Iako se još ne zna kakva organizacija želi postati SCO, koji zasad okuplja šest zemalja, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci

Već u samom imenu Šangajske organizacije za suradnju (Shangai Co-operation Organisation, SCO), koja je nazvana po jednom kineskom gradu, jasno je čije će interese uglavnom promicati.

Okuplja šest zemalja: Kina, Kazahstan, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan, a iako pokušava postati dominantna sigurnosna institucija u regiji, njezino su podrijetlo i ciljevi uglavnom kineski. Zato, sa zapadnjačke točke gledano, zabrinjava što se zemljama članicama spremaju postati Indija, Pakistan i Iran. Uspon svojevrsnoga kineskog NATO pakta, u koji eto ulaze čak i američki prijatelji poput Indije i Pakistana, čini se prilično izvjesnim. Bez obzira na to što još nije potpuno jasno kakva organizacija želi postati SCO, koji je osnovan 1996. a do primitka Uzbekistana u članstvo 2001. nazivao se Šangajska petorka, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci.

Sredinom rujna SCO je u Dušanbeu, glavnom gradu Tadžikistana, održao svoj godišnji skup. Tamo je dogovorena i procedura širenja, isprva prema onim zemljama koje već imaju status promatrača. Indija i Pakistan mogli bi se pridružiti SCO-u već iduće godine, a Iranu je zasad zapriječeno pristupanje zbog sankcija UN-a. Jedan drugi promatrač, Mongolija, demokratska je zemlja i već dugo izražava nespremnost prema pridruživanju nečemu što izgleda kao klub zemalja s autoritativnim režimima. Afganistan, još jedan promatrač, trenutačno ima i važnijih prioriteta od povezivanja u međunarodne organizacije. Inače, status dijaloškoga partnera imaju Bjelorusija i Šri Lanka, a organizaciju podržavaju Vijetnam, Laos, Kuba, Sjeverna Koreja, Venezuela te dvije međunarodno nepriznate države, odmetnute od Gruzije – Abhazija i Južna Osetija.

Kako napominje britanski The Economist, summit u Dušanbeu održan je tjedan dana nakon sastanka zemalja članica NATO-a u Walesu, što je ruskim i kineskom kolumnistima dalo povoda da pišu o “mentalitetu 20. stoljeća”, odnosno “hladnog rata” i “konfrontacije koja nadahnjuje NATO” te da se pohvale po čemu se to SCO razlikuje od onog što je ruski ministar vanjskih poslova nazvao “reliktom prošlih vremena”. ‘Partneri, ne saveznici’

U kolovozu ove godine SCO je održao najveće zajedničke vojne vježbe dosad, antiterorističku vježbu u kineskoj pokrajini Unutarnja Mongolija u kojoj je sudjelovalo više od 7000 ljudi. Pobornici inzistiraju na tome da SCO nije savez poput NATO-a, nego “partnerstvo”, bez primisli o mogućem suparništvu s nekom drugom organizacijom. A to baš i nije potpuna istina. SCO je uvijek bio eksplicite usmjeren protiv onoga što su općenito nazvali “trima snagama zla”, a to su terorizam, separatizam i ekstremizam.

U Kini su problem turkofoni Ujguri iz zapadne pokrajine Xinjiang, u Rusiji Čečenija, a članice iz središnje Azije imaju svoje probleme u dolini Fergana i na granicama s Afganistanom. Svih šest članica SCO-a suočeno je s islamskim ekstremizmom. Otud pravdanje kineskoga predsjednika Xi Jinpinga u Dušanbeu kako se SCO “mora fokusirati na borbu s vjerskim ekstremizmom i internetskim terorizmom”.

Kineski problemi s nasilnim ekstremizmom muslimanskih Ujgura nedavno su eskalirali, ujgurski militanti izvršili su niz napada u Xinjiangu i drugim dijelovima Kine. Bore se i u raznim džihadističkim skupinama, u plemenskim područjima Afganistana, primjerice. Prema nekim izvješćima, Ujgura ima i među borcima ISIL-a u Iraku i Siriji. Nedavno su četvorica Ujgura, navodno poveznaih sa ISIL-om, pritvorena na indonezijskom otoku Sulawesiju.

