Porijeklom iz Vinkovaca, Vladimir Dimić je zbog osjećaja duga te zahvalnosti prirodi u Zagrebu posadio više od 1000 stabala

Ove je godine u kinu Europa predstavljen dokumentarni film Dalibora Platenika Čovjek i drvo koji predstavlja priču o čovjeku koji živi u Zagrebu te već 33 godine samostalno i ilegalno u njemu sadi raznovrsno drveće.

Novac prikuplja sam, entuzijazam gura sam, a ponekad posadi lipu, cedar ili smokvu u spomen na neku dragu osobu.

Porijeklom iz Vinkovaca, Vladimir Dimić je zbog osjećaja duga te zahvalnosti prirodi u Zagrebu posadio više od 1000 stabala, od kojih je preživjelo nekih 600 i koji sada pružaju hladovinu te očaravaju svojim cvatom naše građane.

No on je to radio ilegalno. Za dozvole je potrebno puno vremena i birokracije. Šutio je o tome desetljećima, nije pričao o tome nikome, za njegovu tajnu su znali samo najbliži članovi obitelji.

Građani su jednostavno, kada su se probudili, ugledali jedno zeleno biće više i nisu znali da iza toga stoji trud jedne nevidljive osobe.

Maskirao se kao radnik Zrinjevca

“To što radim i nije baš dozvoljeno, ja sam toga duboko svjestan. Do moje 50. godine sam se skrivao, sadio sam sadnice potajice.

Ponekad sam i glumio radnike Zrinjevca. Navukao bih na sebe nešto nalik njihovoj uniformi. Ili bih izgledao kao neki radnik, ljudi bi pomislili da je to u redu, da je došao netko s dozvolom da tu kopa.

No morate znati da sadim vrlo planirano i na uređenim zelenim površinama. Zrinjevac sadi na tim površinama, a ja posadim sadnicu tamo gdje se njihova osušila. Znači, ne sadim bezveze i gdje mi se prohtije.

Ja interveniram s istim drvetom i na istoj poziciji koja je predviđena za to drvo. Pazim na položaj zgrade, na alergene. Kada nakon par godina ljudi pogledaju okolno drveće, oni ne mogu znati da je to moje stablo, da sam ga ja posadio jer sadim stabla, primjerice bukvu ili javor, koja su tu i prije bila.

Poštujem sve propise što bi trebalo biti na tom mjestu, jedino što ja, nakon što posadim stabla, brinem o njima i zalijevam ih prvih godinu dana dok se ne prime.

Dobro, ponekad malo pretjeram pa negdje gdje je bilo tri stabla, ja posadim devet“, ispričao je za Index Vladimir Dimić.

Sadi stabla po Zagrebu već 33 godine, ponekad i ona od 1500 kuna

“Većinu toga sam posadio na Trnju jer tamo živim. Ali sam sadio gdje god sam stanovao. Sadio sam i u Velikoj Gorici, Ravnicama, Vinkovcima, Istri i slično. No programski sadim od 1986. O tome nikome nisam ništa govorio, osim najbližima. A oni su ponekad mislili da nisam normalan jer to i košta.

Sadnice primjerice koštaju od 150 kuna, uvijek ih kupujem u rasadniku, pa do 1500 kuna. Prošle godine sam posadio dva drveta, jedno je koštalo 1700, a jedno 1500 kuna, ali ja sam i u Vijeću gradske četvrti Trnje pa naknadu iskoristim za financiranje skupljih stabala.

Obećao sam da ću za svaku godinu svog mandata posaditi jedan cedar. Nedavno sam se malo uključio u politiku pa sam na skupovima rekao što ću ja raditi, jer tamo svi svašta obećavaju, a ja sam obećao svake godine jedan cedar, najskuplju sadnicu. Inače sam prije uvijek sadio financijski pristupačnija stabla.

“Sve stranke su bile oduševljene tom idejom, o sadnji drveća. I desna i lijeva opcija, male stranke, velike, SDP i HDZ. Ja sam ih upitao da što se nisu to sami prije sjetili jer nije to baš neka genijalna ideja“, u šaljivom je tonu komentirao Dimić.

“Ljudi svašta moraju, a ja moram u životu saditi“

Kada mi se rodio drugi sin, došao sam do ideje da bih trebao raditi nešto korisno, da trebam platiti svoj dio. Na Animafestu sam krajem 80-ih vidio animirani film Čovjek koji je sadio drveće i bio sam preneražen jer sam ja to upravo radio već par godina, stvarao oko sebe prekrasan zeleni svijet. S time da je on to radio po pustopoljinama, a ja u Zagrebu.

Ovdje ispred zgrade imam pet japanskih trešanja pa pet ukrasnih šljiva. One vam imaju svaka svoj redoslijed cvata. To je nešto divno. To kada vidite kako cvjeta drvo, sav trud vam se isplati. Nije samo užitak u tome što sadite, već kasnije možete uživati i u hladu tog drveta.

Jednom sam sadio drvo u vrtiću, pri čemu su pomagala djeca. Bio je jedan dječak u kolicima i kada sam rekao mališanima da će stablo narasti 40 metara i da može živjeti 300 godina, on je poskočio i sav sretan povikao: ‘Jes!’ Toliko sam se naježio i toliko mi je bilo drago da sam tom dječaku mogao priuštiti jedan trenutak radosti, ne mogu to ni opisati.

