Sve veći broj znanstvenika napušta evolucijsku teoriju koju je jednom predložio Charles Darwin, jer se ona jednostavno ne drži znanosti

Jedan od tih Darwinovih protivnika je David Gelernter, poznati pisac i profesor sa sveučilišta Yale, koji je javno objavio da se sada bavi Darwinovom teorijom, jer ima previše “rupa” te je bolno zastarjela kao teorija.

S druge strane, “inteligentni dizajn”, kako se često naziva, prema Gelernteru ne treba odbacivati, jer je to “ozbiljna” teorija potkrijepljena dokazima koji su u mnogim slučajevima daleko uvjerljiviji od svega što su Darwin i kolege ikada predstavili.

Prema Gelernterovom mišljenju, prava je šteta što je “slobodni govor” o suprotstavljenim teorijama često prožet znanstvenim konsenzusom vezanim za darvinizam, za koji kaže da je postao “vlastita” religija za mnoge akademike koji se toga pridržavaju.

Pišući u eseju pod naslovom „Odustajanje od Darwina“, Gelernter primjećuje da jedan od temeljnih načela Darwinove teorije evolucije je ideja da određeni životni oblik ima sposobnost evolucije u potpuno drugačiji životni oblik, što se u osnovi nikada nije dokazalo na odgovarajući način pomoću znanstvene metode.

“Darwinova teorija predviđa da se novi životni oblici postupno razvijaju od starih u stablu razgranatog i širećeg života”, objašnjava Gelernter u svom eseju.

“Ova hrabra nova kambrijska stvorenja moraju stoga imati predkambrijske prethodnike, slične, ali ne baš tako maštovite i sofisticirane”, dodaje.

“Nisu mogli svi iznenada nastati poput gomile gejzira. Svaki je morao imati usko povezanog prethodnika, koji je morao imati i svoje prethodnike.”

Činjenica je da je praktično nemoguće stvoriti funkcionalni stabilan protein koji dokazuje da je Darwinova teorija evolucije laž

Gelernter u svom radu također ističe da ostaje „gotovo nemogućuće“ stvoriti funkcionalno stabilni protein, što znači da je još nemoguće da se nasumično uskoči u prirodu kao što bi zahtijevala Darwinova teorija evolucije.

Čini se da to samo po sebi opovrgava darvinizam, samim time što dodatno ilustrira religioznu prirodu vjerovanja u evoluciju, što je u mnogo čemu već temeljno osporavano.

“Neizmjerno je toliko veliko, a sićušno tako malo da je neo-darvinistička evolucija – do sada – mrtvi gubitak vremena” – objašnjava Gelernter.

Prestajući na trenutak podržavati teoriju inteligentnog dizajna ili ideju da je inteligentni Bog stvorio sve stvari, Gelernter priznaje da je to i dalje „apsolutno ozbiljan argument“, a onaj koji bi ozbiljni, iskreni znanstvenici dobro znali razmotriti kako im je cilj ukazati na podrijetlo svih stvari.

Međutim, mnogi znanstvenici iz establišmenta to očigledno odbacuju i više su nego voljni „uništiti“ svakog tko se usudi čak i to predložiti kao mogućnost. Njihov zatvoreni um i voljna sljepoća na tu temu smanjuju njihovu sposobnost da se uključe u bilo koju vrstu kritičkog razmišljanja o Darvinovoj teoriji.

“Ono što sam vidio, u njihovom intelektualnom ponašanju, i na fakultetima širom Zapada, ništa se ne približava slobodi govora na ovu temu” – kaže Gerlernter.

“To je ogorčeno odbacivanje, to je vrsta gorkog, temeljnog, bijesnog, ogorčenog i nasilnog odbacivanja, koje se ne nalazi ni blizu znanstvenoj ili intelektualnoj raspravi.

Vidio sam da se to događa uvijek iznova. “Ja sam darwinist, ako kažete nešto protiv, ja to ne želim to čuti, točka.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Fosilizirani tragovi stopala stari 5,7 milijuna godina koji su pronađeni na Kreti mogli bi uzdrmati široko prihvaćene teorije o ranoj ljudskoj evoluciji, piše “Daily Mail”

Prema studiji, novi tragovi otkriveni u Trachilosu imaju „nepogrešivo ljudski oblik.” Ali, oni su stvoreni u vrijeme kada je mislilo da su rani ljudski preci još u Africi i dok su još imali majmunolike noge.

„Ono što čini ovaj pronalazak kontroverznim je dob i mjesto od otisaka”, kaže profesor Per Ahlberg na sveučilištu Uppsala, jedan od autora na nove studije.

‘Ovo otkriće dovodi u pitanje uspostavljenu priču o ranoj ljudskoj evoluciji i vjerojatno će generirati mnogo rasprava’, rekao je Per Ahlberg.

Tragovi imaju oblik ljudskog stopala, s jasno izraženim palcem i udubljenjem na tabanu kakvo se ne može naći kod majmuna.

Datiranje je pokazalo da je otisak nastao u ono vrijeme kada se mislilo da su prvobitni ljudi još naseljavali samo Afriku i imali majmunolika stopala.

Sve studije u posljednjih nekoliko desetljeća ukazivale su na to da su svi ljudski preci, čiji su pronađeni fozilizirani tragovi bili stariji od 1,8 milijuna godina, živjeli i evoluirali u Africi.

Istraživači navode da sada postoje šanse da su rani hominidi, prije nego što se Kreta odvojila od glavnog grčkog kopna i prije nego što je Sahara uopće postojala, možda naseljavali ne samo Afriku, već i jugoistočnu Europu.

Očigledno je da teorija evolucije Charlesa Darwina svakim danom dobiva sve više i više udaraca kako znanost napreduje u istraživanju arheoloških ostataka.
 

 
Vremenska crta evolucija čovjeka:

• prije 55 milijuna godina – evolucija prvih primitivnih primata
• prije 15 milijuna godina – od gibona se razvijaju hominidi (veliki majmuni)
• prije 8 milijuna godina – evolucija prvih gorila. Rod ljudi i čimpanzi se kasnije grana na dvije odvojene grane
• prije 5,5 milijuna godina – Ardipithecus, prvi “proto-čovjek”, dijeli karakteristike s čimpanzama i gorilama
• prije 4 milijuna godina – pojavljuju se majmunoliki rani ljudi, poput australopitekusa. Iako njihov mozak nije bio veći od mozga čimpanze, imali su neke ljudske karakteristike
• prije 3,9 do 2,9 milijuna godina – Australopitekus afarensis živio je u Africi
• prije 2,7 milijuna godina – parantropus je živio u šumama i imao ogromnu čeljust za žvakanje
• prije 2,3 milijuna godina – smatra se da se homo habalis tada prvi put pojavio u Africi
• prije 1,85 milijuna godina – razvoj prve “moderne” šake
• prije 1,8 milijuna godina – počinju se javljati fosilizirani tragovi homo ergastera
• prije 1,6 milijuna godina – ručne sjekire postaju prva velika tehnološka inovacija
• prije 800.000 godina – rani ljudi stječu kontrolu nad vatrom i stvaraju ognjišta. Veličina mozga se drastično povećava
• prije 400.000 godina – neandertalci se počinju pojavljivati i šire po Europi i Aziji
• prije 200.000 godina – homo sapiens – moderan čovjek – pojavljuje se u Africi
• prije 40.000 godina – moderni ljudi stižu u Europu

 
(sputniknews.com)

Bi li kršćanstvo, najveća religija na svijetu, trebala u svoj zagrljaj prihvatiti sve inteligentne oblike života? Čak i svemirce? Papina poruka uključivosti za sobom povlači i drugo pitanje – ono hiperinteligentnih mašina”

U nedavnom članku za The Atlantic, kolumnist i vjerski autor Jonathan Merritt osvrnuo se na odnos umjetne inteligencije i kršćanstva. U nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove njegove kolumne.

“Otkako je postao papa, Franjo se intenzivno trudi privući Crkvi što više onih koji tragaju za duhovnošću. Odbio je osuditi LGBT ljude, pokušao je integrirati razvedene parove te proširiti ovlasti svećenika, tako da one uključuju mogućnost oprosta abortusa. No, Franjin široki zagrljaj nikad nije bio otvoreniji nego 2014. godine, kada je Papa kazao kako će Crkva krstiti Marsovce.

“Kad bi, na primjer, sutra na Zemlju sletjela ekspedicija Marsovaca, a jedan od njih zatražio krštenje, što bi se dogodilo? Kada nam Gospodin pokaže put, tko smo mi da kažemo: ‘Ne, to nije mudro!’ Napravit ćemo to”, poručio je.

Iako se radi tek o zamišljenom scenariju, on za sobom povlači pitanja o tome na koga i na što se Crkvin blagoslov može protegnuti. Bi li kršćanstvo, najveća religija na svijetu, trebala u svoj zagrljaj prihvatiti sve inteligentne oblike života? Čak i svemirce? Papina poruka uključivosti za sobom povlači i drugo pitanje – ono hiperinteligentnih mašina”.

Kralj ljudske vrste?

“I dok većina teologa ne obraća pozornost na to pitanje, stručnjaci iz područja tehnologije uvjereni su kako je umjetna inteligencija na dobrom putu da postane autonomna. Iako postoje neslaganja oko toga kad će kucnuti trenutak autonomnosti umjetne tehnologije, konsenzus neminovnosti tog trenutka je dosta raširen.

Takav razvoj događaja utjecat će na kršćanstvo, ali i na religije u širem smislu. Smatram kako je umjetna inteligencija najveća prijetnja kršćanskoj teologiji od ‘Podrijetla vrsta’ Charlesa Darwina.

Umjetna inteligencija desetljećima se razvija nevjerojatnom brzinom. Računala danas mogu upravljati zrakoplovima, tumačiti X-zrake i pregledavati forenzičke dokaze. Algoritmi su u stanju slikati umjetnička remek-djela te komponirati simfonije u stilu Bacha. Google razvija ‘umjetno moralno rezoniranje’, tako da samovozeći automobili te kompanije mogu donositi odluke u slučaju prometnih nesreća.

Usprkos velikom potencijalu koji umjetna inteligencija nudi, dio intelektualaca zabrinut je oko vremena u kojemu će strojevi postati svjesni i racionalni akteri – bića s emocijama, sviješću i samosviješću.

“Razvoj potpune umjetne inteligencije mogao bi značiti kraj ljudske vrste”, kazao je slavni fizičar Stephen Hawking za BBC 2014. godine.

“Jednom kada ljudi razviju umjetnu inteligenciju, ona će početi djelovati samostalno te će sama sebe nadograđivati sve brže i brže. Ljudi, koji su ograničeni sporom biološkom evolucijom, neće se moći nositi s time te će u konačnici biti zbačeni s pozicije moći”, dodao je.

Upozorenje intelektualaca

“Mogućnost bilo kakve prijetnje čovječanstvu od strane umjetne inteligencije očigledno je dovoljno velika da zabrine neke od vodećih mislioca na Zemlji. Preko 8000 osoba, uključujući Hawkinga, Noama Chomskog i Elona Muska, potpisalo je otvoreno pismo putem kojega su upozorili na opasnosti razvoja umjetne inteligencije.

I dok se većina kritičara umjetne inteligencije bavi njezinim učinkom na ekonomiju, vlast i etiku, postoji i duhovna dimenzija koju valja proučiti. Ukoliko stvorimo stvari koje će biti u stanju razmišljati samostalno i same za sebe, doći će do ozbiljne teološke debate.

