To je zbirka monologa Adolfa Hitlera kao i razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine.

Sve njegove riječi zabilježili su Heinrich Heim, Henry Piker i Martin Bormann. Hitler je govorio o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

Između ostalog, na nekoliko mjesta spominje Hrvate u kontekstu koji nije nimalo laskav. Iako nikada nije bio na hrvatskoj obali, Hitler kaže kako je svjestan da je to dobra turistička destinacija.

Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera, čuvali bi močvarna područja. Prema njima se ne bi trebai ponašati onako kako to sada čini Italija. Hrvati su jako ponosan narod i trebalo bi ih prisegom vjernosti vezati izravno uz Führera.

U tom slučaju mogli bismo se na njih potpuno osloniti. Recimo, kada ispred mene stoji Kvaternik (Slavko Kvaternik, ustaški ideolog), u njemu vidim sve ono što Hrvati jesu – čvrst u prijateljstvu, a njegova riječ obvezuje zauvijek – govori Adolf Hitler.

Ipak, povijesne okolnosti pokazuju kako je Hrvatska za njega bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu.

Svaki 30. čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i područja BiH. Također, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Generalno, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju – objasnio je jednom za Express povjesničar prof. dr Ivo Goldstein.

Njegov kolega Tvrtko Jakovina izjavio je kako je Hitlerovo mišljenje variralo i bio je sklon onima koji su mu bili saveznici, iako je imao loše mišljenje o Slavenima.

Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničke točke gledišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva – objašnjava Hitler.

“Slavenski narodi u njegovoj imperiji su imali samo jedno mjesto – ono na kome se tretiraju kao roblje za sekundarne poslove. Slovake, Hrvate i slične tretirali su kao seljake koji su bili glupii ništa više od toga. U vrijeme rata izlazile su dječje slikovnice gdje su upravo te narode prikazivali u takvom svjetlu.

Ipak, njegov odnos je nedosljedan. Bugari su mu bili najbliži, pa ih je najviše cijenio, dok su Česi o kojima je govorio osobito negativno, u ratu ipak prošli s manje gubitaka nego drugi. Svatko tko je bio na njegovoj strani ponekad dodjeljuje koju pozitivnu rečenicu “

“Mađarima se lakše upravlja nego Rumunjima. Kakva šteta da umjesto Rumunja ne možemo postaviti Hrvate “, sanjari Veliki Vođa o pokornosti drugih naroda. Ubrzo potom otkriva skrivene želje.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata.

Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost – nastavlja Führer.

U NDH njemački državljani bili su u bitno boljoj poziciji od ostalog stanovništva

“Oni su imali ključnu, privilegiranu ulogu pa nisu morali plaćati porez, nisu morali ići u vojsku, a čak su izbjegavali i zatvorske kazne ako su morali ići na odsluženje zbog kriminala”, objasnio je Goldstein.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale, kažu povjesničari, Hitler Hrvate gleda samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne.

“Kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili gov….ske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), Ali će se taj sastav nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, smatrao je Goldstein.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. “Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost “, nastavlja Führer.

NDH mu nije bila blizu ni mislima, ni srcu

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. Splitski arhiđakom Toma u 13. stoljeću je govorio o toj teoriji, ali na vrlo klimavim i nimalo znanstveno utemeljenim činjenicama.

“Ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukli tu teoriju i postavili je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, ali na kraju je jasno da mu NDH nije bila blizu misli, ni blizu srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima – osvajanja europskog tla.

Bio je neobrazovan

Ipak, kroz razgovore je vidljivo kako je razmišljao o aktualnim trenucima, a pokazao je i neobrazovanost u ključnim situacijama. “Iskopali su glavu neandertalca i uskliknuli: To je bio naš predak. Kako znaju da taj nazovi neandertalac zapravo nije bio majmun? Sve što o tome mogu reći jest da to sigurno nisu bili naši preci.

“Kada nas pitaju o našim precima, uvijek treba istaknuti Grke”, kazao je objašnjavajući kasnije da su kipovi grčkih bogova jasna vizija pravog germanskog čovjeka, jer Grci su za njega Germani i nitko u antici nije uspio dostići njihovu nadmoć.

Uspoređujući glave grčkih kipova s ​​profilom njemačkih ljudi, zaključuje Hitler dalje, sličnost je očigledna.

Trudio se pokazati svoje znanje

Njegovi suvremenici teško su podnosili takve tvrdnje, navodeći kako su razgovori s njim često bili naporni i dosadni. Povjesničar Maks Domarus kaže kako je Hitler inzistirao na potpunoj tišini dok on govori i nije dopuštao upadice ni potpitanja.

“Uvijek je Hitler taj koji govori. On može biti furer koliko god hoće, ali uvijek se ponavlja i uvijek dosađuje gostima“, navodno je jednom prilikom izjavila Magda Goebbels, supruga Hitlerovog pobmoćnika i ministra Jozefa.

