvrdili pojedini povjesničari pozivajući se na svjedoke, bio je “slabouman”, ali je i dalje čvrsto vjerovao u konačnu pobjedu nacista …

NOVI DOKAZI?
“SSSR je od završetka Drugog svjetskog rata stalno iznosio proturječne tvrdnje i dokaze o posljednjim danima Trećeg rajha. Posebno što se događalo u Hitlerovom bunkeru” kaže Williams. Rusi su tvrdili i tvrde da su pronađeni ostaci Hitlera i Eve, odmah sahranjeni, a potom ekshumirani i odneseni na različita mjesta – samo zato da grob Adolfa Hitlera ne bi postao mjesto hodočašća! Nakon izvjesnog vremena, kaže on, ispostavilo se da su Sovjeti sačuvali dio njegove lubanje na kojoj se jasno vidio ulazni trag metka revolvera! Oni su tvrdili da su to dokazi, kaže Williams, da je Hitler izvršio samoubojstvo.

Međutim, dodaje Williams, nedavno su američki molekularni biolozi izvršili DNK analizu ostataka “ruske” lubanje. Rezultat je poražavajući i iznenađujući: ostaci pripadaju ženskoj osobi mlađoj od 40 godina, a nikako Hitleru koji je 1945. imao 56 godina! Uz to, kako bilježi hiistoriografija, Eva Braun se ubila pošto je pregrizla ampulu sa cijankalijem. Logično, postavlja se pitanje odakle rupa od metka na djeliću te “njezine” lubanje?

Gerrard Williams je, kako kaže, godinama čitao i analizirao izvještaje agenata raznih zemalja o situaciji u Njemačkoj, posebno one u kojima se tvrdilo da se Hitler izvukao iz opsjednutog Berlina i pobjegao u Južnu Ameriku gdje je počeo novi život. Williams tvrdi da za takve tvrdnje ima niz gotovo neoborivih dokaza: izjavu pilota Petera Baumgart-a koji je izvukao par iz Berlina i koji je i danas živ, doduše neimenovani visoki japanski diploma u Berlinu u ondašnje vrijeme, liječnika, kuhara, tjelohranitelja koji je posljednjih dana Trećeg rajha radio u bunkeru, za furera … Williams se po vlastitim riječima, susretao sa svima njima i razgovarao – oči u oči – tijekom svojih istraživačkih boravaka u Argentini. Nisam im naveo imena, kaže, jer svi i danas strahuju za svoje živote!

Williams navodi da je za njega posebno šokantno bilo svjedočenje dvoje sugovornika koji su tvrdili da su njihovi rodtelji – uživo vidjeli Hitlera u Argentini! Najnevjerojatnije svjedočenje čuo sam, kaže on, od 78-godišnjeg Argentinca koji danas živi u Londonu. On tvrdi da se od 1953. do 1956. redovito u jednom hotelu u Buenos Aires-u susretao sa Hitlerom koji – nije imao čuvene, prepoznatljive brkove. Njegov opis firera se do tančina poklapa s tvrdnjama mnogih drugih svjedoka iz tog vremena.

Williams izdvaja još jedno svjedočenje: nekadašnjeg biznismena, sadašnjeg umirovljenika, koga je iz sigurnosnih razloga jednostavno nazvao John. On mi je, kaže Williams, rekao da je nazočio 1962. sahrani Hitlera u Argentini. Na sahranu se sjatilo mnoštvo ljudi, pričao je “John”, dodajući da je na okolne brežuljke pored groblja sletjelo na desetine helikoptera, a na obližnje polje nekoliko desetaka zrakoplova … Poslije sahrane gosti su se prosto davili nevjerojatnim količinama njemačkog piva i nacionalne hrane, a mjestom (čije ime Williams ne navodi) još nekoliko dana poslije sahrane orile su se njemačke pjesme iz grla pijanih “bivših” nacista!