Povijest je puna primjera toga kako velika znanstvena dostignuća imaju i značajan utjecaj na religiju. Kada je Galileo zagovarao heliocentrizam u 17. stoljeću, to je utjecalo i na način na koji je kršćanstvo tumačilo određene dijelove Biblije. Nakon što je Charles Darwin popularizirao teoriju prirodne selekcije u 19. stoljeću, to je promijenilo tradicionalna kršćanska uvjerenja o porijeklu života. Ovaj je trend utjecaja vidljiv i u modernoj genetici te klimatologiji.

Kada bi ljudi stvorili autonomne robote, to bi uvelike utjecalo na religiju – i to kao ništa od ranije navedenih promjena. Neki smatraju kako bi to dovelo u pitanje svaki pojedini element tradicionalne teologije te kako bi jako puno toga trebalo biti ponovno interpretirano.

Dobar primjer navedenog je – duša. Kršćani dušu uglavnom smatraju jedinstveno ljudskim svojstvom, unutarnjim i vječnim dijelom čovjeka. Kršćani vjeruju kako su svi ljudi ikada stvoreni na sliku Božju te da imaju dušu”.

Mogu li strojevi imati dušu?

“No, što je točno duša? I bi li umjetna inteligencija dovela u pitanje kršćansku definiciju duše? Bi li strojevi također imali dušu?

Ako vam se to čini kao apsurdno pitanje, samo se sjetite tehnologija kao što je in vitro oplodnja ili genetsko kloniranje. U oba slučaja ljudi stvaraju inteligentna bića, i većina kršćana bi se vjerojatno složila da ona imaju dušu.

Krenimo od te pretpostavke. Ukoliko imaš dušu i stvoriš vjernu biološku kopiju sebe, pretpostavka je da i ta kopija ima dušu. No, ako naučimo kako digitalno pohraniti našu svijest u računalne sustave, onda ćemo biti u stanju stvoriti umjetnu inteligenciju koja će biti digitalna kopija nas samih. Iz perspektive kršćana, hoće li i te digitalne kopije nas imati duše?

Takva pitanja za sobom povlače niz teoloških izazova.

Ukoliko umjetno inteligentne mašine imaju duše, bi li one mogle uspostaviti odnos s Bogom? Prema Bibliji, Isusova smrt je iskupila “sva stvorenja”. No, je li Isus umro i za iskupljenje umjetne inteligencije? Može li se i ona “spasiti”?

A što je s grijehom? Bi li umjetno inteligentna računala koja bi se vodila načelom toga da nikada ne čine zlo ujedno bila i bolji kršćani od ljudi? Sva ta pitanja su veoma složena, a teologija na njih još uvijek nema odgovore”, zaključuje Merritt.

<<>> NA RUBU PAMETI: Angela Merkel rekla da roboti imaju ‘ista prava kao ljudi’
 
(index.hr)

Darwinova evolucija teorija će biti uklonjena iz turskih udžbenika iz biologije u srednjim školama od sljedeće godine

Ministar nacionalnog obrazovanja turske vlade, Ismet Yilmaz, najavio je novi nastavni plan i program za školsku akademsku godinu 2017-2018.

Yilmaz je priznao da su Darwinova otkrića “samo teorija”: “Darwinov rad se temelji samo na teoriji. U stvari, to je isto kao teorija “Velikog praska” u fizici. Ovi problemi zahtijevaju posebnu raspravu izvan školskog programa”.

Teorije evolucije su izbačene iz škole

Novi nacrt plan i program donosi neke radikalne promjene:

- neuspjeli pokušaj puča će biti uključen u predmete društvenih znanosti počevši od 6. razreda.

- sveukupna akademska težina programa je smanjena

- “Teorija evolucije” je isključena iz predmeta. Poglavlje na koje se to odnosi se zove “Porijeklo života i evolucija” i biti će zamijenjeno sa poglavljem “Živa bića i okoliš”.

Reakcionarna transformacija koju su doživjeli u posljednjih 14 godina u Turskoj donosi značajne rezultate.

31,2 posto turskih studenata do 15 godina podbacilo je u matematici, znanosti i čitanju, prema PISA testu.

Turska je postigla 420 poena na testu iz matematike i zauzela 49. mjesto od 72 zemalja. Turska je također bila na 52. mjestu u znanosti i 50. u čitanju.

Prema Turskoj Asocijaciji za Obrazovanje (TED) i njihovog “Izvješća o obrazovanju u 2016.”, prosječna ocjena verbalne vještine sveučilišnih diplomanata u Turskoj je niža od prosječne ocjene učenika koji su djelomično završili srednju školu u Japanu.

Daljnji korak ka neznanstvenom, opskurnom obrazovanju

Rasprave oko toga hoće li isključiti “Teoriju Evolucije” i uključiti inteligentniji model obrazovanja su nedavno eskalirale.

Odgovarajući na pitanje o isključivanju “Teorije Evolucije” iz nastavnog plana i programa, ministar narodne prosvjete Ismet Yilmaz izjavio je da je nacrt plana otvoren za komentare, a Teorije evolucije nije iznimka.

Yılmaz je tvrdio da iako je ta teorija “iako prihvaćena znanstveno, je samo hipoteza, ili samo teorija, te da je sporna.”

DARWINOVA TEORIJA EVOLUCIJE: Kamen Temeljac Zločina – od Hitlera do Današnje “Zlatne Milijarde”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ako je čovjek nastao od majmuna, zašto još uvijek postoje majmuni?

Evolucionisti vjeruju da su njihovi djedovi i bake bili majmuni, ali se ljute kada im spomeneš majmuna jer tvrde da ljudi nisu nastali od majmuna nego da ljudi i majmuni imaju istog pretka?! Znači majmun im je brat ili sestra?!

Možda niste znali, ali najbrojnija sekta na svijetu je evolucija. Ako vas zanima, 99% svih bioetičkih problema isto kao i najgora društvena uređenja su proizašla iz ove sekte.

Oni tvrde da je evolucija teorija, ali evolucija nije teorija. Da bi nešto bilo teorija mora zadovoljiti uvjete da bi bilo teorija. Sljedbenici sekte evolucija su svjesni toga, ali namjerno ubacuju riječ teorija da bi dobili na znanstvenosti te krvoločne sekte.

Oni vam vjeruju da su njihovi djedovi i bake bili majmuni, ali se ljute kada im spomeneš majmuna jer tvrde da ljudi nisu nastali od majmuna nego da ljudi i majmuni imaju istog pretka?! Znači majmun im je brat ili sestra?! U biti oni vjeruju da je stijena sama od sebe oživjela. Da netko pita dvogodišnje dijete da li Velebit ili Dinara može oživjeti samo od sebe, dijete bi se nasmijalo i reklo da ga odrasli zadirkuju. No, ovi vam iskreno vjeruju da je kamen sam od sebe oživio.

Do danas ne postoji niti jedan jedini neupitni znanstveni dokaz koji nije pretpostavka ili interpretacija za evoluciju. U svojoj bahatosti će vam spominjati onog mučenika Darwina i zebe.

– Znaš, zebe imaju različite duljine kljuna. To je dokaz za evoluciju! – slavodobitno će reći sljedbenik evolucije.

– A što je zeba postala kada joj je narastao kljun? – pita dvogodišnje dijete.

– Pa, ostala je zeba! – zbunjen je evolucionist kako ne vidiš dokaz prelaska vrste u vrstu.

Ovdje moram dati napomenu. Kada kažem vrsta, onda se držim Biblijskog izvještaja o Stvaranju. Tamo piše: Stvori Bog sve prema svojoj vrsti. Druga je stvar što su evolucionisti izokrenuli taj pojam pa pod vrstom podrazumijevaju nešto drugo nego je to u stvarnosti.

– E, vidimo promjene u kukuruzu! To je isto dokaz za evoluciju.

– A što je kukuruz postao nakon promjene? – opet pita dvogodišnje dijete.

– Pa, ostao je kukuruz. Ali to je dokaz za evoluciju. – uporan je sljedbenik evolucije i ne vidi koliko je smiješan.

Inače, evolucionisti imaju taktiku. Prvo vam se počnu rugati i vrijeđati vas. Ako otrpite to njihovo duhovno stanje, velika je šansa da je to jedina znanost koju ćete od njih dobiti. Kada im krenete obarati jedan po jedan njihov «dokaz» postanu manji od miševa jer se njihovo «znanje» temelji na neznanju. Znaju vam se rugati da ste fanatik, a jedini fanatici su upravo evolucionisti.

Mnogo puta sam bio u raspravi s evolucionistima. Nisu to sad neki tamo nepismeni ljudi. Obično se kite nekim titulama i treba vam pola sata da bi im došli do imena i prezimena. Znao sam imati stvarno zanimljivih iskustava. Neki su skakali kao ping pong loptice na stolici. Neki su imali reakcije kakve se vide na molitvama za oslobođenje. Jedini «argument» koji znaju dati je: «Ti si glup!»

Ja glup?! A on vjeruje da je dinosaur legao na jaje i rodila se ptica?! Pa tko je glup? Nigdje niti jednog jedinog dokaza, ali ja sam glup što ne vjerujem u njihovu sektu.

Temu evolucije istražujem nekih sedam godina i pročitao sam brdo knjiga, odslušao brdo predavanja i niz debata. Išao sam otvorena uma, pa ako ima jedan jedini dokaz da ne budem protiv cijelog svijeta. No, ništa. Davao sam javno na televiziji 200.000 kuna za jedan jedini dokaz za evoluciju pod uvjetom da je neupitan i nepobitan znanstveni dokaz, a da nije interpretacija ili pretpostavka.

Zbog toga su se ljutili na mene. Nudio sam na jednom skupu sveučilišnih nastavnika kada su počeli trkeljati o «znanstvenosti» evolucije vlastitu kuću opet pod istim uvjetima. I jedino što sam dobio kada sam im ponudio kuću je bio muk. Nudio sam na predstavljanju knjige mog brata i sveca don Anđelka Kaćunka bjanko ček za jedan jedini dokaz. Opet pod istim uvjetima. Morao sam, jer je tamo bio prisutan i Jakov Radovčić, autor Krapinskog zabavnog parka u javnosti poznatog kao Krapinski muzej. I opet ništa. Samo šutnja. Pa kako to da nitko nema niti jedan jedini dokaz i uzme pare budali?!

– Evolucija se može dokazati samo ja nemam vremena da ti dokažem jer je to proces od par milijuna godina. – javio se jedan sljedbenik te sekte.

– Onda mi se javi za milijun godina. – odgovorio sam.

Kad sam već spomenuo taj Krapinski «muzej», možda vam nije poznato ali tamo su našli 600 zubi i napravili «muzej». Hej, nađu 600 zubi i na osnovi tih 600 zubi uz pomoć silnih specijalnih efekata prodaju djeci priču o nekom tamo primitivnom neandertalcu. Po toj logici skoro svaki malo bolji zubar bi mogao napraviti svoj muzej. U biti ne može jer je uvjet da te ljudske zube proglasi da su zubi neandertalca, a kako je prosječni zubar pošten čovjek on neće lagati kao ovi u Krapini.

Dakle, u Krapini postoji zabavni park gdje vam tvrde da su tamo bili neki praljudi. Obično neandertalca prikazuju kao nekog prljavog lika obučenog u krzno tek ubijenog medvjeda. Nema veze što su neandertalci imali šivaću iglu, prikaz mora biti s nekim krznom. Znači, dok su žene neandertalke heklale stolnjake, njihovi muževi su onako musavi bili obučeni u krvavo krzno?! Ma, stvarno trebaš završiti visoke debilane da bi to shvatio ozbiljno. Zona sumraka. U biti sumrak uma.