Zapravo, ovo za mene ima pomalo religiozan karakter. Imam osjećaj da bih se osjećao loše da jedne godine ne posadim neko stablo. Osjećam to kao neku svoju obavezu. Gledajte, ljudi svašta moraju, a ja moram u životu saditi. I to ću raditi do kraja života. Ne znam sve odgovore i zašto je tako. Jednostavno tako osjećam“, kazao je.

Posadio je lipu za Enu Begović

“Kada sam počeo, negdje krajem osamdesetih, nisam mogao sve sam financirati, a htio sam puno više posaditi, onda sam molio ljude da doniraju sadnicu, a da ću je ja posaditi za vjenčanje, rođenje djeteta. Tako smo se dogovorili: ‘Evo, to je lipa od tvoje Eve.’ Ljudi vole saditi za one koje vole.

Kada je poginula Ena Begović, posadio sam za nju lipu. Za našeg umjetnika s Brača, Puku Jakšića, posadio sam dva drveta. Nema nikoga drugog u Zagrebu tko ima dva drveta. Htio sam mu se odužiti jer je on meni poklonio jednu knjigu. Odlučio sam za njega posaditi ukrasne višnje. Posadio sam dva stabla, a oba su se primila“, ispričao je Dimić.

Ukrali mu magnoliju

“No svašta se znalo dogoditi sa stablima koja sam posadio. Recimo, ukrali su mi magnoliju koju sam posadio za Aleksandra Srneca, našeg poznatog slikara. Bio sam sretan jedino što je nisu slomili.

Doslovno je netko došao i sve uredno iskopao, ukrao magnoliju koja je cvala već dvije godine“, dodao je.

Nosonja iz Smogovaca: Samo ti sadi, a ptice će doći same

“Đorđe Rapajić, glumac, znate ga kao Nosonju iz Smogovaca, a koji je uz Akademiju diplomirao i šumarstvo, u početku mi je pomagao pri odabiru stabala.

Često mi je govorio: ‘Samo ti sadi, a ptice će doći same.’ Toga se uvijek sjetim kada oko 4 ujutro čujem ptice kako pjevuše na granama“, kazao je Vladimir Dimić.

Kazna i komunalni redari

“Nisu me nikada kaznili. Dva puta me netko prijavio i komunalni redari su mi rekli da se malo obuzdam i da ne posadim sada cijelu šumu. Ali moj savjet je da o tome ne pričate i da sadite tamo gdje se već osušilo neko stablo. U jesen ili proljeće, iskopate stare i posadite nove sadnice. Neće nitko primijetiti, neće vam nitko zamjeriti.

Sada kada sam prešao 50., shvatio sam da mi je svejedno i počeo sam davati intervjue jer sam uvidio da ako sadim u ilegali, nitko za tu ideju ne zna i nitko drugi to neće napraviti, a spreman sam prihvatiti posljedice za svoja djela“, objasnio je.

“Za zadovoljstvo morate nešto i uraditi, ne možete samo čitati o tome“

“Ideja je da se posadi jedno drvo, to što ja posadim malo više to je moj problem. Sadnica može koštati i 150 kuna, svatko to može napraviti. Zato smo i napravili taj dokumentarni film Čovjek i drvo, s tim motivom. Jer i ako samo jedan gledatelj dobije želju da uradi nešto slično, onda smo uspjeli.

Moja je preporuka da bi čovjek osjetio zadovoljstvo i zahvalnost, treba nešto i uraditi. Ne može se o tome samo čitati. Osjećaj da znaš da si jednom biću u gradu podario život i da će ti ono to vratiti je neopisiv. Drvo vam to vrati.

Jednom sam se šetao i vidio kako se na stablo trešnje koje sam posadio popeo djeda, a ispred njega na travi je stajao unuk koji je čitao knjigu pjesama. Objavio sam tu fotografiju na svojoj Facebook stranici. To mi je bilo tako lijepo za vidjeti. Nije tada bilo plodova, nije to razlog. Djeda se valjda sjetio svoje mladosti i malo se htio penjati po drvetu“, ispričao je Dimić za Index.

(index.hr)

Alternativni mediji već godinama upozorava na potencijalne opasnosti od 5G tehnologije

Čovjek u Kaliforniji je dokumentirao mnoštvo mrtvih pčela pronađenih između dva 5G odašiljača.

U videu, objavljenom prošlog mjeseca, muškarac je snimio brojne pčele kako leže mrtve na zemlji u gradu Sierra Madre, dok je stajao između dva 5G odašiljača za koje vjeruje da emitiraju smrtonosno 5G zračenje.

„Zanimljivo mi je ovdje gore toliko stvari postavljeno, a oni čak ni ne znaju dali je to što su postavili sigurno za ljude“ – kaže muškarac, „ali mogu vam reći da definitivno nisu sigurne za okoliš jer mrtvih pčela ovdje ima posvuda.”

U jednom trenutku također svjedoči kako pčele padaju na zemlju.

Čovjek koji je snimao taj video kaže da je bio tamo nekoliko puta i primijetio mrtve pčele na tlu, ali to je bio prvi put da je primijetio da su pčele mrtve samo u prostoru između dviju kula.

Osoba koja tvrdi da je stručnjak za tu vrstu tehnologije na YouTubeu je ispravila osobu koja je snimala, rekavši da je je to 4G odašiljač “sa 5G mogućnostima”, i objasnio šta je moglo prouzrokovati neobjašnjivu smrt pčela, dodajući da se o ovom “fenomenu ubijanja pčela razgovara već godinama unutar industrije telekomunikacija.”