ZAŠTO ARGENTINA?
Postavlja se pitanje zašto je za utočište Hitlera poslije propasti Trećeg rajha odabrana baš Argentina? Jednostavno, jer su vlasti ove zemlje i prije početka Drugog svjetskog rata veoma bile naklonjene Reichu i mnogo godina prije svjetskog sukoba snabdevale njihove vođe svojim, u suštini falsificiranim putovnicama.

Zbog toga utočište u Argentini su poslije završetka rata našli najokorjeliji nacistički zločinci: Jozef Mengele, Adolf Eichmann, Klaus Barbie. Iako je od vremena zločina nacista prošlo i više od 70 godina, ostarjeli zločinci, njih oko 1000, prema evidenciji centra “Simon Wiesenthal”, se i dalje krije u oko 20 zemalja diljem svijeta – prije svega u Boliviji, Čileu, Argentini, ali čak i Sudanu …

Gerrard tvrdi da je još 1943. najbliži suradnik Hitlera, Martin Borman, sastavio plan “dislokacije” iz Njemačke u Južnu Ameriku najvišeg nacističkog vodstva u slučaju da se ratna sreća okrene protiv Berlina. Uključujući stvaranje Četvrtog Reicha na tlu Latinske Amerike.

Plan je do najsitnijih detalja predvidio rute bijega, za svakog ponaosob, kao i sijaset drugih nužnih detalja – od osiguravanja novca, preko imena i adresa “pomagača”, do lokacija gdje će živjeti nacističke glavešine.

Prvi je Borman, kaže autor, upotrijebio vlastiti plan. Nürnberški sud koji je sudio nacističkim zločincima osudio ga je u odsutnosti na smrt. Nisu prestajale diskusije gdje bi se on mogao nalaziti? Tek po isteku 50 godina od Procesa, kako propisuju britanski zakoni rok za držanje u tajnosti pojedinih dokumenata, jedan od nekadašnjih britanskih agenata Christopher Creighton je ispričao novinarima da je Borman 1. svibnja navečer pobjegao iz bunkera.

Jedna od rijetkih slika prerušenog Hitlera

Nekoliko dana kasnije predao se saveznicima koji su ga odveli u Basel, a potom u Englesku. Plastičnim operacijama njemu je potpuno promijenjeno lice, hod, pa čak i glas. U Argentinu je odvezen 1956, a odatle u veliku koloniju nacističkih bjegunaca koji su se sakrili u Paragvaju. Borman je tamo, kaže Gerrard, i umro nakon nekoliko godina.

Za Bormanovo bijeg dobro su znali britanski premijeri, kaže Creighton, Winston Churchill, ali i Anthony Robert Eden. U knjizi “Sivi vuk” Gerrard tvrdi na temelju dokumenata koje raspolaže da je predsjednik SAD Harry Truman na konferenciji u Potsdamu 1945. pitao Staljina: “Je li Hitler umro?” Staljin je kratko odgovorio: “Ne”, a sljedeći predsjednik SAD Dwight Eisenhower je sredinom 50-tih godina izjavio: “SAD nisu uspjele otkriti ni najmanji dokaz da je Hitler zaista umro u Berlinu 1945. godine “…

Sivi vuk
Knjiga Williamsa i Dunstan nazvana je po pseudonimu vođe Reicha “Sivi vuk” koji mu je u svom planu za evakuaciju nadjenuo Bormann. Autori smatraju da su tajne službe SAD izvele iz Njemačke Hitlera i Evu u nadi da će imati lakši i brži pristup raznim njemačkim tajnama. Uz to, tvrde oni, američki obavještajci su od visokih nacističkih dužnosnika za spašavanje njihovih života dobili nevjerojatne količine novca!

Najkorisnija “akcija” američkih obavještajaca je, vjerojatno, “spašavanje” tvorca njemačkog raketnog programa Vernera fon Brauna. On je vjerno služio Hitleru, ali je po propasti Trećeg rajha osnovao i rukovodio – američkim svemirskim programom NASA!

