Sporazum je izazvao zabrinutost na Zapadu jer je Turska članica NATO-a, a ruski sustav protuzračnih projektila se ne može integrirati u NATO-ovu vojnu strukturu

Rusija će Turskoj po sporazumu koji je pred zaključenjem prodati četiri bitnice projektila zemlja-zrak S-400 za 2,5 milijarde dolara, rekao je listu Kommersant Sergej Čemezov, čelnik ruskog Rosteca.

Sporazum je izazvao zabrinutost na Zapadu jer je Turska članica NATO-a, a ruski sustav protuzračnih projektila se ne može integrirati u NATO-ovu vojnu strukturu.

Osim toga su odnosi između Moskve i NATO-a zategnuti, dijelom zbog ruske aneksije ukrajinskog Krima.

Turski ministar obrane Nurettin Canikli je rekao da će Ankara kupiti dva sustava S-400 i četiri bitnice i da je sve dogovoreno, izvijestila je turska državna televizija TRT Haber.

Turska će odmah platiti 45 posto cijene a Rusija će osigurati zajmiove za isplatu ostalih 55 posto, rekao je Čemezov. Očekuje se da Moskva s prvim isporukama počne u ožujku 2020., rekao je.

Čemezov je Kommersantu rekao da je Turska prva članica NATO-a koja nabavlja napredni ruski sustav S-400.

On je rekao da su ministarstva financija dvije zemlje već završila razgovore o financiranju ugovora te da se konačni dokumenti samo još trebaju odobriti.
 
(vecernji.hr)

Ključna stvar prilikom izbora za glavnog tajnika Ujedinjenih naroda biti će gdje će se “naći” Rusija i Amerika, odnosno koji kandidat najviše odgovara sredini puta između ove dvije supersile. Ali će biti važno i kako će glasovati muslimanske zemlje

Izbor za glavnog tajnika Ujedinjenih naroda nije kocka, ali je ozbiljna trgovina utjecajem. Zato je važno koje kvote daju kladionice, pošto su one direktan rezultat procjene stupnja utjecaja kandidata, ali i bočnih utjecaja, koji su nekad i važniji.

Međutim, važnije od Twittera, ali i od ranga na kladionicama, biće kako ih rangiraju stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, a potom i ostale zemlje u Generalnoj skupštini UN.

Od svega važnije biti će gdje će se “naći” Rusija i Amerika, odnosno koji kandidat najviše odgovara sredini puta između ove dvije svjetske supersile.

Ozbiljne ljevičarke, još ozbiljnije karijere

Irina Bokova je direktorica UNESCO od 2009. i prva je žena na toj funkciji iz zemalja istočne Europe. Prije ove funkcije bila je stalni delegat Bugarske pri Unesku, a prije toga poslanica bugarske skupštine u dva mandata, ministrica i zamjenica ministra vanjskih poslova i veleposlanica Bugarske u Francuskoj i Monaku.

Bivša je studentica Moskovskog državnog instituta međunarodnih odnosa. Nekadašnja je članica Komunističke partije Bugarske. Vrijedi za veliku protivnicu rasizma i antisemitizma.

Helen Clark je direktorica Programa Ujedinjenih naroda za razvoj, što je treći najviši položaj u UN. Bila je tri uzastopna mandata premijerka Novog Zelanda. Njezina država je slala vojne trupe u Afganistan, ali ne iu Irak, iako su neke medicinske i inženjerske jedinice bile poslane.

Također vrijedi za protivnika antisemitizma, promotor je ljudskih prava, lobira za razoružanje i poticanje slobodne trgovine, a prva je takav sporazum svojevremeno potpisala sa Kinom. Magazin “Forbes” ju je 2006. rangirao kao 20. najmoćniju ženu na svijetu.

Iako je trenutno na prvom mjestu, Helen Clark ispunjava samo jedan od dva preliminarna (neobvezujuća) uvjeta prilikom izbora za genseka Ujedinjenih naroda. Žena je, ali nije iz istočne Europe. Donekle se zamjerila Americi zbog onomadašnjeg zaustavljanja sporazuma o slobodnoj trgovini i zbog spomenutog odbijanja da pošalje trupe u Irak.

S druge strane, Irina Bokova ispunjava oba uvjeta – i žena je i iz istočne je Europe. Zapadu je, čini se, postala sporna jer u prvi mah nije bila previše sporna Istoku. Međutim, činjenica da je Bugarska u NATO-u, mogla bi pojačati njenu spornost i u Rusiji.

Glasovanje uz rodni hendikep

Za obje ove dame, i Klarkovu i Bokova, hendikep može biti upravo to što su dame. Ako i kod Amerike i kod Rusije budu imale više pluseva nego minusa, čini se da Kinezi nemaju praksu da glasaju za žene.

Taj rodni hendikep može biti presudan čak i ako prođu UN i dođu do Generalne skupštine jer većina muslimanskih zemalja glasa protiv žena. Naravno, bilo je izuzetaka poput, primjerice, Pakistana.

Međutim, generalni narativ je da muslimani neće ženu iznad glave. A muslimanskih zemalja je oko 60 u GS UN.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)