Primarni cilj SAD tijekom invazije na Irak 2003. godine nije bilo dovođenje demokracije u zemlje Bliskog istoka, već svrgavanje Saddama Husseina, koji je krišom promatran kao „prijetnja regiji”, rekla je bivša državna tajnica bivšeg predsjednika George W. Busha

„Mi nismo išli u Irak da bi donijeli demokraciju Iraku”, rekla je Condoleezza Rice na sastanku u Institutu Brookings u četvrtak, ističući da je cilj bio samo uklanjanje sigurnosnog izazova.

„Otišli smo u Irak da bi svrgnuli Sadama Huseina, za kojeg smo mislili da posjeduje oružja za masovno uništenje, i koji je bio prema Americi prijetnja u regiji. Bio je to sigurnosni problem.”

Dovođenje demokracije u Afganistan uklanjanjem radikalnih talibana nije također bio američki cilj, piše RT.

„Mi smo uništili talibane jer su oni pružili sigurno utočište Al-Kaidi nakon 9/11”, kazala je Rice.

„Nakon što smo to učinili, zasebna odluka o tome je nastala da li da se pokuša zagovarati demokracija u post-Saddamovom ili post-talibanskom Iraku ili Afganistanu, ili da bi se dala šansu za demokraciju. A mi smo zapravo raspravljali o tome. No, osjećali smo, osobito na Bliskom istoku, da smo dali dovoljno podrške autoritarnim vladarima koji su postali stabilni, a zatim ih gledali u konačnici kako postaju nestabilni …”

Rice, koji je služiila kao savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjedniku Georgea W. Bushu od 2001. do 2005. godine, negirala je da su Sjedinjene Države spremale da kroz svoju vojnu moć nametnu demokraciju u Iraku 2003. godine ili u Afganistanu 2001. godine.

„Nikad ne bih rekla predsjedniku Bushu: Upotrebi vojnu silu da bi doveo demokraciju u Irak i Afganistan”, dodala je.

To nije prvi put da je Rice naglasila da je Washington imao prioritet u Iraku eliminirati Saddama, označenog kao „rak na Bliskom istoku”.

„Mi nismo išli u Irak da bi donijeli demokraciju Iračanima”, Rice je rekla za ABC News u 2011., te je rekla da je Sadam Husein bio prijetnja koju „je trebalo riješiti.”

U 2003, Bush je odobrio američku invaziju na Irak, tvrdeći da je Husein posjedovao oružje za masovno uništenje (WMD), te da je radio s teroristima koji su napali SAD u rujnu 2001. godine.

Niti jedna od tih optužbi se uspostavilo da nije bila istinita.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Debriefing the President: The Interrogation of Saddam Hussein”, bivši agent CIA-e John Nixon, koji je ispitivao Huseina 2003. godine, tvrdi da Islamska država (ISIS / Isil) se nije mogla pojavili pod njegovom vlašću.

„Malo je vjerojatno da bi skupina poput ISIS-a mogli uživati u takav uspjeh pod njegovim [Huseinovim] represivnim režimom nego pod vodstvom vlade Shia-Bagdadua”, rekao je Nixon.

On je naveo da je „Sadam osjetio da islamističke ekstremističke grupe u Iraku predstavljaju najveću prijetnju njegovoj vlasti” i učinio je sve kako bi se iskorijenila takva prijetnja.

Nedavno objavljen Chilcot izvještaj, eminentnih Britanaca o umiješanosti njihove zemlje u ratu u Iraku 2003. godine, daje istinitost Nixonovim pretpostavkama o ISIS-u. Dokumenti pokazuju da su 2006. – tri godine nakon okupacije – šefovi obavještajnih službi Velike Britanije sve više bili zabrinuti zbog porasta sunitskog džihadističkog otpora.

Ti radikali i dijelovi raspuštene iračke vojske kasnije su se pridružiili radikalnim džihadistikim skupinama, uključujući ISIS, navodi se u izvješću.

Do 2013. Al-Kaida u Iraku – uspostavljena tek nakon američke invazije i pobune protiv okupatora – se pretvorila u Islamsku državu Iraka i Levanta (ISIS), iskorištavajući nezadovoljstvo iračkih sunitskih muslimana pod dominirajućom Shiae vladom Al-Maliki.

Poslušajte intervju Condoleezzu Rice:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ovo je prvi puta u povijesti da je jedan veliki meštar otkrio tajnu masonerije – tko je gdje. To samo znači da se bliži kraj tajnama te da se zlo uopće više ne skriva!