Suvremenici su tvrdili kako se u društvu učenih ljudi Hitler jako trudio pokazati svoje znanje. Knjiga “Hitler ‘s Table Talk” osim na njemačkom, dostupna je na francuskom i engleskom jeziku.

U Rusiji su 2008. godine zakonom zabranili njezino posjedovanje i distribuciju zbog rasističkih komentara punih mržnje prema Rusima i Židovima.

KNJIGA “Hitler ‘s Table Talk” – možete ju na engleskom jeziku skinuti OVDJE!
 
(24sata.hr,vestinet.rs/uredio:nsp)

Hrvatski ekonomski napredak od 1990. možemo slobodno proglasiti nazadovanjem

Odrastati u Splitu u osamdesetima podrazumijevalo je da ste svako ljeto u prilici svjedočiti neuobičajenim multikulturnim slikama na splitskom Pazaru. U to ste vrijeme po Pazaru mogli uočiti strateški razmještene Čehe, Slovake i Poljake, koji su prodavali posuđe, termosice, madrace na napuhavanje za plažu, posteljinu i drugu robu za upotrebu u kućanstvu, a sve u svrhu ostvarivanja sitne zarade kojom bi se pokrili troškovi ljetovanja te možda nešto i zaradilo.

Česi, Slovaci i Poljaci koji su Splićanima prodavali robu iz vlastitih zemalja nisu ljetovali u hotelima i nisu se hranili po restoranima. Oni su bili predmet ili sažaljenja ili izrugivanja jer su prodavali robu koja se nama činila sumnjivo loše kvalitete da bi si mogli priuštiti smještaj u unajmljenim sobama i hranu iz lokalne samoposluge (ako već nisu bili dovoljno domišljati da hranu donesu sa sobom).

Dandanas na temelju možda baš i tih slika sa splitskog Pazara postoji politički nimalo korektan stereotip o češkim turistima koji od kuće donose paštete i kobasice. Stereotip koji je vjerojatno stariji i od autorice ovog teksta, nastao je kao odraz činjenice da je socijalistička Jugoslavija po mnogim ekonomskim pokazateljima bila znatno naprednija od drugih socijalističkih zemalja srednje i istočne Europe.

Početni šok

Prošlo je dvadeset i četiri godine od zadnje prijeratne turističke sezone, a ekonomski odnos snaga na splitskom Pazaru u potpunosti se promijenio. Česi, Slovaci i Poljaci danas samo kupuju, a Splićani su ti koji se bave prodajom.

Na prodaju nisu samo razni proizvodi vezani za turističku potrošnju, već i privatnost mnogih splitskih domova u širem centru grada, koje se vlasnici odriču spavajući tijekom ljeta kod rodbine i prijatelja, a sve u svrhu podebljavanja osiromašenih kućnih budžeta. Očito je stoga da se u te dvadeset i četiri godine mnogo toga promijenilo.

Premda su sve bivše socijalističke zemlje otad do danas preživjele početni šok od prelaska sa socijalističkog na tržišno uređenje ekonomije, tranzicijske reforme pomodno dizajnirane po mjeri doktrine washingtonskog konsenzusa, produljeno razdoblje ekonomske ekspanzije, povremene omanje recesije, jednu veliku globalnu ekonomsku krizu, a u hrvatskom slučaju i rat, očito je da pozitivne ekonomske promjene nisu bile ravnomjerno raspoređene u svim zemljama. Ako ćemo suditi po mjerilu splitskog Pazara, čini se da građani Hrvatske, kada ih usporedimo s građanima nekoliko drugih bivših socijalističkih zemalja, danas žive relativno lošije nego u vrijeme socijalizma.

Nostalgičari bi stoga sigurno zaključili da nam je u socijalizmu bilo bolje, dok bi oni koji preferiraju liberalni kapitalizam bez dvojbe tvrdili da je baš socijalizam kriv za naše nazadovanje.

Ekonomska povijest pokazuje da ni jedni ni drugi nisu u pravu jer je ekonomska zaostalost cjelokupne srednje i istočne Europe kronološki gledano puno starija u usporedbi s pojavom socijalizma. Agnus Maddison u svojoj knjizi “Svjetska ekonomija: milenijska perspektiva” procjenjuje da je regija srednje i istočne Europe (u što se ne uključuje Rusija) u 1500. godini ostvarivala samo 54 posto BDP-a 12 najrazvijenijih zemalja zapadne Europe.

Tristotinjak godina kasnije jaz u dohotku između te dvije skupine zemalja se produbljuje, pa regija srednje i istočne Europe ostvaruje samo 48 posto BDP-a svojih zapadnih susjeda, dok je 1913., uoči početka Prvoga svjetskog rata i četrdesetak godina prije uvođenja socijalizma, regija ostvarivala jedva 41 posto dohotka zapadnoeuropskih zemalja.