Nema veze što su neandertalci imali razvijenu umjetnost kao što su glazba i slikarstvo, ipak ne mogu oni biti ljudi jer su evolucionisti u svojim bolesnim maštanjima uvrtili sebi u glavu da su to neki praljudi.

Ti «primitivni» neandertalci su pokapali svoje mrtve. Iako sama ta činjenica ukazuje na visoku religijsku svijest, opet nam u Krapinskom «muzeju» prodaju priču o nekim praljudima koji imaju isto porijeklo kao i evolucionisti.

Ti sektaši evolucionisti, tvrde da su neandertalci živjeli u periodu od nekih 100.000 godina, što znači da ih je u vrijeme «izumiranja» bilo nekih 50 milijardi na planeti?! Znači njih 50 milijardi je odlučilo izumrijeti samo od sebe?! Što zna neandertalac što je 50 milijardi? Ipak je on mutavi neandertalac. Skoro kao evolucionist. Za one koji ne znaju, neandertalci su najobičniji ljudi koji su bili potomci Adama i Eve.

Razgovarao sam s jednim prijateljem. Dečko je doktor i učili su ga evoluciji, ali je otvorena duha za istinu.

– Što ćeš s bakterijama? Poznato je da bakterije postaju otporne na antibiotike? Nije li to dokaz za evoluciju?

– Nisu one postale otporne nego su izgubile sposobnost da reagiraju na antibiotik, no nema veze… u što su se pretvorile bakterije, ako je to dokaz za evoluciju? – pitao sam ga.

– Hm, ostale su bakterije… – nasmijao se on i nastavio – A što ćeš sa zadnjim nogama kod kita? Nije li to dokaz za evoluciju?

– Možda to nisu noge, nego mu te koščice služe, da oprostiš, da bi mu držala jaja! No, to bi ti kao doktor trebao znati. – rekao sam mu.

– Imaš pravo, a što ćeš sa guštericom koja je promijenila prehrambene navike na onom otoku kod nas? – vadio je on «dokaze» iz glave kako ih se sjećao.

– U što se taj gušter pretvorio? Jesu li mu narasla krila nakon promjene prehrambenih navika?

– Ostao je gušter… – opet se nasmijao moj prijatelj shvaćajući da nema niti jednog dokaza za evoluciju.

Dugo smo pričali i čovjek, kako je otvorena duha je vrlo brzo svojim izuzetnim intelektom prihvatio Biblijski koncept Stvaranja jer jedini ima smisla. Svaki drugi koncept je đavolski i nema istine u njemu.

Nisam ja usamljen u ovome što govorim. Naime, pratim znanstvene radove i umnijih i pametnijih i školovanijih ljudi koji su svoj život posvetili ovoj problematici.

– E, ali većina znanstvenika se slaže s konceptom evolucije! – eto odmah nekog sektaša kojemu je vrhunac intelektualnog rada taj što je pročitao naslov u nekom žutom tisku.

– Znanost nije demokratska disciplina pa da se većinom glasova određuje što je istina. Nije ti to Biskupska sinoda o obitelji! – odgovaram takvom.

Inače, meni je pitanje evolucije jednostavni test inteligencije i duhovnog stanja. Ako mi je sugovornik evolucionist onda znam s kime imam posla i na što je sve spreman. Isto kao u duhovnim pitanjima. Čim mi netko krene trkeljati o evoluciji znam da imam posla s nečistim duhom. On bi sa mnom pričao o Isusu, a prihvaća evoluciju? Ma, daj… te klošarske fore neka prodaje nekome drugom. Ja sam katolik i držim se nauka Katoličke Crkve koji otvoreno prezire sotonski koncept evolucije.

Ono što mogu reći iz vlastitog iskustva, evolucionisti su ljudi koji imaju velikih duhovnih problema i ako ste dovoljno strpljivi, kad tad ćete primjetiti neku anomaliju kod pripadnika te najblesavija sekte u povijesti ljudskog roda – sekte evolucionista.
 
(dnevno.hr iz knjige Elvis Duspara: ”Budi, opominji, tješi”/uredio:NSP)

“U jednom trenutku u budućnosti, ne tako dalekom i mjerenom stoljećima, rasa civiliziranih ljudi će gotovo sigurno istrijebiti i zamijeniti divlje rase diljem svijeta”, napisao je Charles Darwin

On je inače civiliziranim ljudima smatrao bijelce, a ostale rase ljudske vrste je rangirao redom naniže do najzaostalijih. Zagovornici učenja djece “samo činjenicama” zacijelo ne žele da djeca doznaju neke činjenice o onom što je Darwin stvarno pisao. A ja pak smatram da djeci treba dati objektivan uvid u Darwinov rad, ne samo u selektivne činjenice koje se ne kose s današnjim politički korektnim uvjerenjima.

A na Darwina se vole pozivati ljudi poput intelektualne i znanstvene veličine Jelene Veljače, koja je jednom u svojoj kolumni ispalila kak su oni bili strašno napredni jer su nakon škole raspravljali o Darwinovoj teoriji evolucije. Mi poslije škole nismo raspravljali o Darwinu, jer je malo bedasto raspravljati o knjigama koje niste pročitali, a nekako ne vjerujem da su u razredu Jelene Veljače čitali “Porijeklo vrsta”.

Da jesu, znali bi da se u tom djelu ljudska vrsta ionako ama baš nigdje ne spominje. Doduše, kasnije je Darwin napisao još jednu knjigu, posvećenu porijeklu upravo naše vrste, kao odgovor autoru teorije prirodnog odabira, Wallaceu: “Podrijetlo čovjeka i spolni odabir”. No što u njoj zapravo piše?

Pa, kad bi naši ateisti uzeli Darwina u ruke, vjerojatno bi se za početak zgrozili time što je Darwin jasno rangirao rase unutar ljudske vrste, s bijelcima na vrhu.

“Kod divljaka, slabi u tijelu ili umu skoro bivaju eliminirani; a oni koji prežive u pravilu su izvrsnoga zdravlja. U drugu ruku mi, civilizirani ljudi, radimo sve što možemo da bismo zaustavili proces eliminacije; gradimo azile za umobolne, invalide, bolesne; donosimo zakone koji štite siromašne; a naši liječnici ulažu sve svoje znanje da bi spasili život svakome, do zadnjeg trenutka.

Imamo razloga vjerovati da je cijepljenje spasilo tisuće ljudi, koji bi inače zbog slabe konstitucije podlegli boginjama. Tako slabi primjerci ljudskog roda propagiraju svoju vrstu. (…) “Nitko tko je ikad vidio kako se uzgajaju domaće životinje ne gaji sumnje da to mora biti vrlo štetno za razvoj ljudske vrste. Iznenađujuće je kako brzo želja za brigom, ili pogrešno usmjerena briga, vodi do degeneracije domaćih životinja; ali s izuzetkom ljudske vrste, malo tko je takav ignorant da bi dopustio najgorim primjercima svojih životinja da se razmnože.”

Niže rase, slabi i bolesni se ne bi trebali razmnožavati

No znači li to sve da je Darwin podržavao Darviznizam? Ne, Darvinov moral nije bio moral Adolfa Hitlera, koji je namjeravao malo “pripomoći” prirodnoj selekciji. Darvin je, u moralnom pogledu, ipak bio – kršćanin. “Pomoć koju osjećamo da smo dužni dati bespomoćnima je uglavnom slučajna posljedica instinktivne simpatije, koja je izvorno dio socijalnih instinkta, ali naknadno oblikovana, na način prethodno naznačen, u nešto puno difuznije, šire.

Nemoguće bi bilo razumom potvrditi naše sentimente, bez da narušimo najplemenitiji dio naše prirode. Kirurg može otvrdnuti dok vrši operaciju jer zna da djeluje u najboljem interesu svojeg pacijenta; no kad bismo namjerno zanemarili slabe i bolesne, iz toga bi moglo biti tek uvjetne ili slučajne koristi u budućnosti, uz sigurno i veliko zlo u sadašnjosti”, napisao je Darwin.

No ipak, Darwin nije baš smatrao da bi manje kvalitetnim genetskim primjercima ljudske vrste trebalo baš dati da se neograničeno razmnožavaju U nastavku gornje rečenice, Darwin kaže, “Stoga moramo bez prigovora trpjeti svakako loše učinke preživljavanja i razmnožavanja slabih primjeraka svoje vrste; ali čini se da postoji barem jedna kontrola koja stalno djeluje, a to je da se slabiji i inferiorni članovi i članice društva ne žene tako slobodno kao zdravi; i to je kontrola koja se može pojačati, iako je više za nadati se nego za očekivati, da će se inferiorni umom ili tijelom suzdržavati od braka.

”Darwin tu očito griješi, jer na globalnoj razini, ali i na mikrorazini u razvijenim zemljama, se “inferiorni” razmnožavaju kudikamo brže: obitelji sa socijale, neškolovani, primitivni ljudi često imaju cijeli čopor djece, a visokoobrazovani i inteligentni u Europi jedno ili dvoje, često niti to.

Takvo razmišljanje Darwina je na tragu jedne druge ikone današnjih “liberala”, Margaret Sanger, osnivačice “Američke lige za kontrolu rađanja”, danas poznate kao “Planirano roditeljstvo”; velike pobornice pobačaja kao sredstva istrijebljenja nižih rasa, naročito crnaca. O njoj Hillary Clinton danas govori kao o vrlo hrabroj ženi. No ona je također bila pobornica znanosti izrasle na temeljima Darwinove teorije, eugenike, te je držala predavanja pred Ku Klux Klanom čija je bila miljenica. Ta teorija je bila iznimno popularna u intelektualnim i znanstvenim krugovima pred stotinjak godina, naročito onim lijevim i ateizmu sklonim, a njena popularnost je pala tek kad je eugenika postala temeljem zločinačkog Hitlerovog projekta.

Više i niže rase kod Darwina

Ali još zanimljivije je sedmo poglavlje, “Rase ljudi”, u kom Darwin jasno klasificira ljudske rase od najrazvijenije bijele na niže, i eksplicitno objašnjava razlike između njih. Zašto ljudi koji se danas pozivaju na Darwina i dobivaju napadaje bjesnila kad netko spomene Boga, tumačeći nam kako je neprihvaćanje Darwinove teorije o postanku ljudske vrste znak potpune zaostalosti i zatucanosti, istovremeno odbacuju sve ono što je Darwin rekao o postanku bijele rase i njenoj superiornosti nad ostalim rasama? Neke njegove riječi se čak mogu protumačiti tako, da je smatrao da su crnci u Africi evolucijski bliži gorilama u džungli nego bijelim ljudima!

Darwin tvrdi da se svaka ljudska rasa “specifično razlikuje” i kako ih treba klasificirati kao i ostale vrste životinja (izdanje iz 1874., strana 167). On je također želio odrediti jesu li crnci, indijanci i žuti ljudi samo podvrsta iste vrste, ljudske, ili kompletno druge “životinjske” vrste (strana 180). Jedan od testova je bio mogu li se vrste uspješno međusobno pariti (1874, str. 172).

On tu na strani 167 prezentira neke argumente oko toga da su ljudske rase zapravo kompletno različite vrste! Po njemu, među rasama “postoje brojne razlike u strukturi i konstituciji tijela, pri čemu su neke značajne” i te razlike “su ostale gotovo jednake kroz vrlo dug vremenski period (str. 173). Darwin citira dokaze koji sugeriraju da između raznih rasa ljudi “nema savršenog fertiliteta”, a čak ide toliko daleko da tvrdi kako, ako ga i ima, “to nas apsolutno ne sprječava da bismo ih svrstali u drugu vrstu” (strana 172.)