Početkom ove godine u Italiji je izašla zastrašujuća knjiga pod nazivom- Masoni u kojoj je najednostavnijim rječnikom raskrinkana čitava zavjera u kojoj se nalazimo.

Knjiga je uzburkala javnost zbog toga što je veliki meštar sam izdao popis ljudi koji vladaju ili onih koji su vladali svijetom i javno otkrio nazive njihovih loža iz kojih se da iščitati samo jedno – svi zajedno (pa i Putin) rade na istom cilju – stvaranju Novog svjetskog poretka, dok je ta kvazi borba ‘velikih sila’ zapravo samo igrokaz za mase.

Veliki meštar Giele Magaldi tako je otkrio popis političara i korporatista koji s jedne strane sjede u istim ložama, a s druge strane navodno ratuju. Tako je primjerice vođa ISIS-a u istoj masonskoj loži kao i primjerice Tony Blair i Nicolas Sarkozy.

Vladimir Putin sjedi u istoj masonskoj loži s Angelom Merkel, a on se kao žestoko bori protiv Novog svjetskog poretka i masona (tako se samo prikazuje). Veliki meštar i autor ove knjige tvrdi da je jedini cilj svih političara pri vrhu svjetske vlasti uspostava Novog svjetskog poretka u kojem će elita domonirati svijetomm.

Iako je knjiga napravila pravi boom u Italiji svi drugi mediji svijeta ovu knjigu su naprosto prešutjeli iako u njoj više ništa nije skriveno.

U nastavku pogledajte tko je u kojoj masonskoj loži. Svi ljudi na popisu, su kako kaže autor knjige, bili ključni za uspostavu Novog svjetskog poretka, odnosno bili su upregnuti od svojih loža na izvršavanje zadataka koji idu prema tome cilju, dok su bili na vlasti.

Barack Obama (Predsjednik SAD-a sjedi u loži “Maat”.Ovu ložu osnovao je Zbiegniew Brzezinski.

Barack Obama (ruski predsjednik sjedi u masonskoj loži pod nazivom, “Golden Eurasia”).

Angela Merkel (njemačka kancelarka djelovala je u istoj loži “Golden Eurasia”, ali je i članica i “Valhalla” , “Parsifal” lože).

Christine Lagarde (FMI direktorica je u loži “Three Eyes” i “Pan-Europa”).

George W. Bush ( bivši predsjednik SAD-a je u loži “Hathor Pentalpha”).

Michael Leeden (US novinar i politički ekspert je u loži, “White Eagle”, “Hathor Pentalpha”).

Condoleezza Rice (US političarka je u “Three Eyes”, “Hathor Pentalpha”).

Madeleine Albright (US političarka je u “Three Eyes”, “Leviathan”).

Abu Bakr Al-Baghdadi (vođa ISIS-a i i islamskog kalifata sjedi u loži “Hathor Pentalpha”).

Tony Blair (Bivši premijer UK djeluje u ložama “Edmund Burke” , a nakon toga u“Hathor Pentalpha”).

David Cameron (također bivši premijer UK, je u loži “Edmund Burke” i “Geburah”).

Mariano Rajoy (bivši premijer Španjolske je u loži “Pan-Europa”, nakon toga u loži “Valhalla”, a na koncu u loži “Parsifal”).

Antonis Samaras (bivši ministar Grčke caruje u loži, “Three Eyes”).

Nicolas Sarkozy (političar i predsjednik Francuske od 2007. to 2012. bio je u ložama “Edmund Burke”, “Geburah”, “Atlantis-Aletheia”, “Pan-Europa”, “Hathor Pentalpha”).

Manuel Valls ( bivši francuski premijer prvo je bio u loži Grand Orient de France, nakon toga u “Edmund Burke”, “Compass Star-Rose/Rosa-Stella Ventorum” , “Der Ring”).

Bill Gates (korporatist sjedi u “Compass Star-Rose/Rosa-Stella Ventorum”).

Mason o masonima – masoni imaju svog boga

Albert Pike, vodeći mason svijeta u knjizi pod nazivom “Moral i dogma” poznatijoj i kao ‘masonska Biblija’ opisuje kako masoni ne samo da mrze “našeg” Boga već služe i klanjaju se diabolu, Luciferu.