Potomci
Vjerojatno najveća senzacija koju u knjizi iznosi autorski tandem je da su Hitler i Eva imali djecu! Oni neopozivo tvrde da je ovaj par imao dvije kćeri: najstarija se rodila u Berlinu još 1941, a druga u Argentini. Oni potkrepljuju svoju tvrdnju izjavom odvjetnika koji je vodio brakorazvodnu parnicu Adolfa Hitlera i Eve Braun u Argentini, a koji je danas jož živ i žitelj je Buenos Airesa! Odvjetnik kaže da su kćeri u početku živjele sa ocem i majkom, a po odlasku Eve od Hitlera, s majkom.

Po smrti majke napustile su Neuquén, a i dan-danas žive – negdje u Argentini …
Dunstan i Williams kažu i da su tijekom istraživanja za knjigu u Argentini razgovarali s nekoliko ljudi koji tvrde, a neki dokumentima potkrepljuju, da postoje unuci Hitlera i Bormana i da se, po svoj prilici loze najokorelijih nacista nisu ugasile.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12145"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ubrzo nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941, počele su kružiti glasine koje su osporavale službenu priču o tome da je to bio neprovocirani napad iznenađenja

Znanstvenici su prikupili kumulativne dokaze tijekom posljednjih sedamdeset godina, a novinari i istražitelji su štitili sumnju o izdaji sa vrha, jer ona obuhvaća solidnu indiciju da su Franklin D. Roosevelt i njegovi najviši savjetnici namjerno izazvali napad i namjerno gledali na drugu stranu prije nego što je došao napad.

Koji je bio razlog za njihovu izdaju?

Roosevelt je htio uroniti Sjedinjene Države u Europski rat na strani Velike Britanije, ali je bio neuspješan u provociranju Njemačke na sjevernom Atlantiku. Dakle, on je odlučio da bi isprovociranje japanskog napada na američku vojnu bazu na Pacifiku bio najbolji način za postizanje tog cilja. Budući da je Japan bio u savezu s Njemačkom u Trojnom paktu, Roosevelt je izračunao da će rat s Japanom prije ili kasnije dovesti Sjedinjene Države u rat protiv Njemačke.

Većina povjesničara, danas nerado priznaju da je Roosevelt lagao kada je rekao američkom narodu da on nikad ne bi poslao svoje momke da se bore u stranim ratovima, ali su oni okarakterizirali njegovu izdaju kao “plemenitu laž”, obmanu počinjenu protiv javnosti od strane političke elite kako bi se postiglo tobože veće dobro.

Pearl Harbor-ova “plemenita laž” obično ide ovako: “S obzirom na zlo nacizma i prijetnji koje je Hitler poslao svijetu, Roosevelt je bio opravdan za ulazak Sjedinjenih Država u rat s Njemačkom.”

Robert Stinnett je usvojio ovaj pogled u svojoj knjizi Dan prijevare, gdje piše: “Suosjećam s mučnom dilemom s kojom se suočavao predsjednik Roosevelt. On je bio prisiljen pronaći zaobilazna sredstva kako bi nagovorio izolacioniste u Americi da se pridruže u borbi za slobodu.”

Standardno opravdanje za američki ulazak u rat je da bi Hitler inače pobijedio Britaniju i Rusiju, i završio osvajanje Europe. Sa svim resursima tog kontinenta na raspolaganju, Hitler bi onda bio u mogućnosti da se okrene protiv Sjeverne Amerike kako bi postigla svoj san o svjetskoj dominaciji.

Postoje nekoliko problema u ovoj analizi. Prvo, uvelike se podcjenjuju poteškoće trans-atlantske invazije i grubo pretjeruje u njemačkoj vojnoj sposobnosti čak i kada je bio na vrhu svoje moći. Ona također brka uvjete u prosincu 1941. godine s onima od lipnja 1940. U vrijeme napada na Pearl Harbor, ratna sreća se već počela okretati protiv Hitlera.