Darwin nadalje prezenitra dokaze druge strane, da sve rase ljudi pripadaju istoj vrsti, ističući kako u Južnoj Americi ima puno ljudi koji su “vrlo kompleksna ukrštavanja između crnaca, Indijaca, i Europljana” (strana 173). Stranicu dalje zaključuje da postoji vrlo široka mogućnost klasificiranja ljudi u razne rase i vrste. On osobno je smatrao da su ljudske rase – crni, bijeli, Indijci – podvrste iste vrste (strane 176 i 608). No dodaje da je to toliko arbitarno da je praktički svejedno hoće li rase ljudi biti proglašene podvrstama iste vrste, ili novim vrstama. (180).

Pozabavio se i izumiranjem ljudskih rasa. Naglasio je kako su mnoge rase i podrase ljudi izumrle, i kako je to proizašlo iz “natjecanja između plemena i plemena, i rase i rase” (1874, str. 182). Darwin je zaključio da su vizualne razlike među rasama jednostavno rezultat seksualne selekcije – drukčijih standarda parenja među različitim rasama. Kasnije su antropolozi seksualnom selekcijom objasnili zašto neke rase generalno imaju dulje spolovilo, a neke generalno veću inteligenciju – povezano je s tim koji su narodi prvi prihvatili poljoprivredu i razvili civilizaciju i sjedilački način života, te time i monogamiju – ali to nije predmet ovog teksta.

O ljudima, crncima, i gorilama

No ono što je do danas ostalo sporno u njegovoj teoriji je velika rupa u organskom lancu, koju je nemoguće premostiti i jednom izumrlom ili danas živom vrstom. Tzv. “karika koja nedostaje”. Često se to ističe kao “dokaz” da je Darwinova teorija šuplja u pogledu nastanka čovjeka, iako to zapravo ne dovodi u pitanje generalne principe teorije evolucije.

Takvi “prekidi” postoje i drugdje, kod nekih drugih vrsta. No Darwin tu piše, što je najspornije od svega što je napisao, “Ali svi ti prekidi ovise tek o broju pridruženih oblika koji su u međuvremenu izumrli. U jednom trenutku u budućnosti, ne tako dalekom i mjerenom stoljećima, rasa civiliziranih ljudi će gotovo sigurno istrijebiti divlje rase diljem svijeta i zauzeti njihovo mjesto.

Istovremeno će čovjekoliki majmuni, kako je profesor Schaaffhausen napomenuo, nedvojbeno biti istrijebljeni. Tako će se prekid u lancu dodatno proširiti, i prostirati će se između čovjeka u još civiliziranijem obliku, nadajmo se, od današnjeg bijelca, i nekog majmuna na stupnju poput babuna, umjesto današnjeg prekida koji ide od crnca ili Australca do gorile”; kaže Darwin.

Ukratko; po Darwinu, današnji bijelci će evoluirati u superiornu rasu, a crnci će, kao zaostali, izumrijeti zajedno s čovjekolikim majmunima. Tu on, dakle, crnce i gorile nedvojbeno stavlja u istu evolucijsku košaru za genetske otpatke. Kad Darwin spominje “civilizirane rase” (“civilised races”) on gotovo uvijek opisuje europske kulture, i zapravo ne povlači nikakvu jasnu razliku između pripadnosti biološkoj bijeloj rasi i pripadnosti europskoj kulturi. Zapravo, tada razlike tog tipa nitko nije ni radio, osim spomenutog Wallacea – nije se smatralo poželjnim niti da se crnci krste, a ponajmanje da se miješaju s civiliziranim ljudima na bilo koji način. Darwin je rangirao sve životinje po nečem što je nazvao “organska skala”, a na vrhu su joj ljudi. Na isti način je rangirao i rase unutar ljudske vrste, s bijelcima na vrhu, a s tzv. “rasama divljaka” na dnu (strane 64, 156, 619).

Darwin kao rasist?

Jel li Darwin bio, dakle, rasist? Ne, samo znanstvenik: on je bio veliki protivnik ropstva, što se u njegovo doba smatralo vrlo progresivnim, i, kako sam naveo, bio je protivnik toga da mi malo “poguramo” evoluciju, iako je bio uvjeren da će niže vrste izumrijeti. On sam je tu pogriješio, jasno: to što je neka vrsta “naprednija” joj ne jamči opstanak, kamoli njena intelektualna superironost.

Bar ne s aspekta evolucije same: ona nagrađuje tek prilagodbu, plemeniti specijalisti izumiru, vrste poput štakora, pauka, žohara, krokodila i morskih pasa opstaju eonima i bit će tu i kad ljudi više ne bude. Inteligencija je prednost samo ako je u službi bolje prilagodbe, golog oportunizma. No sluti li tu Darwin, iako nenamjerno, inteligentni dizajn? Namjeru Stvoritelja? Cilj i svrhu? A da toga i sam nije svjestan. Jer, evolucija ne govori ništa o ljudskoj duši.

Vratimo se samom Darwinu, koji kaže, “Iako se postojeće rase ljudi razlikuju u brojnim pogledima, poput boje, kose, oblika lubanje, proporcija tijela, i tako dalje (…) brojne su beznačajne ili pojedinačne prirode (…) Isto važi jednako ili čak i više za mentalne sličnosti između najrazličitijih rasa ljudi. Američki urođenici, crnci, i Europljani se razlikuju po svom umu (“in mind”) jedni od drugih kao bilo koje tri rase koje možete imenovati; svejedno, bio sam iznenađen, dok sam živio s ljudima iz vatrene zemlje na Beagleu, brojnim malim osobinama karaktera koje su pokazivale koliko su naši umovi ipak slični; pa je tako bilo i s jednim punokrvnim crncem s kojim sam jednom bio intiman”, navodi Darwin (intiman ovdje ne znači ništa seksualno, da ne bude zabune, tiče se konverzacije).

Brojni su autori i znanstvenici tvrdili – poput Richarda Webstera – kako je “Porijeklo čovjeka” napisano pod utjecajem rasističkih predrasuda, i kako je Darwin težio istrebljenju divljaka i nižih rasa. To, naravno, nije točno – Darwin je smatrao da je istrebljenje neumitno slijedom evolucije, a ne nasilja, ali je bio jasan kad je rekao da ne smijemo prepustiti slabe i nemoćne njihovoj sudbini. Možda se zato nikad i nije odrekao Boga, te je još 1879 jasno napisao da ne negira Boga, već sebe smatra agnostikom, koji ne pripada niti jednoj religiji.

Dežurni eugeničari

No problem je što su brojni “eugeničari” njegove teorije koristili za pravdanje masovna ubojstva. Činjenica je da su neke rase evolucijski i civilizacijski bile kudikamo uspješnije od drugih, to je očito. U trenutku kad je bijeli čovjek došao u dodir s crncima iz subsaharske Afrike – negdje u Darwinovo doba – oni su zaostajali dvadesetak tisuća godina, nisu poznavali pismo, kotač, tkalački stroj, praktički niti obradu zemlje, gradnju trajnih nastambi, ništa. Pod “kontakt” ne smatram to što su berberski trgovci robljem od antike lovili crnce i dopremali ih u Rim i kasnije Ameriku, te ih držali za svoje robove.

To se ne može objasniti nikakvim “kolonijalizmom i rasizmom”, isto kao što se rasizmom bijelog čovjeka ne može objasniti to što žuti ljudi u Americi imaju veća primanja. Kad bismo prihvatili tumačenja moralnih higijeničara kako su Romi u Europi ili crnci u Americi lošije školovani i plaćeni od bijelih ljudi, morali bismo rasizmu žutih ljudi pripisati to što su oni više plaćeni od bijelih, i osjetno zastupljeniji u visokotehnološkim kompanijama. Indijci, iako spadaju među zaostalije rase generalno, imaju velik broj čudesno nadarenih matematičara, primjerice, pa tako gotovo da drže monopol među vrhunskim atomskim fizičarima.

Ako znamo da se pojedinci razlikuju po intelektualnim ili tjelesnim kapacitetima i predispozicijama, onda je logično pretpostaviti da se razlikuju i nacije, i rase, pa i obiteljski klanovi u cjelini, što naravno ne znači da Rom ne može imati kapacite za Nobelovu nagradu, ili da Židov ne može biti na socijali i prositi na cesti. No gledano holistički, razlikuje se kapacitet grupe kao cjeline, pa su takvi slučajevi ekstremno rijetki praktički nepostojeći: vjerojatno na svijetu ima više Židova Nobelovaca nego Roma s fakultetom, bilo kojim.

Znači li to da ljudi ne vrijede jednako? Ako stvari  gledate striktno znanstveno, ne. Ako gledate kršćanski, svaki život je svet i svačije ljudsko dostojanstvo nepovredivo, što opet ne znači da svatko jednako vrijedi u svakom pogledu. Problem s Hitlerom nije bio što nije smatrao da sve rase vrijede jednako, nego što je smatrao da temeljem toga što nemaju svi jednake kapacitete za ovo ili ono nekima treba oduzeti zakonska prava ili ih čak i istrijebiti.

Realan i znanstveni pristup Darwinu je dati svima jednake mogućnosti, a ne očekivati jednake rezultate i tvrditi da smo svi isti, iako za to nema nikakve znanstvene podloge. No u marksizmu, “sekularnom” humanizmu, imamo izvrnutu eugeniku: bolesni i slabi nastoje istrijebiti zdrave i snažne, iz vlastitog očaja, zavisti, ogorčenosti. Njihov bijes je uvijek okrenut prema onima koji su govorili glasom razuma, jer je stvarnost oprečna njihovim zabludama i utopijskim idejama.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina

Povijest je film u našem umu, ali taj film ni u kojem slučaju nije naš. Filmovi uobičajeno pripadaju režiserima, pa se u skladu s tom filmskom tradicijomi zapitajmo – čiji je film povijest koju znamo? Tko je izrežirao i napisao tu priču, čiji se zaplet tako duboko urezao u nas da nam se ponekad čini da je vidimo u bojama, kao da svijetovi prošlosti još uvijek žive? Naša memorija se služi slikama koje je vidjela u filmovima, knjigama i drugdje pa stvara uvjerljive prikaze događaja i ljudi.

Danas postoje brojne knjige o zakulisnim zbivanjima iz kojih slijedi da je novija politička povijest (navodno – najbolje dokumentirano razdoblje u povijesti) samo ciljana interpretacija. Naravno, događaji su se zbivali, ali povijest, kao i svaka znanost, nije tek skupljanje informacija već nešto puno važnije – interpretacija informacija.

Ako se dovoljno dugo izlažemo podacima koji nisu dio općeg znanja, pa još ako se privremeno isključimo iz glavne struje informacija, s vremenom će možda biti jasno koliko je važno shvatiti kako su se događaji doista zbivali, ako želimo shvatiti što se danas zbiva oko nas. Pritom se čovjek nađe sam ispred puno jačeg i brojčano nadmoćnijeg neprijatelja – skoro cjelokupnog obrazovnog i znanstvenog sustava cijelog svijeta.

U Orwellovoj „1984-toj“ rečeno je da onaj tko nadzire prošlost nadzire i sadašnjost i budućnost. To je svakako vrlo točno. Zamislimo da otvorite osnovnoškolski povijesni udžbenik i prolistate do kratkog poglavlja o 2. svjetskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Njemačka napala Poljsku, pa su onda Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj itd. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest.