Ovo su citati, odnosno upute za masone u kojima se jasno ističe da je Baal čiji se hramovi sada podiižu diljem svijeta njihovo božanstvo, ali i da je on najveći neprijatelj Boga Biblije.

Svaka masonska loža hram je religije a njezina učenja predstavljaju vjerske upute. U svakom stupnju masonerije kandidat nastoji dosegnuti svjetlost. Masonerija je marš i borba na putu prema svjetlosti. Sunce je drevni simbol generativne moći božanstvene.

Obožavanje Sunca postalo je temeljem svih religija staroga svijeta. Sunce je hijeroglifski simbol Istine jer je izvor Svjetlosti. Sunce, njegovo svevideće oko nalazi se u svim našim ložama. Sjajna zvijezda predstavlja veliku centralnu Svjetlost koju su kao Sunce obožavali toliki narodi pravoga boga, kojemu se svi masoni moraju klanjati.

Oziris je sam siboliziran kao Sunce. A bog koji se predstavlja kao Adonai (biblijska riječ za našeg jedninog Boga, Gospodina) bog je suparnik Baala i Ozirisa.

Lucifer, Svjetlonoša! Čudno i tajanstveno ime za duha Tame. Lucifer, sin Zore. Donosi li on svjetlost? Ne sumnjajte u to? – piše Pike u svojoj knjizi svojoj braći masonima dalje navodeći strahote – đavao, pali Lucifer ili Svjetlonoša. Da, Lucifer je Bog na nesreću Adonaia (misli na našeg Boga). Istinska i čista filozofska religija je vjerovanje u Lucifera koji je jednak Adonaiu. Lucifer je bog svjetlosti i dobrote, bori se protiv Adonaia, boga mraka i zla.

Ne razumijete o čemu se radi? Evo što kaže Biblija:

“Jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim. Koji od tame svijetlost prave a od svijetlosti tamu. Koji gorko slatkim čine a slatko gorkim” (Izaija 5, 20).

Je li vam sad jasnije zašto svijet zahvaća zlo?
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Jedan 90-godišnji “ratni zločinac” sudjeluje u formuliranju vanjske politike Obamine administracije. To je možda pomalo neobično. Naravno, dok ne shvatite da je taj starac Henry Kissinger, i savjetuje Bijelu kuću po pitanju koje dobro poznaje – Rusima.

Činjenica da su Amerikanci aktivno surađivali s Putinom u sirijskoj krizi i uništavanju Assadova kemijskog naoružanja predstavlja iznenađenje i dobrodošao preokret, a Kissinger je kako saznajemo bio vodeći strateg iza kulisa.

Kada su ga nedavno upitali da li Amerika može postići novi detant sa Rusijom poput onog koji je on isposlovao početkom 70-ih, Kissinger je odgovorio da će to biti “izuzetno teško, ali ako bude uspjelo, svi će imati koristi. Rusija će steći ugled, pokazati će se da je Obama bio u pravu, a Assad će biti uklonjen, što bi bio najbolji mogući ishod”. Znači, oštar kao i uvijek.

Iako ova dešavanja nisu ni približno značajna kao Kissinger-ovi pregovori o ograničenju naoružanja i sporazumi između SAD i Sovjetskog Saveza prije četrdeset godina – prvo hladnoratovsko zatopljavanje i prva značajna ograničenja nuklearne utrke – ovakav razvoj događaja daje nadu.

Pri tome se nagovještava da dvije velesile ponovno shvaćaju značaj doktrine s kojom se Kissinger povezuje – “realpolitika”, to jest shvaćanja da je tamo gdje se goli nacionalni interesi spoje kroz diplomaciju, rezultat je trajna dobit.

Kulminacija ove doktrine je Pariški mirovni sporazum iz 1973. Njime je formalno okončan rat u Vijetnamu, za koji su predsjednik Nixon i Kissinger zaključili da se ne može dobiti. Kissinger je za taj uspjeh dobio zajedničku Nobelovu nagradu. Njegov vijetnamski kolega Le Duc Tho odbio je nagradu, rekavši da sporazum ne predstavlja pravi mir – što je bilo točno.

Američki humorist Tom Lerer rekao je da Kissinger-ova nagrada predstavlja “smrt satire”. Ali ona je omogućila Americi da se počne izvlačiti iz agonije .

Upravo je Kissinger pripremio teren za Nixonovu posjetu Kini 1972. Amerika je od dolaska komunista na vlast 1949. Peking tretirala kao pariju; Nixon je otvorio diplomatske kanale i postavio temelje da se Kina ponovno priključi svjetskoj zajednici, a rezultate toga vidimo svuda oko sebe danas.