Ti su ljudi napustili Kinu i otputovali u Jugoistočnu Aziju. Jedan od kineskih uspjeha u srednjoj Aziji posljednjih godina bio je osiguranje suradnje s lokalnim vlastima u deportiranju ilegalnih migranata, mahom Ujgura, pa oni sada izlaze iz zemlje većinom preko Laosa i Tajlanda. Taj je uspjeh, ipak, više rezultat snažnije prisutnosti Kine, njezina gospodarskog udara na regiju i sklapanja trgovinskih sporazuma, nego značaja samog SCO-a. “Zemlje članice nalaze se na novom putu svile”, napomenuo je u Dušanbeu kineski predsjednik. No, prema ostvarenju sna o ekonomskom prosperitetu vode bilateralni odnosi između pojedinih zemalja, a ne priopćenja sa summita SCO-a.

Benefiti članstva

Ne gledamo li ga kao regionalni sigurnosni blok, nego kao napor u borbi protiv međunarodnoga terorizma i uspostavu čvršćih veza između susjednih zemalja, SCO zvuči manje opasno. U tom slučaju i privlačnost te organizacije Indiji i Pakistanu zvuči jasnije jer se povlačenjem snaga NATO pakta iz Afganistana otvara mogućnost nastanka novog vala nesigurnosti u regiji. Članstvo u SCO-u, doduše, zahtijeva neke troškove, ali i donosi benefit. Indiji se, primjerice, udvaraju i Kina i SAD. Članstvo u SCO-u toj će zemlji biti korisno za šepurenje neovisnom vanjskom politikom i odbijanjem da bude uvučena u protukineski blok. Za Kinu, a pogotovo za Rusiju, učlanjenje Indije i Pakistana bila bi višestruka blagodat.

SCO će tada manje izgledati kao pomalo ograničen klub fokusiran samo na središnju Aziju i steći će globalni značaj. Ipak, kao i u slučaju ostalih regionalnih skupina, širenje organizacije neizbježno će se platiti nižim stupnjem kohezije između država članica. Indija, čak i pod vodstvom snažnog lidera kao što je sadašnji premijer Narendra Modi, neće se osobito udobno smjestiti u taj autoritarni klub. Širenjem bi SCO mogao postati i manje utjecajan nego što je to sada slučaj. Zapravo, Rusija i Kina nisu sigurne koliko bi važan SCO trebao biti.

Četiri od šest zemalja članica također su članice Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, koju vodi Rusija. Usto, Rusija se nada širenju Euroazijskog gospodarskog saveza, osnovanom u svibnju ove godine, a zasad su mu pristupili Bjelorusija i Kazahstan. S druge strane, Kina je počela izdašno obasipati pažnjom jednu drugu organizaciju, pomalo nezgrapno nazvanu Konferencija za međudjelovanje i mjere povjerenja u Aziji (CICA).

Odbili promatrače

Pritom valja imati na umu kako bi potencijalni sukob između multilateralnih organizacija koje Kina zdušno promiče bio potpuni promašaj. Vodeća uloga Amerike u Aziji temelji se na brojnim bilateralnim sporazuma o sigurnosti i obilju pripadajućih multilateralnih institucija, a sve su one otvorene prema Kini kao potencijalnoj članici. Kina pak i sama stvara cijeli niz institucija (SCO, CICA, BRICS), Trilateralna komisija s Japanom i Južnom Korejom te Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), ugovor o slobodnoj trgovini sa zemljama jugoistočne Azije, Indijom, Japanom, Australijom.

Zajedničke karakteristike su im da u njima Kina ima veliku, ponekad i dominantnu ulogu, te da Sjedinjene Države nisu dobrodošle, pa je tako odbijeno i njihovo primanje u SCO čak i u rangu promatrača. Kina ne samo da izaziva postojeći svjetski poredak: polako i naoko bez jasnih ciljeva ona gradi jedan novi.
 

 
 
(poslovni, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]