Svi se sjećamo nasmijanog lica predsjednika Obame, koje je zračilo nadom i povjerenjem, dok je uporno proklamirao slogan iz svoje prve kampanje, “Da, mi to možemo!” – Možemo se osloboditi cinizma Bushovih godina i donijeti pravdu i blagostanje američkom narodu.

Sada, kada SAD nastavlja s tajnim operacijama i širenjem svoje obavještajne mreže, špijunirajući čak i svoje saveznike, možemo zamisliti demonstrante kako viču Obami: “Kako možete ubijati bespilotnim letjelicama? Kako možete špijunirate čak i naše saveznike? “Obama ih gleda i mrmlja, vragolasto se smješkajući:” Da, mi to možemo.”

Međutim, ova prosta personalizacija promašuje poantu: prijetnja našoj slobodi koju otkrivaju uzbunjivači ima mnogo dublje sistemske korijene. Edward Snowden-a bi trebali braniti ne samo zato što je svojim činom iznervirao i postidio američke tajne službe. Pouka tog postupka je globalna i seže mnogo dalje od standardnog antiamerikanizma. On je otkrio nešto što radi ne samo SAD, nego i druge velike (i ne tako velike) sile – od Kine, preko Rusije i Njemačke, do Izraela – onoliko koliko im njihova tehnološka sposobnost dopušta.

Njegov čin tako daje činjeničnu osnovu našim pretpostavkama o tome koliko smo praćeni i kontrolirani. Od Snowden-a (ili Manning-a) nismo saznali ništa što već nismo pretpostavljali – ali jedna je stvar nešto općenito saznati, a druga dobiti konkretne podatke. To je kao kad znate da vaš partner vara – možete prihvatiti apstraktno saznanje, ali počinje boljeti kada saznate vruće detalje, kada dobijete slike toga što su radili.

Godine 1843, mladi Karl Marx je tvrdio da njemački ancien regime “samo umišlja da vjeruje u sebe i zahtijeva od svih ostalih da isto to umisle”. U takvoj situaciji, postidjeti one na vlasti postaje oružje – ili kako Marx nastavlja: “Postojeći pritisak se mora pojačati dodavanjem svijesti o pritisku, sram se mora učiniti još sramnijom njegovim objelodanjivanjem”. I to je upravo naša današnja situacija: susrećemo se s besramnim cinizmom predstavnika postojećeg globalnog poretka koji samo umišljaju da vjeruju u svoje ideje o demokraciji, ljudskim pravima, itd.. Ono što se događa s otkrićima Wikileaks-a jeste da se sram, njihov i naš, jer toleriramo takvu vlast, čini još sramnijim jer je objelodanjen.

To čega se trebamo stiditi je globalni proces sužavanja prostora za ono što je Immanuel Kant nazivao “javnom upotrebom uma”. U svom klasičnom spisu Što je prosvjetiteljstvo?, Kant uspoređuje “javnu” i “privatnu” uporabu uma: “privatna” je za Kanta opće-institucionalni poredak u kome živimo (naša država, naš narod …), dok je “javna” transnacionalna univerzalnost upotrebe čovjekovog uma:

“Javna upotreba uma mora uvijek biti slobodna, i samo ona može donijeti prosvijećenost ljudima. Privatna upotreba uma, s druge strane, može biti usko ograničena, a da ne naškodi mnogo procesu prosvijećenja. Pod javnom upotrebom uma podrazumijevam ono što netko kao znanstvenik obavlja pred čitalačkom javnošću. Privatna upotreba uma je ona koju građanin obavlja u okviru službe koja mu je povjerena. “

Primjećujemo gdje se Kant razilazi s našim liberalnim svjetonazorom. Domena države je “privatana”, ograničena posebnim interesima, dok pojedinci koji razmatraju opća pitanja koriste um na “javni” način. Ova kantovska distinkcija osobito je značajna u doba interneta i drugih novih medija, podijeljenih svojom “javnom upotrebom” i rastućom “privatnom” kontrolom. U ovo vrijeme cloud sustava, više nam nisu potrebni jaki pojedinačni kompjuteri: software i podaci su dostupni na zahtjev, i korisnici mogu pristupiti programima i aplikacijama preko tražilice, isto kao da su ti programi instalirani na njihovom računalu.