“Svi serviseri penjači na tornjeve mogu potvrditi da pčele postanu “pijane” od RF (radiofrekvencijskog) signala koji dolazi iz tornjeva i koji djeluju kao mamac” – napisao je korisnik YouTubea Tyler Vanover.

“Mjesto velike koncentrirane aktivnosti 4G odašiljača, poput mjesta predstavljenog u ovom videozapisu, mogu sadržavati mnoge frekvencije, a budući da je odašiljač tako nisko od tla, postaje prilično opasan za insekte koji nisko lete.”

“Krivite kalifornijske gradske propise za ove “skrivene” odašiljače na malim visinama. Gradimo ih visoko i daleko od ljudi s razlogom” – dodao je.

Prošli mjesec su stotine znanstvenika sa polja EMF-a iz cijelog svijeta pozvali Ujedinjene narode i Svjetsku zdravstvenu organizaciju da upozore javnost na zdravstvene rizike povezane s uvođenjem 5G mreža, uključujući, “rizike od raka”, “genetske oštećenja”, “funkcionalne promjene reproduktivnog sustava” i “neurološke poremećaje.”

“Šteta nadilazi ljudsku rasu, jer sve je više dokaza o štetnim utjecajima na biljni i životinjski svijet” – napisali su.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Znanstvenici tvrde da je čovječanstvo dostiglo svoj maksimum kada je riječ o visini, izdržljivosti i dugovječnosti, a pokušaji premašivanja tih granica snagom organizma dovode do njegova uništavanja

Oni smatraju da je vrlo moguće da će se ljudi u budućnosti vratiti na nekadašnju prosječnu visinu, dok će se životni vijek skratiti.

U posljednjih 100 godina životni se standard znatno povećao u mnogim zemljama. Pravilna prehrana, razvijena medicina i higijena doveli su do toga da su ljudi narasli i počeli živjeti duže.

Međutim, početkom osamdesetih prosječna visina žena iznosila je 170 centimetara, a muškaraca 180, a od tada se pokazatelji nisu mijenjali.

Također, životni vijek nije se produžio iznad 120 godina. Takve podatke iznijeli su francuski znanstvenici koji su analizirali velik broj informacija prikupljenih u posljednjih 150 godina, koje se tiču prosječne visine, trajanja životnog vijeka i tjelesnih sposobnosti ljudi.

Istraživači su uzeli u obzir genetske čimbenike i utjecaj okoline te su došli do zaključka da je čovječanstvo dostiglo krajnju granicu: zahvaljujući napretku u prehrani, medicini i znanosti povećao se broj zdravih ljudi, ali visina i prosječni životni vijek ne mijenjaju se, dok se novi sportski rekordi minimalno razlikuju od prethodnih.

Ipak, stručnjaci su uvjereni da će se ljudi u bliskoj budućnosti vratiti na nekadašnju visinu, a i životni vijek će se skratiti.

“Osnovni je zadatak današnjice da se ovi pokazatelji održe na visokoj razini. Promjene životne sredine, uključujući i klimatske, mogu od nas zahtijevati mnogo više napora i financijskih sredstava, kako bi sve ostalo kao prije.

Međutim, istraživanja pokazuju da se nešto počelo mijenjati, i to ne nabolje. Tako se u proteklih 10 godina u pojedinim afričkim zemljama smanjila prosječna visina stanovništva.

To ukazuje da već sada postoje društva koja ne mogu osigurati dovoljno hrane za svoju djecu i voditi računa o njihovu zdravlju”, ističu autori članka, a prenosi ruski Sputnik.

Osim visine i životnog vijeka, u posljednjih 100 godina povećana je i ljudska izdržljivost, a o tome svjedoče novi sportski rekordi. Međutim, prema mišljenju američkih stručnjaka, ne treba očekivati nove rekorde kada je riječ o maratonu ili biciklističkim utrkama jer je tijelo svakog čovjeka sposobno sagorijevati samo dva i pol puta više energije nego što troši dok je u stanju mirovanja.

Ako se ta granica prekorači, organizam oštećuje mišiće i tkiva, pokušavajući nadoknaditi deficit kalorija. Prema mišljenju stručnjaka, čak ni najsposobniji sportaš ne može premašiti tu barijeru.

Tijekom nekoliko mjeseci istraživači su pratili zdravlje sportaša koji su sudjelovali u biciklističkoj utrci Tour de France koja je trajala više dana, kao i onima koji su sudjelovali u maratonu dugom 140 dana, od Los Angelesa do New Yorka. Istraživači su potom usporedili rezultate s bazalnim metabolizmom, odnosno s količinom energije koju sportaši troše tijekom mirovanja.

Кako se ispostavilo, na početku natjecanja sportaši su trošili mnogo kilokalorija, ali nakon nekoliko tjedana njihove energetske potrebe naglo su se smanjile na oko 1.200 kilokalorija.

Istodobno, istraživači su izmjerili i potrošnju energije kod trudnica. Dobivene su se brojke poklopile s rezultatima sportaša. Buduće majke u prosjeku su sagorijevale isti broj kalorija koliko i sudionici u maratonu u posljednjim danima utrke.

Prema riječima stručnjaka, razlog je za to specifičnost ljudskog organizma koji ne može probaviti mnogo više kalorija nego što tijelo troši u stanju mirovanja.