U njemu piše da je mala vrhuška ljudi koja je upravljala svim tim zemljama (mada njihova odanost ne pripada niti jednoj od njih) pripremila teren za Hitlerov dolazak na vlast, financirala ga i naoružala, pa koordinirano pokrenula događaje s ciljem da se stvori zaista veliki pokolj stanovništa koje je manipulacijom uvučeno u rat, kako bi se stvorio razlog da se osnuju UN kao prethodnica svjetske vlade, koju će nadzirati te iste grupacije koje su izmanipulirale rat kako bi ljude navele na dobrovoljno odricanje suvereniteta i prihvaćanje diktature bez znanja što im se kuha.

Da se to uči u školi, bi li svijet oko nas bio isti?

Mnogo toga oko nas ne bi se dogodilo, samo da su povijesni udžbenici drugačije napisani. Isto formula vrijedi i za daleku prošlost.

Za potrebe mentalnog eksperimenta, evo primjera na temelju dvaju knjiga. Prva je „Suđenje Darwinu“ Phillipa Johnsona, koja se bavi razobličavanjem mita o nastanku života kakvog nudi neodarvinistička teorija evolucije, a druga je „Kataklizma – zadivljujući dokaz kozmičke katastrofe 9500 pr. Kr.“ D. S. Allana i J.B. Delaira, u kojoj je na jednak način razobličen mit o tzv. ‘ledenim dobima’ kojih najvjerojatnije nikada nije bilo, mada su u našoj svijesti tako žive slike dlakavog mamuta koji se propinje u snijegu, sabljastog tigra kako izviruje iz kamene pećine u snježnoj pustoši i brojnih stripova koji su prikazivali to razdoblje. Obje knjige u Hrvatskoj je objavio AGM, a na ovom mjestu njima ćemo se baviti tek koliko je potrebno za uočavanje obrazaca kako su teorije darvinizma i ledenih doba zauzele prostor. U oba slučaja to je bilo relativno naglo i usprkos mnogim suprotstavljenim argumentima pripadnika tih struka.

Darvinizam “prošao fosilnu provjeru”, rođena teorija ledenih doba

Na stranu s neumanjivom složenošću živih sustava o kojoj nije ni razmišljao – Darwin se sa zagonetkom fosila nosio koliko su dopuštale obeshrabrujuće činjenice, ali je na pojedina pitanja iskreno morao odgovoriti kako „ne može dati zadovoljavajući odgovor“, a povremeno se u njegovim spisima javljao znak očajavanja, kao u sljedećoj rečenici:

„Za prirodu se gotovo može kazati da se je čuvala od čestog otkrivanja njezinih prijelaznih ili povezujućih oblika.“

Ali, Darwin nikad nije izgubio vjeru u svoju teoriju; jedina je zbrka nastajala kada je valjalo razjasniti neposlušne aspekte fosilnog zapisa.

Darwinova teorija ne samo da je predvidjela da će fosilni prijelazni oblici biti otkriveni već je podrazumijevala da će potpuno očuvani fosilni zapisi biti uglavnim prijelazni i da će ono što zamišljamo kao utvrđene fosilne vrste biti razotkriveno kao tek proizvoljne postaje u procesu stalne promjene.

Darwin je shvaćao i to da njegova teorija zahtijeva obrazac izumiranja čak postupniji od obrasca evolucijskog nastanka. No, u nekim slučajevima iščezavanje cijelih skupina bića dogodilo se čudesno naglo. Nasuprot raširenoj predodžbi, opozicija Darwinovoj teoriji jedva da se mogla pripisati vjerskoj predrasudi. Među skepticima su bili vodeći paleontolozi i geolozi toga vremena, upravo oni koji su bili najbolje informirani o materiji.

Svakako, moglo se fosilnim dokazima provjeriti teoriju – da su je Darwin i njegovi sljedbenici željeli provjeriti. Darwin je bio kategoričan da je broj prijelaznih posrednika morao biti golem, čak „nepojmljiv“. 1859. je samo malen broj svjetskih fosilnih ležišta bio istražen. Kad su paleontolozi jednom prihvatili darvinizam kao radnu pretpostavku i istražili brojna nova fosilna ležišta u nastojanju da potvrde teoriju, ta se je situacija trebala promijeniti. Međutim, test ne bi bio pošten kad ne bi bilo moguće da teorija padne. No, kako piše Phillip Johnson, „vjerovanje u Darwinovu teoriju razmahalo se znanstvenim svijetom takvom neodoljivom snagom da je ubrzo postalo ortodoksija“. Dodaje da je „plima bila tako nesavladiva da su čak i najprestižniji među znanstvenicima trenutno postali prošlost jer se nisu pridružili pokretu“.

Paleontolozi su postali toliko okrenuti novom načinu mišljenja da su studije o fosilima bile objavljivane samo ako su išle u prilog teoriji, a ako su pokazivale izostanak evolucijske promjene, odbacivalo ih se kao neuspješne. Darvinizam je „prošao fosilnu provjeru“, ali samo zato jer mu nije bilo dopušteno propasti. Kroz vrhovne znanstvene institucije davana mu je sva pomoć koju je trebao, ako se niste popeli na taj val, ubrzo biste se udavili u njemu.

Slično je bilo i s rođenjem teorije o ledenim dobima, koja je iz poimanja prošlosti izgurala ideje niza katastrofa koji su oblikovali Zemlju, sve do geološki nedavnog vremena. I opet, nisu zagovornici tzv. ‘katastrofizma’ bili nekakvi teolozi koji su time htjeli potvrditi vjerodostojnost religije, nego najugledniji geolozi svoga doba koji su imali uvid u podatke i znali ih iščitavati.

Izmjena lica zemlje prije 11 do 13 tisuća godina

Čini se da je katastrofa koja je pogodila Zemlju prije nekih 11 do 13 tisuća godina imala kozmički uzrok, a potpuno je promijenila lice Zemlje. Tragova tog događaja ima posvuda, kako onih velikih – planetarnih razmjera – tako i manjih. Negdje je uzrokovao potapanje, negdje zaleđenje, negdje pomicanje kore ili njeno napuknuće, negdje naglo izdizanje do tada niskih planina (Alpa, Himalaja, Andi).

U manjim razmjerima (o čemu pišu Allan i Delaire) o nasilnosti događaja svjedoče izmiješanje kosti raznolikih životinja (ponekad iz raznih dijelova svijeta) u vapnenačkim jamama, kao i divovske tzv. ‘eratske’ stijene (zalutale, koje nisu iste geološke građe kao slojevi oko njega). Dokazi katastrofičnog događaja s vremenom su preinačeni u dokaze postojanja ledenih doba, a ‘katastrofizam’ se počeo zamjenjivati tzv. ‘uniformizmom, konceptom koji je tvrdio da su sva geološka obilježja rezultat sporih i dugotrajanih procesa, a čiji je glavni proponent bio geolog Lyell.

Geolozi ranog 19. stoljeća počeli su preispitivati podrijetlo uglačanih i izbrazdanih stijena te pojedinačnu distribuciju ‘eratskih’ stijena i uvjete pod kojima su se akumulirale naslage ‘nanosa’ akumulirale. Pozabavili su se i jednom od najčudnijih činjenica kasnog 18. i ranog 19. stoljeća, smrznutim sibirskim životinjskim lešinama, za koje se pretpostavljalo da su biološki bile prilagođene ledenim uvjetima (danas se zna da je prepostavka bila kriva). A ostaci istih tih životinja nađeni su i tamo gdje nema leda. Što je automatski, zbog spomenute pretpostavke, značilo da ga je možda prije bilo. Na polagano spuštanje ledenjaka prebačena je odgovornost za eratske stijene. „Odlučeno je“, pišu Allan i Delaire, „da su u ne tako davnoj geološkoj prošlosti velike površine sjeverne hemisfere morale biti ili pod ledom ili su iskusile temperature znatno niže nego danas.“

“Izumitelj” ledenih doba i uzdignuće Alpa

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina.

Švicarski prirodoslovac Louis Agassiz, kojeg se danas smatra ‘izumiteljem’ ledenih doba, je oko 1840. predložio da se veliki pad temperature dogodio prije uzdignuća Alpa i da je ogromni ledeni pokrov pokrio veći dio sjeverne i zapadne Europe, zapadnog dijela Mediterana te južno sve do planina Atlas u sjevernoj Africi te sjeverozapadnu Aziju i veći dio Sjeverne Amerike. Samo su najveći vrhovi izvirivali iz Agassizovog navodnog glacijalnoga mora, najviše zato jer njihovi nazubljeni i trokutasti profili nikada nisu bili zaobljeni ili uglačani ledom.

Opozicija Agassizu među geolozima bila je jaka, ali je posustajala pred žestinom navale te nove, vrlo pomodne ideje. No, njima je bilo jasno da Agassiz nije uspio objasniti zašto se dogodio pad temperature, tek je neodređeno aludirao na neki oblik klimatološke promjene. To je, poput leda, bila „tek posljedica nekog drugog uzroka – kružni argument, ako se uopće o argumentu može govoriti“, pišu Allan i Delaire. „Izgleda da Agassizu“, pišu dalje Allan i Delaire, kao ni njegovim sljedbenicima, „nikada nije palo na um da su se takve promjene mogle dogoditi samo zbog nečeg čak radikalnijeg od ogromne akumulacije leda koju je on postulirao.“

Unatoč silnim manjkavostima, Agassizova hipoteza je brzo prihvaćena u geološkim krugovima. Ubrzo je postalo skoro krivovjerno misliti drugačije. Veliki glečeri u sporom napredovanju i ledeni pokrov bili su dovoljni za sve vidljive fenomene ‘nanosa’. Teorija se još jednom preobrazila u činjenicu.

No, bilo je jasno da se ledeni pokrivači ne bi mogli kretati sami od sebe i navodno pokopati sve osim najviših vrhova. Potrebno je bilo povišeno tlo da bi dalo potisak prema ekvatoru pa se predlagalo da su se u blizini današnjeg Sjevernog pola uzdigle vrlo visoke planine. Silna strmina tog planinskog lanca navodno je osigurala uvjete da bi nagomilani led krenuo dolje i prema van, do dalekih granica ledenoga pokrivača. Tvrdilo se da su se kasnije ove planine slegle, pa se led, uslijed prestanka nadopune i kretanja, otopio.

Priča “ojačana ” uvođenje interglacija

No, nikad nije nađen nikakav trag zamišljenog sjevernog planinskog lanca. Zapravo, gledano unazad, čudi da se ikada pojavilo takvo neznanstveno tumačenje poput koncepta ledenih doba, a ipak u kratkom vremenu je s entuzijazmom prigrljeno.

Priča je postala još kompliciranija uvođenjem mnogobrojnih ledenih doba i interglacijala kojima se ‘krpalo’ rupe u podacima. Duljina pleistocena rastegla bi se svaki puta kada bi autori umnažali broj epizoda glacijala i interglacijala. Tako je, od inače skromna trajanja, ovo razdoblje počelo rasti od jednog, dva ili više milijuna godina. Skoro nikad nije došlo do slaganja o trajanjima navodnih glacijalnih i interglacijalnih ciklusa

Tako se, kroz zbunjujuću mješavinu terenskih otkrića, zaključaka i pretpostavki, rodio koncept ledenoga doba smještenog u sve dužem razdoblju pleistocena. Allan i Delaire pišu da „cijela zgrada ortodoksije Ledenoga doba počiva na krhkom temelju“.