Ovaj vrli novi svijet je, međutim, samo jedna strana priče, koja podsjeća na poznate viceve o doktoru koji priopćava “prvo dobre, pa onda loše vijesti”. Korisnici pristupaju programskim aplikacijama koje se drže negdje daleko, u klimatiziranim prostorijama s tisućama kompjutera – ili, da citiramo propagandni tekst o cloud sustavu:

“Detalji se razdvajaju od potrošača, koji više nema potrebu za stručnošću ili kontrolom nad tehnološkom infrastrukturom ‘u oblaku’ koji ih podržava “.

Ovdje su dvije riječi ključne: odvajanje i kontrola – kako bi upravljali “oblakom”, potrebno je da postoji nadzorni sustav koji kontrolira njegovo funkcioniranje, a taj sustav je po definiciji skriven od korisnika. Što je mali uređaj (pametni telefon ili tablet) u mojoj ruci personaliziraniji, lakši za korištenje, “transparentniji” u svom funkcioniranju, utoliko se više čitava aparatura oslanja na rad koji se vrši negdje drugdje, u ogromnom skupu strojeva koje koordiniraju korisnikovo iskustvo. Što je naše iskustvo manje otuđeno, spontanije i transparentnije, utoliko ga više regulira nevidljiva mreža pod kontrolom državnih službi i velikih privatnih kompanija koje slijede tajnu agendu države.

Ako pratimo put državnih tajni, prije ili kasnije ćemo stići do one presudne točke gdje sami propisi koji određuju što je tajna i sami postaju tajni. Kant je formulirao osnovni aksiom javnog prava: “Sve djelatnosti koje se odnose na prava drugih nepravedne su ukoliko njihov princip nije u skladu s javnošću”.

Tajni zakon, zakon nepoznat svojim subjektima, legitimira arbitrarni despotizam onih koji ga provode, na što ukazuje naslov nedavno objavljenog izvještaja o Kini: “Čak i što je tajna u Kini je tajno”. Neposlušni intelektualci koji izvještavaju o kineskoj političoj represiji, ekološkim katastrofama, ruralnom siromaštvu itd., osuđuju se na višegodišnje zatvorske kazne zbog odavanja državnih tajni, a štos je u tome što su mnogi zakoni i propisi koji reguliraju državne tajne i sami povjerljivi, pa samim tim pojedinci ne mogu lako prepoznati kada ih i kako krše.

Ova sveobuhvatna kontrola naših života nije toliko opasna zbog činjenice da gubimo privatnost i da su sve naše intimne tajne dostupne pogledu Velikog brata. Ne postoji državna služba koja može provoditi takvu kontrolu – ne zato što ne zna dovoljno, nego zato što zna previše. Sami podaci su preobimni, pa i pored svih kompleksnih programa za detektiranje sumnjivih poruka, kompjuteri koji bilježe milijarde podataka previše su glupi da ih pravilno protumače i procjene, što dovodi do apsurdnih pogrešaka gdje se nedužni promatrači bilježe kao potencijalni teroristi – što državnu kontrolu nad našom komunikacijom čini još opasnijom.

Ne znajući zašto, ne radeći ništa protuzakonito, možemo se iznenada naći na popisu potencijalnih terorista. Sjetite se onog legendarnog odgovora jednog urednika Herstovih novina, na Herstovo pitanje zašto neće iskoristiti davno zasluženi odmor: “Bojim se da će ako odem nastati kaos, da će se sve raspasti – ali još više se bojim da, ako odem, će se sve nastaviti normalnim tijekom i bez mene, što bi bio dokaz da nisam ni potreban! “Nešto slično se može reći za državnu kontrolu naše komunikacije: trebalo bi da se bojimo da više nemamo tajni, da državne službe sve znaju, ali još više bi se trebali bojati ako u tome ne uspiju.