Jaz u dohotku

Prvih tridesetak godina socijalizma jaz u dohotku se nije produbljivao, no krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do novog produbljivanja jaza, što je u konačnici prouzročilo i krah socijalizma.

Drugim riječima, socijalizam nije temeljni uzrok ekonomske zaostalosti zemalja srednje i istočne Europe, premda je pridonio povećanju te zaostalosti. Razloge za zaostalost regije kojoj pripada i Hrvatska ne treba stoga tražiti samo među uobičajenim ekonomskim krivcima, već u razmatranje treba uzeti širu kombinaciju povijesnih, institucionalnih, društvenih i geografskih čimbenika koji utječu na gospodarske ishode zemalja regije.

Prelaskom na tržišno uređenje gospodarstva bivše socijalističke zemlje počele su sustizati svoje zapadne susjede i tako smanjivati ekonomsku zaostalost cjelokupne regije.

Ne ulazeći u diskusiju je li ekonomska konvergencija koju je regija ostvarila održiva ili ne, valja reći da je krajem 2012. prosječni BDP po stanovniku regije dosegao 55 posto prosjeka zapadnoeuropskih zemalja. Pritom nisu sve zemlje napredovale jednako uspješno, a, pogađate, jedna od manje uspješnih je baš Hrvatska.

Ako ćemo mjeriti po bruto domaćem proizvodu po stanovniku, prilagođenom za paritet kupovne moći (taj pokazatelj životnog standarda indicira koliko iznosi stvarna kupovna moć dohotka u zemlji nakon što se uzmu u obzir razlike u cijenama proizvoda i usluga među zemljama), na samom početku tranzicije građani Češke, Slovenije i Hrvatske su uživali u uvjerljivo najvišem životnom standardu.

Dvadeset i dvije godine kasnije, ako je suditi po istom pokazatelju, svi građani zemalja srednje i istočne Europe žive bolje. Oni u prosjeku mogu tijekom godine dana kupiti roba i usluga u prosječnom iznosu od 16.800 eura, što je znatno više od 6420 eura kupovne moći ostvarene 1990. čak i kada uzmemo u obzir inflaciju. No, za razliku od 1990., ljestvica najuspješnijih izgleda nešto drugačije.

Građani Češke i Slovenije i dalje imaju bolji životni standard od građana Hrvatske, no osim njih, bolji standard sada imaju i Slovaci, Estonci, Litavci, Mađari i Poljaci. Drugim riječima, mjerilo ekonomskog odnosa snaga splitskog Pazara je dobrim dijelom precizno detektiralo da hrvatski ekonomski napredak ostvaren od 1990. godine pa do danas u komparativnim terminima možemo slobodno proglasiti nazadovanjem jer je velika većina drugih zemalja u istom razdoblju ostvarivala znatno veće stope ekonomskog rasta i životnog standarda.

Bruto domaći proizvod po stanovniku, međutim, nije ni jedino, niti najbolje mjerilo životnog standarda građana. Građanima je puno opipljivije mjerilo standarda neto plaća jer je ona neposredni pokazatelj dohotka ostvarenog od rada, za razliku od bruto domaćeg proizvoda koji mjeri dohodak ostvaren od svih faktora proizvodnje.

Skromno povećanje

No, da bismo na osnovi podataka o neto plaći ustanovili živimo li danas bolje nego u socijalizmu, od porasta neto plaće u razdoblju od 1990. do 2012. treba oduzeti inflaciju kako bismo dobili indikaciju o realnom povećanju kupovne moći u zemlji.

Kada to napravimo, dobijemo podatak da se u protekle 22 godine kupovna moć stanovnika srednje i istočne Europe mjerena kumulativnim povećanjem realne neto plaće povećala za prilično skromnih 20 posto, pri čemu ne treba zaboraviti da je to povećanje praćeno eksplozivnim porastom zaduženja kućanstava.

Taj prosjek skriva značajne razlike među zemljama, pa je tako u Bugarskoj i Litvi kupovna moć dohotka od rada još uvijek manja u odnosu na onu zabilježenu na samom kraju socijalizma (premda je izbor proizvoda i usluga neusporedivo veći), dok se kupovna moć u odnosu na socijalistička vremena značajnije povećala samo u Češkoj i Letoniji.

Povećanje realne neto plaće u Hrvatskoj ne odstupa značajno od regionalnog prosjeka i iznosi 22 posto, što bi značilo da smo za svaku godina života i rada u tržišnom gospodarstvu “nagrađeni” povećanjem realne nadnice od samo jedan posto. Možemo stoga zaključiti da je povećanje realnog dohotka od rada u većini bivših socijalističkih zemalja nakon prelaska na tržišnu ekonomiju bilo prilično suspregnuto i, ako ćemo gledati iz perspektive 1990. godine, zasigurno prilično razočaravajuće.
 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)