Ako doista imamo dvije netočne priče o davnoj povijesti, koje su pomele sve pred sobom usprkos očitim manjkavostima i ubrzo se ustoličile kako nedodirljive istine, zbog čega su one postavljene? Koja istinu prikrivaju? Bi li posljedice drugačijeg gledanja na prošlost bile jednako dalekosežno utjecajne kao one iz gore navedenog mentalnog eksperimenta s drugačijom poviješću 2. svjetskog rata?

Zamislimo na trenutak svijet bez koncepata darvinizma i ledenih doba. Izbacivanje ledenih doba nužno bi ponovno bi uvelo katastrofe u povijest i otvorilo prostor za pitanja postojanja pretpotopnih civilizacija, koja se danas ridikuliziraju jer – gde su njihovi tragovi? No, ako ih je bilo, možda su one bile drugačije od naše? Možda bi tako osvijetlili trenutak kad je ljudski rod nastao ili izgubio uzde vlastite sudbine iz svojih ruku, što tvrde mnogi autori?

Izbacivanje darvinizma počinilo bi još veću štetu za današnji materijalistički 3D-svjetonazor. Uvelo bi faktor multidimenzionalnosti našeg svijeta. Jer ako svijet više nije slučajni proizvod slijepe mehanike, čega jest?

“Provjera mozga na crkvenim vratima” i moderna znanost

Danas postoje paušalne tvrdnje u kojima se tvrdi da je moguće istovremeno prihvaćati teoriju evolucije i religiju. No, profesor William Provine sa sveučilišta Cornell, darvinist i ugledni povjesničar znanosti, tvrdi da osobe koje zadržavaju religijska uvjerenja, a istodobno prihvaćaju evolucijsku biologiju, „moraju provjeriti mozgove na crkvenim vratima.“ Obrazložio je da moderna znanost izričito podrazumijeva da je svijet organiziran strogo u skladu s mehaničkim načelima, da u prirodi ne postoje svrhovita načela niti bogovi i stvaralačke sile koje se racionalno mogu otkriti. Nadalje, kaže on, moderna znanost izravno implicira da ne postoje urođeni moralni ili etički zakoni niti ikakva apsolutna vodeća načela za ljudsko društvo.

Treće, ljudska bića su veličanstveno složeni strojevi. Pojedinačni čovjek postaje etičkom osobom dvama primarnim mehanizmima: nasljeđivanjem i utjecajima okoliša. Četvrto, mora se zaključiti da je smrt kraj. Konačno, slobodna volja (sloboda činjenja neprisilnih i nepredviđenih izbora među alternativnim mogućim djelovanjima) jednostavno ne postoji. Nema načina da evolucijski proces kako se trenutačno shvaća može stvoriti biće koje je potpuno slobodno u pravljenju izbora. Profesor Provine je usput precizno oslikao svjetonazor bez kojega bismo ostali kad bi darvinizam bio razotkriven kao izmišljena pričica. Kakva šteta što više ne bismo bili strojevi bez slobodne volje!

Teško se emotivno angažirati oko pričica o dalekoj prošlosti jer na prvi pogled nemaju puno veze sa svakodnevnim životom. No, to je kao da kažemo da list drveta nema puno veze s korijenjem. Jer sjetimo se – onaj koji kontrolira prošlošt, nadzire i sadašnjost i budućnost. U konačnici, možda nije pretjerano reći da naš doživljaj prošlosti određuje našu sudbinu.

Mahatma Gandhi je to sročio ovako:

Vaša vjerovanja postaju vaše misli.
Vaše misli postaju vaše riječi.
Vaše riječi postaju vaša djela.
Vaša djela postaju vaše navike.
Vaše navike postaju vaše vrijednosti.
Vaše vrijednosti postaju vaša sudbina.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Možemo nabrojiti na prste koliko su puta hrvatski podanički mediji u službi „Velikog oka“ izvješćivali o međunarodnoj molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ kojoj je bio cilj poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti

Inicijativa je u periodu od 5. ožujka do 13. travnja uključivala molitvu i post za život te miroljubivo bdijenje ispred ustanova gdje se vrše ubijanja nerođene djece. U ovoj inicijativi ekumenskog karaktera sudjelovalo je oko pola milijuna ljudi u više od 520 gradova svijeta među kojima su i mnogi hrvatski gradovi.

I pored medijskog ignoriranja ove inicijative (možemo samo zamisliti koliko bi televizijskih i radijskih sati bilo potrošeno da su kojim slučajem tih četrdeset dana LGBT udruge protestirale) za nadati se je da će se bar dio kršćanske hrvatske javnosti osvijestiti, da će poruke doći i do saborskih zastupnika, bar do onih koji se deklariraju kao vjernici te konačno da će se dokinuti sadašnji uništavalački, protuljudski i protubožji zakon o pobačaju koji je na snazi još od 1978. godine.

Ako je itko ikada napisao himnu filozofije „prava na izbor“, tada se izvan svake sumnje može reći da ju je napisala američko-ruska književnica i scenaristica u Hollywoodu Ayn Rand (1905.-1982.). Unatoč više nego očiglednoj površnosti njezine filozofije, Ayn Rand je sebe smatrala najvećim filozofom poslije Aristotela.

Kakvu je poruku ostavila čovječanstvu ta žestoka protivnica kršćanstva koja je izjavila kako ništa nije opasnije od vjere kao smjernice za život? Za nju u svijetu postoji samo jedna temeljna alternativa: egzistencija i neegzistencija. Čovjekova egzistencija biva u egzistenciji. To je obveza pojedinca i u tome je korist vrline sebičnosti.

Neegzistencija je posljedica altruizma i ona teži prema smrti. Prema takvom njezinom mišljenju, žrtvovanje za svoju rođenu ili nerođenu djecu, za ostarjele roditelje ili druge članove obitelji pretvara se u prokletstvo. Randova „kulturu života“ shvaća isključivo u smislu prava pojedinca, vodeći se razlozima sebičnosti, te odabire ono dobro koje promiče njezinu vlastitu egzistenciju.

Koliko god često gospođica Rand bučno izjavljivala da voli život, ona je ustvari bila jadna usamljenica koja je prezirala sve oko sebe, živjela je u dubokoj mržnji prema životu, prema kulturi života. Njena filozofija će poput razorne kiseline utjecati na bezbožni i devijantni svijet današnjice: na kulturu smrti.

Zalaganjem za abortus Randlova ocjenjuje kako je embrij nesumnjivo nešto predljudsko, te dodaje: „Samo mistično shvaćanje religijskih dogmi može ovu hrpu stanica smatrati osobom.“ Za potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju ona također ima zanimljiv odgovor, to je „racionalno koristoljublje“. (Donald de Marco- Benjamin Wiker: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007., str. 47. i 50.)

Nasuprot glasnici kulture smrti Ayn Rand, papa sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. godine podsjeća na stvarnu kulturu života. Odgojnim djelatnicima Papa je uputio apel: „Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.“

Prema enciklici 5. Božja zapovijed „Ne ubij“ odnosi se na: „Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada i ni u kom slučaju.“ Stav Katoličke crkve glede pobačaja potpuno je jasan. Dijete-beba je nedvojbeno vrhunac slave Božjeg stvaranja. Ljudski život počinje njegovim začećem, a pobačaj je, kako se izrazio Papa 1997. godine, holokaust! Na zakonsku zaštitu ljudskih prava od začeća do prirodne smrti puno puta je upozoravao papa Benedikt XVI. (prigodom posjeta Hrvatskoj 2011. godine na zagrebačkom hipodromu), kao što to čini i papa Franjo.

Holokaust nad djecom nije izum novijeg datuma. Eugeničari Charles Darwin (1809.-1882.) i Francis Galton (1822.-1911.) smatrali su da se na prirodnu sposobnost neke rase može utjecati regulacijom njenog razmnožavanja. To znači da bi se čistokrvni trebali razmnožavati puno brže od onih koji ne pripadaju čistoj rasi, pod uvjetom da im se to uopće dopusti.

Seksualna pedagoginja i zagrižena rasistkinja, bliska prijateljice obitelji Rockefeller, Margaret Sanger (1879.-1966.), bila je uvjerena da je taj problem koji je eugeničare mučio moguće riješiti. Budući da prirodna selekcija nije više u stanju riješiti nesposobne iz društva, a problem se dodatno zakomplicirao visokim stupnjem plodnosti ljudske populacije na nižem stupnju razvoja, rješenje vidi u najuzvišenijoj i najautentičnijoj eugeničkoj metodi: kontroli rađanja. Margaret Sanger vjerna svom kredu prema kojemu žene imaju „pravo rušiti“, osnovala je 1922. godine Planned Parenthood Federation of Amererica (Američka federacija za planiranje roditeljstva). Stvoren je moćni organizacijski svjetski ustroj za ubijanje djece.

Seksualnom revolucijom spolno ćudoređe već je bilo poljuljano jer je individualni užitak postao mjera svih stvari. Zahvaljujući „epohalnim izumima“: spirali i piluli, pojedine žene su se bez straha od trudnoće mogle prepustiti seksualnom užitku. No, je li stvarno pilula i spirala sprječava trudnoću? Naime, u prirodnim uvjetima, ako je sve u redu, dijete se počinje usađivati u maternicu tek oko šestog dana nakon oplodnje jajne stanice.

Rani, beta HCG testovi na trudnoću pokazali su da uz svaku vrstu spirala, žena koja živi seksualnim životom, ostane trudna godišnje prosječno nekoliko puta, a često do ovulacije i začeća dođe i uz svaku uporabu pilula. Međutim, zbog pilula i spirala maternica postane neprijateljski raspoložena za prihvaćanje djeteta, pa ono najčešće umire u prvim danima začeća, obično još prije nego što bi izostala menstruacija. Žena doživi neko krvarenje misleći da se radi o normalnoj menstruaciji, a zapravo je bila trudna. (Antun Lisec: Liječenje duševnih rana izazvanih abortusom, Nacija br. 10 od 14. ožujka 2012., str. 48.)

Unatoč spirali i piluli previše se rađalo „neželjene djece“. Ilegalni abortusi više nisu mogli zadovoljiti apetite sljedbenika planetarno popularnih Ayn Rand i Margaret Sanger. Postala je nužnost ozakoniti zakon o ubijanju vlastitog djeteta. Kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim u zemljama zapadnog svijeta došlo je do neslućene propagande u korist promjene javnog mnijenja glede legalizacije pobačaja. Marketinški stručnjaci u službi „Velikog oka“ osmišljavali su raznorazne laži i manipulacije kako bi u um suvremenog čovjeka usadili cijep kako je poželjno da se abortus legalizira.

Skrenuli su pozornost s ključnih pitanja koja govore o tome što abortus čini nerođenom djetetu kao i majci, te su se umjesto toga usmjerili na raspravu o sasvim novom pitanju „pravu na izbor“. Avangardne „grupe za abortus“ u suradnji s mnogim feminističkim udrugama u „laboratorijima“ su osmišljavali privlačne, ali tako cinične slogane, poput: „Sloboda na izbor“, Žene moraju imati kontrolu nad svojim tijelom“ i sl. Moralnost ubijanja nerođenih više nije bilo sporno pitanje, nego je postalo važno „tko odlučuje“.