Međutim, za Kissinger-ove kritičare, njegova realpolitika predstavlja čisto zlo. Christopher Hitchens je 2001. tvrdio da je prikupio dovoljno dokaza za pokretanje suđenja za “ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druge primjere kršenja običajnog ili međunarodnog prava, uključujući zavjeru za ubojstvo, otmicu i torturu”. Ovo je više od hiperbole: zbog iskustva generala Pinocheta, putovanja dr. Kissingera su sada bila malo rizičnija .

Optužnica je prilično obimna, imajući u vidu osam burnih godina kada je Kissinger vodio američku vanjsku politiku: on i CIA su sudjelovali u organiziranju puča protiv izabranog predsjednika Čilea, Salvador Allende-a, i njegovog ubojstva 1973; on i Nixon su naredili invaziju na neutralnu Kambodžu 1970; nasumično su bombardirali civile tijekom ovog dugog rata; pomagali su indonežansku brutalnu represiju u Istočnom Timoru; prepustili su Kurde njihovoj sudbini u rukama Sadam Huseina još 1972.; popis se nastavlja… “Ratni zločinac” i dobitnik Nobelove nagrade za mir; jedinstvena genijalnost Henry Kissinger-a.

U američkom političkom establišmentu, nema sumnje, on uživa strahopoštovanje

Početkom godine, proslava njegovog 90-og rođendana bila je glamurozan događaj, a nazočili su mu Bill i Hillary Clinton, John Kerry, James Baker, John McCai, Condoleezza Rice, George Schultz, Susan Rice, Donald Rumsfeld, Michael Bloomberg, bivši predsjednik Francuske Valery Giscard d’Estaing, David Petraeus, Barbara Walters, Vendi Deng, kao i Tina Brown i Harold Evans.

Senator McCain je to ovako prokomentirao: “Njegova ostavština je upravljanje našom zemljom u najteže vrijeme i njegov važan glas u pitanjima naše nacionalne sigurnosti. On je čovjek na jedinstvenom položaju u svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je više uvažavan u svijetu od Henry Kissinger-a.”

Kissinger je neka vrsta talismana, ne vanjske politike kakvu bi Amerika voljela voditi, što ponekad pokušava – u smislu idealizma jednog Woodrow Wilsona ili Jimmy Cartera – nego onakve kakvu Amerikanci smatraju da moraju voditi, tvrdoglavu i realističnu.

Kissinger-ov doktorat – “Mir, legitimitet i ravnoteža” – bavio se politikom Meternih i Kaslrija. Ova dvojica su prakticirali politiku velikih sila kakvu će Kissinger oponašati – odnos s velikim silama toga doba u cilju dobivanja stabilne ravnoteže moći. Tada u Europi; u Henryjevo vrijeme u svijetu. Kissinger je to radio vrhunski; njegovi nasljednici s manje uspjeha.

Kissinger uživa popularnost i zato što predstavlja ostvarenje američkog sna.

Ne toliko unatoč svom njemačko-židovskom podrijetlu, nego baš zbog njega. Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Bavarskoj 1923., oko 160 kilometara od mjesta gdje je Adolf Hitler pokušao izvesti “Pivnički puč”.

Prema odredbama američkog ustava, Henry nikada nije mogao postati predsjednik, ali mogao je sve drugo. Njegova obitelj je pobjegla od nacističkog progona 1938 – kao dijete u New York-u je prelazio na drugu stranu ulice čim bi vidio da se približava skupina djece, jer je u svojoj zemlji toliko puta bio pretučen.

Obitelj se doselila u New York i on je počeo živjeti američki san.

“Kada razmišljam o svom životu, tko je mogao zamisliti da ću završiti kao državni tajnik najbolje zemlje na svijetu?”, Rekao je jednom prilikom, “Mislim, nisam mogao pohađati njemačku školu … Kad pomislim da sam bio kurir u New York-u”. Onaj oštri njemački naglasak podsjetnik je na taj san. Jedini trag njegovih bavarskih korijena, osim naglaska, jeste navijanje za nogometni tim iz Firta, njegovog rodnog grada .

Mladi Henry – izbrisao je “Heinz” – ubrzo se počeo akademski isticati: njegov napredak ka Harvardu prekinulo je služenje vojnog roka: proveo je 1945. loveći pripadnike Gestapo-a. Krajem pedesetih, počeo je dugi pohod ka gornjim ešalonima akademskog svijet .

