USAID DJELUJE U 100 ZEMALJA DILJEM SVIJETA, A 2014. JE IMALA PRORAČUN OD 40 MILIJARDI DOLARA

Američka agencija za međunarodni razvoj ( SAID) – najstarija od svih struktura utjecaja – nastala je po nalogu John Kennedyja 1961. godine i pozicionirala se kao neovisna (od koga neovisna?) Agencija federalne vlade. Odgovorna je za nevojnu američku pomoć drugim zemljama.

Administratora Agencije i njegovog zamjenika imenuje predsjednik SAD uz suglasnost Senata i u koordinaciji s državnim tajnikom SAD.

Agencija djeluje u više od 100 zemalja diljem svijeta. Za financiranje programa ove organizacije svake godine se izdvaja oko 1% federalnog proračuna SAD, što je 2014. godine iznosilo gotovo 40 milijardi dolara – dovoljno novca da se mnogo šta razvije.

U Rusiji USAID djeluje od 1992. godine. Za dva desetljeća rada u Rusiji, ukupna suma svih projekata agencija službeno iznosi oko 2,7 milijardi američkih dolara.

Partneri USAID u Rusiji “za razvoj gospodarstva i demokracije” bilo je 57 organizacija, između ostalih – Moskovska Helsinška grupa, Institut za ekonomsku politiku Jegor Gajdar, Golos, Memorijal i drugi.

U rujnu 2012. godine rukovodstvo Ruske Federacije je donijelo odluku o prekidu aktivnosti USAID na teritoriju svoje zemlje. Ovo je opravdano činjenicom da “znak rada predstavnika Agencije u našoj zemlji nerijetko ne odgovara navedenim ciljevima promoviranja razvoja bilateralne humanitarne suradnje. Još konkretnije: da je riječ o pokušajima da se dodjeljivanjem donacija utječe na političke procese, uključujući izbore na različitim razinama i na institucije civilnog društva. Ozbiljna pitanja pratila su aktivnosti Agencije u ruskim regijama, osobito na Sjevernom Kavkazu “.

Prema službenim podacima, koji se nalaze na sajtu USAID, “pomoć” ove NVO se svodila, prije svega, na neposredan utjecaj na razradu Ustava Rusije, prvog dijela Građanskog zakonika, Poreznog zakona, kao i na usvajanje Zemljišnog zakonika Rusije 2001. godine, koji je omogućio kupovinu, prodaju i posjedovanje zemlje.

U razdoblju od 2001. do 2008. godine, Agencija je aktivno sudjelovala u pripremi i kontroli provođenja reforme pravosuđa, a da ne govorimo već o formiranju medijskog sadržaja, o uspostavi sustava pripreme i prekvalifikacije kadrova u najrazličitijim humanitarnim sferama, uključujući i sustav javne uprave.

Samo ove činjenice su dovoljne da se aktivnosti ove organizacije ocijene kao podrivanje temelja ruske državnosti.

Nameće se i drugo pitanje: zašto je Agenciji dozvoljeno da tako dugo i tako produktivno djeluje u Rusiji?

Što se tiče ocjene Bijele kuće i rezultata aktivnosti USAID, SAD se – po riječima Viktorije Nuland – “veoma ponose onim što je Agencija postigla u Rusiji tijekom protekla dva desetljeća”.

Očigledno je da poseban razlog za ponos predstavljaju uspjesi u formiranju razgranatog sustava agentskog utjecaja, u preformatiranje svijesti ne samo realne sudionika u velikom broju ruskih NVO, već i u provođenju niza tajnih i subverzivnih operacija.

Ovim aktivnostima u Agenciji se bavi ured za tranzicijske inicijative (The Office of Transition Initiatives, OTI .

U USAID su razvijena četiri kriterija, na temelju kojih se bira zemlja-meta:

1. Da li je određena zemlja važna sa stanovišta američkih nacionalnih interesa. Ako je, OTI koristi sve raspoložive resurse kako bi maksimalno promovirala američke vanjsko-političke interese u toj zemlji.

2. Postoje li i kakve su mogućnosti utjecaja? U ovom slučaju govori se o utjecaju na ključne političke figure, koje se snažno podržavaju u reformi socijalnog sustava zemlje-mete.

3. Da li je neophodno sudjelovanje OTI u promicanju američkih interesa? OTI koristi svoje resurse samo u onim slučajevima, kada aktivnosti drugih (ne) vladinih struktura SAD nisu dovoljne ili ne dovode do željenih rezultata.

4. Da li je operativna situacija u zemlji-meti dovoljno stabilna za djelovanje OTI? Zemlja bi trebala biti relativno stabilna da bi se osoblje Agencije moglo slobodno kretati po njenoj teritoriji i da bi moglo vršiti kontrolu nad aktivnostima koje financira OTI .

Među zemljama koje su u ovom trenutku od posebnog značaja za promoviranje nacionalnih interesa SAD i ulaze u sferu djelatnosti OTI , ubrajaju se Afganistan, Venezuela, Haiti, Honduras, Kenija, Kirgistan, Obala Bjelokosti, Kuba, Libanon, Libija, Pakistan, Tunis i Šri -Lanka.

Postojanje ovog popisa nikako ne znači da USAID u drugim zemljama ne realizira nacionalne interese SAD. Međutim, u nabrojanim zemalja govorimo o mogućnosti provođenja subverzivnih operacija, o kojima se ne obavještava čak ni Kongres SAD, a troškovi provođenja operacija OTI maskiraju se drugim stavkama proračuna Agencije.

Osim toga, kao što su primijetili mnogi istraživači, većina zapadnih nevladinih organizacija je blisko povezana s obavještajnim službama zemalja iz kojih dolaze.

Što se tiče USAID, mnogi agenti CIA u inozemstvu često djeluju upravo pod njezinim pokrićem. U principu, postojanje NVO omogućuje otvoreno, legalno bavljenje obavještajnim aktivnostima.

Dovoljno je pogledati politiku donacija niza zapadnih struktura, da bi se shvatilo koja informacija interesira nalogodavce.

Među donacijama često se mogu naći prijedlozi za istraživanje blogosfere, socijalne, etničke i vjerske strukture ovog ili onog regiona, rodnih karakteristika, sfere interesa mladih, socijalne strukture političke klase, razine odanosti vlasti, političke kulture, karakteristika političke socijalizacije, itd.

Ogroman je broj struktura soft powera koje se na ovaj ili onaj način bave “promicanjem demokracije”, formiranjem “demokratskih vrijednosti” i “atraktivnosti” SAD i EU. Zaista – postoji cijela legija.