Manipulacija ljudskim umom koristila se zgodnim podvalama. Mediji su u Sjedinjenim Državama vrlo osmišljenim lažnim podacima obmanjivali javnost kako bi se pod svaku cijenu ozakonio pobačaj: kako zbog posljedica nekontroliranog abortusa godišnje umire u SAD-u 10 000 žena (stvarni podatak je bio 200-250), kako se godišnje obavi milijun nelegalnih abortusa (stvaran broj se približio brojci od 100 000), kako prema istraživanjima 60% Amerikanaca odobrava slobodan abortus (manje od jedne trećina Amerikanaca podupiralo je abortus) i sl.

Lažne brojke kojima su arhitekti kulture smrti hranili medije postupno su se ukorijenile u svijest Amerikanaca, te uvjerile mnoge kako treba poništiti tadašnji zakon o abortusu. Jer bolje je ipak da se abortusi, koji se svejedno obavljaju protuzakonito, sada mogu vršiti javno. Nakon promjene zakona o abortusu 1973. godine, abortus se u SAD-u počeo rabiti kao primarna metoda kontrole rađanja. Broj abortusa nakon legalizacije popeo se za 1500%. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 196. i 197.).

International Planned Parenthood Federation – IPPF (Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva) (IPPF) je postala moćna svjetska organizacija koja žene diljem svijeta opskrbljuje kontracepcijskim sredstvima i pomaže im u izvršavanju pobačaja, šireći kulturu smrti pod krinkom samilosti. Danas se procjenjuje da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine.

Od toga 26 milijuna se obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak ubijanja nerođene djece nelegalan. Na ovaj šokantni podatak svaki kršćanin se treba upitati kakve su to osobe političari koji su u većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, donijeli zakone o legalnom ubijanju djece ili zašto ih ne ukidaju ako su ih neki drugi bezumnici prije njih donijeli, posebice što se mnogi među njima smatraju kršćanima?

Kršćanska Rusija upravo prednjači u tom vidu čedomorstva, na stotinu porođene djece 62,6 je usmrćene nerođene djece (službeni podatak iz 2003.). Ruski demografi procjenjuju da je u razdoblju od dvadeset godina pobačajem ubijeno više Rusa nego što ih je ubijeno u Prvom svjetskom ratu, Boljševičkoj revoluciji i u Drugom svjetskom ratu zajedno. Osobito je monstruozno što se oko 12% pobačaja izvrši nakon 12 tjedana trudnoće pomoću kiroteže, lijekovima, intrauternim usađivanjem i ostalim metodama.

Kako je zastrašujuće ubijanje nerođene djece zorno nam pokazuje jedan postupak kiroteže, zvan dilatacija i evakuacija (D&E). Nakon što se proširi maternica i ispara vodenjak uvlači se veliki instrument duboko u uterus za komadanje djeteta. Tada se izvlači komad po komad živog djeteta dok se cijelo dijete raskomadano ne izvuče van. Glava je poseban problem jer ju je nateže izvući. Glava se stoga mora isprazniti, obično uporabom aparata za usisavanje kojim se uklanja mozak, a potom se velikim kliještima smrska lubanja. Sve se to lijepo slaže po stolu kako bi ginekolog bio uvjeren da nije koji komad ostao u maternici.

Postupak intrauternim usađivanjem pomoću amniotičke infuzije (u amniotočku vrećicu ubrizgava se injekcija nepoznatog sadržaja), koncentrirane solne otopine, prostaglandina, uree ili nekog drugog agensa, izgleda još jezovitije i sablažnjivije. Solna otopina ubrizgava se u vodenjak i beba ju guta. Beba nakon toga počinje umirati polaganom, ali žestokom smrću. Majka sve to osjeća jer se dijete grčevito bori za svoj život pošto ju tom otopinom spaljuju. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 200., 202., 203., 206., i 207.).

Holokaust nad nerođenom djecom nedvojbeno vodi zapadni svijet u biološko odumiranje. Program „prodaje pobačaja“ izrodio se u najrigidniji sustav koji besprijekorno provode feministički glasnici kulture smrti. Gotovo da niti u nijednoj ginekološkoj klinici trudnim „nesretnim“ djevojkama ili ženama ne spominje se da postoje i druge mogućnosti osim abortusa, da postoje agencije za posredovanje pri usvajanju djece, da postoje ustanove koje mogu zbrinuti trudnice, da postoje dobri ljudi koji žele pomoći…

Da ne govorimo kako se tim nesretnicama, koje su većinom u velikoj moralnoj dvojbi, rijetko govori o razvoju djeteta, o boli koje će dijete pretrpjeti prije smrti, o tjelesnim i emocionalnim posljedicama za njih same i sl. Egzekutori ubojstava u pravilu niti ne spominju riječ dijete ili beba, pa čak niti fetus (za njih je to „produkt začeća“, „komadić tkiva“, „ugrušak krvi“), jer u protivnom bi se moglo naslutiti kako se radi o nečemu ljudskom, a tada bi kandidatkinja abortusa na njihovu žalost mogla i odustati.

Normalno je da procese „planiranog roditeljstva“ budno motre svakojake udruge. Dovoljno se prisjetiti primjera iz naše zemlje, kada se koordinatorica Ženske mreže, („feminističko-političke mreže“) koja okuplja 41 udrugu, Bojana Genev u jednom intervju iz 2009. godine skandalizira nad vjeroučiteljem koji je navodno pohvalio trudnu petnaestogodišnjakinju koja je odlučila zadržati dijete, umjesto da ju nagovori na pobačaj.

Osim udruga za „ženske odnose“ ili „ženska pitanja“, promotrimo i sve one silne radikalne udruge koje se bore za prava životinja. Gledajući ispod blistavog zastora njihove srcedrapajuće izjave o iskorištavanju životinja zbog hrane, zbog krzna, zbog…, moramo si postaviti pitanje koji je njihov stvarni poriv? Za što se oni bore uzvikujući ne ubijajte piliće, svinje, zečeve, lisice i dr.? Zašto ne viču, ne ubijajte bebe? Zašto su aktivisti „ljubitelja životinja“ gotovo uvijek na suprotnoj strani od protivnika pobačaja? Odgovor je samo jedan. Oni ne vjeruju u Boga i život poslije ovozemaljske smrti. Za njih se čovjek ne može izdvojiti iz životinjskog svijeta. Čovjek je također sisavac i zašto da ima posebna prava? Zašto da samo on ima pravo na zaštitu nerođenog mladunca!

Pored eugeničkog rješenja koje će pobačaj čovječanstvu omogućiti, prema riječima Margaret Sanger, da se riješi „teškog tereta ljudskog otpada“ postoji još nešto. Nužno je prozreti još jedan medicinski učinak kao posljedičnu reakciju izvršenih abortusa. Jedna neovisna studija iz Novog Zelanda, objavljena u časopisu Journal of Pediatrics and Neonatology, koja je istraživala mlade žene od rođenja do 25. godine života ustanovila je da mlade žene koje su imale pobačaj imaju znatno veću vjerojatnost za iskustvo kasnije depresije, samoubojstva, zlouporabe droga i lijekova i sl. I neka druga slična istraživanja su pokazala da učinci pobačaja, kako za neudane tako i za udane žene, nikada ne prestaju po pitanju mentalnog zdravlja, duševnih trauma, mogućeg PTSP-a, depresije, latentnih psihoza itd. Upravo to i je krajnji cilj „Velikog oka“. Takve labilne duše njima trebaju, poljuljane psihofizičke osobe, nad kojima će se vrlo lako izvršiti potpuna kontrola uma.

Najbolji dokaz tomu je grčevita reakcija na ova neovisna istraživanja. American Psychological Association (Američka Psihološka Udruga – APA) žurno se predala reviziji „post-pobačajnog“ sindroma. U svojim „otkrićima“ iz 1990. i 2008. godine ustvrdila je da nije istina što navode tamo neka istraživanja, te zaključuje da pobačaj ne vodi povećanju problema mentalnog zdravlja. Istoj tvrdnji pridružuje se, a tko drugi nego, Royall Collage of Psychiatrists iz Ujedinjenog Kraljevstva. Sve je to odveć prozirno ako se zna da su upravo ove dvije institucije pod izravnom kontrolom masonskog „Velikog oka“.

Dok se na jednoj strani desetci milijuna djece godišnje ubijaju sve domišljatijim metodama pobačaja, s druge strane se svim silama žele proizvoditi djeca tzv. umjetnom oplodnjom. Oko tog pitanja ponovo se sukobljavaju dva suprotna stava, onaj Katoličke crkve kao i većine jednobožačkih religija na jednoj strani, te na drugoj strani stav modernističkog neoliberalnog suvremenog svijeta predvođen raznim feminističkim i homoseksualnim udrugama u službi „Velikog oka“. Svakako da potpuno odbacivanje umjetne oplodnje kod dvoje supružnika, muža i žene koji žive u braku i prirodnim putem ne mogu imati dijete, ne bi bilo u redu. Tomu se apsolutno ni ne protivi Katolička crkva. No, problem je kudikamo veći.

Iako se u Hrvatskoj o ovoj temi puno raspravljalo zbog donošenja novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, nužno se prisjetiti onog važnog kod postupka umjetne oplodnje. Nikada u javnost nije stigla informacija koji su stvarni razlozi što supružnici prirodnim putem ne mogu imati biološku djecu. Prema nekim neslužbenim podatcima oko dvije trećine neplodnih žena je zato neplodno što su prije želje da postanu majke rabile kontracepcijska sredstva, pilule, spirale i sl. ili imale pobačaj (nisu rijetki slučajevi i nekoliko pobačaja). Odjednom su prestali ubijati svoju djecu, predomislile se želeći imati vlastito dijete, i nastao je problem. Budući da u „uljuđenoj zapadnoj civilizaciji“ kontracepcija i pobačaj su najnormalnije pojave „ženske egzistencije“, potpuno je bezrazložno raspravljati o uzročniku neplodnosti kod žena.

Heteroinseminacija koja se nekada primjenjivala samo kod goveda, svinja, kokoši itd. radi stvaranja dobrih pasmina, postala je civilizacijski napredak kod ljudske vrste. U većini zemalja zapadnog svijeta dolaze na svijet djeca koja ne znaju tko su im očevi, tko majke, tko braća, tko sestre. Nije važno tko je donirao sjeme, tko jajašca, nije važno što rezultat može rezultirati rodoskvrnućem (incestom)… Važno je da se rodi dijete iz epruvete. Upravo te čudovišne epruvete su krajnji stadij kršćanske neetičnosti u umjetnoj oplodnji. Malu živu začetu djecu, zvanu embrij ili zametak, drže godinama zamrznutu po frižiderima. Većina njih nema šansu da završi u ženinoj maternici, i bude ubijena. Možda završi i u kanalizaciji?

Nužno je prozreti nakanu cijelog procesa medicinski potpomognute oplodnje, uz sva uvažavanja čežnje heteroseksualnih bračnih parova za vlastitom djecom. Tim parovima nužno je pomoći, ali ne metodom zamrzavanja embrija kao nekom pričuvom za „slijedeći put“. Subverzivni feministički sustav pod kontrolom „Velikog oka“ nije razvijao medicinska dostignuća umjetne oplodnje radi žena iz prirodnih brakova (one su kolateralne sretnice), već radi sasvim drugih poriva. Kao što su se u većini zapadnog svijeta zakonima izjednačile sve vrste bračnih zajednica, isto tako treba odgajati djecu u različitim modelima obitelji.

Što različitija i devijantnija zajednica to bolje! Što društvo može očekivati od djeteta odgojenog u takvoj obitelji? Iskustva su pokazala da će golema većina djece odgojene u neprirodnim bračnim zajednicama slijediti put svojih odgajatelja. Ta djeca odgajana daleko od Božje Riječi, ne samo da su „meki materijal“ za manipulaciju svijesti, već su i potencijalni predvodnici svih programiranih pošasti današnjeg posthumanog doba.