Iako je prepoznatljiv po dugogodišnjoj suradnji s Richard Nixon-om, Kissinger je zapravo bio konzultant Nacionalnog savjeta za sigurnost pod predsjednikom Kennedy, ali nije se dugo zadržao na tom položaju. Rekao je: “Ne bih prepoznao problem sa Beludžistanom ni kada bi me pogodio posred čela”, tijekom službenog posjeta Pakistanu. (Neobično za takvog diplomata, Kissinger često ne umije da se suzdrži; Bangladeš je opisao kao “ludnicu” i rekao je “šteta što ne mogu i jedni i drugi izgubiti “rekao je za iransko-irački rat ) .

Henry i Dick su se upoznali 1967. godine na glamuroznoj zabavi u New Yorku kod Claire But Lus, dramske spisateljice, političarke i bivše američke amasadorke u Italiji, u njenom stanu na Petoj aveniji. Nixona je impresionirala Kissinger-ova knjiga o politici velikih sila, “Nuclear Weapons and Foreign Policy”, što mu je i rekao.

Kissinger nije bio toliko impresioniran Nixonom: “Nije dobar predsjednički materijal”. Međutim, Kissinger je izabran da vodi Nixonovu vanjsku politiku i tako je počelo zanimljivo partnerstvo, koje se okončalo Nixonovom ostavkom 1974. U noći prije nego što je Nixon podnio ostavku, Kissinger mu se pridružio u uplakanoj molitvi. “Henry”, rekao je on, “ti nisi naročito pobožan Židov, a ja nisam pobožan kveker, ali trebamo se pomoliti.”

Pored reputacije zavodnika, Kissinger se dvaput ženio. Njegov prvi brak sa Ann Fleischer bio je buran i završio razvodom nakon 15 godina, 1964. Njegovo dvoje djece su iz tog braka. Deset godina kasnije, afrodizijak je upalio kod naočite Nancy, s kojom je još uvijek u braku. U međuvremenu je navodno bilo mnogo djevojaka.

Kako neki tvrde , njegov “zavodnički” imidž je rezultat svjesnog truda da se on humanizira i da mu se osigura mjesto u estradnm tisku. Rekao je: “Vlast je najjači afrodizijak … To su žene koje privlači isključivo moja vlast. Ali što se događa kad vlasti više ne bude? Sigurno neće sjediti sa mnom i igrati šah”. Nekim čudom, još uvijek su tu, a on je još uvijek igrač u velikoj igri.

Život u kratkim crtama

Heinz Alfred Kisinger, rođen 21. svibnja 1923, Firth , Bavarska , Njemačka. Sin učitelja i domacice, ima mlađeg brata Waltera. Prva žena Ann Fleischer, razveli su se 1964 imaju dvoje djece, Elizabeth i Davida. Trenutno je u braku s Nancy Magines.

Obrazovanje: City College u New Yorku i Harvard (magistratura i doktorat).

Karijera: Po povratku u SAD iz Drugog dolaska svjetskog rata, upisuje studij na sveučilištu Harvard, planira postati profesor. Postaje učitelj na Odjelu za državnu upravu, izabran u zvanje redovnog profesora 1959.

Njegova knjiga iz 1957. “Nuklearno oružje i vanjska politika” postala je važan udžbenik. Postaje savjetnik za nacionalnu sigurnost u Nixonovoj administraciji.

Godine 1973. dobiva Nobelovu nagradu za mir, za sporazum o prekidu vatre u Vijetnamskom ratu; nagradu dijeli s Le Duc Thoom. Imenovan za predsjednika Nacionalnog dvostranačkog odbora za Centralnu Ameriku, a zatim za šefa predsjedničkog vanjskopolitičkog odbora pod Reagan-om i Bush-om.

Njegovi memoari su visoko ocijenjeni, a prva knjiga iz trilogije, “Godine u Bijeloj kući”, dobiva Nacionalnu književnu nagradu za povijest 1980.

Napisao je 13 knjiga o vanjskoj politici. Rekao je: “Mi ne možemo biti svjetski policajac, ali možemo biti posljednja šansa svijeta”. Rekao je o njemu (Robert Kaplan, The Atlantic): “On je najveći 19.-stoljetni političar 20. stoljeća.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik/uredio: nsp)

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)