Među najutjecajnijim su: RAND Corporation, Institut Santa-Fe, Freedom House, Zaklada Ford, MacArthur, Carnegie, Soros i drugi.
 
(fakti.org)

Pitanje koje danas gotovo ideološki i dogmatski razdvaja sve koji vjerno prate globalna previranja i geopolitiku je – je li Putin doista nezavisni igrač ili je sve već viđena šarada?

‘Slijedi Rothschilde’

Najslavnija fraza istraživačkog novinarstva ‘Follow the Money’ (‘slijedi tok novca’) izvedenica je američkog scenarista Williama Goldmana u kultnom filmu ‘Svi predsjednikovi ljudi’, a iako nikada nije upotrebljena u stvarnosti, dobar je pokazatelj kako društveni inženjering može biti upraćen. Kada pričamo o poveznicama Zapada i Istoka, onda bi bolji termin vjerojatno bio ‘Follow the Rothschild’. David Rockefeller je u svojoj knjizi ‘Memoari’ eksplicitno je naznačio: ‘Neki vjeruju kako predstavljamo tajnu kliku koja radi protiv interesa SAD-a, nazivajući moju obitelj i mene ‘internacionalistima’ koji urotnički grade integriranu globalnu političku i ekonomsku svjetsku Vladu. Ako su to optužbe, kriv sam i ponosim se time’.

Da bismo uopće počeli istraživati tu novčanu spregu, moramo definirati njezine tri osnove stavke – tvrtke Rusnano, Rosneft i Rusal. Rusnano je bivša ‘Ruska nanotehnološka korporacija’ koja kao što joj i samo ime kaže razvija komercijalne primjene nanotehnoloških dostignuća. Povelika ulaganja i velika vizija zaslužne su za današnju vrijednost od 29 milijardi dolara i mogući uspon prema najvećim globalnim korporacijama u budućnosti. Rosneft je pak ušao u direktan sraz s Gazpromom i Lukoilom za najjaču državnu naftnu kompaniju dok je Rusal druga najveća globalna tvrtka za aluminij s udjelom od gotovo 10% svjetskog tržišta. I sada polako možemo povezivati ključne ljude s međunarodnim kartelom.

Carnegie i Trenin kao trojanski konji

Bivši bankar i financijski savjetnik, pokojni Norman Dodd još je davnih osamdesetih ukazivao na spregu neoporezivih ‘trustova mozgova’ poput Zaklade Ford, Rockefeller Zaklade i ključne treće stavke – Carnegieja, udruge koja bi po svom statutu trebala osigurati i lobirati za globalni mir. Njihova ključna zadaća još od Prvog svjetskog rata bila je velika pomirba SAD-a i Rusije, koja je vrhunac dosegnula okončavanjem Hladnog rata i otvaranjem ureda u Moskvi 1993. godine. Kako to obično biva, centar je u početku vodila Rose Gottemoeller koja je kasnije u prvom mandatu Obamine administracije bila pomoćnica državnog tajnika za međunarodne odnose i naoružanje. Paralelno je radila i u ministarstvu energetike. Upravo su njezine djelatnosti istaknute kao ključ globalnog rata – konstantna prijetnja nuklearnog rata i sukobi oko energenata.

Carnegie je kao i svaki ‘think tank’ vrlo brzo odlučio vrbovati brojne ruske biznismene i političare u svoje redove. Inače, osnivač ove zaklade Andrew Carnegie dio je velike petorke, tzv. ‘Graditelja Amerike’ uz Cornelius Vanderbilta, Johna D. Rockefellera, J. P. Morgana i Henry Forda čija agenda o jednom globalnom tržištu nikada nije zaživjela pa je Rothschildov koncept konstantnih previranja koja podižu cijene energenata, te nadzora čitavog sustava s konstantnim win-win stanjem izborio prevlast. Carnegie je ipak uspio ono što prethodnici nisu – uspio je penetrirati u rusku vrhušku i umjesto dotadašnjeg vrbovanja već etabliranih imena postavili su svoje ljude. Najočitiji primjer je dr. Dmitri Trenin, predsjednik Carnegieja i bivši pukovnik ruske vojske. U Rusiji je poznat kao politički i vojni analitičar dok je na Zapadu prepoznat kao dio NATO-ovog osoblja za obuke, autor većeg broja publikacija i učestao komentator ‘mainstream’ medija poput BBC-a, CNN-a, The Economista i brojnih drugih. Naoko čudna biografija za visoko osoblje iz ‘neprijateljske države’, no samo za neinformirane.

Anatoly Chubais – Omiljeni Bilderberg Jeljcina i Putina

Američka veza je pak William Joseph Burns, bivši američki veleposlanik u Rusiji, a danas – pogađate – predsjednik svjetskog Carnegieja. Krasi ga nadimak ‘tajno diplomatsko oružje’ pošto je jedan od svega par ljudi u visokoj politici koji tečno pričaju engleski, ruski i arapski. Osvajao je nagrade za najboljeg svjetskog diplomata i analitičari ga smatraju ‘arhetipom’ onoga što bi Bushev koncept Novog Svjetskog Poretka trebao predstavljati. I tu se možemo vratiti na tri navedene korporativne stavke. Kada povežete diplomatske veze Rusije i SAD-a s korporatistima, jedno ime se kristalizira – Anatoly Chubais.

Ovaj bjeloruski židov legendarni je ruski ekonomski disident, a prema Zapadu ga veže odabir za glavno lice provedbe privatizacije, i to po demokratskim i kapitalističkim postulatima Zapada koje je gajio i ranije. Jeljcin ga na poticaj zapadnjačkih ‘trustova mozgova’ gura na visoku poziciju zamjenika ministra ekonomije, te za ruskog predstavnika Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD) i agencije za ulaganja (MIGA). Vodio je Jeljcinovu izbornu kampanju, osnovao Zakladu za civilno društvo (blisku Soroševim idealima), a nakon političkih previranja ne samo da ne gubi raniju moć nego je dodatno i pojačava.

Putin ga instalira na poziciju generalnog direktora ruskog ‘HEP-a’ RAO UES-a na puno desetljeće, najveća američka banka JP Morgan Chase uzima ga u Savjetničko vijeće dok Rockefellerov kartel ‘Vijeće za međunarodne odnose’ ne samo da ga ne ignorira, već mu daje izuzetno bitnu poziciju u kontroverznoj ‘globalnoj Vladi u sjeni’ – međunarodnoj CFR upravi. Pitate se kako Putin gleda na ključnu Rockefellerovu figuru u Rusiji? Postavlja ga na čelo ranije spomenute Rusnano korporacije pod direktnom ingerencijom vlade gdje će kroz naredne godine voditi rusku preobrazbu u giganta za futurističke globalne tehnologije.