“Tijekom procesa evolucije, ljudi su postali mnogo izdržljiviji od ostalih primata. To se dogodilo zato što su tijekom prirodne selekcije opstajali fizički aktivni pojedinci, posebno oni koji su mogli trčati preko velikih udaljenosti. No moguće je i to da je izdržljivost povezana s dužim periodom trudnoće, ili čak s povećanom potrošnjom energije našeg mozga”, smatraju autori istraživanja.

Američki stručnjaci koji su obradili statistike smrtnosti iz 40 zemalja u posljednjih 100 godina, izračunali su maksimalan životni vijek koji čovjek može dostići, a on iznosi 125 godina. Najduži životni vijek na zemlji imala je Francuskinja Jeanne Calment koja je umrla u 123. godini života.

“Borba protiv infektivnih i kroničnih bolesti vjerojatno će produžiti prosječni životni vijek, ali ne i njegov maksimum. Stoga je potrebno preraspodijeliti resurse. Sredstva koja se danas rabe kako bi se produžio životni vijek mogla bi se usmjeriti na to da se produži trajanje zdravog života, odnosno da se ljudi osjećaju dobro i u starosti”, zaključili su autori.

(dnevno.hr)

Fosilizirani tragovi stopala stari 5,7 milijuna godina koji su pronađeni na Kreti mogli bi uzdrmati široko prihvaćene teorije o ranoj ljudskoj evoluciji, piše “Daily Mail”

Prema studiji, novi tragovi otkriveni u Trachilosu imaju „nepogrešivo ljudski oblik.” Ali, oni su stvoreni u vrijeme kada je mislilo da su rani ljudski preci još u Africi i dok su još imali majmunolike noge.

„Ono što čini ovaj pronalazak kontroverznim je dob i mjesto od otisaka”, kaže profesor Per Ahlberg na sveučilištu Uppsala, jedan od autora na nove studije.

‘Ovo otkriće dovodi u pitanje uspostavljenu priču o ranoj ljudskoj evoluciji i vjerojatno će generirati mnogo rasprava’, rekao je Per Ahlberg.

Tragovi imaju oblik ljudskog stopala, s jasno izraženim palcem i udubljenjem na tabanu kakvo se ne može naći kod majmuna.

Datiranje je pokazalo da je otisak nastao u ono vrijeme kada se mislilo da su prvobitni ljudi još naseljavali samo Afriku i imali majmunolika stopala.

Sve studije u posljednjih nekoliko desetljeća ukazivale su na to da su svi ljudski preci, čiji su pronađeni fozilizirani tragovi bili stariji od 1,8 milijuna godina, živjeli i evoluirali u Africi.

Istraživači navode da sada postoje šanse da su rani hominidi, prije nego što se Kreta odvojila od glavnog grčkog kopna i prije nego što je Sahara uopće postojala, možda naseljavali ne samo Afriku, već i jugoistočnu Europu.

Očigledno je da teorija evolucije Charlesa Darwina svakim danom dobiva sve više i više udaraca kako znanost napreduje u istraživanju arheoloških ostataka.
 

 
Vremenska crta evolucija čovjeka:

• prije 55 milijuna godina – evolucija prvih primitivnih primata
• prije 15 milijuna godina – od gibona se razvijaju hominidi (veliki majmuni)
• prije 8 milijuna godina – evolucija prvih gorila. Rod ljudi i čimpanzi se kasnije grana na dvije odvojene grane
• prije 5,5 milijuna godina – Ardipithecus, prvi “proto-čovjek”, dijeli karakteristike s čimpanzama i gorilama
• prije 4 milijuna godina – pojavljuju se majmunoliki rani ljudi, poput australopitekusa. Iako njihov mozak nije bio veći od mozga čimpanze, imali su neke ljudske karakteristike
• prije 3,9 do 2,9 milijuna godina – Australopitekus afarensis živio je u Africi
• prije 2,7 milijuna godina – parantropus je živio u šumama i imao ogromnu čeljust za žvakanje
• prije 2,3 milijuna godina – smatra se da se homo habalis tada prvi put pojavio u Africi
• prije 1,85 milijuna godina – razvoj prve “moderne” šake
• prije 1,8 milijuna godina – počinju se javljati fosilizirani tragovi homo ergastera
• prije 1,6 milijuna godina – ručne sjekire postaju prva velika tehnološka inovacija
• prije 800.000 godina – rani ljudi stječu kontrolu nad vatrom i stvaraju ognjišta. Veličina mozga se drastično povećava
• prije 400.000 godina – neandertalci se počinju pojavljivati i šire po Europi i Aziji
• prije 200.000 godina – homo sapiens – moderan čovjek – pojavljuje se u Africi
• prije 40.000 godina – moderni ljudi stižu u Europu

 
(sputniknews.com)

Šta su poznati rekli o radu i čoveku

“Ako netko trčeći cijelog dana, stigne predvečer – dovoljno je”, Francesco Petrarca

“Jedan dio čovječanstva radi, a ne misli, dok drugi misli, a ne radi”, Ugo Foscolo

“Čovek je rođen da radi, da trpi i da se bori; tko tako ne čini, mora propasti”, Nikola Tesla.

“I posle rđave žetve treba sijati”, Seneca

“Nema vremena za svakodnevnu dosadu. Postoji vrijeme za rad. I vrijeme za ljubav. To ne ostavlja prostor za neko drugo vrijeme”, Coco Chanel.

“Ljudi se dijele u dvije vrste: jedni prvo misle, a zatim govore i rade, drugi prvo govore i rade, a tek zatim misle”, Lav Tolstoj.