Štoviše, nema dokaza da su Hitlera ikada zanimali planovi svjetske dominacije. Njegov primarni cilj je bio ukidanje Versajskog ugovora , koji je razoružao Njemačku i doveo do njezina teritorijalnog komadanja. Hitler je bio odlučan povratiti dio tih teritorija, no iako su pregovori bili njegova najbolja metoda, on je bio spreman ratovati ako je potrebno. Njegovi jedini očiti planovi za rat su uključivali predviđenu konfrontaciju s komunizmom i reakviziciju “životnog prostora” od Rusije, a koji je pripadao Njemačkoj po Ugovoru iz Brest-Litovsku u 1918.

Izbijanja općeg rata u Europi nije bila dio Hitlerovog plana, ali je to bila posljedica Britanske i Francuske deklaracije o ratu protiv Njemačke nakon njezine invazije na Poljsku 1. rujna 1939.

Nadalje, iako je Hitlerova vojska pregazila Francusku u proljeće 1940, ukupna pobjeda je bila uskraćena za njih kada su britanske Ekspedicijiske Snage izbjegle hvatanje na Dunkirk-u . Poražena Luftwaffe u bitci za Britaniju prisilila je da Hitler otkaže svoju planove invazije preko kanala. Britanija je to napravila kroz najtamniji sat, kako se 1940. bližila kraju, njeno preživljavanje je bilo bitno osigurano. Što se tiče Hitlera, njegove nade za brzi kraj rata na Zapadu su bile izgubljene.

Njemačka invazija Rusije u lipanj 1941., Operacija Barbarossa, iako izuzetno uspješna u svojim početnim fazama, nije uspjela do kraja ljeta postići svoj primarni cilj: uništenje Crvene armije. Čak već u kolovozu 1941., neuspjeh Blitzkrieg-a je bio očit, kako je Roosevelt počeo primati izvješća koja ukazuju da će Rusija, doista, izdržati. Početak ruske zime, nemogućnost njemačkih snaga da osvoje Moskvu, i glavna ruska kontraofanziva 6. prosinca je razbila Hitlerove nade za pobjedu u 1941. i obisitnila planove o međusobno iscrpljujućem ratu koji je vjeratan da će završiti u njemačku korist.

Dok je plima protiv Hitlera uvelike pomogla američkom Programu zajma i najma, ključna stvar je su Britanci i Rusi bili u mogućnosti da otupe velike njemačke ofenzive i isporuče teške udarce nacističkom ratnom stroju bez izravne američke vojne intervencije.

Dakle, ako je ulazak SAD-a u rat bio nepotreban u spriječavanju pobjede nacističke Njemačke u Europi, što ostaje predmet za Roosevelt-ovu “plemenitu laž” o Pearl Harbor-u?

Imperijalistički Japan je doista napredovao u istočnoj Aziji, ali nije jasno kako je to bila prijetnja Sjedinjenim Državama. Roosevelt nikada nije objasnio američkom narodu zašto bi se oni trebali brinuti o zaštiti europskih kolonija u Aziji od Japanaca. Štoviše, u Japanu je želja za “Sferom suradnje i prosperiteta” gospodarske i političke prevlasti je bilo teško u svijetu u kojem su Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države isklesane sfere utjecaja u čitavom svijetu. Zločin Japana u očima zapadnih sila je “kasni dolazak” na kolonijalnu gozbu. Kao što je jedan japanski diplomat primijetio, “Baš kad smo naučili kako igrati Poker, oni promjeniše igru u Bridge.”

Istina, Japan bi mogao biti okrutan kolonijalni gospodar, posebice u Kini. No, treba napomenuti da, dok je Roosevelt prozivao Japan za svoje zločine, Sjedinjene Američke Države nisu ustuknule od posezanja za brutalnim metodama smirivanja populacije u njezinim kolonijama

Neki su tvrdili da opasnost za SAD nije došla iz Njemačke ili Japana, već mogućnošću da bi dvije sile, zajedno s Italijom, kombinirano okružile zapadnu hemisferu. Ali ovo gledište uvelike preuveličava vojne kapacitete sila Osovine i lažno prikazuje Trojni pakt, koji je bio obrambeni savez prvenstveno namijenjen odvratiti američki ulazak u tada odvojenim sukobima u Aziji i Europi. Štoviše, Njemačka i Japan nikada nisu razvile koordiniranu vojnu strategiju.