Prvi Chubaisovi potezi bili su osnivanje podružnice u SAD-u i Izraelu gdje blisko surađuje cionistima obitelji Rockefeller i Rothschild koje su ga u početku i postavile na ključne pozicije. Chubais nikada nije želio pričati o svojim eventualnim poveznicama s cionističkim pokretom još od po njegovim navodima ‘antisemitske karikature iz 1997. u kojoj je pokazan kao reptil s Davidovom zvijezdom omotan oko Jeljcina’. Član je i Bilderberg skupine dok su ga mnogi povezivali s CIA-om tijekom implementacije i izuzetno sumnjive provedbe pretvorbe i privatizacije koja je stvorila rusku oligarhiju.

Peter Mandelson – ‘Izgubljena karika’ Putina, Rothschilda i britanske krune

Kako smo spomenuli Bilderberg grupu, nakon Burnsa i Chubaisa možemo navesti i treću bitnu kariku u sustavu. Riječ je o poznatom britanskom barunu i političaru Peter Mandelsonu koji je u javnosti percipiran po kontroverzama, ‘kabinetima u sjeni’, ministarstvima bez portfelja, te instalaciji Tony Blaira na mjesto premijera. Konstantno je optuživan za sumnjive veze i partnerstva – s najvećim svjetskim korporatistima poput suosnivača Microsofta Paula Allena i brojnim lobistima, trgovcima i oligarsima. Jedan od njih je Chubais, kolega iz Bilderberg skupine, a drugi je najbolji Putinov prijatelj Oleg Deripaska.

Zanimljivo, Mandelson je 2008. ukinuo aluminijske tarife s pozicije EU komesara za trgovinu što je ‘nevjerojatnom slučajnošću’ Deripaskovu tvrtku Rusal proguralo na vrh svjetskih proizvođača aluminija. Kako je snimljen u njegovom društvu na jahti u Grčkoj – europska javnost ga je žestoko kritizirala, no protekciju ima od samog vrha britanske i europske politike. Kao ‘najmočnijeg čovjeka u Britaniji’ i ‘premijera u sjeni’ apostrofira ga Hannah Mary Rothschild u dokumentarnom obolu njegovom životu. Ako vam njezino prezime daje određene asocijacije, u pravu ste – riječ je o kćeri Jacoba Rothschilda.

Prijateljstvo s britanskom krunom i Sir Evelynom Robertom de Rothschildom guraju ga na glavnu poziciju i ‘sivu eminenciju’ Sisteme, ruskog vojnog konglomerata zaduženog za naoružanje. Mandelson je tako preko Deripaske praktički postao ‘skriveni direktor’ te ruske tvrtke koja je zbog opasnosti od javne osude takvog poslovanja došla u privatne ruke oligarha Vladimira Yevtushenkova. Djelatnost im je proširena i na bankarstvo, telekomunikacije i dr., a mreža im se širi prema Indiji i Dalekom istoku.

Britanski barun službeno je u ulozi strateškog savjetnika od strane partnera ‘Global Counsel’, a po istoj liniji savjetnik je i predsjednika Putina, kao i zapadnjačkih naftnih korporacija poput BP-a (svoje veze tretira kao ‘poslovnu tajnu’) dok je ranije spomenuti Chubais u sličnoj ulozi prema Chevronu i ExxonMobileu. Podsjetimo se – upravo navedene korporacije ‘ratuju’ s ruskim naftnim gigantima i često stoje iza oružanih sukoba podrivanjem Vlada, poput Libije i Sirije. S druge strane, čelni Putinovi ljudi rade kao njihovi savjetnici.

Rothschildova hobotnica obgrlila Rusiju

A ako je Deripaska vezan uz ruskog predsjednika, onda je najbolji Mandelsonov definitivno Nat Rothschild. Zajedno drže i udjele u gotovo svim poslovima. Ukoliko je za vjerovati britanskom ‘The Guardianu’, novac nije jedini ključ identifikacije rusko-američko-britanske poveznice. To su i sirovine. Cionistički konglomerat za iskopavanja i trgovinu rudama Glencore dodatna je veza BP-a (Mandelson) putem ravnatelja Tonyja Haywarda i židovskog triptiha, pokojnog Marca Richa, sadašnjeg CEO-a Ivana Glasenberga i njihovog bliskog prijatelja, maloprije navedenog Nata Rothschilda. Kakve to veze ima s Putinom i Rusijom?

Mandelson je zauzvrat one usluge od Deripaske dobio poguranac – Glasenberg je ušao u upravu Rusala, a Rothschild postaje najveći investitor u tu rusku kompaniju putem Glencorea. Paralelno, ‘Rothschild Capital Partners’ kupuju 37% udjela u menadžmentu Rockefeller obitelji čime postaju savjetnici savjetnika ruske Vlade. Da bi dodatno produbio te odnose, Nat Rothschild osniva ‘Globalno financijsko savjetništvo Rothschild’ usred Moskve i službeno postaje glavni savjetnik Rusala. Ponovimo, CEO Rusala je Deripaska, Putinov najbolji prijatelj i sigurno nije slučajno došao na tu poziciju s obzirom na ruske političke relacije.

Zajednički poslovi nisu čak niti neka pretjerana tajna. Jednostavnim uvidom u poslovanje putem interneta možete pronaći da su najpoznatija međunarodna tvrtka u vlasništvu obitelji Rothschild ‘Rio Tinto Group’ (metali i rude) i Rusal u višestrukim poslovnim odnosima, unatoč tobožnjim ‘sankcijama’. Da ne bismo slučajno zaboravili navesti, blisko prijateljstvo Deripaska ne djeli samo s Putinom već i s poznatim vlasnikom nogometnog kluba ‘Chelsea’ Romanom Abramovićem.

On pak osim nogometnih peripetija ima visoke vlasničke udjele u Gazpromu, Aeoroloftu i, pogađate, Rusalu. APEC iliti Azijsko-pacifička ekonomska suradnja izuzetno su bitna točka u ovoj Rothschildskoj hobotnici i vrlo transparentan dokaz suradnje SAD-a i Rusije, bez obzira na medijski prezentirane sukobe. Sporazum ne samo da eskivira sankcije nego nadilazi i zakonodavstva pojedinih država pa znatno olakšava sumnjive transakcije i rudnu trgovinu iz ratom pogođenih zemalja. Djelatnosti Rio Tinta i Glencorea najviše ovise upravo o ovakvim sporazumima. Ruski predstavnik u savjetničkom vijeću je – Oleg Deripaska.