“Prvo obavite teške poslove. Laki poslovi će se pobrinuti sami za sebe”, Dale Carnegie.

“Šta god da radite u životu, okružite se pametnim ljudima koji će raspravljati sa vama”, John Robert Wooden.

“Kada radiš za druge, radi tako posvećeno kao da radiš za sebe”, Konfucije.

“Tajna uspjeha u životu nije da čovek radi ono što voli, već da voli ono što radi”, Winston Churchill.

“Izgleda nemoguće, dokle god se ne završi”, Nelson Mandela.
 
(byka.com)

David Glasheen (73) sa svojim psom Poli sretno živi na otoku Restoration na sjeveroistoku Australije

Bivši milijunaš Glasheen (73), koji je proveo 20 godina na pustom otoku, tvrdi da mu je drago što ne mora brinuti da će ga napasti teroristi, piše “Sun”.

Glasheen se na idilični otok Restoration nedaleko od sjeveroistoka Australije preselio u lipnju 1997. nakon što je svoje bogatstvo izgubio zbog kraha burze 1987. godine.

Bivši vlasnik tvrtke za kopanje zlata i mnogih nekretnina, koji je na vrhuncu svoje financijske moći bio “težak” 22 milijuna funti, sada živi u kolibi na plaži sa svojom vjernom kujom Poli.

Unatoč tome što mu je pristup struji i svježoj vodi ograničen i što često mora boriti sa smrtonosnim životinjama, glasina tvrdi da se na otoku osjeća sigurno.

“Ovdje ima zmija, pauka i krokodila, ali je sigurnije nego u mnogim drugim dijelovima svijeta, gdje ima terorističkih napada”, rekao je bivši milijunaš.

“Ovdje mi se dopada jer sam siguran. Neovisno od toga koliko godina imate i koliko ste snažni, još uvijek želite ići na spavanje znajući da vas nitko neće napasti”.

Samoodrživi Glasheen je dodao da nigdje ne bi radije bio nego u svom “raju na zemlji”.

“Želim umrijeti ovdje – gdje bih drugdje? Ovo je moj raj na zemlji. Kada sam došao ovdje, bilo mi je loše od novca – novac je taj od kojeg je ljudima muka. I brak mi se tada raspao”, rekao je Glasheen. “Međutim, kada ste sami, onda vam nedostaju pametni razgovori i fizički kontakt s drugim ljudima. Volio bih da pronađem partnericu koja bi htjela ovdje živjeti sa mnom, ili nekoliko žena koje bi me nekoliko puta tijekom godine posjetile”, dodaje on.

Glasheen je u posao s kopanjem zlata ušao odmah nakon što je završio fakultet, ali njegova tvrtka, koju je osnovao na Papua Novoj Gvineji, nakon pada burze 1987. godine izgubila je oko 5,5 milijuna funti za 12 mjeseci.

Ubrzo nakon toga žena ga je napustila, a kada mu je nova djevojka rekla da želi pobjeći na pusti otok, Glasheen je počeo tražiti takvo mjesto.

Bivši milijunaš je prvi put otok Restoration posjetio 1993. godine, da bi ga 1997. godine iznajmio na 50 godina od australske savezne države Queensland. Djevojka koja mu je predložila bijeg na pusti otok brzo je shvatila da takav život nije za nju, ali Glasheen je ustrajao.

Glasheena su tijekom godina posjećivali turisti, svjetski putnici i slavne osobe poput Russella Crowea. Sada ga posjeti otprilike 12 ljudi tijekom godine.

“Nedostaju mi​kazalište i živa glazba, a i društvena događanja poput večera”, iskren je on.

Glasheen pomoću interneta prati što se događa u svijetu, posjećuje društvene mreže i na YouTubeu gleda video-klipove iz televizijske emisije “Britanija ima talenat”.

Struju, koje, kako kaže, nema stalno, dobiva iz solarnih panela i generatora. Jednom godišnje putuje u Australiju kako bi kupio osnovne životne potrepštine dok na otoku uzgaja vlastito povrće i lovi životinje kako bi preživio.

Bivši biznismen je prvotno planirao na otoku izgraditi hotel, ali sada kaže da će napraviti malo odmaralište.

Glasheen je unatoč životu u samoći uglavnom zdrav, osim što je jednom morao biti helikopterom prebačen u bolnicu kada ga je ugrizao otrovni pauk.
 

 
(sputniknews.com)

To se zove magnetorecepija, i ona se odnosi na sposobnost da percipiramo magnetsko polje

Neke životinje ju koristite kako bi pronašli svoj put na velikim udaljenostima usklađivanjem sa magnetskim poljem Zemlje. Morske kornjače, pčele, jastozi, dupini, ptice selice, imaju magnetski kompas koji im omogućava da koriste informacije koje su kodirane u magnetsko polje.

Međutin, znamo malo više od toga. Kako ga koriste, kako ga osjećaju i koje informacije oni uzimaju od njega, ostaje samo spekulacije. Sve što znamo je da ta magnetska polja se mogu koristiti za puno više stvari od navigacije za pojedine vrste.

Prema Joe Kirschvinku, geofizičaru na “California Institute of Technology”, koji trenutno testira ljude na magnetsko polje, “to je dio naše evolucijske povijesti. Magnetorecepija može biti prvobitno osjetilo.”