Prisjetimo se stoga kako je „naš“ ministar „zdravlja“ Rajko Ostojić uz obilnu pomoć Ženske mreže i onih oko te „mreže“uveo Hrvatsku u 21. stoljeće na način što je dokinuo „rigidan i konzervativan“ Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te donio 2012. godine „napredan i moderan“ zakon kako to i dolikuje liberalnoj i „demokratskoj“ zemlji.

Ne samo da od tada svaka nerotkinja i rotkinja u Hrvatskoj može imati djecu bez tamo nekog nemilog psihološkog savjetovanja kao što je starim zakonom bila obveza, već za sve vrijedi, što je ministar posebice naglašavao, načelo zdravlja žene i djeteta. Za načelo zdravlja ministar je „vjerojatno“ mislio na onih višak od deset (dopuštena oplodnja je dvanaest zametaka, a unos dva zametka) zamrznutih ljudskih bića u frižideru, jer kao što je poznato „smrznuto je zdravo“.

Čak će se embriji, „koje li radosti“, pet godina čuvati na trošak državnog proračuna. Nakon toga je dozvoljeno da roditelji na svoj trošak čuvaju svoju nerođenu djecu ili je daruju nepoznatoj primalji. Ukoliko sve to izostane, „jajne stanice“ (kako to ministar lijepo zbori) se uništavaju. S obzirom da je ministar, kao vrstan „teolog i filozof“, svim kršćanskim laicima i klericima „objasnio“ kada duša ulazi u embrij, pritom se osvrnuvši i na učenja sv. Tome Akvinskog, nitko više ne će smjeti niti pitati što s tim živim bićima nakon pet godina?

Svakako je bio najdojmljiviji razlog potpore „Ostojićevom“ zakonu, što su nas podučili mnogi „kukurikovci“: kako će on poboljšati natalitet u Hrvatskoj. Pa to je toliko licemjerno i pregrozomorno čak i za ovu vladajuću svitu. Porast nataliteta bi zasigurno polučila zabrana o ubijanju nerođene djece kojih se u Hrvatskoj ubije 35 do 50 tisuća godišnje, a ne ovih stotinjak djece što će se možda više roditi ovim protubožjim i protuljudskim zakonom.

No ništa neobično ako pretpostavljamo odgovor na „kviz“ pitanje: koliko je vjernika u vladi Zorana Milanovića?

Korišteni dijelovi iz knjige: Kontrola uma 2013.
 
(hrsvijet.net/uredio:nsp)

Dva desetljeća po objavljivanju knjige “O porijeklu vrsta” tvorac teorije evolucije napisao je da ne vjeruje u Bibliju nitu u Isusa kao božjeg sina, a pismo u kojem to navodi naći će se na aukciji

Kratko pismo u kom tvorac teorije evolucije Charles Darwin priznaje da ne vjeruje u Bibliju niti u Isusa Krista kao božjeg sina, moglo bi na aukciji doseći cijenu od 90.000 dolara.

U studenom 1880. britanski znanstvenik je dobio pismo mladog pravnika FA McDermott koji mu poručuje da unatoč velikom zadovoljstvu s kojim čitati njegove knjige, nije izgubio vjeru u Novi zavjet.

“Razlog zbog kojeg vam pišem jeste da vas zamolim da mi odgovorite sa da ili ne na pitanje da li vjerujete u Bibliju”, piše McDermott.

Darwin je odgovorio porukom od svega nekoliko riječi 24. studenog 1880. godine, točno 21 godinu nakon objavljivanja svoje čuvene knjige “O porijeklu vrsta“.

“Žao mi je da vas obavijestim da ne vjerujem u Bibliju kao o božanskom otkrivenju, niti u Isusa Krista kao o božjem sinu”, glasio je Darwinov odgovor.

Slavni znanstvenik je dugo izbjegavao odgovoriti na ovo pitanje koje su mu mnogi postavljali nakon što je 1859. objavio svoj čuveni rad u kom je iznio teoriju o prirodnoj selekciji, po kojoj su vrste evoluirale putem genske varijacije. Darwinova knjiga je okirala kršćanske čitatelje koji su vjerovali da su ljudi stvoreni po božjem liku.

Iako izuzetno kratka u usporedbi s drugim Darwinovim pismima, poruka upućena McDermottu je jedinstvena po svom teološkom sadržaju.

“Za Darwinove kolekcionare, ona je od neprocjenjive vrijednosti. To je točka na cjelokupnu raspravu”, navela je za londonski Guardian Kasandra Hutton, predstavnica aukcijske kuće Bonham koja je organizator dražbe.

Darwin je desetljećima izbjegavao objaviti svoja razmišljanja o evoluciji kako bi od skandala zaštitio svoju obitelj, posebno svoju suprugu koja je bila vrlo religiozna.

Čak i u 71. godini, Darwin je bio vrlo obazriv kada je izražavao svoje stavove o vjeri.

Mnogi su se pitali zašto je znanstvenik baš tada odlučio prekinuti šutnju. Istraživanje Sveučilišne knjižnice Cambridgea, koja posjeduje najveću kolekciju Darvinovih pisama i dokumenata, pokazuje da McDermott nije bio jedini koji je želio saznati znanstvenikovo mišljenje o Bibliji.

Vjerojatno je da se Darwin umorio od stalnih zapitkivanja ili ga je McDermottov iskren pristup, uz obećanje da neće objaviti njegov sadržaj pisma, ma kakav on bio, uvjerio da odgovori na direktan način.

“Možemo samo zamisliti što je sve prošlo kroz McDermottovu glavu kada je dobio odgovor”, navela je Hutton, dodajući da je odvjetnik održao obećanje i da je pismo ostalo više od 100 godina u tajnosti.

“Više od jednog stoljeća se nagađalo o Darwinovoj religioznosti, odnosno nedostatku vjere, ali pismo McDermotta iz 1880., koje je pravi povijesni dokument, potvrđuje dokaze da je Darwin tijekom druge polovice svog života bio strogi agnostik”, napomenuo je David Kvamen, autor novije Darwinove biografije.

Darwinovo pismo bit će prodano 21. rujna u New Yorku zajedno s drugim njegovim pismima. Na aukciji će se naći i brojni predmeti iz domene znanosti i tehnologije, uključujući jedan od prvih Appleovih računala i jedna od Enigma strojeva.
 
(vestinet.rs,tanjug.rs/uredio:nsp)

Znanstveno je dokazano kako je anksioznost usko povezana s inteligencijom

Iako se o tome govori već neko vrijeme, sada je i znanstveno dokazano kako su ljudi koji više brinu – inteligentniji. Što znači da vaša pretjerana anksioznost, ukoliko ona postoji, nije isključivo negativna osobina.

Psiholog Alexander Penney i njegovi kolege nedavno su proveli istraživanje na uzorku od 100 studenata na Sveučilištu Lakehead u Ontariju, gdje su od njih tražili da kroz razne zadatke bilježe količinu brige i nervoze koju doživljavaju, donosi Business Insider.

Otkrili su kako su anksiozniji studenti, odnosno oni koji su se više slagali s izjavama kao što su “Često brinem oko nečega” postigli bolje rezultate na testovima verbalne inteligencije.

Neobičan eksperiment iz 2012. godine: Anksiozni pojedinci pokazali su se opreznijima i učinkovitijima

Ovakvo stajalište podupire i jedan pomalo neobičan eksperiment kojeg su 2012. godine proveli psiholozi Tsachi Ein-Dor i Orgad Tal iz Interdisciplinarnog centra Herzliya u Izraelu, a u svom su eksperimentu uzorku od 80 studenata zadavali gotovo jednake količine stresa.

Ispitanicima su rekli kako je njihov zadatak procijeniti umjetninu koja će im biti prezentirana putem softvera, ali ta je priča bila tek paravan. Kad su odrađivali zadatak, ispitanici su “slučajno” aktivirali računalni virus – koji se, zapravo, aktivirao automatski, jer je bio unaprijed namješten od strane istraživača.

Studenti su zatim bili primorani zatražiti tehničku pomoć, a za tu je pomoć bila zadužena unaprijed istrenirana glumica.

Tijekom cijelog tog procesa imali su još i niz drugih smetnji, kao na primjer nenadane ponude za razna istraživanja. “Otkrili smo da su anksiozniji pojedinci bili manje podložni raznim smetnjama”, objasnili su Tal i Ein-Dor te tako dokazali da su nervoznije osobe ustvari opreznije i učinkovitije.

Mozak koji više brine može pronaći više različitih rješenja

Anksiozniji pojedinci skloniji su situaciju sagledati s više strana.

Drugo istraživanje slično ovom eksperimentu proveo je psihijatar Jeremy Coplan iz SUNY Downstate medicinskog centra u New Yorku.

On i kolege istraživanje su provodili na ispitanicima koji su patili od anksioznih poremećaja, a otkrili su kako su pojedinci s ozbiljnijim simptomima redom imali veći kvocijent inteligencije.

Ideja da su anksiozniji ljudi ustvari i mudriji zvuči poprilično uvjerljivo, jer je mozak koji više brine ujedno i taj koji može pronaći više različitih rješenja.

Penney i njegovi kolege u svom su istraživanju napisali kako je moguće da su inteligentniji pojedinci sposobni uzeti u obzir i prošle, ali i buduće događaje u isto vrijeme te puno detaljnije sagledati situaciju, što ih onda može dovesti do toga da više brinu i paničare.

Ova bi veza, ukoliko postoji, trebala ići u oba smjera. Djeca koja imaju predispozicije za razvoj anksioznosti mogu postati pametniji i učinkovitiji pojedinci, a pametni ljudi mogu pronaći mnogo više stvari oko kojih će brinuti.

Dakako, postoje određene studije koje pokušavaju pobiti ovakvu teoriju te tvrde kako između inteligencije i anksioznosti postoji ustvari negativna povezanost. Sudeći prema Robertu Epsteinu, američkom psihologu, ako je osoba pametnija, ona je u isto vrijeme i smirenija.

“Dakako da postoje iznimke, ali osnovni rezultat je upravo taj. A objašnjenje za tu negativnu povezanost jako je jednostavno: Kad su ljudi nervozni, ne razmišljaju suvislo”, izjavio je Epstein.

Neki od najvećih umova svijeta patili su od anksioznosti

Nikola Tesla, jedan od najpametnijih ljudi na svijetu, patio je od anksioznosti

No, i dalje postoji osnovana sumnja da tendencija ka nervozi stvarno ima svojih prednosti kad je riječ o inteligenciji, pogotovo ako uzmemo u obzir kako su upravo neki od najslavnijih umova svijeta, poput Nikole Tesle, Charlesa Darwina i Kurta Gödela, patili od anksioznih poremećaja. Ostale poznate ličnosti: David Bowie, Oprah Winfrey, Johnny Depp, Sigmund Freud, Scarlett Johansson, Edvard Munch (naslikao sliku Vrisak)

U tu kategoriju spada i Abraham Lincoln, koji je sam sebe opisao kao “prirodno nervozan temperament”.

Zanimljivo je i to da je remek djelo Edvarda Muncha, “The Scream”, također nastalo za vrijeme kad je poznati slikar doživljavao napadaj panike.

“Stajao sam tamo i drhtao od anksioznosti – i osjetio beskrajan krik kako prolazi prirodom.”
 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)