Obavještajno-korporativni kartel Rusal-Rosneft-Rusnano

I da bismo na kraju zaokružili priču, moramo u one tri ključne korporacije uz Rusal i Rusnano ubaciti i Rosneft, naftnu korporaciju. Njezin ključni čovjek je Igor Sechin, Putinova desna ruka i druga najmoćnija persona Ruske Federacije – lider grupacije ‘Silovik’, ruske udruge koja pod zajedničkim kišobranom okuplja bivše špijune KGB-a, GRU-a, FSB-a i SVR-a, i po mnogima ruske ‘Vlade u sjeni’. To bi bio similar službene udruge bivših Udbaša i KOS-ovaca koja bi u tom hipotetskom sustavu služila kao glavno savjetništvo hrvatskog premijera.

Zapad ga optužuje za širenje interesne mreže po svijetu, ukrajinski sukob, upravljanje svim ruskim naftnim aplikacijama, no isto tako – to nikoga ne spriječava da ga se postavi u upravu ‘Međunarodne brodograditeljske korporacije’ i da preko ‘svojih’ korporacija pregovara poslove s obiteljima poput Rothschilda, Rockefellera ili međunarodnih kartela. Posebno zanimljivo zvuči činjenica da je zbog prijateljskih odnosa čak i nakon naftne katastrofe u Meksičkom zaljevu stao iza tadašnjeg ključnog čovjeka BP-a.

A taj čovjek je trenutni ravnatelj spomenutog Glencorea i Rothschildov čovjek Tony Hayward. Menadžeri Rosnefta koje je instalirao su isto tako zanimljiva priča. Prvi je John J. Mack, CEO ‘Morgan Stanley’ investicijske kuće i prijatelj odgovornog čovjeka za globalnu ekonomsku krizu Bena Bernankea. Mack je upravo na njegov savjet svoju tvrtku prodao JP Morganu stvorivši najveću američku banku u povijesti. Tada je Chubaisa ubacio Savjetničko vijeće.

Drugi menadžer je Matthias Warnig, bivši STASI-jevac, član kartela ‘Silovik’ i najbliži suradnik bivšeg KGB-ovog agenta u Istočnoj Njemačkoj, s kojim je radio na vrbovanju i logistici za suradnike i agente KGB-a u Zapadnoj Njemačkoj. O kojem se agentu radilo? Začarani krug zatvara se na način kojim smo ga i otvorili. Riječ je o Vladimiru Putinu. Mnogi će nakon svega i dalje uzimati u obzir da se Putin možda tek odnedavno oteo iz stiska Rothschildove interesne klike, no s obzirom na svu isprepletenost ključnih osoba i poslovanja – vrlo je moguće da je i on samo jedna od marioneta ove drevne obitelji – tzv. ‘kontrolirana oporba’. Ima li u tome istine, vrijeme će pokazati.

KOMENTAR:

Ne vjerujem da je Putin kontrolirana oporba, inače ne bi cionisti bili toliko nabrijani protiv njega, Jeljcin je krajem 90-ih osobno odredio Putina za svog nasljednika. Putin je dugo godina bio pouzdani saveznik SAD.-a i Zapada, odnosno korisni hidiot kao i Jeljcin.

Ali je onda jednog dana uvidio da SAD i Zapad ne žele dobro Rusiji, već je samo žele opljačkati i iskoristiti. I onda više nije htio biti poslušan globalnoj lihvarskoj eliti i okrenuo se protiv nje. Naivni alkoholičar Jeljcin je 90-ih godina američkim lihvarima omoguićio neograničenu pljačku Rusije. U Rusiji je dugo vladala naivno uvjerenje, da SAD i tzv. Zapad želI pomoći ekonomskom razvoju Rusije i da će Rusija tako jednog dana postati razvijena i bogata kao i Zapad.

Kada je Putin konačno uvidio da to nije tako, zaustavio pljačku i udario oligarhe po prstima, kada je dao uhititi Hodorkovoskoga i druge, onda su cionisti započeli rat protiv njega, Kampanja protiv Putina u glavnim zapadnim medijima ( pod kontrolom Bilderberga i globalne elite), započela je davno prije rata u Ukrajini, Ta kampanja je započela baš onda, kada je Putin prestao da bude korisni idiot SAD-a i američkih lihvara i kada se okrenuo protiv ruskih oligarha, koji su većinom bili židovi.

To je bio razlog za početak specijalnog rata protiv Putina, koji traje i danas. Soros i njegov cionistički frend, Bernard Henry-Levy, lani su u više navrata u vodećim zapadnim medijima otvoreno pozivali da EU ide u rat protiv Rusije. Nekadašnji djelatnik u Reaganovoj vladi, danas veliki kritičar SAD-a, Paul Craig Roberts, koji inače podržava politiku Putina i Rusije, ipak još uvijek pomalo sumnja u stvarne namjere Putina. Roberts se u svojim analizama uvijek pita, zašto Putin još uvijek, želi biti partner Zapada?

I nakon svega što se desilo, I nakon insceniranog ukrajinskog puča i rata, i nakon sankcija prema Rusiji i nakon podlo insceniranog rušenja malezijskog aviona MH17 za koje se htjelo optužiti Rusiju.. Roberts se pita- hoće li se Rusija i Kina žešće suprostvaiti SAD-u i zapadnoj globalnoj eliti koja želi stvoriti NWO, ili će se na kraju i Rusija i Kina prikloniti toj eliti? Roberts kaže, da i u Rusiji i u Kini, još mnogi ne shvataju, da SAD odnosno takozvani “neokonzervatvici” žele uništiti i Rusiju i Kinu.

Roberts je predlagao da Rusija i Kina vode ofenzivniju politiku protiv SAD i da idu u otvorenu konfrotaciju sa SAD-om. Roberts je predlagao da Rusija i Kina preplave američko tržište dionicama, i da tako sruše dolar i tako unište lihvarski centar FED. Roberts je predlagao i da Putin bez dvoumljena sa vojskom zaposjedne pola Ukrajine. Međutim, Putin do sada vodi suzdržanu politiku i ne želi potpouni prekid odmosa sa SAD-om i takozvanim Zapadom, a Kina se drži manje-više poptuno suzdržano i dosada uopće ne želi ići u otvorenu konfrotaciju sa SAD, iako Kina, kao najveći vlasnik američkih dionica drži ključeve i zapravo bi mogla uištoiti američko tržište i glavni izvor zla: FED.