Nedavna studija objavljena od strane Kirschvinka u časopisu Nature Communications predlaže da protein u ljudskoj mrežnici, kada se stavi u voćne mušice, ima sposobnost da detektira magnetsko polje. Istraživanje tvrdi da može poslužiti kao magnetni senzor, ali da li ili ne ga ljudi zapravo koristite na ovaj način je nepoznato.

“To postavlja pitanje o tome da bismo se možda trebali zapitati o ovom šestom čulu”,  rekao je istraživač Steven Reppert Sveučilišta Massachusetts Medical School za LiveScience . “On misli da će biti vrlo važno kako životinje migriraju. Možda taj protein također ispunjava važnu funkciju u očitavanje magnetskog polja kod ljudi.”

U jednom od Kirschvinkovih nedavnih eksperimenata sa rotirajućim magnetskim poljem, mjerio je moždane valove sudionika studije.

Otkrio je da, kada magnetsko polje rotira obrnuto od kazaljke na satu određeni neutroni odgovoraju na ovu promjenu koja se, pak, očitovala u porastu električne aktivnosti. To ukazuje na mogući magnetski osjećaj kod ljudi.

Ipak, više pitanja i dalje ostaje u zraku. Na primjer, je li ta neuralna aktivnost dokaz magnetskog osjetila ili nešto drugo?

Čak i ako je ljudski mozak reagira na ta polja na neki način, to ne znači da se podaci obrađuju u mozgu.

Tu je još i pitanje o tome koji su mehanizmi u mozgu ili tijelu koji primaju ove signale. Ako tijelo doista ima magnetske receptore, gdje su oni? Sljedeći korak za istraživače je da ih otkriju.

Kirschvinkova studija je jedna od mnogih publikacija koja produbljuje tajne magnetskog polja i kakav utjecaj ima na ljudska bića.

Istraživači organizacije HeartMatha su započeli ono što se zove “Inicijativa globalne usklađenosti” (GCI), međunarodni kooperativni napor kroz koji bi se aktiviralo srce čovječanstva i olakšala promjena u globalnoj svijesti.

Ona ima za cilj prvenstveno pozvati ljude da aktivno sudjeluju dodavanjem više srce-koherentne ljubavi, brige i suosjećanja na planetarnom terenu.

Drugi fokus je znanstveno istraživanje u tome kako smo svi energetski povezani jedni s drugima i planeti, i kako možemo koristiti ovu mogućnost međusobnog povezivanja, podići naše osobne vibracije i time pomoći u stvaranju boljeg svijeta.

Hipoteze istraživača i znanstvenika koji stoje iza ovog projekta su sljedeće:

• Zemljino magnetsko polje je nositelj biološki relevantne informacije koje povezuje sve žive sustave.

• Na svaku osobu utječe ovo globalno informacijsko polje.

• Kolektivna ljudska svijest utječe na globalno informacijsko polje. Dakle, veliki broj ljudi koji stvaraju stanja skrbi, ljubavi i suosjećanja će generirati više koherentno područje zaštite okoliša koje može pomoći drugima i pomoći neutralizirati trenutnu planetarni neslogu i nepovezanost.

• Postoji petlja povratne veze između ljudi i Zemlje – energetski / magnetski sustavi

• Zemlja ima nekoliko izvora magnetskih polja koja utječu na sve nas. Dva od njih su geomagnetsko polje koje zrači iz jezgre Zemlje i područja koje postoje između Zemlje i ionosfere. Ta polja okružuju cijeli planet i djeluju kao zaštitni štit koji blokira štetne učinke sunčevog zračenja, kozmičke zrake i druge oblike svemirskih uvjeta. Bez tih polja, led kakvog znamo ne bi postojao na Zemlji. Ta polja su dio dinamičkog ekosustava našeg planeta.

Drugi dokazi da ljudi mogu osjetiti ova polja

Ta energetska polja su poznati znanstvenicima, a ideja da solarna aktivnost i ritmovi koje se odvijaju na Zemljinim magnetskim poljima imaju utjecaj na zdravlje i ponašanje su čvrsto uspostavljena u znanstvenoj literaturi.

Znanstvena literatura je također jasno postalja činjenice da je nekoliko fizioloških ritmovi i globalno kolektivno ponašanje ne samo sinkronizirano sa solarnim i geomagnetskim aktivnostima, već i da poremećaji u ovim područjima mogu izazvati negativne učinke na ljudsko zdravlje i ponašanje. (npr. američki HAARP)

Kada se Zemljino magnetsko polje distribuira u okolinu može uzrokovati probleme sa spavanjem, mentalnu konfuziju, uobičajeni nedostatak energije ili osjećaj da smo na rubu ili biti presretni bez ikakvog razloga.

U drugim slučajevima, kada su Zemljina polja stabilna i određene mjere Sunčeve aktivnosti povećane, ljudi osjećaju povećane pozitivne osjećaje i više kreativnosti i inspiracije. To je vjerojatno zbog spajanja između ljudskog mozga, kardiovaskularnog i živčanog sustava s rezonirajućom geomagnetskom frekvencijom.

Zemlja i ionosfera stvaraju frekvencije koje se kreću od 0,01 herca do 300 herca, od kojih su neke u istog frekvencijskog spektra kao što je onaj što se nalazi u našem mozgu, kardiovaskularnom sustavu i autonomnom živčanom sustavu.

To pruža jedno od objašnjenja kako objasniti da Zemljino i sunčevo magnetsko polje može utjecati na nas. Promjene u tim područjima također su pokazale da utječu na naše moždane valove, srčani ritam, memoriju i sveukupno zdravlje.

Promjene u Zemljinom polju zbog ekstremne solarne aktivnosti povezane su s nekim od najvećih kreacije umjetnosti u čovječanstvu, kao i neke od njegovih najtragičnijih događaja.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Gdje se nalazi linija koju znanstvenik ne smije prekoračiti kada se bavi svojim poslom? Mogu li biotehnolozi i genetički inženjeri zaboraviti na osnovne postulate na kojima se zasniva ljudski rod i stvoriti himeru?

Znanstvenici širom SAD pokušavaju izvesti pothvat za koji mnogi nalaze da je uznemirujući – stvoriti embrij koji je dijelom ljudski, a dijelom životinjski. Znanstvenici se nadaju da bi ovaj embrij, poznat kao himera, mogao poslužiti u liječenju oboljelih od širokog spektra bolesti.

Jedan od načina korištenja himere mogao bi biti stvaranje eksperimentalnih životinja na kojima bi se istraživali načini liječenja određenih ljudskih bolesti. Ili nešto što danas zvuči kao znanstvena fantastika, ali znanstvenici smatraju da je izvedivo: odgajanje domaćih životinja koje imaju pojedine ljudske organe. Ovi organi koristili bi se za presađivanje na ljude.

Međutim, veliki je broj znanstvenika koji smatraju da bi se kreiranjem himere prešla “crvena linija”. Jedan od njih je i Stuart Newman, profesor biologije i anatomije stanica na Sveučilištu New York, koji smatra da bi se kreiranjem himere poremetio smisao čovječanstva koji je tisućljećima usađivana u ljudska bića.

Pitanje vezano za himeru postalo je toliko osjetljivo da je američki Nacionalni zdravstveni institut stavio moratorij na financiranje istraživačkih projekata vezanih za nju, sve dok traju etičke rasprave. Jedan broj znanstvenika, među kojima je i biolog Pablo Ross s Kalifornijskog sveučilišta, koriste alternativne izvore financiranja.

“Ne pokušavamo stvoriti himeru kako bismo stvorili monstruma, već u biomedicinske svrhe”, uvjeren je Ross.

Rosov napori usmjereni su na stvaranje gušterače koji bi, teoretski, mogao biti presađen u čovjeka. Da bi to postigao, on ubrizgava ljudske matične stanice u tijelo svinja. Međutim, ono što čitav pothvat čini vrlo kontroverznim je njegova nesigurnost – iako se Ross nada da će uspjeti odgoji pankreas, stanice mogu otići u drugom smjeru, na svinjski mozak, na primjer.

Ta mogućnost otvara nova pitanja o moralnosti korištenja životinja u medicinskim eksperimentima. Na tu drugu mogućnost ukazuje profesor Newman, i ona je toliko monstruozna da ju je teško čak i zamisliti. Pošto su matične stanice koje se ubrizgavaju u svinje ljudskog porijekla, može se dogoditi da se u tijelu svinje razvije ljudski fetus, napominje Newman. Ili možda nešto još gore, jer Newman ne isključuje mogućnost da bi u tom slučaju moglo biti rođeno biće koje bi se sastojalo od ljudskih i svinjskih dijelova tijela.

Za profesora bioetike na Sveučilištu Arizona, Jasona Roberta, himera je problematična zato što mnogi ljudi smatraju da je u ljudskom DNK upisano nešto sveto.

“Davanje životinjama potencijala ljudskih bića moglo bi značiti etički problem, čak i igranje boga”, smatra Robert.

Sa druge strane, Ross poriče da se znanstvenici igraju boga i tvrdi da samo koriste tehnologiju za poboljšanje života ljudskog roda. Svjestan je, kaže, etičkih problema vezanih za himeru, i poduzima korake ukoliko se eksperimenti kreću pogrešnim putem. Embrije koje ubrizgava puštaju da se razvijaju najduže 28 dana, nakon toga ih uzima iz životinja i analizira ih. Tvrdi da postoje načini da se spriječi da embriji odu na pogrešna mjesta i da nikada ne bi dopustio da se životinje u kojima je himera razmnožavaju.

“Svjesni smo etičkih problema. Jedan od razloga zbog kojih eksperimentiramo na način na koji radimo jeste što želimo pružiti znanstvena saznanja koja su vezana za etičke probleme”, kaže Ross.

U eksperimente s himerom uključeni su znanstvenici s brojnih američkih sveučilišta, a financiranje njihovih projekata su, poslije stavljanja moratorija od strane Nacionalnog zdravstvenog instituta, preuzeli američko Ministarstvo obrane i kalifornijski Institut regenerativne medicine.
 
(sputniknews.com)

EU stvara pritisak da se požuri s porezom na nekretnine i da ljudi što prije trebaju raditi do smrti!

Kad se vršila zastrašujuća kampanja za ulazak Hrvatske u EuROPSKU uniju, i kada su Hrvati na referendumu pokradeni za nekoliko tisuća glasačkih listića zahvaljujući čemu smo prevareni i uvedeni u ovu sablasnu tvorevinu, mnogi su tada vikali istinu!

A istina je ta da Hrvatska ulaskom u EU gubi suverenitet, gubi pravo na odlučivanje o bilo čemu, već pokorno i ponizno mora slušati upute ‘nadvlade’ a kojoj je jedini cilj Novi svjetski poredak i u njemu – ČOVJEK ROB. Sve ide prema tome, svaki korak Europe,  ljudi sve više otvaraju oči, a političari u pojedinim zemljama članicama, pogotovo u Hrvatskoj samo su lutke koje vise na koncima nevidljivih!