Japanske ambicije su gledane od strane nekih geostratega kao prijetnje američkim ratnim operacijama na Pacifiku i suprotno američkim dugoročnim ekonomskim interesima u regiji. Umjesto da je bio križarski rat za slobodu, rat je počeo nalikovati na realno-politički sudar dviju merkantilističkih carstava. Neki su sugerirali da je američka sentimentalnost prema Kini i nada za obnovu Politike otvorenih vrata bili važni u određivanju Rooseveltove politike prema Japanu.

Ali to su bili samo čimbenici koji su olakšavali Rooseveltov plan na putu do rata. Zvijezda vodilja američke vanjske politike u 1941. bio je ulazak u Europski ratu protiv Njemačke. Frustrirana Hitlerova suzdržavanja u sjevernom Atlantiku u lice ponovljenih provokacija od strane američkih ratnih brodova, Roosevelt je gledao Pacifik kao stražnja vrata rata u Europi.

Standardna povijest tretira ulazak SAD u Drugi svjetski rat kao moralni i strateški imperativ. No, kao što je pokazano gore, da procjene ne snose pažljivo promatranje. Nacistička Njemačka nije željela osvojiti svijet, niti je ona u bilo kojoj poziciji na ugrozi Sjedinjene Američke Države. Doista, Hitlerova ponuda za kontinentalnu prevlast spriječile su Britanije i Rusije davno prije nego je SAD ušla u rat. Imperialni Japan je zapeo na azijskom kopnu, gladan za sirovinama, a zabrinut za modus vivendi sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Ova povijest ignorira ogromne troškove i strašne posljedice izravne američke intervencije. Anglo-američka bombardiranja njemačkih i japanskih gradova ubila su više od milijun civila, od kojih su većina bili žene i djeca. Većina uništenja u zapadnoj Europi desilo se u vrijeme savezničkog oslobođenja u 1944.-1945. godine (Vidi William Hitchcock je Gorki put do slobode: Nova Povijest oslobođenja Europe ). I odluka predsjednika Trumana da baci atomsku bombu na izmučen i bespomoćan Japan u kolovozu 1945. ubrzao je nuklearnu utrku u naoružanju koja još uvijek prijeti spaljivanju svijeta.

Uoči napada na Pearl Harbor, većina Amerikanaca je vjerovala da ne bi trebalo biti velike vojske u pripremi, te da bi vlada trebala poslušati opomenu Georgea Washington-a da treba jasno kormilariti od stranih zamki. Američki narod se žalosno sjetio predsjednika Wilsona da “rat završava sve ratove” i nisu bili u raspoloženju za drugim pohodom “da se učini svijet sigurnim za demokraciju.” To je razlog zašto se na 6. prosinac 1941., velika većina Amerikanaca i dalje protivila ulasku u rat.

Pearl Harbor je transformirao naciju. Američki su ljudi bili ogorčeni zbog japanskog đavolskog “prikradenog napada” i odmarširali u “Radosni rat”. Veliki vojno-industrijski kompleks je razvijen za snabdjevanje “arsenala demokracije”. Nakon rata, još više plemenitih laži je izrečeno da opravdava stalnu nacionalnu sigurnost države, a Sjedinjene Američke Države su postale globalni opasač sve do danas; korupcija, bankrot, ratobornost su umotane u tajnosti.

U uvodu “Pentagon Papers”, Mike Gravel je citirao  britanskog romanopisca i povjesničara H.G. Wells:

Istinita snaga vladara i carstava ne leži u vojskama ili emocijama, već u uvjerenju ljudi da su oni otvoreni, iskreni i legalni. Čim vlada odstupi od tog standarda, ona prestaje biti nešto više od “bande koja je u posjedu”, i njezini dani odbrojeni.

Sjetite se ovog citata kada naiđete na Roosevelt-ovo apologetsko opravdanje njegove izdaje kao “plemenite laži”, hvaleći ga za njegova predviđanje i državništvo. Prijevara nije vrijedna hvale niti je plemenita.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)