Iako SAD uz pomoć vehabija iz S. Arabije odavno kopka po Kini, i podstiče islamističke fundamentaliste u kineskoj muslimanskoj manjini Ujgura, podstiče ih da destabiliziraju Kinu. Putin je očito realist, to kaže i Aleksandar Dugin, koji isto kao i PC Roberts misli, da je Putin previše mlak. Putin ne želi eskalirati situaciju, strpljivom politikom pokušva pridobiti što više država iz EU i tako polako razbiti EU, koja je zapravo od početka Rockefellerova tvorevina. Putin zna, da u svom susjedstvu ima baltičke države i Poljsku, koju su jako antiruski nastrojene, tako da ih američka elita lako koristi kao predziđe za borbu protiv Rusije.

I da bi ofenzivnija politika Rusije, još više povećala antirusko raspoloženje, ne samo u ove 4 države, već i u ostalim državam bivšeg Varšavskog pakta. Jer Mađarska, Slovačka, Češka, a odnedavno i Poljska pokzauju sve više nepovjerenja prema Briselu i Washingtonu, što koristi Putinu Ako bi Putin išao u ofenzivu i otvorerni sukob sa FED-om, oligarsima i maherima NWO, kako predlaže PC Roberts, Putina bi zapadna propagandna mašinerija odmah optužila za antisemitizam.

Putin još uvijek ima taj kredit, on održava onaj sovjetski antifašizam, Rusija, odnosno SSSR je bila pobjednica nad fašizmom, crvena armija je oslobodila Auschwitz itd…međutim ako bi Putin išao u otvoreni sukob, ništa mu to ne bi više koristilo, optužili bi ga za antisemitizam i fašizam. Pa mnogi zapadni medji, već su ga optuživali da on u Rusiji tolerira desničare i antisemitske skupine.

Paul Roberts i William Engdahl kažu – ključna stvar za Rusiju je da se Ruska nacionalna banka konačno potpuno oslobodi od ovisnosti dolara, ovisnosti FED-a i BIS-a. (Banke za platno izjednačavanje, pod kontrolom FED-a sa sjedištem u Baselu). Ruska nacionalna banka je još uvijek članica BIS-a, kao i hrvatska HNB i srbijanska nacionalna banka i nacionalne banke ostalih država “regije”.

Putin je krajem prošle godine zabranio NED (National Endowment for Democracy) i Soroševu zakladu Otvoreno društvo. Koje su glavni organizatori pobuna, pučeva, i obojenih revolucija širom svijeta i koje su organizirale i mnoge prosvjede protiv Putina u Rusiji. Ali Putin bi isti tako morao zabraniti i Carnegiejevu zakladu, koja ima svoju podružnicu u Moskvi.

Carnegie zaklada za međunarodni mir, najstariji think tank lihvarske elite, osnovan 1910. godine. U knjizi “Mjesečari” australijskog povjesničara Christophera Clarka, koja opisuje uzroke izbijanja 1. svjetskoga rata i posvećuje puno pažnje tadašnjoj situaciji na Balkanu, Spominje se činjenica, da su se Carnegijevi ljudi iz njegove zaklade, motali BITI po BiH i Srbiji, 1913. godine u predvečerje izbijanja 1. sv. rata. Zašto dakle netko putuje 8000 km iz SAD-a u divlju balkansku vukohebinu 1913. godine? , to sigurno nije bilo tek tako i slučajno.

Carnegie Endowment for International Peace (Carnegie zaklada za međunarodni mir) je jedan od 4 glavna američka think tanka, koji predstavajaju političko krilo američke i globalne oligarhijske elite iz FED-a i sklupine Bilderberg.

Ostala 3 su Rockefellerov Council on foreign relations (CFR-Vijeće za međunarodne odnose), Brookings Institution, i britanski sestrinski think tank CFR-a, Chatham House (koji se do 2007. zvao Royal Institute for International Affairs, kratica RIIA).

Ova 4 think tanka ponajviše vuku konce u organizaciji godišnjih skupova skupine Bilderberg. Andrew Carnegie, rođen u Škotskoj, bio je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pored Rockefellera, J. P. Morgana i Henryja Forda, jedan od najmoćnijih i najbogatijih ljudi u SAD.

Bio je otvoreni mason kao i Ford. Ove obitelji plus obitelj Rotschild, odnosno njihovi nasljednici i do danas drmaju ne samo sa SAD-om već i sa cijelim takozvanim zapadnim svijetom i EU. Oni kontroliraju vladu SAD-a, EU, NATO, UN, MMF, Svjetsku banku, WHO, itd. A njima su se danas pridružili oni nešto mlađi oligarsi, kao Soros, i Warren Buffet, i oni još mlađi kao Bill Gates.

Ti ljudi sa svojim zakladama i tisućama NGO-ova svugdje po svijetu podupiru i podstiču prosvjede i obojene revolucije protiv onih vlada koje se opiru SAD-u i NWO, oni izazivaju rat i kaos na Bliskom istoku, oni također podstiču i financiraju rodnu ideologiju, gay ideologiju, gay brakove, pobačaj, sterilizaciju i cjepljenje stanovništva u siromašnim državama 3. svijeta, itd.

Vidimo najnoviji slučaj u Poljskoj. Nova desno-konzervativna vlada stranke započela je sa samostalnom politikom i ne sluša Brisel i Washington. Kaczinski želi ići stopama Orbana. To je odmah bio razlog za uzbunu kod globalne elite. Koja se očito uplašila da bi Poljska., koja je dosada bila jedan od najpouzdanijih saveznika Brisela i Washingtona mogla skrenuti sa zadanog puta.

Brojne Soroseve udruge u Poljskoj, ljevičari i ostali, te lijevo-liberalne novine “Gazeta Wybroscza” (čiji je glavni urednik poljski cionist i teški antiputinovac, Adam Michnik), inscenirali su prosvjede protiv nove vlade u više gradova. Cilj je rušenje nove desno-konzervativne vlade, koja ima absolutnu većinu. Lihvari uz pomoć Soroševih udruga na taj način već 5 godina pokušavaju izazvati prosvjede protiv Orbana u Mađaraskoj i srušiti ga. ali bezuspješno.
 
(http://blog.vecernji.hr/uredio:NSP)

Smanjenje resursa i količine hrane, uz povećanje jaza između najbogatije i najsiromašnije petine svjetskog stanovništva na 100:1, moglo bi izazvati bunt građana.

Problem je još veći zbog činjenice da nitko nema namjeru da se oslobodi stečenog – bogataši smatraju da zaslužuju da budu još bogatiji. Zato je moguć rat koji nitko nije predviđao: totalni rat “svih protiv svih”.

“Tog rata ne bi došlo zbog mogućnosti da svi ljudi međusobno mrežno komuniciraju, kako je predviđao Nikola Tesla, niti zbog narasle moći suprotstavljenih velikih sila, nego zbog gladi proizašle iz pohlepe kvantitativne civilizacije. Uostalom, svaki skup na relaciji Sjever-Jug završen je neuspjehom i odlukama da se smanje davanja siromašnim zemljama.

Naravno, kreatori “novog svjetskog poretka” predvidjeli su mogućnost pobune gladnih. Stoga neprestano vježbaju uporabu najsuvremenijih “neubojnih oružja” na demonstrantima koji se suprotstavljaju globalizmu. Internacionalne policije, kojih će biti sve više, sve dok se policajci ne prisjete da su dio sirotinje, a ne bogataša, već koriste sredstva za blokiranje, omamljivanje, zasljepljivanje i svakovrsno onesposobljavanje demonstranata.

Ritch Garcia, predstavnik laboratorija u zrakoplovnoj bazi Kirtland u Novom Meksiku, i George P. Fenton, direktor projekta oružja zasnovanog na elektromagnetskoj energiji, najavili su novo neubojno oružje “koje ne ubija, nego samo izaziva snažan bol”. “Humano oružje za buduće akcije” stvara buku koja dezorijentira, zvukove jakog intenziteta koji izazivaju bolove, neugodne mirise i iritaciju kože. Riječ je o “strob” svjetlima, oružju koje izaziva mučninu, električnim pištoljima, pištoljima punjenim ljepilom, pjenastim bombama, mrežama za hvatanje ljudi itd.. Već su upotrebljavana tzv. neubojita elektromagnetna oružja (mikrovalno u Iraku i radio-frekventno u Kuvajtu), a sustav HAARP sa Aljaske stalno prijeti ljudskom rodu jer može raznim oblicima energije obuhvatiti planetu.

I pored uspostavljene kontrole, propale ili oslabljene države mogu izazvati nestabilnost, unutarnji sukob i humanitarne krize unutar regije gdje Sjedinjene Države imaju vitalne ili važne interese. Tako piše u čuvenom četvorogodišnjem izvještaju (Quadrennial Defense Review – QDR) pročitanom u svibnju 1997. u Pentagonu.

Jedan citat iz tog izvještaja je neizravno zanimljiv i građanima Balkana: “Kao što smo vidjeli u Somaliji i prethodnoj Jugoslaviji, te kako vidimo danas u zemljama od Albanije do Zaira, neke vlade će izgubiti sposobnost da održavaju javni red i osiguravaju potrebe svog naroda, što će stvoriti uvjete za građanske nemire, glad, masovne migracije preko međunarodnih granica, za agresivna djelovanja susjednih država ili čak masovno ubijanje “.

Osim gladi, postoje i drugi izazovi i prijetnje koji će utjecati na budućnost svijeta. Već sada se zna da se prirodni izvori (zrak, voda i zemlja) troše 20% posto brže nego što se mogu obnoviti i da će na kraju petog desetljeća ovog stoljeća njihova potrošnja dostići čak 220% posto. Najrazvijenije države najmanje poštuju Zemlju i, što je još opasnije, najviše zloupotrebljavaju klimu u ratne svrhe. Na summitu Ujedinjenih naroda o planeti Zemlji, održanom 27. lipnja 1997, Sjedinjene Države su proglašene za najvećeg zagađivača na planeti. (iako danas 2014. filantropi poput Bill Gatesa, izjavljuju da su najsiromašnije zemlje zapravo najveći zagađivači)

Osim SAD, na listi najvećih krivaca za 60% posto svih onečišćenja su: Njemačka, Rusija, Japan, Brazil, Južnoafrička unija, Indija, Indonezija i Kina. Na primjer, SAD je najveći zagađivač atmosfere, a odbijaju, za razliku od europskih zemalja, potpisati međunarodni sporazum o smanjivanju ispuštanja ugljičnog dioksida, čije se postojanje i nastajanje smatra glavnim izazivačem ekoloških drama (prema podacima od 20. prosinca 1997. SAD ispušta najviše ugljičnog dioksida u svijetu – 5.228 milijuna tona, Kina 3.006, Rusija 1.547 …).

Zato je Galus Kadon, šef švicarske ekološke zaklade “Greina”, izjavio za “Financial Times” da je licemjerno da se rezultati ljudskih nedjela i sakaćenje prirodnih izvora egzistencije i dalje nazivaju “prirodnim nepogodama”.

“Zapadna društva se više ne vide jasno u ogledalu budućnosti; ona izgledaju opsjednuta nezaposlednošću, oboljela od neizvjesnosti, zastrašena šokom novih tehnologija, zbunjena mondijalizacija gospodarstva, zaokupljena propadanjem okoline i vrlo obeshrabrena ubrzanom korupcijom. Štoviše, bujanje ‘etničkih ratova’ širi nad tim društvima zadah grižnje savjesti i osjećaj mučnine. “

Peta rasa i kozmičko smeće

O tome kako će izgledati svijet ubuduće može se saznati od Aldous Huxley-a, jednog od gurua “New Age”, poznatog zagovornika Osnovnog programa, koji je nastao u klinici Tavistock. Naime, on se 1961. godine, na predavanju koje je sponzorirao “Glas Amerike”, javno glasilo američkog State Departmenta, u Kalifornijskoj medicinskoj školi u San Franciscu obratio skupini liječnika, psihijatara i vladinih administrativaca riječima:

“U sljedećoj generaciji ili tu otprilike, farmakološki će se uređivati ​​da ljudi vole svoje robovanje i proizvoditi, tako reći, diktature bez suza.

Proizaći će neka vrsta bezbolnog koncentracijskog logora za čitava društva, tako da će ljudima u stvari biti oduzeta njihova sloboda, ali će rado uživati ​​u tome, jer će biti odvraćeni od bilo kakve želje za pobunom – i to sve uz pomoć propagande, ‘ispiranjem mozga’ i idiotizacije pojačane farmakološkim sredstvima. I to će izgleda biti krajnja revolucija”.

Slično je pisao Trevor Revenscroft. Tvrdio je da je francuski odvjetnik Morris Jolie, posvećenik drevnog reda rozenkrojcera, uskrsnuo ideje Makijavelija i da je predviđajući masovne komunikacije i nove tehnologije za skoro trenutnu kontrolu nad političkim i ekonomskim životom upozorio čovječanstvo da “nastaje novi tip cezarizma”:

“Govorit ćemo sa ljudima po ulicama i trgovima i učiti ih da preuzmu onaj pogled na politička pitanja koji nam je u tom trenutku potreban. Jer ono što vladar kaže širi se kroz zemlju poput nekontroliranog požara, glas naroda to nosi na sva četiri vjetra. Mi ćemo izazivati ​​nemire, sukobe i mržnju u čitavoj Europi i prema tome po drugim kontinentima. U svakom trenutku biti ćemo u položaju da stvorimo nove nerede kako nam se prohtije, ili da uspostavimo stari poredak. Nepopustljivo ćemo trovati odnose između naroda i država u svim krajevima. Zavišću i mržnjom, sukobima i ratom, čak i širenjem gladi, oskudice i zaraza, dotjerat ćemo ljude u takav tjesnac da će im jedini izlaz biti u totalnoj predaji našoj vlasti.”

Ipak, čini se da je najopasnije shvaćanje teozofa Jelena Rerih u vezi s dominantnom rasom na planeti – “petom rasom”, koju je nazvala “kozmičko smeće”. Ona je posebno naglasila: “Vi pitate da li mi još treba da se borimo s ljudima? “Da li su svi ljudi naši neprijatelji? Odgovoriti ću, da, mi se trebamo uvijek boriti protiv zla u svim njegovim pojavnim oblicima. Pa, pošto je sada na Zemlji većina ljudi nositelj zla, to znači da imamo i mnogo protivnika”.

Nazire se i optimistička varijanta izvjesnije budućnosti. Nobelovac Richard Smoley sa Sveučilišta Rice i Geil Pergamit i Chris Peterson iz Instituta Forsythe (SAD) tvrde: “Nanotehnologije će popraviti sve štete industrijske revolucije. Prednosti nanotehnologije: samosklapanje proizvoda široke potrošnje, izrada računala milijardama puta bržih od sadašnjih, neobični izumi, sigurna i svima dostupna putovanja u svemir, iskorjenjivanje bolesti i starosti, iščeznuće svih vrsta zagađenja čišćenjem uprljane okoline, stvaranje molekularne hrane koja će istisnuti glad, oživljavanje izumrlih biljnih i životinjskih vrsta, pripremanje uvjeta za život na drugim planetima itd…”

Upravljačka elita

Nakon svega što se dogodilo od 1905. godine kada je Sergei Nilus objavio najkontroverzniju, najznačajniju, najopasniju i najproblematičniju knjigu 20. stoljeća, pod naslovom “Protokoli sionskih mudraca”, mnogi ljudi, čak i stručnjaci za stratešku analitiku, ne uspijevaju proniknuti u sferu “vladanja iz sjene”. Ispostavilo se da je to izuzetno važno. Nedostatak informacija o religijama, masoneriji i pogubnosti kvantitativnog pristupa životu izazvao je sveopće mistificiranje, a najtajanstveniji su kreatori “novog svjetskog poretka” i njihov perfidni mehanizam za uređivanje.

Sve navedeno liči na “gospodarenje iz sjene”, a tzv. novi svjetski poredak je djelo moćnih instrumenata odabranih u kuloarima “svjetske elite”. Instrumenti, po svemu sudeći, mogu biti pojedinci, grupe, organizacije i države. Zato su priče o papinstvu i masonima toliko mistificirane da se ljudi s vremena na vrijeme pitaju da li masoni uopće postoje i kako bi papa mogao biti zao. Čini se da su niske strasti i ljudska pakost motivirali nekog da izmisli nekakve protokole ne bi li se još više zamutile političke, religijske i informacijske vode. S druge strane, zanimljivo je da se mnogo toga događa u skladu s “Protokolima”.

Na primjer, na značajne društvene položaje, prema stavovima iz Protokola, postavljaju se dvije vrste ljudi: nepošteni, a pametni, i pošteni, a glupi.

Prvi uvijek upravljaju drugima. Prvima upravljaju “vladari iz sjene” i mijenjaju ih kad im se prohtije, a oni nemaju oslonac za zaštitu od smjenjivanja i ne bune se, budući da su s “maslacem na glavi”. Sa najznačajnijih skupova nema zapisa, ni tragova za povijest. Dokumenti su nedorečeni, besmisleni i polupismeni: pišu ih probrani prema kriteriju poslušnosti.

Pošto se masonima pripisuje značajna uloga u kreiranju tzv. novog svjetskog poretka, sve što se događa može promatrati i kroz prizmu temelju informacijama o nadnacionalistima. Povod može biti i posjeta Sarajevu Otta von Habsburga, potomka austrijske krune. On je 4. travnja 1997. došao u glavni grad Bosne i Hercegovine kao član izaslanstva Europskog parlamenta da bi razgovarao o želji stanovnika da se uključe u Europsku uniju. Na temelju pisanja Michael Baigenta, Richarda Leea i Henry Lincolna, Oto fon Habsburg je bio titularni Vojvoda od Lorene i kralj Jeruzalema.

Globalna naredba

O planetarnoj vladi, koja očito upravlja svjetskim trendovima, među prvima je pisao Richard Gadner za Foreign Affairs još travnja 1974. godine:

“Ako odmah ne stvorimo Svjetsku vladu, ne izvršimo reviziju Povelje UN i ne opunomoćimo Svjetski sud da ima najveću vlast, neće biti napretka … Neophodno je proširiti domenu djelovanja oružanih snaga UN, na sve sektore svjetskih sukobišta, u kojima će takve snage imati zadatak patroliranja internacionalnim graničnim i ostalim demarkacijskim linijama, uz nadzor slobodnih demokratskih izbora u svim zemljama i uz verifikaciju provođenja politike oružanog nemiješanja”.

Mada mnogi događaji potvrđuju Gardnerove riječi, nije lako razumjeti politička zbivanja budući da između razine na kojima rade Carlos Westendorp, Jacques Klein, Wolfgang Petritsch, Michael Steiner i Bernard Kouchner i glavnih kreatora svjetskih zbivanja, ima najmanje pet hijerarhijskih razina kojima suvereno i samouvjereno vladaju kraljica Elizabeta druga, obitelji Rothschild, Rockefeller, Ford, Carnegie i Agnelli, zatim Henry Kissinger, Zbigniew Brzezinski, Cyrus Vance, Richard Holbrooke, Richard Gardner, Vojvoda od Kenta, Andrew Viloubaj, Ninijan Berti …

Naravno, postaje logično da neko izdaje naloge Kraljici Elizabeti, papi, Rothschildima i Rokfelerima i da o njemu ili njima nitko nikad neće saznati neku informaciju. Sve češće se objavljuju podaci o društvima i institucijama velike moći, poput ovih: “Trilateralna komisija”, Grupa “Bilderberg”, “Iluminati”, Red “Lubanja i kosti”, “Društvo hodočasnika”, “Krug”, “Krug iniciranih”, “Bohemijanski klub”, “1001 klub”, “Red podvezice”, “Guverner Feda”, čiji pripadnici tvrde da nisu u tajnim, već u javnim društvima koja “samo imaju svoje tajne”.

Inače, Henry Kissinger je na sastanku “Bilderberga” u Avianu (Francuska) 1991. godine, izjavio:

“Ono čega se svi ljudi, bez izuzetka, plaše je nepoznato. Svi se plaše nepoznatog. Kada se budu suočili s ovakvom vrstom opasnosti ljudi će se nerado, ali ipak dobrovoljno, odricati svojih građanskih prava u korist zaštite, koju će im ponuditi Svjetska vlada”. Zar nije suštinski iste riječi izgovorio Aldous Huxley u Kalifornijskoj medicinskoj školi u San Franciscu 1961. godine?

Analitičari smatraju da je svjetska financijska kriza, izazvana 2008. godine, inicirana s namjerom da kao logičan ishod proizađe želja svih Zemljana za formiranjem “svjetske vlade”, budući da će svijet poslije krize izgledati beznadno. S druge strane, sve što se događa nameće zaključak da je “novi svjetski poredak”, institucionalno, u potpunosti oblikovan. Najbolja potvrda za to su riječi Zbigniew Brzezinskog, bivšeg visokog državnog dužnosnika SAD, upućene novinarima 2002. godine: “Sve institucije Novog svjetskog poretka su tu. Ono što ja ne znam je: kad ćete to uvidjeti “.

Mnogi politički konci su nevidljivi, ali su, na temelju informacija i njihovog značaja, poznati centri (London, New York, Washington, Bruxelles, Berlin …) iz kojih se povlače. Zar ne pokazuje dovoljno vijest od 2. srpnja 1997: “Na zahtjev Sjedinjenih Država Svjetska banka nije dala zajam Hrvatskoj”. Mnogi su pomislili: Svjetska banka nije samo američka. Možda je bolji primjer informacija da “Boeing”, na temelju odobrenja Federalne trgovinske komisije (FTC), kupuje McDonnell Douglas. Važno je znati da “Boeing” radi za Pentagon i Nasu, a da je već otkupio avionske tvrtke “Continental”, “American” i “Delta”.

Sve to liči na obični biznis, ali nije. U osvajanju jednog od tržišta arbitriraju, javno ili tajno, gotovo je izvjesno, mnogi iz navedenog “kreativnog tima”, mada navodno na suprotstavljenim stranama sjede George Bush, Tony Blair, Jacques Chirac, Gerhard Schroeder …

Scenariji multinacionalnih korporacija vrlo često ovise od interesa na nekim drugim razinama. Iako mnogi, poput Olega Platonova, smatraju da masoni vladaju svijetom, mora se priznati da to je i nije tako …

Uostalom, britanska parlamentarna komisija predložila je da se 349.213 članova iz 8.650 britanskih loža upiše u službeni registar dostupan javnosti. Ti i takvi ne vladaju svijetom, ali su njihove veze dovoljne za tajnu povezanost i napredovanje, što doprinosi svjetskom (ne) redu – onom što lord David Owen smatra da je red. Naime, sredinom srpnja 1994. poznati lord je za “Sunday Times” izjavio:

“Ako se novi savez Istoka i Zapada održi, naše krhke nade u novi svjetski poredak, koji se uzdiže iz pepela hladnog rata, mogle bi ipak biti ostvarene”. 

U borbi za prevlast u novom poretku svijeta ovog puta se biraju sredstva. To su, uglavnom, legalne i legitimne međunarodne institucije čijim se sastavom također pokazuje “tko je tko u svijetu”. Nikad se u povijesti nisu tako često sastajali državnici SAD, Rusije, Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Na primjer, Boris Jeljcin se susreo s Helmut Kohl-om sedam puta tijekom pet godina svoje vladavine Rusijom, s Bill Clinton-om – šest puta, s predsjednicima Francuske Francois Miteran-om i Jacquesom Chirac-om – tri puta, i sa britanskim premijerom Johnom Mayer-om – tri puta.

Novina su i relativno česti telefonski razgovori i prepiska iz Moskve s Washingtonom (devet puta), Bonom (pet puta), Parizom (tri puta) i Londonom (dva puta). Još češći su bili susreti diplomata Velike Britanije, SAD, Njemačke i Francuske, s povremenim izletima do Tokija.

“Grupa -7″, zatim “G -7 +1″ a sada “G -8″ sastajala se najmanje jedanput godišnje. Prvi sastanak skupine održan je u Rambouilletu (Francuska) 15-17. studenog 1975. godine. Uslijedio je niz sastanaka do “jugoslavenske krize” na kojima je raspravljano i o sudbini SFR Jugoslavije. Sastanci su održani u San Juanu, Londonu, Bonnu, Tokiju, Veneciji …

Svake godine po jedan u zemljama članicama “Grupe 8“. Za Jugoslavene su sastanci Grupe su postajali sve važniji kako se približavala 1989. godina, koja je označila početak fizičkog stvaranja “novog svjetskog poretka”. Ništa manje značajne nisu bile godine između 1979 kada je papa Ivan Pavao Drugi dao signal za početak pripreme “novog svjetskog poretka”, i 1989, kada je podignuta “željezna zavjesa”, a potom srušen “Berlinski zid” i nestao Varšavski ugovor.

Najvažniji sastanci vezani za Jugoslavensku i za svjetsku sudbinu održani su u Parizu (1989), Houstonu (1990), Londonu (1991), Münchenu (1992), Tokiju (1993), Napulju (1994), Halifaxu (1995), Lilu i Moskvi (1996), Denver (1997), Londonu (1998), Kölnu (1999), Nagoya na Okinawi (2000), Genovi (2001), kanadskom odmaralištu Kananaskis (2002), francuskoj banji Evian (2003), Morskom otoku u državi Georgiji, u Sjedinjenim Državama (2004), Hotelu “Glinigls” u Škotskoj (2005), Sankt Peterburgu (2006), Hajligendamu u Njemačkoj (2007), u mjestu Tojako kraj Kuala Lumpura, u Maleziji (2008), Aquili u Italiji (2009), Huntsvilleu u blizini Toronta, u Kanadi (2010), i Deauvilleu u Francuskoj (2011).

Mnogi smatraju da je “G-8″ svjetska vlada, ali sastav grupe (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Kanada, Italija, Japan i Rusija) i način odlučivanja ne razlikuju se, osim po češćim summitima, od Vijeća sigurnosti (stalne članice: SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina), NATO-a (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Kanada, Italija, …, i Francuska, u civilnoj komponenti) i / ili ad hoc formiranih kontakt-grupa (SAD, Velika Britanija , Njemačka, Francuska i Rusija) …

ZAKLJUČAK

“Sve institucije Novog svjetskog poretka su tu. Ono što ja ne znam je: kad ćete to uvidjeti”

(Zbigniew Brzezinski)