Porez na nekretnine nije neka velebna ideja vladajućih Hrvata, već je to naredba, zapovijed direktiva koju onda ovi pijunčići koje biramo, samo preslikavaju na hrvatski narod. Prije nekoliko godina izašlo je istraživanje da je Hrvatska među državama s najvećim brojem ‘privatnog vlasništva’ u Europi.

Nakon toga slijede direktive i zakone koji kažu: ‘Ne može to tako’. Jer imati nešto vlastito, znači biti neovisan. A neovisni ljudi naše zemlje ne mogu biti i podložni ljudi, odnosno ljudi robovi kakve nas smatraju i u kakve nas planiraju pretvoriti, malim koracima uz pomoć Timića i Kolindića, i ostalih trilateralnih korporacijskih podanika, plaćenih za stvaranje svijeta po volji, ne naroda, već lidera kojima ne znamo ni ime.

To se očitovalo i u posljednjoj opsci Hrvatima koja je stigla iz Europe. Naime, iako je Europska komisija poručila Hrvatskoj da je Nacionalni program reformi (NPR) dovoljno ambiciozan, postoji čitav niz zamjerki od kojih su dvije najzvučnije – prva je da primjena poreza na nekretnine mora početi krajem ove godine, te da je povećanje doba umirovljenja na 67 godina života od 2028. “presporo”, piše Slobodna Dalmacija.

Sasvim je dovoljno baciti pogled na ono što nam ‘zamjeraju’ i vidjeti kuda to ide. Treba im čovjek koji nema ništa svog! Treba im čovjek koji će biti iskorišten maksimalno, koji će raditi do smrti upravo zato jer nema ništa svog. Otvorite oči jer to se ostvaruje!

Tu nema slobode, samo bajke polupanih ‘direktoirčića’ koji u sredstvima manipulacije pred očima čitave planete stvaraju globalnu diktaturnu državu! A kad se to dogodi, biti će kasno za bilo kakve poteze ‘osviještenih’!
 
(dnevno.hr)

GENETIČAR GEORGE CHURCH OKUPIO JE 150 ZNANSTVENIKA, PRAVNIKA I BIZNISMENA

Oko 150 znanstvenika različitih specijalnosti, pravnika i biznismena okupilo se u Medicinskoj školi američkog Harvardskog sveučilišta radi dogovora od stvaranju “sintetičkog genoma čovjeka”.

Ne izgleda na prvi pogled previše senzacionalno, ali jeste prava senzacija. Jer, “sintetski genom čovjeka” neće samo nevjerojatno proširiti mogućnosti genetskog inženjeringa, nego i izravno otvara put stvaranju – umjetnog čovjeka.

Kako tvrdi poznati novinar The New York Times Andrew Polak, savjetovanje je bilo tajno i zatvorenog tipa, a organizatori su sve prisutne zamolili da o njemu šute.

“Sintetička genom” je nešto sasvim drugo od genetskih korekcija koje se po svijetu prakticiraju. Ne radi se o modificiranju nekog (bilo kojeg) gena, već o dobivanju pomoću kemijskih spojeva svih komponenti ljudske DNK.

Umjetni bazični parovi će omogućiti biolozima da savladaju “prirodna ograničenja pri eksperimentiranju sa živim organizmima”.

Te i takve tehnologije će u budućnosti postati polazna točka za pojavu “kvazi-čovjeka”, organizma koji neće imati roditeljske veze na genetskom nivou, što znači da će se nalaziti “izvan ljudske vrste”.

Organizator tajnog savjetovanja je profesor genetike na Harvardu George Church. Kada se saznalo da je savjetovanje održano, on je izjavio da se nije razgovaralo o “sintetičkom genomu čovjeka” već o poboljšanom sintetiziranje dugih niti DNK, a napredak na tom planu bi – prema njegovim riječima – bio od koristi “prilikom stvaranja različitih životinja, biljaka i mikroorganizama”.

The New York Times, međutim, skreće pozornost na činjenicu da se Churchov projekt prvobitno zvao ” HGP2 : The Human Genome Synthesis Project” – ” HGP2 : Projekt sintetičkog genoma čovjeka”.

I još: da se sudionicima tajnog savjetovanja – u pozivu da prisustvuju – ukazivalo da je ključni zadatak “sintetiziranja kompletnog genoma čovjeka … u narednih deset godina”.

Potom je tema skupa bila promenjea u ” HGP-Write : Testing Large Synthetic genomes in Cells ” – “Projekt” Genom čovjeka “: Izučavanje velikih sintetičkih genoma u stanicama”.

Polak posebno naglašava da je više poznatih američkih znanstvenika odbilo sudjelovati u savjetovanju – zbog njegove zatvorenosti. Uz objašnjenje da tajnost lišava javnost mogućnosti da ocijeni etničke aspekte onoga što rade genetičari.

Oni koji su odbili – naglašava The New York Times – sumnjaju i da je stvaranje umjetnog ljudskog genoma moguće tijekom sljedećeg desetljeća.

Nešto slično je 2010. pokušala skupina znanstvenika pod vodstvom genetičara Craiga Ventera koja je dobila bakteriju na bazi umjetnog genoma sastavljenog od jednog milijuna nukleotida.

A čovjekov genom sadrži tri milijarde nukleotida.
 
(fakti.org)