Zato izbunjivači igraju presudnu ulogu u održavanju “javnog uma” u životu.

Assange, Manning, Snowden … to su naši novi heroji, uzori nove etike kakva nam je potrebna u vrijeme digitalizirane kontrole. To više nisu samo uzbunjivači koji otkrivaju slučajeve nezakontih postupaka privatnih kompanija (banki, duhanskih i naftnih poduzeća) javnoj vlasti; oni razotkrivaju upravo tu javnu vlast kada se ona počne baviti “privatnom upotrebom uma”.

Potrebno nam je više takvih ljudi – u Kini, u Rusiji, svugdje. Ove države su represivnije od SAD – samo zamislite što bi se dogodilo nekome poput Manninga pred ruskim ili kineskim sudom (sva je vjerojatnost da ne bi bilo javnog suđenja). Međutim, ne bi trebalo preuveličavati blagost SAD. Istina, tu se zatvorenici ne tretiraju toliko brutalno kao u Kini ili Rusiji – zbog njene tehnološke naprednosti, Americi jednostavno nije potreban otvoreno brutalan pristup (kojeg je više nego spremna upotrijebiti kada se ukaže potreba) – nevidljiva digitalna kontrola sasvim dobro završava posao. U ovom smislu, SAD je još opasnija nego Kina, utoliko što se njezne mjere kontrole ne percipiraju kao takve, dok se kineska brutalnost otvoreno iskazuje.

Dakle, nije dovoljno upotrebljavati jednu državu protiv druge (kao što je uradio Snowden, koristeći Rusiju protiv SAD). Potrebna nam je nova Internacionala – alternativna mreža za organiziranje zaštite uzbunjivača i širenje njihovih poruka. Uzbunjivači su naši heroji jer dokazuju da, ako nas oni na vlasti mogu kontrolirati, mi se možemo suprotstaviti i natjerati ih da se uspaniče.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

“Svjesni ste činjenice da netko svo vrijeme zna gdje ste vi, jer nosite sa sobom telefon, čak i kada je on isključen. Znate to, nadam se? Da? Pa, trebalo bi”, izjavio je šef tehnološkog odjela CIA-e.

Gostujući na tehnološkoj konferenciji “GigaOM’s Structure:Data conference” u New York-u, Ira “Gus” Hunt je govorio o načinima na kojima ta agencija prikuplja podatke i njihovom značaju.

“Bilo koji podatak dobiva na vrijednosti tek onda kada ga možete povezati s nečim što će se dogoditi u budućnosti”, objasnio je Hunt, dodajući da je svijet sve više preplavljen porukama, tweetovima i videozapisima, i da CIA želi prikupiti sve to .

“Vi ste hodajuća platforma sa senzorima”, kazao je Hunt okupljenim zaljubljenicima u tehnološke novotarije, primjećujući da svi imaju telefone i tablete sa kamerama, detektorima svjetla, dodacima za geo-lociranje …

“Svjesni ste činjenice da netko svo vrijeme zna gdje ste vi, jer nosite sa sobom telefon, čak i kada je on isključen. Znate to, nadam se? Da? Pa, trebalo bi! “

Iako je malo vremena posvetio zaštiti podataka u online sferi, Hunt je napomenuo da se tehnologija danas toliko brzo razvija, pa bi se svi trebali upitati što su naša prava i tko posjeduje podatke o nama.

Njegovo predavanje dolazi svega nekoliko dana nakon što je objavljeno da je CIA s Amazonom potpisala desetogodišnji ugovor, vrijedan šesto milijuna dolara, koji se tiče razvoja cloud servisa. Iako nije potvrdio pisanje medija, Hunt je u više navrata govorio o cloud servisima i njihovom značaju u današnjem svijetu.

Tijekom svojeg govora dotakao se i o razvoja aplikacija za mobilne telefone, dodatno raspirujući debatu šalom o distopijskoj budućnosti u kojoj će samoupravljajući automobili tjerati ljude da idu po namirnice u trgovine.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata